– „Kako bismo mogli zanemariti ovu situaciju? Ovo se mora adresirati“, rekao je Strickland, kritizirajući Fr. Jamesa Martina koji je ponovno bio uključen.” Unatoč jasnoći njegova upozorenja, nitko od nazočnih nije odgovorio, ignoriran je, i sjednica je nastavljena bez osvrta na to pitanje. (Catholic Herald). Biskupska konferencija je imala očito važnijeg posla: ragovor o migrantima.

Više o svetom Franji Saleškom:

Franjo je rođen 21. kolovoza 1567., a zaređen je za svećenika 1593. godine. Od 1594. do 1598. radio je na teškom i opasnom zadatku propovijedanja protestantima iz Chablaisa i izvršio povratak oko 70 000 duša u katoličku vjeru. Godine 1602. postao je biskup. Njegova revnost za duše posvjedočena je u 21 000 sačuvanih pisama i 4 000 propovijedi koje pokazuju kako je primijenio riječi svetog Pavla: “Svim ljudima sam postao sve.” Možete utjeloviti njegov karakter u dvije riječi, ljubaznost i simpatičnost – vrline koje su bile tajna njegova uspjeha. Njegovi spisi odražavaju njegovu dobrodušnost i ljupko raspoloženje.

Kako je Franjo razvio blagu i ljubaznu narav, priča je za sebe. On nije rođen kao svetac, kao što nisu ni drugi.

Po naravi je bio vatren; malo je trebalo da ga baci u stanje bijesa. Prošle su godine prije nego što je svladao svoje nestrpljenje, svoju neposlušnu ćud. Čak i nakon što je postao biskup, bilo je trenutaka kad bi planuo, kao na primjer, kada je netko pozvonio prije nego što je završio propovijed. Važno je, naravno, da je stalnom ustrajnošću s vremenom postigao savršeno samosvladavanje.

Izvor: Crkvena godina milosti , Pio Parsch

Kako su kršćanski i katolički blagdani poganizirani?  

Halloween karakterizira fenomen koji je postao sve češći u anglosaksonskom svijetu. To je fenomen kršćanskih i katoličkih blagdana gdje proslave postaju poganizirane. Dva najznačajnija su svakako Božić i Uskrs.

Božićna drvca i Djed Mraz postala su dva popularna simbola onoga što bi trebalo biti blagdan rođenja Isusa Krista. Uskrs je povezan s kunićima i novim darovima za proljeće.

Od početka televizije od 1941 god. organizirana televizija u našoj zemlji (SAD) od otprilike 1980 dakle 14 godina sve uskrsne emisije su bile isključivo o poganskim i nekršćanskim događajima ili simbolima. Konačno, putem organiziranog napora i pritiska bojkota tih postaja konačno su se srušili i počeli dobivati malo razmišljanja o značenju Uskrsa. Četrdeset godina mrtve tišine na televiziji u Čikagu o pravom smislu uskrsne nedjelje.

Prosvjed protiv Katoličke Crkve

Halloween, iako nije poznat kao takav, zapravo je još zloglasniji. Halloween simbolizira ono što se nekada dogodilo katoličkim zemljama, u velikoj mjeri zahvaljujući usponu anti-katoličkog protestantizma u šesnaestom stoljeću i bez obzira na značenje koje povezujete s protestantizmom, pazite da ne zaboravite da povijesno protestantizam – proizlazi iz prosvjeda protiv Katoličke Crkve.

To je ono što povijesno znači protestantizam: prosvjed protiv Katoličke Crkve i njezinih učenja!

Vigilija Svih Svetih – Rođendan protestantizma.

Rođendan protestantizma je 31. listopada, 1517, dakle vigilija, uočnica svetkovine Svih Svetih. Na taj dan Martin Luther je pribio svojih 95 teza, kako ih nazvao, na vrata dvorca u Wittenbergu, u Njemačkoj.

Među tim tezama, Luther je zanijekao Crkvi pravo da daje odriješenje od grijeha, u ime Isusa Krista. Tri godine kasnije Luter je bio osuđen od strane pape Lea X kao heretik.

I prije Lutherove smrti 1546 god. negdje oko trećine Europe je otpalo iz Katoličke Crkve.

I sve je to započelo na Halloween, listopad 31., 1517. (!!!)

… Poučavao sam (govori o. John A. Hardon) na šest  protestantskih sjemeništa uključujući Lutheransku školu teologije, kroz sedam godina. Nisam niti na trenutak pravio kompromis s katolicizmom. Pomislili bi ste da će me protestanti nakon tri dana fizički izbaciti vani. (O, volim protestante!) Moja majka udovica, uzela je dvije djevojke pomoćnice koje su živjele kod nas dok sam ja napunio šesnaest godina. Bile su luteranske vjeroispovijesti. Tako sam čuo za Martina Luthera još kad sam imao tri godine. Siguran sam da su one djevojke Suzana i Judita, bile jedine od lutherana u Americi koje nisu jele meso petkom(!)…

U povijesti svijeta je Vigilija Svih Svetih je rođendan protestantizma.

Katoličanstvo jezika.

Kad sam govorio sestrama Misionarkama ljubavi – pitao sam ih koliko njih ima kojima je engleski materinji jezik – skoro da nije bilo nijedne. Pitao sam: Koliko vas kod kuće nije pričalo engleski? Skoro sve su digle ruku. I ja sam digao ruku. Ja nikad kod kuće nisam pričao engleski. Nikad. Onda sam im rekao: “Sestre, kao što sam rekao Majci Terezi više od jednog puta, među vašim dužnostima, jer engleski je službeni jezik vaše zajednice, – jedna od vaših dužnosti je da učinite taj jezik – katoličkim. One su sada u stotine zemalja. Sestre iz Tanzanije, iz Zambije, iz zemalja kojima ne možete ni izreći ime, ali morale su naučiti engleski jezik. Ako ne mogu naučiti engleski – onda nemaju poziv za tu zajednicu. Katolicizirajte taj jezik! Engleski jezik je ne samo naj ne katoličkiji, engleski je je i najviše anti-katolički jezik u ljudskoj povijesti. Čujete li me? Engleski jezik je jezik koji je naj-anti katoličkiji u povijesti.

Engleska književnost, biblioteke od tisuća knjiga, napisane su od strane onih koji ne samo da nisu dijelili katoličku vjeru nego su odgojeni i to uglavnom još od djetinjstva u atmosferi koja je blago rečeno neprijateljski raspoložena prema Katoličkoj Crkvi.

Svetkovina Svih svetih i 1.1. i sukladno tomu vigilija te velike svetkovine je 31. listopada. Ima već petnaest stotina godina kako je ta vigilija postala dan zabave i zločestih trikova, varanja. Nije slučajno da su sljedbenici Martina Luthera ispustili svetkovinu Svih Svetih, nego su od samog početka zanijekali štovanje svetaca i nazvali ga praznovjerjem. Čašćenje svetaca  je za protestante hereza.

