‘Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja’

Predsjednici biskupskih konferencija cijeloga svijeta su se na poziv pape Franje od 21. do 24. veljače okupili u Vatikanu kako bi raspravljali o trenutnoj krizi vjere i krizi u Crkvi, krizi koja se raširila po cijelome svijetu nakon šokantnih otkrića zlostavljanja maloljetnika od strane svećenika.

Razmjeri i težina incidenata o kojima se izvještavalo duboko je uznemirila svećenike, ali i laike, i kod mnogih potaknula propitivanje same vjere Crkve. Bilo je nužno poslati snažnu poruku i nastojati oko novoga početka kako bi Crkva opet bila vjerodostojna kao svjetlo među narodima i kao sila u službi protiv destruktivnih čimbenika.

Budući da sam i sâm bio na odgovornom položaju kao pastir Crkve za vrijeme javnoga izbijanja krize i situacija koje su uslijedile, morao sam se zapitati – iako kao papa emeritus više nisam izravno odgovoran – kako mogu doprinijeti novome početku.

Zato sam, nakon što je najavljen sastanak predsjednikâ biskupskih konferencija, sakupio neke bilješke uz koje bih mogao s jednom ili dvije primjedbe doprinijeti i pomoći u ovome teškome trenutku.

 Nakon što sam kontaktirao državnoga tajnika, kardinala Pietra Parolina, i samoga Svetoga Oca Franju, činilo mi se prikladnim ovaj tekst objaviti u Klerusblattu (mjesečniku za svećenike u većinski bavarskim biskupijama).

Moj je rad podijeljen u tri dijela.

U prvome dijelu namjera mi je ukratko predstaviti širi društveni kontekst pitanja, bez kojega se problem ne može razumjeti. Nastojat ću pokazati da je šezdesetih godina 20. stoljeća došlo do nečuvenoga događaja, čiji razmjeri u povijesti nemaju presedana. Moglo bi se reći da su se u 20 godina između 1960. i 1980. godine nekada uobičajeni standardi o seksualnosti posve urušili, i da se pojavila nova normalnost, koja je do sada bila predmetom ustrajnih pokušaja prekidanja.

U drugome dijelu namjera mi je istaknuti posljedice ove situacije na formaciju svećenika i na njihove živote.

Konačno, u trećem bih dijelu htio izložiti neke perspektive za ispravne reakcije od strane Crkve.

(1)Stvar počinje s od strane države propisanog i podupiranog uvođenja djece i mladih u narav seksualnosti. U Njemačkoj je tadašnja ministrica zdravstva Käte Strobel dala snimiti film u kojem je sve što se prije nije smjelo javno pokazivati, uključujući spolni odnos, pokazano u obrazovne svrhe. Ono čemu je ispočetka svrha bila seksualni odgoj mladih uskoro je široko prihvaćeno kao prikladna opcija.

Slični učinci postignuti su „Sexkofferom” što ga je objavila austrijska vlada (kontroverznom ‘kovčegu’ materijala za seksualni odgoj, korištenome u austrijskim školama krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća). Seksualni i pornografski filmovi tada su postali čestom pojavom, dotle da su se prikazivali u priručnim kinima (Bahnhofskinos). Još se sjećam kako sam jednoga dana šetao Regensburgom i vidio kako se pred velikim kinom okuplja gomila ljudi, nešto što se prije viđalo samo u vrijeme rata, kada se iščekivalo dijeljenje namirnica. Sjećam se i kako sam došao u taj grad na Veliki petak 1970. godine i vidio mnoštvo panoa s velikim posterom dvoje posve golih ljudi u zagrljaju.

Među slobodama za koje se borila revolucija 1968. godine bila je ta posvemašnja seksualna sloboda, koja više nije prihvaćala nikakve norme.

Mentalni kolaps bio je povezan i sa sklonošću prema nasilju. Zato se seksualni filmovi nisu više smjeli prikazivati u zrakoplovima – među putnicima bi znalo doći do nasilja. Budući da je tadašnja odjeća podjednako izazivala agresivnost, ravnatelji škola nastojali su uvesti školske uniforme, i tako stvoriti ozračje pogodnije za učenje.

Jedan od izvanjskih aspekata revolucije iz 1968. godine bio je i taj da se pedofiliju smatralo dopuštenom i prikladnom.

Za mlade u Crkvi, ali ne samo za njih, to je u mnogim vidovima bilo jako teško vrijeme. Uvijek sam se pitao kako su u toj situaciji mladi ljudi mogli razmišljati o svećeništvu i prihvatiti ga sa svim njegovim ograničenjima. Posljedice tih promjena bile su dramatičan kolaps sljedećega naraštaja svećenika u tim godinama i veoma velik broj istupanja iz svećeničkoga staleža.

