Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

… kako bi se izbjeglo stvaranje zabune među vjernicima, iz pastoralnih razloga, dajemo uputu da
blagoslovi bilo koje vrste za istospolne zajednice bilo koje vrste, nisu dopušteni u Malawiju. … 

********************

Biskupska konferencija Malavija želi dati sljedeća pojašnjenja u vezi s nedavno objavljenom ‘Deklaracijom o pastoralnom značenju blagoslova (Fiducia Supplicant).

Mi, vaši biskupi, činimo to nakon što smo uočili određena pogrešna tumačenja ove deklaracije koja su izazvala zanimanje, strahove i brige među katolicima i ljudima koji u Katoličkoj Crkvi traže moralno, duhovno i doktrinarno vodstvo.

Naša zapažanja, pojašnjenja i upute

U ovom kontekstu, dajemo ova zapažanja, pojašnjenja i upute:
Deklaracija NIJE o blagoslovu istospolnih zajednica i sakramentalnom odobrenju istih kao bračnih parova.
Ne, ovo je dokument potaknut pitanjima Kongregacije za nauk vjere o tome mogu li ili ne Božji blagoslovi preko njegovih propovjednika biti prošireni na svakoga bez obzira na njihovu situaciju, stoga je naslov dokumenta “O pastoralnom značenju blagoslova”, a NE o blagoslovu istospolnih zajednica;

2. Deklaracija, dok razlikuje značenje i razinu različitih blagoslova, ponavlja da crkveno učenje o braku definirano kao “isključivo, postojano i neraskidivo jedinstvo između muškarca i žene, prirodno otvoreno za stvaranje djece” ostaje čvrsto.
Stoga, Deklaracija kaže, nisu dopušteni obredi i molitve koji bi mogli stvoriti zbrku između onoga što čini brak i onoga što mu je u suprotnosti. (Vidi Fiducia Supplicans, Blagoslovi u sakramentu braka paragraf 4). Isti dokument naglašava da je
“Crkva uvijek smatrala moralno dopuštenima samo one spolne odnose koji se žive unutar braka…”
(Fiducia Supplicans paragraf 11).

3. Što se tiče običnih blagoslova čiji primatelji mogu biti ljudi, predmeti štovanja i pobožnosti, svete slike, mjesta rada, plodovi zemlje itd., takvi blagoslovi se daju bilo kome i bilo čemu imajući na umu da je veliki Božji blagoslov Isus Krist, Vječna Riječ kojom nas je Otac blagoslovio dok smo još bili grešnici. (Fiducia Supplicans, Uvod paragraf 2).

Upravo u ovom sadržaju istospolni parovi ili oni parovi koji žive u neregularnim (nedopuštenim) zajednicama mogu tražiti blagoslov i pristupiti redovnim neliturgijskim blagoslovima koje je Crkva oduvijek davala onome tko ih pri tome traži, MI trebamo paziti da takvi blagoslovi ne budu tumačeni kao “liturgijski ili poluliturgijski čin, sličan sakramentu” (Fiducia Supplicans, paragraf 36) i da takve “odluke koje mogu biti dio pastoralne razboritosti u određenim okolnostima, ne trebaju nužno postati norma” (Fiducia Supplicans, paragraf 37 ) jer “Crkva nema moć dodijeliti svoj liturgijski blagoslov kada bi to nekako nudilo oblik moralno legitimne zajednice” koja se smatra brakom ili izvanbračnom spolnom praksom.  (Fiducia Suplicans, paragraf 11).

4. Navodeći gore navedeno, i kako bi se izbjeglo stvaranje zabune među vjernicima, iz pastoralnih razloga, dajemo usmjerenje da blagoslovi bilo koje vrste za istospolne zajednice bilo koje vrste, nisu dopušteni u Malawiju.

Zaključak

Iako razumijemo legitimne interese i strahove koje je proizvela ova Deklaracija, želimo uvjeriti sve katolike i sve one koji se zanimaju za katolički nauk da nauk Jedne svete Katoličke i Apostolske Crkve o braku ostaje onaj naveden u stavku 4:

“isključivo, stabilna i neraskidiva zajednica između muškarca i žene, prirodno otvorena rađanju djece”.

Koristimo ovu priliku da vam svima poželimo čestit Božić te sretnu i uspješnu Novu godinu!

Nadbiskup George Desmond Tambala Predsjednik, Biskupske konferencija Malavija, Nadbiskupija Lilongwe
biskup Montfort Stima, Potpredsjednik Biskupske konferencija Malavija, Biskupija Mangochi Nadbiskupija Blantyre
Nadbiskup Thomas Luke Msusa, Biskupija Blantyire
biskup Peter Musikuwa, Biskupija Chikwawa
biskup Peter Chifukwa, Biskupija Dedza
biskup Martin Anwel Mtumbuka, Biskupija Karonga
biskup John Ryan, Biskupija Mzuzu
biskup Alfred Mateyu Chaima, Biskupija Zomba
biskup Yohane Suzgo Nyirenda, pomoćni biskup Mzuzua

Izvor  – original dokument biskupa Malawija

ZRIN – STARA ŽUPA
Srednjovjekovna katolička župa Zrin prvi puta se spominje u popisu župa Ivana Ahiđakona 1334. godine. Romanička crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji, za koju se ne zna gdje se nalazila, stradala je u ratovina s Osmanlijama u 16. stoljeću. Godine 1504. podignut je u blizini utvrde Zrin franjevački samostan svete Margarete, koji su godine 1577. srušili osmanlijski osvajači. U južnom dijelu naselja sagrađena je krajem 15. ili početkom 16.og stoljeća nova crkva Našašća Svetoga Križa u gotičkom stilu, koja je obnovljena 1711. godine, kada je i iznova uspostavljena župa Zrin. Crkva je spaljena u sukobu s Turcima već 1737.godine te opet obnovljena.

