Svetom Franji je napravljena velika nepravda. On je često na slikama sa životinjama, (pticama i sl.) kao da je on volio životinje radi njih samih. A to nije istina. Za njega je i taj svijet bio samo odraz Božje veličine, ljepote, Božjeg savršenstva.

A onda ljubav prema Božjoj dobroti. Za njega Božja dobrota je Božje djeljenje sa stvorenjima onog što je On imao od vječnosti. Mi ne možemo reći da imamo pravo na nešto od Boga…

Sveti Franjo je, kao što znamo, svetac sa stigmama. Nosio je na sebi rane Kristove, na rukama, nogama, prsima – i ne samo da je to priznato od Crkve nego postoji i blagdan koji je posvećen Franjinim ranama. Slavi se 17.9.

U 16.st i u ranom 17. bili su neki kardinali u Vatikanu koji su mislili da imamo previše blagdna i da treba neke preskočiti tj. ispustiti. Jedan od tih koji se željeli izbaciti bio je i ovaj – spomen na Franjine rane.

Isusovac koji je bio u to vrijeme kardinal – Robert Bellarmin rekao je: “Preko mene mrtva! Neće se ispustiti blagdan Rana svetog Franje!” On se borio za to da taj spomen-dan ostane i ostao je. I dogodilo se da je Robert Bellarmin umro upravo na blagdan Rana sv. Franje.

Franjo je imao veliku pobožnost Isusovoj muci.

Zašto? Zato jer je Isusova muka ona koja nam najbolje pokazuje Isusovu ljubav za nas. Bog je postao čovjek iz ljubavi prema nama, postao je čovjek da bi mogao trpjeti!
Mi ne moramo prolaziti nikakav proces utjelovljenja. Mi jesmo ljudska bića. Ali tajna je u tom da izaberemo trpjeti kako bismo voljeli Boga na način na koji je on volio nas i ujediniti to sa Isusovim trpljenjem. I što nas više Bog želi učiniti svetima – poslušajte dobro, ne zatvarajtee uši –  to više treba trpjeti. O ne! Oprostite: O da! Ali ja ne volim trpjeti. Smješno. Pa tko uopće želi? Ali možemo voljeti i ono što nam se ne sviđa! …

o. Hardon S.J

Ignacije dolazi u vrijeme industrijalizacije, u vrijeme pronalazaka, u zoru pismenosti. U drugoj polovici petnaestog stoljeća pronalazi se tisak. Oko 1500 godine imamo knjige. Šesnaesto stoljeće počinje se smatrati modernim dobom.

No ono što je najviše doprinijelo različitosti Ignacijeve duhovnosti je pojavak protestatnizma. Protestanti su se odijelili od pape i Crkvenog učiteljstva, pa Ignacije naglašava odanost papi. To nije slučajno. Ignacije traži od svojih sljedbenika poseban zavjet poslušnosti Crkvenom poglavaru. Osim toga tu je zavjet siromaštva. o kojem o. Hardon S.J. često govori ne iz teorije nego iz života.  Treći zavjet, pored onih svečanih (vječnih) je – nikada ne tražiti niti prihvatiti, pod smrtni grijeh, osim iz poslušnosti papi, nikakvu časnu službu u Crkvi: “Nama je pod smrtni grijeh zabranjeno da postanemo biskupi”. Četvrti zavjet da bi zaštitio onaj treći – vezani smo, pod grijeh, da odbijemo svako nastojanje za unapređivanjem. Ono što je Ignacije želio jest da ima dobro poučene ljude, ali on je dobro znao da ljudi koji su vrsni u znanju imaju tendenciju da postanu oholi. Zato je želio biti siguran da će ostati ponizni. Činio je što je mogao kako bi ih zaštitio.

Druga stvar: Sloboda.

Ignacijeva posebnost je također bila naglasak na ljudskoj slobodi. Kao što se da primjetiti i prva i druga osobitost su pod utjecajem protestanta koji su običavali Kristovog namjesnika na zemlji zvati raznim pogrdnim imenima. (Protestanti danas –  ili postaju više katolici ili postaju manje kršćani.) No bit protestantizma je da niječe ljudsku slobodu.

Ignacije je naglašavao ljudsku slobodu dotle da bi milost Božju definirao kao Božji poziv ljudskoj slobodi.

Treća stvar: Sakramenti.

Opet u odnosu na protestante naglašava sakramente (7) kao one koje je Isus ustanovio i njihovu važnost za spasenje. Kod protestanata su dva (kršenje i Večera Gospodnja) no opet moramo razlikovati ono što oni zovu sakramenat i što mi zovemo sakramenat.

Četvrta stvar: Poslušnost.

Poslušnost je u redu (redovništvu) temeljna i sve drugo ovisi o tom. Družba Isusova sada prolazi kroz najgoru krizu. Izgubili smo 10 000 članova i tomu se nazire kraj. Samo Bog zna koliko nas je to koštalo. Razlog za naše problem mogao bi se sažeti u jednu riječ: neposlušnost. A razlog je das mo dobili izvanrednu slobodu. Moj poglavar mi daje tu slobodu, ali ona mora biti usklađena sa poslušnošću.

(Iz iskustva o Hardona S.J. Kad je bio u dilemi da li da nastavi poučavati na Zapadu ili ne, kontaktirao je provinicijala koji je tada bio u Inidiji i pitao da li da nastavi ili ne. Odgovor je bio – da nastavi. I ostao je.)

Dakle, poslušnost. Što god drugog da je protestantizam učinio – također je kanonizirao individualizam. To je naš problem u Americi, govori o. Hardon. I ne možete imati zajednicu bez poslušnosti. Jedino poi menu.

Peta stvar: Efikasnost apostolata. U ovom kontekstu je Ignacije kreirao moto Družbe: “Ad majorem Dei gloriam.” (Sve na veću slavu Božju!) “Veću” želi naglasiti ne samo “što mogu učiniti za Krista” nego “što VIŠE mogu učiniti za Krista?” Dakle, postoji li neki način na koji mogu biti uspješniji, efikasniji, učinkovitiji? Družba ima za cilj uvijek birati efikasnija sredstva, kako nešto možeš učiniti sa manje vremena, a da dosegneš više ljudi, da budeš učinkovitiji?

Zbog ovoga se Družba od početaka dala na pisanje i objavljivanje. Prvi autor Družbe je Peter Kanazije. Ako se više ljudi moglo doseći pisanom riječju onda moram ne samo pričati nego i pisati.

(o. Hardon navodi osobni primjer pokretanja “Katoličkog glasa Amerike” skupa sa još dva svećenika: Morthon Hill i Kenneth Baker, te o planu da se kupi radio stanica, u suradnji sa laicima. Radi usporedbe, “protestanti u Americi imaju 600 radio stanica posebno posvećenih religiji. Katolička Crkva nema niti jednu. Nije li to skandalozno!”

U svakom slučaju, Ignacije je bio čovjek organizacije, strukturiranja, planiranja…

Šesta stvar: Minimum monaških (samostanskih) dužnosti.

Sv. ignacije nije želio kao sv. Dominik da njegov red bude monaški. Primjerice, nema zajedničke molitve časoslova. Svatko svoj časoslov moli privatno.

Sedmo: Naglasak na osobi Isusa Krista kao onom koji nas posvećuje. Krist za Ignacija nije samo Spasitelj nego Posvetitelj svijeta. Posvećenje dolazi od Duha Svetoga, uzor za tu svetost je život Isusov. Zbog toga su duhovne vježne uglavnom – Život Isusov.

Osmo: U Ignacijevoj duhovnosti veliki naglasak je na logici. Stvari su međusobno povezane. To je Iizbog njegove vojničkog života. (Strategija, planiranje, raditi stvari najrpije na papiru, ne tek ići vani u borbu nego planirati… )

Deveto: za Ignacija svijet nije bio nešto loše nego nešto što je trebalo koristiti kao sredstvo za spasenje duša.

