Kada se život čini neizvjesnim, oluje prijete ili moćni ugrožavaju ono što smatramo svetim, pogledajmo mudrace, tri kralja.
Usred straha hrabro su se oslanjali na Boga unatoč zbunjujućim okolnostima pa i mi možemo učiti iz njihove vjerne snage. Znali su što moramo imati na pameti:

Naš Bog je sveznajući, sveprisutan i svemoguć.
On gleda dalje od naših obzora i razumije dalje od našeg razuma, pa neće li onda On od svega učiniti ono što je pravo?

Poput Kraljeva s Istoka i mi uprimo oči i našeg Svemogućeg Boga i Nebeskog Oca. On će nas providonosno zaštiti i voditi nas do Savršenog svjetla, jer je sam On Kralj kraljeva, koji nikada ne prestaje vladati nad nama.

***

6. siječnja slavimo Bogojavljenje, dan kada su se tri kralja (mudraca) duboko naklonila i predala darove Kralju nad kraljevima. Mnogi obilježavaju taj događaj različitim obiteljskim tradicijama. Međutim, naše poznavanje priče može dovesti do toga da previdimo ono što je bitno. Dakle, pogledajmo Bogojavljenje dublje, jer ima mnogo mudrosti da nam pomogne da se snađemo u izazovima današnjeg života.

Nakon što su vidjeli posebnu zvijezdu, mudraci su prešli veliku udaljenost. Stigavši ​​u Jeruzalem, pitali su Heroda za novorođenoga židovskog kralja jer su “vidjeli njegovu zvijezdu” i “htjeli su mu se pokloniti”. Kako znamo Kralj Herod nije dobro prihvatio tu vijest.

Povjesničari Heroda opisuju kao nemilosrdnog i okrutnog. Kao što je zmija prevarila prve ljude u Edenskom vrtu i Herod je pokušao prevariti ove ljude, pa im je rekao da mu se vrate s novostima o novom kralju kako mu se i on došao pokloniti.

Kao znalci astronomije primijetili su nebeski znak drugačiji od bilo kojeg drugog. Kakva god to bila tajanstvena svjetlost potakla je mudrace na veliku akciju, na daleki put.

Uzeli su dragocjene darove, ostavili sve što su poznavali i krenuli u stranu zemlju. Treba uzeti u obzir da su spremali i zalihe hrane za sebe i za životinje, zaštitu od vremenskih nepogoda i sl. Radilo se o resursima potrebnih za 715 milja (oko 1150 km), a na putu su se mogli suočiti sa raznim opasnostima.

Mogli bi i zamisliti kako su svojima objašnjavali zašto će biti odsutni mjesecima.

Obitelj / prijatelji:  Kamo ste krenuli?
Magi: U Betlehem.
Obitelj / prijatelji:  Ali, gdje u Betlehemu?
Magi:  Ne znamo.
Obitelj / prijatelji: Kako ćete znati? 
Magi:  Pratit ćemo zvijezdu.
Obitelj / prijatelji:  Koju zvijezdu?
Magi: “Vidjeli smo” “zvijezdu kada je izišla” i želimo se “pokloniti” “Onomu koji
je rođen kao kralj židovski”.
Obitelj / prijatelji: Ali, vi niste Židovi. I, čemu ti pretjerani darovi? Jeste li skrenuli s pameti?

Čak i prije nego što su krenuli na put, doživljavali su razne kušnje zbog svoje vjere.

Kao što znamo iz evanđelja, mudraci su napustili Heroda i otputovali do Betlehema. Pratili su zvijezdu sve dok se nije zaustavila tamo gdje bijaše Dijete. Konačno su stigli, nakon napornog i dugog putovanja. Tu su se u vjeri poklonili Kralju nad svim kraljevima.

Tko zna kako li ih je Bog pogledao kroz oči malog Djeteta, te im možda samim pogledom izrekao zahvalu za sav njihov trud.

Te noći Bog je u snu upozorio mudrace da se ne javljaju Herodu nego da se vrate u svoju zemlju drugim putem što su oni i učinili.

Da su poslušali Heroda možda bi zauzvrat dobili bogatstvo, moć, ugled. No, oni su izabrali suprotno od onoga što bi svijet očekivao, oni su odabrali – Krista. Pokazali su hrabrost time što su krenuli suprotno od onoga što je tražio od njih kralj tiranin, za kojeg su vjerojatno saznali da je bio okrutan i nemilosrdan. Vjerojatno su morali razmišljati i o tome da je kralj poslao za njima u potjeru svoju vojsku jer ga nisu poslušali. Bez obzira na strah od Heroda oni su nastavili polako svoj put odbijajući reći Herodu mjesto Isusova rođenja.

Bog koji vidi srce čovjeka vidio je i ljubav tih mudraca. On ih je štitio jer su oni štitili Njega. S druge strane, vidio je i Herodovo pokvareno srce i umiješao se da spriječi Herodove planove.

Eto tako, kao i onda, Bog isto vidi srce onih vođa koji i danas prave planove protiv nas. Zar neće on poremetiti planove zlonamjernih protiv Božje djece?

Kada se život čini neizvjesnim, oluje prijete ili moćni ugrožavaju ono što smatramo svetim, pogledajmo mudrace, tri kralja.
Usred straha hrabro su se oslanjali na Boga unatoč zbunjujućim okolnostima pa i mi možemo učiti iz njihove vjerne snage. Znali su što moramo imati na pameti:

Naš Bog je sveznajući, sveprisutan i svemoguć.
On gleda dalje od naših obzora i razumije dalje od našeg razuma, pa neće li onda On od svega učiniti ono što je pravo?

Poput Kraljeva s Istoka i mi uprimo oči i našeg Svemogućeg Boga i Nebeskog Oca. On će nas providonosno zaštiti i voditi nas do Savršenog svjetla, jer je sam On Kralj kraljeva, koji nikada ne prestaje vladati nad nama.

Izvor: onepeterfive

Ovo inzistiranje,” rekao sam majci Terezi, “je dokaz izuzetne dobrote Blažene Djevice Marije prema ruskom stanovništvu.” Majka Terezija je također bila pogođena time i u njezinom srcu je rasla velika želja da radi ZA OBRAĆENJE RUSIJE. Od tog trenutka ona se svim srcem posvetila ovom projektu.”

Mons HNILICA govori svjedoči kako je Majka Tereza htjela da on odnese čudotvornu medaljicu u srce komunizma, u Ruski Kremlj, a tamo je trebao biti 25. ožujka, na sam blagdan Blagovijesti, u trenutku kada je papa Rusiju posvećivao Bezgrešnom Srcu Marijinu.

To, kaže on, pokazuje i kako je vjera svetaca jednostavna, ali isto tako odvažna i da je ne ometa bilo kakva prepreka.

Medaljica je ovalnog oblika, a kovana je na osnovu točnih naznaka od strane same Djevice Marije. Ukazala se u Parizu 1830. godine mladoj časnoj sestri Catherine Labouré, koja je sada sveta. Gospa joj je rekla kako želi da se napravi takva medajica. Sama Djevica Marija davala je upute o izradi medalje. Sestra Katarina povjerila se nadređenima, koji su odbacili ideju jer su smatrali da je apsurdna. Međutim, stvar s odvijala dobro i  medaljica je kovana, distribuirana i nekoliko godina kasnije već je bila tako popularna.