ZLOČINI NAD ZRINJANIMA
Na Malu Gospu 1943. godine Zrinjani su posljednji put u svojoj župnoj crkvi Našašća Svetoga Križa slavili svetu misu. Sljedeća dva dana mrzitelji Kristova križa i svega hrvatskoga osvojili su, opljačkali i razrušili kuće i crkvu, spalili Zrin i pobili trećinu njegovih žitelja. U borbama za Zrin poginulo je ili su partizani i vlast nove države pobili 216 Zrinjana. Preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina. Kotarski sud u Dvoru donio je 1946. godine presudu “u ime naroda” o konfiskaciji imovine stanovnika Zrina jer su “svi stanovnici mjesta Zrina za borbu sposobni vodili borbu vodili borbu protiv NOV-e, a zatim su, ukoliko nisu streljani, ubijeni i poginuli, pobjegli tijekom rata!” Zbog toga je sud donio rješenje da se “oduzme cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svim stanovnicima mjesta Zrina i

to bez obzira gdje se imovina nalazi.” Svim preživjelim stanovnicima zabranjen je povratak u Zrin. Žene i djeca su vagonima za prijevoz stoke odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u napuštene i oštećene kuće hrvatskih Nijemaca (koje su također ubili partizani) u četiri sela pokraj Đakova: Drenje, Slatinik, Gašinci i Lapovci. U pismu OZN-e za Baniju od 20. prosinca 1944. godine upućenom Vladimiru Bakariću stoji: “Vama je dobro poznato da je GŠH odobrio da se Zrinj spali što je i učinjeno, pošto unatoč svih napora dve i pol godine rata nije se moglo naći nijednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima“ Glavni štab Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem odobrio je uništenje Zrina.

Tako je stara župa u Zrinu, koja je tada imala oko 850 duša u 143 obitelji, ostala bez ijednog živućeg katolika do današnjeg dana. Jedini tragovi predratnog Zrina su ruševine crkve svete Marije Magdalene na nekadašnjem groblju i stari grad slavnih knezova Zrinskih koji su Hrvatsku kroz stoljeća branili od Turaka. Zrin je uništen, a Zrinjani pobijeni i protjerani jer se nisu htjeli pridružiti “partizanskim osloboditeljima”. Željeli su živjeti u miru i obrađivati svoja polja. Zrin se moralo uništiti zbog osvajanja čistog vlaško-srpskog prostora u Baniji i zbog pljačke imovine Zrinjana. U Zrinu nije bilo nikakvih ustaških postrojbi kako to već desetljećima ponavljaju Srbi i “potomci osloboditelja”, a i neki povjesničari s hrvatskih fakulteta. Sačuvan je Zapisnik, pisan u Predsjedništvu Vlade NDH u Uredu ministra urudžbe Janka Tortića prilikom dolaska izaslanstva predstavnika Zrina u Zagreb 30. ožujka 1943. godine, prema kojem su predstavnici Zrina izvijestili odgovorne da je mjesto napadnuto čak 36 puta iz okolnih srpskih mjesta, te da je na poljima oko Zrina zarobljeno 46 Zrinjana od kojih se neki nikada nisu vratili svojim kućama. 

Prema tom dokumentu stanovnici Zrina raspolažu sa 80 pušaka od kojih je jedna trećina neispravna. Ti Zrinjani došli su u Zagreb tražiti zaštitu vojske zbog neprekidnih napada te mole pomoć u obući kako bi mogli obrađivati svoja polja. Prema podacima koje je prikupio povjesničar Ante Milinović do 9. rujna 1943. ubijena su 55 Zrinjana, 8. i 9. rujna 1943. partizani su pobili 161 stanovnika Zrina, te poslije 10. rujna ubijena su 75 Zrinjana. Na Križnom putu i poslije do 1946. ubijeno je još 75 Zrinjana. Svega 291 stanovnik Zrina. 

Izvor: Glasnik svetog Josipa, ožujak 2022.

Tekst možete i poslušati na: yt VJERNI BOGU

Jordan Peterson zagonetna je osoba. Kontroverzan je otkada se odjednom pojavio na svjetskoj sceni kao učitelj odgovornosti, samodiscipline i političke nekorektnosti. Njegova stroga pravila za život donijela su mu divljenje mnogih mladih muškaraca, koji su se zahvaljujući njegovoj poruci osjetili snažnijima. Ljevica je pobjesnila zbog njegovog odbijanja da za vrijeme svojih sveučilišnih predavanja koristi izmišljene zamjenice. Njegov zajedljivi pristup liberalima i wokeismu (ekstremna progresivnost, op. prev.) iznimno ga je brzo učinio popularnim među konzervativcima, a tako je dobio i jako mnogo pratitelja iz Sjedinjenih Država i Kanade na YouTubeu.

Mnoge su također impresionirala njegova kvazireligiozna promišljanja puna biblijskih citata, a u kojima on zapravo nikada nije afirmirao postojanje osobnoga i kršćanskoga Boga. No predstavljao je „kršćanske” ideje na moderan, nekršćanski način, za koji se činilo da privlači mlade ljude, a to je za većinu kršćana dovoljno dobro. Iako ne ispovijeda nijednu vjeru, dao je naslutiti da cijeni Katoličku Crkvu, i to u tolikoj mjeri da su neki ljudi posumnjali da je on možda ipak katolik. 

No druga strana toga kanadskoga autora knjiških uspješnica samo još pojačava tajnovitost. Njegove su knjige obično ezoterične, i u njima često spominje moderne autore poput Darwina, Freuda, Junga, Nietzschea i Heideggera. Taj veteran kliničke psihologije predstavlja zbunjujuću mješavinu egzistencijalnih doktrina, psihoanalitičkih koncepata i istočnjačke misli, koja slabo nalikuje ičemu kršćanskome.

Još nešto iz njegove biografije: prije nekoliko godina stres uslijed nekoliko osobnih tragedija doveo ga je do ovisnosti o lijekovima protiv bolova. Došlo je do ozbiljne situacije, i liječio se u Rusiji. Nedavno je ostavio iza sebe tu ne posve jasnu kušnju, i pokušao se uz nove knjige i videa vratiti na svjetsku scenu.

Novi Jordan Peterson nema privlačnost onoga nekadašnjega. Njegova najnovija knjiga, „Izvan reda: 12 novih pravila za život” (Beyond Order: 12 More Rules for Life), nije se pokazala uspješnom poput njegovoga prvoga niza od 12 pravila. Više nema rasprodanih govorničkih turneja koje su ga učinile superzvijezdom.

U ovoj novoj životnoj fazi upravo je objavio video-podcast koji će zasigurno šokirati mnoge koji su Jordana Petersona pratili kao konzervativnoga mislioca.

U ovoj epizodi koja potkopava tradicionalni moral na načine koji čovjeka ostave poprilično zaprepaštenim nema ničega konzervativnoga.

U intervjuu s Daveom Rubinom, „oženjenim” homoseksualcem, dr. Peterson razgovarao je Peterson razgovarao je o temi „Gay roditeljstvo: obećanja i opasnosti”.

Dave Rubin je novinar, komičar i „konzervativni” politički komentator. Najpoznatiji je kao domaćin emisije The Rubin Report („Rubinovo izvješće”), koja se prikazuje na internetskoj televizijskoj postaji BlazeTV. Tema epizode bila je namjera Davea Rubina da postane roditeljem. Još više zabrinjava to kako voditelj usmjerava razgovor kako bi takvo roditeljstvo zvučalo konzervativno u usporedbi s radikalnijim woke (progresivnim, op prev.) establišmentom.