Konačno – obrazovanje. Ni jedan drugi red u Crkvi nema toliku usmjerenost na obrazovanje kao ovaj. To je stvorilo i mnoge probleme koje samo mi znamo. U svakom slučaju ignacije je video da razum treba biti korišten za Kraljevstvo Božje. Samo po sebi znanje nema moć spasenja, ali ima skupa sa milošću Božjom. Naglašavo je stoga važnost zdravog znanja, istisnskog znanja. Tu je naglašavo da osoba mora misliti skupa s Crkvom.

“Moramo ostaviti sa strane svoje vlastite prosudbe i uvijek spremni poslušati u svim stvarima istinsku Zaručnicu našeg Gospodina, našu Majku Crkvu.”

Ignacije je prepoznao da je razum moćno sredstvo apostolate, ali samo ako je udruženo sa poniznošću, a poniznost se očituje u poslušnosti Učiteljstvu Crkve.

Izvor svih problema u Družbi Isusovoj je oholost našeg intelekta i sama činjenica da smo jako učeni. (osobni primjer o. Hardona  – 31 godina formalnog obrazovanja prije nego je počeo studirati teologiju. To je dugo vrijeme!) Ali razum mora ostati ponizan. Oholi razum je sotonski instrument. (iz iskustva o. Hardona kad susretne oholog svećenika zna reći: “U ime Božje, daj malo poniznosti!”… “Protivim se oholom umu, jer je oholi um neprijatelj Kristov.”)

Glupost je tražiti veći kvocijent inteligencije i željeti sve vrste talenata ili još više je glupo što trošimo desetke tisuća dolara na školovanje nekih, bez da uzimamo u obzir oholost tj. da time možda samo raspirujemo oholost u umu u kojem ona već plamti.

  U svakom slučaju, traži se obrazovanje u kombinaciji sa poniznošću.

Izvor: o. Hardon S.J. 

therealpresence.org

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Temeljni izvori Ignacijeve duhovnosti:

1. Postoji 40 svezaka napisanih što od strane samog sv. Ignacija što od njegovih suvremenika

2. Konstitucija Družbe Isusove tj. Isusovaca, koja se nije mijenjala kroz 400 godina iako je bilo pokušaja. Jednom je sam papa (Pavao VI) spasio Družbu od promjena Konstitucije, spasio ih je “od njihove vlastite gluposti”, jer je pozvao isusovce sa Generalnog kapitula (G.k. – sastanak redovničkih poglavara cijeloga reda) da se vrate kućama. Ako je nešto dobro onda ne treba mijenjati. Ovdje nije govor o duhovnosti isusovaca nego o Ignacijevoj duhovnosti. Kod benediktinaca, franjevaca I dominikanaca identificirmo duhovnost s njihovim utemeljiteljem. Ovdje to nije slučaj jer je Ignacije strogo zabranio da se Družba zove po njemu. Zabranio je bilo kojem isusovcu da se naziva po Ignaciju (Ignacijevac). Dakle, želio je Družbu Isusova. Ono što mi nazivamo duhovnost Družbe Isusove je nešto što je već drugčije, jer Ignacije je umro prije četiri stoljeća i od tada se puno toga promijenilo. Isusovci su razvili razne ideje i tradicije. Ovdje nije riječ o isusovačkoj duhovnosti nego Ignacijevoj. Ako je isusovačka duhovnost autentična onda mora biti – Ignacijeva. Isusovačka duhovnost je nešto za isusovce, a Ignacijeva, kao i benediktinska, franjevačka ili dominikanska je za sav narod Božji.

Konstituciju je Ignacije započeo pisati u Manressi, gdje je u špilji provodio vrijeme molitve i pokore, planirajući svoju budućnost. Tijekom ovog vremena osobito ga pohodi Blažena Djevica Marija zbog čega je razmišljao da družbu nazove po njoj (Družba Marijina). No, ona je bila ta koja mu je rekla: “Ne, nazovi je Družba Isusova!”

“Aktivni” – u odnosu na dosadašnje kontemplativne redovnike

Ignacije je obilježio ono što mi danas nazivamo apostolski (aktivni) život redovnika u modernom svijetu. Mi smo nekad žrtve vlastitog riječnika. Mi ne mislimo da zajednice prije Ignacija nisu bile apostolske, nego se misli na to kako su zajednice prije Ignacija bile u svojim temeljima konteplativne. Kontemplacija je srž. A onda iz te kontemplacije nosiš svoje zajedništvo s Bogom drugima. Ignacije je bio taj koji je primjetio da nešto treba biti učinjeno kako bi redovnici bili dostupniji, mobilniji nego do sada. Dakle, kad kažemo “apostolski” mislimo na one čija nije prvenstvena svrha samostanska kontemplacija.

Ne postoji ženski red Družbe Isusove

Ignacije nije želio žene u Družbi Isusovoj. Tako je to ostalo kroz četiri stoljeća. Mnoge su žene započinjale žensku granu Družbe Isusove, ali u to vrijeme isusovci su prikazivali mise i sve drugo kako bi zaštitili Družbu od onog što su vidjeli kao nevolju za Družbu. To je jedini red u Crkvi koji je i uspio u tomu da se odupre takvim nastojanjima, makar i od onih koji su imali dobre nakane. Najbliže ostvarenju takvog nečeg bila je Mary Ward, čiji život je fascinantna priča. Moglo bi se upitati – “Zašto ne žene u isusovačkom redu?” Pa, mi (Isusovci) volimo na to gledati kao na nešto što je od Boga nadahnuto!” – govori o. Hardon S.J. Nadalje, kaže on, Ignacije je imao neka loša iskustva sa ženama, neka prije svog obraćenja a neka i poslije. Nakon njegova obraćenja žene su mu pomagale i on ih je savjetovao, ali one su mu prouzrokovale daljnje nevolje. Jednoj od njegovih dobročiniteljica koja se potpisivala kao “duhovna kći”, rekao je kako joj ne može posvetiti vremena koliko ona želi. Isprva nije mogla vjerovati, a onda ga je podsjetila: “Znaš li ti koliko sam ti novca dala?” “Da” odgovorio je. “Onda, ili ćeš mi davati duhovne savjete ili želim svoj novac natrag.” Nedavno je u tisak izišao fascinanatan životopis sv. Ignacija od oko 500 stranica, naslovljen “Sveti Ignacije i žene” (o. Hardon S.J. preporuča)

Moglo bi se reći da je sv. Ignacije taj koji je, na neki način, doveo u postojanje sve redovničke ženske redove koje danas imamo. Ti redovi su dobili od Svete Stolice dobili dopuštenje da posude njegovo pisanje i onda im je odobreno osnivanje. Kad čitam neke konstitucije ženskih zajedica pomislim: “Pa to je moje pravilo!” – govori o: Hardon S.J.

Kad je uveo jednostavne zavjete otvorio je vrata za druge zajednice. Danas je preko million ženskih zajednica koje polažu jednostavne zavjete u katoličkoj Crkvi. Prije Ignacija nije bila niti jedna.

Misionarsko djelovanje Isusovaca

Nadalje, želio je biti siguran da će Tridentinski koncil odobriti Družbu Isusovu. (Tridentinski koncil, u današnjem gradu Trentu u Italiji, sazvan je u vrijeme širenja protestanskih hereza kako bi odgovorio na nastale probleme i pokrenuo obnovu u Crkvi. Trajao je 18 godina.)

Ignacijev duhovni sin, Franjo Ksaverski započeo je moderni misijski pokret. Franjo Ksaverski se uputio u Indiju gdje je krstio oko stotinu ljudi i otvorio put misionarskom djelovanju šireom svijeta. Nikad se nije vratio natrag. Do dana današnjeg Družba Isusova je najveći misijski red u cijeloj Crkvi.

Osnivanje škola u kojima su poučavali redovnici. Sv. Dominik je započeo ovu tradiciju. No, dok je Dominik bio više usmjeren na one koji su bili vođe u društvu, dakle na viši stupanj obrazovanja dotle je Ignacije bio usmjeren na one niže stupnjeve. U svakom slučaju Igancije je smatrao kako redovnici trebaju obrazovati i odgajati cjelokupnu osobu, ne samo razum.

Ignacije je također postavio temelje za apostolske (aktivne) ženske zajednice. Ponovimo, riječ “apostolske” (aktivne) nije najbolji izraz, ali nam objašnjava razliku između onih “kontemplativnih” zajednica. Riječ “apostolske” (aktivne) upotrijebljavam da označimo one koje nisu kontemplativne.

