– „Kako bismo mogli zanemariti ovu situaciju? Ovo se mora adresirati“, rekao je Strickland, kritizirajući Fr. Jamesa Martina koji je ponovno bio uključen.” Unatoč jasnoći njegova upozorenja, nitko od nazočnih nije odgovorio, ignoriran je, i sjednica je nastavljena bez osvrta na to pitanje. (Catholic Herald). Biskupska konferencija je imala očito važnijeg posla: ragovor o migrantima.

Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

Sakrament svete Ispovijed dobio je ime iz praktičnih razloga, jer se nabrajaju grijesi u ispovijedi, ali to nije ispravan naziv. Ispravno je reći sakrament Pomirenja, zato što se po njemu, skrušeno se kajući za svoje grijehe, pomirujemo s Bogom, bližnjima i sa samim sobom. Ili reći Pokora, što znači da činimo pokoru za svoje grijehe. Sakrament svete Ispovjedi ima za materiju grijehe koje se ispovijeda, a forma je obred odrješenja i gesta križanja koju čini svećenik.

Da bismo se ispravno ispovjedili, potrebno je pet čina:

1. Ispit savjesti. 2. Skrušeno kajanje. 3. Čvrsta odluka da ćemo se popraviti i da više nećemo griješiti.
2. Sve grijehe reći u ispovjedipo broju i vrsti. 5. Izvršiti zadanu pokoru.

Postoji savršeno i nesavršeno kajanje. 

Nesavršeno kajanje je ono kajanje u kojemu pokornik iznosi grijehe u Ispovijedi, ali je motiv više strah od pakla negoli ljubav prema Bogu. Svakako, obvezna je sakramentalna Ispovijed koja nadoknađuje nesavršeno kajanje.

Savršeno kajanje ono kajanje u kojemu žalimo za počinjene grijehe radi samog, i isključivo samog, Boga. To se zove čin boli. Cin boli uključuje tri čimbenika: 1. volja osuđuje učinjeni grijeh, 2. volja doživljava odvratnost počinjenih grijeha i odbacuje ih i 3. volja prihvaća da u budućnosti neće činiti grijehe.

Bol zbog počinjenja grijeha dovoljna je ako se događa na duhovnoj razini, to jest svijesti, volji i slobodi iako nikad ne isključuje i suze, primjerice, suze.

Odluka sadrži tri čimbenika: 1. ona je čvrsta – to znači da osoba više ne želi pasti u grijeh bez obzira na teškoće.

2. volja je učinkovita – to jest, koristi sva sredstva da se ne padne u grijeh i
3. ona je općenita – to jest, čini sve da izbjegne svaki smrtni grijeh, a za lake grijehe, barem neke, bježi od bliže grješne prigode.

Svijest da ćemo ponovno pasti u grijehe jer smo slabi ne čini sakrament nevaljanim, jer ne možemo se unaprijed kajati za ono što nismo počinili, nego se kajemo za ono što smo učinili. 

U Ispovijedi treba reći sve teške, smrtne i lake grijehe, po broju i vrsti.

Teški grijeh je onaj grijeh kojim po sadržaju vrijeđamo Boga bližnjega i sami sebe. Smrtni grijeh je onaj grijeh koji u sebi sadrži tešku materiju, ali mu je još dodana volja mržnje – činit ću grijeh baš zato što su Bog i Crkva zabranili. U oba slučaja prekida se veza ljubavi s Bogom, bližnjim i sa samim sobom.

Laki grijeh je onaj grijeh kojim vrijeđamo Boga, bližnjega i sami sebe, ali u materiji nema težinu i ne prekidamo vezu ljubavi s Bogom, bližnjima i sa samim sobom.

Ispovijedati grijehe po broju znači reći za svaki pojedinačni grijeh koliko je puta učinjen, i okolnosti u kojima je učinjen, primjerice, grditi oca ili majku puta u kući kad su sami nije isto kao kad se to isto čini na javnom mjestu. Ovo vrijedi i za sve ostale grijehe. U ispovjedi treba reći sve grijehe ne dopuštajući da nešto bude nejasno i nedorečeno, kako ne bi ispitivao, jer ako nešto nejasno i nedorečeno kažemo, prisiljavamo svećenika da dade nedovoljnu pokoru.

Na Ispovijed se dolazi pripravan, to jest, s već ispitanom savjesti. Ne ide se u ispovjedaonicu čim se uđe u crkvu i vidi i da je svećenik na raspolaganju za ispovijed. U Ispovijedi se ne vode duhovni razgovori, osim ako to nije unaprijed dogovoreno.

Tko obavi ispit savjesti prije Ispovjedi, dobije nepotpuni oprost od vremenitih kazni.

OPROSTI

Oprosti brišu vremenitu kaznu. Grijeh čini dvostruko zlo: 1. Vrijeđa Boga i prekida vezu ljubavi s Bogom. Oprašta se u sakramentu Ispovjedi.

2. Čini štetu. To što čini štetu brišu oprosti.

Oprosti mogu biti potpuni, to jest da brišu cijelu štetu, i nepotpuni, to jest da brišu djelomično.

Da bismo shvatili što je oprost, evo primjera: ako razbijemo staklo na prozoru svom bližnjemu da ga zaboli do srca, to je čin koji u sebi sadrži uvredu i štetu. Kada se počinitelj grijeha pokaje i pomiri s vlasnikom prozora, tada mu je grijeh oprošten. No, samim time nije šteta otklonjena, jer je i dalje staklo slomljeno. Budući da počinitelj ne može štetu otkloniti, vlasnik mu ne samo uvredu oprašta nego i štetu popravlja. Ta popravljena šteta jest oprost koji Bog daje vjerniku u određene dane kako to Crkva propisuje.

MOLITVA PRIJE ISPITA SAVJESTI

Gospodine Isuse Kriste, pošalji svoga Duha koji će me obasjati svojom svjetlošću da upoznam sebe i da uvidim jesam li svojim životom bio tvoj vjerni učenik. 

Daj, molim te, da budem iskren sam sebi i da ne prikrivam svoje slabosti, nedostatke i grijehe. 

Bila mi na pomoć tvoja milost. Aman.

ISPIT SAVJESTI PREMA DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

1. Jesam li se stidio svoje vjere i bio u njoj kolebljiv? Jesam li zanemarivao vjerskupouku? Jesam li govorio protiv vjere ili se rugao vjeri? Jesam li molio redovito svaki dan? Jesam li bio praznovjeran? Jesam li očajavao, bio preuzetan i nemaran u brizi za svoju dušu?
2. Jesam li Božje ime izgovarao uzalud? Jesam li psovao Boga i svece? Jesam li bližnjega proklinjao? Jesam li se krivo zaklinjaoili nisam ispunio zavjet (nisam ispunio ono što sam se zarekao)?
3. Jesam li svojom krivnjom nedjeljnu svetuMisu zanemario i nedjeljom i blagdanom radio teški posao? Jesam li kasniona svetu Misu i kod nje se vladao loše, nedolično?
4. Jesam li zapuštao svoje roditeljeu njihovim potrebama? Jesam li ih vrijeđao,bio im neposlušan, rugao im se, stidio ih se?

– Roditelji se pitaju: jesmo li premalo brinuli za dobar vjerski odgoj svoje djece? Jesmo li im loš primjer dali svojim nemarnim vjerskim životom? li ih i prekomjerno kažnjavali ili dopuštali da čine zlo?