„Majka Tereza bila je jedna od najvećih promotorica ove medalje. Uvijek je imala nekoliko medaljica u svojoj torbi (“apostolat-bag”) kopije koje bi davala onima koji su od nje tražili molitvu.

usp: patheos.com

Ovako svjedoči biskup Pavol Maria Hnilica o PUTU U RUSIJU, na koji se je uputio na poticaj Majke Terezije! : vidi na book.hr

Margherita je sa Lujem imala jedanaestero djece.
Luj je znao biti uzor očevima. Uzeo je sam na sebe uzeo zadatak odgoja djece. Poučavao ih je da preziru svjetovne užitke i ispraznosti, i vodio ih je ljubavi prema Bogu. Nakon zavjera, sam ih je poučavao. S tim u vezi sačuvana su neka uputstva koja je napisao svojoj kćeri Isabelli, budućoj kraljici Navarre: “Draga kćeri, ponizno slušaj svoga muža i svog oca i majku, u stvarima koje su Božje; morate svakom dati što on pripada njemu, za ljubav koju im morate imati prema njima, a osim toga, morate činiti najbolje za ljubav našeg Gospodara, koji je tako naredio, protiv Boga ne smijete nikoga poslušati. Draga kćeri, uloži toliko truda da si tako savršena u svemu dobrom da bi oni koji te vide i namjeravaju razgovarati o tebi mogli uzeti dobar primjer; ….  i pazi da ne pretjeruješ u svojim ukrasima. “

KRALJ KRIŽAR
Važna epizoda u njegovom životu bila je kada ga je bolest dovela do ruba smrti. Mnogo je sati ostao bez svijesti. Liječnici su ga pokušali oživjeti, ali nije bilo uspjeha. Izjavili su smrt. Odjednom se Luj probudio i ubrzo nakon što je ustao iz kreveta izjavio je: “S visine Neba svjetlost Istoka proširila se nad mnom, a Gospodin me ponovo pozvao od mrtvih. Gospodine, budi blagoslovljen i primi zakletvu koju čini križar”.

Kralj je zatim objasnio da je u tim trenucima u viđenju vidio zapovijed da ode u Svetu zemlju kako bi podigao kršćanski stijeg koji su muslimani srušili.
Nakon toga biskup u Parizu pokušao je odvratiti kralja od njegovog cilja, ali bezuspješno. Luj IX. Odgovorio je: Kažete, moj biskupe, da nisam bio pri sebi kad sam odlučio uzeti Križ. Pa, evo ga, vratit ću vam ga. “Zatim je dodao:” Moji prijatelji, sada sam savršeno pri sebi. …Bog, koji sve zna, dobro zna da mi nikakva hrana neće ući u usta dok mi se križ ne vrati. ”

Biskup se očito morao povući.
Potpuno izliječen, kralj Louis sve je tako dobro uredio da se Kraljevstvom dobro upravljalo tijekom njegove odsutnosti.
12. lipnja 1248. godine, učinio je predanje Gospi, sudjelovao na misi i primio euharistiju. Zatim je otišao u Pontoise, pred čudotvornu Gospinu sliku, kako bi njoj povjerio sudbinu Francuske, svojih vojnika i svoju vlastitu.
25. kolovoza iste godine ukrcao se u Aigues-Mortes. Križari su zimu proveli na otoku Cipru, ali kuga je desetkovala vojsku.
25. svibnja 1249. Luj IX. dao je početni signal na krik „Bog to želi!“. Flota je krenula prema Egiptu, gdje je stigla 4. lipnja.
Sljedećeg dana, nakon ispovijedi, križari su napali muslimanske brodove. Neprijatelji su se povukli zbog iznenadne borbe i grad Damietta je osvojen.
6. lipnja, u rano poslijepodne, Luj IX., bosim nogama, ušao je u napušteni grad, a slijedili su ga njegovi vojnici, koji su također bili bosi. Drevna gradska crkva, koju su muslimani pretvorili u džamiju, vraćena je na kršćansko bogoslužje.

Bio je svugdje gdje je postojala opasnost i uvijek je bio na prvoj liniji. Bio je i zarobljen  zajedno s drugima. Usred patnji zatvora, epidemije i pogubljenja koje je naredio sultan, neprestano je podsjećao svoje vojnike na svetu odanost i dužnost.
Za vrijeme zatočeništva musliman Emir se divio ponosu kralja Luja i tražio je da ga postavi za viteza. No, Luj je – s pravom – imao previsoku predodžbu o dostojanstvu tog položaja, ne videći da je toga dostojan onaj tko nije kršćanin, te mu je odgovorio:

“Nikad ne bih predao vojsku nevjerniku. Postanite kršćaninom, a ja ću vas učiniti vitezom!” Musliman je bio zadivljen, a Luju je rakao: “Vi ste najponosniji Francuz kojeg smo ikad vidjeli!”
Luju je darovana sloboda, ali pod cijenu otkupnine. Čekao je puštanje posljednjih zatvorenika u San Giovanni d’Acri i utvrdio neka mjesta koja su još uvijek držana pod kršćanskom vlašću; tada je, saznavši za smrt kraljice, nakon što je oslobodio sve zarobljenike, odlučio se vratiti u Francusku.

(…)

Više na: bastabugie.it

Priča njezina kratkog, ali svetog života počinje 24. kolovoza 1903. u Waterfordu, u Irskoj. Njezin otac, William Organ i majka Mary Aherne Organ imali su četvero djece: Thomas, David, Mary i najmlađa, Nellie. Po krštenju je dobila ime Ellen, ali je zvana Nellie. „Kad je imala samo dvije godine, uzela bi me za ruku i vodila na misu, pričajući cijelo vrijeme o Svetome Bogu. Cijelo je vrijeme na taj način govorila o Bogu i ne znam gdje je to naučila“ – piše njezin otac. Nellie je jako voljela svoga oca i prvi zahtjev mami, kada je išla u kupovinu, bio je da ocu kupi krunicu. Prve su joj riječi bile imena svetaca i slično, a navečer je cijela obitelj imala običaj moliti krunicu. Majka ju je naučila da ljubi raspelo i velika zrnca krunice i to je navika koju je usvojila i uvijek njegovala.

 Smrt majke

1905. obitelj se preselila na otok Spike. Majka je inače bila slaboga zdravlja, ali sada se ozbiljno razboljela. Pobožna i odana, svoje je zadnje mjesece potpuno predala Bogu i krunicu nije ispuštala iz ruku. Umrla je od tuberkuloze u siječnju 1907. Najstarije dijete imalo je tada samo 9 godina, a otac je tijekom većeg dijela dana bio zaposlen vojnim dužnostima, pa je vrijedna susjeda često priskakala u pomoć. Međutim, kako su djeca bila premlada da sama preuzmu dio odgovornosti za vođenje kućanstva, a pokazalo se da je i Nellie slaba zdravlja, djeca su poslana u dom. Uspravno sjedenje za malu Nellie bilo je bolno, jer je, kako se pokazalo kad je došla kod Sestara Dobrog Pastira, imala skoliozu kralježnice. Osim Nellie, i njena je sestra Mary bila smještena kod Sestara Dobrog Pastira. Dječaci su poslani u različite škole u Irskoj. Nellie i sestra Mary stigle su kod sestara 11. svibnja 1907. Tamo su bile okružene uistinu pravom, majčinskom skrbi dobrih sestara i bile su sretne. Nellie je sve sestre zvala majkama. Na dolasku imala je samo tri godine i devet mjeseci. Živjela je još osam mjeseci s dragim sestrama.

