/o. Vitomir – Odaziv na fatimsku poruku, str. 67.- 69. / 

Pakao – ta stravična riječ o kojoj se više mnogi ne usude govoriti ni u misijama. Parola dana nove evangelizacije glasi: Ne strašiti! A zar uvijek šutjeti, ne znači na neki način nijekati? Uostalom, tu je najprije zatajila logika, čemu je uzrok vražja lukavost ako nije osobna nevjera.

Upozoriti na opasnost, na životni promašaj, ne znači plašiti.
Mrtvačka glava s prekriženim kostima na stupovima visokog napona pametne ne plaši nego upozorava. Ako se pri tom strah ne može posve izbjeći, to je zato što strah ima svoju ulogu u individualnom i društvenom životu.
Tko je bolje poznavao psihologiju ljudi nego Isus?
Tko je prema njima bio više obazriv?
Tko ih je više ljubio nego On? Tko je od njega imao više razumijevanja za čovjeka?
A ipak, On je o Paklu govorio. Otvoreno i neuvijeno, koji put i drastično. “Ako ti je ruka na propast, odreži je, ako oko iskopaj ga! Bolje ti je otići u život kljast i ćorav, nego s obje ruke i oba oka u Pakao, u oganj neugasivi!”.

Evanđelje, ta blaga vijest, knjiga života i nade, blistavih obećanja i najutješnijih uvjeravanja, pomalo otkriva crni bezdan užasa, stravičnu stvarnost vječne propasti. Krist je Pakao zasvjedočio tako snažno i uvjerljivo kao i Nebo. I nije se bojao o tome govoriti niti je ljude plašio. Tumačio je, uvjeravao, zaklinjao i upozoravao, ljubeći nas tako, da nam ne skriva istinu.
Da je uvijek bilo pretjeranih propovjednika, nitko ne niječe.
No, sigurno su opasniji pretjerani šutljivci. Šutnja pomalo vodi nevjerovanju, ako se iz njega nije i rodila.

Izučavajući Fatimu čovjeku se nameće pitanje: Nije li Majka Božja predvidjela ovo tragično stanje? Zato je djeci omogućila viziju Pakla, ne toliko radi njih, koliko radi onih koji će tu istinu prešućivati, ako ne i nijekati. I nije li time presjekla sva naša pedagoška mudrovanja? Nije li se ustručavala, i to djeci, pokazati užas jedne stravične istine. Kako god nas zbunjivala vječnost Pakla, nesumnjiva je istina – njegovo postojanje!

Majka Božja u Fatimi tu istinu ukrepljuje i s njome ozbiljno uznemiruje našu pozornost. Evanđelje će s nekim svojim tvrdnjama uvijek izazivati zgražanje ovoga svijeta. No, nikakvo zgražanje i prešućivanje ne može dokinuti istinu koja je izašla iz Božjih usta.

Uz pakao je vezana istina o postojanju vraga. Druga strahota koju pokušavamo kamuflirati! Kad je Pavao VI. o tome prvi put glasno progovorio, najveća uzbuna nastala je među onima koji sebe nazivaju vjernicima. Jedan učeni talijanski dominikanac napisao je poslije toga da je to Papino privatno mišljenje koje nitko nije dužan prihvatiti. Odgovorio mu je novinar Indro Montanelli, koji se priznaje nevjernikom i to ovako: ! Ostalo je na nama nevjernicima da još nekako vjerujemo u vraga!”. Jesu li Isusova iskušenja u pustinji priča? Njegovi izgoni vragova – djetinjarije? Koga to zove Zlim, poglavicom ovoga svijeta? Ubojicom i lašcem od iskona? Zavodnikom? Ako sve to treba izbaciti iz Evanđelja, radi kojih razloga treba prihvatiti ostale njegove istine?

Već spomenuti Indro Montanelli dobacio je američkom književniku Dos Passosu prigodom razgovora u Veneciji: “Kad bih bio Bog svakoga tko niječe opstanak đavla poslao bih u Pakao da se s njim upozna!”

Da je tome doista tako govori nam sv. Faustina u svom Dnevniku.

“Ja, s. Faustina, bila sam po Božjoj naredbi u ponorima Pakla da izvijestim duše i da posvjedočim da Pakao postoji. Sada ne mogu o tome govoriti, jer po Božjoj naredbi moram to pismeno objaviti. Đavoli su pokazali prema meni silnu mržnju, ali na Božju zapovijed morali su me slušati. To što sam zabilježila je samo sjena svega što sam vidjela. Jedino što sam mogla primijetiti da je tamo većina duša koja nije vjerovala u Pakao. Kad sam se osvijestila, nisam se mogla od straha oporaviti, jer duše tamo strašno trpe. Stoga žarko molim za obraćenje grešnika. Bez prekida zazivam na njih Božje milosrđe.”

