Knjiga „Svjetlo u bezakonju“ autora Ivana Mužića (1934.-2021.) predstavljena je u četvrtak, 20. veljače, u Domu kulture Zvonimir u Solinu.

Na predstavljanju su sudjelovali urednik i priređivač knjige prof. dr. sc. Josip Mužić, filozof izv. prof. dr. sc. Borislav Dadić, Branimir Stanić, glavni urednik Glasa Koncila u čijoj je nakladi knjiga objavljena, te povjesničar i publicist Marino Erceg. Promociju knjige moderirala je voditeljica Tiskovnog ureda Splitsko-makarske nadbiskupije doc. dr. sc. Silvana Burilović-Crnov. (ika.hm)

Ovdje je tekst don Josipova govora:

Ovo je neobična knjiga jer nije klasična autobiografija, a nije ni životopis napisan od nekog drugog, nego predstavljanje jedne osobe preko njegovih napisanih knjiga koje obrađuju teme koje su bile dominantne, kojima se on bavio kao povjesničar, protkan osobnim uspomenama koje omogućuju da se dobije slika o samom autoru.

Te su knjige izišle, kako je već rečeno, kao bibliofilska izdanja,  u malom broju primjeraka, 50 primjeraka, koje je on davao knjižnicama da ostanu za one koji se bave proučavanjem povijesti, i dijelio prijateljima i poznanicima.

To je bio dodatni razlog da se te knjige učine dostupnima javnosti,  ne bi li tako trud uložen u njihovo stvaranje donio pravi plod, a to je da budu poticaj i nadahnuće drugima.

Moj doprinos se sastojao u priređivanju ovog djela, pisanju predgovora i kratkih uvoda na početku svakog poglavlja, u cilju njihova povezivanja i dodatnog osvjetljavanja autora.

Neposredni poticaj za pisanje mi je došao od jedne karmelićanke iz zatvorenog samostana koja je s njim bila bliska zadnjih godina njegova života i izvrsno su se razumjeli, iako je od nje bio stariji nekih 50 godina bili su u bliskom kontaktu i ona ga je onda potaknula da bi trebalo nešto napraviti.

I onda su mi se stvari posložile pa sam došao na ideju da knjiga iziđe u ovakvom obliku na ovakav način. Neobičnost ove knjige odgovara i osobi autora komu je povijest bila ljubav, i radi koje je napustio odvjetništvo zarana. U prijevremenu mirovinu je išao sa malo više od 40 godina, sa nakanom da se posve posveti pisanju. Pisao je strastveno i predano, a ne po dužnosti kako se često događa po našim sveučilištima i takvo pisanje onda dovodi do inflacije riječi jalovih uradaka, koji donose profesorima potrebne bodove za napredovanje ali koje, praktički, nitko ne čita, skupljaju prašinu i ne otvaraju se. 2:38

On je tražio istinu i odgovore u prvom redu za sebe njega je to osobno zanimalo i tražio je da to raščisti, da njemu to bude jasno, i zato se upuštao u istraživanje, kupovao literaturu i slično. Dakle, nije ga motivirala zarada, pa je nabavljao literaturu o svom trošku ulagao potrebno vrijeme u pisanje, a da zato nije od nikoga primao plaću, sam je plaćao lektore, tražio izdavače, tiskare, i kad je mogao prikupljao donacije kako bi napisano moglo biti i objavljeno i cijelo to vrijeme – u medijskom bojkotu ili progonu okružen zavišću i ljubomorom režimskih intelektualnih najamnika pod nadzorom sigurnosnih službi, kako u komunizmu, tako i u demokraciji, kažnjavan zbog pisanja – suđenjem, zabranom rada, i zatvorom. Upravo zato mislim da zavrjeđuje da ga upoznaju mlađi naraštaji kako bi nastavili tamo gdje je on stao, ljubeći i boreći se za Istinu

Zahvaljujem Glasu Koncila i njihovu uredniku što su to prepoznali i podržali. Dvije su glavne odrednice njegova djelovanja.

 U prvom redu to je DOMOLJUBLJE, koje nalaže da izađemo iz mentalne uškopljenosti i sluganstva što prvotno zahtjeva zbacivanje okova laži koji nas čine i dalje robovima, osuđenicima i krivcima za sva zla na ovim prostorima. Mi smo kao narod stalno na optuženičkoj klupi. Ustaše, Jasenovac,… Katolička Crkva – Stepinac, sve je razlog da nas se sudi, da nas se proziva i etiketira, i to se nastavlja i dan danas

I nije da po tom pitanju puno čine naši dužnosnici da stvari promijene nego možemo reći da čak pogoršavaju posebno financiranjem tzv. Srpskog svijeta koji aktivno radi protiv Hrvatske Zato je presudno upoznati istinu o svom narodu i njegovoj povijesti u odnosu na svijet koji nas okružuje i na duhovnu borbu koja se na tom svijetu nesmiljeno odvija 4:58

Druga odrednica je VJERA. On nije bio svetac, i nije krio svoje mane, bio ih je svjestan

Nekad su mu se sviđale, nekad se šalio na svoj račun a ono što je kao zaključak znao reći je da je on još uvelike poganin da pripada više Starom zavjetu nego Novom zavjetu. Nije imao teološku izobrazbu, a ipak je zadržao djetinju pobožnost i jak osjećaj za pravovjernost koji su mu omogućavali da sačuva vjeru da se bori protiv neprijatelja kršćanstva i zabluda te da unatoč svega ostane na strani preostalih kršćana koji ljube BOGA iznad svega i da ne pristupi bezbošcima koji ljube SEBE iznad svega.

Ono što ga je resilo je velika LJUBAV PREMA SLOBODI. Kad već nije mogao živjeti u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj, svojski se trudio da osigura svoju neovisnost, materijalnu i duhovnu. Nije pripadao nikakvoj strukturi ni javnoj, kao što je bila Partija, ni tajnoj kao što je tajna služba ili Loža, nije se uhljebio ni u Crkvi, ni radio u nekoj firmi, već je bio neovisan i sam je zarađivao sebi kruh, kako odvjetništvom, tako kasnije privatnim obrtom svoje supruge.

To mu je omogućavalo da na tragu seljačke samosvojnosti našeg naroda bude istinski SLOBODNI MISLILAC. U tome se naučio dobro braniti u neprijateljskom okruženju, ali i napadati kad je bilo potrebno uvažavajući okolnosti i razborito koliko je mogao. Nije se ustručavao pred nikakvim autoritetom, ići u napad. Bio je svjestan svojih slabosti, ali nije dao da strah ima zadnju riječ pokazujući hrabrost kad je to bilo potrebno. Od Hrvatskog proljeća bio je prijatelj s Tuđmanom, kojeg se ja sjećam kao dijete, bio je mjesec dana kod nas u kući, pisao je tada recenziju za njegovu knjigu, i usput se odmarao, Bio je također prijatelj i sa bivšim predsjednikom vlade Ivom Sanaderom, a ipak nije ušao u HDZ. To je, moramo priznat, znakovito. Tuđman mu je ponudio da sudjeluje u vladi, no on je to odbio.