Dijagnoza

Mary Long bila je djevojka koja je spavala u istoj sobi s Nellie. Rekla je sestrama da joj se čini da je Nellie često u bolovima, jer je po noći znala plakati i puno je kašljala. Zbog toga je odvedena u ambulantu gdje je svoju hranu dijelila s mačićem kojeg je jako zavoljela. Uskoro se pokazalo da mala Nellie nema samo problema s kralješnicom, nego da ima i tuberkulozu od koje je umrla i njena mama. Kako je bolest već bila uznapredovala u trenutku dijagnoze, doktori nisu imali ni najmanje nade u ozdravljenje te su joj dali još samo nekoliko mjeseci života.

Njena odanost Djetetu Isusu

Mala je Nellie ostala dva mjeseca u ambulanti Svetoga Srca. Njena je medicinska sestra bila gospođica Hall. Bila je vrlo brižna te je često s Nellie znala ostati u sobi cijelu noć. Nellie je na tome bila vrlo zahvalna, te je na svoj nevin i dječji način to i iskazivala: „Sveti je Bog uzeo moju majku, ali dao mi je tebe da mi sada budeš mama.“ Tada bi pružala tanke ručice kroz rešetke bolesničkog krevetića da bi uzela sestru za ruku i držala je sve dok ne zaspi. Dok je provodila vrijeme u bolnici, mali je oltar s kipićem Praškog Djeteta Isusa neprestano privlačio njenu pozornost. Pitala je sestru Hall o tom kipiću, a ona je objasnila da je to naš Gospodin kad je bio dijete. Nastavila je priču o Kristu i Njegovoj velikoj ljubavi za nas. Dijete je slušalo s velikim uzbuđenjem.

Njen oporavak

Nakon tog događaja sa svom dječjom jednostavnošću često je razgovarala s malim Isusom i na prijedlog sestara izmolila mu je devetnicu tražeći da ju ozdravi. Kad je završila molitvu devetnice, tako se oporavila da je mogla i šetati po vrtu. To je u njoj potaknulo veliko povjerenje u Sveto Dijete Isusa s kojim je sad često prijateljski pričala i kojemu je povjeravala svoje izvanredne molbe. Kada se uskoro sestra Hall razboljela, Nellie je rekla starijim prijateljicama: “Donesite mi Svetoga Boga (misleći pritom na kipić Djeteta Isusa) i stavite ga na stolac pokraj mene. Želim ga zamoliti da ozdravi Majku. Znate, mene već je ozdravio.“

Dijete Isus pleše

Dok se jednog dana igrala s igračkama, zamolila je Mary Long da joj donese „njenu bebu“ – tako je uvijek govorila o kipiću Praškog Djeteta Isusa. Mary Long nije obraćala pozornost, na što je Nellie ponovila: „Longie, daj mi moju bebu.“ Ona je obećala dati joj kipić, ali s upozorenjem da ga ne smije razbiti jer će Majka Franciska biti ljuta.  Nellie je pažljivo primila Dijete Isusa, zagrlila kipić i ljubila ga, te mu izjavljivala ljubav. Stavila ga je na pod i ubrzo uzviknula ushićeno: „Longie, On pleše za mene! Longie, sviraj!“ Ona je pomislila da dijete umišlja i priča bedastoće. Onda je Josephine došla u kuhinju i također se začudila: „Što je s Nellie?“ Nellie je uzviknula i njoj: „Jo, sviraj! On pleše za mene, a sada i ja plešem za Njega!“ Raširila je ruke i počela skakutati veselo. Nakon nekoliko trenutaka stala je i tužno rekla: „Prestao je.“

„Božje cvijeće“

Kako su mjeseci prolazili, Nellie se opet razboljela. Često su joj sestre znale donijeti cvijeće da joj razvesele teške dane bolesti. „Nije li Sveti Bog dobar kad je napravio tako ljupko cvijeće za mene?“ – govorila bi Nellie. Zbog toga nije voljela umjetno cvijeće i govorila bi: “Pretvrdo je ovo! Donesite mi pravo Božje cvijeće.“ Jednog je dana Mary Long zatekla Nellie kako se vraća u krevet držeći u ruci cvijet koji je, kako je ona zaključila, uzela iz vaze sa stola u blizini. Kad je Nellie vidjela Mary, skrila je cvijet ispod pokrivača. Mary je pitala: “Tko je ukrao onu lijepu ivančicu iz vaze?“ „Nitko, Longie“ – rekla je Nellie. „Pa gdje je onda? Možda ispod kreveta?“ – Mary se pravila da ga traži. Nellie se na to nasmijala i pokazala cvijet koji je skrivala ispod pokrivača. „O, ti mala zloćka! Reći ću Majci kad se vrati da si ti ukrala cvijet.“ – Mary se pravila da je ljuta. Nellie je na trenutak zašutjela, zagrlila cvijet i rekla Mary: “Majko, oprosti što sam uzela cvijet, ali, samo sam razgovarala sa Svetim Bogom i On mi ga je dao… On, Majko.“

Odanost male Nellie prema „Skrivenom Isusu“ u Euharistiji

Mary Long je obično išla na svetu misu ujutro, no ponekad, zbog svih obaveza u kuhinji, nije stigla. Jednog takvog dana, kada uz obaveze nije stigla otići na misu, otišla je u sobu posjetiti malu Nellie i pitala: “Nellie, kako se osjećaš danas?“ Na njeno iznenađenje, Nellie je rekla: „Ti nisi primila Svetoga Boga jutros.“ Mary je pomislila da je Nellie čula njene korake u kuhinji stoga je sutradan otvorila vrata kuhinje, ponovno zatvorila glumeći da je otišla na misu. Skinula je cipele i kretala se najtiše što je mogla po kuhinji. Kad je trebala doći s mise, otišla je do Nellie u sobu. Nellie je i to jutro ponovno rekla: “Ti nisi primila Svetog Boga danas.“ „Kako znaš, draga? Nisi li čula da sam zatvorila vrata pri izlasku?“ – pitala je Mary. „Nema veze. Znam da nisi primila Boga.“ Sestra Hall primijetila je Nellino izvanredno ponašanje pri prvom njenom odlasku u kapelu dok je bilo izloženo Presveto Tijelo Kristovo. To jutro, sestra Hall pozvala je Nellie u kapelu. Nellie nikada nije zapravo vidjela izloženu Svetu Hostiju u pokaznici. Na veliko sestrino iznenađenje, Nellie je prošaptala: “Majko, eno ga, ondje je Sveti Bog!“ Sa svojom ručicom pokazala je na pokaznicu, nakon čega nije pogled skretala s Hostije, s izrazom zanosa na licu. Drugom prilikom, časna majka piše: “Bio je prvi petak u listopadu. Prolazila sam kapelicom kad su se vrata otvorila i Nellie je, držeći ruku sestre, polako ušla. Kako sam znala da je bila bolesna, kleknula sam na jedno koljeno i pitala: „Kako je Beba danas?“ Umjesto odgovora, malena je naslonila glavu na moje rame i tiho zaplakala, ali to nisu bile tužne suze, nego suze slatkoće, to je bio sveti osjećaj, sreća koja je završila u jecajima.  U tom mi je trenutku bilo jasno da je Bog imao posebne naume s ovim djetetom, i da bih ja trebala surađivati s Njime da ih ostvari.“ Od toga dana, bez ikakve vanjske informacije ili znaka, Nellie je uvijek znala kada je izloženo Presveto Tijelo Kristovo u samostanu. Uvijek kad je govorila o Euharistiju u Tabernakulu, izražavala je da je Isus „zatvorenik“ i u „zatvoru“. Tako je na dane kad je izloženo Presveto znala reći: „Vodi me dolje u kapelu. Znam da Sveti Bog danas nije zaključan.“ Često je Euharistiju zvala i „skriveni Isus“.