Logično, onda da je Vigilija uoči svih svetih postala noć ismijavanja štovanja svetaca i zazivanja njihovog zagovora kod Boga, na nebu. “Ne postoje sveci u nebu” – to je temeljni princip obojice: i Luthera i Johna Calvina.

Moj plan: ući u trag slavlju Hellowena. …  pratiti povijest Halloween-a prije zore kršćanstva, a to je nastavak praksa gdje kršćanstvo nije imalo čvrstih korjena te je ponovo oživjelo u obliku poganskog folklora gdje je katoličko kršćanstvo oslabljeno ili potisnuto političkom moću: i nešto odgovornosti katolika u engleskim govornim područjima gdje se Halloweenu pokušalo vratiti kršćansko značenje.

Riječ Halloween napisana sa sva “e” i sa dva “l”. Doslovno bi to bilo “all hallows even“. Drugim riječima, u starom engleskom jeziku “hallow” znači “svi sveti” a riječ “een” je kratica za večer (prije) tj. even-ing. U vjerskom kontkestu to je vigilija uoči svih svetih, svetkovine koja se slavi od strane rimokatolika i hvala Bogu od anglikanaca. Spomenimo papu Grgura III. On je odredio ovaj datum za slavlje kad je posvetio kapelu u bazilici sv. Petra i njegova nasljednika, a zatim proširio svetkovinu na cijelu Crkvu.

Studenti folklora vjeruju da nekršćanski običaji Halloweena predhode počecima kršćanstva i da su povezani sa rimskim festivalom žetve, Pomona u Rimskom carstvu, druidizma u Njemačkoj, u Škotskoj i Irskoj također prije zore kršćanstva. Ovi utjecaji kako nam govore znanstvenici završavaju sa korištenjem orašastih plodova i jabuka kao tradicionalnog voća, te od figura vještica, crnih mačaka, kostura, koji se povezuju s poganima prije Krista.

Antičke prakse Halloweena obnovljene.

Čujte ovo. U latinskim zemljama večer 31. listopada je promatran samo kao religijski događaj. Ali u Velikoj Britaniji – tamo je započeo, a onda se uvezao u Irsku i SAD drevni Halloween poganski običaj su obnovljeni pod kršćanskim praksama.

Dokaz da Halloween odražava utjecaj iz dva prije spomenuta izvora (božice Pomone i druidizma) vidljivo je u činjenici da je katolicizam potisnut od strane Henrika VIII i njegovih nasljednika i zapamtite potisnuto progonstvom. Što s dogodilo? Nešto skrivenog poganstva među ljudima prije zore kršćanstva izbilo je na površinu. Npr. vjera da duhovi pokojnika posjećuju rodbinu u potrazi za toplinom i veseljem kad nastupi zima. To je također razdoblje kad se priprema hrana za zimnicu.

Kristijanizirane poganske prakse.

(…) Tijekom stoljeća Crkva je je učinila napor koji je opisan u knjizi sv. Oca (u uvodu ovog govora spomenutoj: “Prijeći prag nade“) Crkva je zadržala datume određenih blagdana i svečanosti. Npr. glavni blagdan koji je bio posvećen Bogu sunca bilo je nešto što je Crkva prihvatila za ime Dana Gospodnjeg “Sun-day”. Krivo bi bilo reći da je Crkva gradila na tim festivalima, nego je polako pokrštavala ne samo blagdane nego i značenje koje stoji iza blagdana. To je vrlo važno. I imajte to na umu kad čitate knjigu (“Prijeći prag nade”).

Najvažnija žetva koju Bog želi su  – duše.

Pod Božjim vodstvom Crkva nastoji radije nego da pogazi ili potisne ili izbriše što je dobro među ljudima radije da jednom kad se ljudi obrate – graditi na onom što je dobro, i da da ljudima kao što je ovdje slučaj sigurno je kraj listopada i početak studenog vrijeme žetve gradeći na tom zadržati sjećanje na zahvalnost Bogu za dobro koje je učinio.

I naravno koja je najvažnija žetva? To bi ispunilo moj dan ako mi netko odgovori na ovo pitanje  – koja je najvažnija žetva u Božjim očima? Najvažnija žetva koju Bog želi jesu – duše. Duše! Duše koje slavimo na dan Svih svetih, kako nas Crkva uči tijekom stoljeća, nisu samo kanonizirani sveci nego svi oni koji su dosegli Nebo. … Dan nakon toga spominjemo se siromašnih duša koje još uvijek trpe u čistilištu i to je najuzvišenija žetva kojoj Crkva želi da prisustvujemo.

Nisu svi biskupi osudili Arija.

Npr. 325. god. na prvom općem crkvenom koncilu Arije je osuđen jer je zanijekao Isusovo božanstvo. Nisu svi prisutni biskupi osudili Arija. Broj ne znamo sigurno. Nisu većina, ali značajna manjina se vratila s koncila u svoje biskupije na strani Arija koji je nijekao Kristovo božanstvo (!) I gotovo bez iznimke bili su sa sjevera što mi sada zovemo anglo-saksonskim zemljama. Čujete li? Vrijeme: 325. god. (!!!)

Anglosaksonska kultura je duboko de katolicizirana.

Nije slučajno u godinama poučavanja teologije, kako sam istaknuo ne samo u prošlim naraštajima, već i kroz stoljeća, najrazornija krivovjerja dolaze iz tih zemalja. I žao mi je što moram to reći ali tu ne isključujem ni Irsku. Kad Irci postanu heretici postanu militantni. Do kraja srednjeg vijeka proslava Svih svetih ili popularno Halloween (Noć vještica) čak i samim korištenjem te riječi u vjerskom kontekstu vrijeđa ime (svetkovine) što pokazuje koliko je duboko anglosaksonska kultura de katolicizirana.

Samo je jedna reformacija  – reformacija katoličke Crkve.

Krajem srednjeg vijeka, slavlje Svih svetih je bio dio godišnjeg kalendara rimokatoličke Crkve. Tada je došao protestantizam i njegovi simpatizeri su taj pokret nazvali – reformacijom. Nikada – osim ako niste odgovorni za ono što govorite – nikad ne upotrebljavajte tu riječ “reformacija” kad govorite o protestantizmu. Nikad. Postojala je samo jedna reformacija i to je bila reformacija Katoličke Crkve. Ali vidite kako su i same te riječi prodrle u naš engleski riječnik.

Engleski jezik nije baš prikladan za katolicizam.

