Predaja govori kako je na jednom brodu koji je išao iz Svete zemlje ili Carigrada bilo tijelo svetog Šimuna i njegov vlasnik se teško razbolio. Kad je vidio da neće moći nastavit putovanje onda je dao skrovito zakopati tijelo svetog Šimuna u Zadru, na groblju i tu je ono bilo zakopano. On je kratko nakon toga umro, ali je povjerio redovnicima koji su ga njegovali, a to su bili pustinjaci, povjerio im je da je tu zakopano tijelo svetog Šimuna i da će ga oni naći i da ga iskopaju. Oni su to i učinili po noći. Međutim po noći je došla objava trojici rektora iz Zadra, a to su svjetovne vlasti toga vremena, da se tu nalazi tijelo velikoga sveca i oni su došli i našli redovnike kako iskapaju tijelo i onda su tijelo svečano pohranili u crkvi u Zadru.

Odakle je tijelo došlo tijelo svetog Šimuna u Zadar – dvije su verzije.

Pučka verzija kaže da je tijelo došlo izravno iz Svete zemlje i tu je doista originalno i bilo sahranjeno tijelo svetog Šimuna, a druga je verzija da je došlo iz Carigrada.

Sveti Šimun u Veneciji (zemni ostaci) i sveti Šimun u Zadru (neraspadnuto tijelo)

Naime, kad je bio Križarski rat u 13. st onda je Venecija došla u Carigrad i tamo je osvojila grad. Među njima su se našli neki koji su odlučili ukrasti tijelo svetog Šimuna, a koje je po predaji bilo sahranjeno u Carigradu u jednoj crkvi. To su morali činiti skrovito jer je to bilo strogo zabranjeno. To su učinili tako da je jednom pala ideja na pamet, a to je rekao svom prijatelju, oni su onda uključili i druge i sve skupa njih dvanaest se organiziralo da to naprave. Podijelili su se u dvije grupe, jedna od 5 druga od 7 da raznim putevima dođu do crkve. Međutim ova skupina od njih 7 se izgubila a ona skupina od 5 je došla i oni su to sami obavili. Dvojica su držali stražu, trojica su bili unutra . Nitko se nije usudio razbiti mramornu ploču ispod koje su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna i onda je jedan smogao snage, razbio je mramornu ploču, ispod toga se našla olovna škrinja a u njoj manja škrinja isto od metala u kojoj su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna. Oni su to onda u skrovitosti prenijeli na svoj brod, stavili u jednu drvenu škrinju i to je bilo popraćeno izvanrednim znakovima, svjetlom, mirisima i sl. Kad je narod u Carigradu vidio da im je tijelo ukradeno onda su protestirali kod Venecijanskog zapovijednika koji je izdao strogu zapovijed da se pronađe tko je to učinio međutim ovi su držali dogovor šutnje, nitko ništa nije odao, i na kraju kad je jedan od njih dobilo dozvolu da se  može vratiti u Veneciju on je to iskoristio i prenio zemne ostatke svetog Šimuna u Veneciju, konkretno u mjesto Rialto. Oni su se bili dogovorili da će to predati svom župniku. Imamo svjedočanstva da se sve to tako događalo, župnik je, kad je primio zemne ostatke svetog Šimuna, obavijestio biskupa i svečano su njegovi ostaci prenešeni u crkvu. Znamo ime i župnika iz toga vremena i biskupa i kako se odvio obred. Znači od tada je u Veneciji sagrađena crkva posvećena svetom Šimunu gdje se čuvaju i njegovi zemni ostaci. I trg se zove Trg svetog Šimuna. (Zemni ostaci = jer tu nije tijelo, samo neki ostaci tijela). Tijelo u Zadru je cjelovito tijelo dok su ostaci u Veneciji samo – zemni ostaci. Ove relikvije koje su se pripisivale svetom Šimunu one su bile odijeljene. Već je jedna ruka bila otišla u Francusku, glava je bila pohranjena u Carigradu na drugom mjestu, ono što je ostalo od tijela nije potpuno tijelo. To se štuje u Veneciji. Svakako, neki su naši povijesničari pokušali zaključiti da su ti zemni ostaci iz Venecije došli u Zadar jer postoje neki dokumenti gdje Venecija daruje tijelo svetog Šimuna Zadru, ali su drugi povijesničari protumačili da to darovanje nije bilo stvarno darovanje tih relikvija nego da je to bilo pokazivanje vlasti Venecije koja je na taj način očitovala da ta vlast gospodari i na ovom vjerskom planu. Svakako, po predaji, tijelo svetog Šimuna je bilo sahranjeno na tri mjesta u Jeruzalemu. Tri mjesta su bila kao mjesta njegova posljednjeg počivališta. U jednom od tih mjesta je bio sahranjen i Jakov, „brat“ Gospodinov, i Zaharija, otac sv. Ivana Krstitelja. Jedno od tih mjesta gdje su po predaji njih trojica bila sahranjena je bilo preuzeto od Bizanta i prenijeli su te ostatke u Carigrad. Znači ova druga dva mjesta nisu dirali ostatke nego su mislili da se njegovo tijelo nalazi tu. Znači Zadarsko tijelo svetog Šimuna dolazi izravno iz Svete zemlje i dolazi od dva druga izvora. Sa sigurnošću ne možemo točno utvrditi koje je tijelo doista od svetog Šimuna. Znamo da jedno i drugo tijelo pripadaju svecima, da pripadaju otprilike tom vremenu Isusova života, da dolaze iz Svete zemlje, to je nedvojbeno, koji su stvarno ostaci od svetog starca Šimuna to sa sigurnošću ne znamo. Znači imamo vjerojatnost 50 % najmanje, da je u Zadru sveti Šimun bogonosac. Ono što ide u prilog tomu da se radi baš o svetom Šimunu u Zadru je i to da je pred nekoliko godina pravoslavna Crkva tražila da se jedan dio tijela da za njihovu crkvu koja je sagrađena na mjestu ukopa svetog Šimuna – da se da jedna relikvija tako da oni mogu u crkvi posvećenoj njemu častiti njegove zemne ostatke također, i to je uz dozvolu Vatikana to je zadarski biskup Puljić to i učinio, dakle, darovao im je dio tijela svetog Šimuna koji je onda preneseno u Jeruzalem. Tijelo svetog Šimuna je u Zadar došlo 75 godina nakon ostataka koji su prenešeni iz Carigrada u Veneciju . Uz njega se vezuju mnoga čuda.

Možemo reći čak da je pobožnost prema svetom Šimunu raširenija kod nas nego u Veneciji i to zato jer je sveti Šimun neprikosnoveni autoritet, dok Venecija ima druge svece i ostatke kao što su ostaci svetog Marka evanđelista koji je glavni zaštitnik Venecije. Budući da je tijelo svetog Šimuna očuvano jedan od hodočasnika je prije dva tri stoljeća zamjetio da se vidi još da je taj muškarac bio obrezan i po tome se vidi da je pripadao židovskom narodu, a s njim su povezana i razna čuda, ozdravljenja.

Oni koji su pokušali oskvrnuti njegovo tijelo bili su kažnjeni. Jedan njegov prst je uzela kraljica Elizabeta Kotromanić. Ona se nakog toga pokajala i dala sagraditi veliku škrinju koja je iz 14 og stoljeća i koja se smatra jednom od naših najvećih umjetnina u Hrvatskoj. Ona se na današnji dan otvara i onda se njegovo tijelo može vidjeti. Njegovo je tijelo cjelovito, osim što mu fali taj prst i taj dio tijela koji je darovan pravoslavcima i Jeruzalemu. Praktički je to kao jedna mumija, petrificirana. Pamuk koji se dobiva, a koji se može uzeti u crkvi, to je pamuk koji se prisloni uz tijelo relikvije, i onda na taj način postaje relikvija drugog reda i onda to vjernici koriste kao relikviju svetog Šime.