Izvor (sluga Božji o. Hardon, S.J.)

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Drugo, utjecaj na katolički odgoj. Dominikanci su bili prvi redovnici koji su djelovali u svojim školama. Redovnici jesu poučavali u školama, ali formalno, osnivanje škola izvan samostana je nešto što je započeto s dominikancima.

A onda naravno, utjecaj dominikanaca na redovnički život i na inteligenciju. Neki od najvećih umova Crkve su dominikanci: sv. Albert Veliki, sv. Toma Akvinski, sv. Katarina Sijenska. U svakom slučaju oni su duboko utjecali na svijet.

Počeci. Zanimljivo je spomenuti da je majka sv. Dominika – blažena Ivana. Nije mala stvar imati svetu majku. A i Dominik je, naglašavo kako je važan zdrav katolički odgoj, od samih početaka. Dominik je, prije nego je osnovao svoj red,  slijedio pravilo sv. Benedikta, pjevao je časoslov i dr. Ono što ga je pokrenulo da osnuje novi red bilo je – širenje krivovjerja. Vidio je koliko je bilo prošireno neznanje biskupa i svećenika. (“Mislim da je ovo jedan od glavnih razloga lošeg stanja u Crkvi, govori o. Hardon: nepoznavanje vjere – pa i od strane biskupa i svećenika.”)

Osnivanje dominikanaca se vremesnki podudara sa četvrtim Lateranskim koncilom, (baš kao što se tri stoljeća kasnije, osnivanje isusovaca podudara sa osnivanjem Tridentinskog koncila). Tada je, moglo bi se reći, Dominik dobio u ruke oružje kojim se borio protiv krivovjerja. Osobit ujecaj na Dominika imali su Kasijan, rani kršćanski monah i pisac te Pustinjski oci. Da biste radili intelektualni apostolate morate imati u žilama te pustinjkse krvi, jer studiranje i istraživanje je prilično osamljenički posao.

Dominik je spojio ono što je Franjo učinio prije njega, propovijedanje i siromaštvo. Ili će te ljudi vidjeti siromašnog ili im ne pričaj jer te neće slušati.

Temeljne tvrdnje: Prvo je polazište dominikanske duhovnosti da je istina temelj duhovnog života. (Kod Franje je to – ljubav.) A onda u terminima izvora istine to su razum i Objava. Ako je istina temelj duhovnog života gdje ćete je pronaći? Unutra i izvana. Izvor istine izvana je – Objava, a izvor istine iznutra je – razum.

Koji su vodeći izvori za razumijevanje dominikanske duhovnosti? Kao prvo, to je pravilo svetog Dominika. Kao drugo, pisanje sv. Alberta, učitelja svetog Tome Akvinskog. Trenutno radim s jednim od najjbistrijih ljudi koje sam ikad učio, govori o. Hardon. On završava svoj teološki studij u Emmittsburgu i jedan je od mojih bivših studenata. Radimo na knjizi koja bi trebala biti objavljena do kraja godine a nosi naslov: “Životni program za katoličko čitanje”. Izabrali smo oko stotinu najboljih knjiga u katoličkoj vjeri, od prvog do dvadesetog stoljeća. Ne možete ni zamisliti koliko je problem u 20-om stoljeću izabrati knjige. Mnogi ljudi će biti razočarani, jer njihove omiljene knjige neće biti na listi. Ali među onima koji jesu na listi su – sv. Albert koji je objavio 38 svezaka. Onda sv. Toma Akvinski., npr. Summa Theologiae. Toma nije težak za čitanje, jasan je i mnogo jasniji od mnogo njegovih komentatora. Tu je I blaženi Henry Suso, jedan od velikih dominikanskih mistika. Neke od njegovih knjiga: Knjiga o vječnoj Istini, Knjiga o vječnoj Mudrosti, Knjiga pisama… a to je sve nezaobilazno za rzumijevanje dominikanske duhovnosti. Tu je također sv. Katarina Sijenska – njezini dijalozi. Sv. Vincent Ferrer. (Jedna od stvari stvar koju Vincent poučava: ako stvarno želiš raditi na svom duhovnom životu onda radi na mislima i promatraj posebno prvu misao samo-hvale koja ti dođe i sl.druge sebične misli…)

 Svrha duhovnog života je kontemplacija Boga i Njegove Mudrosti te proslijeđivanje drugima onoga što ste kontemplirali. Očito, na druge će te prenijeti onoliko koliko ste sami naučili. U kontemplaciji gledate istinu, i nije cilj kontemplacije potpuno otkriti istinu nego je promatrati. Najveća funkcija razuma nije razmišljanje. Raj, Bogu hvala, neće biti vječno razmišljanje. Kad razmišljaš onda znači da si još na putu. Kad kontemplirate znači da ste negdje stigli. Kontemplira se ono što se sad vidi i vjeruje. Onda razmišljate o nečem drugom.  Tako, svrha duhovnog žiivota je gledati istinu i prenositi je drugima. To je glavna značajka dominikanske duhovnosti.

A sada neke temeljne crte dominikanske duhovnosti.

Prvo, o odnosu naravi i milosti. Narav je nešto s čim dođemo na svijet. Narav nam je dana rođenjem, a milost nam je potrebna. Ne možemo reći da su rani monasi ili pustinjski oci vjerovali da narav treba biti uništena. Ne. Ipak, njihov stav, kao što znamo iz pisnja sv. Pahomija, Antuna Pustinjaka, bio je das u gledali na narav kao ne tako dobru: trebalo je postiti i postiti kako bi je doveli u podložnost.

U dominikanskoj perspektivi funkcija milosti je u odnosu sa naravi tako da milost treba graditi na naravi. Sv. Toma je taj koji nam je dao taj izraz: “milost gradi na naravi”. Imam običaj reći (o. Hardon kaže): Gledaj da tvoja narav može podržati Božju milost!

Drugo. Milost je novi život. U franjevačkoj tradiciji milost je prvenstveno Prisutnost. U dominikanskoj, milost je prvenstveno – život. Tako, milost nekako ne samo da gradi na naravi nego da slijedi drugačiji put nego narav. Naša duša je princip koji pokreće naše tijelo. U dominikasnoj tradiciji rekli bismo da je duša tijelu ono što je milost za dušu. Grijeh je uspoređen sa naravi. Postoje bolesti koje su smrtne, a postoje bolesti koje su lakše. Tako postoje grijesi koji su kobni, a postoje oni koji su lakši. (Dominikanc su kroz 700 godina razvili cijelu knjižnicu analogije izmeđi milosti i naravi.) Tako npr. da li ijedno ljudsko biće sebi daje svoju narav? Nije dovoljno za narav da bude živa. Dijete koje je tek rođeno može i umrijeti, stoga, ono mora biti hranjeno. Tako je i sa životom duše. I duša mora biti hranjena. Kao što naravni život mora biti hranjen, tako i onaj nadnaravni. Naravni se razvija, raste, tako nadnaravni. To je zajeniči riječnik vjernika. A cijela ta ideja teološka potječe od dominikanaca.

 Teološke kreposti su iznad moralnih. Ali to nije tako očito. Teološke kreposti su vjera, ufanje i ljubav. Nemožete se nadati onom što ne vjerujete, i sigurno ne možete voljeti ono što ne znate. Kako bilo, vrijedno je uočiti to – da su teološke kreposti (vjera, ufanje i ljubav) iznad onih moralnih (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) i to stoga jer mnogo toga u duhovnom životu je vezano uz moralnost.

