“Znak osporavan”

Josip i Marija su Isusa, malo nakon rođenja, u skladu s Mojsijevim zakonom, obredno prikazali Bogu u hramu. Tom prigodom starac Šimun je blagoslovio Svetu obitelj i kazao Gospi: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Ako ovo proroštvo sagledamo izvan židovskoga naroda, to znači da se svatko treba odlučiti prihvatiti ili od baciti Isusa i time određuje svoju vječnu sudbinu: raj ili pakao. Sam Isus u obraćanju svojim protivnicima razlaže istu tvrdnju predstavljajući sebe kao kamen koji su oni odbacili i koji je postao kamen zaglavni (Mt 21,42). I još dodaje “I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Zato apostol Petar poručuje svima: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen oda brani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete čast! A onima koji ne vjeruju kamen koji odbacile graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni” (1 Pt 2,4-8). Dakle, onima koji ga prihvate vjerom Krist je „kamen zaglavni” i preko njega primaju svaku milost, a onima koji ga odbace nevjerom Krist je kamen spoticanja koji će ih „satrti” odnosno donijeti im propast. To vrijedi za svakoga čovjeka, bez iznimke, kao što je i logično jer je Krist jedini spasitelj čovjeka. U biti, sam Krist je na blagoslov ili prokletstvo zavisno kako se prema njemu postavimo. Sukladno tome Pavao poručuje: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!” (1 Kor 16,22). Drugom zgodom još dodaje: „Ali, kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

Potreba obraćenja

Isus se susretao s grešnicima i mnogi su se obraćali dok se danas kršćani ustručavaju naviještati nužnost obraćenja za spasenje. Takozvane neredovite situacije parova, a posebno istospolnih, jesu ništa drugo nego život u teškom grijehu. Nikada do sada Crkva nije predviđala mogućnost blagoslova. takvih parova već štoviše izrijekom ih je zabranjivala jer kao što stoji u izjavi istoga Dikasterija iz 2021: Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola. Sam Isus se suočio s neredovitom situacijom u slučaju Samarijanke koja je imala pet muževa i živjela sa šestim u suložništvu (Iv 4.18). Nju je Isus obratio i ukazao joj na njezino stanje, a ona je odmah privela vjeri mnoge svoje sumještane. U Crkvi se štuje kao svetica i to je potvrda njezina potpunoga raskida s grijehom i kreposnog života iz ljubavi prema Kristu.

U “neredovitim” situacijama je ne- prihvatljivo bilo podilaženje alu kao što vidimo u susretu Isusa s Herodom Antipom koji živi u braku protivnom židovskom zakonu. Ova veza je bila incestuozna jer je Herodijada bila Herodova nećakinja. Herodijada je uz to bila žena kraljeva polubrata radi koje je on otjerao ženu. Ivan Krstitelj je ukazao na nedopuštenost ovakvoga braka” i bio zbog toga pogubljen. Da je Isus blagoslovio ovu vezu, odmah bi bio pušten na slobodu i obasut svim mogu čim častima. No time bi posve diskreditirao sve svoje djelovanje i nauk, išao protiv jasnoga Božjeg nauma o braku te proturječio Ivanu Krstitelju i izazvao sablazan u narodu. Zato je Isus sa svo jom šutnjom pokazao da s grijehom ne može biti nikakva kompromisa. Zato ni Crkva nije mogla ni htjela blagosloviti bludništvo Henrika VIII. plativši zato veliku cijenu progonstva i mučeništva.

Apostol Petar ukazuje da blagoslov koji donosi Krist traži obraćenje svako ga od njegovih opačina (Dj 3,26). Tamo gdje nema raspoloživosti za promjenu, već štoviše tvrdokornost u zlu, imamo u pozadini oholost koja se izravno protivi Bogu na tragu palih anđela. Tada se blagoslov ne prima jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Štoviše, u nekim slučajevima blagoslov se može premetnuti u svoju suprotnost ako bi ga dotični par tražio i primio kao ohrabrenje da nastave živjeti u grijehu. Kardinal R. Sarah objašnjava: „Da izbjegnem isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Jasno je da možemo moliti za grešni ka, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Jasno je da možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak bliže prigode za grijeh. Srce skrušeno i raskajano, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, nasuprot odbijanja obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne izlazi nikakva riječ blagoslova, nego pak ovo upozorenje: “Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna sada Boga koji će uzvratiti sva kom po djelima (Rim 2,5-6)

Anatema

Osim blagoslova Crkva raspolaže i drugim sredstvom koje može biti učinkovito u slučaju okorjelih grešnika a to je anatema. U Starom zavjetu izraz se odnosi na potpuno uništenje ratnih neprijatelja. U Novom zavjetu označava prokleta čovjeka. Kod svetoga Pavla je prokletstvo koje izražava sud Božji o nevjernicima (Gal 1.8-9, 1 Kor 16,22) i odvajanje od Krista (Rim 9,3). Crkva je koristila anatemu kako bi proglasila da formalni heretik više ne pripada Crkvi. U dvadesetom stoljeću ova mjera se prestala primjenjivati.

Naime, Ivan XXIII. je na početku Drugoga vatikanskog sabora rekao da se u sadašnje vrijeme u borbi protiv za bluda više voli koristiti lijek milosrda, mjesto oružja strogosti”. No blagost se nije pokazala dostatnom jer su se od tada hereze, skupa sa sablaznima, opasno umnožile i uzrokovale masovnu apostaziju. Stoga je potrebno ponovno posvijestiti da je i osuda nužna kao i izricanje kazni kako bi se tvrdokorni grešnik mogao pokajati i spasiti dušu. Ova dužnost je ujedno i istinsko djelo milosrđa i to posebno zaslužno jer jasno razdvaja istinu od laži. To je od presudne važnosti u današnje vrijeme kada diktatura relativizma sve više prodire i u samu Crkvu. Uporište za anatemu pružaju i riječi Gospodina: Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život uči nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,7-9).

U prilog korištenja anateme izjasnila se i Medunarodna teološka komisija 1990. Apostolska funkcija udaranja anatemom čini dio, i danas, prava Učiteljstva Crkve, i upotrijebiti je može postati i dužnost za nju. Shodno tome sveti Pavao kad se susreo s neredovitom situacijom odlučno nalaže da se osobu koja živi u vezi s očevom ženom isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5),

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smije mo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje govori. Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2). Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo bor be protiv grijeha krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

***

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia Supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smijemo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije: „A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2).

Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo borbe protiv grijeha i krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno za spasenje duša.

1 Dikasterij za nauk vjere, ‘Fidacia supplicans-Molitveno povjerenje o pastoralnom značenja blagoslova, IKA, 19. prosinca 2023, na https://ika.hkm.hr/novosti/deldaracija-fidacia supplicams-molitelji povjerenja-o-pastoralnom znacenju-blagoslova, (9. siječnja 2024.).