Kao što sam već rekao, više nego jednom, … nakon 15 godina poučavanja teologije na latinskom mojoj subraći isusovcima i studentima moji pretpostavljeni su mi rekli da dođem ovog rujna predavati teologiju na engleskom. “Jest li sigurni?” To je bila za me najveća pokora. A razlog za to nije subjektivan. Engleski jezik jednostavno nije “vozilo” za katolicizam. Čujete li me. Jednostavno nije. (… ) Nakon tzv. reformacije protestanti su odbacili ovu svetkovinu svetih i vigilije zajedno sa drugim važnim blagdanima kao što su Božić i Uskrs. Gdje se Božić vratio kao blagdan – to je samo zbog Katoličke Crkve.

Jedna i najvažnija činjenica u modernoj povijesti.

Jednom je njemački politički vođa Bismar bio upitan što on misli koja je najvažnija činjenica moderne povijesti? Jedna najvažnija činjenica moderne povijesti, bez oklijevanja, najvažnija činjenica suvremene povijesti je da – Engleska i SAD govore istim jezikom. Mi mislimo da smo slobodni od Engleza! O ne. Ideološki smo pod kontrolom. Znam svaki slog koji govorim. Kako dobro to znam.

Halloween – povratak nekvalificiranog poganizma.

Imigranti iz Velike Britanije, i naravno kad govorimo o Velikoj Britaniji ne mislim samo na Englesku… Jednom sam morao ostati u Londonu preko noći. Promatrao sam oko sebe koliko  ljudi od njih deset govori dobro engleski. Moj izračun je od deset – tri. Sedamdeset posto anglikanskih ljudi više nije britanski: tu su sve vrste drugih zemalja, ali to više nije Engleska. Većina engleskog govornog područja nema pojma što se događa. 90%  knjiga objavljenih na engleskom jeziku sigurno nije katolička. Drugim riječima, donešene su poganske prakse koje su bile u modi prije Krista, posebno u SAD-u. U posljednjim desetljećima 19.og st. neki napor u SAD-u je napravljen da se kontroliraju počinjene zloće jer su neke (ako ne i većina) postajale mali kriminal. U nekim gradovima previše oduševljeni slavljenici su pravili velike štete osobito onima koji im se nisu sviđali. Zaključak je da je Halloween povratak nekvalificiranog poganstva u kulturama u kojima je protestantizam dekatolicizirao naciju i uklonio jedan od najčešćih znakova autentičnog katoličkog mentaliteta, konkretno, slavlja Svih Svetih.

***********************

Naša odgovornost.

Zaključak o ovomu je: Naša odgovornost. Halloween je postao tako ugrađen u našu nacionalnu kulturu da se jednostavno uzima zdravo za gotovo. Skoro da nikom ni ne smeta ovaj povratak poganskih običaja u nekad kršćansku naciju. Naša odgovornost je da učinimo što god možemo da obnovimo taj blagdan – i da mu vratimo mjesto koje mu pripada u kalendaru katoličke Crkve. Kako? Tako da poznajemo svece. John  Calvin (začetnik jednog ogranka protestatnizma, nakon Lutera) je napisao: “Nema svetaca! Nema svetaca!” Zazivati svece je prema protestantima – bogohuljenje.

Upoznajite svece i promovirajte njihove spise.

Naša je katolička odgovornost da upoznamo svece u koje vjerujemo, čak i ako se radi o jednoj maloj knjizi sveca ili svetaca iz kalendarske godine. Znajte svece. Promovirajte njihovo učenje. Ima opsežnih pisanja. Objavljujte život svetaca. Ovo nije pretjerivanje. Prije mog ređenja, kad nije još bilo kopiranja, imao sam ručno napisanih oko 5000 kartica citata svetaca.

Trebamo svece! 

Prihvatite svece. Ovo je jedan od razloga zašto Crkva kanonizira svece: jedan je da nas napogrešivo uvjeri da su kanonizirani sveci u nebu, a drugo da učimo kako su sveci živjeli i razmišljali te da nasljedujemo njihov primjer, njihove kreposti.

Ima četrdeset godina kad sam pročitao da se sv. Alfons Liguori zavjetovao da nikada neće gubiti ni trenutak vremena (!) i to  je promjenilo moj život.

Mi trebamo svece. Poznavati ih. Promovirati ih. Objavljivati njihove životopise. Upotrijebiti medije da bismo učinili svece poznatima kako bi učinili da ih se zaziva i nasljeduje. A vi majke i očevi sve što vam mogu reći je da je moja majka uspjela završiti prvih pet razreda gimnazije u Europi. Pitao sam druge pa pitam i vas – jesu li svi obrazovani ljudi inteligentni? Da ili ne. Jesu li? Nisu. Ima tako puno glupih, a doktori su znanosti (snimate li?… ) Sljedeće pitanje. Ako svi obrazovani ljudi nisu inteligentni – jesu li svi inteligentni ljudi obrazovani? Ne. I stanje obrazovanja u našoj zemlji je… tako…

Memorirajte rečenice svetaca. Memoriranje Biblije. Povratak svetaca.

Nisam ovo planirao ali evo – do našeg sljedećeg susreta… pronađite tri citata svetaca i pokušajte ih zapamtiti.

Memorirajte što više teksta iz Biblije i pisanja svetaca. Tijekom godina poučavanja svećenika rekao bih im da nema ništa vrijednije kao memorirati što više Biblije, posebno Novog zavjeta i pisanja svetaca. Mi to trebamo. I posljednja preporuka – Upotrijebite Halloween kako biste vratili SVECE u naše život i našu nacionalnu povijest. Zahvaljujem vam na prilici da govorim o Halloweenu na način na koji treba o tom govoriti. Hvala na pažnji. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

U velikoj enciklopdiji Britanica biografija Marthina Luthera počinje riječima: “veliki vjerski reformator“. Nakon 11 000 riječi pohvala Lutheru (!!!) završava uspoređujući ga sa Jeremijom prorokom koji je od Boga pozvan da ” čupa i sadi, da ruši i gradi” na ruševinama Rimske Crkve koju je on pomogao rušiti. Taj članak potpisuje James MaKinnon, profesor Crkvene povijesti na fakultetu u Edinburgu, autor također nekoliko knjiga o Reformaciji.

Luterovo obraćenje, prema MacKinnonu je opisano kao sjajno otkriće, utemeljeno na iskustvu da se spokoj misli ne može pronaći u vjernosti praksama Katoličke Crkve.