(2) U isto vrijeme, neovisno o tim promjenama, katolička moralna teologija pretrpjela je kolaps koji je Crkvu učinio nemoćnom pred tim promjenama u društvu. Pokušat ću ukratko opisati kako su se te promjene odvijale.

Sve do Drugoga vatikanskog koncila katolička moralna teologija uglavnom se temeljila na prirodnome pravu, a Sveto pismo citiralo se samo za davanje pozadine ili potkrjepljivanje. U borbi Koncila za novo razumijevanje Objave opcija prirodnoga prava uglavnom je napuštena, i zahtijevalo se moralnu teologiju posve utemeljenu na Bibliji.

Još se sjećam kako je isusovačko učilište u Frankfurtu obučavalo iznimno nadarenog mladog isusovca (Brunu Schüllera) s ciljem razvijanja morala utemeljenog isključivo na Svetom pismu. Prelijepa disertacija o. Schüllera bila je prvi korak prema izgradnji morala utemeljenoga na Svetom pismu. O. Schüllera zatim su poslali u Ameriku radi daljnje izobrazbe. On se otamo vratio sa spoznajom da se moral ne može sustavno izraziti samo iz Biblije. Pokušao je razraditi pragmatičniju moralnu teologiju, ali nije mogao pružiti odgovor na krizu morala.

U konačnici je prevladala hipoteza da je moral određen isključivo ciljevima ljudskoga djelovanja. To još nije bilo neuvijeno kao u staroj sintagmi „cilj opravdava sredstvo”, ali taj je način razmišljanja počeo prevladavati. Zato više nije moglo biti nikakvoga apsolutnoga dobra, kao niti ničega temeljno zloga – moglo je biti samo relativnih vrijednosnih sudova. Više nije bilo apsolutnoga dobra, nego samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima.

Kriza oko opravdavanja i predstavljanja katoličkoga morala dosegnula je dramatične razmjere kasnih osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. 5. siječnja 1989. godine objavljena je „Kölnska deklaracija”, koju je potpisalo 15 katoličkih profesora teologije. Njezin je fokus bio na različitim kriznim točkama u odnosu između biskupskog učiteljstva i zadatka teologije. Reakcije na taj tekst, koje ispočetka nisu išle dalje od uobičajene razine prosvjeda, vrlo su se brzo pretvorile u negodovanje protiv crkvenoga učiteljstva, i započele vidljiv i glasan globalni prosvjed protiv očekivanih doktrinalnih tekstova Ivana Pavla II. (v. D. Mieth, Kölner Erklärung, LTHK, VI3, str. 196) [LTHK je Lexikon für Theologie und Kirche, „Leksikon teologije i Crkve”, među čijim su urednicima bili Karl Rahner i kardinal Walter Kasper.]

Papa Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao i pažljivo pratio situaciju u moralnoj teologiji, započeo je rad na enciklici koja će sve te stvari ispraviti. Ona je objavljena 6. kolovoza 1993. godine pod naslovom Veritatis splendor, i uzrokovala je žestoke kritike od strane moralnih teologa. Prije nje je Katekizam Katoličke Crkve već uvjerljivo i sustavno predstavio moral kako ga proglašava Crkva.

Nikada neću zaboraviti kako je u to vrijeme vodeći njemački moralni teolog Franz Böckle, koji se nakon umirovljenja vratio u svoju rodnu Švicarsku, glede mogućih odluka iz enciklike Veritatis splendor izjavio, ako ona bude određivala da ima čina koje se uvijek i u svim okolnostima mora klasificirati kao zle, da će je on izazivati sa svim sredstvima koje ima na raspolaganju.

Milosrdni Bog ga je poštedio toga da svoju odluku provede u djelo – Böckle je preminuo 8. srpnja 1991. godine. Enciklika je objavljena 6. kolovoza 1993. godine, i doista sadrži određenje da ima čina koji nikada ne mogu postati dobri.

Papa je bio posve svjestan važnosti te odluke u tome trenutku, i za taj dio svoga teksta ponovno je konzultirao vodeće specijaliste, koji nisu sudjelovali u uređivanju enciklike. Znao je da ne smije biti sumnje u vezi s činjenicom da moralna računica uključena u balansiranje dobara mora poštovati konačnu granicu. Ima dobara koja nikada ne smiju biti predmetom trgovanja.