O škrinji u kojoj se čuva tijelo svetog Šimuna

Ono što je posebno zanimljivo jest škrinja u kojoj se čuva tijelo. Škrinja je podijeljena na ono što pokazuje iznutra i ono što pokazuje izvana. Iznutra imamo šest scena koja prikazuju čuda svetog Šime. Tri su na poklopcu – i pošto je otvorena škrinja vidjet će se ta tri i tri su s unutarnje strane koja nam vjerojatno neće biti vidljiva. Ove izvanjske scene su tri frontalno tri natrag i po jedna sa strane. Znači sve skupa osam prikaza. U ovom prvom frontalnom dijelu – centralni prikaz je prikazanje Isusa u hramu. Tu se vidi starac Šimun koji Isusa uzima u naručje. Kad su se pravile analize vidi se da je Isusovo lice u centru cijele kompozicije od tri scene na frontalnom dijelu škrinje. Imamo dva prikaza sa strane i jedan bočno koji objašnjavaju kako je tijelo svetog Šimuna dospjelo u Zadar. Na jednom prikazu se vidi lađa koja dolazi u Zadar i to je put kojim je tijelo došlo. Na drugome se vidi otkop tijela na groblju od redovnika. Vidi se ova tri predstavnika svjetovne vlasti i onda se vidi još jedna scena prebacivanja tijela u crkvu. Druga tri prizora su vezana uz sam Zadar gdje se dakle prikazuje kralja Ljudevita koji je bio sin od Kotromanićke, koji je vratio tijelo svetog Šimuna ponovo u Zadar. (Jer je on bio, kad je Zadar bio poražen, otet i prenešen u Veneciju neko vrijeme.)

Imamo prikaz gdje kraljica Elizabeta oskrvnjuje relikviju, to je na bočnoj strani, uzima, dakle, jedan prst. Na drugom mjestu je kraljica Elizabeta s kćerima, to je donatorska scena gdje ona svoju obitelj stavlja izravno pod zaštitu svetog Šime. U centru začelja imamo posvetni natpis kraljice Elizabete koji tumači da se u škrinji nalazi tijelo svetog Šimuna i na koncu imamo zadnju scenu koja prikazuje kraljicu Elizabetu uz odar oca koji je neko vrijeme bio pod utjecajem bogumila ali onda je poslije postao dobar katolik. Tri ove scene koje se vezuju uz kraljicu koja je naručitelj škrinje pokazuje da je ona ta koja je škrinju dala izraditi i zato su one stavljene u drugi plan, a u prvi plan su stavljeni prizori kako je tijelo svetog Šimuna došlo u Zadar.

Ono što je zanimljivo jest da je preko ove škrinje Zadar pokušao postići po uzoru na Veneciju, kako su oni razvili štovanje svetog Marka, pokušaju postići to da on postane jedna sila na istočnom dijelu Jadrana i pod zaštitom velikog sveca kao što je sveti Šimun. Zato ova škrinja služi kao jedna potvrda veličine sveca i veličine koju želi izgraditi Zadar u to vrijeme. Kad je nastala škrinja Zadar je doista bio na putu da postane jedna mala republika poput Dubrovnika i proširio se na okolna mjesta tako da je tada bio najjači u povijesti.

Krađe relikvija bila su “normalna stvar”

Zanimljivo je također spomenuti da je kod ratova tada, posebno između Venecije i Genove, i Venecije sa gradovima na našoj strani obale, da se bila proširila praksa da se jednostavno onom tko je poražen – ukradu relikvije svetaca. Tako su Venecijanci ne samo otuđili tijelo svetog Šime i odnijeli ga u Veneciju nego kad su poharali Trogir bili su uzeli njegove relikvije koje su Trogirani uz veliku muku jedva uspjeli dobiti natrag. Tako su bili poharali i Kotor i neke druge naše gradove u Istri. To su slično radili i ovi iz Genove. Tako da je to u ono vrijeme na neki način bilo normalno. To je u to vrijeme smatrano najvećom dragocijenošću, kao najveće blago, a ujedno je bio način i da se protivnika demoralizira i da ga se i na moralnom planu porazi. Tako da ćemo mi danas imat priliku vidjet njegovo tijelo jer je škrinja otvorena … Jedan naš povijesničar je uspio točno rekonstruirat scene na šrkinji zašto su bile scene postavljene baš tako, tri po tri, plus ove dvije scene.

Uz najbolju volju mi ne možemo biti sigurni da se tu doista radi o tijelu svetog Šimuna ali da se radi o svecu iz Isusova vremena to možemo biti sigurni jer potvrde koje smo imali preko čuda na to upućuju.

 Pokušaj krađe tijela od strane talijana, u Drugom svj. ratu

Zadnje čudo koje se dogodilo u Drugom svjetskom ratu je bilo u vrijeme fašizma talijani su odlučili da će prenijet škrinju svetog Šime u Italiju, drugim riječima da će ukrasti njegovo tijelo i škrinju, i prenijeli su je bili na brod ali na brodu se dogodilo da brod nije mogao isploviti. Još i sada su živi neki očevici iz toga vremena koji svjedoče da je brod jednostavno stao u luci i nije mogao isploviti. Onda su se dosjetili da je to zbog škrinje. Pozvali su svećenike da mole da brod može isploviti i biskupa, međutim brod nije isplovio. Biskup se dosjetio da pozove jednog mladomisnika koji je molio nad škrinjom i škrinja se nakon toga mogla podići i shvatili su da je jedino što mogu jest da je mogu vratiti natrag u crkvu. I tako je škrinja bila vraćena i evo hvala Bogu stoji i štuje se u Zadru.

Mi Hrvati inače imamo tu jednu nezgodnu crtu da slabo cijenimo svoju duhovnu baštinu, inače što spada na naše bogatstvo, kulturno i povijesno. Tako je i sveti Šime u Zadru na neki način ostao u zapećku i oko njega se nije razvilo neko štovanje.

O štovanju svetog Jakova u Španjolskoj

Španjolci su vidimo oko svetog Jakova razvili štovanje i razvili su famozni „Put svetog Jakova“,  a imaju puno manje dokaza da se tu doista radi o njegovu tijelu nego što imamo mi.

To je pitanje uvijek pitanje pobožnosti i štovanja naroda. Tako da je na nama da tu pobožnost širimo i preko nas će onda i drugi ljudi upoznavat i jasno bilo bi poželjno kada bi imali hodočasničke rute do svetog Šime i na taj način njegovali i širli tu baštinu.

Jasno da se i te stvari mogu iskriviti tako da u Španjolskoj put svetog Jakova je postao na neki način jedna moda i mnogi tim putem idu ne iz vjerskih pobuda nego više iz nekih drugih pobuda, duhovnih a koje mogu biti new age pobude, ili da borave u prirodi ili da pronađu sebe ili iz raznih drugih motiva. Znači da u jednom sekulaziranom društvu u kojem se nalazimo jasno da se izvorni vjerski sadržaj iskrivljuje i dobiva druga značenja. Čak u Santiagu gdje je tijelo svetog Jakova tamo ćete vidjeti gdje se prodaju vjerski suveniri da se prodaju uz vjerske suvenire vrlo ravnopravno prodaju i suveniri kao vještice na metlama i sl. To pokazuje da se stvari mijenjaju. To ne priječi da mi podržavamo to bogatstvo koje imamo tu. I doista mnogi se preko samog hodočašća svetom Jakovu učvršćuju u vjeri ili se čak vraćaju vjeri,

Poziv na življenu VJERU!