“Unatoč najtočnijem obdržavanju pravila svoga reda, najstrožeg asketizma, Luther nije pronašao mir savjesti ili sigurnost prihvaćanja u Božjim očima”

Činjenica je da je Luther bio sve samo ne precizan i asketa kako ga opisuje Britanica. Mnogo ranije nego što je napustio Crkvu pisao je u povjerljivu pismu da je toliko zauzet da “rijetko imam vremena za molitvu časoslova ili za slavlje mise”. Grisar je ispravno primjetio ovu ispovijest da je njegova dužnost bila organizirati poslove tako da može obdržavati ove svoje molitvene dužnosti kao redovnik i svećenik. Ti sati su strogo propisani. Služenje svete mise je središnja obaveza za svakoga svećenika. “Ako Luther nije znao kako uskladiti svoje poslove, ako je odbacio glavne dužnosti u svom redovničkom i svećeničkom životu, onda se treba bojati da se postepeno udaljio od svog staleža.” Nema sumnje da je bilo “velikih duhovnih borbi u potrazi za milosrdnim Bogom”, ali zanemarivanje molitve, koja je redoviti izvor milosti, na duže vrijeme – čini da oslabi Lutherov otpor prema strastima i napastima te konačno završi u otpadu od vjere.”

MacKinnon hvali Luthera koji ima ulogu “proroka poslanog od Boga da ponovno otkrije Evanđelje i oslobodi Crkvu od rimske tiranije. Pripadao je dugoj liniji od Boga inspiriranih autora koji su od davnina i vremena patrijarha uspješno sačuvali i obnovili Crkvu. U tom slijedu vrijedan je stajati odmah pored Izaije, Ivana Krstitelja Pavla i Augustina” (!?!?!) Ali, ako je Luter nadahnut duhom koji od Boga dolazi, kao što tvrdi, kako objasniti manifestaciju nasilja nad Božjim zakonom a koji je počinio čini se prema djelovanju tog istog duha? Je li to bilo od Božjeg nadahnuća da je stvorio tako strašne citate: “… Budi grešnik i griješi hrabro, ali vjeruj još hrabrije.”  A onda pohvale i u vezi ne primanja sakramenata. Je li to bilo od Božjeg nadahnuća da kaže: “Svaka osoba treba biti slobodna u vezi primanja sakramenata. Ako itko ne želi biti kršten neka mu se udovolji. Ako tko ne želi primati svetu pričest neka mu bude njegovo dragocjeno pravo.” ?

Štoviše, duh Božji je čist i neokaljan, i nadahnjuje čistoću u onima koje ispunja. A Luter je, (kojim duhom nadahnut?) živio u svetogrdnoj vezi sa Katarinom Bora govoreći o tom kao o Božjoj volji: “Bog je to želio. On me iznenada zaronio u ubrak, dok sam se ja još držao sasvim drugačijih pogleda” . Boguhuljenje. –

U cijelom opsegu njemačkih pisama, kako tvrdi suvremeni povjesničar, ne postoji ništa što se može usporediti sa Lutherovim riječnikom. Njegovi razgovori u šest svezaka nisu bez razloga nazvani: “kolekcija opsjednutosti“. Učenici oko njegova stola često su Lutherove primjedbe u rukopisima oklijevali izraziti nepristojne riječi svog učitelja, pa su stavljali znakove “I” ili “X”.

Schatzger, jedan od najvećih Luterovih kritičara govori o tome kako Luther svoje neprijatelje, a misleći pri tom osobito na Rim i papu, oslovljava sa najprljavijim riječima. Ipak, unatoč tomu, ako je vjerovati enciklopediji Britanica – “Svi koji su ga poznavali svjedoče o njegovoj ljubaznosti.

Njegova govor bio je prijateljski. Neosporno je također da je imao duboku pobožnosti i najegovo nastojanje oko kršćanskih kreposti, njegova suzdržavanje i spremnost na pomirenje. Ovo je ipak samo pusta izmišljotina, kojoj se ne protive samo katolici ili neprijatelji protestantizma, nego bilo tko tko se potrudi čitati par stranica iz Lutherovih spisa.

Članak o Marthinu Lutheru u svojoj pogrešnoj interpretaciji Lutera može se donekle opravdati emocionalnošću autora koji je želio ostati vjeran “velikom njemačkom reformatoru”.

……………..

Nije lako ispričati još jedan članak napisan o Majci Božjoj, (to je drugi primjer koji kazuje o eniklopediji Britanica) koji nije potpisan, a tko god da ga je sastavio na umu je imao diskreditirati glavno učenje marijanske teologije.

Da je Marija poslije imala djecu zaključuje iz evanđelja (!) Mat 1,25. Kaže nadalje da je nauk o Marijinom trajnom djevičanstvu bila bez važnosti u očima evanđelista. Pa, ipak, postoji li u ranoj crkvenoj posvijesti neki temelj za ovakav nauk? Ne baš. Što se tiče postojećih spisa nema dokaza da je takvo što bilo poučavano bilo gdje u prva tri stoljeća.

Prije 200.-e godine sv. Irenej je opominjao heretike koji su dovodili u pitanje Marijino djevičanstvo koje, kako reče, jest “pravilo vjere koje se ima držati od strane svakog vjernika” pod prijetnjom otpada od Krista. I baš pred kraj stoljeća platonski filozof Celzius je izrugivao djevičansko rođenje Kristovo uspoređujući ga sa grčkim mitovima. Origen, isti onaj kojeg Britanica citira protiv marijina djevičanstva, zapravo odgovara Celzijusu da piše više kao lakrdijaš nego kao filozof.

U trećem stoljeću sv Hipolit brani Marijin integritet govoreći da je to tradicija apostolska.

Oko 400.e godine katolici svjedoče tradicionalnom učenju… Sv. Jeronim je posvetio poseban traktat trajnom djevičanstvu Blažene Djevice Marije kao odgovor otpadniku Helvediusu. Suprotno učenje naziva se “nepobožnost”, za Origena “ludost”, za Ambrozija “svetogrđe” za Epifana “prenaglenost koja nadilazi sve granice”, za Augustina “hereza”, za papu Siriciusa “perfidnost židova”… Sv. Bazilije piše “svi koji vole Krista neće pobijati tvrdnju da je Majka Božja ikada prestala biti Djevica”.  (Pa čak ni Marthin Luther nije dovodio u pitanje njeno djevičanstvo, iako je upozoravao da Gospa nije božica da se ljudi toliko utječu njezinu zagovoru. …)

Što se tiče Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije. To je nešto što je također bitni dio kršćanske objave. Ali za Britanicu to je samo kasniji razvoj srednjovjekovne pobožnosti. (…)

usp. Izvor: o. Hardon S.J.

(Za one koji žele više pročitati o Lutherovim spisima više na katolik.hr)

Često nepravedno optuživan – Kristofor Kolumbo, koji je otkrio Ameriku, bio je katolik i franjevački trećoredac

U otkrivanje Novog svijeta, Kolumbo se uputio iz Španjolske, koja je prije toga 7 stoljeća bila okupirana od strane muslimana. Živio je u vrijeme protestantizacije, kad je šest Europskih naroda prekinulo svoje veze s Katoličkom Crkvom.