U privatizaciji mu se nudilo da sudjeluje i obogati se, ali ni to nije prihvatio. Nije se okoristio svojim hrvatstvom nego je zbog njega bio na gubitku materijalno i egzistencijalno. Jednako tako, nije se okoristio ni svojom vjerom iako je bio prijatelj sa nadbiskupom Franićem, a sa nadbiskupom Jurićem je bio rodbinski vezan, jer je on bio ujac mojoj majci.

Dozvola od nadbiskupa Franića da prvih godina braka živi u župskoj kući ovdje na Gospinom otoku, bila je vezana uz protu uslugu – da njegova supruga, nećakinja župnika, nastavi biti njegova domaćica. Moja je majka bila tu i domaćica. Tako da sam ja imao priliku, privilegij, da prvih godina života od rođenja, provedem ovdje, na Gospinu otoku.

Štoviše, radi vjere je više puta materijalno bio oštećen jer ga je već kao studenta šetnja sa župnikom, preko Starina, koštala gubitka stipendije. Nije ga spasilo ni to što je imao dva ujca prvoborca, niti to što su talijani spalili kuću njegova djeda i babe u Rupotini, svejedno je odmah bio suspendiran i oduzeta mu je stipendija. Kao odvjetnik je pomagao svećenicima u pravnim postupcima, kao npr. što je bilo franjevcima oko brošure sa Širokobriješkim mučenicima. On ih je branio u procesu koji se vodio protiv njih. Omogućavao je izgradnju novih crkava u privatnim kućama izigravajući tadašnje zakone, jer Split se bio raširio i povećao značajno, a vlasti nisu dozvoljavale gradnju novih crkava. Kad bi dolazili stranci oni bi se zadržavali u povijesnom centru vidjeli bi da je povijesni centar pun crkava i onda bi zaključivali da imamo mi vjersku slobodu, a nisu znali da svi ovi kvartovi koji su izgrađeni nisu imali crkvu. Nije im bilo dozvoljeno da izgrade crkvu, nisu bili predviđeni u urbanističkim planovima, i on je našao način da to zaobiđe tako što je pomagao svećenicima da kupe privatne kuće, pretvori ih onda u crkve i tako smo onda imali crkvu na Kmanu, crkvu na Brdima, na Visokoj i sl. i to su onda bili zametci prvih crkava. To je, jasno, radio u dogovoru sa nadbiskupom.

Davao je svoj obol, kao povjesničar, crkvenoj povijesti kroz knjige o Stepincu, konkordatu i mnoge druge.

 Evo, postavlja se pitanje: Zašto pročitati ovu knjigu? Ona nije samo govor o prošlosti, nego još više o sadašnjosti i budućnosti.

–       Prvo poglavlje govori o Solinu u 1. svjetskom ratu i poraću, što odgovara njegovu djetinjstvu i osvjetljava drugu cenzuriranu stranu povijesti, jer mi još ni danas ne znamo što se događalo, koje su zločine činili komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon rata. To je još zabranjena povijest, i tu nas još istina nije oslobodila.

–       Drugo poglavlje govori o njegovu mladenaštvu i prvim progonima i uhićenju za vrijeme studija radi priključenja ilegalnom hrvatskom pokretu otpora.

–       Treće govori o odnosu sa slugom Božjim Antom Antićem, koji je čudesno zahvatio nekoliko puta u njegov život i gdje je on doživio čudo na temelju njegova zagovora. Kad je kao student radio pravosudni ispit i mislio odustat, jer mu se to činilo preteško, prezahtjevno, onda je došao Antiću i rekao da će izaći na pravosudni ispit jedino ako mu on kaže da će ga položit. Nakon dugo nagovaranja, Antić se izjasnio i on je na temelju toga izašao i položio.

–       Četvrto poglavlje o Hrvatskom proljeću, u kojem je kao jedan od vodećih ljudi bio suđen i proces je trajao 5 godina, na kraju je bio oslobođen, ali tih 5 godina nije mogao radit. U tom poglavlju je cijela tema posvećena razotkrivanju Damira Petrića koji je važio kao jedan od nositelja Hrvatskog proljeća, kao jedan od lidera studentskog pokreta tada, a u biti je bio ubačeni doušnik KOS-a, i on ga razotkriva da je on radio tada protiv Hrvatske i da je to nastavio radit u emigraciji.

–       Peto poglavlje je sjećanje na Franu Franića koji je zajedno sa Stepincem spriječio širenje svećeničkih staleških udruženja, i to je trebalo biti kukavičje jaje, kad već nisu uspjeli odvojit Katoličku Crkvu od Rima, od Svete stolice, kao što se to učinilo u Kini, sa patriotskom crkvom, onda su pokušali preko

staleških udruženja, gdje su svećenicima davali materijalne beneficije, omogućavali da tiskaju knjige, izdanak toga je Kršćanska sadašnjost, koja se nikad nije pokajala za svoju kompromitiranu prošlost,

Oni su se zagovarali za kompromis, za suradnju s Partijom, bili su dio socijalističkog saveza i objavljivali su klasike Teologije oslobođenja, i razne druge knjige koje su širile hereze i razdor u Crkvi.

Nadbiskup Franić je tu odigrao ključnu ulogu skupa sa kardinalom Stepincem.

– Šesto poglavlje: Odnos sa Udbom, koja je bila svugdje infiltrirana, pa tako i u Crkvi i koja je nastavila vladati i nakon uspostave Hrvatske države.

– Sedmo poglavlje su polemike sa režimskim i masonskim intelektualcima.

-Osmo poglavlje je odnos prema masoneriji o kojoj je prvi pisao u bivšoj državi i ukazao na njenu ključnu ulogu u sarajevskom atentatu, stvaranju Jugoslavije, koja je bila pilot – projekt kako će izgledat Europska unija, i njenoj ulozi u suđenju kardinalu Stepincu. Nisu samo komunisti Srbi tome kumovali nego je masonerija (!) odigrala veliku ulogu da Stepinac bude osuđen. I vjerojatno igra i danas – da Stepinac ne bude proglašen svetim.

– Deveto poglavlje ukazuje na protukatoličko djelovanje masonerije, pokušaju da se stvori Hrvatska domoljubna masonerija, i njegovom osobnom odbijanju pristupa masoneriji.

Čak mu je bilo predloženo da on osnuje ložu, nakon što se konzultirao sa Vatikanom, i zauzeo stav da je to za katolika jednostavno neprihvatljivo.