Teška bolest čeljusti malene Nellie

Nellin apetit, iako uvijek slab, počeo je potpuno izostajati. Držala bi zdjelu juhe, miješajući žlicom, ali odbijajući jelo. Kad bi ju prisilili da uzme koji zalogaj, bila je poslušna, ali je postalo očito da joj to zadaje boli. Ona bi odmahivala glavom i rekla da ju boli grlo. Sestre su pozvale liječnika da joj pogleda grlo, ali on nije pronašao razloga. Nellie, čuvši to, nije plakala, ali je i dalje govorila da ju grlo boli. Konačno je liječnik pažljivo pregledao cijela usta i pronašao novi zub koji je presjekao korijen jezika, rastući na potpuno pogrešnom mjestu. Uskoro su otkrili da mala Nellie ima i bolesnu čeljust i da joj je taj zub uzrokovao jake bolove. Ipak, ona nimalo nije plakala, čak ni dok su joj taj zub vadili. Majka Franciska Xavier (časna majka ) govorila je Nellie o važnosti raspela. Mary Long se prisjeća: „Majka Franciska Xavier Hickey običavala je dolaziti vidjeti Nellie svakog popodneva. Kleknula bi kraj Nellie, izvadila svoje raspelo i pričala o Gospodinovu životu…“ U to vrijeme, tuberkuloza je jako oslabila dijete. Ne samo da su joj pluća bila jako slaba, nego joj se i čeljusna kost tako razboljela i inficirala da se gotovo počela raspadati i smrad je od nje bio tako neugodan da je ponekad bio nepodnošljiv. Brižna sestra joj je često čistila rane dezinficijensima. Iako je to znalo boljeti, dijete se nikada nije opiralo. Kada je sestra vadila injekcije, Nellie bi izvadila svoje raspelo i tada bi mislila na Njegovu Muku. Kada je bol bila izrazito jaka, ležala bi nepomično u krevetu, grleći raspelo svojim malim rukama.

Vizija Isusa

Kao što možemo vidjeti, Nellina odanost „Svetomu Bogu“, kako Ga je ona zvala, bila je izvanredna i herojska, a ipak u isto vrijeme i jednostavna i djetinja, što i nije čudno s obzirom na to da je imala samo četiri godine. Jednog jutra Sestra Immaculata i sestra Hall zajedno su posjetile malog pacijenta. Provela je vrlo nemirnu noć zbog bolesti. „Kako si danas? Mislila sam da ćeš biti sa Svetim Bogom do sada “ – rekla je sestra Hall. „Oh ne, Sveti Bog kaže da nisam još dovoljno dobra da idem k Njemu“ – rekla je Nellie. „Što znaš o Svetom Bogu?“ – pitala je sestra. „Došao je On i stajao ondje i rekao mi to“ – rekla je pokazujući pokraj kreveta. „Gdje je bio, Nellie?“ – pitala je Sestra. „Tamo“ – Nellie je pokazivala na isto mjesto. „I kakav je bio?“ – opet je Sestra pitala. „Ovakav“ – Nellie je stavila ruke na njedra. Sestra Immaculata i sestra Hall bile su zapanjene ovim njenim odgovorima. Kako nisu znale jesu li to bile dječje fantazije ili je Bog doista izabrao ovo dijete, kao i mnoge druge duše za posebna djela i milosti, odlučile su šutjeti i ne govoriti nikome o tome razgovoru. Za dijete od četiri godine, Nellie je nevjerojatno kročila putem vjere i svetosti. Naučila je napamet jutarnje i večernje molitve, osnovne tajne vjere i velik dio Isusova života. Bila je neobično odana Muci našeg Gospodina i kada su ju hrabrili da sjedini svoje patnje s Kristovima, trenutno je prihvatila ideju i bila je spremna na herojske žrtve i izdržati velike patnje bez imalo mrmljanja i žaljenja na svoje tegobe. Držala je raspelo pokraj svoga kreveta, a kada bi njene muke postale teško podnošljive, uzimala bi ga u ruku, gledala blago i šaptala: “Oh, jadni Sveti Bog! Jadni Sveti Bog!“ Ako su drugi pokazivali suosjećanje s njom, ona bi im se nasmiješila i rekla: „Što je to u usporedbi s onim što je On patio na Križu za mene?“ Kada se molila, a radila je to često tijekom dana, molila se za sve – za sestre, za biskupe, za medicinske sestre, svoje male prijateljice, za dobrobit Crkve Kristove i za papu. Njezina molitva krunice bila je osobito dirljiva. Ljubila bi svako zrno i raspelo i molila svaku pojedinu „Zdravomariju“ polako i pobožno. Jednog je popodneva došla časna majka i pitala ju želi li razgovarati ili moliti krunicu. Naravno da je Nellie rekla da želi moliti i pritom je napomenula majci da klekne dok moli.