Ima vrijednosti koje se nikada ne smije napustiti radi većih vrijednosti, i koje nadmašuju čak i očuvanje tjelesnoga života. Postoji mučeništvo. Bog je više od pukoga tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život utemeljen na konačnoj laži, nije život.

Mučeništvo je temeljna kategorija kršćanskoga postojanja. Činjenica da mučeništvo u teoriji koju su promicali Böckle i mnogi drugi više nije moralno nužno pokazuje da je posrijedi sama bit kršćanstva.

No u moralnoj je teologiji u međuvremenu urgentno postalo jedno drugo pitanje: uvelike je prihvaćena hipoteza da crkveno učiteljstvo treba imati konačnu kompetentnost (nepogrješivost) samo u pitanjima koja se tiču vjere. Prema tome, pitanja koja se tiču morala ne bi trebala biti obuhvaćena nepogrješivim odlukama crkvenoga učiteljstva. U toj hipotezi vjerojatno ima nečega ispravnoga, što zahtijeva daljnju raspravu. No postoji minimalni sklop morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i kojega se mora braniti ako ne želimo da vjera bude svedena na teoriju, nego da bude prepoznata u svojoj pretenziji na konkretni život.

Sve to čini očitim koliko se temeljno dovodi u pitanje autoritet Crkve u pitanjima morala. Oni koji Crkvi poriču konačnu učiteljsku kompetentnost na tome području tjeraju je da šuti upravo onda kada se radi o granici između istine i laži.

Neovisno o tome pitanju u mnogim se krugovima moralne teologije izlagala hipoteza da Crkva nema i ne može imati svoj vlastiti moral. Argument je bio da sve moralne hipoteze imaju svoje paralele u drugim religijama, i da prema tome moral nije vlasništvo kršćanstva. No na pitanje jedinstvene naravi biblijskoga morala nije odgovoreno činjenicom da se za svaku moguću rečenicu bilo gdje izrečenu može naći paralela u drugim religijama. Radi se o cjelini biblijskoga morala, koja je kao takva nova i različita od svojih pojedinačnih dijelova.

Jedinstvo moralne doktrine Svetoga pisma u konačnici je vidljivo u tome što se ona čvrsto drži slike Božje, i u vjeri u jednoga Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji je živio kao ljudsko biće. Dekalog je primjena biblijske vjere u Boga na ljudski život. Slika Boga i moral pripadaju skupa, i tako dovode do znakovite promjene kršćanskoga stava prema svijetu i ljudskom životu. Uz to, kršćanstvo se od svojih početaka opisivalo riječju hodós (grčka riječ za put, u Novom zavjetu često korištena u smislu puta napretka).

Vjera je putovanje i način života. U staroj Crkvi katekumenat je stvoren kao okruženje zaštićeno od sve nemoralnije kulture, u kojem su se posebni i novi vidovi kršćanskoga načina života prakticirali i istovremeno štitili od običnoga načina života. Smatram da je čak i danas potrebno nešto poput katekumenskih zajednica kako bi se kršćanski život uspostavio na svoj vlastiti način.

Izvor: bitno.net

(nastavak… 2. dio)

Na početku navest ću činjenice i okolnosti koje zahtijevaju zauzimanje stava u vezi s ovom temom.

a) Okolina obilježena erotikom

Ne treba biti osobito oštroumnan kako bi se spoznalo da je erotika uzela maha u našem društvu i to osobito u urbanim sredinama. Pornografske knjige, časopisi i video filmovi slobodno se prodaju i raspačavaju; moralna čistoća i bračna vjernost često se izruguju u filmovima, televizijskim serijama i pjesmama; sve je više legalizirane prostitucije, ona se nudi u standardiziranim oblicima u kućama opskrbljenima koječime a čiji rad reguliraju tijela lokalne vlasti.

Bez imalo suzdržavanja, mnogi u javnosti pokazuju međusobnu osjećajnu naklonost; kondomi se javno prodaju u ljekarnama i trgovačkim središtima. Spolni odnos odvaja se od braka; bez stida se koriste naturastlistički izrazi; odjeća i ponašanje ni malo ne pomažu čistoću. Seksulanom vladanju nedostaje moralno uporište, skandalozni oblici ponašanja društveno relevantnih osoba masovno se publiciraju; društvo tolerantno prelazi preko neprihvatljiva ponašanja. Sve su to jasni simptomi velike moralne krize koja ne zahvaća samo područje seksualnosti nego ga daleko nadilazi i mnogo je više od „kulturološke revolucije“, kako se tvrdi. Tu je moralnu krizu tematizirao papa Ivan Pavao II u nedavno objavljenoj enciklici Veritatis Splendor u kojoj sveti Otac zastupa postojanje objektivnog morala.