–       Deseto poglavlje o novom svjetskom poretku, o ulozi Židova u svjetskoj povijesti i ubrzanim pripremama da dolazak Antikrista i izgradnju novog Jeruzalemskog hrama.   14.54.

Zašto sam izabrao Solin za ovo predstavljanje?

 Prvo poglavlje je, kako je rečeno posvećeno Solinu, on je Solinjanin, a upravo ovdje, na Gospinu Otoku je proveo svoje prve godine braka i Solin mu je uvijek bio u srcu. Ono Isusovo: Nitko nije prorok u svom zavičaju, vrijedi i ovdje jer ga je komunistički Solin smatrao svojim neprijateljem, a demokratski Solin ga nije upoznao, pa je ovo jedna vrsta posthumne rehabilitacije

Završit ću sa jednom značajnom i znakovitom anegdotom.

Za vrijeme Hrvatskog proljeća najuže Partijsko vodstvo tvornice Dalmacijacementa vijećalo je o likvidaciji moga oca. Presudan je bio glas Solinskog komunista Orela Jurića, koji je bio protiv toga da ga se likvidira jer mu je bilo žao njegove troje djece. To sam doznao kad sam prvi put stupio u njegov dom, dom Orelov tijekom priprema njegova sina za krštenje.

Tako je Bog učinio da pošteđeni život mome ocu bude nagrađen primanjem kršćanstva Orelova sina Mile baš posredstvom mene. Ovom prilikom zahvaljujem pokojnom Orelu i pozdravljam njegova sina koji je večeras ovdje među nama. To je primjer kako Dobro pobjeđuje, jer je Bog gospodar povijesti koji sve okreće na dobro onima koji ga ljube. Hvala.

I vjernici i nevjernici vide kako se velike sportske manifestacije koriste za promociju protukršćanske i protuprirodne LGBTQ ideologije. Otvaranje Olimpijskih igara 2024. u Parizu ne samo da je promocija ili parada sodomske ideologije nego kao da dosiže vrhunac bogohuljenja, ovaj put izrugujući ono što je nama najsvetije – Presveti sakrament. Isusa! Isusa prisutnog u sakramentu Euharistije, ustanovljenog na Posljednjoj večeri, dan prije nego će podnijeti svoju muku.

Dobro mi znamo zašto neće izrugivati religiju koja je ilegalnom migracijom  napučila Francusku. Svako malo gori neka crkva u toj nekad lijepoj katoličkoj zemlji, koja je Crkvi dala mnoge svece. Kršćanstvo nije nikad prestalo biti progonjeno, ali očito dolazi vrijeme kad se to čini sve otvorenije i sve vatrenije. Valjda nikad u povijesti sportska pozornica za velike i male nije bila toliko otvoreno grešna. Što su to  smislili apostoli Zloga? Dugačak stol, punašnu nečednu ženu u sredini i okolo likovi koji predstavljaju neke nove apostole u LGBTQ izdanju.

A čiji su to apostoli, ako ne apostoli Zloga!? Svatko normalan vidi da se radi o vrijeđanju Isusa, o vrijeđanju kršćanstva i kršćana.

To zlo mora biti osuđeno, ne samo od strane laika, koji danas neumorno pišu da je ovo zlo, odvratno i pretjerano, nego i od strane vrha Crkve. Zar ne? Ako Isusovi apostoli ušute tj. današnji biskupi – kamenje će vikati (usp. Luka 19,42)

Pariška Sodoma pokazuje nam kako je nisko palo kršćanstvo u Europi. A tomu smo zasigurno i sami mi katolici doprinijeli svojim nemarom prema Isusu u Presvetom sakramentu. Kažemo da je On tu, da je živ, a kako se ponašamo u crkvi?

Tko bi nam povjerovao kad kažemo da vjerujemo kako je Isus stvarno prisutan u Presvetom sakramentu, a naša djela govore suprotno. Ako se npr. ne poklonimo na ulazu u crkvu, ne razmišljamo koga u Pričesti primamo već gledamo okolo, ako je žvaka u ustima, noga preko noge, mobitel u ruci itd… ko da smo došli na koncert. A da ne govorimo što se sve događa u „naprednim“ crkvama s dopuštenjem onih od kojih očekujemo da nam budu uzor.

Ovom žalosnom padu kršćanstva sigurno su doprinijeli i pastiri koji više se ne usuđuju otvoreno progovarati protiv zala našeg vremena. Čast iznimkama (a ovdje mislim na kardinala Mullera, biskupa Stricklanda i njima slične), ali većina kao da ne mari više za Isusa ni istinu, boje se uklanjanja iz svoje udobnosti, dok su kršćani izgubili kompas i više ne znaju kuda ih ti pastiri uopće vode. Kako bi dobro bilo da biskupi i župnici sada učine nešto konkretno. Ne da pošalju nekakve “misionare milosrđa” koji će kao na splitskoj Ultri, sad misionariti u Parizu i dijeliti vodu na ulicama, onima koji i ne žeđaju za H20, već za Bogom Živim,  a kojeg se tamo izruguje. nego da jasno i glasno osude ova bogohuljenja, ako nikako drugačije onda  tako da povedu svoje vjernike u crkvu, na klanjanje Isusu, upravo s nakanom da to učine kao naknadu za uvrede koje se nanose Isusu prisutnom u Presvetom sakramentu.

Što se događa s Francuskom? Što se događa s Europom – pitaju se mnogi. Da, to je dobro pitanje. A što se događa s pastirima? I to je važno pitanje. I važno je da za njih molimo, jer ako su ikad postojala teška vremena za pastire, onda su to ovo naša luda vremena.

Vidiš li Franjo, moja Crkva se ruši! – progovorio je Isus svetom Franji s križa u one njegove dane.

Crkva se ruši i danas, a gdje je danas Franjo?!

M.G.

(… )
Više na videu: yt VJERNI BOGU

José je imao 12 godina kada je počela “Kristiada” – pobuna kršćanskog naroda protiv bezbožne vlasti u Meksiku. 

https://www.catholic.org/

Poznati katolički obraćenik i pro-life aktivist, Tschugguel je poznat i po tome što je u Tiber bacio kipove “Pachamama” koji su bili izloženi u obližnjoj crkvi tijekom Amazonske sinode i po svojim brojnim akcijama u obrani tradicionalnog katoličkog učenja. 

Mladi Austrijanac rekao je za LifeSiteNews da, ako se u njegovoj zemlji odobri zakon o obveznom cijepljenju protiv COVID-a, da se neće cijepiti nego će pružiti otpor.