… a na nama je da se trudimo da se trudimo da to vjersko ostane uvijek prisutno i da se na taj način pomogne i mlađim naraštajima – da upoznaju vjeru i dođu do osobnog življenja vjere!

(Izvor: don Jozin govor na hodočašću u Zadar 8.10.2018.)

hodočasnici iz crkve sv. Filipa Nerija 8.10.2018.

Pred crkvom sv. Šimuna 8.10.2018.

U redu prema glavnom oltaru, prije svete mise, gdje se na ovaj dan može vidjeti neraspadnuto tijelo sveca

tijelo sveca – vidi na slici, na poveznici

Sveta misa, 8.10.2018.

foto: M.G.

Ove godine smo nakon Zadra posjetili otok Murter i mjesto Tisno te svetište Gospe od Karavaja.

O tom neki drugi put…

…

Sveto Pismo ga spominje samo jedan put. U Isusovu djetinjstvu u samom početku Isusova života kad je po zakonskim propisima on trebao biti odnesen u hram radi čišćenja Majke i radi njegova prikazanja Gospodinu.

To je ono četvrto radosno otajstvo krunice, kad molimo, prikazanje u hramu, tu se susrećemo sa likom ovoga sveca.

Možemo reći da je on kao i Ivan Krstitelj svetac na prijelazu iz Starog u Novi zavjet i označava jednu prekretnicu kao i proročica Ana. To opisuje evanđelist Luka u svom evanđelju i on piše: „Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu kao što piše u Zakon u Gospodnjem – svako prvo muško novorođenče nek se posveti Gospodinu i nek se prinese za žrtvu dvije grlice ili dva golubića“

Ovdje se radi o dva zakonska propisa koji je sveti Luka sabio u dvije rečenice. Prvo je zakon predviđao da se majka 40 dana nakon rođenja da dođe u hram i da izvrši obred očišćenja, a to bi bilo 40 dana nakon poroda. Do tada se smatralo da je nečista i nije se mogla približavati svetim mjestima. Bogati ljudi su davali otkup sa bogatim prinosom, a siromašni kao u ovom slučaju – dva grlice, ili dva golubića.

Drugi propis je onaj kojeg predviđa knjiga Izlaska, a to je otkup prvorođenaca ili posvećivanje provorođenaca. Znači kad je Bog pogubio provorođence u Egiptu od faraona i njegova naroda poštedio je židovske prvorođence i od tada u znak otkupa prvorođenaca imamo obred gdje se prinose također dvije životinje za žrtvu, da se na taj način pokaže da su to oni koji pripadaju Gospodinu i da se zahvali na djelu izbavljenja iz Egipatskog sužanjstva.

Na taj način se iz naraštaja u naraštaj prenosilo sjećanje na čudesna djela Božja. Marija i Josip znaju da prikazati Isusa znači prikazati ga velikom Bogu da s njim raspolaže po svojoj volji i pokazuju podložnost volji Božjoj.

Gledano striktno zakonski nije trebalo da ispune ova dva zakona – NISU TO MORALI – jer Marija je bila djevica, prije poroda, za vrijeme poroda i nakon poroda. Znači sve se tu odvilo na jedan čudesan način. A što se tiče otkupa Isusova to  također nije bilo potrebno jer je on Sin Božji, a ne samo sin Marijin. 

Znači, njihovo podlaganje zakonu je služilo da pokaže i pošalje nama neke druge poruke, kako zakon treba ispuniti i kako se u zakonu može tražiti ono više – da se vidi je li to volja Božja i da se oni ovdje u potpunosti podlažu volji Očevoj.

Ovo je prvi put da je Isus u hramu. Kao dijete. Prvi obred kojem je bio podložan to je bio obred OBREZANJA, a koji se događao nakon poroda. To se obavljalo kod kuće. Ovaj obred se obavljao u hramu i to je dakle prvi put da je Isus u hramu.

I kako vidimo njegov prvi ulazak u hram također je u znaku siromaštva kao i njegovo rođenje u Betlehemu. Možemo reći da u ovom obredu, gdje ludi misle da se Marija i Josip podlažu obredu očišćenja u biti preko ovog obreda Gospodin čisti nas. Kao kod krštenja kad se podložio Ivanu Krstitelju da ga krsti to je bio obred koji je navještao pravo krštenje, Isusovo, i pozivao je ljude na obraćenje. Dakle, On je tada vodama dao jedno drugo svojstvo i navjestio sakramenat krštenja po kojem nas čisti.

Dakle tu zakon nalazi svoje puno ostvarenje. On ulazi u hram KAO JEDAN OBIČNI PRIPADNIK naroda i to onog najnižeg sloja u narodu.

„Živio tada starac Šimun…“

Ne kaže se više o njemu. Znamo da ga Biblija pokazuje kao starca i to se vjerojatno zaključuje iz njegova himna koji slijedi odmah nakon toga: „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru“

Anđeo mu je navijestio da će prije smrti vidjeti Mesiju i da tada dolazi kraj njegova života. I zbog toga se zaključuje da je on već bio u odmakloj dobi.

Zato ga se i prikazuje kao starca ili pozna ga se pod nazivom starac Šimun ili Šimun bogonosac. U pravoslavnoj Crkvi neki ga čak zovi i bogoprimac. Ime mu je Šimun.

Blažena Katarina Emmerick ga opisuje na sljedeći način:

(To je inače blaženica koja je imala viđenja Isusova života i veći je dio svog života bila prikovana za krevet. Proživljavala je u svom tijelu muku Isusovu. Dakle, ona je jedna od velikih mističarki modernih vremena koja je proglašena blaženom. Iz njenog svetog života i iz priznanja Crkve možemo njenim objavama dati vjerodostojnost)

Kaže ona:

Imala sam viziju o starcu Šimunu. Bio je u vrlo staroj dobi. Mršav, s kratkom bradom. Imao je ženu i tri odrasla sina. Najmlađi je imao oko 20 godina. Šimun je stanovao u hramu.

Mnogi su nagađali gdje je Šimun mogao stanovat. Većina se slaže da je stanovao u Jeruzalemu, neki kažu blizu hrama, neki kažu dalje od hrama, ali ona ga smješta baš u hram. I još kaže da je imao obitelj. Ženu i troje djece.

Sveti Luka za njega kaže: „Taj čovjek pravedan i bogobojazan iščekivaše utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu je da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.“

Ovdje se za Šimuna kaže ono što je bitno – da je pravedan i bogobojazan. U starom zavjetu svece se ne zove svecima nego ih se naziva „pravednicima“. Pa i za svetog Josipa se kaže da je „pravednik“. Dakle, to je sinonim za svetost. Za onog tko živi sveto. Onaj drugi atribut, da je bogobojazan također je oznaka čovjeka koji živi u strahu Božjemu i to u onom pozitivnom strahu koji ga čuva od grijeha i koji ga navodi i potiče da čini dobra djela, da raste u krepostima.

Ono što označava njegov život i što ga opisuje osim toga da je pravedan i bogobojazan jest da je njegov život obilježen prvenstveno ovim „Iščekivanjem Mesije“.

