Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

Patricija je rođena u Kaliforniji. Njeni roditelji su se doselili iz Meksika u potrazi za boljim životom. Imala je sretno djetinjstvo. Zvali su je princeza. No u njenoj obitelji vjera se nije živjela. Sjeća se priča o Bogu samo iz vremena kad se pripremala na Prvu svetu pričest. Pitala  je mamu kako Bog može čuti naše molitve, pa je slala Bogu poruku u balonu. Kad je balon nestao bila je sigurna da je Bog primio njenu poruku. Poslije pričesti zaboravila je i na Isusa i Gospu. Na misu se nije išlo. Nije viđala krunicu, Bibliju ili nešto slično. Mama joj je kasnije skrenula u New age stranputicu, vještičarenje, prakticirala yogu… Na kraju je ostavila muža i njih troje djece. Mama nije željela život služenja obitelji i smatrala je to ropstvom. U srcu je Patricia zamrzila svoju majku. S vremenom se to promijenilo.

U šestom razredu imali su sat o spolnom odgoju. Predavači iz Industrije pobačaja su im govorili da su oni njihovo riješenje u slučaju neželjene trudnoće, a da otac djeteta o tom nema prava odlučivati jer je to njihovo tijelo. Propagirali su predbračne odnose ne govoreći ni o kakvim lošim posljedicama. Lagali su, jer im je bio važan samo novac. Imala je tada samo 12 godina, ali otada je bila za pobačaj smatrajući da je to stvarno pravo žene.

Patricija je mislila da je sve to istina, a nitko ju nije učio ništa drugačije, jer nitko ne može ni dati ono što nema. Mislila je da je odgovorna ako se upušta u spolne odnose i koristi kontracepciju. Nije mislila da se unatoč tome može zatrudnjeti, ali se to dogodilo.

Bila je u šoku i htjela pobaciti jer to dijete će uništiti sve njene snove o karijeri, ugodnu životu. Kad je rekla momku on ju je želio zaštiti i zadržati to dijete No, njene prijateljice su je uvjeravale da ima još samo malo vremena da učini “pravu stvar” i da pobaci. Nisu nerođeno dijete smatrale djetetom već nakupinom stanica. Slagala je momku da je imala spontani pobačaj, i odlučila se otići u Kliniku učiniti pobačaj. Tamo joj nisu ništa rekli o post-abortivnom sindromu, o suicidalnim mislima, o krvarenjima. Lagali su je.

Dogodilo se i drugi put, unatoč kontracepciji. I opet pobačaj. I treći put – i opet pobačaj.

Treći put je priznala momku da ide na namjerni pobačaj – a on je plakao.

Muškarci također pate od post-abortivnog sindroma – ne samo žene… NI JEDAN POBAČAJ NE BI SE DOGODIO DA SU MUŠKARCI BILI SPREMNI BRANITI ŽIVOT.

Patricija se kasnije zaposlila u klinici za pobačaje (Planned parenthood) a oni su je jedva dočekali jer je govorila španjolski. Za cure koje su govorile samo španjolski ona je bila prava osoba da ih uvjerava kako je pobačaj njihova jedina dobra opcija. Sve se odvijalo u 5 minuta. “Time is money” – bila je njihova parola, a zapravo svaki pobačaj je – OPERACIJA NA SLIJEPO. Doktor ne vidi što radi. Zamislite da vam netko srce operira na slijepo (!) s povezom na očima.

Došao je dan kad je trebala asistirati doktoru i po završetku pobačaja vaditi iz vreće za smeće dijelove beba – TO JE PROMIJENILO SVE. 

Pobačaj se smatrao uspješnim – ako se pronađe u smeću: 2 ruke, 2 noge, i glava. Vidjela je male oči, uši, nos… sve na tom licu… i zaprepastila se… Rekli su joj da nikomu ne smije reći što je vidjela, ali ona je shvatila tada koliko je strašno to što se radi Sve za novac…

U KALIFORNIJI OD PROŠLE GODINE ZAKON DOPUŠTA NE SAMO POBAČAJ NEGO UBOJSTVO DJETETA DO 28.og dana nakon ROĐENJA (!!!)