Prvi je problem njegovo iskreno priznanje da je istospolni „brak” postao normalan.

Dr. Peterson postao je kontrakulturnim junakom jer je nekad odbijao koristiti zamjenice koje ne odražavaju biološku stvarnost, a sada mu u podcastu nije problem Rubinova partnera nazivati njegovim „mužem”, što predstavlja društvenu nemogućnost.

On se u razgovoru prema toj novoj „obitelji” odnosi kao prema nečemu stvarnome, a ne lažnome. Tako Dave Rubin govori o formiranju homoseksualne „obitelji”, pa čak i o tome da „ima” djecu (uz pomoć surogatmajke). Čak zajedno nagađaju o tome kako riješiti problem manjka majke uz prisutnost brižnoga muškarca, i pozivanje u posjet žena koje bi bile uzori djeci, i pomagale pri odgoju unutar Rubinovoga istospolnoga domaćinstva. Dr. Peterson traži načine da prati evoluciju obitelji uključujući i jedan istospolni izraz. „Ovo je političko pitanje. Pokušavamo ocrtati put”, kaže on, a kasnije zaključuje kako izgleda da je sama kultura odlučila da je gay „brak” postao „dijelom same strukture braka”.

No glavni znak kapitulacije nalazi se u nekoliko spominjanja braka kao „zajednice dvoje ljudi”. To udaljuje je od jedine definicije koja može opisati  brak: doživotna zajednica muškarca i žene radi razmnožavanja, obostrane ljubavi supružnika te odgoja i obrazovanja djece. Darvinist kao i uvijek, dr. Peterson kao da krivi kulturu za određivanje toga što bi brak trebao biti, no ipak prihvaća presudu kulture kako bi proširio definiciju i u nju uključio istospolni „brak” i roditeljstvo. 

Drugi je problem s ovom emisijom dr. Petersona njegov pokušaj da istospolni „brak” označi kao nešto konzervativno. On to čini dajući naslutiti da se izrazito seksualiziran homoseksualni način života može ukrotiti ovim „brakom”, i da ta nova kreacija može biti konzervativna sila u obrani obitelji. „Mi sada promatramo kako stari svijet odlazi, a ulazimo u ovaj novi svijet”, tvrdi Dave Rubin, govoreći o svojemu budućemu roditeljstvu. „Mislim da sam i ja dio ovoga novoga konzervativnoga svijeta.” Ovaj je razgovor prepun spominjanja važnosti obitelji i njezine obrane. Dvojica sugovornika čak priznaju da je „idealna” obitelj ona sastavljena od muškarca i žene, i njihove vlastite, biološke djece. No budući da gotovo svatko zakazuje pri slijeđenju ideala, dr. Peterson smatra da je nerazumno isključivati ovu neidealnu, istospolnu „obitelj” iz normi civiliziranoga društva. Prema tome, tradicionalne obitelji ne bi se trebale suprotstavljati istospolnoj „obitelji”, nego je prihvatiti kao saveznika. Mit o kroćenju homoseksualaca brakom dugo se koristi kao način zadobivanja potpore istospolnim „brakovima”, no izgleda da to kroćenje nije uspjelo. Čak i dr. Peterson priznaje da su se optimističniji konzervativci nadali da će se otvaranjem vrata „braku” homoseksualaca za nj postići neka vrsta normalnosti. To je dovelo samo do još radikalnijih zahtjeva.

Čak i Dave Rubin shvaća da se ta radikalizacija dogodila, i „suosjeća” s bojaznima konzervativaca. Dr. Peterson taj mit o kroćenju diže na još višu razinu insinuiranjem da bi društvo moglo biti krivo za pretjerani i raskalašeni homoseksualni promiskuitet, i to zbog manjka u prošlosti struktura poput „braka”, koje bi mogle te energije preusmjeriti u konstruktivnije svrhe. Tvrdi da bi neprijateljstvo i neprihvaćanje čak moglo „izazvati prkosnu buntovnost, jer znate što se događa kada nekome ne dopuštaju da bude ono što jest”.

Posljednji je problem još bizarniji. On se sastoji od uvjerenja da homoseksualni brak može predstavljati silu u borbi protiv woke establišmenta i „transseksualne” revolucije, koja je sada najmodernija stvar u sklopu seksualne revolucije. Takav je savez riskantan. Od konzervativaca se traži da prihvaćajući ovu ideju poduzmu „skok” u nepoznato. Ova dvojica ne nude dokaze o tome hoće li ovo prihvaćanje imati ikakvih rezultata. Važno je „voditi ovakve razgovore”. Tijekom razgovora priznali su da u povijesti ove problematike nema dobrih stvari. Ustupci jučer dani homoseksualcima doveli su do današnjih „transseksualnih” zahtjeva.

No slučaj Davea Rubina trebao bi predstavljati moguću iznimku, samo kada bi bio prihvaćen.

„Što s konzervativcima koji su se brinuli da ćemo upravo ovdje i završiti? Ja bih u jednome smislu trebao biti njihov najveći junak”, ustvrdio je Rubin, „jer ‘To je netko tko je htio stupiti u civilizirano društvo, htio je afirmirati većinu vremenom iskušanih ideala, za koje smo se dugo borili, i tko je htio pomoći obraniti taj svijet.”  Poruka je ta da je homoseksualna revolucija – revolucija iz prošlosti, a danas se moramo usredotočiti na „transseksualne” revolucionare. Dakle, dvojica govornika sebe predstavljaju kao branitelje sadašnjih, abnormalnih „društvenih normi”. Bune se protiv woke establišmenta, „transseksualne” tiranije, rodne teorije, i „pripremanja” djece za pedofiliju (izv. child grooming, op. prev.).

I dr. Petersonu i Daveu Rubinu privremeno su zatvoreni računi na Twitteru zbog „transfobičnoga” sadržaja. No konzervativno je iskustvo takvo da su takve revolucije dio jedinstvenoga procesa, i da su one ujedinjene u svojoj doktrini i djelovanju. Vode do uništenja kršćanske civilizacije jer povrjeđuju moralna načela. Dugina ih  zastava sve skupa ujedinjuje protiv morala. Ovaj istraživački „razgovor” svoju pogrješnu poruku predstavlja u sentimentalnome ozračju emocija i simpatije između dvojice prijatelja. To nije mjesto za ovakve razgovore. Oni pripadaju u sferu morala.