Ovdje se „Mesija“ naziva „Utjeha Izraelova“. Možemo zamisliti kako to izgleda kod prvih kršćana koji su živjeli u iščekivanju Drugog Kristova Dolaska pa su imali onaj pozitivni zaziv: Marana’tha! Dođi Gospodine Isuse! Žarko su željeli da Gospodin dođe. Nadali su se da će to biti za vrijeme njihova života. Kako vrijeme više odmiče ispada da je nama to sve dalje. Iako, po logici stvari Drugi Kristov dolazak je SVE BLIŽE. Znači, objavljeno nam je da će Krist ponovo doći i to u slavi i da ga očekujemo i da svaki naraštaj podržava tu želju i tu nadu i iščekivanje Gospodina. To onda daje životu jednu drugu dimenziju. Život ima drugačije određenje.

Kad mi kažemo da su današnje generacije zadojene materijalizmom onda je to jedna dimenzija života koja određuje život većine ljudi. Razmišljaju o tom materijalnom i to je njihova glavna preokupacija u životu. Kad bi umjesto te preokupacije ili više od toga bila prisutna ova preokupacija, ova ŽELJA ZA OVIM DRUGIM ISUSOVIM DOLASKOM onda sigurno da bi i na temelju te želje moga doći i prije. Da bi to onda činilo da ljudi žive više kao vjernici, da im to bude uska poveznica sa Gospodinom.

Duh Sveti bijaše na njemu.

Znamo da Duh Sveti još nije bio sišao ali Duh Sveti je djelatan u Starom zavjetu, djelatan je i prije silaska nad Mariju i apostole. On djeluje po prorocima i na druge načine. U ovom slučaju vidimo da je našao Šimuna, čovjeka koji se stavio Bogu na raspolaganje, koji živi za Boga i koji je prijemčiv za poticaje i za prosvjetljenja koja mogu doći odozgo od Duha Svetoga.

Jedan od tih poticaja je i taj da mu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjeg. Znači da će za vrijeme svog života, prije smrti vidjeti Mesiju.

Očekivanje Mesije prožimlje cijeli stari zavjet i možemo reći da je to glavni cilj svakoga pobožnog židova da žele da Mesija dođe i ako je moguće da dožive da oni žive u tom trenutku Njegova dolaska.

Židovi nisu u Isusu prepoznali Mesiju, zato jer su svoja očekivanja Mesije utemeljena na Svetom Pismu izokrenuli i to na način da su mu pridali isključivo ZEMALJSKO, POLITIČKA OBILJEŽJA. Znači, da su Mesiju očekivali kao jednog velikog političara, vođu, vojskovođu koji će njima dati proširiti njihovo kraljevstvo, dati VLAST NAD DRUGIM NARODIMA. Dakle, Mesiju koji će doći U MOĆI I U SLAVI. I kad je Gospodin došao kako je došao, kao jedan od nas, U NEZNATNOSTI I SIROMAŠTVU, i koji se još dao razapeti na križu – to se kosilo sa njihovim ljudskim očekivanjima i oni su ga zato odbacili. Oni i danas očekuju Mesiju u skladu sa tim prvotnim očekivanjima – koji su doveli do odbacivanja Isusa i zato – oci tumače – da će oni biti prvi koji će PRIHVATITI ANTIKRISTA KAO MESIJU, tj. Antikrist će doći kao onaj koji će zavladati svijetom i židovima će se prikazat kao Mesija. Znači, on je uzurpator Isusovih atributa i oni će povjerovat i krenut će za njim. Bit će prvi koji će ga prihvatiti i priznati za Mesiju, ali bit će i prvi koji će se razočarati u njega, odbaciti ga.

Tako da vidimo da je to ono što danas obilježava njihovu povijest i možemo reći povijest sviju nas. Ovdje vidimo da su obilježja života svetog Šimuna – VJERA – koja određuje dinamiku njegova življenja. Možemo misliti o tome što je njegovo vrijeme više odmicalo, ako je on bio svjestan da ne može živjeti u nedogled, znači da postoji neki prosjek godina, da Bog može proširiti taj prosjek, pa da može živjeti i nešto preko 100 godina, ali na kraju mora umrijet. I što su godine više odmicale tako je on bio svjestan da je njegov susret s Gospodinom, sa Mesijom sve bliži.

I to je ono što mu je davalo RADOST I UTJEHU. Zato se tu miješaju dvije stvari. Znači, s jedne strane svijest o tome da će čovjek umrijeti, da će se oprostiti od ovoga života. I to je ono što ljudski gledano može izazvat jednu žalost i neizvjesnost i strah od prelaska u vječni život. S druge strane to će biti u znaku SUSRETA S MESIJOM i to je ono što donosi utjehu, radost, ispunjenje očekivanja cijele ljudske povijesti. To je ono što donosi puno više dobroga i pobjeđuje ono neizvjesno što smrt može donositi.

„Ponukan od Duha dođe u hram“

Dok su Marija i Josip bili na putu prema Betlehemu možemo mislit o tome kako je taj put izgledao, da su se možda koristili magarcem s kojim ih prikazuju na putu u Betlehem, ponijeli su stvari nužne za put, uputili su se rano da dođu među prvima. Za to vrijeme Šimun dobiva poticaj od Boga i dolazi u hram. On je blizu hrama i on može doći i prije Josipa i Marije.

Blažena Katarina Emmerick opisuje:

Vidjela sam ga kako ide kroz neki uski tamni prolaz u hramskom zidu, a prolaz je bio ugrađen i vodio je do male ćelije koja je bila u debelu zidu kao niša. Prije toga kaže – u skladu sa predajom – da ga je anđeo probudio i da mu je rekao da ode, da Mesija dolazi u hram. Imao je samo jedan otvor s kojeg je mogao gledati dolje u hram. Tu sam vidjela starca kako kleči i moli u extazi. Pred njim se pojavio i anđeo rekavši mu da pripazi na prvo dijete koje će sutra ujutro rano doći i ući u hram jer će biti donijeto na prikazanje jer je on Mesija kojeg je on tako željno iščekivao. Anđeo je dodao da će nakon što vidi dijete odmah umrijeti. O koji je meni to lijepi prizor bio! Mala je ćelija bila obasjana svijetlom a starac je sjao od sreće. Ode doma pun radosti. Objavi svojoj ženi pojavak anđela i dobru vijest koju je donio pa se vrati na molitvu.

Kako vidimo, on kao dobar vjernik nije zanemario svoj odnos sa suprugom. Ovu radosnu vijest o dolasku Mesije koja je značila njegovu skoru smrt on jedno i drugo saopćava svojoj supruzi, ali prije svega donosi ono radosno. Nije umro odmah nakon toga nego kažu dan poslije, ali vidimo da sad zna da ga od susreta s Mesijom dijeli svega nekoliko sati.

Kad razmišljamo o tom Marijinu prikazuju u hramu onda možemo također pretpostaviti da su u hram dolazile i druge žene sa svojim sinovima prvorođencima koje su donijele otkupiti ih, i da ih je možda bilo 20-30 taj dan i da su se Josip i Marija sa nekim od njih susreli. I ti prvorođenci su najvjerojatnije bili smaknuti kad je Herod naredio da se smaknu sva muška djeca ispod dvije godine. Jedan dio njih je sigurno bio iz okolice Betlehema i lako moguće da su stradali tada.