(Kompletan opis njezinog viđenja Pakla je i u knjižici Mali put br. 4 str. op. ur)

Nastoj dragi prijatelju, biti prijatelj i pomoćnik duša u čistilištu. Živi u svetom saobraćanju sa svetim dušama pa ćeš vidjeti koliko će ti utjehe, snage to pružiti u teškim časovima tvoga života, i bit ćeš sretan kada oslobođena duša bude molila za tebe, a Isus ti uzvrati svojom ljubavlju po svom obećanju stostruko.

Jesi li se duhom prenio u Čistilište i samo za čas slušao bolne vapaje, što ih oni upravljaju svojoj rodbini, prijateljima i znancima?

O prijatelji, već toliko vremena da vas čekamo, a vas nema, pa nema. Mi vas zovemo, a vi ne odgovarate. Trpimo od ovih muka, kojima se ništa ne može prispodobiti; a vi nas ne sažaljavate, uzdišemo, a vi nas ne tješite! “Jao, jao” Svi oni koje smo za života ljubili najvećom ljubavlju ostavili su nas! Mi sirote plačemo u ovoj mrkloj noći patnja i muka, a nema nikoga da nas utješi! Ah, sve je svršilo, svršilo je za uvijek. Naši su nas vlastiti zaboravili i već nas ni samo jedna uspomena ne veže sa zemljom. “Svagdje samo zaborav, zaborav nad svim našim životom i djelima, kojih se ni samo jednom riječicom ne sjećaju;  zaborav za našim imenom koje više nitko ne izgovara; zaborav za našim grobom, koji nitko više ne pohađa; zaborav nad samom našom srti, koju više nitko ne plače… Zaborav svagdje i posvuda!

Posvuda? Oh! Varate se drage duše, ima na zemlji srce, koji nikada ne zaboravlja, srce koje je uvijek pripravno, da dođe u pomoć svojim zapuštenim pokojnicima: to je srce jedne majke, srce katoličke Crkve! Svaki dan preko svete Mise ona po ustima svojih svećenika moli za vas: pokoj, mir i svjetlost.

Kako se ugađa i sviđa Božjoj dobroti i milosrđu kad Ga se moli da primi koju dušu u vječni pokoj, vječno blaženstvo! Siromašna dušo, koju Bog ljubi, ali s kojom On mora biti pravedan, dok ne platiš i ne zadovoljiš i do najmanje sitnice, kako te žalim!

Kad će se tebe sjetiti tvoja rodbina, prijatelji i znanci, pa tvog dug platiti! Oni to mogu učiniti neka dakle ni časa ne čekaju.

Kako će sretan život provoditi i kako sigurno mjesto čeka u nebu sve one koji su jednu dušu izbavili iz čistilišnih muka. Nema časa, a da ta sretna duša ne govori Spasitelju svome Ovoj duši moram zahvaliti što sam Te Bože moj prije vidjela! Spasi je dakle!

Sve ono što iz ljubavi darujemo sve tim dušama u čistilištu – veli sv Ambrozije – pretvara se za nas u milost, a iza naše smrti naći ćemo stostruku zaslugu. E da bi se još više oduševio da moliš za duše u čistilištu promotri časak razloge radi koji se moraš žrtvovati za njih, moliti i žrtvovovati.

Sredstva kojima možemo priteći u pomoć siromašnim dušama, jesu sva djela kršćanske pobožnosti. Ali najuspješnije sredstvo jest sv. Misa jer je tu ona ista presveta Krv koja je spasila svijet te spašava i siromašne duše.

Drugo moćno sredstvo za spas duša u Čistilištu je sv. Krunica, jer je obdarena sa toliko oprosta.

Služimo se dakle jednim i drugim sredstvom kao sa dva nepresušna vrela kojima ćemo gasiti strašan oganj, koji muči siromašne duše naših umrlih pokojnika.

Najuspješnije sredstvo kako da oslobodimo sv. duše jest bez dvojbe sv. Misa.

Naš dragi Isus je došao na svijet da dade zadovoljštinu svom Nebeskom Ocu. Kad se žrtvovao na Kalvariji, On je umro, da izbriše naše grijehe. Žrtva je pak sv. Mise ista kao i ona na Kalvariji. Na oltaru, kao nekada na Križu, Isus se žrtvuje za nas moleći oproštenje za grešnike. Svete duše u Čistilištu ne samo da su dionice ovih zasluga nego pobiru najveće plodove. Krv presvete Žrtve silazi kao obilna rosa u oganj muka, od kojih trpe svete duše ublažujući njihovu trajnost. Vrijednost je jedne svete Mise tolika da bi ona sama dostajala da isprazni Čistilište, kako vele sv. oci, da im Isus ne omeđuje učinke i raspoloženje onoga koji je prikazuje prema svojim visokim ciljevima.

Odakle onda tolika nemarnost kod mnogih kršćana, da se posluže ovim moćnim sredstvom?

Izvor: Molitvenik za duše u čistilištu, Iz uvoda

No, čovjek tek kad se ispovjedio (kad se radi o teškim grijesima) može primati ostale sakramente. Crkva nas opominje da to učinimo što je prije moguće.