Nevjerojatna želja za skrivenim Isusom u svetoj pričesti

Nedugo nakon što je postala potpuno vezana za krevet, izrazila je veliku želju da ju odnesu na misu da obožava Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, ali i više – izrazila je želju, što je u ono vrijeme bilo nečuveno za dijete – da primi svetu pričest. Tada je normalno doba za Prvu svetu Pričest bilo najmanje 12 godina. Ona je ipak često ponavljala: „Oh, kako ja čeznem za Svetim Bogom! Pitam se kada će On doći! Čeznem za tim da Ga imam u svom srcu!“ Časna je Majka i dalje dolazila k Nellie u posjet svako popodne. Jednom je prilikom na odlasku Nellie pitala: „Majko, sutra ujutro, kad dobiješ Svetog Boga, hoćeš li Mi ga donijeti?“ Majka nije znala što da odgovori. Nakon kratkog razmišljanja, rekla je da će sutra poslije mise doći k njoj. Ovaj je odgovor zadovoljio dijete. Kasnije je te večeri rekla sestri Hall da će joj majka Franciska donijeti Svetog Boga ujutro. Kakvo je njeno razočaranje bilo kada je Časna Majka ujutro došla bez svete pričesti! Gorko je plakala. Tijekom dana jedva da je i progovorila koju riječ od tuge. Sljedećih je dana samo tužno ležala u krevetu, bez imalo želje za razgovorom ili igrom. Kada bi ju upitali kako da joj pomognu i treba li nešto, odgovorila bi uz uzdahe tuge: “Ne, samo razmišljam o Svetom Bogu.“ Uskoro se domislila kako da bar malo zadovolji svoju čežnju za svetom pričešću. „Majko, kada sutra dobiješ svetu pričest u kapeli, hoćeš li doći k meni i poljubiti me?“ – pitala je sestru Hall. Kada bi sestra došla, Nellie bi poljubila sestru u usta samo da u tihoj zahvalnosti uživa Tijelo Kristovo. Mahnula bi sestri da ide dalje za svojim poslom nakon toga i u tišini mirovala. Cijeli je studeni prošao u njenoj čežnji i tihoj, strpljivoj patnji i u ljupkim mislima o Kristu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Njena Prva sveta Pričest

Sestre su u prosincu spomenule ocu Buryju da „izvanredno dijete“ gore u sobi žudi za svetom pričešću. Otac je pozorno poslušao sestre. Rekao je: „Sveti je Alfons dao pričest djetetu koje je čeznulo, ako bi biskup dao dopuštenje, i ja bih učinio isto za malu Nellie.“ Otac je otišao gore u sobu razgovarati s Nellie. Pitao je što je to sveta pričest. Nellie je rekla: “To je Sveti Bog. On je taj koji čini sestre i sve druge ljude svetima. Isus dolazi na jezik i ide dolje u srce.“ Riječi su bile djetinje, ali doktrina profinjena. Impresioniran odgovorima, otac je pisao biskupu da bi dobio dopuštenje da joj da Prvu svetu Pričest. Kad je došao Nellie reći da su dobili odobrenje, njenoj radosti nije bilo kraja. Noć prije nije mogla „oka sklopiti“ od uzbuđenja. Stalno je budila sestru pitajući je li vrijeme da se ustanu: “Nema više zvijezda na nebu! Je l’ sad vrijeme da ustanemo?“ 6. prosinca 1907. je svanuo. Sestre su se bojale da će takvo uzbuđenje nakon neprospavane noći biti previše za malo, slabo, bolesno dijete stoga se Nellie silom pokušavala smiriti. Ležala je mirno u krevetu drhteći od uzbuđenja. Bio je prvi petak u mjesecu. Svu u bijelom odnijeli su je u kapelu i stavili u stolac pred Svetištem. Tijekom mise, Nellie je ostala sasvim mirna spuštene glave u molitvi i obožavanju. Svako je oko bilo upereno u dijete koje će primiti svetu pričest! Otac je pisao o ovome: “Dijete je doslovno bilo gladno Boga i primilo Ga iz mojih ruku s takvom ljubavlju!“ Nakon pričesti, nestao je neugodan miris iz njenih usta, koji se širio zbog bolesne čeljusne kosti. Ali unatoč velikom veselju, njeno je zdravlje postajalo sve slabije.

Na vratima Raja

Početak 1908. nije donio poboljšanje. Nellie nije ništa više jela, činilo se da živi samo od Presvetog Sakramenta. Njezine su patnje bile tako velike da je jednoga dana sestra zaplakala gledajući ju. Nellie je pitala: “Zašto plačeš, majko? Trebala bi biti sretna što idem Svetom Bogu.“ Ako bi se ostale sestre žalile na glavobolju ili druge bolove, uvijek bi govorila: „Što je to u usporedbi s onime što je Sveti Bog propatio za nas?“ Jednom je prilikom jedna od sestara došla Nellie i zamolila da se pomoli za njenu sestru, svjetovnu ženu, jer je jako bolesna. „Ima li ona djece, majko?“ – pitala je Nellie. „Ima puno djece“ – rekla je sestra. „Onda ću se pomoliti Bogu i On će ju izliječiti“ – rekla je. Voljela je svete sličice i medaljice i sve ih je držala oko svoje bolesničke postelje. Jednog joj je dana časna majka donijela sličicu Isusa. Nellie je rekla: „Ja Ga ne vidim tako.“ „A kako Ga ti vidiš?“ – pitala je Majka. „Ovako“ – prekrižila je ruke na njedrima kao i zadnji puta kada je sestrama govorila o susretima s Njime. Nellini razgovori s Njime postajali su sve češći i ona bi znala zamoliti ostale da napuste njenu sobu da može s Bogom razgovarati. Zatražili su je da moli za oporavak dobro poznatog isusovačkog svećenika koji nije mogao doći zbog ozbiljne bolesti. „Sveti Bog jako voli toga oca. On će se oporaviti, ali mene nikada neće vidjeti“ – rekla je. Njene su se riječi obistinile. Suosjećajne sestre molile su se Ocu da je uzme zbog njene teške agonije.

Njena sveta smrt

Nellie je rekla da će otići Bogu na Njegov dan (nedjelju), da će nositi svoju bijelu haljinu s Prve Pričesti i da će umrijeti na rukama medicinske sestre. Časna je Majka, Majka Francis došla k Nellie. Znajući da će dijete uskoro preminuti, pitala je: “Nellie, kada odeš Svetom Bogu, hoćeš li Ga pitati da me uzme k sebi? Ja čeznem za Nebom.“ Dijete je mirno odgovorilo:“Sveti Bog ne može te uzeti, Majko, dok ne ozdraviš i ne napraviš što On hoće od tebe.“ Časna je Majka uistinu doživjela starost od 99 godina. Cijeloga dana, 2. veljače, teška je Nellina agonija slamala srce sestrama. Nekoliko je Sestara klečalo oko njenog malog kreveta, a na kraju su tri koje su ostale, svjedočile njenoj svetoj smrti. Oko tri sata Nellie je postala neobično mirna, nepokretna oko sat vremena. Oči su joj bile uprte u nešto iznad u podnožju njenog kreveta. „Pogled u njenim očima bio je prekrasan. To nije bio pogled umirućeg djeteta“ – rekla je jedna od sestara. Oči su joj se napunile suzama radosnicama. Pokušala se pridignuti i približiti nečemu, tomu u što je tako ljupko gledala. S osmijehom na licu, mala je Nellie „odletjela“ Bogu. Bila su četiri sata popodne, nedjelja 2. veljače, svetkovina Prikazanja Isusova u hramu. Nellie je imala četiri godine, pet mjeseci i osam dana.