Uzmite npr. umjerenost. To znači kontrolirati svoje apetite. Možete utvriti da li ste napredovali u umjerenosti, možete li kontrolirati svoja osjetila; jeste li napredovali u jakosti, možete li bolje podnijetie nek stvari, jeste li napredovali u razboritosti, upotijebili prava sredstva do cilja, … Te moralne kreposti su nešto što čini naš svakodnevni duhovni život. No pri tom smo skloni previdjeti da prvenstvena svrha duhovnog života nisu moralne kreposti nego  – teološke. Kako često možemo čuti o – rastu u vjeri? O rastu u ufanju? Čak i kad govorimo o ljubavi mi to snizimo na nivo moralnih kreposti. Tako, glavna svrha ovog našeg studiranja je da rastemo u kreposti vjere. Često znamo čuti kako netko kaže da se “ne osjeća više sveto” nego prije. Vidite što mislim? Mi smo toliko identificirali svetost sa moralnošću. (je li to utjecaj protestanata za koje je kršćanstvo prevenstveno – etično?) No, nemojte me krivo razumjeti (govori o. Hardon) Dobro moralno ponašanje, samokontrola, to jest – važno. Ali, objektivno u očima Božjim što je važnije – osoba koja ima jaku vjeru ili osoba s izuzetnom hrabrošću? Važnija je vjera. Kako rastemo duhovno mi instiktvino gledamo razvoj moralnih kreposti: je li bolja samokontrola, jesam li pošteniji s ljudima, iskreniji, razboritiji itd… Ta prisutnost ili odsutnost moralnih vrlina je nešto što je očito čovjeku. Je li moguće za čovjeka koji i nema baš vjere – da bude razborit ili da bude hrabar ili da se savršeno samosavladava? Da, moguće je. Zato, to discipliniranje, koliko god dobro i korisno, može se pretvoriti u farizejsko ponašanje.

Jedan od najvećih doprinosa dominikanske duhovnosti je tu: da se one prve stvari staviti – prve. Nećemo zanemariti discipline, moralni red, ali nećemo niti teološke kreposti podrediti moralnima tj. nećemo zanemariti rast naše vjere ili čine ljubavi prema Bogu kako bismo razvijali naše moralne kreposti koje čine da se osjećam kako stvarno duhovno rastem.

Treće: U dominikanskoj perspektivi postoji razlika između “biti” i “funkcije”. Mi svi trebamo rasti, koristeći općenit pojam, u dobroti, slijedeći primjer Isusa Krista, utjelovljenog Boga. Ali mi možemo na našu dobrotu gledati na dva načina, u pogledu biti ili funkcije. Možemo razlikovati i “sanctity” i “holiness”. Možemo razlikovati “biti dobar u Božjim očima” ili “ponašati se dobro”. Dakle imamo svetost koja je na razini našeg ponašanja (holiness) , ali i svetost koja je na razini naše biti, kakvi smo u stvari (u Božjim očima!, = sanctity). Mi smo pozvani na oboje: i biti sveti i ponašati se sveto. Ponašati se dobro je moralno ponašanje tj to je drugi termin za “moralnost”. Svetost  (sanctity), koja je naša svrha – je prisutnost Božje milosti.

izvor

Sv. Dominik – propovjednik u vremenima velikog krivovjerja uviđa važnost poučavanja u vjeri i to ne samo neukog puka nego i pastira.

Dominik je rođen u plemićkoj obitelji i nakon uspješnog studija postao svećenik. Nastanak dominikanaca je uslijedilo ubrzo nakon Dominikova ređenja. Putovao je kroz Francusku  i bio zapanjen razaranjima koje je počinila hereza albigenza u ranom trinaestom stoljeću. Vidio je stotine gradova izgubljenih u krivovjerju zbog te ideje i često među učenim krugovima, među biskupima, svećenicima, redovnicima i laicima. Procjenjuje se da je 11 000 gradova u Francuskoj palo pod utjecaj albigenske hereze.

Četvrti Lateranski koncil (1215) se glavninom borio protiv ove hereze. Dominik je već bio svećenik i počeo je propovijedati istinu od grada do grada, boreći se protiv krivovjerja, posebno među svećenicima. Od početka je shvatio da ova bitka ne može biti dobivena samo ljudskom mudrošću.

Utemeljio je red za žene 1206. god. U međuvremenu je zainteresirao druge svećenike da mu se pridruže, a također i druge muškarce koji nisu imali svećenički poziv. Tako su 1215 godine postali poznati kao Braća propovjednici, a bilo je, dakle, među njima svećenika i laika koji su imali dopuštenje da propovijedaju.  1216. god papa Honorije III je potvrdio pravilo svetog Dominika koje je uglavnom utemeljeno na onom od svetog Augustina. Uskoro, dominikanci su djelovali u svim većim gradovima Francuske.

Dominik je umro pet godina nakon što je njegov red bio odobren. (1221). Do tada je već postojalo osam provincija u Europi.

(O. Hardon, nadalje kaže, da da mi danas prolazimo kroz period najgoreg razaranja Crkve i da su potrebni novi redovi, koji ne bi zamijenili one stare nego bi novom zauzetošću inspirirali i nas da sami činimo što možemo činiti. Primjerice, red Misionarki ljubavi, Majke Tereze, star je samo 25 godina, a ima izvanredne plodove.)

Dakle u vrijeme kad se širila hereza albigenza Bog je podigao svetog Dominika, kao što je Crkvi dao i svetog Franju za konkretne prilike Crkve onog vremena. Takva vremena su i danas.

Dominikanci su pričali i običnom puku i učenom puku, no više su se bazirali na one učene posebno kler, koji je na žalost bio neuk. Mislim (govori o. Hardon) da nema gore stvari za Crkvu od neuka svećenika. Takav postaje opasno stvorenje, jer će  ga narod poštovati kao svećenika i prihvaćati njegov nauk, a da im on pri tom priča užasne gluposti. Narod će mu vjerovati samo zato jer je svećenik.

Usporedimo sv. Franju i Dominika.

Obojica njih su željeli ići k ljudima, i u određenom smislu to je bio pomak u odnosu na povjest redovištva do tada, s naglaskom na monaški život, život vezan uz samostan.

No, Dominikova duhovnost je bila više strukturirana od one Franjine. Dominikanci imaju dobar dio monaške tradicije zadržane i do dan danas. Imaju časosolov, imaju pravila koja odražavaju monašku tradiciju puno više nego kod Franje.

Obojica njih prepoznali su potrebu za životom koji bi bio i kontemplativan i aktivan., tj. život molitve skupa s apostolatom. Znamo da je to teško postići oboje, biti potpuno predan radu za duše i osigurati vrijeme za molitvu. Obojica su prepoznala i teškoću kombiniranja ovog dvoje, što kod monaške tradicije nije bio problem, jer je sve ostalo bilo podređeno u odnosu na molitvu.

Svaka današnja zajednica duguje nešto ovim tradicijama. Nema ni dvije iste zajednice, koje bi imale potpuno istu strukturu, neke su više neke manje monaškog tipa. Dominikanci su sebi uzeli za zadatak analizirati povezanost ovo dvoje – molitve i apostolata. Veliki broj knjiga je objavljen na tu temu, uključujući pisanja sv. Tome Akvinskog. U stvari i samu tu terminologiju dugujemo – dominikancima.

Obojica, i Franjo i Dominik su željeli prenositi evanđelje ljudima. No, dok je Franjo bio više okupiran time da evanđelje upravi srcima ljudi dotle je Dominik više usmjeren tomu da prosvijetli um i motivira volju da se voli i služi Bogu.

Obojica su bili revni u prenošenju Božje Riječi. No Franjin pristup je bio više pastoralan, u obliku propovijedi, nešto jednostavno, dok je kod Dominika više na intelektualnom nivou, akademski, organizirano.

Ovo su bile dvije različite forme prenošenja Božje riječi koje su se međusobno nadopunjavale. Nije slučajno da su Franjo i Dominik bili suvremenici. Jedno kratko vrijeme je bilo pitanje da li da se spoje u jedan red (teško bi ga bilo nazvati: franjo-dominikanci?) no, kako bilo, Bog je preko njih dao Crkvi dar (franjevaca i dominikanaca) koji traje već 800 godina.

Dominikanci su se dakle bazirali na one učene ili možda ne baš tako učene, ali koji su trebali biti po-učeni. Franjevci su htjeli biti sigurni da će evanđelje svima biti navješteno uključujući neuke ljude i djecu. Dominikanci su osnivali škole kako bi poučavali posebno one koji poučavaju.