2 Kongregacija za nauk vjere, Responnen, Boletina, 15. ožujka 2021, па:

https://press vatican.va/content/salastampa/it/rollettino/pubblico/2021/03/15/0157/00330.html#ita, (11. siječnja 2004.). (9. siječnja 2024)

3 Sandro Magister, “Fiducia supplicans. Icardinale Sarah: Ciopponiamos a unieresiache mina gravemente la la Chiesa, Diakoneche, 8. siječnja 2024, na: https://www.diakonox.be/fiducia-supplicam-il-cardinale sarah-ci-opponiamo a aneresia-che-mina-gravemente-la-chieu/,

4 Ivan XXIII, Discorso, 11. listopada 1962, br. 7.2, n

https://www.vatican.va/content/john-xxiii/it/speeches/1962/documents/hfj-xxsi spe 19621011 opening-council.html, (9. siječnja 2024).

5 Medunarodna tenkoika komisija. L’asterpretazione dei dogmi, 1940, br 6, na https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/claith/cti_documents/rc, cti 1989 interpretazione dugni ithul, (9. siječnja 2024).

6 Dikasterij za nauk vjere, Fidacia supplicans”, br. 38.

Izvor: Svjetlo riječi

Uzoriti,

mi, niže potpisani svećenici, odgojno-obrazovni radnici i autori, obraćamo vam se povodom zadnjega dokumenta koji je objavio Dikasterij za nauk vjere Fiducia supplicans, koji je prouzročio toliko sablazni u Crkvi tijekom protekloga božićnoga vremena.

Kao što je široko poznato, nemali dio svjetskoga episkopata praktički ga je odbacio, zbog očita prekida sa Svetim Pismom i Predajom Crkve. Dvadesetak biskupskih konferencija, desetci prelata, pa čak i kardinala koji su obnašali najviše dužnosti, kao kardinali Müller i Sarah, izrekli su nedvosmislen sud osude. Isto su učinile bratovštine britanskoga, američkoga i australskoga katoličkoga klera. Nikada u povijesti Katoličke Crkve neki dokument rimskoga učiteljstva nije potaknuo tako snažno odbacivanje.

Doista, usprkos izričitu potvrđivanju tradicionalne nauke Crkve o ženidbi sadržanom u dokumentu, ispada da je pastirska praksa koju dokument dopušta u izravnoj suprotnosti s njim. Toliko da je dokument vrlo povoljno primljen od onih nekoliko episkopata i prelata koji već desetljećima otvoreno zagovaraju promjenu nauke o spolnom ćudoređu. Očito je kako je praktična poruka koju prenosi ova nova izjava puno više u skladu s programom i zamislima onih koji žele promijeniti nauku, nego sa samom naukom za koju se u dokumentu tvrdi da ostaje netaknuta.

Dokument zapravo pokušava uvesti razdvajanje nauke i liturgije s jedne strane i pastirske prakse s druge strane. Ali to je nemoguće: u stvari dušobrižna skrb, kao i svako djelovanje, uvijek pretpostavlja teoriju i, prema tome, ako pastirska skrb čini nešto što nije u skladu s naukom, ono što se stvarno predlaže jest drukčija nauka.

Blagoslivljanje (bilo „bogoslužno“ ili „pastirsko“) nekoga para jest takoreći prirodni znak. Konkretna gesta govori nešto prirodno, pa stoga ima prirodan, neposredan komunikacijski učinak, koji se ne može umjetno promijeniti domišljatim i istančanim upozorenjima dokumenta. Blagoslov kao takav u sveopćem poimanju čovječanstva uvijek podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja.

Stoga konkretan znak koji se daje takvim blagoslovom pred cijelim svijetom jest da bi „neregularni parovi“, kako izvanbračni tako i homoseksualni, prema Katoličkoj Crkvi sada bili prihvatljivi Bogu, upravo u obliku zajednice koja ih posebno uobličuje kao parove. Nema smisla ni odvajati „par“ od „zajednice“, kao što je pokušao kardinal Fernández, jer je par – par zbog zajednice koja mu daje postojanje.

Činjenica da su druge znakovite i pripadne okolnosti, kao što su vrijeme, mjesto ili ukrasi, kao što su cvijeće i svadbeno ruho, isključene iz čina ne mijenja narav samoga čina, jer u njemu ostaje središnja i bitna gesta. Nadalje, svi iz iskustva znamo koliko takva „ograničenja“ vrijede i koliko dugo traju.

Odlučujuća je činjenica da svećenik podjeljuje blagoslov dvjema osobama koje se predstavljaju kao par u spolnom smislu i to upravo par kojega spaja i određuje objektivno grješni odnos. Stoga – bez obzira na nakane i tumačenja dokumenta ili objašnjenja koja svećenik može pokušati davati – taj će čin biti vidljiv i opipljiv znak drukčije nauke, koja je u suprotnosti s tradicionalnom naukom.

Sjetimo se da se tradicionalna nauka o ovoj temi mora smatrati neprjevarljivom, jer je nedvosmisleno potvrđena Svetim Pismom i Predajom, sveopćom i neprekinutom predajom, ubique et semper (svuda i uvijek). I mora se zapamtiti da je to nauka naravnoga zakona, koja ne dopušta nikakvu promjenu.

U praksi vjernici ne će biti ni svjesni prepredenih teorijskih opravdanja koja donosi Izjava, a još manje onih koja su dodana u nedavnom pojašnjenju izjave. Poruka koja je u stvarnosti poslana i koju će Božji narod i cijeli svijet neizbježno uočiti i već je primjećuje jest da je Katolička Crkva konačno evoluirala i sada prihvaća homoseksualne zajednice, i, općenito, izvanbračne zajednice.

Ovo stanje u potpunosti opravdava odlučno odbijanje tolikih biskupskih konferencija, tolikih prelata, tolikih učenjaka i tolikih običnih laika. U tom kontekstu svakako nije opravdano šutjeti, osobito kardinalu ili biskupu, jer je skandal koji se već dogodio ozbiljan i javan, a ako se ne zaustavi, prepušten sam sebi sigurno će se sve više pojačati. Prijetnja ne postaje manja nego sve ozbiljnija, budući da zabluda dolazi od Rimske stolice, i sablaznit će sve vjerne, prije svega malene, jednostavne vjernike koji se u ovoj pomutnji nikako ne mogu snaći i obraniti:

„Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u morsku dubinu“ (Matej 18, 6).

Pastiri i svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi postavljeni su kao stražari:

„Ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke“ (Ezekiel 33, 6).

U svjetlu gore navedenoga, gorljivo vas molimo:

1. Slijedite hrabar primjer tolike braće biskupa diljem svijeta: molimo vas da odmah zabranite primjenu toga dokumenta u svojoj biskupiji.

2. Izravno zamolite Papu da žurno opozove ovaj nesretni dokument, koji je u suprotnosti i sa Svetim Pismom i sa sveopćom i neprekinutom Predajom Crkve i koji očito proizvodi ozbiljnu sablazan.