Savršeno kajanje i sveta ispovijed nam opraštaju krivnju grijeha i vječnu kaznu u paklu, ako smo bili u teškom grijehu. Opraštaju nam i barem dio vremenite kazne koju smo grijehom zaslužili.

No, budući da je naše kajanje rijetko tako veliko da bismo njime dobili i oprost sviju tzv. vremenitih kazni, ili barem strpljivim podnošenjem nevolja života. One vremenite kazne za koje nismo uspjeli zadovoljiti u ovom morat ćemo ispaštati u čistilištu. Nevolje koje nas s Božjim dopuštenjem snalaze u životu, čiste nas od vremenitih kazni, ali naša nestrpljivost odviše često umanjuje njihov učinak. Isto tako ne mogu nas posve očistiti ni dragovoljne pokore što ih preuzimamo na sebe.

Tu nam dolazi u pomoć Sveta CRKVA. Vlašću dobivenom od Isusa Krista ona nam podjeljuje takozvane oproste, vezujući ih uz molitve i dobra djela.

Iz preobilja zasluga života, muke i smrti Isusa Krista, njegove presvete Majke i svetaca, iz te prebogate riznice Crkve, ona uzima i dijeli nama – u oprostima.

“Oproštenje je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik pravo raspoložen i uz određene uvjete dobiva posredovanjem Crkve koja kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno. Oprosti se mogu namijeniti za žive i pokojne”  (Usp. Katekizam katoličke Crkve, GK, br. 1471) 

O nama, o našem duhovnom raspoloženju ovisi hoćemo li stvarno dobiti POTPUNI OPROST.

Svojevoljno prijanjanje uz bilo koji tzv. laki grijeh (navezanost na neki laki grijeh) sprječava nas u dobivanju potpunog oprosta. U takvu slučaju možemo postići samo djelomičan oprost. 

Da bismo zadobili potpuni oprost potreban nam je čin savršene ljubavi prema Bogu i odricanje od svake navezanosti na bilo koji grijeh.

Čovjek koji se nalazi u stanju smrtnog grijeha, koji dakle nije u stanju milosti ne može zadobiti nikakva oprosta.

Prema najnovijim propisima Svete Crkve potpuni oprost može dobiti samo jedna put u jednom danu.

Ako molitve ili dobra djela uz koja je vezan oprost učinimo više puta u jednome danu, dobivamo u daljnjim slučajevima nakon prvog puta, samo djelomičan oprost. A djelomičan oprost sastoji se uvijek u tome da nam sveta Crkva iz svoje duhovne riznice podjeljuje još toliko oprosta vremenitih kazni koliko smo već zadobili tom molitvom ili dobrim djelima. Crkva nam dakle djelomičnim oprostom podvostručuje naše zasluge.

Oprosti vezani uz pojedine blagoslovljene predmete gube se ako se predmet proda ili bude bitno oštećen.

Potpuni oprost Križeva dobre smrti

Da bi umirućima omogućila dobivanje oprosta vremenitih kazni koje bi oni morali trpjeti u čistilištu, Crkva blagoslivlje križeve nazvane Križevi dobre smrti. Oni su obdareni potpunim oprostom koji možemo zadobiti na smrtnom času. Papa Pio X kaže: Svaki vjernik koji takav blagoslovljeni križ, makar i ne pripada njemu, poljubi ili na bilo koji način dodirne može dobiti potpuni oprost uz uvjet da se ispovjedio i primio svetu pričest ili ako toga nije mogao učiniti da se barem pokaje za svoje grijehe; da pobožno zazove sveto ime Isusovo i da smrt prima s predanjem iz Božje ruke kao pokoru za svoje grijehe” Ovaj križ nam je koristan i za vrijeme našega života i naročito u bolestima, jer nas uči da naše trpljenje sjedinimo s trpljenjem Spasiteljevim i s njime ga velikodušno prikažemo nebeskome Ocu.

Nabavimo si dakle, Križ – medaljicu sv. Benedikta, nosimo je uza se, poljubimo često, s poštovanjem i ljubavlju spram Spasitelja na križu kao i medaljicu sa slikom sv. Benedikta.

Sv. Benedikt  život – štovanje – molitve, Naklada sv. Antuna, (priredio: Marko Zefić)

Kada se on jednoga dana ukazao sv. Gertrudi, rekao je: “Tko me bude podsjećao na ovu čast koju mi je Gospodin htio ukazati i tako me posvetiti, jer mi je udijelio tako slavnu smrt i obraniti ga od svih nasrtaja kojima bude neprijatelj na njega navaljivao. On će ući u vječnu radost zaštićen mojom prisutnošću.”

Podsjetit ćemo na neka događanja u Rimu.
Prvo: Do prije mjesec dana ispred Koloseuma je bio izložen KIP MOLOHA– Starozavjetnog poganskog idola kojem su se prinosile žrtve male djece.

