Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

Često nepravedno optuživan – Kristofor Kolumbo, koji je otkrio Ameriku, bio je katolik i franjevački trećoredac

U otkrivanje Novog svijeta, Kolumbo se uputio iz Španjolske, koja je prije toga 7 stoljeća bila okupirana od strane muslimana. Živio je u vrijeme protestantizacije, kad je šest Europskih naroda prekinulo svoje veze s Katoličkom Crkvom.

Manje je poznata činjenica o Kolumbu da je bio praktični katolik, duhovni sin sv. Franje tj. Franjevački trećoredac, te da je vjerovao da i sam treba poslušati one Isusove riječi: „Idite do na kraj svijeta i propovjedajte evanđelje…“  Želio je donijeti svijetlo Kristovo ljudima koji za Isusa nisu još čuli.

Kolumba se često nepravedno i posve neutemeljeno optužuje za uvođenje afričkih robova u Zapadni svijet, jer je nakon njegova otkrića započeo prijevoz robova preko Atlantika, a kojih je do 1800, (kad je to bilo zabranjeno), bilo 10 milijuna. Treba međutim dobro razlikovati osobu – Kristofora Kolumba od osvajača, kolonizatora. A onda također, treba razlikovati one koji su dolazili iz katoličkih zemalja (Španjolska i Portugal) i one iz protestantskih (Engleska i Škotska). Istina je da su mnogi Europljani, pa i sam Kolumbo, u to vrijeme ropstvo smatrali moralno opravdanim. No, nema nikakvog dokaza da je Kolumbo ikada opravdavao ropstvo nedužnih osoba. Osim toga, treba znati da je tamo ropstvo postojalo i ranije.

Katolička Crkva je, preko rimskih biskupa i njihovih dokumenata, poučavala o moralnoj nedopustivosti ropstva.  Bilo je to i tri stoljeća prije nego je započeo civilni rat za slobodu crnaca.

Ono što zaprepašćuje u kulturi otkrivenog naroda je njihovo veliko pogansko praznovjerje, što nije bilo tek puko vjerovanje u nebeska tijela ili prirodne sile kao bogove, nego praznovjerje koje uključivalo ljudske žrtve (!). Osobito je u tomu prednjačilo pleme Asteka u Meksiku. Vjerovali su ako ne bi prinosili ljudske žrtve da se sunce ne bi više pojavilo na horizontu. Kako svjedoče povijesni izvori, jednom svečanom prigodom, kad se podizao hram bogu sunca i rata, bilo je prinešeno 20 000 ljudskih žrtava. (Prisjetimo se svetog Juan Diega iz plemena Asteka koji biva primjer obraćenom narodu i uzor vjere, poniznosti, odanosti Isusu i Gospi…)

Kolumbo je, napomenimo još jednom, bio franjevački trećoredac, koji je vjerovao da evanđelje treba prenositi na miran način i molitvom. Uvijek je tražio svijetlo od Isusa kako bi znao što od Njega traži kako bi tom mnoštvu donio znanje o Bogu, radosnu vijest o Isusu Spasitelju i Njegovoj Majci.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.