Neraspadnuto tijelo

Nellie je umrla u svom bolesničkom krevetu, koji je bio i njen životni križ, u bijeloj haljini. Oko njenog kreveta bile su postavljene njene svete sličice i medaljice koje je tako voljela. Sve su postale dragocjene relikvije. Točno godinu i tjedan dana nakon njene smrti, otvorili su grob da bi njeno tijelo premjestili sa groblja sv. Josipa na samostansko groblje. Svećenik dr. Scannell priča da je bila u izvanrednom stanju, pogotovo uzimajući u obzir bolesti od kojih je bolovala i umrla. Prsti su bili fleksibilni, kosa narasla, haljina, vijenac… sve je bilo netaknuto. Srebrna medaljica Svetog Djeteta je bila sjajna, kao nedavno ispolirana. Sve je bilo kao na dan pokopa. Njen grob često posjećuju ljudi i mole joj se za zagovor kod Svemogućeg Oca. Sestre Dobrog Pastira svjedoče da su se nebrojena čuda dogodila ljudima koji su se molili Nellie za pomoć. Papa je Pio X. čuvši za sveti život male Nellie rekao: “To je znak koji sam čekao!” 1910. je izdao “Quam Singulari” kojim je spustio dobnu granicu za primanje Prve svete Pričesti.

Izvor: bitno.net

Neki su sveci dobili milost vidjeti čistilište

Sveta Faustina opisuje njeno iskustvo u svom dnevniku: “Vidjela sam svog anđela čuvara koji me naredio da ga slijedim. U jednom trenutku sam bila u maglovitom mjestu punom vatre u kojem je bila velika gomila duša koje su patile. Mnogo su molili, ali bez pomoći, za sebe; samo im mi možemo pomoći. Plamenovi koji su njih palili mene uopće nisu doticali. Moj anđeo čuvar nije me ostavio ni na trenutak. Pitao sam te duše što je njihova najveća patnja. Jednom su mi odgovorili da im je najveća muka bila čežnja za Bogom. (…) [čula sam unutarnji glas] koji je rekao: “Moja milost ovo ne želi, ali pravda to zahtijeva” (20).

U svom pisanju o Čistilištu, sveta Katarina iz Genove kaže: “Suočeni s Božjom savršenom svetošću, duše nekih preminulih osoba osjećaju se toliko jadne i nedostojne da mu se približe da se same podvrgavaju nezamislivo velikim i istovremeno pročišćujućim mučenjima. Unatoč tome, sretne su jer znaju da su spašene.

“Sveti otac Pio jednom je rekao jednom svećeniku, don Domenicu Labellarte-u, utemeljitelju četiriju ustanova posvećenog života:

“Sine, cijeli život proveden u najgorim mučenjima je bolji nego jedan dan u čistilištu.”

Odluka za svećenstvo… dan ređenja… (1.11.1946.), … prva župa na selu, …  komunistička nastojanja da ga ometu u apostolatu s mladima,  cilj komunista – da stvore državnu Crkvu…  biskup Karol sa 38 godina… kardinal… Izabran za papu…

Što o Njegovim stigmama kaže znanost?

Evo izvadak iz knjige “Otac Pio iz Pietrelcine”, (str. 66.-68)

…

Knjiga „Između misterija znanosti i svjetlosti vjere“ u dva poglavlja opisuje vanjska obilježja i ispituje se porijeklo ovih neobičnih ozljeda.

Otkud potječu onakve rane? – pita se (dr Festa). Je li tu riječ o patološkim tvorevinama kojima znanost sa sigurnošću može utvrditi porijeklo i prirodu ili se pak nalazimo pred jednim od onih fenomena koje dosad stečeni znanjima nismo u stanju objasniti?“ (str 176)

Ponajprije moram ustvrditi da one (rane) nisu posljedica vanjskog djelovanja, a niti se mogu pripisati primjeni nekih nadražujućih kemijskih tvari… One nisu posljedica nikakvog vanjskog povređivanja jer nemaju niti jedno obilježje takve vrste povreda, nisu nastale usred izravne primjene jetkih ili nadražujućih tvari jer se njihovo djelovanje nikada usko ne ograničava na ozljeđene predijele kao u našem slučaju (…). Osim toga, nakon prestanka djelovanja nekog pretpostavljenog uzorka ranjavanja, bilo ono kemijskog ili traumatskog porijekla, bilo bi prirodno da nestanu i njihovi učinci. Drugim riječima, bilo bi prirodno da ozljede od tog trenutka, bez obzira na izostanak medicinske pomoći, prirodnom vitalnom reakcijom, odnosno same od sebe i vlastitim energijama, kao što uvijek utvrđujemo u svim vrstama ozljeda, postupno zacjeljuju. Kako to da su ozljede uočene u o Pia i nakon mnogo godina tako dobro očuvale obilježja i svježinu prvog trenutka kad su se pojavile. (str 178)

(…) Mogu li se ti biljezi na njegovom tijelu smatrati posljedicama samoranjavanja, pa makar ono bilo i nehotično ili, što je još gore, pukom simulacijom? Činjenica da se on svojski trudi da se ukloni od tuđih pogleda, da rečeni biljezi za njega ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo, već vrelo istinskog trpljenja, i na posljetku postojanje savršene ravnoteže između njegovog nervnog sistema i sposobnosti njegovog uma navodi me da u potpunosti odbacim tu pretpostavku. (str 179)

Ako je već na osnovu obilježja rana i njima okolnog tkiva utvrđeno kako nije moguće da nastaju djelovanjem vansjkih agensa, zar u samome njegovom organizmu ne bi moglo postojati jedno po konstituciji bolesno žarište sposobno da ih spontano uzrokuje?

Doktor Festa odbacuje i samu pomisao na takvu mogućnost. Nema izgleda da bi ozljede o Pia mogle potjecati od tuberkuloze: ponajprije zato što kroz dugi niz godina „ova dijagnoza nije potvrđena ponovljenim manifestacijama bolesti, a onda i zato što se u njegovim dišnim putevima pomnim, objektivnim, pa i više puta ponovljenim pregledom ni danas ne može ustanoviti ništa patološko, osim toga, ozljede na njegovoj koži nemaju niti jedno obilježje svojstveno ozljedama koje se ponekad uočavaju kod tuberkuloznih bolesnika; one dapače ne sliče ni običnim ranama, jer su potpuno lišene sekrecije.“ (str. 182)

Osim toga, s obzirom na savršenu simetričnost rana o. Pia, njihovu lokalizaciju i tako dugo vremensko razdoblje u kojem nisu nimalo izmijenile svoja posebna obilježja navode ga „da kategorički odbaci“ pretpostavku da je riječ o „opsežnoj neurotičkoj nekrozi kože“ koja odrazumjeva „mjestimične nekrobiotičke površinske promjene tijela koje nisu simetrične, koje se javljaju na predjelima udaljenim od poretačkog središta cirkulacije i koje je lako liječiti uklanjanjem njihova uzroka“ (str 183)

Odbacivši takvu mogućnost zapitao se mogu li se spomenute promjene smatrati posljedicom „eventualnog psihopatskog stanja njegovog organizma… Mogu li se u očima znanstvenika učiniti plodom sugestibilne snage njegova uma“… (str 184)

„Ispitivanja koja smo proveli u prvom dijelu našeg rada – odgovara doktor Festa – i zaključaka koji su iz njega proizišli iscrpno odgovaraju na ovo pitanje i jasno pokazuju koliko bi takvo tumačenje također protuslovilo istini“. Stoga zaključuje kkao je „očigledno da niti jedna pretpostavka ne upućuje na prirodan uzrok ove pojave“ (str 185)

1968. doktor Andrea Cordone iz Pietrelcine (23. studenog 1876. – 28. travnja 1969.), liječnik obitelji Forgione, pa tako i o. Pia u vrijeme njegova boravka kod kuće, izjavljuje da je na „objema rukama“ opazio „rupe promjera od otprilike jednog i pol centimetra koje su sezale od jedne do druge strane šake da se kroza nje prozirala svjetlost, a pritiskom na ta mjesta jagodice mog palca i kažiprsta su se dodirivale“.