„I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave sve što o njemu propisuje zakon primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče“

Evo ovdje se nakratko opisuje susret starca Šimuna sa Josipom i Marijom. On se ne spominje nego dijete Isus kojega on očekuje. I prvo što čini – PRIMA ISUSA u naručje, a onda blagoslivlje Boga. Taj čin da se uzme dijete u naručje je nešto gdje se dijete može doživjeti, preko dodira, mirisa, pogleda. Starac Šimun se na to dugo pripremao i to je doista bilo nešto što ga je ispunilo zahvalnošću i ushitom prema Bogu. U to isto vrijeme mnogi koji su živjeli u hramu i koji su bili dobri vjernici nisu na tu scenu obratili nikakvu pozornost jer im nije bilo dano odozgo da prepoznaju Mesiju.

Nije im bilo dano možda zato jer nisu imali pravo raspoloženje ili možda jer Gospodin nije htio da se to razglasi i da to bude jedan spektakl nego je htio da taj susret bude u skrovitosti. Većina tih klanjatelja, vjenika nisu očekivali neko sveto dijete. Oni su očekivali kad se Mesija rodi da će to bi u znaku slave, moći i kao što se proslavlja rođenje sina jednog kralja i očekivali su da će  nešto slično pratiti i Mesiju.

Evo ovdje je Isusu dao naziv Spasitelj, svijetlost na prosvijetljenje naroda. Znači to je onaj koji donosi punu objavu. „slavu puka svoga Izraelskoga“

Znači Isus je i svijetlo i slava i Spasitelj. I ovdje vidimo da je Šimun na određeni način prorok jer govori o Isusu ono što će bitno obilježiti njegov život.

“Otac njegov i majka njegova divili su se što se o to o njemu govori.”

Reakcija Marije i Josipa pred ovom molitvom Šimuna je kako vidimo reakcija divljenja jer znaju da to govori Božji čovjek i da to govori preko njega.

I koliko god oni znaju da je Isus Sin Božji ipak ne znaju sve. I oni su tijekom Isusova života sve dublje ulazili u otjastvo Božje i sve su više upoznavali Isusa.

Šimun ih blagoslovi

Starac Šimun je blagoslovio Mariju i Josipa ne zato jer je bio svećenik nego zato što je zbog svoje starosti i svetosti bio poštivan od sviju.

Njegov je blagoslov u ljudskim očima značio odlikovanje. Ljudi uvijek žele da ih blagoslovi sveta osoba. To je bila nagrada. Tu je nešto što vidimo da je prošireno u praksi među kršćanima da roditelji blagoslivljaju svoju djecu, da svećenik blagoslivlja narod i da se ljudi mogu međusobno blagoslivaljati.

Znači, to je ono na što smo svi pozvani. I ako to zaboravimo onda se na žalost događa umjesto blagoslivljanja proklinjanje. To je ono što dolazi od Zloga.

I reče Mariji, majci njegovoj: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca.“

Ovdje su sadržana dva proroštva: Jedno proroštvo o Isusu, a drugo o Mariji.

Prvo proroštvo govori da će se oko Isusa lomiti srca. On će biti razdijelnica u ljudskoj povijesti. Ljudi će se prema njemu morat određivat. Onima koji se odrede za Krista bit će na spasenje, a onima koji se odrede protiv njega bit će na propast. I to se događa i danas.

Kad gledamo samo nas katolike –danas na Zapadu imamo sve više katolika koji gube vjeru da je Isus Bog. Ako se izgubi vjera da je Isus Bog onda čovjek više nije kršćanin. Onda po imenu ima pripadnost Crkvi ali on stvarno Crkvi ne pripada. I pošto je odbacio Krista on se ne može ni spasit (osim ako se pokaje) i završava u vječnoj propasti. Vidimo da se to dijeljenje srdaca događa i danas među nama.

Drugo je proroštvo vezano za Mariju. Ovaj mač koji će joj probosti dušu to je ono što je inspiriralo umjetnike da prikazuju Gospu žalosnu sa srcem probodenim sa sedam  mačeva. Marija je sudjelovala u Isusovoj muci, sudjelovala je na jedan nekrvan način ali je njeno sudjelovanje bilo potpuno. Ona je stvarno duboko to proživljavala i preko toga je stekla velike zasluge pred Bogom koje Bog koristi u ekonomiji spasenja, za naše spasenje. Zato  ima puno onih koji se zalažu da Crkva Mariju proglasi suotkupiteljicom baš zato jer je od početka Isusova života do konca sudjelovala u svim njegovim nedaćama i protivštinama i muci kojima nas je on otkupio. Zato je ona jedna sudionica našega spasenja. Jasno da ona uvijek ostaje samo žena tj ljudsko stvorenje i njeno sudjelovanje ima samo tu ljudsku vrijednost dok je Isusovo otkupljenje neizmjerno veće jer nas on otkupljuje ne samo kao čovjek nego i kao Bog.

Nakon ovog zadnjeg Marija i Josip se vraćaju u Betlehem, a Šimun se vraća svojoj kući.

Blažena Ana Katarina Emmerik ovako opisuje što se  s njim dalje događa:
Vidjela sam da se Šimun nakon prorokovanja vratio doma i razbolio. Vidjela sam ga na ležaju kako daje posljednje savjete svojoj ženi i sionovima prenoseći im dio svoje radosti. Tada sam ga vidjela da je umro. Umire u radosti i tu radost prenosi svojim najbližima. Tamo je bilo nekoliko starijih židova i svećenika koji su se molili oko njega. Kad je ispustio zadnji dah odnijeli su tijelo u drugu sobu gdje su ga bez razodijevanja oprali. Tijelo je ležalo na izbušenoj ploči ispod koje je bila metalna kada koja je primala vodu od pranja. Preko tijela je bila bačena velika plahta, a ispod nje se tek onda vršilo pranje. Poslije su oko tijela stavili puno zelenja i začina. Potom širokom plahtom omotaše tijelo kao što se dijete mota u povoje. Leš je bio tako ukočen i ravan da sam bila u napasti pomisliti da je svezano za ploču. Pokop se dogodio uvečer. Šest ljudi s bakljama nosili su tijelo na ploči s lagano izdignutim donjim stranama do grobnice ukopane u brdo nedaleko od hrama. U nju se ulazilo kroz ovalna vrata. Unutrašnjost zidova bila je ukrašena sa zvijezdama i raznim likovima kao što je bila ukrašena i ćelija Blažene Djevice Marije u hramu. Tijelo je odloženo usred jedne male špilje. Prolaz do nje je bio slobodan. Tad bijahu održani neki religijski obredi. Položili su razne stvari oko tijela, novčiće, malo kamenje, lišće… ne mogu se točno svega sjetiti. Šimun je bio rođak svete Veronike, a preko oca bijaše rođak i sa Zaharijom. Njegovi su sinovi služili u hramu i bijahu uvijek, premda tajno, prijatelji Isusovi. Neki su se prije uzašašća a neki poslije pridužili učenicima. U vrijeme prvih progostava učinili su puno za zajednicu.

…

To je dakle ono što imamo o Šimunu u evanđelju i u izvorima bliskima evanđelju, a koji nisu evanđelje.

Tijelo za koje vjerujemo da je njegovo imamo priliku vidjeti u Zadru…

…

Izvor: don Jozin govor na hodočašću 8.10.2018., na blagdan sv. Šimuna, u Zadar gdje se čuva njegovo neraspadnuto tijelo. Koliko je sigurno da je to njegovo tijelo? Kako je ono stiglo u Zadar? O tome u sljedećem govoru…

Današnji protivnici štovanja kanoniziranih svetaca ne napadaju svece kao protestanti ranijih stoljeća, nego imaju druge metode kako bi ih omalovažavali. Obrana svetaca od strane sv. Roberta Bellarmina zaslužuje biti bolje poznata, a značajan dio te apologije jesu “Kontraverze protiv reformatora” koje je papa Pio XI proglasio glavnim razlogom, nakon njegove osobne svetosti što je sv. Belarmin proglašen doktorom Crkve.