Predodžba o grijehu ili nemoralnosti homoseksualnih čina posve je odsutna iz ovoga „razgovora”. Također se ne uzima u obzir ni učinak takvih „obitelji” na djecu. Pretpostavlja se da je sve to ispravno, iako pomalo neregularno. Ta je dvosmislenost uvijek bila problematična kod Jordana Petersona. Kao čovjek bez vjere, on nema čvrstoga uporišta u kršćanskome ili  katoličkome moralu.

Njegova izrazito evolucionistička filozofija ljudima dopušta da promijene svoj moral onda kada društvo ili evolucija to smatraju nužnim.

Njegove egzistencijalističke ideje ne definiraju solidno ljudsku prirodu, koja tada postaje određena kulturom. Zaključci ovoga podcasta o „roditeljstvu” predvidljivi su.

Svi moderni revolucionarni autori koje on citira i cijeni ih pokazuju u tome smjeru. Ondje gdje se grijeh ne uzima u obzir, sve je moguće. Kada je osobni Bog u najboljemu slučaju mitologizirana priča koju je „izmislila kolektivna mašta”, nema nikoga koga bi se poznavalo, koga bi se ljubilo, i kome bi se služilo, osim – samoga sebe.

Dr. Peterson poznat je po svojim pravilima za život.

Neka od njih su Neka od njih su čisto zdravorazumska, a neka su blesava (12. pravilo: „Pomiluj mačku koju sretneš na ulici.”) Nekim su ljudima ova pravila donijela nečega dobroga, budući da se njima nastoji usaditi osjećaj odgovornosti i svrhovitosti u postmodernoj pustoši. Bez ispravnoga razumijevanja svetosti i našega konačnoga cilja u Bogu, takva  pravila nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti, i na kraju čovjek ostane frustriran. No Katolička Crkva ima istinska pravila za život. Njezina učenja sadržavaju vječnu mudrost, koja vodi ljudske čine prema traženju istine, ljepote, dobrote i uzvišenosti, što će ljude dovesti k Bogu. Crkva naučava moralni zakon koji ljudima omogućava da žive krjeposnim  životom, a prema svojoj naravi. Crkva razumije stvarnost Križa, koja ljudima pomaže prihvatiti trpljenja i patnju koje život donosi.

Dr. Peterson, koji u dvije knjige predstavlja 24 pravila, zaboravlja viša pravila, koja uvažavaju istinu, a ne popularnu psihologiju. Najbolje je početi s deset temeljnih pravila, zvanih Božjim  zapovijedima, i graditi na njima.

Izvor: https://www.crisismagazine.com prijevod: https://mladosunce.com

Na ceremoniji otvaranja Britanskog Commonwealtha ovoga tjedna (koja uključuje 72 nacije), bik s rogovima koji predstavlja Baala izbačen je u arenu paklenog pejzaža, sa prikazima goruće lave, dok su se deseci sotonističkih štovatelja klanjali demonskom stvorenju, kao dio javnog rituala. Ovo je javno emitirano usred bijela dana, što pokazuje da sotonisti više ne pokušavaju sakriti svoje rituale u mračnim šumama i tajnim tamnicama, sada zazivaju Sotonu na otvorenom, za međunarodnu publiku.

Sljedeći snimci zaslona su iz video zapisa koji je objavio Amazing World Ministries, a koji sadrži naznake svetog pisma koje su relevantne za događaje. (Pogledajte 2. Kraljevima i 13. i 14. poglavlje Otkrivenja kako biste saznali više o ovome što se događa.) U ovom prvom kadru, vatrene jame s lavom gore u areni, dok se sotonisti, odjeveni u ritualnu odjeću, klanjaju pred Baalom, rogatim demonskim stvorenjem, iz kojeg ide vatra:

¹⁴ Ali oni nisu poslušali, nego su ostali tvrdovrati kao i njihovi oci, koji nisu vjerovali u Jahvu, Boga svoga. ¹⁵ Prezreli su njegove zakone i savez koji je sklopio s njihovim ocima i opomene njegove koje im je upućivao. Težili su za ispraznošću, pa su i sami postali isprazni slijedeći narode oko sebe, premda im je Jahve zapovjedio da ne čine kao oni. ¹⁶ Odbacili su sve zapovijedi Jahve, Boga svoga, i načinili su sebi salivene idole, dva teleta. Podigli su ašere, klanjali se svoj vojsci nebeskoj i služili Baalu. ¹⁷ Provodili su svoje sinove i kćeri kroz oganj, odavali se vračanju i gatanju, čineći tako zlo u očima Jahvinim i razjarujući ga.  (2 Kr 17,14-17)

Ovdje vidimo kako dvije skupine ljudi, od kojih jedna predstavlja globalističke štovatelje Sotone, drže ruke u “molitvi” pred Baalom, demonskim stvorenjem, i štuju njegovu prisutnost na “pozornici” Zemlje:

³⁴ Postaviše grozote u Dom koji se mojim zove imenom da ga oskvrnu. ³⁵ Baalu podigoše uzvišice u dolini Ben Hinomu, i sinove i kćeri svoje Moleku kroz oganj provodiše – što im ja nikad ne zapovjedih; ni na um mi ne pade da bi činili takve gadosti niti da bih Judu pustio u takav grijeh.« (Jer 32, 34-35)

Evo još jednog prikaza koji vam pokazuje ogromnu veličinu stvorenja Baal, koje je osvijetljeno vatrenim crvenim svjetlima i dimom, što ukazuje na njegovo podrijetlo iz pakla:

⁹ Za njima eto i trećeg anđela koji vikaše iza glasa: »Tko god se klanja Zvijeri i kipu njezinu te primi žig na čelo ili ruku, ¹⁰ pit će vino gnjeva Božjega, nerazvodnjeno, natočeno već u čaši srdžbe njegove! I bit će udaren na muke u ognju i sumporu svetim anđelima naočigled i naočigled Jaganjcu. ¹¹ Dim muke njihove suklja u vijeke vjekova. Ni danju ni noću nemaju počinka oni koji se klanjaju Zvijeri i kipu njezinu i tko god primi žig s imenom njezinim.«   (Otk 14,9-11)

Prema The Guardianu, 72 nacije sudjeluju u ovom ritualu obožavanja demona, koji je pojačan glazbom Black Sabbatha, sotonističkog rock benda. Cijeli video možete pogledati na ovoj poveznici: VIDEO

Evo djelomične slike s TheGuardian.com, fotografije Neila Halla, koja prikazuje dvoglave crkvene zvijeri, koju animiraju mala stvorenja kostura odjevena u tamu i smrt. Ova slika pokazuje kako su različite izvedbe crkve (tj. Vatikana i pape) zapravo marionete sotonističkog kulta smrti, koje doslovno “podupiru” nemrtvi:

Dolje je prikazana ikonska slika s otvaranja sotonističkog rituala, primijetite upotrebu vatre i dima za označavanje “svijeta u plamenu”, dok Sotonino demonsko stvorenje Baal sada svijetli svjetlom, u središtu pozornice, što ukazuje da Sotona vlada Zemljom i zapovijeda nacijama svijeta, koje trebaju međusobno ratovati:

Iz Otkrivenja, 13. poglavlje:

”Zvijeri su dana usta da izgovara ohole riječi i hule i da vrši svoju vlast četrdeset i dva mjeseca. Otvori usta svoja da huli na Boga i da kleveće njegovo ime i njegovo prebivalište i one koji žive na nebu. Dana joj je moć da ratuje protiv Božjeg svetog naroda i da ga pobijedi. I dana joj je vlast nad svakim plemenom, narodom, jezikom i nacijom. 8 Zvijeri će se pokloniti svi stanovnici zemlje,  svi čija imena nisu zapisana u Janjetovoj knjizi života, Janjetu koje je bilo zaklano radi spasenja čovječanstva.

Zvijer je također prisilila sve ljude, velike i male, bogate i siromašne, slobodne i robove, da prime žig na svoju desnu ruku ili na čelo, tako da nisu mogli kupovati ili prodavati ako nisu imali žig, koji je ime zvijeri ili broj njezina imena.

Ovo zahtijeva mudrost. Neka osoba koja ima uvid izračuna broj zvijeri, jer to je broj čovjeka. Taj broj je 666”.

KUHARSKA ZVIJEZDA GORDON RAMSAY POTPUNO POMAHNITAO; TRČI PREMA JADNIM JANJCIMA I UZVIKUJE: ”VRIJEME JE DA VAS SE ISPEČE”!

Kao još jedan prikaz čistog demonizma i sotonističkog zla koje preuzima naš svijet: slavni kuhar Gordon Ramsay, poznat iz “Paklene kuhinje”, ponosno je objavio video u kojem vreba preplašene janjce, izjavljujući: “Idem vas požderati!” i pitajući: “Što će prvo u pećnicu?”

Zatim vreba janjce u položaju poput Golluma, prizivajući punu moć demona koji su naizgled zaposjeli njegov nekoć ljudski oblik, vičući: “Vrijeme je za pećnicu!” i izjavljujući “Njam, njam njam!”

Scena je gotovo savršeno kopirana iz Gospodara prstenova, gdje Smeagol (Gollum) tuče ribu, kako bi je pojeo sirovu.

Nije samo činjenica da Gordon Ramsay misli da je njegov jezivi video vrebanja janjeta prikladan za javnost, već i da nema pojma koliko zlo i demonski izgleda; što je upravo ono što bismo očekivali od nekoga tko je demonski opsjednut i više nije ima imalo ljudske empatije ili suosjećanja.

Čak ni ljudi koji jedu govedinu, svinjetinu, piletinu ili janjetinu ne vrebaju pojedine životinje, slineći nad tim koju će poslati u pećnicu da ih pojede. Ali za Ramsaya, patnja i ubijanje nedužne životinje čini se dijelom “radosti” njegova kuhanja, kao da on zapravo uživa u ubijanju prestrašenih janjaca.

Bez sumnje, Ramsay će uskoro zagovarati kanibalizam i sliniti nad time koje ljude prvo poslati u pećnicu.

PORTALI SU SE OTVORILI, DEMONI IZLAZE, A ČOVJEČANSTVO SE SUOČAVA S BIBLIJSKIM POSLJEDNJIM VREMENIMA U KONAČNOJ BORBI IZMEĐU DOBRA I ZLA

Cjelokupna poanta ovih demonskih rituala je otvaranje portala koji demonskim entitetima dopuštaju da uđu u fizičko zemaljsko carstvo i ili zaposjednu ljude ili doslovno sami uzmu fizički oblik. Demonski utjecaj i opsjednutost sada su u globalnom porastu, a kao što je Gordon Ramsay jasno pokazao, demoni imaju sklonost ciljati na utjecajne osobe i slavne osobe, kako bi se dočepali njihovih tijela i iskoristili ih za promoviranje smrti i uništenja.

Rituali su oruđa za dozivanje demonskih entiteta u ovaj svijet. Što je više ljudi uključeno u ritual, to je prizivanje snažnije. Upravo zato ove sotonističke rituale izvode stotine sudionika u javnim arenama, gdje ih osobno promatraju deseci tisuća ljudi. Ovo je namjerna strategija za povećanje moći prizivanja, dopuštajući sve snažnijim demonskim entitetima da uđu u ovaj svijet kroz otvorene portale.

Ono čemu upravo sada svjedočite na globalnoj razini je koordinirano, od strane vlade financirano, ritualno prizivanje nadnaravnih demona koji preplavljuju ovaj svijet kako bi vodili rat protiv čovječanstva i Boga.

Rezultati ovoga lako su vidljivi posvuda:

• Školski učitelji pretvorili su se u transrodne demone, pljačkaju nedužnu djecu, guraju dotjerivanje, pedofiliju i genitalno sakaćenje.
• Potpuna korupcija Crkve dok prihvaćaju homoseksualnost, transrodnost i sakaćenje djece.
• Nacionalni vođe izgledaju ili mrtvi (Biden) ili opsjednuti neurološkim napadajima (Clinton), ili se samoliječe kako bi izbjegli bol demonske opsjednutosti (Pelosi).
• 666 simbolizam posvuda, od logotipa Google Chromea do CERN-ovog super-sudarača. Čak i energetska pića Monster, “Oslobodite zvijer!”, prikazuje 666 hebrejskim brojevima.
• Čak i NIH, koji je financirao razvoj biološkog oružja za dobivanje funkcije SARS-CoV-2 u Kini, ima logo koji jasno prikazuje “666.”

CERN super-sudarač, u potrazi za “božjom česticom”:

NIH, povezan s biološkim oružjem za istrebljenje čovječanstva:

Prijedlozima zakona u Kongresu koji nastoje porobiti čovječanstvo rutinski se daju brojevi poput HR 060606, a patentima koji se odnose na cjepiva protiv Covida i Billa Gatesa također se dodjeljuju brojevi poput 2020-060606. “666” je pseća zviždaljka za sotoniste. To je komunikacijska tehnika za jednu skupinu sotonista kako bi drugi sotonisti znali da se slažu sa sotonističkim planom. Zbog toga vidimo da je 666 uključen u toliko mnogo institucija znanosti, vlade i akademije.