Broj takozvanih pozitivnih  COVID  “slučajeva” – nikada nije bio tako visok u Austriji, gdje je 65 posto ukupne populacije “potpuno cijepljeno”, a gotovo 70 posto primilo jednu dozu. Inače su sva dostupna cjepiva u Austriji, kako kaže Alexander, povezana s pobačajem.   Smrtni slučajevi koji se službeno pripisuju COVID-u također su u porastu: tijekom proteklog tjedna prijavljeno je u prosjeku 44 smrtna slučaja dnevno.  

Kao i u mnogim drugim zapadnim zemljama, (na žalost) tako se niti u Austriji ne preporučuje rano liječenje lijekovima – ivermektinom ili hidroksiklorokinom, cinkom i vitaminom C i D. 

Austrija je također jedna od rijetkih zemalja koja je odobrila eksperimentalna cjepiva protiv COVID-a za djecu od pet godina. 

Osim što je odgovorio na takozvani argument “općeg dobra” u korist eksperimentalnih uboda, Alexander Tschugguel ponudio je moralne i praktične razloge za odbijanje “cjepiva zaraženih pobačajem”. Također se pokazalo da ovi novi medicinski proizvodi uzrokuju višestruke nuspojave i veliki broj smrtnih slučajeva, osobito među mladima.  

Također se usredotočio na to da se”cjepiva” ne forsiraju iz zdravstvenih razloga, već radi promicanja digitalnog identiteta i ciljeva Novog svjetskog poretka 

Tschugguel je primijetio: “Kao katolik znam kada država ima pravo tražiti od mene nešto, a kada ne. Nije nam dopušteno žrtvovati jedno zrno tamjana Novom svjetskom poretku. Nama to nije dopušteno i znamo to.” 

Njegov zaključak? “Što više ljudi  trenutno pruža otpor, što se više ljudi prestane pridruživati ​​cijelom ovom ludilu, to je bolje za nas“, rekao je. 

IZ INTERVJUA:

LifeSiteNews: Vijesti iz Austrije nisu dobre: ​​sada ste građanin drugog reda. Biste li nam rekli o tome? 

Alexander: Prije svega, biti građanin drugog reda je nepoznat osjećaj i nepoznato iskustvo za mene i moju vrstu, ali mislim da se mogu doživjeti i neke jako lijepe stvari, jer sam saznao da sam… nije jedini. Cijeli moj krug prijatelja, puno ljudi iz moje obitelji, moji najbolji prijatelji, njihove obitelji i tako dalje, svi su na našoj strani – [uključujući] one … koji su cijepljeni. Budući da je ovo tako nečuven teror koji nam se nameće – mnogi ljudi razumiju da je to nešto pogrešno. 

Koja su pravila provedena? [Već] tjedan dana smo [bili] građani drugog reda jer je uvedena izolacija samo za necijepljene. [Za] dva tjedna… mi smo već bili građani drugog reda, jer niste smjeli ulaziti u restorane ako niste cijepljeni. A sada je vlada [je] objavila nova pravila u kojima piše da će od ponedjeljka biti zabrana kretanja za sve, nakon čega slijedi uvođenje obveze da se cijepite [do] posljednjeg dana siječnja. Dakle, od prvog veljače u Austriji će biti obvezno [cijepljenje] ako ništa ne učinimo protiv toga. Još možemo: moramo podići glas, moramo se boriti protiv toga što je snažnije moguće, 

LSN: Ne smijete ulaziti u restorane, ali vjerujem da ne smijete ni izlaziti, a smijete obavljati samo kupovinu koji se smatra neophodnim.  

AT: Da. Tako, na primjer, božićni darovi: ove godine nećemo moći službeno kupiti božićne darove. Moglo bi se reći da je ovo prvi svjetski problem, znam, ali zamislite samo situaciju: postoji blokada za necijepljene, ima ljudi koji ulaze i izlaze iz dućana, ali više nema necijepljenih, tako da svi ljudi u tim trgovinama će izgubiti kontakt sa svim tim necijepljenim ljudima, pa će situacija biti samo radikalnija. Ovo su pravila: moramo ostati kod kuće [i] smijemo ići samo na bitne stvari. Još uvijek smijemo ići na svetu misu koja je za mene, kao što znate, najvažnija… 

LSN: Da, htjela sam te to pitati. …

AT: Ali više ne smijemo posjećivati ​​svoju obitelj. Moramo izabrati jednu osobu; možemo posjetiti jednu osobu. 

LSN: Kako sve to kontrolira policija? Ima li policijskih provjera, mnogo ili malo, ili možete jednostavno pokušati zaobići pravila? 

AT: Puno je policijskih provjera. Nažalost, policija je provjeravala od prvog dana, a za njih su radili dodatni ljudi: čak su angažirali i neke ne-policajce da im pomognu provjeriti sve te stvari, a kazne su nevjerojatno visoke. Stare kazne za kršenje izolacije bile su 500 eura, sada su 1500 eura [c. 1693 USD]. Dakle, utrostručili su se. Prosječni prihod u Austriji je manji od 2000 eura [c. 2257 USD], dakle ovo je otprilike jedan prosječni mjesečni prihod za normalnog zaposlenog čovjeka – to je očito prije plaćanja stanarine i tako dalje, tako da [većini] ljudi nije pristupačno.  

LSN: Vjerujem da oko trećine odraslih Austrijanaca nije cijepljeno. 

AT:  Oko 2 milijuna ljudi u Austriji trenutno je zaključano. 

LSN: Ima li ljudi koji varaju, koji imaju krivotvorene potvrde o cjepivu? 

AT:  [Možda ih] ima, ali ne znam… Ono što znam je da se i liječnici prilično strogo provjeravaju. Na primjer, ako imate astmu, pa stoga ne smijete, normalno, imati masku, i ako vam liječnik napiše potvrdu da imate astmu i da ne smijete nositi masku – tada će se liječnik vjerojatno suočiti s suđenjem u roku od nekoliko dana i vjerojatno izgubiti licencu. Ne mare za zdravlje. Zdravlje koriste kao izgovor: ovo nema veze sa zdravljem. 

Na primjer, rekli su da nam treba cjepivo jer ‘cjepivo stvara antitijela’, a to je ono što nam treba. Ali trenutno nije dopušten test na antitijela – koji pokazuje koliko antitijela imate. 

LSN: I tako je, zapravo, u cijelom svijetu. 

AT: To je to! 

LSN : Sada se krećete prema obveznom cjepivu. Jesam li dobro shvatila da se za to mora promijeniti zakon? 

AT: Da. Pitanje je da već postoje neke odluke Europskih sudova. Radilo se o nekom češkom slučaju za prisilno cijepljenje djece [s] ne znam kojim cjepivom – ne [za] Coronom – i oni sada koriste ovu odluku i oko toga će izgraditi novu vrstu pravne strukture, ali to nije na snazi još. Dakle, ne znam kako će to pokušati implementirati. Zapravo, kako je to općenito protivno našem Ustavu, mislim da će se morati malo pozabaviti Ustavom. Ali nisam pravnik pa vam ne mogu objasniti kako će to točno provesti.  