U ovom teškom trenutku jasna riječ istine bila bi najbolji primjer vaše vjerne i srčane posvećenosti povjerenomu vam Božjemu narodu, znak vjernosti pravomu poslanju papinstva i ujedno najbolja pomoć samomu Papi, rječita „bratska opomena“, koja mu je hitno potrebna u ovom posljednjem i najkritičnijem razdoblju njegova pontifikata, a vjerojatno i života. Ako odmah djelujete, još uvijek postoji neka nada da može spasiti svoj pontifikat i vlastitu osobu od ljage koja bi ga inače mogla neizbrisivo opterećivati, ne samo u povijesti, nego i u vječnosti.

Prvi potpisnici:

Edmund P. Adamus, tajnik Povjerenstva za istraživanje diskriminacije protiv kršćana, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Wolfgang R. Ahrens, Čile
Sergio González Arrieta, Čile
Gil Bailie, osnivač i predsjednik foruma Cornerstone
dr. Heinz-Lothar i Raphaela Barth, Bonn, Njemačka
Donna F. Bethell, iuris doctor, SAD
Judie Brown, predsjednik Američke lige za život, Falmouth, Virdžinija, SAD
dr. Sergio R. Castaño, CONICET, Argentina
Paweł Chmielewski, komentator za Polonia Christiana, Varšava, Poljska
dr. Michelle Cretella, Sjedinjene Američke Države
Edgardo J. Cruz Ramos, predsjednik Una Voce Puerto Rico
dr. Tomasz Dekert, Rajbrot, Poljska
đakon dr. Julian L. Delgado
Roberto de Mattei, povjesničar, predsjednik Zaklade Lepanto, Rim, Italija
đakon Nick Donnelly, Engleska
C. Joseph Doyle, izvršni direktor Zajednice Katoličke akcije Massachusettsa, SAD
vlč. Angelo Luigi Fratus, montfortski misionar, Zambija
vlč. Stanisław Gibziński, Portsmouthska biskupija, Engleska
Corrado Gnerre, profesor teologije i osnivač Il cammino dei tre sentieri
Maria Guarini, autorica i urednica Chiesa e postconcilio
Michael K. Hageböck, ravnatelj škole i novinar, Njemačka
Michael Hichborn, predsjednik Zavoda Lepant, Virdžinija, SAD
dr. Maike Hickson, Front Royal, Virdžinija, SAD
prof. dr. Rudolf Hilfer, Stuttgart, Njemačka
vlč. Joseph Illo, župnik Zvijezde Mora, San Francisco, Kalifornija, SAD
Marek Jurek, bivši predsjednik Sejma (poljskoga paralmenta), Wólka Kozodawska, Poljska
Bogusław Kiernicki, predsjednik Zaklade sv. Benedikta, Dębogóra, Poljska
Kacper Kita, publicist, analitičar međunarodne politike, Poljska
vlč. Donald Kloster, ravnatelj akademije Lumen Christi, Pipe Creek, Teksas, SAD
dr. Adorján F. Kovács, Frankfurt am Main, Njemačka
dr. Thaddeus Kozinski, Memoria College
Gabriele Kuby, sociologinja i autorica, Prien am Chiemsee, Njemačka
dr. Peter A. Kwasniewski, Lincoln, Nebraska, SAD
dr. John R. T. Lamont
Philip F. Lawler, autor i urednik Catholic World News
Leila M. Lawler, autorica
vlč. Joseph Levine, župnik, Holy Family Catholic Church, Burns, Oregon, SAD
Pedro L. Llera, ravnatelj odgojno-obrazovnoga središta, Gobiendes, Španjolska
Maria Madise, direktorica Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Patrick H. Magee FLHF, Fall River, Massachusetts, SAD
dr. Regis Martin, profesor teologije, Franciscan University Steubenville
Brian M. McCall, Katedra prava Orpha i Maurice Merrill, University of Oklahoma
đakon Eugene McGuirk, Front Royal, Virdžinija, SAD
dr. Justyna Melonowska, psychologist and philosopher, Varšava, Poljska
vlč. Cor Mennen, predavač emeritus kanonskoga prava, Sjemenište u ‘s-Hertogenboschu
dr. Paweł Milcarek, urednik Christianitas, Brwinów, Poljska
dr. Sebastian Morello, viši urednik The European Conservative
vlč. Alfredo Morselli, Italy
vlč. Gerald E. Murray, JCD, župnik Svete Obitelji, New York, New York
dr. Dina Nerozzi, dječja psihijatrica i endokrinologija, bivša profesorica na Sveučilištu u Rimu
dr. Doyen Nguyen, moralni teolog, bioetičar, SAD/Portugal
vlč. Daniel R. Nolan, FSSP, Littleton, Kolorado, SAD
đakon dr. Bart Overman, Den Bosch, Nizozemska
dr. Michael Pakaluk, profesor etike i društvene filozofije, Washington DC, SAD
Gottfried Paschke, teolog, umirovljeni profesor matematike, Bad Homburg, Njemačka
Paolo Pasqualucci, umirovljeni profesor filozofije, Pravni fakultet, Perugia, Italija
Rod Pead, urednik Christian Order, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Claudio Pierantoni, Čile
vlč. dr. John A. Perricone, profesor filozofije, Iona College in New Rochelle, New York
prof. Thomas Pink, professor emeritus filozofije, King’s College, London
vlč. dr. Andrew Pinsent, University of Oxford, Ujedinjeno Kraljevstvo
Tomasz Rowiński, povjesničar ideja, urednik Christianitas, Grodzisk Mazowiecki, Poljska
Anna Rist, umirovljena profesorica klasičnih jezika, Toronto, Kanada
dr. John Rist, umirovljeni profesor klasičnih jezika i rane kršćanske filozofije i teologije
Luis Román, teolog i katolički komentator, Florida, SAD
Jesse Romero, katolički apologist, propovjednik, autor, Queen Creek, Arizona, SAD
Eric Sammons, urednik Crisis Magazine
dr. César Félix Sánchez Martínez, profesor filozofije, Universidad Nacional de San Agustín, Peru
dr. Tommaso Scandroglio, autor, Italija
Wolfram Schrems, vjeroučitelj, aktivist za život, Beč, Austrija
dr. Anna Silvas, stručnjakinja za grčke otce u mirovini, University of New England, Australija
vlč. Robert Sirico, President, St. John Henry Newman Institute, Grand Rapids, Michigan
dr. Michael Sirilla, profesor teologije, Franciscan University of Steubenville, Ohio
John Smeaton, suosnivač Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Tam X. Tran, S.T.L., Pastor of Our Lady of Vietnam Catholic Church, Silver Spring, Maryland
vlč. Glen Tattersall, župnik Sv. John Newman, Melbourne, Australija
Inge M. Thürkauf, glumica, novinarka, javnoga zagovarateljica obitelji, Njemačka
José Antonio Ureta, autor, Pariz, Francuska
Aldo Maria Valli, pisac, Rim, Italija
dr. Gerard van den Aardweg, autor, psiholog and psihoterapeut, Nizozemska
Mathias von Gersdorff, autor i aktivist za život, Frankfurt, Njemačka
prof. dr. Berthold Wald, umirovljeni profesor filozofije, Münster, Njemačka
dr. Thomas Ward, predsjednik Akademije Ivana Pavla II. za ljudski život i obitelj
dr. Leonard P. Wessell, professor emeritus, German Studies, University of Colorado
John-Henry Westen, suosnivač i glavni urednik LifeSiteNews
dr. Elizabeth D. Wickham, izvršna direktorica Lifetree.org, Raleigh, Sjeverna Karolina, SAD
dr. Timothy Williams, profesor francuskoga, Franciscan University of Steubenville, Ohio, SAD
Chilton Williamson, pisac, bivši urednik National Review and Chronicles, Laramie, Wyoming, SAD
dr. Hubert Windisch, svećenik, umirovljeni profesor pastoralne teologije, Burglengenfeld, Njemačka