5. Jesam li škodio svome zdravlju ili zdravlju svoga bližnjega? Jesam li bio neumjerenu jelu i piću, alkoholu, kocki, internetu, mobitelu? Jesam li bio osvetoljubiv?Jesam li tukao, ranio bližnjega, Mrzim li koga, jesam li s kime u svađi? Jesam li bližnjega opio? Jesam li krivac za ubijeno nerođeno dijete? Prihvaćam li eutanaziju (potpomognutu smrt)? Jesam li u vožnji bio s ispravnim autom, vezan pojasom, poštivao prometne znakove, jesam li vozio prebrzo? Jesam li na motoru bio bez kacige?
6. i 9. Jesam libludno mislio, želio, govorio, gledaobestidne televizijske programe, slike, filmove, čitao nepristojne knjige i časopise? Je li moje odijevanje bilo nedolično? Jesam li bludníčio sam sa sobom ili s drugim, s istim spolom ili s vjenčanom osobom? Jesam li prije vjenčanja griješio sa svojim budućim bračnim drugom? Jesam li zgriješio s osobom tuđega braka? Čuvam li se u braku na nedopušten način od djece (nošenje spirale, kondoma, uzimanje lijekova za prekid trudnoće, prekid intimnoga čina).
7. i 10. Jesam li uzeo tuđu stvar bez pitanja? Jesam li drugomenanio štetu?Jesam li posudio, a da nisam vratio? Jesam li nekoga prevario? Jesam li uskratio zasluženu plaću radniku? Jesam li prekomjerno računao za svoje usluge?
8. Jesam lilagao? Jesam li govorio protiv svoga uvjerenja? Jesam li ogovarao ili klevetao?Jesam li na taj način bližnjemu svome učinio štetu, oduzeo mu dobar glas ili posao?

MOLITVA PRIJE ISPOVIJEDI

Gospodine Isuse, ti si slijepima oči otvorio, bolesne si iscijelio, ljubavi učvrstio. 

Primi moju molbu, oprosti sve moje grijehe, obnovi u meni svoju ljubav, 

daj da besprijekorno živim u bratskom zajedništvu te uzmognem ljudima naviještati Tvoje spasenje. Amen. 

MOLITVA POSLIJE ISPOVIJEDI

Dobri moj Spasitelju, Isuse Kriste, veliko ti i iskreno hvala! Grijehe si mi oprostio. Duša mi je sada čista. Izveo si me iz ropstva grijeha i prihvatio me kao svoga prijatelja. Svaki grijeh mi se gadi i ne želim se u njega vratiti. Iskreno želim živjeti po tvojoj volji u sve dane svoga života, da uvijek pred tobom budu pravedne moje misli i djela. Pomozi mi, Isuse, da ozbiljno shvaćam stanje svoje duše i da odlučno izbjegavam sve grješne prigode. Sveta Marijo Majko Božja i sveti Josipe, zagovarajte me da uvijek ostanem čist, a osobito od teškoga, smrtnoga grijeha. A ako bih upao u koji grijeh, daj mi milost da se što prije ispovjedim. Amen.

II. BOLESNIČKO POMAZANJE

Sakrament Bolesničkog pomazanja jest sakrament ozdravljenja. Materija je ulje koje biskup blagoslivlja na Veliki četvrtak, a forma su riječi i geste obreda.

Sakrament se treba dati bolesnima, kao što su osobe prije kirurških zahvata, starcima za koje se uvijek pretpostavlja da imaju koju kroničnu bolest i djeci koja su u stanju razumjeti ovaj sakrament. Treba se dati i bolesniku ako mu se pogorša stanje ili dobije još koju novu bolest te bolesniku koji je u komi a pretpostavlja se kad bi bio pri svijesti da bi ga tražio. Ne smije se dati umrlom, osim ako se sumnja da je živ, a tada se daje uvjetno s formulacijom: ako si živ i ako se kaješ. Svećenik maže bolesnika po čelu i rukama.

Tridentinski koncil uči da bolesnika treba mazati na sva mjesta osjetila: tako po čelu zbog gledanja, na ušima zbog slušanja, po nosu zbog na ustima zbog jela, pića i govora, po rukama zbog dodira, na nogama zbog hodanja. Mazalo se sva ona osjetila pomoću kojih se moglo griješiti ili se griješilo.

Danas, Odredbom Drugoga vatikanskog koncila, maže se samo po čelu i rukama. Bolesničko pomazanje je sakrament, to jest, čin kojim se milost Duha Svetoga umazuje na nevidljiv način u dušu bolesnika.

Učinci sakramenta su: olakšanje, duhovna okrjepa, oproštenje malih grijeha, jačanje vjere i ohrabrenje duše, te tjelesno ozdravljenje ako je to potrebno za spasenje.

Ovaj sakrament dijele biskupi i svećenici.

Temelj za ovaj sakrament imamo u Evanđelju po Marku, kada Isus kaže apostolima:

Na bolesnike ćete polagati ruke i bit će im dobro! 

Jakovljeva Poslanica govori o ovom sakramentu: Tko među vama boluje, neka pozove starješine pa će oni moliti nad njim i bit će mu dobro”.

Sakrament Bolesničkog pomazanja daje se i u okviru poputbine, to jest, vjerniku koji je bolestan.

Poputbinu čine sakramenti: sveta Ispovijed, Bolesničko pomazanje i sveta Pričest. 

To su sakramenti priprave za život vječni, kao što su i sakramenti Krštenje, Krizma i sveta Pričest za vremeniti život.

MOLITVA

„Smiluj mi se, Gospodine, jer sam iznemogao, ozdravi me, Gospodine, jer dršću kosti moje!”

Pomolimo se: Bože, tvoj je Sin na svome tijelu podnio naše boli i pokazao vrijednost slabosti trpljenja. Usliši našu molitvu za bolesnu braću i sestre, nek spoznaju da ih zbog bolova i slabosti Krist proglašava blaženima i pridružuje svojoj muci za spasenje svijeta. Koji s tobom živi i kraljuje Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Iz knjige: Oče, dođi kraljevstvo Tvoje, Župa prikazanja BDM, Kistanje, don Josip Dučkić

“Znak osporavan”

Josip i Marija su Isusa, malo nakon rođenja, u skladu s Mojsijevim zakonom, obredno prikazali Bogu u hramu. Tom prigodom starac Šimun je blagoslovio Svetu obitelj i kazao Gospi: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,34-35). Ako ovo proroštvo sagledamo izvan židovskoga naroda, to znači da se svatko treba odlučiti prihvatiti ili od baciti Isusa i time određuje svoju vječnu sudbinu: raj ili pakao. Sam Isus u obraćanju svojim protivnicima razlaže istu tvrdnju predstavljajući sebe kao kamen koji su oni odbacili i koji je postao kamen zaglavni (Mt 21,42). I još dodaje “I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Zato apostol Petar poručuje svima: Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Stoga stoji u Pismu: Evo postavljam na Sionu kamen oda brani, dragocjeni kamen ugaoni: Tko u nj vjeruje, ne, neće se postidjeti. Vama dakle koji vjerujete čast! A onima koji ne vjeruju kamen koji odbacile graditelji postade kamen zaglavni i kamen spoticanja, stijena posrtanja; oni se o nj spotiču, neposlušni Riječi, za što su i određeni” (1 Pt 2,4-8). Dakle, onima koji ga prihvate vjerom Krist je „kamen zaglavni” i preko njega primaju svaku milost, a onima koji ga odbace nevjerom Krist je kamen spoticanja koji će ih „satrti” odnosno donijeti im propast. To vrijedi za svakoga čovjeka, bez iznimke, kao što je i logično jer je Krist jedini spasitelj čovjeka. U biti, sam Krist je na blagoslov ili prokletstvo zavisno kako se prema njemu postavimo. Sukladno tome Pavao poručuje: „Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Maranatha!” (1 Kor 16,22). Drugom zgodom još dodaje: „Ali, kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet!” (Gal 1,8-9).