To stanje možemo opisati kao negativnu kulturnu revoluciju u čijim je korjenima moralna kriza.

Htio bih dodati karakterističnu činjenicu: riječ „čistoća“ gotovo je potpuno nestala iz suvremenog riječnika. Više se ne govori o kreposti čistoće a moj je dojam da se ta tema malo kad izričito obrađuje u propovijedima.

b) Nedostatak poštovanja prema čistoći u kršćanskim krugovima

Ovo nije mjesto na kojem ćemo iscrpno obraditi sva relevantna istraživanja vezana uz ovu temu ali sa sigurnošću možemo ustvrditi kako među kršćanima i ljudima koji sebe zovu katolicima postoji pomutnja kad je riječ o ovoj temi.

U određenim krugovima znatan dio mladih drži da na predbračni spolni odnos imaju pravo pod uvjetom da se on „događa iz ljubavi“; pri tom predbračnu seksualnu aktivnost doživljavaju kao sredstvo za „stjecanje iskustva“.

Izvnabračna partnerstva sve se više prihvaćaju i legitimiraju pa djeca stječu dojam da su takve veze pravovaljane i respektabilne kao sam brak.

Iza propitivanja svećeničkog celibata ili razumijevanja njegovog značenja nesumnjivo stoji podcijenjivanje vrijednosti čistoće, koja se kao potpuno uzdržavanje, događa iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskom.

Permisivnost je posljedica društva koje drži da je u pitanjima morala neutralno i stoga ne pruža jasna uporišta i ciljeve za vrednovanje ponašanja; postoji tendencija da se većinsko ponašanje automatski prihvati kao respektabilno i prihvatljivo.

Ovdje je na djelu pluralizam koji se ne shvaća samo kao potvrda različitosti nego i ako prepreka za donošenje moralnih prosudbi. Tako se zabranjuje i tvrdnja da postoji „jedna“ istina, a ne „moja“ i „tvoja“ istina.

Čak i rječnik kojim se koriste kršćani krajnje je indikativan. Primjerice govori se o „paru“ a taj dvoznačni pojam služi tomu da se moralno neprihvatljivim situacijama podari privid legitimnosti. Dvoje ljudi koji žive kao da su u braku a pritom nisu vjenčani, postaju tako „par“ i prestavljaju se kao „par koji je dugo zajedno“. Iako se taj pojam odnosi na pravovaljane vjenčane supružnike, svoje mladih ljudi koji se namjeravaju vjenčati a već su stupili u spolne odnose nazivaju se također „parom“. Ide se tako daleko da se pojam rabi i za homoseksualce koji žive zajedno. Danas se koristi i dvoznačan pojam „partner“. Misli se na ljude koji žive kao da su u braku, ali nisu vjenčani – dakle po srijedi je moralno neprihvatljiva situacija.

Karakteristično je međutim da u određenim kršćanskim krugovima postoji strah da se krivo seksualno ponašanje označi kao „grijeh“. Radije se govori o „zabludi“, o „slabosti“, o „zbunjenosti“. Sve su to riječi koje izbjegavaju izričito upućivanje na Boga, koji bi trebao upravljati ljudskim djelovanjem.

Strašno je što se riječi razvrat i preljub opisuju kao „čin ljubavi“ kao da grijeh može biti ljubav!

iz uvoda pastirske poslanica kardinala Jorgea Medine Esteveza

koju je napisao dok je bio biskup Valparaisa u Čileu

(…) nastavak slijedi

Uvijek je vrhovni autoritet Bog. Drugim riječima, nitko nema prava biti poslušan, kažem ne smije poštivati, ne smije poslušati – ako se zakon protivi Božjoj volji, ako nije u skladu s Božjom voljom.

Zato, neću prosuđivati po tom da li mi se nešto da ili neda, spremnost ili odbojnost prema osjećajima; ono što znam o toj osobi nema nikakve veze s tim. Bit poslušnosti je u volji, a emocije ili osjećaji mogu biti suprotne onomu što mi razum kaže da trebam učiniti i zato tu stupa moja volja koja potvrđuje poslušnošću.

U današnjem svijetu najdublji problem s kojim se suočavaju ljudi koji vjeruju u Boga i znaju njegov zakon a ipak u jednoj civiliziranoj naciji jednoj poslije druge, govori im se da se pokoravaju ljudskim autoritetima koji su otvoreno protiv božanskog zakona. Tako i u SAD. Godinama  sam o ovom govorio na skupovima. Dani Amerike su odbrojani. Ili će oni koji imaju autoritet probuditi se i shvatiti te prignuti svoje umove zakonu Božjem ili će imati svoj autoritet koji je osuđen na propast. Tako je zakon o pobačaju sodomski zao.