Sv. Robert nije polemičar po prirodi nego silom okolnosti. A kako bi mogao šutjeti kad su otpadnici kao Marthin Luther otvoreno pisali da su “jedine kanonizirane osobe papistički sveci, a ne i kršćanski.” Temelji koji su napravljeni u njihovu čast služe samo za tovljenje lijenih proždrljivaca.” Priča se kako je Luther bio izuzetno ljut kad je kanoniziran njegov sugrađanin, njemački Adrian VI. Objavio je djelo “Protiv novog idola i starog đavla koji će biti postavljen u Meissenu“.

Bellarmin je otišao u srce protestantskog protivljenja kanoniziranim svecima. Heretici su tvrdili da nema svetaca u nebu, što je Bellarmin branio navodeći i poslanicu svetog Pavla gdje Pavao piše o svojoj želji da sve ostavi i bude s Kristom. Duše svetih nisu zatočene na nekom drugom mjestu, a želja svetog Pavla bila bi samo pusta želja da Isus već nije tamo. Postoji li ikoji razlog zašto bi sveci bili kanonizirani? Ako je tako tko ima moć i pravo da ih kanonizira? I je li njihov sud nepogrešiv kad proglašavaju njihovu svetost?

Prije nego što odgovori na ova pitanja Belarmin najprije objašnjava što je to proces kannonizacije. KANONIZACIJA nije ništa drugo nego javno svjedočanstvo Crkve koja svjedoči o istinskoj svetosti i određenom posjedu nebeske slave neke osobe koja je umrla. To je istodobno izrečen sud o samom svecu i sud o slavi koju ima s Bogom.

Postoji sedam osobitosti i osebujnih počasti koje Crkva propisuje u prilog onih koje podiže na dostojanstvo svetosti.

• Osobe koje su kanonizirane su upisane u katalog svetaca što znači da su ih vjernici dužni zvati svetima i javno im štovati kao svece.
• Oni se stoga mogu kao sveci zazivati u javnom štovanju.
• Crkve i oltari mogu biti podizani u njihovu čast.
• U njihovu čast mogu biti molitve brevijara i prikazane svete mise.
• Njima je pripisan poseban blagdan u crkvenom kalendaru.
• Slike i kipovi mogu biti posvećeni njima uključujući prepoznatljiv znak kojim se prikazuje njihova slava koju sada uživaju u nebu.
• Njihove relikvije mogu biti čuvane u relikvijarima i javno štovane.

  John Calvin (utemeljitelj jednog ogranka protestantizam) tvrdi: “Idolopoklonstvo je da se u bilo kojem stupnju štuju anđeli ili neki takozvani sveci koji su umrli“.

Da štovanje svetaca nije idolatrija pokazuje najstarija tradicija Crkve. Ono što Bellarmina posebno zanima je da pokaže kako knonizacija određenih ljudi u povijesti nije bio hir nego u skladu s Božjom voljom.

Uzmemo li Sveto pismo vidjete ćemo kako povijesne knjige opisuju slavu i smrt nekog velikog čovjeka, prema Božjem nadahnuću. U jednom malom dijelu knjige Sirahove  (od poglavlja 44 do 50)  autor je kanonizirao dvadeset svetih ljudi koji su živjeli prije njegova vremena: Henok, Noa, Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, Aron, Pinhas, Jošua, Kaleb, Samuel, David, Ilija, Elizej i drugi.

U Novom zavjetu imamo istu stvar. Sveti Luka u Djelima apostolskim kanonizira sv. Stjepana, starog Jakova, uz Petra, Pavla, Silu i Barnabu. Najmanje što možemo zaključiti iz svete tradicije jest da Bog najvjerojatnije nije prekinuo praksu koju je On nadahnuo i ohrabrivao godinama, sve do apostolskih vremena.

Štoviše, autoritetom svetog pisanja mi smo dužni častiti svece. “Neka ljudi pokažu svoju mudrost i Crkva objavi pohvalu njima” (Prop 45,15)

Osim Božje objave, sam razum nam kaže da baš kao što zlo i grijeh zaslužuju mržnju i osudu, tako se vrlina i svetost moraju nagraditi s dužim poštovanjem i priznanjem.

Osim toga, čast koju iskazujemo svecima na kraju će se okrenuti u našu prednost jer će nam uzvratiti na našu pažnju tako što će oni za nas postići kod Boga mnoge milosti preko njihova moćnog zagovora.

Ali, kako možemo slaviti svece kao što bismo trebali ako ne možemo razlikovati prave svece od onih koji to nisu?

Treći element u vezi čašćenja svetaca jest dužnost da ih nasljedujemo. U svecima imamo tako puno modela nasljedovanja, toliko vrlina koje nam Bog daje da nas vode kroz život. No, opet sasvim je nemoguće slijediti primjer druge osobe ako ne znamo tko je on ili koje vrline prakticira i kojim kušnjama je podvrngut.

Ne možemo imitirati neku apstrakcije, općenitosti. Parafrazirajući Isusovu rečenicu – svetost svetaca je SVIJEĆA koja ne smije biti stavljena pod varićak nego na svijećnjak da svijetli svima – Crkva to doslovno ispunja svaki put kad kanonizira nekog od odabranika Božjih. iako su sveti, oni nisu daleko od nas i oni ne prestaju biti naša braća u Kristu.

Svi smo mi članovi jednog Tijela i zbog toga dijele iste radosti i tuge. U Božjem planu je da su nam sveci namjenjeni da nam pokažu svoju susojećanost i učine što mogu da priteknu našim potrebama. Nema sumnje da oni svoju ulogu ispunjavju vjerno i to ne samo općenito nego i pojedini svetac pomaže pojedincu na zemlji.

Mi s naše strane trebali smo se pridružiti njihovoj sreći i zahvaliti Bogu za slavu koju im je dao. To je opet teško, ili bolje reći NEMOGUĆE – AKO NE ZNAMO TKO SU SVECI, KAKAV SU HEROJSKA DJELA OSTVARILI I U ČEMU SE SASTOJI NJIHOVO DOSTOJANSTVO.

Sveti Belarmin piše:

Pretpostavimo da Crkva nije eksplicitno ukazala na određene ljude koji su vrijedni našeg štovanja. Rezultat bi bio ZBUNJENOST na kvadrat. Stvarni sveci bi možda mogli biti prepoznati ali u isto vrijeme nemali broj osuđenih bi također bili čašćeni kao sveci.

Dogodio se tako jedan slučaj u vrijeme svetog Martina, a što je zabilježio kroničar Sulpicus. Iz nekog neobjašnjivog razloga lokalni stanovnici su počeli štovati nekog nedavno preminulog pojedinca kao mučenika. Istina, čovjek je bio ubijen, ali zašto? Martin je sumnjao u cijelu tu stvar pa je proveo opsežnu istragu no nije mogao donijeti nikakav konkretan zaključak sve dok mu se kao odgovor na njegove molitve nije ukazao taj “mučenik” i identificirao se. Nije bio mučenik nego kradljivac koji je postao žrtva vlastitih nedjela i osuđen je na pakao za svu vječnost.

Heretik Martin Luther je pisao: “Svaki čovjek je slobodan kanonizirati koga god hoće!” Postavlja se pitanje – ako to nije tako – tko onda ima moć kanoniziranja svetaca?