LSN: Ima li činjenica da je vaš bivši kancelar [Sebastian Kurz] bio prisiljen odstupiti i ima li to neke veze s tim? 

AT: Kancelar je bila potpuno iste vrste kao [kancelar] kojeg imamo sada. Dakle, tu zapravo i nema razlike… ali postoji jedna velika razlika. Bivši kancelar Sebastian Kurz, iako ga stvarno ne volim… On je uveo homoseksualne brakove, uveo je sve prve izolacije i tako dalje, uveo je sve zakone koje sada koriste da nas razdvoje, ali Sebastian Kurtz je bio netko kojeg je narod legalno birao, pa se ipak morao svađati pred narodom. Morao je vlastitim biračima objasniti zašto je radio određene stvari. 

Kancelar kojeg trenutno imamo, Alexander Schallenberg, nikada nije izabran od strane naroda. Dakle, on [nema nikakvu odgovornost]. Mislim da to jako utječe na njegov način vođenja politike. 

LSN: Zašto se protivite takozvanom cjepivu? 

Alexander: 

• Prije svega, ako govorimo o cjepivima koja sada možete uzeti u Austriji, sva su povezana s pobačajem, sva. To je nešto što ovdje ne želim zanemariti, i znam da mnogi ljudi koji se ne bore protiv pobačaja zapravo ne razumiju ovaj argument, ali ako ste [svjesni] cijele industrije iza toga, možete’ t podržati lijek, cjepivo, koje se temelji na ovoj strašnoj industriji ubijanja djece; nije moguće. 
• Drugo, cjepivo ne djeluje onako kako su nam obećali. Upravo smo objavili na početnoj stranici Instituta St. Bonifacije novi rad o tome zašto obećanja koja su nam dali nisu [održana] i zašto su… prekršena. Možete ga samo potražiti na našoj početnoj stranici i tamo ćete pronaći neke dodatne informacije. 
• Cjepivo ima neke prilično teške nuspojave. Dat ću vam jedan vrlo dobar primjer. Prije nekoliko mjeseci objavljena je 6-mjesečna studija Pfizera, u kojoj se moglo proći kroz studiju cijepljenja, i otkrili su da je na datum kada su objavili očito da je cjepivo bilo odlično i da je djelovalo i bilo je tako fantastično…ali ovo je ostavilo na stranu vrlo zanimljivu stvar da su testirane skupine očito, kao i u svakoj studiji, bile razdvojene u placebo skupine i skupine koje su dobile pravi lijek. Oni koji su dobili pravi lijek imali su pet puta veću smrtnost od srčanih bolesti: pet puta, to je ogromno. I vidimo u cijelom svijetu, gdje god postoje dobre statistike, prekomjernu smrtnost među mladima: ljudi koji su cijepljeni mlađi od 45 godina. Oni odjednom sve više umiru od različitih uzroka. 

Upravo sam danas pročitao članak u kojem su sumirane tri statistike tri zapadnoeuropske zemlje da je to veliki problem, i to samo među cijepljenima. A kao što znate, o tome ne smijemo razgovarati. Ako pričate o tome, nazivate vas teoretičarem zavjere. Ali reći ću vam nešto o ovom: svaka takozvana teorija zavjere koju smo imali prošle godine postala je istina. Svaka. 

LSN: U našem osobnom krugu ovdje u Francuskoj, uključujući prijatelje i poznanike prijatelja, znamo za nekoliko desetaka smrtnih slučajeva. Jutros sam čula za djevojku koja ima četrnaest godina. Dobila je cjepivo Pfizer, a zatim je dobila COVID i morala je u bolnicu i sada je pod respiratornom pomoći. 

Alexander: To je tipično. 

LSN: Da, ali postoji argument, koji ste sigurno čuli u krugovima kojima smo bliski, da to moramo učiniti “za opće dobro”. Što biste odgovorili? 

AT:  Da! Taj argument sam, nažalost, vrlo često čuo. 

• Dobro, savršeno. Pokušajmo se ponašati kao da bi to bila prava stvar: cijepiti se za opće dobro. Je li dobro za opće dobro da nam se silom gura cjepivo, [cjepivo] koje ne djeluje na način na koji su obećali – pa vidimo da [stopa] incidencije raste i raste i raste – i ljudi umiru od cjepiva — oni to ne mogu sakriti,  je li to doista aspekt općeg dobra? To je moje prvo pitanje.  
• Drugo pitanje je: otkad vlada koja uvodi eutanaziju, abortus, homoseksualne brakove i tako dalje ima moralni legitimitet da nas prisili da učinimo nešto što je toliko protiv naše vlastite slobodne volje i slobodnog razumijevanja stvari u našoj vlastitoj savjesti ? To je nešto što stvarno ne mogu prihvatiti. 
• Otkad me netko može natjerati da učinim nešto što je definitivno loše, odvoji me od moje obitelji, odvoji me od moje Crkve, od moje vjere, od oltara, odvoji me od svega što želim raditi, a odvoji me i od moje vlastite moralno razumijevanje – kao što sam rekao, [ova] cijepljenja su duboko povezana s pobačajem. Otkad to moram prihvatiti? 

Razumijem da postoji mali argument koji kaže: “Netko tko se ne može boriti i tko se mora cijepiti, je li on stvarno veliki grešnik?” Pa, očito je ovo argument koji svatko može [pratiti]: očito će neki ljudi biti pod prisilom i, kao što znate, ako vas netko bude pritiskao da nešto učinite, pa to više nije vaša slobodna pozicija. Očito, iza [vašeg postupka] ne može biti grijeh. 

Pa, taj [argument] je jasan, ali to nije naša situacija. Nismo u ovoj situaciji. Imamo brojke smrtnih slučajeva od Corone [jab]. Imamo brojeve teških nuspojava. Imamo brojeve. Znamo koje su pobačene bebine stanične linije koristile u stvaranju cjepiva. Ovaj [argument iznad] uopće se ne odnosi na našu situaciju. Naša situacija je potpuno drugačija. 

• Drugo, otkad moramo zanemariti očitu povezanost ovog uvođenja prisilnog cijepljenja u Austriji s, na primjer, drugim planovima poput uvođenja digitalnog identiteta u Europskoj uniji, koji će nas prisiliti da identitet bude povezan s bankovni račun i sve te stvari?  

[To je] u službenom planu Europske unije—nalazi se na početnoj stranici Komisije, možete ga pronaći sami. Samo ga proguglajte. Naći ćete da kaže da je zelena putovnica jedna od poluga koje ćemo koristiti da potaknemo ljude da imaju ovaj digitalni identitet.