Izvor: logicno.com

Svaki sustav koji bespravno nadzire svoje građane nije slobodan, već totalitaran.

Od postupne digitalizacije svega i svačega koja se provodi već godinama, doći će se do potpune digitalizacije i nas i svijeta u kojem živimo, što će rezultirati totalitarizmom novog doba kakvog ovaj svijet još nije vidio.  

Digitalizacija našeg identiteta, pretvaranje ljudi u kodove, šifre, lozinke i pinove, sve je to već u tijeku. Digitalni svijet predstavljen je javnosti kao nešto benigno, samo po sebi razumljivo i, ono što je najvažnije – kao nešto što bismo svi mi trebali bezrezervno prihvatiti. To smo i učinili – prepustivši se bez imalo razmišljanja digitalizaciji svih naših osobnosti, kako bismo postali pijuni u rukama igrača šaha koji se više niti ne skrivaju iza zavjese. Ljudi koji se igraju s nama kao pijunima imaju jasno zacrtane i napisane ciljeve kojih će se, u to nemojmo sumnjati, vjerno držati.

(…)

Vlast koja nadzire građane, nagrađujući ih za poslušnost i kažnjavajući ih za neposlušnost, koja kontrolira gospodarstvo, koja se upliće u potrošnju građana i koja ne dozvoljava slobodu medija i govora te po potrebi koristi i rigorozne mjere i pravila, kao i neizbježan teror koji ide u paketu s tim pravilima, a koji provodi putem službene i tajne policije i poluvojnih organizacija je totalitarna vlast koja nema veze s pluralizmom i pravnom državom u kojoj bi se građani trebali osjećati ugodno, sigurno i zaštićeno. Na sigurnom smo putu prema totalitarizmu kakvog ovaj svijet još nije vidio.

Više na: epoha.com.hr

Nevjerojatno, ali istinito: roboti polako, ali sigurno ulaze i u vjerske hramove uzimajući mjesto svećenicima, rabinima i redovnicima. O ovome se u mainstream medijima malo govori, ali, podsjetimo, Wall Street Journal svojedobno je izvijestio svjetsku javnost da je Gabriele Trovato, robotičar i docent na japanskom Sveučilištu Waseda, prenamijenio jednog robota u robota svećenika zvanog SanTO, sedamnaest inča visokog ‘katoličkog robota’ opremljenog računalom, mikrofonom, senzorima i kamerom za prepoznavanje lica. Robotizacija svećeničkog poziva aktualizirana je upravo tijekom pandemije. 

Pitamo se – Kako je došlo do te nesvakidašnje ideje da roboti uđu u vjerske hramove? S obzirom na to da je iz godine u godinu sve manje ljudi, manje nego ikada prije koji studiraju za svećenike te kako je korona virus također opteretio crkvu i dostupnost njezinih usluga, roboti su se pojavili kao idealno rješenje ovog problema. Tako je u Poljskoj za vrijeme pandemije predstavljen robotski svećenik SanTO koji drži propovjedi, daje savjete i prati vjernike u molitvi.

Osoba koja je zaslužna za osmišljavanje ovog robota je, kao što rekosmo, Gabriele Trovato s tokijskog sveučilišta Waseda. Robot nazvan SanTO izrađivan je godinu dana, a testiran je krajem 2021. godine u Varšavi. U listopadu 2021. godine SanTO je prikazan u zanimljivom BBC-jevu dokumentarcu snimanom u katoličkoj crkvi svetog Ivana Pavla II. u četvrti Bemowo u Varšavi.

Nakon što je predstavljen ovakav tip robota, sve češće u crkvama, hramovima i drugim vjerskim ustanovama, roboti kao što je SanTO obično izvode vjerske obrede poput držanja propovijedi i davanja osnovnih vjerskih savjeta, što dovodi do brojnih optužbi za bogohuljenje. A, brojni vjernici dovode u pitanje SanTO-ovu sposobnost da odgovori na bilo što osim na najjednostavnija pitanja.

Tvorac Trovato o svom je robotu rekao: „Potreba za izgradnjom takvog robota postala mi je jasna kada sam slušao prijatelje koji su se žalili da ne mogu ići u crkvu tijekom pandemije.

 Koristeći umjetnu inteligenciju, SanTO je posebno programiran da zadovolji potrebe katolika nakon što je u njega ugrađena memorijska banka s velikom količinom podataka o vjeri. Pomislio sam – Za takve bi ljude robot s umjetnom inteligencijom, poput SanTO-a, bio idealno rješenje.“ 

(!?!?!) 

Izvor: epoha.com

Bez komentara.

Ovo se dogodilo jučer u Crotoneu u mjestu Alfieri-Scifo. Don Mattia Bernasconi i njegova skupina dječaka iz župe San Luigi Gonzaga u Milanu, nakon tjedan dana volonterskog kampa s Liberom, u udruzi Terre Joniche – Libera Terra, odlučili su zadnji dan svog boravka provesti na plaži, na moru.

Kad su stigli na mjesto, bezuspješno su tražili  zonu gdje bi mogli slaviti svetu misu. S obzirom na veliku vrućinu ovih sati i primamljivo more, don Mattia je predložio mladima da slave misu u vodi. Prijedlog je s oduševljenjem dočekan od strane župne skupine. Vijest je odmah doprla do ušiju obitelji koja je nedjelju provodila na istoj plaži i koja je ponudila madrac kao oltar. (!)

“Neodoljivo iskustvo”, rekao je don Mattia za CrotoneNews , misleći na volonterski kamp Libera u udruzi Terre joniche-Libera Terra. “Šokantno jer je zapravo uznemirilo mnoge naše misli i, naravno, šokantno u pozitivnom smislu. Bio je to tjedan izvanrednog treninga i kontakta s različitim stvarnostima i zemljom”.

Izvor: crotonenews.com

Foto: crotonenews.com

Bez komentara. 

Blagdan Tijelova ustanovljen je u 13. stoljeću

Providnost Božja često daje poticaj za ustanovljenje nekoga blagdana preko privatnih objava. Ustanovljenje blagdana Tijelova potaknula su viđenja koja je 1208. godine imala sv. Julijana iz Cornillona (1192.-1258.). Ova svetica je u viđenju doživjela da Isus nije zadovoljan što u crkvenom kalendaru nema posebnoga blagdana usredotočena na Njegovu sakramentalnu prisutnost pod prilikama kruha i vina. Izražena pobožnost prema Isusu u presvetom oltarskom sakramentu najprije se proširila tamo gdje je svetica živjela, u gradu i biskupiji Liége, u današnjoj Belgiji. Biskup Liégea Robert de Thorete službeno je ustanovio 1246. godine taj novi blagdan za svoju biskupiju.