Potreba obraćenja

Isus se susretao s grešnicima i mnogi su se obraćali dok se danas kršćani ustručavaju naviještati nužnost obraćenja za spasenje. Takozvane neredovite situacije parova, a posebno istospolnih, jesu ništa drugo nego život u teškom grijehu. Nikada do sada Crkva nije predviđala mogućnost blagoslova. takvih parova već štoviše izrijekom ih je zabranjivala jer kao što stoji u izjavi istoga Dikasterija iz 2021: Crkva ne raspolaže, niti može raspolagati, vlašću da blagoslivlje zajednice osoba istoga spola. Sam Isus se suočio s neredovitom situacijom u slučaju Samarijanke koja je imala pet muževa i živjela sa šestim u suložništvu (Iv 4.18). Nju je Isus obratio i ukazao joj na njezino stanje, a ona je odmah privela vjeri mnoge svoje sumještane. U Crkvi se štuje kao svetica i to je potvrda njezina potpunoga raskida s grijehom i kreposnog života iz ljubavi prema Kristu.

U “neredovitim” situacijama je ne- prihvatljivo bilo podilaženje alu kao što vidimo u susretu Isusa s Herodom Antipom koji živi u braku protivnom židovskom zakonu. Ova veza je bila incestuozna jer je Herodijada bila Herodova nećakinja. Herodijada je uz to bila žena kraljeva polubrata radi koje je on otjerao ženu. Ivan Krstitelj je ukazao na nedopuštenost ovakvoga braka” i bio zbog toga pogubljen. Da je Isus blagoslovio ovu vezu, odmah bi bio pušten na slobodu i obasut svim mogu čim častima. No time bi posve diskreditirao sve svoje djelovanje i nauk, išao protiv jasnoga Božjeg nauma o braku te proturječio Ivanu Krstitelju i izazvao sablazan u narodu. Zato je Isus sa svo jom šutnjom pokazao da s grijehom ne može biti nikakva kompromisa. Zato ni Crkva nije mogla ni htjela blagosloviti bludništvo Henrika VIII. plativši zato veliku cijenu progonstva i mučeništva.

Apostol Petar ukazuje da blagoslov koji donosi Krist traži obraćenje svako ga od njegovih opačina (Dj 3,26). Tamo gdje nema raspoloživosti za promjenu, već štoviše tvrdokornost u zlu, imamo u pozadini oholost koja se izravno protivi Bogu na tragu palih anđela. Tada se blagoslov ne prima jer Bog poštuje slobodnu volju čovjeka. Štoviše, u nekim slučajevima blagoslov se može premetnuti u svoju suprotnost ako bi ga dotični par tražio i primio kao ohrabrenje da nastave živjeti u grijehu. Kardinal R. Sarah objašnjava: „Da izbjegnem isprazna naklapanja o značenju riječi blagoslov. Jasno je da možemo moliti za grešni ka, očito je da možemo od Boga tražiti njegovo obraćenje. Jasno je da možemo blagosloviti čovjeka koji se polako obraća Bogu kako bi ponizno isprosio milost istinske i korjenite promjene u svom životu. Molitva Crkve nikome se ne odbija. Ali nikada se ne može zloupotrijebiti da ona postane legitimizacija grijeha, strukture grijeha ili čak bliže prigode za grijeh. Srce skrušeno i raskajano, čak i ako je još daleko od svetosti, mora biti blagoslovljeno. Ali sjetimo se da, nasuprot odbijanja obraćenja i tvrdoći, iz usta svetog Pavla ne izlazi nikakva riječ blagoslova, nego pak ovo upozorenje: “Tvrdokornošću svojom i srcem koje neće obraćenja zgrćeš na se gnjev za Dan gnjeva i objavljenja pravedna sada Boga koji će uzvratiti sva kom po djelima (Rim 2,5-6)

Anatema

Osim blagoslova Crkva raspolaže i drugim sredstvom koje može biti učinkovito u slučaju okorjelih grešnika a to je anatema. U Starom zavjetu izraz se odnosi na potpuno uništenje ratnih neprijatelja. U Novom zavjetu označava prokleta čovjeka. Kod svetoga Pavla je prokletstvo koje izražava sud Božji o nevjernicima (Gal 1.8-9, 1 Kor 16,22) i odvajanje od Krista (Rim 9,3). Crkva je koristila anatemu kako bi proglasila da formalni heretik više ne pripada Crkvi. U dvadesetom stoljeću ova mjera se prestala primjenjivati.

Naime, Ivan XXIII. je na početku Drugoga vatikanskog sabora rekao da se u sadašnje vrijeme u borbi protiv za bluda više voli koristiti lijek milosrda, mjesto oružja strogosti”. No blagost se nije pokazala dostatnom jer su se od tada hereze, skupa sa sablaznima, opasno umnožile i uzrokovale masovnu apostaziju. Stoga je potrebno ponovno posvijestiti da je i osuda nužna kao i izricanje kazni kako bi se tvrdokorni grešnik mogao pokajati i spasiti dušu. Ova dužnost je ujedno i istinsko djelo milosrđa i to posebno zaslužno jer jasno razdvaja istinu od laži. To je od presudne važnosti u današnje vrijeme kada diktatura relativizma sve više prodire i u samu Crkvu. Uporište za anatemu pružaju i riječi Gospodina: Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život uči nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni” (Mt 18,7-9).

U prilog korištenja anateme izjasnila se i Medunarodna teološka komisija 1990. Apostolska funkcija udaranja anatemom čini dio, i danas, prava Učiteljstva Crkve, i upotrijebiti je može postati i dužnost za nju. Shodno tome sveti Pavao kad se susreo s neredovitom situacijom odlučno nalaže da se osobu koja živi u vezi s očevom ženom isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5),

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smije mo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje govori. Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2). Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo bor be protiv grijeha krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno isključi iz Crkve i traži da se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa” (1 Kor 5,1-5).

***

Blagoslov osobe bez obzira na to koliko duboko bila u grijehu nikad nije bio sporan, no svećenik ne može blagosloviti stanje koje ne samo da izlazi iz Božjega nauma već mu se i protivi. Zato Fiducia Supplicans s pravom kaže: „Ne smije se promicati niti predvidjeti obred blagoslova parova u neredovitoj situaciji. Nitko nema vlast da zlo učini moralno prihvatljivim ili da ga pretvori u dobro jer bi tako sebe stavljao iznad Boga. Sve ono što Krist ne bi blagoslovio ne smijemo ni mi jer će nam biti na propast. Sjetimo se riječi proroka Malahije: „A sad vas opominjem, svećenici! Ako ne budete poslušali, ako ne budete k srcu uzeli da proslavite ime moje – govori Jahve nad vojskama – kletvu ću na vas svaliti i proklet ću vaš blagoslov” (Mal 2,1-2).

Umjesto da se pokušava nemoguće s blagoslovima, danas bi bio čin istinske ljubavi vratiti anatemu kao provjereno i učinkovito sredstvo borbe protiv grijeha i krivovjerja koje bi pomoglo da se spriječi daljnje širenje zla, da mnogi iziđu iz moralne i doktrinalne pomutnje u kojoj se nalaze i da istina donese oslobođenje potrebno za spasenje duša.

1 Dikasterij za nauk vjere, ‘Fidacia supplicans-Molitveno povjerenje o pastoralnom značenja blagoslova, IKA, 19. prosinca 2023, na https://ika.hkm.hr/novosti/deldaracija-fidacia supplicams-molitelji povjerenja-o-pastoralnom znacenju-blagoslova, (9. siječnja 2024.).