• Otkad bih trebao prestati razmišljati, prestati koristiti svoj zdrav razum, prestati koristiti svoje znanje, svoje političko znanje – i svoje aktivističko znanje, u mom slučaju. Od kada ga trebam prestati koristiti? 
• A sada dolazi još važniji dio: otkad bih trebao prestati biti katolik? Kao katolik znam kada država ima pravo tražiti od mene nešto, a kada nema. Nije nam dopušteno žrtvovati jedan stožac tamjana Novom svjetskom poretku. To nam nije dopušteno, a znamo to. I Katolička crkva nas to uči, a znamo to iz povijesti: pogledajte Treći Reich u Njemačkoj. Bilo je nekoliko dobrih biskupa, ali samo je jedan od njih stvarno poznat: to je kardinal Galen. Jedini se stvarno opirao. Tada su mu njegovi kolege biskupi rekli: ‘Ne čini to. Budi tih.’ Mi ovdje doživljavamo isto i mislim da bi se ljudi trebali pripremiti. 

Drugi podatak: znam da se cijela ova rasprava pojavila i u tradicionalnim krugovima, ali pogledajte sada Austriju. Želite li doista imati prisilna cijepljenja koja razdvajaju cijepljene od necijepljenih? To je bolesno. 

LSN: Ovu subotu imate demonstracije. Ali ako dođe do najgoreg i dođe do prisilnog cijepljenja u Austriji, što ćete učiniti? 

AT: Ne cijepiti se, odupirati se, odupirati, odupirati. Pokušajte zaštititi obitelji. Vrlo sam siguran da će prvo što će pokušati napraviti je krenuti na obitelji. “Ah, roditelji nisu cijepljeni. Pa onda, mislim da ćemo [morati] provjeriti… zdravlje djece…” 

Moramo zaštititi obitelji; moramo stvoriti krugove zaštite za njih. Moramo im stvoriti krugove podrške: financijska potpora, medicinska podrška, podrška mjestima gdje mogu živjeti, gdje se mogu sakriti. 

Obećajem ti! Zvuči kao čudna teorija – ali prije pola godine ni ja ne bih vjerovao da će doći tako brzo. Ali sada, ako odete u Austriju i pogledate naš zakon, i ako pogledate konferenciju za novinare koju je danas održao naša kancelar, znate da je to ono s čime se suočavamo. Što se više ljudi opire trenutno, što se više ljudi prestane pridruživati ​​cijelom ovom ludilu, to je bolje za nas. 

LSN: Mislim da sam na vašem Twitter računu vidio da ste pokazali sliku Gezundheitspassa  [zdravstvene propusnice] iz nacističkog doba. 

AT : Nisam objavio nacistički Gezundheitspass ; netko drugi je učinio. Ono što je prilično zanimljivo je da je Gezundheitspass upravo ono što sada moramo pokazati da bismo živjeli takozvanim normalnim životom. Pa čak ni to: Gezundheitspass sada istječe svaki četvrti mjesec, tako da nakon četiri mjeseca morate dobiti još jedno cijepljenje, još jednu injekciju, još jednu vakcinu… 

LSN: Imate li već propusnicu s obnovom? 

AT: Da, ovo je upravo uvedeno u petak: novo pravilo neće biti šest mjeseci nego četiri mjeseca. Dakle, sada je službeno tri puta godišnje. 

LSN: Ovo je važno da znamo ovdje u Francuskoj jer još uvijek imamo malo više slobode, ali ne puno! 

AT: Sloboda u Francuskoj može završiti [bilo koje] sekunde.

Izvor: lifesitenews.com

A ako se pad može dogoditi visokopozicioniranom svećenstvu može se dogoditi svakom od nas. Što učiniti? Važno je za nas da zadržimo molitvu, odnos s Bogom, jer sve naše riječi i djela proizlaze iz naše nutrine. To je naš glavni posao – brinuti se za odnos s Bogom. Pozvani smo boriti se, truditi se, ali ono glavno radi Bog, a mi, koliko god se trudili to je samo 1% . Bog radi većinu. Ne možemo odustati od borbe, kao što na biološkoj razini ni naša krv ne odustaje proizvoditi bijela zrnca za obranu od virusa i bakterija. O tome ovisi naš život.

Beskrajna kazahstanska stepa – surova zemlja na koju su Sovjeti slali mnoštvo ljudi. Zemlja mučeništva nedužnih ljudi postala je i mjesto izvanrednog čuda po Gospinu zagovoru.

Neprijateljske stepske pustoši u Kazahstanu tijekom Drugog svjetskog rata bile su mjesto borbe za opstanak velikog broja ljudi i za mnoge, nažalost, gubitak.

Takva dramatična sudbina dogodila se i u Oziornoju – župi koja se sastojala od desetak zemljanih koliba, a osnovali su ih 1936. poljski prognanici. Čudo koje se u njemu dogodilo svjedoči da na zemlji nema mjesta bez Božje zaštite.

„Tamo gdje se grijeh povećavao, milost je još više narasla“ (Rim 5,20)

Velika područja Sibira i kazahstanskih stepa – ograničena ledom veći dio godine, beskrajne pustoši postale su poznate po svojoj lošoj reputaciji. Ljudi koji su tamo bačeni nasiljem komunističkog totalitarizma – izgubili su nadu i volju da se bore za svoj život.

Ove mučeničke, nesretne poljske prognanike iz Oziornoja odlikovala je neobična nada u takvim uvjetima. Izvor te nade bila vjera u Boga i povjerenje u zaštitu Majke Božje. Pa kad se prijetnja glađi približila više nego inače, poljaci lutalice uzeli su krunice i vidjeli samo Boga za pomoć.

U zemlji Kazahstan, koju je komunizam pretvorio u duhovnu pustinju, krunica je za njih bila poseban put do Boga. Na tim prostranim teritorijima jedva da je bilo svećenika.

Vjernici su često dugo čekali svetu misu i ispovijed (svećenici koji su pokušavali doći do vjernika bili su zatvoreni ili ubijeni – jedan od takvih herojskih, zatvorenih svećenika nedavno je proglašen blaženim, vlč. Władysław Bukowiński).

Molitva je tim potlačenim ljudima dala snagu da na neshvatljiv način podnose nadljudsku patnju kojom su bili opterećeni. Jedinstvo s Kristovim križem pružalo je podršku u stvarnosti komunističkog totalitarizma. Riječi Ivana Pavla II. iz enciklike o Božjem milosrđu mogu se povezati s ovom duhovnom stvarnošću:

“Križ je najskrovitija odanost Boga čovjeku, onome što čovjek – posebno u teškim i bolnim trenucima – naziva svojom sudbinom. Križ je poput dodira vječne ljubavi najbolnijih rana ljudskog postojanja na zemlji. […] U svom uskrsnuću Krist je objavio Boga milosrdne ljubavi upravo zato što je prihvatio križ kao put do uskrsnuća ”.