Bellarmin razlikuje dvije vrste dvije vrste kanonizacije ovisno o tome treba li se osoba smatrati svetom !. samo u svojoj provinciji ili je 2. svetost te osobe treba biti proglašena za cijeli kršćanski svijet. Ako je svetost neke osobe posvjedočena za sve vjernike onda im je zabranjeno dovoditi u pitanje svetost te osobe, što nije slučaj za nekog sveca koji se štuje na lokalnoj razini. Belarmin je također oprezan u ukazivanju na razliku između povijesne prakse i objektivnog privilegija u “kanonirziranju” nekog od “teritorijalnih” svetaca. Prema drevnim autoritetima, običnom biskupu je dopušteno da kanonizira sveca radi štovanja na njegovu biskupskom teritoriju.

Čitamo u jednom od pisama sv. Ciprijana, npr. gdje on naređuje svojim svećenicima da ga obavijeste kad je netko umro radi vjere tako da može odmah slaviti svetu misu u njegovu čast i dodijeliti datum njegove smrti kao datum blagdana biskupije. Mi također znamo da je u starim danima bilo stotine svetih osoba čije štovanje je postojalo u jednoj ili drugoj provinciji ali su bili savim nepoznati izvan mjesta gdje su živjeli. Evo jedan primjer. U Djelima Koncila Firence Grci su počeli častiti jednog Šimuna Metafrasta kao sveca dok su Latini bili iznenađeni da taj uopće postoji. Kako bilo – bio je to običaj koji je od tada zabranjen zbog mnogih zloupotreba koje su nastale.

Od vremena Aleksandra III i Inocenta III nitko se ne može ni lokalno štovati kao svetac osim ako njegovo čašćenje nije formalno odobreno od strane rimskog Pape. Ali kad je riječ o kanoniziranju osoba za cijelu Crkvu svi autoriteti su suglasni da ta moć ne pripada nikom ispod vlasti pape. Kao što spada na papu da proglasi nekog heretikom i da ga kao heretika vjernici trebaju držati – tako ima moć proglasiti sveca i zahtjevati od vjernika da ga kao takvog časte.

“Reformatori” iz vremena sv. Belarmina su se protivili moći pape da kanonizira svece jer su, kako kažu, u rimskoj liturgiji mnogi sveci koji nikada nisu kanonizirani od strane papa. Ako Crkva priznaje kao svece i one koji nikada nisu bili kanonizirani zašto je potrebno da ih papa kanonizira uopće?

Belarmin prizaje povijesnu činjenicu ali odbacuje zaključke koje protestanti izvlače. Prema njegovu izračunu prva papinska kanonizacija je bila za vrijeme pape Lea III oko 816 god. kad je upisao sv. Suiberta u kanon svetaca i odredio 4.9. kao njegov blagdan. On citira rukopis povjesničara Surija kako bi potkrijepio svoju tvrdnju.

I sad kao problem: Sv. Toma Becket, sv. Franjo, sv. Dominik bili su propisno kanonizirani od strane pape. No što je sa svetima prije ovoga vremena?

Univerzalna Crkva počela je štovati ove drevne svece ali ne na temelju pozitivnog zakonodavstva, već kroz neumorni običaj. I legitiman običaj, kako znamo od sv. Tome, ima moralnu snagu zakona kada vladar danog društva daje barem prešutnu suglasnost na dotični običaj.

Slijedom toga, štovanje svakog sveca koji je možda započeo kao mjesni običaj, nakon što ga Crkva u cjelini prihvati, a Vrhovni Pastir prešutno ili eksplicitno odobri takvu praksu postaje obvezujući u savjesti za sve kršćanske vjernike.

John Wyclif, protestant, kaže da “papa nije više nepogrešiv nego li sultan Turske ili kralj Etiopije kad kani kanonizirati sveca.” Lutherova glavna poteškoća protiv kanoniziranja ljudi bila je da je to proturječno Svetom Pismu pa kaže da “nikoga ne možemo proglasiti svetim prije Posljednjeg Suda“.

Premda je Luther morao ublažiti svoje stajalište priznajući barem neupitnu svetost ljudi kao što su Augustin, Jeronim, Ambrozije, Bernarda, Franje i dr. svejedno on ne bi bio toliko siguran, budući da o njima nema ništa u Svetom Pismu. Prema tome “papa niti svi anđeli na nebu nemaju moć postavljanja novog članka vjere koji nije sadržan u Svetom Pismu.”

Nepotrebno je reći da nas Katolička Crkva uči upravo suprotno. A ovako to izražava sv. Belarmin.: Smatramo da Crkva ne griješi u kanonizaciji svetaca. Dokaze za to nije teško naći. Ako bismo sebi dopustili da možemo sumnjati u to da li je kanonizirani svetac zaista svetac ili nije onda bi to (koristeći izraz sv. Augustina) bilo dogmatsko samoubojstvo, jer bi nam tada bilo dopušteno da dovodimo u pitanje bilo što što radi cijela Katolička Crkva.

Ako bi Crkva mogla pogriješiti u njezinim kanonizacijama razultirao bi sa barem dva ozbiljna zla.

Kad bi Crkva u kanoniziranju mogla pogriješiti tada bi: oni koje slavimo kao svece A NISU U NEBU bili lišeni naših molitava za ispokoj duše; zazivali bi na se zlo umjesto blagoslova pitajući Boga da nas obdari milostima koje oni imaju; zazivali bi pomoć i onih koji su u paklu; 2. A što se tiče onih koji su VEĆ U NEBU mi bismo molili i za njih – a njima ne trebaju naše molitve, uskratili bi sebi zagovor mnogih svetaca u nebu…

Cijela optužba na Crkvu je da na čast oltara podiže ljude, muškarce i žene a bez ikakve predhodne istrage. Ako ništa, Crkva bi mogla biti optužena za strogost u tom pogledu. Naime, Crkva zahtjeva određeni broj autentičnih i izvandrednih čuda koja redovit i neophodan uvjet za kanonizaciju.

Niti jedna razumna osoba ne bi dovodila u pitanje posvijesno postojanje Julija Cezara ili Pomeja, jednostavno zato jer je posvjesničari obično slažu da su Cezar i Pompej stvarno živjeli.

Povjesničari su ljudi koji su zbog toga podložni i greškama i obmanama, a mi im ipak vjerujemo. Moramo li manje vjerovati Svemogućem Bogu, Njegovoj beskonačnoj mudrosti i istini, kada svjedoči o svetosti jednog od Njegovih izabranika i potvrđuje Njegovo svjedočanstvo s neupitnim čudima – pogotovo kad nema razloga zašto sumnjati u svetost te osobe.

Zanimljivo je zapamtiti kolika je ogromna razlika između Belarminova stava prema svetima i stava Luthera i njegovih sljedbenika kojima se Belarmin suprostavio. Hartman Grisar piše o Lutheru:

Njegova suprostavljanja kanonizaciji svetaca bilo je diktirano njegovom mržnjom prema svakom štovanju svetaca i njegovom averzijom prema ideji kršćanskog samoodricanja, poslušnog podlaganja rkvi i katoličkoj aktivnosti kojoj su ideali bili kanonizirani sveci. Nigdje drugdje nije tako pokušao srušiti idal kršćanskog života kao ovdje.  Prema njemu, nastojanje oko velike svetosti od strane pojedinaca nije ništa drugo nego odstupanje od Kristova djela, a evanđeoski savjeti potiču samo pogrešno napuštanje svijeta. Pravi sveci moraju biti “dobri jaki (lusty) grešnici koji se ne crvene kad mole ‘otpusti nama duge naše…’…

Belarmin je mislio drugačije. Njegova pobožnost svecima bila je poznata.