U litaniji svetom Josipu molimo: “Sv. Josipe, glavaru Svete Obitelji, moli za nas.” Iza ovog poziva je skriveno više nego se može na prvi pogled vidjeti.

Naravno, znamo da je Marija Djevica Majka Isusa Krista. Znamo da nije zamišljeno da Spasitelj ima ljudskog oca. Ipak, Crkva se nikada nije umorila inzistirajući na očinstvu sv. Josipa u Svetoj obitelji.

Važno je shvatiti da postoje dvije razine očinstva. Postoji fizička razina potrebna za začeće ljudskog tijela. U tom smislu, Krist nije imao ljudskog oca.

Ali otac ne surađuje sa svojom ženom tek u stvaranju djeteta. Također je dužan surađivati ​​s njom u odgoju potomstva koje njegova supruga donosi u svijet.

Od sve vječnosti, Josip je bio određen da bude supružnik Blažene Djevice. Bili su u braku. Josip je bio Marijin suprug, a ona je bila njegova supruga.

Brak je najintimniji od svih sveza između dvaju ljudskih bića. Pruža zajednicu darova između onih koji su se pridružili u braku. Posljedično tome, dajući Josipu Blaženu Djevicu za suprugu, Bog ga je postavio da bude ne samo njezin životni drug, nego i svjedok njezinog djevičanstva, zaštitnika njezine časti. Zbog svoje bračne veze s Marijom, sudjelovao je u njezinu uzvišenom dostojanstvu.

Ne možemo pretjerivati u naglašavnju ​​važnosti  da je sveti Josip bude istinski bračni drug Marijin. Izuzev Boga, trebao je imati svoju jedinstvenu ulogu živjeti sa Majkom Riječi koja je postala meso, koja je živjela među nama.

Sveti Luka nam govori da se, nakon povratka u Nazaretu nakon što su Marija i Josip pronašli Isusa u hramu, “Isus je napredovao u mudrosti, dobi i milosti pred Bogom i ljudima (Luka 2,52)”. Što nam je rečeno? Rečeno nam je da je Isus kao dijete neprestano pokazivao veću mudrost kako je odrastao u dobi. U Božjoj tajanstvenoj providnosti, i Marija i Josip su doprinijeli tom manifestiranju veće mudrosti u Isusu.

Vraćamo se na našu glavnu temu: da je Sv. Josip od Boga darovan model ljudskog očinstva. Samo previše dobro znamo da čovjek može biti otac djetetu po tijelu i to bez da se oženi za majku svojim potomaka.

Pravo očinstvo počinje doživotnom predanošću muža svojoj ženi.

Pravo očinstvo gradi se na nesebičnoj ljubavi muža za svoju ženu.

Pravo očinstvo ovisi o velikodušnoj ljubavi muža za potomke njegove supruge.

Pravo očinstvo znači da muž surađuje sa svojom ženom u duhovnom odgoju djece.

Pravo očinstvo, dakle, ne samo (ili čak uglavnom) generira ljudsko tijelo u ovom svijetu. Također je i to je uglavnom u tom da otac surađuje  s majkom u razvoju ljudske duše za vječni život u vječnosti.

Kako je, dakle, Sv. Josip primjer očinstva? On je  prototip onoga što bi trebali biti svi očevi.

Oni bi trebali odraziti u svojim obiteljima sedam vrlina koje Crkva posebno priznaje u odnosu Svetog Josipa s Isusom i Marijom.

Kao i Josip, očevi bi trebali biti:

– pravedni, bez pristranosti i ne obazirući se na ljudske obzire,

– čestiti, u svom životu kao oženjeni ljudi,

– razboriti u traženju Božje volje kroz molitvu,

– hrabri, prihvaćajući križ u svakom danu

– poslušni, gledajući u svakom događaju dio Božje providnosti i odgovarati:

„Ovdje sam Gospodin. Spreman sam učiniti Tvoju volju. “

–Vjerni u ljubavi prema svojim suprugama i ljubeći svoju djecu sa neumornom velikodušnošću.

–Zaštitnički – zaštiti svoju ženu i djecu od modernih Heroda koji su nadahnuti zlim duhom da unište kršćansku obitelj u modernom svijetu.

izvor: The Real Presence, o.J.H.

Mesija, Spasitelj, Isus, rađa se u židovskom narodu ali on nije samo za židove. On otvara vrata poganima. To čini I preko anđela, o čemu nas izvještava evanđelist Luka koji je u Djelima apostolskim cijelo jedno poglavlje posvetio krštenju poganskog zapovjednika Kornelija koji je imao viđenje anđela, a onda je poslao svoje ljude po apostola Petra… Upravo tada i Petar je imao viđenje preko kojeg je shvatio da je Božja volja primanje pogana u krilo Crkve…

…

U zoru kršćanstva, anđeo Gospodnji bio je poslan Djevici Mariji da joj kaže da bi trebala biti majka Mesije. Budući da su Židovi izabrani Božji narod, bilo je u skladu s Božanskom Providnost da se Mesija rodi među Židovima. Također je bilo prikladno da je Marija, Majka Mesije, bila židovska djevojka zaručena za židovskog muškarca, zvanog Josip. Nadalje, Anđeo je rekao Mariji da će njezin Sin zauzeti prijestolje Davida, kralja Židova, i da će njegovo kraljevstvo nad domom Jakovljevim biti vječno.

Ali jednom kada je Mesija došao na svijet, proglasio evanđelje, bio raspet, uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo, jedan drugi je poslan od Boga da objavi kako kršćanstvo nije bilo samo za Židove. Nije samo da ga većina Njegovog naroda nije prihvatila, zapravo ga je razapela, jer, kako su ljudi uzvikivali: “Nemamo kralja osim Cezara”.

Evanđelje Isusa Krista bilo je namijenjeno cijelom čovječanstvu. Spasitelj je rekao apostolima, neposredno prije svojeg uskrsnuća, da propovijedaju evanđelje svim narodima. Rekao im je da će mu biti svjedoci do krajeva zemlje.

U skladu sa navještanom univerzalnošću Isusove poruke spasenja anđeo je poslan jednom poganinu. Komu to poganin treba reći? Naravno, trebao bi to reći sv. Petru koji je Isusov namjesnik na zemlji.

Ovaj govor se sastoji od tri dijela od kojih je u prvom riječ o Djelima apostolskim koje je napisao sv. Luka, o značenju anđeoske komunikacije, a zaključno sa molitvenim razmišljanjem, što to sve znači za nas.