Stvoreno je jezero puno ribe

Ljudi koji su ostali među gluhim stepama, bez osnovnih životnih potrepština: hrane, odjeće, lijekova i alata, morali su na prisilni rad u teškim uvjetima i temperaturama od –50 ° C zimi do + 40 ° C ljeti.

Ožujak 1941. bio je izuzetno težak. Siromaštvo, glad i jaki mraz teško su umrli. Poljski prognanici u Oziornoju počeli su moliti krunicu Gospi za spas. Njihova gorljiva molitva uzdignuta do neba iz eutanazirane sovjetske republike nije ostala bez odgovora.

25. ožujka 1941., na svečanost Navještenja Blažene Djevice Marije, dogodilo se spektakularno čudo. Ledom okovano tlo počelo se brzo i brzo otapati. Kao rezultat, u zemlji se stvorio ponor u kojem je nastalo jezero. U njemu je bilo toliko ribe da ste ih mogli uhvatiti rukama. Tako su prognanici spašeni od gladi. Ljudi su dolazili po ribu iz cijelog područja, vozilo se kamionima, čak i nekoliko stotina kilometara!

Jezero je postojalo više od desetak godina, a presušilo je tek 1955. godine. Kasnije je puno puta bilo napunjeno vodom iz jesenskih otopljenja ili obilnih kiša, ali nikad više u njemu se nije pojavilo toliko ribe.

Godinama kasnije, 1997. godine, na obali jezera postavljen je kip Majke Božje s mrežom punom ribe.
Ivan Pavao II., tijekom svog apostolskog putovanja u Kazahstan 2001. godine, posvetio je kip i vjernici su ga uskoro štovali.

Zemlja žedna vjere i mira

Povjeravanje Majci Božjoj preko krunice bio je jedini izvor prijeko potrebne duhovne okrepe koja je svakodnevno bila dostupna prognanicima. Ti su vjernici, osim krunica, sa sobom u svom lutanju uzimali i Svetu Bibliju, molitvenike i svete slike.

Oni su znak da se borba za dostojanstvo, a kojeg su ih njihovi mučitelji željeli lišiti, odvijala prvenstveno u duhovnom području. Gledajući ona vremena, nadbiskup Astane vlč. Tomasz Peta, napomenuo je:

„Ova je zemlja more mučeničke krvi i suza, jer je to za vjeru vrlo plodna zemlja. Danas na ovoj krvi vjera dobro raste.”

I stvarno je tako. U svibnju 1990. započela je gradnja crkve u Oziornojama. Župa je posvećena Gospi, Kraljici Mira, kojoj je tamo darovan međugorski kip.

Gospa, Kraljica mira, također je proglašena glavnom zaštitnicom Kazahstana i Srednje Azije. Njezina skrb je od posebne važnosti u Kazahstanu – zemlji čija je povijest bolno obilježena sudbinom prognanika, a čije se sadašnje društvo sastoji od oko 130 nacionalnosti i gotovo svih religija svijeta.

U Oziornoju se nalazi i jedan od 12 oltara trajnog klanjanja Isusu u Presvetom sakramentu za mir u svijetu. Riječ je o inicijativi nazvanoj “12 zvijezda u Marijinoj kruni, kraljici mira“, koja uključuje 12 mjesta stalnog klanjanja (uključujući primjerice Jeruzalem i Kibeho).

Nacionalno svetište

Kako godine prolaze zaboravlja se tragična povijest deportacija, kao i čudo jezera punog ribe koja se pojavljuje u stepi. Međutim, duhovno značenje Oziornoja nimalo ne opada. Tamo dolaze hodočasnici različitih denominacija, posebno 25. lipnja – blagdana Kraljice mira. Tu se svake godine organiziraju i susreti mladih.

Ivan Pavao II, dok je bio u Kazahstanu, nazvao je Oziornoje “nacionalnim svetištem”. Kasnije je ovaj naslov službeno objavila Konferencija katoličkih biskupa u Kazahstanu. Rang nacionalnog svetišta je izuzetan, s obzirom na to da katolici čine 1% vjernika u zemlji, a svi kršćani čine 25%. Nadbiskup Tomasz Peta ističe:

“Katolička crkva u Aziji hoda po jezeru. Ovdje je služba hodanje po vodi s Kristom. Morate vjerovati da je Krist s nama. Povjerovati čak i više nego što je to mogao Petar. “

Naročito se svečano proslavio  26. srpnja 1995. godine, kada se dogodio čin posvećenja Gospi mjesnih Crkava u Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu i Srednjoj Aziji.

Ovaj je čin ušao u lanac povijesnih događanja koji se nadovezuju na povijesni čin posvete svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu (1984.) od strane pape Ivana Pavla II., kako je to tražila Gospa u Fatimi.

Nosite Isusovo i Marijino svjetlo

U Fatimi je Gospa izrazila želju za unošenjem vjere u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i dala posebna obećanja za obraćenje Rusije. Ovoj misiji pridružili su se, između ostalih Poljske sestre karmelićanke iz Częstochowe, kada su se 2007. nastanile u Oziornoju u maloj kazahstanskoj kući. Kasnije su podigli samostan u Božanskog milosrđa i Bezgrješnog Srca Marijina – prvi katolički samostan izgrađen od nule u povijesti Kazahstana.

Dolazak sestara čiji su životi ispunjeni kontemplacijom i stalna prisutnost Krista u Presvetom Sakramentu u ovim zemljama rječit je znak Božje milosti na djelu. Evangelizacija svijeta odvija se Božjom snagom i sudjelovanjem ljudi koji čitaju Njegovu volju u molitvi, kako je ukazao Ivan Pavao II:

“Misija je djelovanje u kontemplaciji i kontemplacija u akciji.”

Danas se Kazahstan ponovno rađa u novi život, ponovno se otvara duhovnoj stvarnosti. Nakon komunizma u njegovim je zemljama ostalo samo nekoliko džamija, nekoliko pravoslavnih crkava i jedna katolička crkva, koja se koristila kao vrtić.

Trenutno Kazahstan ima svoje katoličke biskupe, četiri biskupije i mnoge župe. Iako svakodnevni život stanovnicima postavlja brojne izazove, poput života u surovoj klimi i kroćenja prirode, a apostolska misija velik je napor, primjetni su duhovni plodovi ovog rada.

Marija, naša Majka

Oziornoje je područje duhovnog ozračja, jačanja, poseban susret s Bogom. Jasno pokazuje što je djelovanje Božje snage, čemu se najveće zemaljske sile ne mogu suprotstaviti.