To je bilo karantanško božanstvo i pod vidom izložbe u Karantaniji kao neprijateljice Rima ispred Koloseuma je bio postavljen taj kip. Zanimljivo da je to bilo baš ispred Koloseuma gdje su toliki kršćani stradali. Možemo tu iščitati određenu poruku upućenu kršćanima.

To je nagovještaj da nas čeka PROGONSTVO, da se na neki način ponovo rehabilitira Koloseum mjesto progonstva kršćana, ovaj put ne samo na razini tadašnjeg Rimskog Carstva nego na razini cijelog svijeta. (Sad imamo globalna događanja i globalne mjere…)

Zanimljivo je također da nakon što je bila završena postavka tog poganskog idola da su tu postavljene jaslice koje su tu stalno izložene. To je na neki način poruka da je Mali Isus izjednačen sa poganskim božanstvom i može se očekivati da će se njemu prinijeti žrtva Djeteta Isusa.

To su poveznice s kojima se ne mora svatko složit, ali danas imamo simbolične poruke koje su vrlo jake i koje nam daju misliti.

Drugo: Nakon toga, 15.10. je napravljena IZLOŽBA O PAKLU. Izložba je nastala prigodom obljetnice Dantea, i zanimljivo da od njegove Božanske komedije koja se sastoji od tri dijela – Raja, Pakla i Čistilišta – uzet je samo dio: Pakao, i da se tome posvetila jedna velika izložba gdje su skupljali klasični i moderni radovi na tu temu. Kažu da se tako daje prilika vjernicima da se malo zamisle o paklu kad već svećenici o tome ne govore. Sigurno da se to može i tako shvatiti. Ono što je zanimljivo u svemu tome jest da je glavni izložbeni eksponat koji se izlaže na otvorenome nosi ime: vrata paklena. To je skulptura koju je radio …Visoka je 7 m, i rađena je ravnih 40 godina. Bio je plaćen da radi tu veliku skulpturu, koja je tako je velika i nezgrapna da je trebao biti izrađen i poseban kamion za transport i da su je transportirali u dva dijela. On kaže da mu je inspiracija bila ne samo Dante nego i vrata nebeska od jednog renesansnog talijanskog autora…Zanimljivo da taj isti umjetnik koji je glasio za jednog od najvećih modernih kipara bio štovatelj Alestera Crowleya koji je bio osnivač sotonizma. Mnogi povezuju to financiranje njegova djela (da tolike godine radi samo na tome) povezuju isto sa tim okultnim krugovima. Zanimljivo je i da je ta skulptura stavljena na jedno mjesto. Ne na bilo koje mjesto nego ispred rezidencije talijanskog predsjednika. Tu je nekad boravio papa kao vladar papinske države. Nakon toga kad je nestala papinska država jer su masoni odlučili da se osvoji i ukine, da Rim postane središte Italije, od tada je to sjedište talijanskog predsjednika, njegove vlasti. Poruka je: „Kao što smo nadvladali vremenitu vlast Crkve tako ćemo nadvladati i onu duhovnu vlast Crkve.“ „Vrata paklena neće je nadvladati“ kaže Krist, a ovdje se poručuje – imate dokaz da smo mi već osvojili papinsku državu i da smo na putu da osvojimo i onu duhovnu vlast u Crkvi. To je jedna snažna poruka. Zanimljivo da je izabran i dan kad će ta skulptura biti postavljena, nije izabran slučajno neki datum nego se Danteova obljetnica je bila polovicom devetog mjeseca, oni su to pomakli pa je inauguracija bila 15.10. – isti dan kad je u Italiji uvedena „Covid-propusnica“. Možemo reći da talijani nisu toliko točni ko Njemci pa da im se može tolerirati kašnjenje, no kako se ta izložba spremala godinama prije teško je vjerovati da se to dogodilo baš slučajno. I tu se također šalje jedna poruka javnosti. Ako vlast sada sve uvjetuje sa tom Covid propusnicom kako je zovu u Italiji, iza je još veća moć s kojom se mogu postići i druge stvari.

Slika VRATA se dosta koristi u Svetom pismu. Imamo govor o uskim vratima. Imamo da Isus u „Otkrivenju“ kuca na vrata tko će mu otvoriti. Ta se vrata našega srca, naša duša, zavise od našeg slobodnog izbora – komu će pripast. Isus ne ulazi na silu. Upozorava nas da je put u Raj uzak i da se trebamo potrudit, a da je put u propast širok. I njime se lako upada u propast.