Imamo dominikanaca koji su zauzeti u pastoralnom radu,… (kao što je npr. I jedan od mojih najboljih prijatelja, priča o. Hardon, kapelan o. Sullivan. Navodi jedan primjer iz apostolskog djelovanja o. Sullivana koji je imao je za uspomenu jedan vrlo vrijednu stvar – kožni pojas koji je na mjestima bio spaljen. To je, naime, bio pojas kojim bi se vezivali ljudi osuđeni na smrt električnom stolicom. Nikad ga nije mogao uništiti, budući da je taj pojas svjedočio smrtima velikog broja ljudi.)

Isus je želio poučavati i običan narod i one koji će voditi narod. Tako je posebno vrijeme provodio sa učenicima koje je dodatno poučavao. To su činili i dominikanci. Objašnjavali su stvari osobito onima koji su trebali poučavati druge. Brinuli su se za stado, ali i za pastire.

Izvor

Najvažniji rani životopis o sv. Franji napisao je Chlano, a zove se “Ogledalo savršenosti”. Čini se kao da je nastalo nekoliko mjeseci nakon Franjine smrti. Opisati Franjinu duhovnost zapravo je kao da opisivate što je to kršćanska savršenost. Ići stopama svetog Franje značilo bi ići putem kršćanske savršenosti.

Poznate su legende o svetom Franji sabrane u knjizi “Cvjetići svetog Franje”. Zgode u kojima se pobožnost smije ljudskoj logici. Međutim, (kako objašnjava o. Hardon) riječ “legenda” se često uzme kao “mit” tj. kao nešto prema čemu treba biti vrlo sumnjičav. No nije to baš tako. Ove zgode su nam prenijeli prva Franjina subraća što govori u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ljudi koji vole svetog Franju čitaju te “cvjetiće” i često ne čitaju ništa drugo. To im je dovoljno. Moguće da se neke od tih zgoda nikada nisu zbile. Pa što? Možemo vjerovati. O. Hardon  kaže da bi “Cvjetiće” uvrstio u vrlo vrijednu literaturu.

Ima jedan francuski protestant, kalvinist, Sabatier, koji je čak poštovan i u katoličkim krugovima kao Franjin životopisac. Franjo kakvog nalazimo tu nije onaj Franjo na kojeg smo navikli. Pisac ga je svetog Franju protestantizirao. Ništa čudno, ako je pisac Calvinist. U svakom slučaju, vidimo da je Franjo utjecao ne samo na katolike, nego i na ostali svijet.

A kakva je zapravo duhovnost svetog Franje?

Budući da je Bog za Franju na prvom mjestu, Bog je onaj pred kojim Franjo ima stav klanjanja i hvale. Svaki drugi oblik molitve proizlazi iz toga stave poniznog stvorenja prema svom Stvoritelju.

Pobožnost prema sv. muci Isusovoj. Franjo se nikad nije prestajao diviti Bogu koji je postao čovjek zato da bi za nas trpio. Zato je Franjo bio tako zaljubljen u križ. Njegov učitelj je zagrlio križ. Franjo je bio nogama na zemlji, vrlo praktičan, i prihvaćao je onaj izvor trpljenja koji većina redovnika želi isključiti, a to su – drugi ljudi, nekada i oni najdraži.

Pobožnost prema euharistiji. Za Franju Isus nikada nije zapravo napustio zemlju. On je tu. U hostiji. On bi pričao o euharistiji – pričajući o Isusu. Pred Presvetim sakramentom se ne priča o Isusu – nego se priča – Isusu. Pred presvetim sakramentom? Što mislite kad to kažete? Pred Isusom. Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan.

Duhovna radost. O kako je Franjina radost bila – duhovna. Za njega je radost bila kad netko drugi od njega pravi budalu. Kad objašnjava braći što je savršena radost – vidimo da on time misli da mirno prihvaćanje raznih poniženja.  Sveti Franjo kao da ne govori istim riječnikom kao mi. Za naš svijet radost je nešto što proizlazi od tijela. Dobar hrana, dobar odmor, piće, spolni užici. A onda tu je i radost emocija. (O. Hardon priča kako ga je rektor zamolio da ode s bratom svećenikom poslušati neku simfoniju, koja njega osobno nije uopće zanimala, ali je koristio vrijeme za molitvu. Primjetio je kako je njegov subrat kao u ekstazi dok sluša glazbu, dok je on uspio čak i zaspati.) Postoje i druga zadovoljstva, osim glazbe. kao npr. postići neki zacrtani cilj. I Franjo je bez svega toga mogao u svojoj duši, tamo gdje boravi s Bogom, biti savršeno sretan, kao da je u ekstazi.

Bratska djelotvorna ljubav. Kod franjevaca je naglašena ova bratska ljubav. To je ujedno i način kako pokazati svoju ljubav prema Bogu. Franjo bi znao oštro ukoriti braću koja bi zakazivala u bratskoj ljubavi.

Vjernost Crkvi i Crkvenom učenju. O. Hardon priča kako bi u prilici da održi propovijed na sprovodu jednoj časnoj sestri, franjevačkoj poglavarici koja je bila uzorna po pitanju duhovnosti sv. Franje, za razliku od ostalih čija zajednica se raspala. Ona je zapravo umrla slomljena srca gledajući što se događa sa franjevačkom zajednicom. Njihov problem bio je što se jednostavno nisu držale crkvenih direktiva. O. Hardon je pričao oko 15 minuta.  Između ostalog rekao je. “Postoje tri stvari o majci poglavarici koje je lijepo opisuju. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj siromaštva. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj jednostavnosti. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj Crkve. Ova zajednica će preživjeti samo ako se vratite karizmi svoga utemeljitelja, na kojoj ste utemeljeni.”. “Znam da nitko nije snimio tu propovijed… govori o. Hardon… A zajednica me nikad više nije pozvala.”

Franjevačko siromaštvo. Naglasak je na nasljedovanju siromašnog Krista. Siromaštvo na zemlji je stoga da bude odraz Isusova siromaštva koji se odrekao i samog neba radi nas, te sišao k nama u svojoj poniznosti. Tu su tri stvari povezane: siromaštvo, poniznost i lišavanje samog sebe. Što god drugo siromatvo može značiti ono znači i odricati se onoga na što imaš pravo. U svakom slučaju nasljedovanje Isusove poniznosti je izraz ljubavi prema Bogu. Kao što je Franjo želio nasljedovati osobito Isusa u njegovom siromaštvu tako je sv. Ignacije u poslušnosti, sv. Dominik u mudrosti… Franju je osvojio ponizni Bog, koji se utjelovio kao čovjek. Bog koji je kao čovjek – bio rođen od žene, devet mjeseci bio u utrobi svoje majke, rodio se u štalici, umotan u pelene, godinama živio skrovitim životom u Nazaretu, podnosio razna poniženja u svojoj muci, pljuvanja, bičevanja, … sve je t za Franju – ponizost Božjeg utjelovljenja.

Bog je postao čovjek. Bog je ponizan. Sam sebe je ponizio tako što je skrivao svoje božanstvo. To je poniznost.

A oholost koja vlada u svijetu? Ne samo da želi pokazati što ima, nego želi još i preuveličati, pretvarati se da ima još i više.

Koja je Franjina motivacija?

Kao prvo – voljeti nekog znači željeti biti kao on. Ako volim Isusa koji se ponizio i ja se želim poniziti. Drugo – tako mogu bolje voljeti svoje bližnje. Moglo bi se reći, pa mogu voljeti svoje bližnje i bez da prakticiram siromaštvo, ali sigurno je da je plodonosnije ako živim siromaštvo i na izvana, jer onda ono izvana postaje simbol onoga što živim unutra. Ako želim ikakav plodonosan rad s drugima ili ću se odlučiti za poniznost ili nikada neću duše pridobiti za Krista. Na druge mogu utjecati jedino oni ljudi koji su ponizni.

Imati pravo na nešto, a ipak se lišiti tog prava (kao u pitanju bilo kojeg od zavjeta: čistoća, siromaštvo, poslušnost) je nešto što je Bogu milo. I sam se Isus lišio svoga prava. Da Isus nije tako živio mi ne bismo znali da je to nešto Bogu ugodno. Bog je došao na zemlju i živio među ljudima prakticirajući i siromaštvo i čistoću i poslušnost.