Papa je povjerio zadatak svetom Tomi Akvinskom da sastavi liturgijske tekstove za blagdan Tijelova
Njegovo slavljenje se postepeno širilo i po drugim područjima, u Francuskoj i Njemačkoj. Kad je nekadašnji arhiđakon Liégea Jacques Pantaléon postao 1261. godine papa Urban IV., on je 1264. godine proširio slavljenje toga blagdana na cijelu Crkvu. Taj papa je svetome Tomi Akvinskome povjerio zadatak da sastavi liturgijske tekstove za novi blagdan. Dio tih tekstova je svetac sam napisao. I nakon raznih reformi tijekom povijesti do dana današnjega zadržana je u bogoslužju ovoga blagdana Tomina posljednica „Hvali, Sion, Spasitelja” (Lauda, Sion, Salvatorem)

Sveti Toma Akvinski je baš povodom ustanovljenja blagdana Tijelova napisao više euharistijskih pjesama, koje su istovremeno i umjetnička djela i djela s bogatim teološkim sadržajem. Te pjesme su pisane latinskim jezikom i njihovu punu ljepotu može doživjeti onaj koji ih čita u originalu. Pjesme se zapravo ne mogu prevesti, njih treba prepjevati. Prepjev ovih Tominih pjesama na hrvatski jezik napravio je jedan hrvatski pjesnik, svećenik i isusovac Milan Pavelić (1878.-1939.).

Blagdan Tijelova ne slavi metaforu, nego doslovnu, stvarnu prisutnost Isusa 
Sveti Toma Akvinski je najveći katolički teolog uopće i on je u svojim djelima dao vrhunske analize i tumačenja istina vjere, pa i ove istine. Mi se u ovome članku nećemo osvrtati na te analize nego ćemo ukazati samo na neke citate iz nekih njegovih euharistijskih pjesama. Te pjesme su već spomenuta „Hvali, Sion, Spasitelja” (Lauda, Sion, Salvatorem), zatim „Klanjam ti se smjerno” (Adoro te devote) i „Usta moja, uzdižite” (Pange lingua gloriosi). Najpoznatiji dio ove treće pjesme je završni dio koji počinje riječima „Divnoj dakle tajni ovoj”.

Pogledat ćemo neke temeljne istine i poticaje sadržane u ovim pjesmama svetoga Tome.

„Nauke nam svete glase:
Kruh u Tijelo pretvara se,
Vino u Krv Gospodnju.”

Da, po riječima pretvorbe koje svećenik izgovara u svetoj misi („Ovo je tijelo moje…”, „Ovo je krv moja…”) kruh (hostija) zaista postaje tijelo Isusovo, a vino (u kaležu) zaista postaje krv Isusova. Ne radi se tu o metafori, simbolu, znaku, nego doslovno o stvarnom Isusu koji je sada i tjelesno prisutan pred nama. Da to treba shvatiti doslovno, na tome je sam Isus uporno inzistirao, kako nam svjedoči šesta glava Evanđelja po Ivanu. To je Crkva potvrdila kao neprevarljivu istinu vjere, dogmu, na Tridentinskom koncilu. U to dapače u prvom tisućljeću baš nitko nije sumnjao, ne samo vjerni katolici nego ni raskolnici, otpadnici i krivovjerci. Sumnje su se pojavile tek u drugom tisućljeću i to je bio jedan od poticaja za ustanovljenje blagdana Tijelova.

Razlog za ovo vjerovanje je Božja objava i Božji autoritet
Reći će netko da nakon pretvorbe mi ne možemo zapaziti nikakvu promjenu. Zašto bismo onda prihvatili da se neka bitna promjena, pa čak i ikakva promjena dogodila? Pa razlog za potvrdni odgovor je autoritet Božji: Bog nam je to objavio, a On ne može prevariti niti prevaren biti. Zato tu postoji sigurnost veća od ikakve ljudske sigurnosti.

„Vid i opip, okus varaju se tu,
Al za čvrstu vjeru dosta je, što čuh.
Vjerujem u svemu Kristu Bogu svom,
Istine nad ovom nema istinom.”

Da, sva se naša osjetila ovdje varaju, a riječ Božja je jači autoritet od onoga što nam svjedoče naša osjetila. Možda će netko pomisliti da prihvaćanje te tvrdnje nije razumno, da to nije dovoljno kritički. Međutim, kad malo promislimo vidjet ćemo da je istina zapravo suprotna jer vjerovati da je ono što se nama čini i što mi mislimo sigurnije od riječi Božjih vrlo je nerazumno. Tu bi se u konačnici polazilo od pretpostavke da smo mi pametniji od Boga. Je li moguće zamisliti nerazumniju tezu od te?

Radi se o čudu
„Ne shvaćamo, ne gledamo,
Al po jakoj vjeri znamo
Što van reda biva tu.”

Da, ovdje se radi o potpuno izvanrednom događaju, o čudu, o stvarnosti koja se događa „van reda”, izvan naravnog reda stvari. Nažalost, mi smo previše navikli da se to često, redovito, svakodnevno događa pa smo izgubili osjećaj o kolikom se nevjerojatnom čudu ovdje radi. Ovdje se radi o čudu koje je nevjerojatnije od samoga utjelovljenja, jer utjelovljenjem je Bog postao čovjekom a u presvetoj euharistiji nam se On pokazuje naizgled kao stvar. To je i Njegovo najveće poniženje.

„Okom toga ne vidim,
Ali sama vjera živa
Kazuje bezazlenim.”

Da, vjera kazuje „bezazlenim”, tj. svima koji su Bogu otvoreni, bez obzira na njihovo znanje i intelektualne sposobnosti. Sveti Toma tumači da postoje dvije vrste istina koje je Bog objavio. Prva vrsta su one koje u potpunosti nadilaze ljudski razum, do kojih čovjek nikako ne može sam doći i do kojih nijedan čovjek i nije sam došao. Najočitiji primjer jedne ovakve istine je istina o Presvetom Trojstvu. Druga vrsta su one do kojih (neki) čovjek može sam doći i neki su stvarno i došli.

Primjeri ovakvih istina su npr. istine da postoji Bog i da je ljudska duša besmrtna. Do njih su veliki grčki filozofi došli i dokazali ih već prije Krista i nezavisno od Objave Božje. Ali do takvih istina su došli samo vrlo rijetki, učeni i posebno nadareni ljudi. Međutim, budući da se radi o istinama koje su vrlo važne za ljudsko spasenje, Bog je i takve istine objavio ljudima da bi ih spoznati mogli svi ljudi i sa potpunom sigurnošću.