Mi se nalazimo u duhovnom ratu i svatko može pomoći i uključiti u borbu za život…

***

snimku sa govora na Mejašima možete pronaći ovdje, a ispod je i tekst (nastavak slijedi)

U Hrvatskoj sam po prvi put. Hvala ocu župniku što me pozvao u svoju župu. Nadasve zahvaljujem Blaženoj Djevici Mariji, jer me ona pozvala ovdje danas. I ona je pozvala vas ovdje večeras. Večeras sam s vama jer je to poslanje Blažene Djevice Marije koja je zaštitnica pro- life pokreta i ona je i vas pozvala ovdje. Vidjet ćete ona će i vas pozvati da se uključite u ovaj pokret za život. Nakon ovog govora više nećete biti isti.

I vaše poslanje već u trenutku kad iziđete na vrata ove crkve. Mnogi mojih godina i stariji iskusili su rat u svojoj zemlji, ali sada živimo najveći rat koji nije gotov. To je duhovni rat protiv nerođene djece.

Majka i otac protiv vlastite djece. I to je užasan rat koji je najveća rana Blažene Djevice Marije. Majka vas zove da budete njeni mali ratnici u boju protiv abortusa. Stoga vam zahvaljujem iz dubine srca što ste izdvojili vrijeme kako bi došli ovdje večeras. Na taj način ste jako obradovali Isusa i Gospu. Bog je oprostio mnoge moje strašne grijehe. Svoj život sam posvetila nadoknadi za svoje grijehe i za sve ljude koje sam povrijedila. Ova priča nije o meni velikoj grešnici nego o Božjoj dobroti i Božjem milosrđu, priča o Njemu.

Rođena sam u Kaliforniji. Moji roditelji su se doselili iz Meksika u Kaliforniju da bi svojoj djeci omogućili bolji život. Moja sestra, moja brat i ja kršteni smo u katoličkoj vjeri, ali mi nikada nismo prakticirali vjeru. Nismo molili krunicu, nismo imali Bibliju, ali učila sam o Isusu kad sam se pripremala za Prvu svetu pričest.

Kao djevojčica jako sam ljubila Boga kao svoga oca. I jednoga dana sam rekla svojoj mami da želim Bogu poslati pismo.

Majka mi je kupila balon i ja sam napisala ljubavnu poruku Bogu. Zamotala sam to na mali papir i zavezala za balon. Stajala sam u vrtu i pustila balon da ode, stajala sam tamo dok balon nije nestao u oblacima, i vjerovala sam cijelim svojim srcem da je Bog vidio moju poruku. Ali nakon moje Prve svete pričesti ja sam potpuno zaboravila na Isusa i Mariju, prestala sam govoriti s Bogom Ocem. A moja majka, kad sam još bila jako mala, ona se upetljala u vještičarenje, u New age.

Moja bi majka dovodila vještice u našu kuću, one bi čitale iz karata, čitale bi iz dlanova, majka bi nas tamo vodila, na te tzv duhovne obnove, oni bi prakticirale yogu, na tim obnovama.

Moja sestra i ja smo se zabavljale sa pločom vještica svaki dan nakon škole. Tako da Isus Krist nikad nije bio kralj našeg doma, On nikad nije bio kralj našeg doma, On nikad nije bio kralj našega srca. Mi smo pustili sotonu u našu kuću, u našu obitelj.

 1992 kad nije bilo interneta, youtuba, facebooka, tik toka, Tada sam imala 12 godina. Bila sam vrlo nevino dijete, ali nisam znala da sam stvorena da budem sveta, kod kuće nisam ništa učila o krepostima, roditelji mi nikad nisu rekli da sam dijete Božje, i nisam znala što je krepost čistoće.

Tako da sve što sam naučila kod kuće i u školi mislila sam da je to istina, da nema načina da to istražujem, mi nismo imali internet, nismo imali tehnologiju koju imamo danas.