Najprije je dobro prisjetiti se da je uloga anđela kao poslanika Božjih ne samo dosljedna nego konstantna od prvih stranica Matejeva evanđelja do završnih stranica APokalipse. Duh Sveti nam i preko toga govori: Vjeruje u anđele! Poštuj anđele! Moli se anđelima! Očekuj od anđela da budu tvoji glasnici sada kao što su bili glasnici tijekom stoljeća kršćanstva.

Sv. Luka posvećuje cijelo jedno poglavlje u Djelima apostolskim anđeoskom posjetu poganinu Korneliju i krštenju cijele njegove obitelji. Ovo poglavlje označava prekretnicu u kršćanskoj povijesti. Već dvadeset stoljeća izabrani Izraelci su bili spremni za dolazak Mesije. U Božjoj providnosti morali su prihvatiti Otkupitelja. Oni su zauzvrat bili misonari, poslani od Jahve, koji su donosili radosnu vijest cijelom svijetu.

Ali znamo što se dogodilo. Umjesto da primi Mesiju kad je došao, i vjerujući u njegovu poruku koju je podučavao, većina Njegovog naroda odbacio ga je. Doista, oni su ga razapeli jer je razočarao njihova očekivanja. Umjesto vojnog vođe koji će osloboditi Židove od ugnjetavanja pogođenih rimskih plemena, Isus je svojim sljedbenicima rekao da plate porez Cezaru. On čak dopušta da bude osuđen na smrt preko Cezarova kukavičkog namjesnika, Poncija Pilata.

Savao (kasnije poznatiji kao apostol Pavao) bio je progonitelj kršćana, čudesno se obratio. Njegova će misija postati misija u ne-židovskom, poganskom svijetu. Ali Krist, otvara vrata za pogane i prije preko apostola Petra koji krštava poganina Kornelija. Sveti Luka nam opisuje što se dogodilo.

“U Cezareji bio neki čovjek imenom Kornelije, stotnik u takozvanoj Italskoj četi. Bio je pobožan priznavalac pravoga Boga sa svim domom svojim.

Židovskom je narodu iskazivao mnoga dobročinstva i molio se Bogu bez prestanka. On u jednom viđenju, oko devetoga sata dana, jasno vidje kako anđeo Božji dolazi k njemu i veli mu: ‘Kornelije!’ ‘Što je, gospodine?’ upita stotnik očima uprtim u njega i prestrašen. ‘Tvoje molitve i dobročinstva – odvrati anđeo – uziđoše pred Boga kao žrtva podsjetnica. Tako, sad pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar. On je gost nekog Šimuna, kožara, čija je kuća pokraj mora.’     Kad iščeznu anđeo koji mu je govorio, stotnik dozva dvojicu svojih slugu i jednoga pobožnog vojnika od onih koji su mu bili dodijeljeni na službu te ih posla u Jopu pošto im izloži sve.

S ovim uvodom sv. Luka nastavlja govoriti što se dalje dogodilo. Sljedećeg dana, nakon Kornelijeva s anđelom, Peter je imao odgovarajuće iskustvo. Imao je viziju najprije velikog platna punog svih vrsta životinja. Među tim životinjama su neke koje je židovima zabranjeno jesti. Petru je glasom govorio da jede. Blago rečeno, Petar je oklijevao. Tada je glas nastavio: “Ono što je Bog očistio ti ne zovi nečistim.”

Čim je ova vizija nestala, Kornelijevi poslanici došli su u posjet Petru. Oni su prenijeli Petru ono što im je njihov zapovjednik Kornelije naredio. Morali su pronaći Petra i odvesti ga k poganinu Korneliju. Razgovor između Petra i Kornelija je rubikon koji razdvaja stari i novi zavjet. Nemali broj prvih obraćenika na kršćanstvo bili su židovski vjernici koji su vidjeli religiju Mesije kao povlasticu izabranog Izraelskog naroda. Ne samo to, oni su shvatili da kršćanstvo sadrži mnogo pravila i praksi judaizma. Ipak, ovdje je bio očito nežidovski – poganin.

Kornlije je pažljivo objasnio Petru što ga je anđeo Gospodnji uputio da učini. Ovdje je razgovarao s Petrom kako mu je anđeo naredio da učini. Sljedeći potez bio je na strani Petrovoj. On je Petru i rekao: ” “Mi smo ovdje prisutni za sve ono što ti je Gospodin naredio!” Petar tada govori:

“Sada uistinu shvaćam da Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno.” Petar je sažeo poruku u tvrdnju da je Isus krist – Gospodin svih. Čim je Petar završio govor Duh Sveti spustio se na sve slušajući prvog Kristova namjesnika. Petar je krstio sve svoje poganske posjetitelje – u ime Isusa Krista.

Bog je postao čovjek da bi otkupio  sve ljude, cijelu ljudsku rasu, a ne samo židove. Možemo reći da su Djela apostolska ispovijest vjer u katoličanstvo koje zapravo znači univerzalnost Crkve koju je utemeljio Krist. Mi vjerujemo da Bog želi sve da budu spašeni. Mi vjerujemo da je svakom dao dovoljnu milost da bi dosegao nebo. Mi također vjerujemo da je Crkva koju je Krist ustanovio u jeziku II Vatikanskog koncila univerzalni sakramenat spasenja.

Što to znači? To znači da tko god je spašen, dosegne nebo kroz milost koja doista dolazi od Isusa Krista, ali dolazi kroz Crkvu koju je Krist utemeljio. kao što nam kaže sv. pavao, pred Bogom nema prave razlike između židova i pogana. Sve naše sudbine za slavu Božju. Ali to znači da svi moraju imati pristup sredstvima za postizanje nebeske slave. Milost mora biti dostupna svima, a ta milost dolazi od Isusa Krista.

Kada nam sveti Luka kaže da je Petar naredio Korneliju u njegovoj kući da se krsti u ime Isusa Krista moramo shvatiti što to znači. Je li to značilo da je Petar doslovno krstio Kornelijeve u ime Isusovo? Ovo nije trivijalno pitanje. Tijekom stoljeća velik broj ljudi je bilo mišljenja da da su postojale dvije forme krštenja. Osoba je mogla biti krštena u “ime Oca, Sina i Duha Svetoga” ili samo “u ime Isusa Krista”. Crkveno učiteljstvo je trebalo donijeti formalnu odluku o tomu koje je katoličko učenje. Oo je jedina valjana forma krštenja: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Još uvijek postoje neke zajednice izvan Katoličke Crkve koje iskreno vjeruju da sakramant krštenja može biti valjano podijeljen “u ime Isusa Krista”. Pream katoličkom učenju ova forma krštenja nije valjana. Podrazumjeva se da za valjano krštenje treba imati vjeru ne samo u Isusa nego u Presveto Trojstvo.

Za naš duhovni život je važna duboka zahvalnost za naše krštenje i našu katoličku vjeru. Petar naglašava činjenicu da je Duh Sveti osobno odobrio krštenje poganina Kornelija. Kao kršćani primili smo u dušu Duh Božji. Ovaj Duh daje nam nadnaravne moći vjerovanja sve što je Bog objavio, …

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.