2 Kongregacija za nauk vjere, Responnen, Boletina, 15. ožujka 2021, па:

https://press vatican.va/content/salastampa/it/rollettino/pubblico/2021/03/15/0157/00330.html#ita, (11. siječnja 2004.). (9. siječnja 2024)

3 Sandro Magister, “Fiducia supplicans. Icardinale Sarah: Ciopponiamos a unieresiache mina gravemente la la Chiesa, Diakoneche, 8. siječnja 2024, na: https://www.diakonox.be/fiducia-supplicam-il-cardinale sarah-ci-opponiamo a aneresia-che-mina-gravemente-la-chieu/,

4 Ivan XXIII, Discorso, 11. listopada 1962, br. 7.2, n

https://www.vatican.va/content/john-xxiii/it/speeches/1962/documents/hfj-xxsi spe 19621011 opening-council.html, (9. siječnja 2024).

5 Medunarodna tenkoika komisija. L’asterpretazione dei dogmi, 1940, br 6, na https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/claith/cti_documents/rc, cti 1989 interpretazione dugni ithul, (9. siječnja 2024).

6 Dikasterij za nauk vjere, Fidacia supplicans”, br. 38.

Izvor: Svjetlo riječi

Uzoriti,

mi, niže potpisani svećenici, odgojno-obrazovni radnici i autori, obraćamo vam se povodom zadnjega dokumenta koji je objavio Dikasterij za nauk vjere Fiducia supplicans, koji je prouzročio toliko sablazni u Crkvi tijekom protekloga božićnoga vremena.

Kao što je široko poznato, nemali dio svjetskoga episkopata praktički ga je odbacio, zbog očita prekida sa Svetim Pismom i Predajom Crkve. Dvadesetak biskupskih konferencija, desetci prelata, pa čak i kardinala koji su obnašali najviše dužnosti, kao kardinali Müller i Sarah, izrekli su nedvosmislen sud osude. Isto su učinile bratovštine britanskoga, američkoga i australskoga katoličkoga klera. Nikada u povijesti Katoličke Crkve neki dokument rimskoga učiteljstva nije potaknuo tako snažno odbacivanje.

Doista, usprkos izričitu potvrđivanju tradicionalne nauke Crkve o ženidbi sadržanom u dokumentu, ispada da je pastirska praksa koju dokument dopušta u izravnoj suprotnosti s njim. Toliko da je dokument vrlo povoljno primljen od onih nekoliko episkopata i prelata koji već desetljećima otvoreno zagovaraju promjenu nauke o spolnom ćudoređu. Očito je kako je praktična poruka koju prenosi ova nova izjava puno više u skladu s programom i zamislima onih koji žele promijeniti nauku, nego sa samom naukom za koju se u dokumentu tvrdi da ostaje netaknuta.

Dokument zapravo pokušava uvesti razdvajanje nauke i liturgije s jedne strane i pastirske prakse s druge strane. Ali to je nemoguće: u stvari dušobrižna skrb, kao i svako djelovanje, uvijek pretpostavlja teoriju i, prema tome, ako pastirska skrb čini nešto što nije u skladu s naukom, ono što se stvarno predlaže jest drukčija nauka.

Blagoslivljanje (bilo „bogoslužno“ ili „pastirsko“) nekoga para jest takoreći prirodni znak. Konkretna gesta govori nešto prirodno, pa stoga ima prirodan, neposredan komunikacijski učinak, koji se ne može umjetno promijeniti domišljatim i istančanim upozorenjima dokumenta. Blagoslov kao takav u sveopćem poimanju čovječanstva uvijek podrazumijeva odobravanje onoga što se blagoslivlja.

Stoga konkretan znak koji se daje takvim blagoslovom pred cijelim svijetom jest da bi „neregularni parovi“, kako izvanbračni tako i homoseksualni, prema Katoličkoj Crkvi sada bili prihvatljivi Bogu, upravo u obliku zajednice koja ih posebno uobličuje kao parove. Nema smisla ni odvajati „par“ od „zajednice“, kao što je pokušao kardinal Fernández, jer je par – par zbog zajednice koja mu daje postojanje.

Činjenica da su druge znakovite i pripadne okolnosti, kao što su vrijeme, mjesto ili ukrasi, kao što su cvijeće i svadbeno ruho, isključene iz čina ne mijenja narav samoga čina, jer u njemu ostaje središnja i bitna gesta. Nadalje, svi iz iskustva znamo koliko takva „ograničenja“ vrijede i koliko dugo traju.

Odlučujuća je činjenica da svećenik podjeljuje blagoslov dvjema osobama koje se predstavljaju kao par u spolnom smislu i to upravo par kojega spaja i određuje objektivno grješni odnos. Stoga – bez obzira na nakane i tumačenja dokumenta ili objašnjenja koja svećenik može pokušati davati – taj će čin biti vidljiv i opipljiv znak drukčije nauke, koja je u suprotnosti s tradicionalnom naukom.

Sjetimo se da se tradicionalna nauka o ovoj temi mora smatrati neprjevarljivom, jer je nedvosmisleno potvrđena Svetim Pismom i Predajom, sveopćom i neprekinutom predajom, ubique et semper (svuda i uvijek). I mora se zapamtiti da je to nauka naravnoga zakona, koja ne dopušta nikakvu promjenu.

U praksi vjernici ne će biti ni svjesni prepredenih teorijskih opravdanja koja donosi Izjava, a još manje onih koja su dodana u nedavnom pojašnjenju izjave. Poruka koja je u stvarnosti poslana i koju će Božji narod i cijeli svijet neizbježno uočiti i već je primjećuje jest da je Katolička Crkva konačno evoluirala i sada prihvaća homoseksualne zajednice, i, općenito, izvanbračne zajednice.

Ovo stanje u potpunosti opravdava odlučno odbijanje tolikih biskupskih konferencija, tolikih prelata, tolikih učenjaka i tolikih običnih laika. U tom kontekstu svakako nije opravdano šutjeti, osobito kardinalu ili biskupu, jer je skandal koji se već dogodio ozbiljan i javan, a ako se ne zaustavi, prepušten sam sebi sigurno će se sve više pojačati. Prijetnja ne postaje manja nego sve ozbiljnija, budući da zabluda dolazi od Rimske stolice, i sablaznit će sve vjerne, prije svega malene, jednostavne vjernike koji se u ovoj pomutnji nikako ne mogu snaći i obraniti:

„Onomu tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u morsku dubinu“ (Matej 18, 6).

Pastiri i svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi postavljeni su kao stražari:

„Ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod te mač dođe i pogubi koga od njih: taj je, doduše, poginuo zbog svoga grijeha, ali ću ja krv njegovu tražiti iz stražarove ruke“ (Ezekiel 33, 6).

U svjetlu gore navedenoga, gorljivo vas molimo:

1. Slijedite hrabar primjer tolike braće biskupa diljem svijeta: molimo vas da odmah zabranite primjenu toga dokumenta u svojoj biskupiji.

2. Izravno zamolite Papu da žurno opozove ovaj nesretni dokument, koji je u suprotnosti i sa Svetim Pismom i sa sveopćom i neprekinutom Predajom Crkve i koji očito proizvodi ozbiljnu sablazan.

U ovom teškom trenutku jasna riječ istine bila bi najbolji primjer vaše vjerne i srčane posvećenosti povjerenomu vam Božjemu narodu, znak vjernosti pravomu poslanju papinstva i ujedno najbolja pomoć samomu Papi, rječita „bratska opomena“, koja mu je hitno potrebna u ovom posljednjem i najkritičnijem razdoblju njegova pontifikata, a vjerojatno i života. Ako odmah djelujete, još uvijek postoji neka nada da može spasiti svoj pontifikat i vlastitu osobu od ljage koja bi ga inače mogla neizbrisivo opterećivati, ne samo u povijesti, nego i u vječnosti.