đakon Timothy Woods, Huntington, Indiana, SAD
Elizabeth F. Yore, Esq., utemeljiteljica Yore Children, Chicago, Illinois, SAD

Među onima koji iskazuju podršku Stricklandu svakako valja spomenuti KARDINALA MULLERA,  ex prefekta Kongregacije za nauk vjere (a koja više ne postoji pod tim nazivom, već je taj najvažniji ured u Vatikanu papa Franjo preimenovao u Dikasterij za nauk vjere, kojim sada upravlja kontroverzni biskup, odnedavna kardinal, Victor Fernandez koji, između ostalog, podržava blagoslove istospolnih parova…).

BISKUP STRICKLAND je poznat po obrani života nerođenih, u vrijeme Korona-krize zalagao se za pravo na ne-cijepljenje upitnim, experimentalnim “cjepivima” , a svom nauku redovito podsjeća da moramo ostati vjerni Evanđelju Isusa Krista i Crkvi koju je Isus ustanovio, ne pristajući na to da se od Crkve radi neka nova ili drugačija Crkva.

Na njegovoj stranici možemo pročitati i pastoralna pisma koja je nedavno pisao kako bi utvrdio braću svećenike u vjeri. No, umjesto očinske papine podrške što je dobio? Apostolsku vizitaciju iz Vatikana! (moguće baš zato kako bi se moglo reći da je otišao sa službe nakon Vatikanske “inspekcije”) Nakon toga – tišina. Nikakve izjave o bilo čemu što bi se pokazalo ozbiljan razlog za uklanjanje sa službe biskupa biskupije Tyler u Teksasu. Kao da se koristila metoda zastrašivanja i kao da se očekivalo da sam odstupi sa dužnosti  – a samo zato jer želi ostati vjeran nepromjenjivom učiteljstvu Katoličke Crkve. A pošto nije želio sam odstupiti papa ga je sam razriješio dužnosti. I onda čitamo natpise: “Razriješen s dužnosti nakon apostolske vizitacije…”, a većina onih koji ništa ne znaju o biskupu Stricklandu i njegovim apostolskim nastojanjima,  tako olako mogu zaključiti da Vatikan (tj. papa) zasigurno ima neke razloga za svoje takvo postupanje.   A ima li zaista? Nitko ne zna za te “razloge”, osim pape, izgleda. (A možda se pravi razlog krije u govorima kao što je ovaj iz 2018. KRATKI VIDEO). I očito je da se biskup Strickland našao u situaciji kao i kardinal Muller, kad ga je papa Franjo, bez ikakva objašnjenja otpustio iz najvažnijeg ureda u Vatikanu.

U jednoj izjavi kardinala Mullera, prije nego se dogodilo ovo najnovije razrješenje, stoji:

Ono što se radi biskupu Stricklandu je strašno. To je zlouporaba božanskog prava episkopata.
-Kad bih mogao savjetovati mons. Stricklanda, on nikako ne bi trebao (sam) dati ostavku, jer bi se onda moglo oprati ruke od krivnje.

Nadalje, kardinal Muller objašnjava:

Prema zakonu pravednosti, Papa može smijeniti biskupa samo ako je učinio neko zlo (krivovjerje, raskol, otpad, zločin ili potpuno nesvećeničko ponašanje), na primjer pseudo-blagoslov koji vrijeđa Boga i vara ljude o njihovom spasenju – blagoslivljajući osobe suprotnog ili istog spola u izvanbračnim zajednicama.

Samovoljno razrješenje s mjesta biskupa u biskupiji u kojoj je biskupa postavio sam Krist kao vlastitog pastira potkopava Papin autoritet, kao što se povijesno dogodilo s nedostojnim pogađanjem za službu pod avignonskim papinstvom (ovaj gubitak povjerenja bio je jedan od glavnih razloga reformacijskog odvajanja kršćanstva od Katoličke Crkve i mržnje prema papi koji se svojim samovoljnim postupcima stavio na Božje mjesto).

Prema katoličkom nauku, papa ni na koji način nije gospodar Crkve, nego je, kao Kristov zastupnik za sveopću Crkvu, prvi sluga svoga Gospodina, koji je trebao reći Šimunu Petru, koji je upravo postao stijena Crkva: “Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23).
Papa nema ovlasti od Krista da zastrašuje i maltretira dobre biskupe koji slijede Krista Dobrog Pastira koji, u skladu s biskupskim idealom Drugog vatikanskog sabora, posvećuju, poučavaju i čuvaju Božje stado u Kristovo ime, samo zato što lažni prijatelji prokazuju te dobre biskupe papi kao neprijatelje,

dok heretički i nemoralni biskupi mogu raditi što hoće, odnosno svaki dan uznemiravati Kristovu Crkvu nekim drugim glupostima. 

*******

Biskup Strickland nakon razriješen nije ljut ili ogorčen. Njegova je snaga u euharistijskom Isusu i molitvi, osobito molitvi krunice.  Na nama je da molimo za papu i svećenike. U kratkom videu od minute možete poslušati biskupovu poruku – nakon razrješenja

No, čovjek tek kad se ispovjedio (kad se radi o teškim grijesima) može primati ostale sakramente. Crkva nas opominje da to učinimo što je prije moguće.

Savršeno kajanje i sveta ispovijed nam opraštaju krivnju grijeha i vječnu kaznu u paklu, ako smo bili u teškom grijehu. Opraštaju nam i barem dio vremenite kazne koju smo grijehom zaslužili.

No, budući da je naše kajanje rijetko tako veliko da bismo njime dobili i oprost sviju tzv. vremenitih kazni, ili barem strpljivim podnošenjem nevolja života. One vremenite kazne za koje nismo uspjeli zadovoljiti u ovom morat ćemo ispaštati u čistilištu. Nevolje koje nas s Božjim dopuštenjem snalaze u životu, čiste nas od vremenitih kazni, ali naša nestrpljivost odviše često umanjuje njihov učinak. Isto tako ne mogu nas posve očistiti ni dragovoljne pokore što ih preuzimamo na sebe.

Tu nam dolazi u pomoć Sveta CRKVA. Vlašću dobivenom od Isusa Krista ona nam podjeljuje takozvane oproste, vezujući ih uz molitve i dobra djela.

Iz preobilja zasluga života, muke i smrti Isusa Krista, njegove presvete Majke i svetaca, iz te prebogate riznice Crkve, ona uzima i dijeli nama – u oprostima.