Oziornoje – mjesto kazne koje je ateistički režim odredio za prognanike – pretvorilo se u nacionalno svetište, u koje dolaze mnogi hodočasnici različitih vjera. Dogodilo se to zahvaljujući vjeri ljudi, njihovoj pouzdanoj molitvi krunice i Posrednici Božjih milosti – Majke Božje.

„Kroz majčinsku ljubav brine za braću svoga Sina koja su još uvijek na hodočašću i koja su i dalje izložena poteškoćama i opasnostima dok ih ne odvedu u sretnu domovinu“ (Drugi vatikanski koncil, Lumen Gentium , 62).

Gospa se neprestano brine za svaku osobu, čak i danas. Saint Louis Maria Grignion de Montfort daje:

“[…] nitko od ljudi neće primiti nijedan nebeski dar koji ne bi prošao kroz njezine djevičanske ruke, jer je Božja volja da sve imamo kroz Mariju” ( Traktat o istinskoj pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji ).

Baš kao i izgladnjeli prognanici u Kazahstanu, svi koji se obrate Gospi bit će uslišani. Čak i najveći grešnik, kada zaziva Mariju: “Spasi me!” – dobit će pouzdanu pomoć.

Stoga, ako vam se čini da nema smisla boriti se protiv svojih grijeha, jer nemate snage ustati iz njih, ne možete vidjeti izlaz iz situacije – stavite se pod Marijinu zaštitu!
Ne ustručavajte se povjeriti sebe i svoje najmilije Bezgrješnom Srcu Gospe:

“Bezgrješna Majka Isusova i moja Majka – Marija. Po uzoru na svetog Ivana Pavla II., Danas kažem: Sav sam tvoj. Povjeravam Tvom Bezgrješnom Srcu sve svoje i sve što jesam: svoj um, svoju volju, srce i tijelo, svoja osjetila, osjećaje, rane i slabosti, svoje pamćenje, prošlost od začeća, sadašnjost i budućnost s tjelesnom smrću svaki korak, svako djelo, svaku riječ i svaku misao.

Tvom Bezgrješnom Srcu povjeravam i svoju obitelj i sve što imam. Dajem Ti sav svoj rad, molitve i patnje.

Ti, Najbolja Majko, štiti mene i moju rodbinu od Zloga. Isprosi nam milosti koje su nam potrebne za naše preobraženje i ozdravljenje. Vodi nas životnim stazama i upotrijebi nas za izgradnju kraljevstva Tvoga Sina Isusa Krista – jedinog Spasitelja svijeta od kojega proizlaze sva dobra, istina i život. Amen”.

Zajedno sa svetim Ivanom Pavlom II vapimo:

“Neka se beskrajna snaga Milosrdne ljubavi još jednom otkrije u povijesti svijeta! Neka zaustavi zlo i preobrazi savjest! Neka se svjetlo nade svima otkrije u Bezgrješnom Srcu! “.

izvor: milujciesie.pl

Dušobrižničkom kleru Hercegovačkih biskupija

O slavlju sakramenata i „blagoslovu poljâ“ dok traje kriza koronavirusa

Poštovani župnici, braćo svećenici!

Pozdrav. Sve vas iskreno pozdravljam riječima Uskrsloga Otkupitelja: Mir vama!

Odgovor na upite. Na Ordinarijat je pristiglo više upita s terena u vezi sa slavljem sakramenata Prve sv. Pričesti, sv. krizme te o proljetnom „blagoslovu poljâ“.

Bogu smo zahvalni da smo kroz sve ovo vrijeme virusne krize imali priliku redovito slaviti sv. Misu s narodom, iako s ograničenim brojem vjernika – kao Isusova Misna Žrtva na Kalvariji – i da smo onima koji su zaželjeli mogli podijeliti tražene sakramente; u prvom redu sakramente pomirenja i bolesničkoga pomazanja.

Budući da sakramenti Prve sv. Pričesti i sv. krizme, kao i blagoslov polja, osim liturgijskoga obreda imaju i društvenu dimenziju (okupljaju se prijatelji i rodbina na slavlje zajedništva i u obiteljske domove) u ovakvoj situaciji, kada su na snazi zabrane napuštanja mjesta prebivališta i mjera društvena razmaka, određujem da se podjeljivanje ovih dvaju sakramenata i „blagoslovi polja“ odgode za vrijeme kada to stožerske odredbe budu dopustile. Imajmo na umu da svaka sv. Misa završava s blagoslovom u koji se može uključiti i blagoslov rada ruku čovječjih i blagoslov poljâ, njiva i vinograda naših.

Prigoda je da pozovemo i one, rijetke, dušobrižnike koji su radije slušali savjete nekih drugih, a ne upute i preporuke ovog Ordinarijata, neka, uza sve poštovanje mjera županijskih stožera, otvore crkve za slavlje sv. Mise s narodom, tj. s onim dopuštenim brojem duša. Ispred crkve broj nije strogo ograničen. Jedino se mora poštovati – i na tome treba inzistirati – razmak između osoba oko 2 m. Uvijek treba poštovati unutarnje raspoloženje onih koji smatraju da bi im bilo ugroženo zdravlje ako bi napuštali “samoizolaciju” pa onda išli i na sv. Misu, a isto tako poštovati odredbe stožera da osobe ispod 18 i iznad 65 godina moraju ostati doma. S otvorenom crkvom i dobrim razglasom vjernik će, ne samo imati osjećaj da je osobno sudjelovao u sv. Misi, nego će se, prikladno raspoložen, i euharistijski pričestiti, što mu nijedan društveni medij ne može dati. I nitko nema pravo udaljavati vjernike ispred crkve ako se drže propisana odstojanja, kao što se ne udaljavaju ni drugi građani ispred raznih drugih uslužnih objekata – trgovina, prodavaonica, apoteka i sličnih institucija. Po kojem bi se to zakonu ili zapovijedi moglo činiti s vjernicima ispred katoličke crkve? Da bi se broj okupljenih vjernika što više smanjio, što je preporuka zdravstvenih službi i stožera, podsjećam na Okružnicu od 19. ožujka, da svaki zakoniti pastoralni svećenik, ako je potrebno, može nedjeljom trinirati, a radnim danom binirati. Ponavljam: „kvadrinacija“ je nedopustiva!

Moleći Boga da nas, po svojoj sv. Volji, što prije oslobodi od ovoga virusa i očuva od svakoga zla koje „može i dušu i tijelo pogubiti u paklu” (Mt 10,28), po zagovoru Gospe i sv. Josipa kod Milosrdnog Oca, zazivam svaki nebeski blagoslov na vas i na povjerene vam duše.

Sretan Mali Uskrs i Nedjelja Božanskoga Milosrđa!

+ Ratko Perić, biskup

Okružnica – biskup Ratko Perić