Sad imamo desetke tisuća franjevaca (bilo da su fratri tj. manja braća, kapucini ili konvetualci) koji ne prakticiraju potpuno osobno siromaštvo, a još je manje franjevačkih zajednica koje bi kao zajednice prakticirale potpuno siromaštvo, tj. ovisnost o Božjoj Providnosti.

Izvor

O. Hardon priča kako je susreo jednog člana uredništva enciklopedije redovničkih zajednica koja se radi dvadeset godina. Došli su negdje na “R” ili “S”. Taj mu reče kako imaju sljedeći problem: kad dođu na sljedeće slovo abecede, neka od zajednica koja je donedavna bila u procvatu – nestane. I zato, naglašava on, “Nisam prorok Ezekiel, ali ako se ne vratimo na naše siromaštvo, nestat ćemo.” Mnoštvo zajednica je nestalo. Sve što imamo o njima je spomen iz prošlosti.

I zato je Franjo bio toliko revan, zato jer je vidio stanje u mnogim zajednicama koje su imale svoje porijeklo u monaškoj tradiciji ali je se nisu pridržavali. Monasi su postajali biskupi ili preuzimali svjetovne vlasti. Nije slučajno da je jedan koji je Crkvu podijelio na pola – Martin Luther – bio redovnik (augustinac), a augustinici se u to vrijeme nisu držali siromaštva. Nije čudo niti da se dvorac u Wittenbergu ispunio bivšim augustiniancima koji su se poženili.

I to je period u povijesti kroz kakav i mi sada prolazimo. Ako ne budemo svjedoci siromaštva, Božji sud stoji nad nama kao i ranije te neće dopustiti da opstanemo. U dvadeset prvom stoljeću ljudi će pričati o zajednicama koje su postojale u dvadesetom stoljeću; nemali broj njih će nestati. Redovničke zajednice, bez siromaštva, gube svrhu njihova postojanja, a to je da svjedoče siromašnog Krista – na način da vjeruju u Božju Providnost, a ne u bilo koga ili bilo što. Pouzdavanje u Božju Providnost. O, kako se morate pouzdavati ako nemate.  Neke zajednice nemaju tu vjeru u Božju Providnost, već vjeruju – u vladu.

Moral – je nešto što ima veze s našim ponašanjem. Crkva je stoljećima pozivala redovnike: “Ako želite znati kako ćete prakticirati siromaštvo  – idite k Franji!” Jeste li franjevac ili niste, manje je važno. Kroz pet godina sam bio u New Yorku, za kojeg kažu da je centar opernog svijeta, a da nikad nisam otišao na operu. Zato su mi govorili da sam nekulturan i ne obrazovan. Da bi udobrovoljio jednog koji je bio najžešći pobornik opera otišao sam s njim samo do tog mjesta. A koliko košta karta za operu? Ima karata od   37.50$, ona najjeftinija je12$, a neke će na proljeće biti 60$. …Ima žena koje mogu s divljenjem ostati izgubljene pred izlozima gledajući neke haljine. A haljine mogu stajati daleko više nego što je razumna cijena. Tako npr. Jedna na kojoj nije ni izvješena cijena košta 300 dolara. No, da bi želje bile razumne morate imati dovoljno sredstava. Vidite, na što mislim? –  govori o. Hardon. Važno je ovladati svojim željama, a kada nemate novca onda se želje same za se pobrinu (tj. nestanu. Jer nemate novaca.)

A tako je isto sa drugim željama koji nisu tjelesne, nego duhovne prirode, vezanim za školovanje, kulturu, putovanja. O. Hardon: “Nikad nisam bio u Lurdu, a imao sam mogućnost nekoliko puta otići kao redovnik, ali nisam, misleći da to nije spojivo sa zavjetom siromaštva otići posjetiti to mjesto – samo iz pobožnosti.”

Pobjeđivati sebe. To je isto jedna važna stvar, a postiže se kroz poniženja. Možete doseći točku gdje se pitate: “Što mi još mogu uraditi?” Zapravo, postoje poniženja koja su gora od fizičke smrti.

Preko našeg siromaštva postižemo milosti. Prakticirajući vjerno siromaštvo mi moramo računati na Božju milost, a svaka milost s kojom surađujemo je izvor zasluga.

Apostolska svrha siromaštva. Apostolat ima veze s našim bližnjima. Franjo nije puno govorio, ali ono što je govorio je bilo duboko. Važno je da je tvoje siromaštvo stvar izbora i da si sretan birajući siromaštvo. Moraš biti siromašan na način da voliš svoje siromaštvo. Ne da si zavidan ljudima koji imaju ili da ti je žao što nemaš. Mnogim ljudima je jedino zadovoljstvo u životu u materijalnim stvarima koje imaju i uživaju. Kad takvi naiđu na osobu koja je siromašna a sretna onda se upitaju: “Ili je ovdje nešto pogrešno, ili je – nešto kako treba?!”Kad vide siromašnu osobu koja je normalne inteligencije, a sretna je u svom siromaštvu onda ih tu nešto muči. Mi na taj način svjedočimo da postoji stvarnost koja je daleko važnija od one koja se može kupiti.  

Kako je Franjo uspio imati svoju braću po cijeloj Europi prije nego što je umro? Vrlo jednostavno – samo im je trebao reći da – idu. Bez sredstava, bez hrane, bez novca, samo da idu. I oni su promijenili lice Europe. Drugim riječima, (ako smo takvi) mi čnimo sebe dopstupnima svakom i svima ako se ne vežemo uz materijalna dobra. Uzmite npr. Sv. Bernarda, (koji je nasljedio sv. Franju) u jednoj svojoj homiliji je rekao: “Ako bilo tko zahtjeva novac za svoju službu čini zlo simonije”. Ima puno ljudi koji imaju raznih potreba. Ako su moji susreti s njima uvjetovani time hoće li mi platiti moju uslugu ograničavam li svoju apostolsku priliku? Sigurno da jesam. Ne sudim. To je je jednostavno činjenica (o. Hardon).

Imate isusovačku srednju školu “Loyola” u New Yorku koja košta 220 dolara  na godinu, ne računajući hranu, naknade, knjige,… Uračunat je samo privilegij što se pohađa ta škola. To je puno novaca.

Istovremeno, u New Yorku imate možda pola miliona djece koji nemaju nikakvog vjerskog odgoja. To onda ispada: “Dat ću ti Riječ Božju ako mi platiš!” Franjo je dobro vidio što se događa.

O Hardon priča kako je bio na doručku s ocem jedne časne sestre. Taj se dosta udaljio od prakticiranja vjere i to zbog lošeg primjera jednog svećenika. Kao dječak išao je s majkom u crkvu i ona je željela naručiti svetu misu pokojnog muža tj. njegova oca. U džepu je imala samo tri dolara koja je dala svećeniku, ali on je odgovorio: “Cijena nije tri nego deset dolara!” To je dječaka tako pogodilo da je kasnije u životu bio potpuno odustao od prakticiranja vjere.

Stjecanje zasluga za druge. Ne samo da možemo stjecati zasluge za sebe nego također i za druge, za one kojima služimo i to samom činjenicom da služimo jer želimo to činiti za našeg Gospodina Isusa, a ne zato da zaradimo novac.

Sloboda od svjetovnih ograničenja. Postoje ograničenja koja nameće država, postoje zahtjevi države kojima se želi udarati na svaki zarađeni novčić. O. Hardon priča da je pet godina odkako poznaje Majku Terezu i da je ona duboko utjecala na njegov život. “Rekla mi je da kažem redovničim zajednicama da sve više i više postaju žrtve onih koji ih financiraju, da sve više i više ovise o njima.” Navodi riječi Majke Tereze: “Puno je dobra koje mogu učiniti za duše. Možda ne na način na koji su navikli. Možda neće imati komod koji su imali, … ali ne smiju dopustiti sebi da budu ograničavani, uvjetovani od strane bilo koga.” Navodi njen primjer. Neki su joj donatori ponudili ček na 700 000 dolara (!). upitala je – postoje li neki uvjeti koji su vezani uz taj novac. “Da, naravno!” – ogovorili su joj I rekli da je uz ček i pismo u kojem stoji kako novac ima biti potrošen. “Ne, hvala, onda ne želim taj ček.” -odgovorila je Majka Tereza.