Manje je poznata činjenica o Kolumbu da je bio praktični katolik, duhovni sin sv. Franje tj. Franjevački trećoredac, te da je vjerovao da i sam treba poslušati one Isusove riječi: „Idite do na kraj svijeta i propovjedajte evanđelje…“  Želio je donijeti svijetlo Kristovo ljudima koji za Isusa nisu još čuli.

Kolumba se često nepravedno i posve neutemeljeno optužuje za uvođenje afričkih robova u Zapadni svijet, jer je nakon njegova otkrića započeo prijevoz robova preko Atlantika, a kojih je do 1800, (kad je to bilo zabranjeno), bilo 10 milijuna. Treba međutim dobro razlikovati osobu – Kristofora Kolumba od osvajača, kolonizatora. A onda također, treba razlikovati one koji su dolazili iz katoličkih zemalja (Španjolska i Portugal) i one iz protestantskih (Engleska i Škotska). Istina je da su mnogi Europljani, pa i sam Kolumbo, u to vrijeme ropstvo smatrali moralno opravdanim. No, nema nikakvog dokaza da je Kolumbo ikada opravdavao ropstvo nedužnih osoba. Osim toga, treba znati da je tamo ropstvo postojalo i ranije.

Katolička Crkva je, preko rimskih biskupa i njihovih dokumenata, poučavala o moralnoj nedopustivosti ropstva.  Bilo je to i tri stoljeća prije nego je započeo civilni rat za slobodu crnaca.

Ono što zaprepašćuje u kulturi otkrivenog naroda je njihovo veliko pogansko praznovjerje, što nije bilo tek puko vjerovanje u nebeska tijela ili prirodne sile kao bogove, nego praznovjerje koje uključivalo ljudske žrtve (!). Osobito je u tomu prednjačilo pleme Asteka u Meksiku. Vjerovali su ako ne bi prinosili ljudske žrtve da se sunce ne bi više pojavilo na horizontu. Kako svjedoče povijesni izvori, jednom svečanom prigodom, kad se podizao hram bogu sunca i rata, bilo je prinešeno 20 000 ljudskih žrtava. (Prisjetimo se svetog Juan Diega iz plemena Asteka koji biva primjer obraćenom narodu i uzor vjere, poniznosti, odanosti Isusu i Gospi…)

Kolumbo je, napomenimo još jednom, bio franjevački trećoredac, koji je vjerovao da evanđelje treba prenositi na miran način i molitvom. Uvijek je tražio svijetlo od Isusa kako bi znao što od Njega traži kako bi tom mnoštvu donio znanje o Bogu, radosnu vijest o Isusu Spasitelju i Njegovoj Majci.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

Sv. Franjo Saleški bio je prvorođeni sin bogate francuske plemićke obitelji. Bio je zgodan i dobro obrazovan, vješt u mačevanju, jahanju i plesu (napomena: postoji razlika između plesova nekada i sada); bio je primjeran aristokrata koji bi bio dobrodošao u svaku dobru kuću. Obrazovao se da bi postao sudac i studij mu je dobro išao.

Zatim, jedne noći kad je Franjo imao osamnaest godina, išao je na jednu teološku raspravu o predodređenju (predestinaciji – prema tom krivovjerju već je unaprijed određeno tko će u raj tko će u pakao, tko će se spasiti a tko ne). To učenje ga je je potreslo dna duše i ispunio ga sa takvim strahom i nelagodom da ga je kroz naredne dvije godine to stanje dovelo i do fizičke bolesti, a ponekad se osjećao tako loše da je bio prikovan za krevet.

Konačno, posljednjim snagama  odvukao se do stare Pariške župe i molio “Memorare” ispred slike Gospe od Oslobođenja. Od tog trenutka pa nadalje nikada nije očavajavao u vezi Božje ljubavi za sve ljude i Njegova plana za Njegovu djecu i Franjo se zavjetuje Bogu na djevičanstvo.

Ljudi u njegovu okruženju su ga počeli pitati je li se odlučio na svećenički poziv. Mjesni biskup ga je osobno pitao, ali mladi Franjo je ostao tih u vezi toga. Želio je da volja Božja bude neupitna prije nego krene na put svećeništva i čekao je neki znak koji ne bi mogao zanijekati.

Znak je došao jednog dana dok je Franjo otišao na jahanje. Iako uspješan jahač nalazi se u neuspjehu, pao je s konja tri puta. Što je bilo još znakovitije, svaki put kad bi pao njegov mač i korice pali su na pod u obliku križa. Uzimajući ovo kao siguran znak od Boga koji je čekao, Franjo prima sveti red i započinje svoj život kao svećenik.

U početku stvari nisu dobro krenule. Župljani su osjećali kako ih Franjo u svojim propovijedima ismijava i nekoliko ljudi izvještava da ih ovaj svećenik kontrolira i da je usmjeren na sebe.

U ovakvom neuspjehu Franjo se odluči na nešto drugo: Otići u Švicarsku u misiju gdje će pokušati preobratiti 60 000 ljudi koji su pali pod krivovjerje Kalvinizma. S vjere i u pratnji jedino svog rođaka, Franjo ide pitati dopuštenje da ide u leglo krivovjerja o predestinciji, koje je i njega samoga jednom duboko potreslo.

Biskup se složio iako nije bilo novca da podupre njegovu misiju, a novac nije dobio ni od oca. Neustrašiv, Franjo ide u Švicarsku gdje ne nailazi na dobrodošlicu nego na pokušaj atentata, na zatvorena vrata i na proždrljive vukove. Kad nije bilo ni pojate u kojoj bi spavao Franjo bi spavao na stablu i dobro se zavezao kako ne bi po noći pao pa ga pojele divlje zvijeri. Jedne noći temperatura je bila tako niska da je kad se probudio shvatio da se smrzao.

Tri godine je nastavio ovako živjeti u neprijateljskom okruženju. Tri godine a niti jednog obraćenika. Situacija je to u kojoj bi se čovjek obeshrabrio ili postao nasilan. Franjo ne. Umjesto toga uhvatio se pisanja. Pisao je svoje propovijedi i stavljao ih pod vrata neprijateljski raspoloženih mještana te imajući pouzdanja u Boga da će On raditi u njihovim srcima.

S vremenom odnosi su se popravili. Djeci je bilo dopušteno da se igraju s Franjom, a kad su roditelji vidjeli kako on s njima nježno postupa s malenima počeli su i sami razgovarati sa svećnikom. Polako, Franjo napušta Švicarsku a njegova ljubaznost i strpljenje pomaže ljudima da se vrate sakramentima (40 000 ljudi).