Industrija abortusa je posjetila moju školu kad sam išla u šesti razred kad sam imala 12 godina, 1992,

Aborcionist je došao, medicinska sestra je došla, učili su nas kako prakticirati siguran sex, koji ne postoji jer industrija pobačaja je krvava trgovina i oni trebaju određeni broj pobačaja svaki mjesec, kao cilj, jer to je biznis, i što oni rade, oni znaju da roditelji ne uče svoju djecu istinu o svetosti spolnih odnosa, i tako oni postaju njihovi učitelji, i idu po školama sa tim krivim informacijama.

Aborcionist nam je rekao da ako ikad nađemo sebe sa neželjenom trudnoćom pobačaj je naš izbor kao žene, to je naše tijelo i momak nema prava na to ništa reći.

Po pitanju pobačaja oni tu nemaju izbora. Učili su nas da dijete nije potpuno formirano u utrobi dok ne napuni 5 mjeseci, a znate da nismo imali tehnologiju koju imamo danas,

Prije 5 mjeseci smatrano je samo nakupinom stanica. Rekli su nam – ako vi cure ikada budete imale neželjenu trudnoću mi smo vaša opcija, mi možemo učiniti pobačaj za vas, mi nikada to nećemo reći vašim roditeljima, mi ćemo to držati u povjerenju.

Nikad nisu govorili o ljepoti majčinstva ili očinstva, Nikada nisu govorili o posljedicama ako imate spolne odnose prije braka, da je tu tragedija, Njih nije bilo briga za nas, lagali su nas. Ali ja sam mislila da je to istina, jer kod kuće nisam imala informacija, a svojoj djeci ne možete dati ono što vi sami nemate. I tako, nakon tog sata, u dobi od 12 ja sam bila ZA POBAČAJ. Mislila sam da je prava ljubav imati spolne odnose sa svojim momkom. Milila sam da je to ljubav.

Ta ista godina 1992, bila je najgora godina mog života. Moja je majka postala toliko uvučena u New-age praksu da je postala kao luda i više nije htjela biti s mojim ocem. 

Moja majka je spakirala kofere, došla je k nama u dnevni boravak, i rekla je mom bratu, mojoj sestri, mom ocu i meni: Ja sam ovdje rob, cijeli dan radim u kući, kuham i čistim, i ne činim ništa drugo u svom životu … – jer zajednica kaže ženama ako ostanu doma kao majke ako kuhaju, čiste, skrbe se za svog muža i djecu, one gube svoj život i zapravo ništa ne čine, i nisu uspješne, to je ono što svijet kaže ženama. A to je laž iz pakla. Jer žena kojoj je poziv za muža i djecu, u domu, kuhajući i čisteći, to je ono gdje postaju svete. I to je PRAVI USPJEH u očima Božjim. I moja majka nas je napustila i nisam je vidjela kroz mnoge godine. Bila sam u srcu tako traumatizirana zbog rastave mojih roditelja da sam kao dijete čupala kosu. Moj san u životu je bio da budem slavna i bogata. Zanimalo me kako izgledam, tko su mi prijatelji, Željela sam putovati svijetom i biti netko. U školi sam bila odlična. Kad sam imala 19 upoznala sam svog prvog pravog momka. Na žalost, otad nisam više bila djevica. Počelo smo prakticirati spolne odnose i mislili da smo odgovorni. Jednog dana sam se osjećala loše, nije mi bilo dobro, i uzela sam test za trudnoću.

I kad sam vidjela da je pozitivan nastao je ne strah nego PANIKA. Prva stvar koju sam pomislila da ću postati kućna ropkinja, da je s mojim životom svršeno, zaglavit ću s mužem s djetetom, moji snovi bit će završeni, Mislila sam da je ta beba ubila moje snove.

Drugi strah je bio moj otac, meksički otac, s velikim meksičkim brkovima, da bi me mogao izbaciti iz kuće.