Imamo sliku onog pastira i lopova. Pastir ovcama dolazi kroz vrata, a lopov kroz prozor, na druge načine. Kad Isus govori o vratima paklenim da neće nadvladati nad Crkvom, to kaže da je borba neminovna – zato se mi i zovemo „Vojujuća Crkva“ i da u toj borbi je konačni cilj Zloga da pobjedi.  Crkvu i zato u medijima kažu kako je Crkva kapitulirala, da nije ostalo ništa osim nekih pojedinaca. Ako to povežemo sa drugim Isusovim riječima: „Kad Sin Čovječji dođe ponovo na zemlju hoće li naći vjere na zemlji?“ Ta dva proroštva moramo gledati skupa. Može se dogodit da ostane toliko vjernika da ih se na prste može izbrojat. Za vrijeme potopa ostalo ih je sve skupa osam. I tada je moglo biti osam milijardi ljudi. Ne znamo koliko ih je bilo, ali sigurno su tada bili bolji uvjeti za život nego danas, zemlja je bila plodnija, ljudi su duže živjeli, pa su mogli zemlju vrlo brzo napučiti zemlju, više nego sada, i ako je tada Gospodin našao samo osam pravednika, tj. ne čak ni osam jer On spominje kao pravednika Nou, a ovi drugi su se na neki način „šlepali“ za njim, on ih povukao; to je zagovor svetaca, on ih zaštitio svojom molitvom, ali njega Bog uzima kao pravednika radi kojeg daje novu šansu čovječanstvu.

To Isusovo proroštvo: Hoće li biti vjere na zemlji, može značit da će tada ostati nekoliko vjernika, možda jedan, ali svakako nešto će ostat od vjere. Ako gledamo na ovo drugo proroštvo da je vrata paklena neće nadvladat (Crkvu) znači da će opstat i tada u najtežim uvjetima kad izgleda da je sve izgubljeno, da će i tada Crkva postojati. Kako će ta Crkva izgledati? Vjerojatno onako kako je izgledala Crkva na Kalvariji. Tada je bila Crkva u malom. Imali smo Ivana, Mariju i još dvije žene. Isus tada kaže: “Evo ti majke… Evo ti Sina… „ Iz njegovih grudi tada nastaje Crkva. Gdje su drugi? Ne znamo. Slijedili su ga, veličali, a kad je došlo ‘stani-pani’, nestalo ih je.

To znači da kad dođu teška vremena, progonstva malo njih ostane vjerno. Jasno da je to milost, ali s tom milošću treba i surađivat. Neki su spremni surađivat s Božjom milošću kad sve ide dobro, a stvari krenu loše onda uskrate suradnju i onda se organiziraju na ljudski način, kako će spasiti svoj život, sigurnost, neke druge računice dođu u prvi plan. Dakle, s druge strane imamo također da Isus govori o stadu malom, kao nečem što će nas pratit kroz povijest – da će Crkva uvijek imat u sebi jednu manjinu koja će davati život. Znači, prava Crkva je ona živa Crkva – živi udovi – oni koji nisu u smrtnom grijehu. Oni koji su u smrtnom grijehu oni su otpali od Crkve. Oni se ne računaju, jer da u tom trenutku umru – otišli bi u pakao, neprijatelju. Znači ta živa Crkva je ona koju čine duše u raju, manji dio možda oni koji su u čistilištu, a najmanji dio duše koje su na zemlji. To je Vojujuća Crkva. To je Mistično tijelo Kristovo. To je Crkva. Od ta tri djela sastavljena, a glava je Krist. I zato tu kako vidimo ono što imamo statistički obrađeno kad se ljudi deklariraju kršćanima to nisu statistike koje su važeće – Bog zna stanje svake duše koja je u milosti, takve duše računa za svoju Crkvu – one druge ne računa. Ta situacija može izazvati zbunjenost, jer postavlja se uvijek pitanje kako se nositi s tim da u Crkvi ima i žita i kukolja, skupa. Isus kaže da to treba tako biti jer se ne smije čupati kukolj dok se ne dovrši vrijeme, dok ne dođe kraj povijesti kad će se razdijeliti jedno od drugoga. Jer ako čupamo kukolj možemo iščupat i žito, tj. one koji su pravednici. Znači, ostaje nam podnositi tu pomiješanost sa zlom u našim redovima, u ovoj zemaljskoj Crkvi. Ako to Isus dopušta onda u tome treba gledati priliku za rast… da to dopušta radi našeg dobra, da ne trebamo zbog toga zdvajat i upadat u malodušnost ili se jednostavno obeshrabriti. Tako mora biti. Bit ćemo manjina u Crkvi. Ako želimo biti kvasac, kvasac je u tijestu manjina, sol je u hrani manjina. To je nešto što će nas pratiti kroz cijelu povijest ali će biti posebno izraženo u onim zadnjim vremenima u kojima će cijela Crkva morati prolaziti istu muku koju je prošao i njen Gospodin, Njena Glava, sam Krist. Svatko u svom životu mora proći kroz križ, proći kroz patnju, ali Crkva kao mistično tijelo ovdje na zemlji će proći kroz tu istu patnju, koja će je pročistiti do kraja.

Zato simbol vrata jest važan za nas jer mi vidimo da ako smo se do sad borili da uđemo kroz ta vrata, a s druge strane borili se da se udaljimo od vrata paklenih – moramo to nastaviti i danas bez obzira koliko se reklamirala i izgledala privlačna i kako vidimo kod mladih ide se za tim da se pakao reklamira kao poželjno mjesto, (možeš raditi što te volja), stvara se privlačnost prema paklu, a odbojnost prema raju; izazvati pomisao da je raj nešto odbojno i dosadno (tu je samo klasična glazba i sl.)