Prvi potpisnici:

Edmund P. Adamus, tajnik Povjerenstva za istraživanje diskriminacije protiv kršćana, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Wolfgang R. Ahrens, Čile
Sergio González Arrieta, Čile
Gil Bailie, osnivač i predsjednik foruma Cornerstone
dr. Heinz-Lothar i Raphaela Barth, Bonn, Njemačka
Donna F. Bethell, iuris doctor, SAD
Judie Brown, predsjednik Američke lige za život, Falmouth, Virdžinija, SAD
dr. Sergio R. Castaño, CONICET, Argentina
Paweł Chmielewski, komentator za Polonia Christiana, Varšava, Poljska
dr. Michelle Cretella, Sjedinjene Američke Države
Edgardo J. Cruz Ramos, predsjednik Una Voce Puerto Rico
dr. Tomasz Dekert, Rajbrot, Poljska
đakon dr. Julian L. Delgado
Roberto de Mattei, povjesničar, predsjednik Zaklade Lepanto, Rim, Italija
đakon Nick Donnelly, Engleska
C. Joseph Doyle, izvršni direktor Zajednice Katoličke akcije Massachusettsa, SAD
vlč. Angelo Luigi Fratus, montfortski misionar, Zambija
vlč. Stanisław Gibziński, Portsmouthska biskupija, Engleska
Corrado Gnerre, profesor teologije i osnivač Il cammino dei tre sentieri
Maria Guarini, autorica i urednica Chiesa e postconcilio
Michael K. Hageböck, ravnatelj škole i novinar, Njemačka
Michael Hichborn, predsjednik Zavoda Lepant, Virdžinija, SAD
dr. Maike Hickson, Front Royal, Virdžinija, SAD
prof. dr. Rudolf Hilfer, Stuttgart, Njemačka
vlč. Joseph Illo, župnik Zvijezde Mora, San Francisco, Kalifornija, SAD
Marek Jurek, bivši predsjednik Sejma (poljskoga paralmenta), Wólka Kozodawska, Poljska
Bogusław Kiernicki, predsjednik Zaklade sv. Benedikta, Dębogóra, Poljska
Kacper Kita, publicist, analitičar međunarodne politike, Poljska
vlč. Donald Kloster, ravnatelj akademije Lumen Christi, Pipe Creek, Teksas, SAD
dr. Adorján F. Kovács, Frankfurt am Main, Njemačka
dr. Thaddeus Kozinski, Memoria College
Gabriele Kuby, sociologinja i autorica, Prien am Chiemsee, Njemačka
dr. Peter A. Kwasniewski, Lincoln, Nebraska, SAD
dr. John R. T. Lamont
Philip F. Lawler, autor i urednik Catholic World News
Leila M. Lawler, autorica
vlč. Joseph Levine, župnik, Holy Family Catholic Church, Burns, Oregon, SAD
Pedro L. Llera, ravnatelj odgojno-obrazovnoga središta, Gobiendes, Španjolska
Maria Madise, direktorica Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Patrick H. Magee FLHF, Fall River, Massachusetts, SAD
dr. Regis Martin, profesor teologije, Franciscan University Steubenville
Brian M. McCall, Katedra prava Orpha i Maurice Merrill, University of Oklahoma
đakon Eugene McGuirk, Front Royal, Virdžinija, SAD
dr. Justyna Melonowska, psychologist and philosopher, Varšava, Poljska
vlč. Cor Mennen, predavač emeritus kanonskoga prava, Sjemenište u ‘s-Hertogenboschu
dr. Paweł Milcarek, urednik Christianitas, Brwinów, Poljska
dr. Sebastian Morello, viši urednik The European Conservative
vlč. Alfredo Morselli, Italy
vlč. Gerald E. Murray, JCD, župnik Svete Obitelji, New York, New York
dr. Dina Nerozzi, dječja psihijatrica i endokrinologija, bivša profesorica na Sveučilištu u Rimu
dr. Doyen Nguyen, moralni teolog, bioetičar, SAD/Portugal
vlč. Daniel R. Nolan, FSSP, Littleton, Kolorado, SAD
đakon dr. Bart Overman, Den Bosch, Nizozemska
dr. Michael Pakaluk, profesor etike i društvene filozofije, Washington DC, SAD
Gottfried Paschke, teolog, umirovljeni profesor matematike, Bad Homburg, Njemačka
Paolo Pasqualucci, umirovljeni profesor filozofije, Pravni fakultet, Perugia, Italija
Rod Pead, urednik Christian Order, Ujedinjeno Kraljevstvo
dr. Claudio Pierantoni, Čile
vlč. dr. John A. Perricone, profesor filozofije, Iona College in New Rochelle, New York
prof. Thomas Pink, professor emeritus filozofije, King’s College, London
vlč. dr. Andrew Pinsent, University of Oxford, Ujedinjeno Kraljevstvo
Tomasz Rowiński, povjesničar ideja, urednik Christianitas, Grodzisk Mazowiecki, Poljska
Anna Rist, umirovljena profesorica klasičnih jezika, Toronto, Kanada
dr. John Rist, umirovljeni profesor klasičnih jezika i rane kršćanske filozofije i teologije
Luis Román, teolog i katolički komentator, Florida, SAD
Jesse Romero, katolički apologist, propovjednik, autor, Queen Creek, Arizona, SAD
Eric Sammons, urednik Crisis Magazine
dr. César Félix Sánchez Martínez, profesor filozofije, Universidad Nacional de San Agustín, Peru
dr. Tommaso Scandroglio, autor, Italija
Wolfram Schrems, vjeroučitelj, aktivist za život, Beč, Austrija
dr. Anna Silvas, stručnjakinja za grčke otce u mirovini, University of New England, Australija
vlč. Robert Sirico, President, St. John Henry Newman Institute, Grand Rapids, Michigan
dr. Michael Sirilla, profesor teologije, Franciscan University of Steubenville, Ohio
John Smeaton, suosnivač Voice of the Family, Ujedinjeno Kraljevstvo
vlč. Tam X. Tran, S.T.L., Pastor of Our Lady of Vietnam Catholic Church, Silver Spring, Maryland
vlč. Glen Tattersall, župnik Sv. John Newman, Melbourne, Australija
Inge M. Thürkauf, glumica, novinarka, javnoga zagovarateljica obitelji, Njemačka
José Antonio Ureta, autor, Pariz, Francuska
Aldo Maria Valli, pisac, Rim, Italija
dr. Gerard van den Aardweg, autor, psiholog and psihoterapeut, Nizozemska
Mathias von Gersdorff, autor i aktivist za život, Frankfurt, Njemačka
prof. dr. Berthold Wald, umirovljeni profesor filozofije, Münster, Njemačka
dr. Thomas Ward, predsjednik Akademije Ivana Pavla II. za ljudski život i obitelj
dr. Leonard P. Wessell, professor emeritus, German Studies, University of Colorado
John-Henry Westen, suosnivač i glavni urednik LifeSiteNews
dr. Elizabeth D. Wickham, izvršna direktorica Lifetree.org, Raleigh, Sjeverna Karolina, SAD
dr. Timothy Williams, profesor francuskoga, Franciscan University of Steubenville, Ohio, SAD
Chilton Williamson, pisac, bivši urednik National Review and Chronicles, Laramie, Wyoming, SAD
dr. Hubert Windisch, svećenik, umirovljeni profesor pastoralne teologije, Burglengenfeld, Njemačka

đakon Timothy Woods, Huntington, Indiana, SAD
Elizabeth F. Yore, Esq., utemeljiteljica Yore Children, Chicago, Illinois, SAD

Prije nekoliko dana više od 25 biskupija diljem svijeta izrijekom su zabranile blagoslov istospolnih parova, odnosno implementiranje Deklaracije Fiducia supplicans, dvosmislenoga i ne jasnoga Dokumenta Dikasterija za nauk  vjere. Biskupi su se izjasnili negativno oko navedenoga dokumenta i odbacili napomenute smjernice, a među žešćim kritičarima bio je i bivši predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller koji je u svome osvrtu na Fiducia supplicans rekao kako je ‘blagoslivljanje homoseksualnih parova hula na Boga’.