A onda, treća stvar, mislila sam o svim meksičkim ogovaranjima, jer znate, meksički ljudi vole ogovarati, sigurno u Hrvatskoj nisu takvi :))

Mislila sam kako ne mogu to učiniti svom ocu, svi će misliti loše o meni, i moj život je gotov. Ali kad sam to rekla svom ocu, na moje čuđenje on je rekao: Ne, ne, ja ću te zaštititi, bit ću odgovoran, sa mnom će ti biti dobro, i jer mi je dao riječi zaštite i sigurnosti, nastavila sam sa svojom trudnoćom, jer muškarci su stvoreni da budu veliki zaštitnici kao sv. Josip. Muškarci su stvoreni da zaštite ženu, obitelj, dijete, I mi mislimo da je pobačaj samo nešto što počinjaju žene, ali imamo više muškaraca koji danas odlučuju na pobačaje, i više muškaraca koji upadaju u krizu kad dođe trudnoća,

Jer ako bi MUŠKARCI ŠTITILI ŽIVOT POBAČAJI NE BI POSTOJALI.

On mi je dao mir i sigurnost i ja sam nastavila s trudnoćom. Moj stomak je sve više rastao, bila sam 4 mjeseca trudna.

I moje su mi prijateljice došle jednu noć i rekle: Ti radiš najgoru pogrešku svog života. Ti nisi spreman biti majka. Iako – ja sam već bila majka. I rekle su: Imaš samo jedan mjesec da napraviš pobačaj. Sjeti se što smo učile u školi, da je to samo obično tkivo prije 5 mjeseci, molim te nemoj … I opet se pojavio strah u mom srcu, jer strah je u korijenu svakog pobačaja.

Odlučila sam da ću otići na pobačaj i neću reći momku istinu. Mislila sam da meksički ljudi ne rade pobačaje, da je to nešto američki. Tako da sam odlučila imati pobačaj, i lagati mu da sam imala spontani.

Došla sam u kliniku za abortus sa tako puno straha, a oni ti ne kažu što pobačaj jest,  i sa tako puno srama. I ako je to bilo legalno u mojoj zemlji ima nešto u ženi kroz što ona prolazi, a to je sram, i ja sat to osjećala kad sam ušla u tu zgradu. Nikad nisam pomislila da ću biti trudna jer mnogo mladih ljudi kad vide što im se dogodilo, a mnogo roditelja misle to se njima neće dogoditi.

Nikad nisam mislila da ću imati pobačaj, i ušla sam puna srama. Kad sam ušla unutra gledala sam u pod jer nisam htjela nikog vidjeti, poznatog, jer znate ogovaranja, ali nisam mogla ne primijetiti da je klinika za abortuse puna, oko 30 mladih djevojaka koje su imale oko 13, 14, 15 godina, u utorak jutro kad su trebale biti u školi.

Kad sam upitala na recepciji zašto su ove djevojke tu u utorak jutro, a oni su mi rekli da je legalno za 13-godišnjakinju imati pobačaj a da njeni roditelji o tom ništa ne znaju.  (!)

Bila su dva slučaja u Kaliforniji gdje bi majka iskrcala svoju kćer kod škole, i ona bi milila da je kćer u školi cijeli dan, ali te dvije djevojke su imale pobačaj, i umrle su.

Prošle godine u Kaliforniji prošao je zakon rođena beba, 28.-i dan kasnije, može biti ubijena. (!) Možeš ubiti dijete 28.-i dan nakon što je rođena i to više nije zločin iz nikakva razloga.

Jer Sotona samo treba početi sa pobačajem vrlo malih, slabih, da bi se odobrili ekstremni zakoni nakon toga. I to je ono što se može dogoditi i ovdje za nekoliko godina.

Kad me je aborcionistica uvela u salu za abortuse, izgledala je vrlo profesionalno.

Rekla je: Patricija ne boj se, ne moj biti nervozna, to traje samo pet minuta. Ako te to umiruje, i ja sam imala pobačaj, i ja sam učinila dva pobačaja na mojoj kćeri prošle godine, moja je kćer ok, ja sam ok, i to je i tvoja opcija, bit ćeš slobodna nakon ovoga.

Osjetila sam se bolje nakon toga, Ona je učinila zadnji ultrazvuk, ja nisam mogla vidjeti lice, nisam vidjela ekran, pitala sam je: mogu li vidjeti ekran ultrazvuka,  a ona me pitala: Zašto, gledam samo nakupinu stanica,

Poslije pobačaja lagala me je. Rekla mi je da ću imati malo krvarenja, ali nikad mi nije govorila o post-abortivnom sindromu. Nije mi rekla da ću trpjeti mentalno, emocionalno, i da ću imati fizičku ranu u svojoj utrobi.   (…) 

Patricijino predavanje u Zagrebu možete poslušati na:

U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

U intervjuu za Kath.net, od 13.9. kardinal MÜLLER ističe neke karakteristike totalitarizma našeg vremena tj. Novog svjetskog poretka.