“Oproštenje je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik pravo raspoložen i uz određene uvjete dobiva posredovanjem Crkve koja kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno. Oprosti se mogu namijeniti za žive i pokojne”  (Usp. Katekizam katoličke Crkve, GK, br. 1471) 

O nama, o našem duhovnom raspoloženju ovisi hoćemo li stvarno dobiti POTPUNI OPROST.

Svojevoljno prijanjanje uz bilo koji tzv. laki grijeh (navezanost na neki laki grijeh) sprječava nas u dobivanju potpunog oprosta. U takvu slučaju možemo postići samo djelomičan oprost. 

Da bismo zadobili potpuni oprost potreban nam je čin savršene ljubavi prema Bogu i odricanje od svake navezanosti na bilo koji grijeh.

Čovjek koji se nalazi u stanju smrtnog grijeha, koji dakle nije u stanju milosti ne može zadobiti nikakva oprosta.

Prema najnovijim propisima Svete Crkve potpuni oprost može dobiti samo jedna put u jednom danu.

Ako molitve ili dobra djela uz koja je vezan oprost učinimo više puta u jednome danu, dobivamo u daljnjim slučajevima nakon prvog puta, samo djelomičan oprost. A djelomičan oprost sastoji se uvijek u tome da nam sveta Crkva iz svoje duhovne riznice podjeljuje još toliko oprosta vremenitih kazni koliko smo već zadobili tom molitvom ili dobrim djelima. Crkva nam dakle djelomičnim oprostom podvostručuje naše zasluge.

Oprosti vezani uz pojedine blagoslovljene predmete gube se ako se predmet proda ili bude bitno oštećen.

Potpuni oprost Križeva dobre smrti

Da bi umirućima omogućila dobivanje oprosta vremenitih kazni koje bi oni morali trpjeti u čistilištu, Crkva blagoslivlje križeve nazvane Križevi dobre smrti. Oni su obdareni potpunim oprostom koji možemo zadobiti na smrtnom času. Papa Pio X kaže: Svaki vjernik koji takav blagoslovljeni križ, makar i ne pripada njemu, poljubi ili na bilo koji način dodirne može dobiti potpuni oprost uz uvjet da se ispovjedio i primio svetu pričest ili ako toga nije mogao učiniti da se barem pokaje za svoje grijehe; da pobožno zazove sveto ime Isusovo i da smrt prima s predanjem iz Božje ruke kao pokoru za svoje grijehe” Ovaj križ nam je koristan i za vrijeme našega života i naročito u bolestima, jer nas uči da naše trpljenje sjedinimo s trpljenjem Spasiteljevim i s njime ga velikodušno prikažemo nebeskome Ocu.

Nabavimo si dakle, Križ – medaljicu sv. Benedikta, nosimo je uza se, poljubimo često, s poštovanjem i ljubavlju spram Spasitelja na križu kao i medaljicu sa slikom sv. Benedikta.

Sv. Benedikt  život – štovanje – molitve, Naklada sv. Antuna, (priredio: Marko Zefić)

U svjetlu nedavnih i kontroverznih riječi pape Franje podržavajući civilno partnerstvo za istospolne parove, kardinal Gerhard Müller objasnio je u novom današnjem intervjuu u Italiji prirodu papinstva i ograničenja njegovih ovlasti. Inzistirao je na tome da Papa mora služiti Bogu i njegovom učenju, dodajući da postoje trenuci u kojima katolici “moraju kritizirati mnoge ideje i postupke pojedinih Papa”. Takvo propitivanje, međutim, ne dovodi do “propitivanja božanske misije i mandata Pape kao Petrovog nasljednika”, objasnio je Kardinal.

Riječi kardinala mogu biti korisne mnogim katolicima koji se suočavaju sa situacijom da moraju proturječiti vlastitom Papi.

U razgovoru s talijanskim novinama La Verità , o nedavnim papinskim riječima o istospolnim civilnim zajednicama, kardinal Müller istaknuo je kako ta “privatna pastoralna razmišljanja” Pape “nisu locus theologicus” i “nemaju autoritet za katoličkog kršćanina . “

“Vjera proizlazi iz Božje objave, a ne iz manipulativnih formulacija…  ” izjavio je bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Također je inzistirao na tome da je “brak cjeloživotna zajednica između muškarca i žene”, dodajući da je “svako spolno zajedništvo izvan braka objektivno težak grijeh”.

U novom dokumentarnom filmu koji je premijerno prikazan u Italiji 21. listopada, papa Franjo pozvao je na legalizaciju homoseksualnih civilnih zajednica. Govoreći o homoseksualnim civilnim partnerstvima, rekao je, „Ono što moramo stvoriti je zakon o civilnom partnerstvu. Na taj su način zakonski pokriveni. Zauzeo sam se za to.”

Dalje komentirajući ove riječi koje dolazi od pape, kardinal Müller ističe da su papinske granice definirali Vijeće u Firenci, kao i Prvi i Drugi Vatikanski sabor, te da je „autoritet papinskog učiteljskog i upravnog ureda se ne temelji na ograničenoj osobnosti bilo kojeg okupatora Petrovog prijestolja. “

Počevši od Petra, objasnio je prelat, papin se autoritet temelji na “božanskoj misiji”. „Njegov autoritet koji poziva na vjersku poslušnost svih katolika”, nastavio je Müller, „samo je ispovijedanje onoga što mu je otkrio nebeski Otac: naime, da Isus nije samo neka vrsta proroka ili moralnog modela , nego, bolje reći, Sin Božji (Mt 16,16) “, to jest,„ Sin Presvetog Trojstva, Koji nam je objavio svoga Oca (Mt 11,27) i kome – kao Sinu – data je sva sila na nebu i na zemlji. ”

“Apostoli i njihovi nasljednici”, nastavio je kardinal Müller, “poučavaju samo ono što im je dao Isus.”

U tom je smislu vjerska poslušnost ovdje dio „natprirodne vjere, koja je izravno usmjerena na Boga koji to ne čini i ne može zavarati“. Takvo učenje tada isključuje “slijepu poslušnost prema čovjeku, kao što je poznato u totalitarnim sustavima i njihovom kultu ličnosti njihovih vođa”.

Na pitanje La Verita o činjenici da svojom novom izjavom Papa zapravo proturječi tekstu magisterija Kongregacije za nauk vjere 2003. godine u kojem je presuđeno da Crkva ne može priznati civilne zajednice istospolnih parova, Nijemac prelat je objasnio:

Prije svega, Papa mora biti u skladu s Otkrivenjem, jer se to može naći i svjedočiti u Svetom pismu i u apostolskoj predaji. Tada također mora prepoznati sve dogmatske odluke prethodnih vijeća i papa. Ni trenutni Papa ni njegovi prethodnici ne mogu nametnuti vlastita subjektivna uvjerenja (o svjetskoj politici, obrazovanju djece ili umijeću kuhanja) cijeloj Crkvi.