Do zaključenja ovoga broja Hrvatska biskupska konferencija još se nije oglasila, ali je njihova izvještajna agencija donijela priopćenje za javnost napisano da bi se, navode, ‘razjasnila primjena Deklaracije te se istovremeno preporuča cjelovito i pažljivo čitanje navedene Deklaracije kako bi se bolje razumjelo njezino značenje i svrha’.

Na novu vatikansku Deklaraciju u kraćem razgovoru osvrnuo se don Josip Mužić, svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, upravitelj crkve sv. Filipa Nerija u Splitu i redoviti profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, jedan od rijetkih svećenika koji je pristao komentirati novi papin dvosmisleni dokument.
Osvrćući se nedavno na Deklaraciju Fiducia supplicans mons. Dražen Kutleša, zagrebački nadbiskup, kazao je kako se ‘blagoslov podjeljuje osobama te ako je netko u grešnom stanju – tada Crkva želi na poseban način imati brigu i pažnju o toj osobi. Prema njemu, ‘blagoslivlja se osoba, a ne stanje osoba koje žive u toj a ne stanje osoba koje žive u toj situaciji.

•  Što zapravo donosi ova Deklaracija i ako ne pruža ništa novo, kako tvrde, čemu onda potreba za njom? 

Mjerodavno je tumačenje nadbiskupa Kutleše, koje slijedi i nadbiskup Križić, da se blagoslov podjeljuje osobi, a nikako ne bilo kojemu grješnom stanju. Drugim riječima s Fiducia supplicans ništa se nije promijenilo jer se doista ništa ni ne može promijeniti iako svijet, potpomognut nekim vjernicima i teolozima koji su se sekularizirali, svesrdno pritišće Crkvu da mijenja svoja učenja u vjeri i moralu i tako prigrli diktaturu relativizma. Katolička Crkva to i kad bi htjela ne može učiniti jer je samo jedna Objava – ona koju nam je ostavio Isus Krist i ona je nepromjenjiva. Crkva može samo produbljivati primljeni polog vjere, a ne može ga mijenjati jer bi to onda bila neka druga vjera koja ne bi imala veze s Kristom. Nitko u Crkvi, bez obzira na položaj koji zauzima, ne može se staviti iznad Krista, bio on svećenik, biskup, kardinal ili čak i sam papa.  Zato svaku izjavu ili dokument, pa tako i ovaj zadnji, koji nastaje u Crkvi treba prihvaćati onoliko koliko je i onako kako je u skladu s Objavom.

… kako bi se izbjeglo stvaranje zabune među vjernicima, iz pastoralnih razloga, dajemo uputu da
blagoslovi bilo koje vrste za istospolne zajednice bilo koje vrste, nisu dopušteni u Malawiju. … 

********************

Biskupska konferencija Malavija želi dati sljedeća pojašnjenja u vezi s nedavno objavljenom ‘Deklaracijom o pastoralnom značenju blagoslova (Fiducia Supplicant).

Mi, vaši biskupi, činimo to nakon što smo uočili određena pogrešna tumačenja ove deklaracije koja su izazvala zanimanje, strahove i brige među katolicima i ljudima koji u Katoličkoj Crkvi traže moralno, duhovno i doktrinarno vodstvo.

Naša zapažanja, pojašnjenja i upute

U ovom kontekstu, dajemo ova zapažanja, pojašnjenja i upute:
Deklaracija NIJE o blagoslovu istospolnih zajednica i sakramentalnom odobrenju istih kao bračnih parova.
Ne, ovo je dokument potaknut pitanjima Kongregacije za nauk vjere o tome mogu li ili ne Božji blagoslovi preko njegovih propovjednika biti prošireni na svakoga bez obzira na njihovu situaciju, stoga je naslov dokumenta “O pastoralnom značenju blagoslova”, a NE o blagoslovu istospolnih zajednica;

2. Deklaracija, dok razlikuje značenje i razinu različitih blagoslova, ponavlja da crkveno učenje o braku definirano kao “isključivo, postojano i neraskidivo jedinstvo između muškarca i žene, prirodno otvoreno za stvaranje djece” ostaje čvrsto.
Stoga, Deklaracija kaže, nisu dopušteni obredi i molitve koji bi mogli stvoriti zbrku između onoga što čini brak i onoga što mu je u suprotnosti. (Vidi Fiducia Supplicans, Blagoslovi u sakramentu braka paragraf 4). Isti dokument naglašava da je
“Crkva uvijek smatrala moralno dopuštenima samo one spolne odnose koji se žive unutar braka…”
(Fiducia Supplicans paragraf 11).

3. Što se tiče običnih blagoslova čiji primatelji mogu biti ljudi, predmeti štovanja i pobožnosti, svete slike, mjesta rada, plodovi zemlje itd., takvi blagoslovi se daju bilo kome i bilo čemu imajući na umu da je veliki Božji blagoslov Isus Krist, Vječna Riječ kojom nas je Otac blagoslovio dok smo još bili grešnici. (Fiducia Supplicans, Uvod paragraf 2).

Upravo u ovom sadržaju istospolni parovi ili oni parovi koji žive u neregularnim (nedopuštenim) zajednicama mogu tražiti blagoslov i pristupiti redovnim neliturgijskim blagoslovima koje je Crkva oduvijek davala onome tko ih pri tome traži, MI trebamo paziti da takvi blagoslovi ne budu tumačeni kao “liturgijski ili poluliturgijski čin, sličan sakramentu” (Fiducia Supplicans, paragraf 36) i da takve “odluke koje mogu biti dio pastoralne razboritosti u određenim okolnostima, ne trebaju nužno postati norma” (Fiducia Supplicans, paragraf 37 ) jer “Crkva nema moć dodijeliti svoj liturgijski blagoslov kada bi to nekako nudilo oblik moralno legitimne zajednice” koja se smatra brakom ili izvanbračnom spolnom praksom.  (Fiducia Suplicans, paragraf 11).

4. Navodeći gore navedeno, i kako bi se izbjeglo stvaranje zabune među vjernicima, iz pastoralnih razloga, dajemo usmjerenje da blagoslovi bilo koje vrste za istospolne zajednice bilo koje vrste, nisu dopušteni u Malawiju.

Zaključak

Iako razumijemo legitimne interese i strahove koje je proizvela ova Deklaracija, želimo uvjeriti sve katolike i sve one koji se zanimaju za katolički nauk da nauk Jedne svete Katoličke i Apostolske Crkve o braku ostaje onaj naveden u stavku 4:

“isključivo, stabilna i neraskidiva zajednica između muškarca i žene, prirodno otvorena rađanju djece”.

Koristimo ovu priliku da vam svima poželimo čestit Božić te sretnu i uspješnu Novu godinu!

Nadbiskup George Desmond Tambala Predsjednik, Biskupske konferencija Malavija, Nadbiskupija Lilongwe
biskup Montfort Stima, Potpredsjednik Biskupske konferencija Malavija, Biskupija Mangochi Nadbiskupija Blantyre
Nadbiskup Thomas Luke Msusa, Biskupija Blantyire
biskup Peter Musikuwa, Biskupija Chikwawa
biskup Peter Chifukwa, Biskupija Dedza
biskup Martin Anwel Mtumbuka, Biskupija Karonga
biskup John Ryan, Biskupija Mzuzu
biskup Alfred Mateyu Chaima, Biskupija Zomba
biskup Yohane Suzgo Nyirenda, pomoćni biskup Mzuzua

Izvor  – original dokument biskupa Malawija

Među onima koji iskazuju podršku Stricklandu svakako valja spomenuti KARDINALA MULLERA,  ex prefekta Kongregacije za nauk vjere (a koja više ne postoji pod tim nazivom, već je taj najvažniji ured u Vatikanu papa Franjo preimenovao u Dikasterij za nauk vjere, kojim sada upravlja kontroverzni biskup, odnedavna kardinal, Victor Fernandez koji, između ostalog, podržava blagoslove istospolnih parova…).