Između ostalog kaže:
“Totalitarizam je uvijek mržnja prema životu, preferiranje mehanički reduciranog nad živim i svetim. Kontrolna skupina je ta koja odlučuje TKO MOŽE ŽIVJETI, A TKO TREBA UMRIJETI.

U agresorskom ratu protiv Ukrajine, Putin je svojim vojnicima dao prevesti mobilne peći za kremiranje kako ne bi ugrozio svoju unutarnju moć slikama lijesova koji se vraćaju.”

U Sjedinjenim Državama, BIDEN najavljuje mobilne autobuse za pobačaj, opremljene za spaljivanje dječjih tijela, kako bi potkopao presudu Vrhovnog suda. To je demonstracija moralnog prijenosa moći i prava na ubijanje djece do malo prije njihova rođenja.
To je tim ozbiljnije … jer se I PUTIN I BIDEN izjašnjavaju kao kršćani.
Ali prvo se primjenjuje Božji sud, “zlotvori neće baštiniti kraljevstva Božjega”.
(usp. 1 Kor 6,10).

U Rusiji se kažnjavaju oni koji brutalnu invaziju na Ukrajinu nazivaju “ratom”,
a ne “specijalnom vojnom operacijom”.
Na Zapadu, svatko tko definira čedomorstvo u maternici kao ubojstvo ili se protivi tome pred klinikama za ubijanje,
biva izveden pred sudove. U Kini se trgovina organima provodi s okrutnim prezirom prema samoodređenju ljudi čiji se organi vade.
Suočene s teškim položajem žena u siromašnim zemljama, “zapadne” agencije u bogatim zemljama rade prljave poslove surogat majčinstva.
Ne radi se o noćnim morama koje se nakon buđenja rastvaraju u stvarnost, već o stvarnosti koja je postala noćna mora.

KRIST dao svoj život da mi živimo, dok VLADARI OVOG SVIJETA gutaju živote svojih podanika da bi oni živjeli još koji trenutak i na luksuzniji način…

Rilinger:
Je li konstrukt Novog svjetskog poretka definiran kao apsolutan i svet,
tako da je svaka kritika zabranjena?
Kard Müller:
Neosporan je znak totalitarnog režima kad se kritika kriminalizira. …

Pad Crkve u Njemačkoj i Europi nije uzrokovan sekularizacijom,
crkvenom borbom totalitarnih režima …
već nedostatkom vjere, slabošću nade i hladnoćom ljubavi krštenih katolika i krizmanika,
koji se radije daju prevariti zvukovima svjetskih sirena nego poslušati glas svoga Dobrog Pastira i slijediti ga– zaključuje kardinal Müller.

]]> https://magnifikat.hr/u-ratu-protiv-crkve-koriste-se-i-homoseksualci-intervju-za-hrvatski-tjednik-prof-don-josip-muzic/ Sun, 18 Sep 2022 17:30:19 +0000 https://magnifikat.hr/?p=10513 Hrvatski tjednik, 15.9.2022.; audio na: Vjerni Bogu

Svijet u svom negativnom izdanju mrzi kršćane i obitelj

kao što pokazuje i nedavni slučaj u Zagrebu. Protubošci su umreženi u “grešne strukture” imaju za poslodavca samoga sotonu i rade sustavno na našem istrebljenju. Nikakvo dodvoravanje ili kompromisi s naše strane ne mogu to promijeniti. Mrzitelje moramo ljubiti, moliti za njihovo obraćenje, ali i znati se braniti i boriti protiv zla kojeg čine.

Da bi se stalo na kraj onome što je danas vodeći uzrok smrti u svijetu (42,6 milijuna pobačaja u 2021., prema procjenama Worldometra), potrebno je najprije sa sinovskim povjerenjem zamoliti Gospodara života i zamoliti zagovor sv. nebeske Majke. Na temelju toga rodila se ideja o prvom „Svjetskom danu protiv pobačaja“ koji se obilježava na današnji dan, 8. rujna 2022., na dan Rođenja Blažene Djevice Marije.