U toj situaciji imamo borbu. I ova Vrata nebeska ostaju nama danas tak zadaća oko koje se moramo potruditi, surađivati sa Božjom milošću da budemo dostojni, kao kaže sveti Petar, ući na ta vrata.

Što još možemo reći o tome. Imamo još jednu poruku. Osim dvije spomenute poruke kršćanima, onima koji žele mislit svojom glavom, postoji još jedna, blizu Rima, u Napulju, gdje je u ovom mjesecu zakazan FESTIVAL BOGOHULNE PSOVKE. Koliko znam takvo se nešto nije do sad događalo. Mi smo prije smo imali zakone, statute koji su kažnjavali psovku novčano. (Ako izrečeš bogohulnu psovku za to ćeš odgovarat). Albanci su bili poznati po tom da ako mu netko opsuje majku – skratit će te za glavu – a tako slično – kršćani su držali do Boga, do Božje časti – da su smatrali ogromnim grijehom bogohulnu psovku. Slijedila bi smrtna kazna. Mi smo to izbacili iz zakona, bogohulna psovka je proširena u našem narodu, pod utjecajem Turaka, komunista… ali, evo, sad imamo da se to smatra „umjetnički“ govor, gdje se mogu dijeliti nagrade tko će izreći veću blasfemiju. Došli smo do potpunog preokreta.

Ako je nekad kultura vodila i štitila ono što je Božje danas kultura odvodi od Boga i ruši sve vrijedno i što nas približava Bogu.

Nešto u manjem opsegu je vidljivo u Italiji – u Messini, na Siciliji – tada je bila napravljena blasfemična procesija i rugalo se s Malim Isusom – ako ima moć neka pošalje potres. Jedan svećenik, koji je kasnije proglašen blaženim, upozorio je na to. Potres se dogodio malo poslije toga i bilo je 70000 mrtvih (!). Mi se možemo Bogu rugat, ali do koje mjere će Bog to trpit? To je pitanje koje možemo formulirat i na drugi način. Koliko nas Bog ljubi? Ako Bog dopušta takve stvari može dovesti u pitanje njegovu ljubav prema nama. Jer onoga koga voli  – Bog i kažnjava. Prema tome – kad Bog intervenira sa kaznom onda to čini da spasi ono što se spasit da. Ako Bog ne kažnjava, digne ruke od nas, onda mi masovno idemo u propast. Prema tome, kaznu Božju mi kao vjernici trebamo gledati kao čin ljubavi. Ono što koriste roditelji prema svojoj djeci jer ih vole – pa ih nastoje odvratit od zla kao što je droga i slično, a onda interveniraju kad uhvate prve naznake, da su uhvatili sina ili kćer da puše travu, interveniraju oštro i grubo da to prekinu. Tu je kazna čin ljubavi.

Što se može iščitat iz tog takozvanog „festivala“?  Ako je kod onog prvog, kod skulpture Vrata paklenih, poruka: „Mi smo pobijedili, vi ste poraženi, gotovo je…“, ako je kod onog drugog poruka: “Evo sad možemo raspolagat s vašim životima i slati vas u moderne Koloseume“, ova je treća poruka: Ruganje. Ismijavanje kršćana.

Tako da u jednom kratkom vremenskom razdoblju imamo tri snažne poruke koje su vjerojatno prošle nezapaženo, ali su tu, dane su nama i našem naraštaju. Dane su nama danas.