BISKUP STRICKLAND je poznat po obrani života nerođenih, u vrijeme Korona-krize zalagao se za pravo na ne-cijepljenje upitnim, experimentalnim “cjepivima” , a svom nauku redovito podsjeća da moramo ostati vjerni Evanđelju Isusa Krista i Crkvi koju je Isus ustanovio, ne pristajući na to da se od Crkve radi neka nova ili drugačija Crkva.

Na njegovoj stranici možemo pročitati i pastoralna pisma koja je nedavno pisao kako bi utvrdio braću svećenike u vjeri. No, umjesto očinske papine podrške što je dobio? Apostolsku vizitaciju iz Vatikana! (moguće baš zato kako bi se moglo reći da je otišao sa službe nakon Vatikanske “inspekcije”) Nakon toga – tišina. Nikakve izjave o bilo čemu što bi se pokazalo ozbiljan razlog za uklanjanje sa službe biskupa biskupije Tyler u Teksasu. Kao da se koristila metoda zastrašivanja i kao da se očekivalo da sam odstupi sa dužnosti  – a samo zato jer želi ostati vjeran nepromjenjivom učiteljstvu Katoličke Crkve. A pošto nije želio sam odstupiti papa ga je sam razriješio dužnosti. I onda čitamo natpise: “Razriješen s dužnosti nakon apostolske vizitacije…”, a većina onih koji ništa ne znaju o biskupu Stricklandu i njegovim apostolskim nastojanjima,  tako olako mogu zaključiti da Vatikan (tj. papa) zasigurno ima neke razloga za svoje takvo postupanje.   A ima li zaista? Nitko ne zna za te “razloge”, osim pape, izgleda. (A možda se pravi razlog krije u govorima kao što je ovaj iz 2018. KRATKI VIDEO). I očito je da se biskup Strickland našao u situaciji kao i kardinal Muller, kad ga je papa Franjo, bez ikakva objašnjenja otpustio iz najvažnijeg ureda u Vatikanu.

U jednoj izjavi kardinala Mullera, prije nego se dogodilo ovo najnovije razrješenje, stoji:

Ono što se radi biskupu Stricklandu je strašno. To je zlouporaba božanskog prava episkopata.
-Kad bih mogao savjetovati mons. Stricklanda, on nikako ne bi trebao (sam) dati ostavku, jer bi se onda moglo oprati ruke od krivnje.

Nadalje, kardinal Muller objašnjava:

Prema zakonu pravednosti, Papa može smijeniti biskupa samo ako je učinio neko zlo (krivovjerje, raskol, otpad, zločin ili potpuno nesvećeničko ponašanje), na primjer pseudo-blagoslov koji vrijeđa Boga i vara ljude o njihovom spasenju – blagoslivljajući osobe suprotnog ili istog spola u izvanbračnim zajednicama.

Samovoljno razrješenje s mjesta biskupa u biskupiji u kojoj je biskupa postavio sam Krist kao vlastitog pastira potkopava Papin autoritet, kao što se povijesno dogodilo s nedostojnim pogađanjem za službu pod avignonskim papinstvom (ovaj gubitak povjerenja bio je jedan od glavnih razloga reformacijskog odvajanja kršćanstva od Katoličke Crkve i mržnje prema papi koji se svojim samovoljnim postupcima stavio na Božje mjesto).

Prema katoličkom nauku, papa ni na koji način nije gospodar Crkve, nego je, kao Kristov zastupnik za sveopću Crkvu, prvi sluga svoga Gospodina, koji je trebao reći Šimunu Petru, koji je upravo postao stijena Crkva: “Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23).
Papa nema ovlasti od Krista da zastrašuje i maltretira dobre biskupe koji slijede Krista Dobrog Pastira koji, u skladu s biskupskim idealom Drugog vatikanskog sabora, posvećuju, poučavaju i čuvaju Božje stado u Kristovo ime, samo zato što lažni prijatelji prokazuju te dobre biskupe papi kao neprijatelje,

dok heretički i nemoralni biskupi mogu raditi što hoće, odnosno svaki dan uznemiravati Kristovu Crkvu nekim drugim glupostima. 

*******

Biskup Strickland nakon razriješen nije ljut ili ogorčen. Njegova je snaga u euharistijskom Isusu i molitvi, osobito molitvi krunice.  Na nama je da molimo za papu i svećenike. U kratkom videu od minute možete poslušati biskupovu poruku – nakon razrješenja

Tijekom svete mise u Ludbregu svećenik je posumnjao da su Tijelo i Krv Kristova stvarno prisutni pod prilikama kruha i vina.

Odmah nakon riječi posvećenja tj. nakon pretvorbe vino se vidljivo pretvorilo u krv. Relikvija sa presvetom Krvi Kristovom i danas okuplja tisuće hodočasnika u Ludbreg na početku mjeseca rujna.

Čudo se dogodilo 1411. godine.

Svećenik nije znao što bi učinio odlučio je sakriti kalež u zid iza glavnog oltara. Majstor kojeg je zamolio da to učini zakleo se na šutnju.

Svećenik je čuvao tajnu sve dok nije došao njegov smrtni čas. Kad je otkrio što se dogodilo vijesti su se brzo proširile i ljudi su u velikom broju počeli dolaziti u Ludbreg.

Relikvija sa Presvetom Krvi je odnesena u Rim gdje je ostala nekoliko godina. Ljudi su nastavili dolaziti na hodočašća.

U vrijeme pape Julija II 1500 godine poslana je komisija u Ludbreg da ispita događaje vezane uz čudo. Mnogi su ljudi svjedočili da su na neobjašnjiv način ozdravili dok su se molili u svetištu, u prisutnosti relikvije Presvete Krvi.

Papa Lav X je u travnju 1513 izdao bulu tj. dokument koji dopušta da se časti sveta relikvija, a on sam ju je nosio u procesiji ulicama Rima. Relikvija je potom vraćena u Hrvatsku, u Ludbreg.

Kad je u 18.-om stoljeću zavladala kuga ljudi su se utjecali Bogu u pomoć, a Hrvatski sabor se također zavjetovao da će napraviti kapelu u Ludbregu u spomen na euharistijsko čudo ako kuga prestane.

I zaista kuga je prestala, ali kapela nije bila odmah izgrađena. Naprotiv, dugo se čekalo. Tek godine 1994., kad je Hrvatska postala samostalna zavjet je ispunjen.

U kapeli je kasnije oslikana freska posljednje večere sa hrvatskim svecima oko Isusa. Na mjestu Ivana apostola primjerice naslikan je Ivan Merz. Malo je poznato da je naš blaženi Ivan Merz na sinodi biskupa o Euharistiji koja je održana u Rimu 2005. uključen među 18 najvažnijih euharistijskih svetaca.

Na slici Isus u ruci drži pokaznicu sa relikvijom euharistijskog čuda.

Euharistijsko čudo u Ludbregu slavi se cijelu sedmicu dana, krajem kolovoza do prve nedjelje rujna. Ta prva nedjelja rujna kad je svečano euharistijsko slavlje u narodu je poznata kao „Sveta nedjelja“, makar je svaka nedjelja sveta nedjelja.