Kardinal Müller jasno je stavio do znanja da se “može i mora kritizirati mnoge ideje i postupci pojedinih papa, a da se ne dovodi u pitanje misija i mandat pape kao nasljednika svetog Petra.”

Iako je Isus postavio svetog Petra prvim papom, ali u isto vrijeme Isus ga je također “žestoko kritizirao”, posebno zbog negiranja Krista tijekom njegove muke.

Stoga su sveti Jeronim, sveti Augustin, kao i sveti Toma, hvalili svetog Pavla zbog njegove hrabrosti, “njegove najžešće kritike Petra”, a istodobno su hvalili svetog Petra zbog “poniznosti, s koji je prihvatio ovu bratsku ispravku «. U to je vrijeme, nastavio je njemački kardinal, „St. Petar je činio neizmjernu službu za jedinstvo Crkve. ”

Müller je predstavio ovu situaciju između svetog Petra i svetog Pavla – gdje se sv. Pavao usprotivio sv. Petru u lice – kao uzor našoj Crkvi i danas: „Uloga primata Rimske crkve uvijek moraju voditi dva apostolska viteza koji su svojom mučeničkom krvlju kupili za Rimsku crkvu primat u zajedništvu s biskupskim mjesnim crkvama.”

Ovdje je kardinal Müller također inzistirao da su u povijesti Crkve postojali trenuci u kojima su pape u prošlosti griješili. “Povijesno se događalo da su čak i pojedini pape bili nesigurni u pogledu pitanja vjere ili čak ozbiljno pogriješili.”

Ovdje nas je njemački kardinal podsjetio na vrlo ograničenu narav dogme o papinskoj nepogrešivosti. Nepogrešivost stupa na snagu tek kad papa govori „ex cathedra “ i cijeloj Crkvi predstavi „otkriveni nauk vjere“. Dakle, papa ne može Crkvi “nametnuti” svoje “subjektivne vrijednosti i ograničene filozofske i teološke teorije”, kao da su “otkrivene od Boga”.

Prelat očito kritizira svaki novi koncept otkrivenja prema kojem bi nova nadahnuća mogla voditi papu da nadiđe ono što je oduvijek učila Katolička crkva.

Ovdje Kardinal odbacuje svaku teoriju prema kojoj postoji trajna objava i da je papa Franjo sada božanski nadahnut u svojim novim idejama.
“Objava je definitivno završila u svojoj konstitutivnoj stvarnosti smrću posljednjeg apostola“, inzistirao je Müller. „Pape i biskupi samo su Kristovi sluge i svjedoci jednom zauvijek Božje objave u Isusu Kristu, a ne primatelji nove objave koja nadilazi Krista ili ga čak svodi na preliminarnu fazu do višeg znanja o Bogu . ”

Bilo koji „pseudo-intelektualni razgovor o promjeni paradigme“ ovdje se jasno ocjenjuje kao „neskrivena hereza koja krivotvori Riječ Božju i koja vino bračne gozbe iz Kane pretvara natrag u vodu“.

U tom smislu ne postoji način da se “apsolutizira crkveno-politička moć Pape i njegove misije”, i, prema tome, kako je izjavio kardinal Müller, “s pravom branimo autentično učenje o papinstvu prema onim katolicima” koji to čine tako.

Life site news

«Ovaj virus predstavljao je tragediju za mnoge ljude. Upravo iz tog razloga Crkva ima zadatak ponuditi viziju ljudske patnje i postojanja u perspektivi vječnog života, u svjetlu vjere. Suspenzija Misa s ljudima je odricanje od nečijeg zadatka, to je snižavanje Crkve u ovisnost o državi. To je neprihvatljivo. ”

„Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. ” Kršćanstvo u tom ipak slijedi Isusov “skandalozni” primjer,  ženu poštuje više nego je poštovana do tad, ali svećenstvo je rezervirano samo za muškarce. Sveto Pismo Starog ni Novog zavjeta ne poznaje žene svećenice. (…)

Feministički zahtjevi govore o „nepravdi“ u ženskoj naravi da samo ona mora rađati, a onda i znanost i zakon pomažu onima koji žele promijeniti narav (mijenjajući muško u žensko i obrnuto). Postoji sveta jednakost između muškaraca i žena, ali postoji i različitost. Borba protiv prirodne tj naravne nejednakosti dovodi do uništavajućih posljedica.

Neki idu dotle da te ideje i naše ljudske kategorije primjenjuju i na Boga, govoreći da je On i Majka. S filozofske točke gledišta možemo reći da koliko je Otac toliko je i Majka, ali kršćanstvo nije filozofija.

„Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom.“

– Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor  o vjeri“

(…) Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. (…)

…

Svećeništvo pod znakom pitanja

(…) Dokument Kongregacije za nauk vjere koji naglašava katoličko „ne“ (koje su djelile i druge crkve kao Pravoslavna, te sve do novijih vremena i Anglikanska) ređenju žena za svećenike, potpisao je predhodnik kard. Ratzingera.  (…)

(…)  „Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima, u svakom slučaju razumski opravdanima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. Mnogima se ova mogućnost ređenja, mogućnost da imamo katoličke svećenice čini ne samo opravdanom nego i bezazlenom: jednostavno, neophodno prilagođavanje Crkve novoj društvenoj situaciji.“

Zašto, onda pitam, ustrajno to odbijati?

„U stvarnosti ovakva vrsta „emancipacije“ žene nije nova. Zaboravlja se da su u antičkom svijetu sve religije imale svećenice. Sve osim jedne: židovske. Kršćanstvo i ovdje, slijedeći izvorni „skandalozni“ Isusov primjer, otvara ženama novu situaciju, daje im mjesto koje predstavlja novinu prema židovstvu. Ali svećeništvo ipak ostavlja samo muškarcima. Očito, kršćanska intuicija je shvatila da se ne radi o nebitnom, sekundarnom pitanju te da obrana Svetoga pisma (koje ni u SZ ni u SZ ne poznaje žene-svećenike) znači ujedno i obranu ljudske osobe. Počevši, razumije se, od osobe ženskog roda“

(…)

Određeni feministički zahtjevi smatraju „nepravednim“ da samo žena treba rađati i dojiti. I znanost im, a ne samo zakon, pomaže: mijenjajući muško u žensko i obratno, kako smo već rekli; ili odvajajući plodnost od seksualnosti te težeći prokreaciji prema vlastitoj volji pomoću tehničke manipulacije. Nismo li možda svi jednaki? Dakle, ako je neophodno, treba se boriti i protiv naravne „nejednakosti“. No, ne može se boriti protiv naravi a da se ne proizvede devastirajuće posljedice. Sveta jednakost između muška i ženska ne isključuje nego zahtjeva, različitost.“

Od razgovora o općemu prelazimo na ono što nas više zanima. Što se događa kada ovakve orijentacije uđu u religioznu, kršćansku dimenziju?