U našim danima buke i instant zadovoljenja, u doba nasilja pod maskom ideološkog žara i mi trebamo više zagovor Franje Saleškog. I nama treba njegov primjer strpljenja i potpune vjere u Božju savršenu ljubav. Njegov savjet da se “usred raznih vremena povučemo u središte srca, pa čak i kad smo izvana u razgovoru s drugima, te da tamo razgovaramo s Bogom” je dobrodošao savjet i nama u našem dobu informacija.

a njegovo upozorenje da “biti anđeo u molitvi, a zvijer u odnosu prema drugima znači hramati na obje noge” je dobro upozorenje i za našu kulturu “imidža”.

Svetac zaštitinik novinara, sv. Franjo poučava ne samo da treba biti pobožan nego da trebate taj pobožni život učiniti lijepim, vrijednim promatranja.

Biblija je prva tiskana knjiga. Marthin Luther, koji je glavni krivac za razdvajanje crkava, tada se još nije ni rodio. On je sebi uzeo za pravo da iz Biblije izbaci 7 knjiga. (Npr. Jakovljeva poslanica koja se ne slaže s njegovim naukom o tome da se spašavmo samo po vjeri, ne i po djelima.) Od Marthina Luthera, koji je rođen u Njemačkoj, nastao je njegov novi prijevod Biblije. Neki drugi protestanti poslije njega su vraćali izbačene knjige, ali su sebi dali za pravo da Bibliju tumače po svom nahođenju, kako ih “Duh Sveti” nadahne.

Kao da Duh Sveti može biti u proturječju sa samim sobom? Može li? Ne može.

A ako ne može kako to da se ista rečenica u Bibliji može tumačiti na 100 različitih načina? Kad Isus na posljednjoj večeri kaže: “Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati..:” onda Crkva od apostolskih vremena shvaća da je Isus tu stvarno prisutan. Kod protestanata – ne. Nema stvarne pristunosti.

A što se događa kod ovih novih prijevoda Biblije?

U knjizi proroka Izaije piše proroštvo (8.st. pr Kr) “Evo djevica će začeti i roditi Sina” (Iz 7,14) no međutim novi (“ujedinjujući” prijevod piše “mlada žena”, umjesto djevica; i ne piše “će začeti” nego “je začela” pa prema tome – nije više djevica nakon što je rodila. (!) Dogma je (nepromjenjivo učenje Katoličke Crkve) da je Gospa djevica i prije i poslije Isusova rođenja. Kako to? Bogu ništa nije nemoguće. (Ako je moguće Uskrsnuće od mrtvim zašto ne može i takvo nešto biti, ako je to Božje djelo? )

U svakom slučaju grčka riječ: “parthenos“ za djevicu ima samo jedno značenje, a ipak je promjenjeno u ‘almáh’.

Također u opisu Navještenja glagol “začeti” je zamjenjen sa “biti trudna”, što na prvi mah možda ne izgleda ništa čudno, dok drugi tu vide gender-problem…

Isusova “čudesa” su zamjenjena izrazom: “djela moći”…

Pavlov poziv “dvojici” koja ga slijede je promjenjeno na način da se može misliti i na žensko…

I taj novi prijevod u njemačkim govornim područjima – postaje obvezujući na sv. misi tj. u liturgiji, a i za vjeronauk.

I što ako narod ne pozna dobro svoju vjeru?
Oni za koje narod misli da su pastiri koji “vode” narod – ispada da “zavode” narod…  A ljude je lako zavesti ako ne poznaju svoju vjeru.

A što se tiče ekumenizma, (pokreta za jedinstvo razdijeljenih kršćana) svakako je dobro željeti i djelovati za jedinstvo. ALI – nije moguće ekumenski djelovati tj. stvarati jedinstvo s drugim vjerama, ako ne poznajemo svoju vjeru, katoličku i ako ne poznamo u što taj drugi vjeruje. I pri tom moramo imati na umu da Bog ne proturječi sam sebi. Jedna je istina. I zdrav razum nam tako kaže.

Svaki kršćanin može i treba djeliti svoju vjeru. Bog nikom ne daje vjeru da bi je čuvao za sebe. No prije toga, moramo se potruditi upoznati je, zavoljeti je, živjeti je i djeliti…

usp. Izvor

(i sluga Božji o. Hardon S.J.govori o krivim prijevodima Biblije… )

Ignacije dolazi u vrijeme industrijalizacije, u vrijeme pronalazaka, u zoru pismenosti. U drugoj polovici petnaestog stoljeća pronalazi se tisak. Oko 1500 godine imamo knjige. Šesnaesto stoljeće počinje se smatrati modernim dobom.

No ono što je najviše doprinijelo različitosti Ignacijeve duhovnosti je pojavak protestatnizma. Protestanti su se odijelili od pape i Crkvenog učiteljstva, pa Ignacije naglašava odanost papi. To nije slučajno. Ignacije traži od svojih sljedbenika poseban zavjet poslušnosti Crkvenom poglavaru. Osim toga tu je zavjet siromaštva. o kojem o. Hardon S.J. često govori ne iz teorije nego iz života.  Treći zavjet, pored onih svečanih (vječnih) je – nikada ne tražiti niti prihvatiti, pod smrtni grijeh, osim iz poslušnosti papi, nikakvu časnu službu u Crkvi: “Nama je pod smrtni grijeh zabranjeno da postanemo biskupi”. Četvrti zavjet da bi zaštitio onaj treći – vezani smo, pod grijeh, da odbijemo svako nastojanje za unapređivanjem. Ono što je Ignacije želio jest da ima dobro poučene ljude, ali on je dobro znao da ljudi koji su vrsni u znanju imaju tendenciju da postanu oholi. Zato je želio biti siguran da će ostati ponizni. Činio je što je mogao kako bi ih zaštitio.

Druga stvar: Sloboda.

Ignacijeva posebnost je također bila naglasak na ljudskoj slobodi. Kao što se da primjetiti i prva i druga osobitost su pod utjecajem protestanta koji su običavali Kristovog namjesnika na zemlji zvati raznim pogrdnim imenima. (Protestanti danas –  ili postaju više katolici ili postaju manje kršćani.) No bit protestantizma je da niječe ljudsku slobodu.

Ignacije je naglašavao ljudsku slobodu dotle da bi milost Božju definirao kao Božji poziv ljudskoj slobodi.

Treća stvar: Sakramenti.

Opet u odnosu na protestante naglašava sakramente (7) kao one koje je Isus ustanovio i njihovu važnost za spasenje. Kod protestanata su dva (kršenje i Večera Gospodnja) no opet moramo razlikovati ono što oni zovu sakramenat i što mi zovemo sakramenat.

Četvrta stvar: Poslušnost.

Poslušnost je u redu (redovništvu) temeljna i sve drugo ovisi o tom. Družba Isusova sada prolazi kroz najgoru krizu. Izgubili smo 10 000 članova i tomu se nazire kraj. Samo Bog zna koliko nas je to koštalo. Razlog za naše problem mogao bi se sažeti u jednu riječ: neposlušnost. A razlog je das mo dobili izvanrednu slobodu. Moj poglavar mi daje tu slobodu, ali ona mora biti usklađena sa poslušnošću.