Pa ipak čujemo od biskupa Aguiara, pomoćnog biskupa Lisabona u Portugalu, glavnog koorinatora za nadolazeći Svjetski dan mladih da mlade ne treba privoditi Kristu. Izjavio je naime da „mi ne želimo obraćati mlade ljude Kristu i Katoličkoj Crkvi…“

I taj isti biskup potom dobiva i kardinalsku čast. Zanimljivo. I žalosno. I zbunjujuće. I alarmantno.

Dan(i) u kojem bi se mladi trebali okupljati oko Isusa (osobito u Euharistiji, gdje je stvarno, sa svojim božanstvom i sa svojim ljudskim Srcem, a ne samo simbolično prisutan) odjednom kao da postaje Dan u kojem će postati važno samo neko sveopće „bratstvo“, bez obzira na – Isusa, Jedinog Spasitelja. Kao da se želi taj Dan mladih katolika pretvoriti u neki sinkretistički skup gdje će glavna poruka biti: „Uopće nije važno što tko vjeruje, nije važno biti katolik, nije važno biti u Crvki katoličkoj, važno je biti dobar!“, (ma što to značilo). Voljeti svog bližnjeg – to da, ali voljeti Boga – to ne, to kao je postalo nebitno. Te razne religije, to samo stvara podjele među ljudima – pomislit će mnogi mladi.

Ipak svi ti dragi mladi ljudi trebaju znati da bez obzira na sve podjele koje postoje, Isus je Bog koji je sišao na zemlju, utjelovio se i objavio nam tko je i kakav je Bog. Isus je taj kojeg i oni trebaju. Isus je taj i nema drugog Spasitelja. Nema drugog imena u kojem će se spasiti. I nema druge Crkve koju je osnovao od one koja postoji od njegovih dana i po kojoj nam je želio dijeliti svoje sakramente, sredstva spasenja.

Isus je taj koji ih čeka u svetohraništu, koji se žrtvuje za svakog od njih na oltaru. Isus je taj koji im želi biti blizu, koji želi govoriti u svetištu njihova srca. Isus je taj. Nema drugoga. Isus je taj koji je Put do Oca na nebesima. Isus je taj koji im je i svoju majku dao da im pomogne na putu do neba. Isus je taj. Nema drugoga. Isus je taj za kojim su pošli toliki sveci u povijesti i koji nam i danas žele svijetliti svojim primjerom.

Nema drugog Spasitelja. Nema drugog Boga. Nema ga.

I komu privoditi mlade ako ne Isusu Kristu?

I kako neki biskup može, (čak i ako je mislio samo na „agresivne oblike obraćanja Kristu“, kako se kasnije pravdao) kako može reći takvo nešto?

Zar nije svjestan posljedica svojih riječi čiji eho odzvanja svijetom kao: „Isus nije bitan. Isus nije bitan… Dragi mladi, Isus nije bitan… „

Što bi na to rekli svi oni misionari sveti, oni na nebu počevši od apostola, pa kroz cijelu crkvenu povijest? Zar se može zamisliti da bi takvo nešto izjavio netko od svetih koji su žrtvovali svoje udobnosti, svoje obitelji, svoje živote radi Evanđelja i spasenja duša? Sveci su ljudi koji su imali svoje slabosti, ali nisu koristili nasilne metode širenja Evanđelja niti je ikog Isus poslao da bude nasilan. Isus je uvijek nudio ljudima put i ostavio im – slobodan izbor. Bez ikakve prisile.  A tako i sveci koji su nam uzor.

Čemu, dakle, takva poruka jednog kardinala? Osim da služi svjetskim vladarima koji žele propast Katoličke Crkve. Ali prije nego svjetski vladari propast Crkve je želio sotona, no znamo da je Isus obećao da je vrata paklena neće nadvladati ma kako se moćno sile zla udružile i sa članovima Crkve.

Ono što je jedan od biskupa,  na žalost, otvoreno  rekao to i je ono što brojni među njima misle, samo što to govore na druge načine: „Isus nije bitan. Pričest nije bitna. Gospa nije bitna. Crkva nije bitna. Nerođeni nisu bitni. Molitva nije bitna. Svjedočenje nije bitno. Katolički identitet nije bitan. …“ A koja je njihova (nova) vjera?:

Vjera u jednu “bratsku Crkvu”, Crkvu u kojoj nema majke Gospe, Crkvu u kojoj nema Euharistije, Crkvu u kojoj stalno crkveno učiteljstvo više nije bitno, Crkva u kojoj čudesa nisu bitna, Crkvu u kojoj ni sveci nisu bitni, Crkvu u kojoj se nikog ne isključuje bez obzira koje (dugine) boje bio, Crkvu u kojoj se svatko može pričešćivati bez obzira kako teško griješio, Crkvu u kojoj treba ukinuti celibat, Crkvu u kojoj su svakom vrata otvorena i bez da se obrati i slijedi nauk Isusa Krista.

A tko je započeo takvu „novu crkvu“? …

Svi ćemo mi jednom doći kod Isusa na sud. Ne kod Muhameda, ne kod Bude, ne kod Luthera niti kod bilo kojeg čovjeka, nego kod Bogočovjeka, kod Isusa.

I što bi se moglo dogoditi kad biskup Aguiar dođe kod Isusa? Ne bi li mogao čuti one strašne riječi:  „Ne poznajem te… Odlazi od mene!“

I što bi vrijedilo biskupu pravdati se: „U tvoje sam ime propovijedao, u tvoje sam ime biskup bio, kardinal postao, bio sam koordinator Svjetskog dana mladih… Isuse… zar me ne prepoznaješ?“

„Tko se mene zasrami pred ljudima i ja ću se  sramiti njega pred mojim Ocem nebeskim!“ – mogle bi odzvoniti Isusove riječi prije nego se neki biskup ili kardinal strovali u vječnu propast.

Strašno. Ali je moguće, jer Isus nikom ne oduzima slobode. No, komu je više dano od njega će se više i tražiti.

MOLIMO zato da biskupi budu vjerni stalnom crkvenom učiteljstvu koje ne zastarijeva i da čuvaju poklad vjere, kako su to obećali kad su postali pastiri.

Oni koji ostaju vjerni bivaju progonjeni (kao npr. američki biskup Strickland koji u ova teška i zbunjujuća vremena ne šuti nego brani Crkvu Kristovu i njen stalni nauk ili biskup Carlo Maria Vigano kojem su neko vrijeme blokirali profil na Twitteru ili kardinal Muller koji je otpušten bez ikakva razloga sa pozicije prefekta Kongregacije za nauk vjere…), a oni koji idu u korak sa svijetom, (svijetom koji živi kao da Boga nema), bivaju još i nagrađeni za svoja krivovjerja.

Takva su eto vremena došla. Ali svako vrijeme je Božje vrijeme. I Bog ima zadnju riječ.

Molimo se da sa otpalim biskupima i mnogi drugi ne otpadnu od katoličke vjere, uključujući tolike mlade koji traže istinu.

Molimo se da i sami ostanemo vjerni Bogu pa i kad se čini da Bog predugo šuti. Istina je da je On stalno s nama, samo mi ga ne tražimo uvijek kako bismo trebali.

Isuse, oprosti nam što premalo molimo za svoje pastire od kojih neki kao da postaju Baalovi, a ne Tvoji. Želimo da se drže Tebe i da nam budu svijetlo, a ne uzrok žalosti.

Majko Marijo, pogledaj na svoje sinove i ne daj da upadnu u vrtloge zabluda. Isprosi im živu vjeru i bar nešto od revnosti svetoga proroka Ilije koji se nije bojao suprotstaviti Baalovim svećenicima i pozvati ih na vjeru u jednoga pravoga Boga.

(Napomena: Od 1997. Svjetski dan mladih prerasta u više dana susreta mladih s papom. Ove godine je to od 1. do 6.8.)