„Događa se da se međurazmjena spolova koji bivaju viđeni kao jednostavne „uloge“, uvjetovane više od povijesti nego od naravi, te banaliziranje muška i ženska proširuju na samu ideju Boga a odatle se šire na cjelokupnu religioznu stvarnost.“

Ipak, čini se da i katolik (a to je nedavno i Papa potvrdio) može držati da je Bog iznad kategorija svojih stvorenja; dakle koliko je Otac toliko je i Majka.

„To je uistinu točno ako to promatramo s čisto filozofske, apstraktne točke gledišta. Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom. Ono što je radikalni feminizam – ponekad i onaj koji se poziva na kršćanstvo – nije spreman prihvatiti jest upravo ovo: egzemplarni, sveopći i nepromijenjivi značaj odnosa između Krista i Oca.“

Ako su to suprostavljene pozicije, primjećujem, izgleda da je dijalog blokiran.

Doista uvjeren sam, kaže, da ono čemu vodi feminizam u svojem radikalnom obliku nije više kršćanstvo kakvo poznajemo, nego se radi o različitoj religiji. Ali, također sam uvjeren (počinjemo uviđati duboke razloge biblijskog stajališta) da Katolička crkva i one pravoslavne, braneći vlastitu vjeru i vlastiti pojam svećeništva, brane u stvri bilo muškarce bilo žene u njihovoj najdubljoj stvarnosti, u njihovoj neopozivoj različitosti muška i ženska; dakle u njihovoj nesvedivosti na jednostavnu funkciju, ulogu“.

(…)

Radikalni feminizam, po Ratzingeru također je plod ”bogatog Zapada i njegovoj intelektualnog establišmenta”, ”navješta osobođenje, tj. spasenje, različito ako ne i oprečno onome kršćanskome”. No, upozorava: „Spada na sve muškarce, nadasve žene, koji kušaju plodove ovog preuzetnog post-kršćanskog spasenja, da se stvarno upitaju da li to spasenje doista znači povećanje sreće, veću ravnotežu, životnu sintezu, bogatiju od one koja je napuštena jer se smatra nadiđenom“.

Dakle, kažem, prema vama, vanjština bi varala: umjesto da se okoristite, žene bi bile ustvari žrtve ove ”revolucije” koja je u tijeku.

„Da – ponavlja – žena plaća najviše. Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. Žena, stvarateljica u pravom smislu riječi jer daje život, ništa ”ne proizvodi” u onom tehničkom smislu koji je jedino vrednovan u pretežno muškom društvu koje cijeni nadasve učinkovitost. Ženu se uvjerava da ju se želi „osloboditi“, „emancipirati“, sileći je da postane poput muškarca. Na taj način postaje istovrsna s kulturom proizvodnje te potpada pod kontrolu muškog društva tehničara, prodavača, političara koji traže profit i moć, sve organizirajući, sve prodajući, sve instrumentalizirajući za svoje ciljeve. Tvrdeći da je seksualna specifičnost nešto drugotno (dakle, negirajući samo tijelo kao utjelovljenje Duha u jednom spolnom  biću), žena je pokradena ne samo za majčinstvo, nego i za slobodan izbor djevičanstva. Ipak, kao što muškarac sam ne može prokreirati, tako ne može biti ni djevac  osim ako ne „imitira“ ženu koja je – i na ovaj način – za drugi dio čovječanstva imala najvišu vrijednost „znaka“ i „primjera“.

Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor o vjeri“

…

(…) Došlo je do mišljenja da se radi o milosti uvijek kada se netko – nevjernik u nekoj religiji ili sljedbenik bilo koje religije – ograniči samo na to da prihvati samoga sebe kao čovjeka. Po ovim teorijama, kršćanin bi imao samo veću svijest one milosti koja bi bila u svima bez obzira bili kršteni ili ne. Nakon što je umanjena bit i potreba krštenja, velik naglasak je stavljen na nekršćnaske religije koje poneki teolog predstavlja ne kao izvanredne nego kao redovite puteve spasenja.“

-Do kojih posljedica je to dovelo?

Slične hipoteze zasigurno su u mnogome usporile misijsko nastojanje. Netko je počeo pitati se: „Zašto uznemiravate nekršćane, vodeći ih krštenju i vjeri u Krista, budući da je njihova religija njihov put spasenja, u njihovoj kulturi, u njihovu djelu svijeta?“

Na ovaj način, između ostalog, zaboravila se sveza koju Novi zavjet ustanovljuje između između spasenja i istine, čije poznavanje (to na izravan način potvrđuje i Isus) oslobađa i spašava. Ili, kako kaže sv. Pavao: „Bog, naš spasitelj, želi da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine.“

Ta istina, nastavlja apostol, sastoji se u tome da treba znati da je „samo jedan Bog i samo je jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus koji sebe samoga dade kao otkup za sve.“ (1 Tim 2,4-7) To je ono što moramo s poniznošću i snažno, nastaviti navješćivati današnjem svijetu po svijetlom primjeru naraštaja koji su nam predhodii u vjeri.“

Iz knjige “Razgovor o vjeri” – intervju Vittori Messori & Joseph Ratzinger (Benedikt XVI)

Kardinal Burke i biskup Schneider izlažu šest zabrinjavajućih točaka učenja koja se navode u radnom dokumentu Amazonske sinode. Oni je nazivaju ‘alarmantnom manifestacijom zbrke, grešaka i podjela koje danas pogađaju Crkvu.”
Naglašavaju također da je svatko od nas pozvan da sa svoje strani učini što može da ova zbrka još više ne prodre u Mistično Tijelo Kristovo.
“Svaki katolik kao pravi Kristov vojnik pozvan je ČUVATI I PROMICATI ISTINE VJERE te DISCIPLINE KOJOM SE TE ISTINE POŠTUJU U PRAKSI. ”
– podsjećaju biskupi na citat blaženog kardinala Johna Henrya Newmana koji će biti kanoniziran 13.10., tijekom Amazonske sinode. (!)
POZIVAJU NA 40 DANA MOLITVE desetice krunice dnevno i POSTA kako se ovaj radni dokument ne bi odobrio.

&&&

1) Implicitni PANTEIZAM koji IDENTIFICIRA BOGA SA PRIRODOM i univerzumom. Panteizam je ideja da je sve jedno: i Bog i svemir. Prema tom poimanju Bog ne postoji kao samostalno biće, kao Osoba, već je dio kozmosa (!). Takvo poimanje nespojivo je s Katoličkom vjerom. (Usporedi: “Isus Krist – nositelj vode žive…”)

2) Dokument predstavlja POGANSTVO kao izvor Božje objave i ALTERNATIVNI PUT SPASENJA. Poganska praznovjerja ne mogu biti izvor Božje Objave. Tu se radi o pogrešnom poimanju Božje Objave, koja je već sadržana u Svetom Pismu i Svetoj Predaji Crkve. Ovdje se to želi relativizirati na način da se odbacuje ta jedinstvenost BOžje Objave (Isusa Krista kao jedinog Spasitelja), te se želi potvrditi da su i PRAZNOVJERJA POGANSKIH PLEMENA BOŽJA OBJAVA, te da zaslužuju stav dijaloga i prihvaćanja od strane Crkve.