Izvor

Koja je uopće svrha siromaštva? Tri su razine svrhe Franjinog siromaštva. Neke od tih pripadaju tradiciji svakog redovništva i jednostavno su nasljedili prakticiranje siromaštva, a neke su baš tipično franjevačke. Ovdje su tri razine tipično franjevačke perspekitve.

Prvo, moramo biti na čistu kad govorimo o svrhi redovničkog života – koja je uopće svrha redovničkog života. Redovništvo ima veze s Bogom, moral ima veze sa ponašanjem, aposolat ima veze s drugima.

Koja je VRIJEDNOST SIROMAŠTVA U REDOVNIŠTVU? Drugim riječima, što siromaštvo ima veze sa mojim odnosom s Bogom? Franjo bi rekao: Mnogo.

Kao prvo, siromaštvo daje osobi slobodu za molitvu i u molitvi. Što biste vi rekli: Tko više moli – bogati ljudi ili siromašni ljudi? Zašto siromašni? Zato jer su više u potrebi. I opet, općenito govoreći, što mislite tko moli više: uspješni ljudi ili neuspješni? Ili, tko moli više: ljudi koji su u društvu poštovani ili oni koji su ponižavani i odbacivani? Siromaštvo je to koje ljude baca na koljena pred Bogom.

U mom životu, kao svećenik susreo sam mnoge bogate ljude, a također i siromašne (govori o. Hardon) Osim što kod bogatih ljudi imate ljudi koji su izvanredno obdareni Božjom miloću, a oni su iznimke, oni se ponašaju tako da osjetite njihovu moć i njihovo bogatstvo. Kao npr. oni će vas namjerno zadržavati da ih morate čekati. A siromašni ljudi, oni su zahvalni za sve, pa i najmanju uslugu, za pismo, za telefonski poziv i sl. Siromaštvo nam daje osjećaj ovisnosti o Bogu.

Za Franju glavna svrha života redovnika je – moliti. Zašto uopće biti redovnik? Zato da moliš. Zar ne možeš moliti, a da nisi redovnik? Naravno da možeš. Ali Franjo bi rekao, ako prakticiraš siromaštvo, osobito ono koje on želi od svojih sljedbenika onda možeš  – moliti bolje.

Drugo, povećana ljubav prema Bogu. Sad bi netko mogao reći: Što siromaštvi ima s tim? Pa, moglo bi se reći – mnogo, ili sve. Što se može reći ako osoba nije siromašna – da ima povećanu ljubav za stvoreno, za stvorenja? Mi smo skloni voljeti ono što posjedujemo. I što više imamo zemaljskih dobara to je teže svoje srce odvojiti od onog što znaš da je tvoje.

Treće, siromaštvo duha. Postoji samo jedan uzvišeni put do poniznosti, rekao bi T. Kempenac, a to su poniženja. Ako je poniznost cilj, poniženja su sredstva. Koji ljudi su više ponižavani – bogati ili siromašni? Obrazovani ili neobrazovani? Oni koji imaju visok standard u društvu i velika imanja ili oni koji nemaju nikakva imanja? Naravno, oni koji nemaju nikakva ugleda ni imanja.

(Iz iskustva o. Hardona kad mu je nedostajalo jedan i pol dolar za putnu kartu. Pitao je vozača bi mu mogao dati kartu na povjerenje, a ovaj je odgovorio da ne može. Ima u dnu ulice jedna katedrala pa nek otiđe tamo i pita. On se uputio do katedrale. Tamo je našao svećenika koji ga je sumnjičavo gledao s torbom u ruci kako prosi taj dolar ipo. A onda je morao odrecitirati ispred oltara molitve na latinski, najprije da ga uvjeri da je stvarno svećenik, kako bi mu dao dva dolara, a nakon što mu je dao opet ga je ispratio sumnjičavim pogledom kao da nikad više neće vidjeti ta dva dolara.)

Ponekad je dobro biti u takvoj situaciji, samo da osjetite kako je to – biti siromašan. Siromašni ljudi su ponižavani, vjerujte. …

Izvor

To odricanje od svega većina konstitucija ne zahtjeva, već nakon zadnjih zavjeta se daje sloboda da se odriče od svakog posjedovanja. (op. o. Hardon: “Moja je nada da će ono što je izborno postati obavezno…. To je nešto što čini veliku razliku: znati da ne posjeduješ apsolutno ništa i da zavjetuješ da nikad ništa nećeš posjedovati.”)

Iz iskustva rada sa konstitucijama vidljivo je da  zajednice pronalaze sigurnost u onomu što im biva dopušteno: posjedovanje i velikih imanja, investicije su legitimne itd… ali jasno je da to ne odražava duh svetog Franje koji je od svojih sljedbenika želio da nasljeduju siromašnog Krista.

Ovisnost o Božjoj providnosti, o ljudskoj velikodušnosti, uključujući i prošenje, iako je to neugodno, ali kao nešto što je dio evanđelja. Prvo, dakle što odražava duh svetog Franje je – deprivacija. Lišavanje vlastitih dobara.  Odricati se posjeda, kao pojedinac ali i kao zajednica.

Nadalje, karakteristika franjevačkog duha je – ovisnost o zajednici preko poglavara. Ni jedna zajednica u katoličkoj Crkvi nije odobrena ako nema u svom pravilu barem ovu vrstu siromaštva – a to je siromaštvo ovisnosti o drugom, o poglavaru. Tu je javlja problem. Jako puno zajednica daje dopuštenje redovnicima da ide na radna mjesta gdje će zarađivati plaću. No, u granicama u kojima netko zarađuje – nije ovisan o poglavaru. “Znam točno što govorim!” – tvrdi o. Hardon. Ima jedna knjiga koju nikad neću objaviti, a to je – Moj život u zajednici Isusovaca, nakon Drugog Vatikanskog koncila. Molite se za Isusovce koji su izgubili preko 10 000 članova od Koncila, a glavni razlog je taj, prije navedeni. Znam iz iskustva što se događa sa redovničkim životom kad je ovisnost o poglavarima nadomještena zarađivanjem plaće i nastojanjima da se bude financijski neovisan.

Franjo nikad nije stvari radio na pola. Život redovništva, unatoč lijepo obojenim kjigama i krasnim brošurama – nestaje.

Ovisnost koja je u duhu svetog Franje nije samo ovisnost o zajednici, nego i o vjernicima. Nemogu vam dočarati to koliko redovničke zajednice lišavaju vjernike zasluga koje bi mogli dobiti kad bi postojala ta solidarnost između vjernika i zajednica. No, događa se da se zajednice žele financijski tako dobro osigurati investirajući u stvari a ne želeći biti ovisni o vjernicima, uključujući i prošenje…

Treća stvar u siromaštvu – Neovisnost o vanjskim čindbenicima. Za Franju je siromaštvo značilo biti siromašan doslovno, biti siromašan na takav način da ne budeš dužnik, uključujući dobročinitelje. Svetom Franji nikad nije bilo na pameti da bude ovisan o državnim vlastima.

Svaka zajednica bi trebala imati na pameti ove dvije stvari: ovisnost o vjernicima I neovisnot o vanjskim čindbenicima, tako da si slobodan činiti ono što moraš činiti.  Isusovci to nisu. Mi imamo 28 sveučilišta u SAD-u i svako je kontrolirano od strane vlade. Svako. Ne postoji ni jedno sveučilište ili škola u Americi gdje bi provincijal mogao  poslati nekog znajući da će taj poučavati tu. Tako Provincijal u Čikagu npr. nema taj autoritet. On ne može ni premjestiti nekog isusovca s bilo kojeg fakulteta u državi.

Papa Pavao VI se obratio na barem dvadeset franjevačkih zajednica, tjekom njegova pontifikata, naglašavajući i inzistirajući: “Vratite se svom siromaštvu!” To nije stvar pobožnosti, vjerujte mi. To je stvar opstanka – govori o. J.A. H.