Neke istine nadilaze ljudski razum: za njih je potrebna vjera
„Samo Bog na križu bješe oku skrit,
Ovdje je i čovjek tajnom obavit.
Vjerujem u oba, oba priznajem,
S razbojnikom isto skrušen vapijem.

Rana kao Toma ja ti ne vidim,
Ipak Bogom svojim priznajem te s njim;
Daj, da vjera moja uvijek življe sja,
Da se ufam u te, da te ljubim ja.”

Da, sveti Toma ukazuje da je ovdje potrebna veća vjera. Na križu su svi lako mogli vidjeti Isusa kao čovjeka. Međutim, bilo je tamo vrlo teško u njemu prepoznati pravoga Boga, prepoznati ga u tom čovjeku koji je na križu izgledao tako jadan i bespomoćan. Dobri razbojnik je imao tu spasonosnu vjeru i to ga je „po kratkom postupku” dovelo u raj. Isusa kao Boga i čovjeka prisutnog pred tobom trebaš prepoznati u presvetoj hostiji, u tome što izgleda samo kao komadić kruha!

Znamo da je apostol Toma sumnjao i provjeravao je li nakon uskrsnuća pred njim zaista živi čovjek Isus. I u Isusovu stvarnu prisutnost po pretvorbi u njegovom tijelu i krvi sumnjali su neki svećenici. Isus je bio toliko dobar da je nekima od njih omogućio ono što i „nevjernome” Tomi. Pokazao je vidljivo da se tu zaista radi o pravom Njegovu tijelu i krvi.

To je niz euharistijskih čuda koja su se događala na raznim mjestima i u raznim vremenima. Jedno takvo čudo se dogodilo i u Hrvatskoj, u Ludbregu 1411. godine. Tamo je danas Euharistijsko svetište Predragocjene Krvi Kristove. Najpoznatije i možda najveće euharistijsko čudo dogodilo se u gradu Lanciano u Italiji. Za to čudo su u najnovije vrijeme rađene brojne znanstvene provjere. One su pokazale da se zaista radi o pravom ljudskom tijelu, konkretno o ljudskom srcu, i o pravoj ljudskoj krvi. Tijelo i krv imaju istu krvnu grupu AB. Tijelo i krv su čuvani bez ikakve zaštite i potpuno je znanstveno neobjašnjivo kako su sačuvani nepromijenjeni tijekom više od dvanaest stoljeća.

Isus je stvarno prisutan u svakoj pa i najmanjem komadiću posvećene hostije
„Kad je Tajna razlomljena,
Znaj da čest joj odijeljena
Ko cjelina vrijedi njena,
Jer u svakoj sav je dar.

Nit se mijenja što pri tome
Stas il stanje sakritome:
Prilike se samo lome,
Ne trga se sama stvar.”

Da, Isusovo tijelo je u svakoj pa i najmanjoj čestici. Tko se pričesti cijelom hostijom, primio je cijeloga Krista. Tko se pričesti polovicom hostije, također je primio cijeloga Krista. Tko se pričesti četvrtinom hostije, također je primio cijeloga Krista. I to vrijedi za svaku česticu, pa i vrlo malu. Zato je potrebno biti vrlo pažljiv da se ni najmanja čestica ne izgubi, ne propadne.

Zašto pričest donosi vrlo različit plod za različite ljude
„Dobar, opak blaguju ga,
Kob je ipak svakom druga:
Život ili smrtni mrak.
Smrt je zlima, dobrim žiće,
Gledaj: isti Kruh i Piće,
A plod tako nejednak.”

Da, plod pričešćivanja je drastično različit za različite ljude. Onima koji mu pristupaju na pravi način, bez teškoga grijeha, s vjerom, plod je spasonosan. Onima naprotiv koji mu pristupaju bez vjere, s teškim grijehom, to predstavlja put u propast. Oni time čine novi teški grijeh. Sveti Pavao upozorava: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.” (1 Kor 11,27-29) Napomenimo još da je prije pričesti potrebno iskazati vjeru i baš u tu istinu, jer svećenik svakome pričesniku kaže: „Tijelo Kristovo”. Pričesnik odgovara: „Amen”. To znači: ja vjerujem da je to zaista Tijelo Kristovo. Tko nema te vjere neka ne pristupa pričesti!

I mi, poput Isusovih suvremenika, možemo tjelesno susresti živoga Boga
„Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš,
Što pod prilikama tim se sakrivaš.
Srce ti se moje sasvim predaje,
Jer dok promatra te, svijest mu prestaje.”

Da, treba se klanjati Bogu, jedino Njemu. Već kod ulaska u crkvu treba se pokloniti Njemu, ne simbolima, slikama, stvarima.

A gdje je On u crkvi? U svetohraništu! U svetohraništu je u svakoj crkvi u kojoj se redovito služi sveta misa. Njemu se može, a i treba klanjati ne samo u svetoj misi nego i u klanjanju nakon i izvan svete mise. Mi možda pomislimo da su izvanrednu privilegiju imali stanovnici npr. Kafarnauma koji su često susretali Isusa u vrijeme njegova zemaljskoga života. Mi imamo tu istu privilegiju! Možemo ga tjelesno susresti kao i oni, samo o tome ne razmišljamo, a možda u to ni ne vjerujemo. Treba samo ući u jednu crkvu, a u gradovima su mnoge crkve otvorene veliki dio dana, i pokloniti Mu se, pomoliti Mu se, razgovarati s njim koji je tu tjelesno prisutan.

Ovu vjeru je potrebno jačati i produbljivati
Da je ovu vjeru u Hrvatskoj potrebno jačati i produbljivati vidljivo je već iz činjenice da je od samo četiri „zapovijedana blagdana”, tj. blagdana kad su katolici obvezni sudjelovati u svetoj misi (Božić, Velika Gospa, Svi Sveti i Tijelovo), baš ovaj blagdan (Tijelovo) najmanje „zaživio” u svijesti mnogih vjernika.

Još gore i bolnije je to postalo vidljivo u vrijeme obustave bogoslužja zbog korona virusa. Mnogi su vjernici, pa i neki svećenici, tada pokazali da ne razumiju ili ne prihvaćaju i ne vjeruju ono što Crkva vjeruje i naučava o ovoj središnjoj stvarnosti vjere. Ovo se može shvatiti i kao poticaj na obnovu vjere. Isus je rekao: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.” (Iv 6,56-58).

Izvor: Prof. dr. sc. Ivan Zelić