3) Ideja da su DOMOROCI VEĆ PRIMILI BOŽJU OBJAVU i da CRKVA u Amazoni TREBA misionarsko i pastoralno ”OBRAĆENJE”. Crkva je pozvana na evangelizaciju (Isus je poslao učenike: Idite po cijelom svijetu i navještajte evanđelje i krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”) no ovdje se EVANGELIZACIJA ŽELI ZAMIJENITI SA KULTURNIM DIJALOGOM. U dokumentu se navodi da Crkva mora primiti od tog ‘bogastva simbola i rituala autohtonih naroda” (Usporedi encikliku Ivana Pavla II “Redemptoris missio br 52. )

4) odobravanje ZAREĐIVANJA ŽENA i PRETVARANJE OŽENJENIH LOKALNIH POGLAVARA U SVEĆENIKE druge klase. Tu se radi o pogrešnom shvaćanju sakramenta svetog reda. Pod izgovorom “nedostatka svećenika” i nemogućnosti da se zbog toga euharistija češće slavi želi se uvesti ređenje žena i plemenskih vođa. Ti plemenski vođe mogli bi imali ovlast izvoditi i svoje plemenske rituale. Nepotrebno je reći da Crkva odbacuje takve ideje. (Usp. KKC 1592., enciklika Pavla VI.,  apostolsko pismo Ivana Pavla II Ordinatio Sacerdotalis br 1,3,4 i dr.)

5) Čovjek se smatra pukom karikom u prirodnom ekološkom lancu (ne kao stvorenje iznad svih drugih stvorenja stvoreno na sliku Božju!) a ekonomski razvoj je “agresija na “Majku Zemlju”. REATIVIZIRA SE KRŠĆANSKO POIMANJE ČOVJEKA koje ga prepozna kao sliku Božju i kao vrhunac Božjeg stvaranja. (Post 1,26-31) Umjesto toga dokument ljudsko biće smatra samo karikom u ekološkom lancu prirode, a društveno ekonomski razvoj se gleda kao “agresija na ‘Majku Zemlju’ “. (Usp KKC 307) Crkva odbacuje takvu ideju. Ljudi imaju dostojanstvo koje nadilazi sve stvoreno, a materijalni i tehnološki napredak nije vezan uz grijeh.

6) Dokument poziva na “PLEMENSKI KOLEKTIVIZAM” a koji UGROŽAVA INDIVIDUALNU OSOBNOST i SLOBODU.

Kardinal Burke i biskup Schneider ovo nazivaju ”alarmantnom manifestacijom zbrke, grešaka i podjela koje danas pogađaju Crkvu.”

Naglašavaju također da je svatko od nas pozvan da sa svoje strani učini što može da ova zbrka još više ne prodre u Mistično Tijelo Kristovo.

“Svaki katolik kao pravi Kristov vojnik pozvan je ČUVATI I PROMICATI ISTINE VJERE te DISCIPLINE KOJOM SE TE ISTINE POŠTUJU U PRAKSI. ”

– podsjećaju biskupi na citat blaženog kardinala Johna Henrya Newmana koji će biti kanoniziran 13.10., tijekom Amazonske sinode. (!)

Izvor: lanuovabusola

Upućuju poziv NA MOLITVU jedne desetice krunice dnevno

i POST 40 DANA

od 17. rujna kako se ovaj radni dokument Amazonske sinode ne bi odobrio!

Vidi: Križarski rat – ncregister

Vidi također: Lik Krista je odsutan iz Amazonske sinode, (nadbiskup Vigano), lifesite

No, događa se nezamisliva reforma Instituta. 

Naime, projekt koji je zamislio Ivan Pavao II pokušava se srušiti. Želi se staviti ljudske znanosti iznad teologije. Želi se više sociologije, manje teologije, manje morala. Postaje to svojevrsni sociološki odjel. S instituta se otuštaju profesori koji su tu radili od početka, profesori koji su bili najbliži učenju Ivana Pavla II, i to bez ikakva valjana razloga, već zato što se ne uklapaju u „nove satute“.  Ako se potvrde najavljene promjene na Institutu će predavati  profesori poput Maurizia Chiodija, a koji zagovara kontracepciju i homoseksualne čine kao „moguće dobro“ u određenim okolnostima (!).

I kako se onda može reći da je sačuvna baština Ivana Pavla II?

Moralni nauk je temelj katoličke vjere. Ako te stvari nisu poznate onda i bračni moral ostaje negdje u zraku, govori potpredsjednik Papinskog instituta Ivan Pavao II, o. José Granados. Profesorima je otkaze uručio kardinal Paglia, koji je sada jedini nadležan za primanje i otpuštanje profesora. Prije se to činilo na vijeću, gdje je o tomu odlučivala većina. Iako Institut tvrdi da su dostupni za objašnjenja činjenica je da nisu, jer je Catholic Herald ostao bez traženih objašenjenja, a koja će se navodno dati kroz sljedećih nekoliko tjedana. Valjda u nadi da će se do tada promjene učiniti i nekako zaboraviti. Tako, čini se da se pitati može, ali odgovore se ne može dobiti.

Promjene su se dale naslututi već nakon smrti kardinala Caffare, jer dva dana nakon njegove smrti promjenjen je naziv instituta u „Institut za brak i obiteljske znanosti“. Kardinal Caffara bio je prvi predsjednik Instituta i  govorio kako su svi učitelji  spremni boriti se za katolički moralni nauk, za učenje Humanae Vitae, o bračnoj ljubavi i neraskidivosti braka itd.  Do sada su svi profesori branili ove dvije istine. A što će biti od sada?

Oni koji su vjerni učenju Ivana Pavla II smatraju da bi bolje bilo da se ukloni ime Ivana Pavla iz imena instituta, s obzirom da se stvari drastično mijenjaju.

Studenti se bune protiv ove reforme jer vide da je to nešto posve drugo od onog što su željeli upisati. Do 4.8.2019. skupljeno je šetsto potpisa studenata, kao APEL da se obrani Institut Ivana Pavla II. tj. ono što je on zamislio. Moralna teologija je bila od velike važnosti za Ivana Pavla II, a sad, prema novom kurikulumu, moralna teologija je prepolovljena, a oni koji su je predavali dobili su otkaz. Također su otkazana predavanja poljskih profesora koja su se trebala održati u ožujku, a inače su, kao stručnjaci, držali predavanja na temu spisa Ivana Pavla II, obiteljske duhovnosti i njegove filozofije.

P.S. I oni koji nisu studenti mogu pročitati pismo predsjedniku Instituta (dostupan prijevod na više jezika u pdf) koje je napisano kao apel,  u svrhu obrane Instituta Ivan Pavao II.

…

Uređivano 5.8.2019.

Pridružite se apelu studenata!
kliknite na link: https://www.appellostudentigp2.com/
pa (za sad dok nema prijevoda na hrvatski) može se (dovoljno dobro) prevesti

uz pomoć google-translate,
te poslati svoju podršku (potpis)
na linku: https://docs.google.com/…/1FAIpQLSdTUbZoLnywZB…/viewform