Budućnost bilo kojeg društva ovisi o tom koliko su njihovi ljudski autoriteti poslušni zakonu Božjem. To za nas znači – ne pokoravati se ljudskim zakonima koji su suprotni Božjim zakonima. Po prvi put u pet stotina godina u povijesti zapadnog svijeta nema zatvaranja biskupa zato što inzistira na zakonu Božjem. …

…

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.

“Sveti” ljudi mogu biti sebični, ako vam to nitko nije rekao. Apostolat je dužnost. Ili ćemo dovoditi druge ljude bliže Isusu, u raj, ili ni sami tamo nećemo doći. Nikad se neću umoriti ponavljajući: Nitko ne dolazi u nebo sam. Nitko. Ili ćemo pomagati drugima doći tamo ili ni sami nećemo tamo doći.

Dekalog (Deset Božjih zapovijedi) opisuje sredstva koja su nam neophodna za apostolsku dužnost. Bog će nas upotrijebiti, On želi upotrijebiti nas kao svoje suradnike u spašavanju duša utoliko ukoliko živimo prema temeljnim dužnostima bivajući vjerni Dekalogu (10 Božjih zapovijedi) koje nam daje i Isus na svom Sinaju Novog zavjeta. Samo sveti ljudi mogu posvećivati druge ljude.

… Preko našeg znanja, ljubavi i služenja Bgu mi i druge dovodimo da znaju voel i služe Bogu…. Gdje započeti? Isus je ponovio deset Božjih zapovijedi i potvrđuje ih u Novom zavjetu. Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim srcem i svoga bližnjega kao samoga sebe. Što je naša dužnost prema bližnjemu? Trebamo ga voljeti. Kad volite nekog onda dajete toj osobi ono što toj osobi treba. Ljudska bića su stalno u  potrebi. A što najviše trebaju? Najviše trebaju ljubav Božju.

Moram vidijeti da moj osobni rast u svetosti je uvjet za posvećivanje drugih. I svaki put kad imam duhovne vježbe iskreno vjerujem da sam od onih koji to najviše treba. (govori o. Hardon)

Naši moderni časopisi i novine su javni svjedoci masovne neposlušnosti Bogu u modernom svijetu. Kolumne jedne za drugom opisiju kriminale, jedan za drugim. I ako vam nitko nije rekao naš riječnik postaje sve više psovački, bestidan, sramotan. Bog je naveliko ignoriran. Bog je naveliko odbijen. Bog je naveliko ne slušan. Toliko o prve tri zapovijedi Dekaloga. Ljudska prava niječu temeljno ljudsko pravo na život.

O. Hardon S.J. govori kako ide na deset dana u Moskvu gdje biskup živi u unajmljenom stanu. A (radi usporedbe) oni u Sjevernoj Americi, milijuni njih, gledaju televiziju zavaljeni na udoban kauč i samo pritiskaju dugmad. I što je stvar bezbožnija, što bestidnija, što svetogrdnija, što je više u suprostnosti sa Božjom voljom to je uživanje veće. (Stoga, kaže on u vezi duhovnih vježbi, da ih želi probuditi iz svijeta fantazije. A i sebe.)

Bog ima prava i ljudska bića imaju prava koja im druga bića oduzimaju bez milosrđa. Govorio sam I govorit u do svog posljednjeg daha da živimo u vrijeme mučenika. … Svjedočite ako treba i tjelesnom smrću koja je za vas i mene jednostavnija nego emocionalna, psihološka i društvena smrt koju moderni svijet nanosi Kristovim sljedbenicima.

Netko mora pokazati ovom svijetu punom kriminala da je Bog još uvijek Gospodar rase koju je stvorio. Bog se ne ismijava. …

Mi moramo živjeti Dekalog kao sredstvo za naknadu grijeha. Možete se pitati tko to danas uopće govori onaknadi tj. pokori. Za svaku Božju zapovijed trebalo bi dati zadovoljštinu i to kao nikad prije u povijesti. I kršćanstvo je uglavnom u tomu. Bog je postao čovjekom da bi dao naknadu za grijehe ljudi preko svoje smrti na križu, na Kalvariji. Kršćanstvo je religija naknade. Kršćanstvo je religija davanja zadovljštine. Za mnoge je privilegij što su pozvani živjeti više od toga nego da samo ispunjati Deset Božjih zapovijedi.

više na – Izvor: 10 Božjih zapovijedi, o. Hardon S.J.

…