(Iz iskustva o Hardona S.J. Kad je bio u dilemi da li da nastavi poučavati na Zapadu ili ne, kontaktirao je provinicijala koji je tada bio u Inidiji i pitao da li da nastavi ili ne. Odgovor je bio – da nastavi. I ostao je.)

Dakle, poslušnost. Što god drugog da je protestantizam učinio – također je kanonizirao individualizam. To je naš problem u Americi, govori o. Hardon. I ne možete imati zajednicu bez poslušnosti. Jedino poi menu.

Peta stvar: Efikasnost apostolata. U ovom kontekstu je Ignacije kreirao moto Družbe: “Ad majorem Dei gloriam.” (Sve na veću slavu Božju!) “Veću” želi naglasiti ne samo “što mogu učiniti za Krista” nego “što VIŠE mogu učiniti za Krista?” Dakle, postoji li neki način na koji mogu biti uspješniji, efikasniji, učinkovitiji? Družba ima za cilj uvijek birati efikasnija sredstva, kako nešto možeš učiniti sa manje vremena, a da dosegneš više ljudi, da budeš učinkovitiji?

Zbog ovoga se Družba od početaka dala na pisanje i objavljivanje. Prvi autor Družbe je Peter Kanazije. Ako se više ljudi moglo doseći pisanom riječju onda moram ne samo pričati nego i pisati.

(o. Hardon navodi osobni primjer pokretanja “Katoličkog glasa Amerike” skupa sa još dva svećenika: Morthon Hill i Kenneth Baker, te o planu da se kupi radio stanica, u suradnji sa laicima. Radi usporedbe, “protestanti u Americi imaju 600 radio stanica posebno posvećenih religiji. Katolička Crkva nema niti jednu. Nije li to skandalozno!”

U svakom slučaju, Ignacije je bio čovjek organizacije, strukturiranja, planiranja…

Šesta stvar: Minimum monaških (samostanskih) dužnosti.

Sv. ignacije nije želio kao sv. Dominik da njegov red bude monaški. Primjerice, nema zajedničke molitve časoslova. Svatko svoj časoslov moli privatno.

Sedmo: Naglasak na osobi Isusa Krista kao onom koji nas posvećuje. Krist za Ignacija nije samo Spasitelj nego Posvetitelj svijeta. Posvećenje dolazi od Duha Svetoga, uzor za tu svetost je život Isusov. Zbog toga su duhovne vježne uglavnom – Život Isusov.

Osmo: U Ignacijevoj duhovnosti veliki naglasak je na logici. Stvari su međusobno povezane. To je Iizbog njegove vojničkog života. (Strategija, planiranje, raditi stvari najrpije na papiru, ne tek ići vani u borbu nego planirati… )

Deveto: za Ignacija svijet nije bio nešto loše nego nešto što je trebalo koristiti kao sredstvo za spasenje duša.

Konačno – obrazovanje. Ni jedan drugi red u Crkvi nema toliku usmjerenost na obrazovanje kao ovaj. To je stvorilo i mnoge probleme koje samo mi znamo. U svakom slučaju ignacije je video da razum treba biti korišten za Kraljevstvo Božje. Samo po sebi znanje nema moć spasenja, ali ima skupa sa milošću Božjom. Naglašavo je stoga važnost zdravog znanja, istisnskog znanja. Tu je naglašavo da osoba mora misliti skupa s Crkvom.

“Moramo ostaviti sa strane svoje vlastite prosudbe i uvijek spremni poslušati u svim stvarima istinsku Zaručnicu našeg Gospodina, našu Majku Crkvu.”

Ignacije je prepoznao da je razum moćno sredstvo apostolate, ali samo ako je udruženo sa poniznošću, a poniznost se očituje u poslušnosti Učiteljstvu Crkve.

Izvor svih problema u Družbi Isusovoj je oholost našeg intelekta i sama činjenica da smo jako učeni. (osobni primjer o. Hardona  – 31 godina formalnog obrazovanja prije nego je počeo studirati teologiju. To je dugo vrijeme!) Ali razum mora ostati ponizan. Oholi razum je sotonski instrument. (iz iskustva o. Hardona kad susretne oholog svećenika zna reći: “U ime Božje, daj malo poniznosti!”… “Protivim se oholom umu, jer je oholi um neprijatelj Kristov.”)

Glupost je tražiti veći kvocijent inteligencije i željeti sve vrste talenata ili još više je glupo što trošimo desetke tisuća dolara na školovanje nekih, bez da uzimamo u obzir oholost tj. da time možda samo raspirujemo oholost u umu u kojem ona već plamti.

  U svakom slučaju, traži se obrazovanje u kombinaciji sa poniznošću.

Izvor: o. Hardon S.J. 

therealpresence.org

Vidi također (od istog autora)

o sv. Dominiku

Duhovnost sv. Dominika

Sv. Dominik u vrijeme velikog krivovjerja uviđa potrebu poučavanja u vjeri

o sv. Franji

Sveti Franjo kakvog zaboravljamo (protestantizacija sv. Franje… stigme…)

O potrebi dragovoljnog i radosno življenog siromaštva

Kako siromaštvo pomaže redovniku u ljubavi prema Bogu, u molitvi…

Siromaštvo po uzoru na Franju nije pitanje pobožnosti, nego opstanka…

o sv. Benediktu

Duhovna baština sv. Benedikta

o redovništvu

Nikad veća kriza redovništva

(o autoru o. J.A. Hardonu)

Najvažniji rani životopis o sv. Franji napisao je Chlano, a zove se “Ogledalo savršenosti”. Čini se kao da je nastalo nekoliko mjeseci nakon Franjine smrti. Opisati Franjinu duhovnost zapravo je kao da opisivate što je to kršćanska savršenost. Ići stopama svetog Franje značilo bi ići putem kršćanske savršenosti.

Poznate su legende o svetom Franji sabrane u knjizi “Cvjetići svetog Franje”. Zgode u kojima se pobožnost smije ljudskoj logici. Međutim, (kako objašnjava o. Hardon) riječ “legenda” se često uzme kao “mit” tj. kao nešto prema čemu treba biti vrlo sumnjičav. No nije to baš tako. Ove zgode su nam prenijeli prva Franjina subraća što govori u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ljudi koji vole svetog Franju čitaju te “cvjetiće” i često ne čitaju ništa drugo. To im je dovoljno. Moguće da se neke od tih zgoda nikada nisu zbile. Pa što? Možemo vjerovati. O. Hardon  kaže da bi “Cvjetiće” uvrstio u vrlo vrijednu literaturu.