Ne treba zbog njih zdvajat. Ali i ono što dolazi od zloga može nama biti na dobro, ako vjerujemo. Sveto Pismo nam kaže: „Onima koji vjeruju Bog sve okreće na dobro!“ Prema tome, ne možemo zatvarati oči pred Zlom. Moramo biti svjesni situacije koliko je to moguće, ne pretjerujući u informiranju, ali onoliko koliko je nama dostupno i moguće. Isus je bio svjestan situacije u kojoj je on djelovao i živio, društvene, političke, kulturne – i postigao je maksimum koji je mogao ljudski postići u kratkom vremenu. I na nama je da budemo svjesni situacije i da ne dopustimo da nas ta situacija paralizira. Strah je onaj koji paralizira, a strah nam pokazuje slabu vjeru, kad računamo samo na svoje snage ne računamo na Boga. Kad smo svjesni situacije, to je samo jedan dio priče – Postoji šira stvarnost koja se ne vidi i u kojoj je Bog glavni. On je pobijedio i smrt i svijet i sotonu. I mi smo na strani Pobjednika. Stoga, bez obzira kako vremena bila zahtjevna ako mi vidimo što se događa oko nas, to nam je poticaj da onda se više što smo slabiji da se više oslonimo na Boga, činit ćemo ono što ljudski možemo i u tim preostalim okvirima slobode, ali znamo da što je manje područja za djelovanje ljudske slobode to je više prostora za Božje djelovanje. Nije naše da se sad samo zatvorimo u molitvu, to je možda za one koji imaju kontemplativni poziv, pustinjački poziv. Ali za nas koji smo u svijetu jest da budemo do kraja u svijetu, ali ne od svijeta. Činimo što možemo. Isus je znao što ga čeka, išao je svjesno prema križu. Nije rekao: „Za godinu dana, za tri , za mjesec dana – čeka me muka i sad ću se ja povući samo u molitvu i pokoru”. On je to činio na početku: postio, molio, raščistio stvari sa sotonom , pokazao da nema nikakva kompromisa sa zlom, a onda je vrijeme koristio za djelovanje. U vrijeme javnog djelovanja bilo je i vrijeme za molitvu, a to vrijeme je otkidao od svog angažmana. Od odmora. Ne bi spavao pa bi molio, mučio se da pronađe to vrijeme molitve. Ali nije njegovo djelovanje bilo u znaku molitve i pokore. Nije se povukao iz svijeta i rekao: ja ću sad djelovati kontemplativno, nego je djelovao aktivno. Ne zanemarivši duhovnu dimenziju, držeći je pod kontrolom. Zato je i na nama da činimo što možemo, da imamo molitve koje ćemo se držati i da se ne bojimo. Bog je onaj koji donosi pobjedu. Amen.

Prof. dr. don Josip Mužić – Prvo predavanje sa duh. obnove,  31.10.2021.

Vječni Oče, prikazujem Ti Predragocjenu Krv Tvojega Božanskoga Sina Isusa Krista,

zajedno sa svim svetim misama koje se danas slave po čitavome svijetu,

za sve svete duše u čistilištu,

za sve grešnike u svijetu,

za grešnike u Crkvi,

za grešnike u mojoj kući i u mojoj obitelji.

Amen

Nebeski prijatelji

Sveta Gertruda kaže: “Od malena mi je majka govorila kako je važno moliti za duše u čistilištu i naučila me da molim za njih uvijek izgovaram prije spavanja.”

“Naša je kršćanska dužnost pomoći tim dušama koje pate da budu brzo oslobođene”, govorila mi je dodajući: “A kad budu oslobođene, zamisli koliko će biti sretne da će one nas zagovarati kod Boga.”

Možete li to zamisliti? To je kao da imamo vjerne prijatelje na nebu koji neprestano mole za nas, kao i mi za njih. Kakav veliki blagoslov!

Pozivam vas da slijedite primjer svete Gertrude i molite za sve blažene duše u čistilištu. Molitva za njih pokazatelj je naše vjere u Kraljevstvo koje nam je Isus obećao i očitovanje ljubavi prema onima kojima je to najpotrebnije i koji više ne mogu sami ništa učiniti da olakšaju svoje boli.

Molitva za duše u čistilištu gesta je sjedinjenja u zajednici svetih, hodočasničke Crkve na zemlji i  Crkve u čistilištu.

Molimo za članove svojih obitelji i prijatelje koji su malo prije nas prošli ovim putem, ali i za sve one duše koje su napuštene u molitvi, kako bi uskoro mogle naći utjehu koju čekaju.

Izvor: HKM

Životopis svete Marije Franciske od Sakramenta posebno je poučan u vezi teme Čistilišta. Ona je imala tako blizak odnos sa dušama u Čistilištu da se joj više puta u mnoštvu dolazile u ćeliju, čekajući ponizno svaka svoj red, da bi pobožna redovnica molila za njih; a da bi je potakli na veću samilost prema njima, dolazile su sa predmetima po kojima su griješili, a koji su sada bili sredstvo njihove muke i trpljenja.

Biskupi, ne primjer, dolazili su sa mitrom na glavi a mitra je bila sva u vatri; u ruci su imali užareni pastoral sa plaštem u plamenu; optuživali su se da su kažnjeni na taj način jer su ambiciozno željeli biskupsku čast, i jer nisu izvršili mnoge dužnosti vezane uz to imenovanje.

Svećenici su se ukazivali sa svećeničkim liturgijskim odjelom u plamenu, sa štolom koja je postala užareni lanac, sa rukama prekrivenim i pojedenim od odvratnih čireva; ispovijedali su joj da su kažnjeni na taj način, jer nisu savjesno slavili Božja otajstva.

Jednog dana vidjela je nekog redovnika prekrivenog sa skupocijenim nakitom, sa škrinjama, sa mekanim stolicama, sa slikama, sve je to bilo u plamenu; to je sačinjavalo njegovo čistilište, jer dok je živio skupljao je s užitkom sve te stvari u svojoj ćeliji, iako je položio zavjet siromaštva.

Izvor: knjižica “Čistilište prema objavama svetaca”, str 34. i 35.