Iako svatko prirodno ima želju da ga se sjete nakon smrti i nemali broj njih pokušava  ostvariti neku vrstu besmrtnosti gradeći spomenike, slikajući slike, obajavljujući knjige… U Božjoj providnosti samo će sveci postići časno sjećanje u srcima onih koji ih budu slijedili. Osim toga što čašćenje svetaca donosi slavu Bogu, čiju slavu odražavaju, također i mi imamo koristi. Sveci nam, više nego itko drugi, pokazuju da život savršene kreposti i nije tako nemoguć. Oni su živi svjedoci Isusovih riječi da oni koji su voljni surađivati s Božjom milošću, njihov jaram ne samo da nije gorak i težak nego sladak i lagan za nošenje.

Izvor: therealpresence.org

Tradicija je često krivo shvaćena. Ljudi ne shvaćaju da bez tradicije ne bi imali ni Božje Objave. Riječ „tradicija“ dolazi od riječi „tradere“ što bi značilo „prenijeti na“ nekog ili na osobu ili na generaciju.

Postoje tri glavna značenja riječi – tradicija. Prije svega TRADICIJA je komunikacija Božje Objave ljudskoj rasi. Kad su naši prvi roditelji primili Božju objavu oni su to prenijeli na svoje potomstvo, a ovi su to prenijeli na one poslije. Inače bi ono što je prvo bilo objavljeno bilo –  izgubljeno.

Tradiciju uvijek treba shvatiti kao PRENOŠENJE NEČEG SVETOG – u ovom slučaju – BOŽJE OBJAVE.

U najširem smislu to uključuje sve što Bog želi objaviti od najranije povijesti do kraja apostolskog doba tj. do smrti Ivana apostola. Bog se pobrinuo da to bude prenešeno.

Je li bilo autentične objave nakon tog apostolskog doba? Što je s objavama svecima, Ivanu os Križa, sv. Tereziji Avilskoj i sl. Kad mi katolici govorimo o Objavi onda govorimo o „javnoj“ objavi tj. o onom što je BOG OBJAVIO ZA SVE LJUDE, ono što je univerzalno i što je neophodno. Drugo je „privatno“. Objava u Fatimi također, tehnički rečeno, spada u privatne objave.

TRADICIJA je ono što je Bog objavio određenim ljudima za sljedeće generacije. Tradicija u tom prvom smislu je tradicija – u jednini, ne u množini (što ćemo vidjeti u trećem pojmu o tradicijama).

1. Mi vjerujemo da postoje 2 forme tradicije: Prva je SVETO PISMO, a druga je koja nam nije prenešena u pisanom obliku kao Sveto Pismo nego je to svjedočanstvo Bogom nadahnutih ljudi…

Dakle, kao prvo vjerujemo da neke istine koje je Bog objavio Bog se pobrinuo kroz djelovanje Duha Svetoga da će nadahnuti pisci NAPISATI ONO ŠTO JE BOG ŽELIO DA BUDE PROSLIJEĐENO SLJEDEĆIM GENERACIJAMA –  a to je SVETO PISMO. To je prvi nivo tradicije. Ono što je zapisano u Svetom Pismu.

2. Postoji i drugi nivo tradicije. Također je od Boga nadahnuta. Nije zapisana kao Sveto Pismo. Bog je u povijesti nadahnuo neke ljude i oni su svojim životom, onim što su rekli ili nisu rekli, postali zapamćeni i sjećanje na njihov život i na njihovo djelo je proslijeđeno sljedećim generacijama. Mi to zovemo SVETA TRADICIJA. Što je sveta tradicija? Sveta tradicija je objava mudrsti koju Bog želi za cijelu ljudsku rasu – da to zna i da to stavi u praksu. Ne nešto nešto što imaju zapisano u svojim knjigama nego nešto što su nadahnuti ljudi prenijeli generacijama kao nešto što je vrijedno znanja, a pogotovo nasljedovanja. Tko su dvije osobe koje su najsvetije od svih ljudi koji su ikada hodali ovom zemljom? To su Isus i Gospa. Ni Isus ni Gospa nisu nam ostavili ništa napisano. Možemo li stoga reći da je jedino što znamo o Isusu i Gospi ono što imamo zapisano u Novom zavjetu? Ne. Sjetimo se riječi sv. Ivana apostola: „Ako bi netko htio zapisati sve što je Isus govorio i činio mislim da sve knjige svijeta to ne bi obuhvatile“ Stoga, ono što mi imamo u Novom zavjetu je samo srž, bit… bit od svega što je Isus objavio ljudskoj rasi i važno nam je kao što je bilo važno apostolima i prvoj Crkvi. Zašto je tradicija važna? Važna je da shvatimo da IMAMO NEPOGREŠIVU CRKVU kojoj je Isus predao ukupnost Objave. Znači i ono što je zapisano i ono što je prenešeno. Mi stoga, kao katolici nismo šokirani (kao protestanti), nismo skandalizirani ako nas Crkva uči stvari koje ne nalazimo u Biliji. To nas ne brine. Kad je papa Pio XII htio proglasiti dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije onda je naišao nna žestoku opoziciju kdo nekatolika, protestanata – jer „kako se usuđuje tvrditi da je Marija dušom i tijelom uznesena na nebo kad u Bibliji nema nema niti riječi o tom“ (o. Hardon S.J. je bio pozvan u Rim da radio Vatikanu 9 tjedana prije proglašenja dogme brani nauk Crkve o Gospinu uznesenju na nebo, dakle nešto što uopće nije u Svetom Pismu. Imao je tada 35 godina.) Jednostavno, Bog je objavio i stvari koje nisu u Svetom Pismu. A tko ima pravo odlučivati što spada na Božju Objavu? Nitko – osim rimske Katoličke Crkve. I što bi npr. bilo korist da Bog objavi nešto preko sv. Tereze a da ne postoji jedan autoritet preko kojeg se može doznati što je Bog objavio. Ako Crkva kaže da je Marijino tijelo na nebo uzneseno BOŽJA OBJAVA onda je to BOŽJA OBJAVA.
3. Treći nivo, kad govorimo o tradiciji jesu TRADICIJE – u množini. Tradicije su PROMJENJIVE prakse u Crkvi. Npr. uzdržavanje od mesa u petak. Petak je obavezan dan za pokori. I mi smo dužni prakticirati pokoru u petak kao što smo dužni nedjeljom ići na misu. Iako nam se daje na IZBOR – KOJU ĆEMO POKORU PRAKTICIRATI nije nam ostavljena opcija da NE prakticiramo pokori. Prakticiranje POKORE je OD BOGA OBJAVLJENO. Crkva ima pravo specificirati, kako ćemo to prakticirati – u spomen na Isusovu muku. Dakle, imamo pokoru u petak, spomen na muku, kao što nedjeljom imamo misu, spomen na Isusovo uskrsnuće.

Naša Crkva ima dvije oznake: 1. Nepromjenjivi kontinuitet 2. Promjenjivo prilagođavanje. Da nije ovog prvog – nepromjenjivog kontinuiteta – onda bi nestalo i Katoličke Crkve. NO Crkva je u drugim stvarima i prilagodljiva, ovisno o vremenima i mjestima.

Tajna dobrog katolika je – znati što je nepromjenjivo i radije umrijeti nego li to mijenajti, a što je promjenjivo – i biti prilagodljiv onako kako Isus to želi, pod djelovanjem Duha Svetoga.

Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.