Ima jedan članak u jednom “Vjesniku za vjernike” o povezanosti države i redovničkih zajednica i o prijetnji našem postojanju, zato jer Institucija za unutarnje prihode ne vjeruje da dobrostojeće  škole, bolnice, domovi za stare i nemoćne kojima upravljaju redovnici – imaju pravo postojanja. Bio sam na nacionalnom susretu gdje se raspravljalo o ovoj temi, govori o. Hardon. Moj glavni posao je naravno poučavanje. Ono što znam jest da je naša budućnost – upitna. Zato, Crkva nam nastavlja govoriti: “Vratite se karizmi svoga utemeljitelja!”

Neovisnost o sponama s vladom, koja ima moć. Vlast bi mogla istog trena zatvoriti sve naše institucije jer oni imaju tu vrstu moći legalno u svojim rukama.

Četvrta važna stvar: prilagodljivost apostolskim potrebama. Ovo je također bila karakteristična franjevačka crta. U monaškoj tradiciji, iako su mjesta kao Monte Cassino ili Montserrat ili bilo koji drugi benediktinski samostan mogao imati apostolski posao, ali oni nisu mogli imati jednu prilagodljivost, a to je prilagođavati se raznim ljudima oko samostana, zato što su svojom monaškom tradicijom vezani za samostan: ti si tu, u samostanu. Za Franju nije tako, nego se iz zajednice išlo – k drugima.

Konačno, radišnost. Ako išta ima što je bilo mrsko svetom Franji to je – lijenost.

 Izvor

Sv. Benedikt je upozoravao na pojavu dosade u redovničkom životu. Danas redovnici žele promjene. Kad neka osoba ima poziv na redovnički život onda mu Bog da i potrebne milosti da se nosi sa demonom promjena i nalazi načina da promjeni svoje misli, a ne mjesto.

Poznato je geslo sv. Benedikta: „MOLI I RADI!“, a RAD je, na žalost, za većinu nešto što ima negativan prizvuk. Čini se da se prema nekim definicijama rada većina ljudi na smrt dosađuje u svom poslu.

„Posao je nešto što većina ljudi ne bi radila kad bi imali nešto drugo za raditi“ – jedna od ciničnih definicija rada.

Često se može čuti da je rad – posljedica grijeha prvih ljudi i da nije bilo toga mi ne bi morali raditi. Nije to baš točno. Jer Adam je radio nešto na zemlji i prije pada u grijeh. Nije rad posljedica grijeha, nego zbog naše pale, grešne naravi posao nam postaje zamoran, težak, nepodnošljiv…

Rad je nešto što čovjeku daje dostojanstvo, što ga izgrađuje, što ga zapravo – čini sličnim BOGU Stvoritelju.

Bog je stvarao svijet 6 dana. Sedmi dan je dan odmora i zbog toga je nama Nedjelja i dan odmora. No možemo tomu dodati još nešto, a to je da Bog nije dovršio stvaranje. Taj „sedmi dan“ u svemiru je ostavljen nama. Kao da Bog kaže: „A sad – red je na tebi!“

Sv. Benedikt to dobro uviđa i shvaća da godinama neke redovničke prakse mogu postati zamorne. Kao npr. raditi poseban ispit savjesti. Ali, on savjetuje da se npr. u tom slučaju onda može prijeći na otkrivanje nekih svojih novih pogrešaka, nečeg što ne štima… i to učenje o sebi može postati jedan izazov.

Čini se da je najveći izazov za redovnike tj. najveća poteškoća – ŽIVOT S DRUGIMA. To je posao.

Knjiga izreka piše: „Čovjek je rođen da radi, a ptica je rođena da leti!“ – kad ptica ne bi mogla letjeti stvarno bi bila u nevolji. Kao i čovjek koji ne radi.

Sv. Benedikt je u radu pronašao tajnu nasljedovanja Isusa Krista. Kao što je i sv. Franjo bio oduševljen Bogom koji je postao čovjek, Bogom koji je postao – radnik… Posao također ima oznaku poniznosti.

Kod apostolata sv. Benedikt je spominjao i APOSTOLAT SVETOSTI. Kad razmislimo što rade redovnici koji su zatvoreniu samostanima i ne izlaze vani – imaju li oni kakav apostolat? – prema sv. Benediktu – imaju. Oni imaju apostolat svetosti. Molitva jedne svete osobe može mnoge ljude približiti Bogu.

Npr. ako pogledamo samo kolika je vrijednost sv. Mise. Sv. Lovre je reako da bi svijet davno bio uništen zbog svojih grijeha da nije žrtve svte mise koje se prikazuju diljem svijeta svaki dan.

Najbolja stvar koju možete činiti za grješnika jest – da molite za njega.

Apostolat svetosti podrazumjeva svet život, koji se odražava i u svetom ponašanju.

U taj apostolat uključen je i apostolat SLUŽENJA. Taj apostolat se može obavljati bilo preko tjelesnih bilo preko duhovnih djela milosrđa.

Benediktov koncept života bio je aktivni i kontemplativni. Između te dvije strane života može nastati DUHOVNA BORBA. Ipak, redovnik mora znati da nije sve što čini apostolat. Za redovnika je apostolat ono u čemu je zadužen od onog tko mu je nadređen.

I sama prisutnost redovnika u nekim mjestima djelovala je apostolski. Sv. Benedikt je otvarao svoje samostane kako bi postajali sredstva evangelizacije. Išli su i u središta poganstva, širom tada poznatog svijeta, i često bi bili i mučeni. A to je opet bio način da se vjera širi.

Sv. Benediktu dugujemo postojanje LITURGIJE ČASOVA (časoslov, brevijar). To je nešto što spada na bit redovničkog života, iako je mogu moliti i laici. Benedikt nije izmislio časoslov. On je sastavljen od dijelova Svetog pisma, psalama itd. I Isus je na ovaj način molio. Sve ostalo u dnevnom rasporedu se prilagođavalo vremenu molitve. Najprije se slavilo Boga molitvom. To prvo. A onda spavanje, jelo , posao…

MOLITVA JE BIT REDOVNIČKOG POZIVA. Ako bilo koji redovnik ima neku drugu ideju, nalazi se na pogrešnom mjestu.

BOŽANSKO ČITANJE je čitanje Biblije skupa s komentarima.

Bilo je benediktinaca koji su cijeli svoj život posvetili prepisivanju Biblije. Napisali su o tom spise i spise. Bio je to posao (i) ljubavi.

MEDITACIJA, kršćanska, je nešto što je također tradicija sv. Benedikta. U meditaciji razmatramo o objavljenim istinama, o onom što nam Bog poručuje preko svoje Objave… Tako ga sve bolje upoznajemo. A ne možemo ga voljeti ako ga ne poznajemo. Tu se također traži napor uma. I to je posao. Pokušati dokučiti što nam to Bog poručuje…

KONTEMPLACIJA je vrsta molitve koja slijedi nakon meditacije. U meditaciji se zapošljava razum, a u kontemplaciji su uključeni osjećaji. Ipak, prije kontemplacije dobro je meditirati, razmatrati o ojbavljenim istinama, jer bez toga osjećaji mogu zalutati. (Ne možemo Bogu reći da ga volimo, ako ga ne poznajemo)

Neki ljudi lakše kontepliraju, nekima to ide teže. U svakom slučaju, i jedna i druga vrsta molitve je Bogu ugodna.

RAJ KLAUZURE – zatvorenosti  u samostanu. Život u samostanu nije započet zbog odvajanja od ljudi nego da redovnike ta stvarnost odvoji od bilo koje stvarnosti koja rastresa i ne dopušta da se bavi Božjim stvarima. To je odvajanje od svijeta. Za tu vrstu života Benedikt je govorio da je to – anđeoski život, jer što više neka osoba savršenije živi svoj redovnički život to više je to – anđeoski život.

Dvije su svrhe postojanja redovnika: slaviti Boga i biti Njegov glasnik drugima. Da bi se to ostvarilo pozvani smo Boga kontemplirati. U tome se ljudi mogu učiti od anđela.

Izvor: J. Hardon, govori o povijesti redovništva i redovničkom životu