Ima jedan francuski protestant, kalvinist, Sabatier, koji je čak poštovan i u katoličkim krugovima kao Franjin životopisac. Franjo kakvog nalazimo tu nije onaj Franjo na kojeg smo navikli. Pisac ga je svetog Franju protestantizirao. Ništa čudno, ako je pisac Calvinist. U svakom slučaju, vidimo da je Franjo utjecao ne samo na katolike, nego i na ostali svijet.

A kakva je zapravo duhovnost svetog Franje?

Budući da je Bog za Franju na prvom mjestu, Bog je onaj pred kojim Franjo ima stav klanjanja i hvale. Svaki drugi oblik molitve proizlazi iz toga stave poniznog stvorenja prema svom Stvoritelju.

Pobožnost prema sv. muci Isusovoj. Franjo se nikad nije prestajao diviti Bogu koji je postao čovjek zato da bi za nas trpio. Zato je Franjo bio tako zaljubljen u križ. Njegov učitelj je zagrlio križ. Franjo je bio nogama na zemlji, vrlo praktičan, i prihvaćao je onaj izvor trpljenja koji većina redovnika želi isključiti, a to su – drugi ljudi, nekada i oni najdraži.

Pobožnost prema euharistiji. Za Franju Isus nikada nije zapravo napustio zemlju. On je tu. U hostiji. On bi pričao o euharistiji – pričajući o Isusu. Pred Presvetim sakramentom se ne priča o Isusu – nego se priča – Isusu. Pred presvetim sakramentom? Što mislite kad to kažete? Pred Isusom. Franjo je lako prepoznavao u euharistiji kakav je Isus: ponizan, poslušan, jednostavan, siromašan.

Duhovna radost. O kako je Franjina radost bila – duhovna. Za njega je radost bila kad netko drugi od njega pravi budalu. Kad objašnjava braći što je savršena radost – vidimo da on time misli da mirno prihvaćanje raznih poniženja.  Sveti Franjo kao da ne govori istim riječnikom kao mi. Za naš svijet radost je nešto što proizlazi od tijela. Dobar hrana, dobar odmor, piće, spolni užici. A onda tu je i radost emocija. (O. Hardon priča kako ga je rektor zamolio da ode s bratom svećenikom poslušati neku simfoniju, koja njega osobno nije uopće zanimala, ali je koristio vrijeme za molitvu. Primjetio je kako je njegov subrat kao u ekstazi dok sluša glazbu, dok je on uspio čak i zaspati.) Postoje i druga zadovoljstva, osim glazbe. kao npr. postići neki zacrtani cilj. I Franjo je bez svega toga mogao u svojoj duši, tamo gdje boravi s Bogom, biti savršeno sretan, kao da je u ekstazi.

Bratska djelotvorna ljubav. Kod franjevaca je naglašena ova bratska ljubav. To je ujedno i način kako pokazati svoju ljubav prema Bogu. Franjo bi znao oštro ukoriti braću koja bi zakazivala u bratskoj ljubavi.

Vjernost Crkvi i Crkvenom učenju. O. Hardon priča kako bi u prilici da održi propovijed na sprovodu jednoj časnoj sestri, franjevačkoj poglavarici koja je bila uzorna po pitanju duhovnosti sv. Franje, za razliku od ostalih čija zajednica se raspala. Ona je zapravo umrla slomljena srca gledajući što se događa sa franjevačkom zajednicom. Njihov problem bio je što se jednostavno nisu držale crkvenih direktiva. O. Hardon je pričao oko 15 minuta.  Između ostalog rekao je. “Postoje tri stvari o majci poglavarici koje je lijepo opisuju. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj siromaštva. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj jednostavnosti. Kao sveti Franjo bila je veliki ljubitelj Crkve. Ova zajednica će preživjeti samo ako se vratite karizmi svoga utemeljitelja, na kojoj ste utemeljeni.”. “Znam da nitko nije snimio tu propovijed… govori o. Hardon… A zajednica me nikad više nije pozvala.”

Franjevačko siromaštvo. Naglasak je na nasljedovanju siromašnog Krista. Siromaštvo na zemlji je stoga da bude odraz Isusova siromaštva koji se odrekao i samog neba radi nas, te sišao k nama u svojoj poniznosti. Tu su tri stvari povezane: siromaštvo, poniznost i lišavanje samog sebe. Što god drugo siromatvo može značiti ono znači i odricati se onoga na što imaš pravo. U svakom slučaju nasljedovanje Isusove poniznosti je izraz ljubavi prema Bogu. Kao što je Franjo želio nasljedovati osobito Isusa u njegovom siromaštvu tako je sv. Ignacije u poslušnosti, sv. Dominik u mudrosti… Franju je osvojio ponizni Bog, koji se utjelovio kao čovjek. Bog koji je kao čovjek – bio rođen od žene, devet mjeseci bio u utrobi svoje majke, rodio se u štalici, umotan u pelene, godinama živio skrovitim životom u Nazaretu, podnosio razna poniženja u svojoj muci, pljuvanja, bičevanja, … sve je t za Franju – ponizost Božjeg utjelovljenja.

Bog je postao čovjek. Bog je ponizan. Sam sebe je ponizio tako što je skrivao svoje božanstvo. To je poniznost.

A oholost koja vlada u svijetu? Ne samo da želi pokazati što ima, nego želi još i preuveličati, pretvarati se da ima još i više.

Koja je Franjina motivacija?

Kao prvo – voljeti nekog znači željeti biti kao on. Ako volim Isusa koji se ponizio i ja se želim poniziti. Drugo – tako mogu bolje voljeti svoje bližnje. Moglo bi se reći, pa mogu voljeti svoje bližnje i bez da prakticiram siromaštvo, ali sigurno je da je plodonosnije ako živim siromaštvo i na izvana, jer onda ono izvana postaje simbol onoga što živim unutra. Ako želim ikakav plodonosan rad s drugima ili ću se odlučiti za poniznost ili nikada neću duše pridobiti za Krista. Na druge mogu utjecati jedino oni ljudi koji su ponizni.

Imati pravo na nešto, a ipak se lišiti tog prava (kao u pitanju bilo kojeg od zavjeta: čistoća, siromaštvo, poslušnost) je nešto što je Bogu milo. I sam se Isus lišio svoga prava. Da Isus nije tako živio mi ne bismo znali da je to nešto Bogu ugodno. Bog je došao na zemlju i živio među ljudima prakticirajući i siromaštvo i čistoću i poslušnost.

Sad imamo desetke tisuća franjevaca (bilo da su fratri tj. manja braća, kapucini ili konvetualci) koji ne prakticiraju potpuno osobno siromaštvo, a još je manje franjevačkih zajednica koje bi kao zajednice prakticirale potpuno siromaštvo, tj. ovisnost o Božjoj Providnosti.

Izvor