Sv. Alfons Liguori je pričao sljedeći primjer. Neka je redovnica imala pobožni običaj da moli za sve pokojne koje je poznavala, tako je u njezinu kraju živjela neka žena vrlo lošega života, po imenu Marija. Njezini skandali su bili tako strašni da su je stanovnici potjerali iz mjesta. Ona se prepusti životu u šumi, gdje je umrla nakon par mjeseci, bez sakramenata u nekoj zapuštenoj špilji. Njezino mrtvo tijelo su tretirali kao truplo neke životinje, zakopali su ga u polju bez molitve i bilo kakve utjehe. Nitko nije sumnjao, da ta stara grešnica poslije tako provedenog života i smrti nije zauvijek izgubljena. Za nju nitko nije molio pa ni sestra Katarina.

Prošle su tako četiri godine, kada je sveta redovnica imala viđenje jedne duše u Čistilištu, koja plačući reče: “Kako sam nesretna sestra Katarina! Vi koji imate pobožan običaj da molite  Gospodina za sve vaše poznanike, koji su prešli u drugi život, samo se za mene ne molite!” – Tko ste vi?” odgovori sestra. “Ja sam ona jadna Marija, koja je umrla napuštena u špilji!” – “Kako, vi ste se spasili?”

“Da ja sam se spasila, po zagovoru Blažene Djevice Marije. Kad sam uvidjela da moram ubrzo umrijeti i to sama, bez ikakve materijalne i duhovne pomoći, gledajući na neizmjerni broj mojih grijeha, obratila sam se s velikim povjerenjem Majci Božjoj, te sam joj rekla: “O, moja Kraljice, Vi koja ste utočište grešnika i napuštenih, pogledajte u ovom času tu posvemašnju zapuštenost u kojem me ostavlja ovaj svijet dođite mi u pomoć. Vi ste moja jedina nada, samo mi Vi možete pomoći; imajte milosrđa sa mnom.” Presveta Djevica me je uslišala, te mi je izmolila savršeno pokajanje, tako da sam se umirući spasila. No Majka Božja se nije ograničila samo na tu pomoć, kad sam se ukazala pred Sudom Božjim, izmolila mi je kod svog Božanskog Sina, da moje Čistilište bude uvelike skraćeno. No, kako Božanska pravda ne može ništa prihvatiti na štetu svojih prava, tako je odlučila da trpim intezivnije, za ono što bih trebala vremenski trpjeti u čistilištu. U ovom času mi ne treba ništa više samo da se prikaže koja sv. Misa za mene, tek što će se slaviti sv. Mise ja ću biti oslobođena svih svojih muka. Budite stoga milosrdni i dajte služiti mise za mene, a ja vam obećavam, kad dođem u Nebo da neću prestati moliti Boga i Presvetu Djevicu za vas”.

S. Katarina se odmah požurila dati služiti sv. Mise za tu moleću dušu i nakon par dana vidjela ju je kako ulazi u Nebo, zahvaljujući joj na njezinom milosrđu. 

Izvor: knjižica “Čistilište prema objavama svetaca”, str 24 i 25.

Viđenje svete Brigite o čistilišnim mukama jednog vojnika – Taj je čovjek prakticirao mnoge kreposti tokom svoga života. Bio je milosrdan, molio je često i sa žarom i dok se odmarao od poljskih radova postio je i vršio pokoru. Ipak, nije bio imun na pogreške. Svetica je vidjela tu dušu na Sudu, kojemu je s jedne strane stajao njegov anđeo čuvar, vršeći službu odvjetnika branitelja, a s njegove lijeve strane stajao je demon tužitelj, tužitelj braće, kako ga naziva sv. Ivan u Otkrivenju, a taj mu je predbacivao posebno tri pogreške:
1. Da je griješio POGLEDOM gledajući sa zadovoljstvom golotinju i druge skandalozne stvari.
2. da je griješio JEZIKOM izgovarajući besramne riječi, krivokletstva i proklinjanja
3. da se ogriješio u svim načinima POHOTE I KRAĐE.
Anđeo čuvar je u njegovu obranu nabrajao kreposna djela koja je tokom života prakticirao, napose njegovu nježnu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, koja mu je na času smrti isprosila milost pokajanja.
Čuvši to, Vrhovni Sudac izreče osudu, kojom je oslobodio tu dušu od Pakla, presuđujući joj da ostane dugo vremena u Čistilištu, te da će muke biti proporcionalne počinjenim grijesima.
Tada se ukaza Majka Milosrđa, te zamoli svoga Sina, da ublaži tako teške muke, stoga jer se taj jadni vojnik pokazao tokom života njezinim pobožnim sinom, te je vjerno postio pred Njezine blagdane.

Na te molitve svoje Presvete Majke, Gospodin ublaži presudu, dodajući pak, da su potrebne još mnoge molitve, milostinja, pokora, za potpuno oslobođenje te duše. Iz toga primjera se vidi da je Blažena Djevica Marija nekada prisutna kod Suda, da bi pomogla svojim vjernicima.

Izvor: knjižica “Čistilište prema objavama svetaca”, str 20 i 21.