Inicijativa odozdo – koja počinje tiho – koju je osmislio komitet Liberi in Veritate i kojoj se priklanjaju neka poznata lica šarolikog talijanskog pro-life svijeta. Vrijeme će pokazati hoće li se uspjeti ukorijeniti i proširiti unutar i izvan talijanskih granica.

Priopćenje za javnost u kojem se predstavlja inicijativa podsjeća nas da praksa pobačaja sa sobom nosi nekoliko žrtava,

“Prva i najozbiljnija” od kojih je očito beba u trbuhu. Ali postoje, u nizu, druge žrtve, kao što su majke, “prevarene do nevjerojatne mjere od strane sustava koji ih je u stanju navesti da ne prepoznaju ono što im je najdragocjenije, život njihova djeteta u njihovoj utrobi”; kao i očevi, “nesvjesni i neodgovorni za svoje spolne radnje do te mjere da izgube svoju ulogu i identitet”. U priopćenju se također naglašava relativistička moralna degradacija koja danas obilježava određeni svijet medicine i zakoni koji negiraju elementarno pravo na život nerođenih. Među žrtvama aktualnog kulturnog konteksta nalazi se i javno mnijenje “nesposobno za vlastito kritičko promišljanje” i uvjereno da milost, poput očekivanja djeteta, može biti “problem koji treba riješiti” pobačajem.

Pokretači inicijative stoga pozornost usmjeravaju na činjenicu da bitke, iako zaslužuju, usmjerene na podizanje javne svijesti o obrani nerođenog života, moraju napraviti “iskorak” kako bi se suočile s trenutnim pomakom. A taj iskorak mora se sastojati upravo u tome da se u središte borbe protiv pobačaja, počevši od danas, stave oružje vjere – sveta misa, euharistijsko klanjanje, molitva i posebno sveta krunica (kako privatno tako i javno), post – i s povjerenjem moliti Boga da stane na kraj pokolju nevine djece, rezultatu đavolskih prijevara u koje su zapala naša društva.

Slavljenje „Svete mise protiv pobačaja“ naznačeno je kao prva i najvažnija od sedam točaka inicijative, koja posljedično ima za cilj uključiti biskupe, svećenike, redovništvo i naposljetku „cijelu Crkvu, kako bi oružjem molitve bila izmoljena milost  od Gospodina našega Isusa Krista”.

Drugo, ističe se važnost vršenja “euharistijskih klanjanja s molitvom svete krunice, da Majka Božja i cijelo čovječanstvo ne dopusti da njezina nevina djeca budu žrtvovana na sotonskom oltaru totalitarnog relativizma”. Među ostalim točkama, prikazivat će se dani posta, organiziranje tematskih konferencija, “stvaranje svjetske mreže molitve za prekid pobačaja”.

Izvor: laNuovabussola.it

Nećete ubiti pobačajem
plod utrobe
i nećeš učiniti da već rođeno dijete propadne

Didache Apostolorum, V, 2

Predugo su crkveni dužnosnici zapuštali svoju dužnost i dopuštali nastavak ovog nečuvenog skandala te odbijali učinkovito braniti nedužne  nerođene.

Bilo je poprilično iznenađenje pročitati ovu disciplinsku mjeru za Nancy Pelosi

Zagovornici života dugo su navikli na crkveno blebetanje po tom pitanju. Predugo i prečesto su crkveni dužnosnici šutjeli i koristili žalosnu taktiku beskonačnog dijaloga, praćenja i slušanja sa tvrdoglavim političarima koji su tako tvrdoglavi u podržavanju pobačaja. Godine prolaze, a pokolj nevinih neometano se nastavlja.

Bilo je kao dašak svježeg daha u Crkvi i kad su drugi biskupi podržali nadbiskupa iz San Franciska ili produžili zabranu i za svoje područje, kao što je to učinio biskup u čijoj biskupiji je ljetnikovac gospođe Pelosi (biskup Santa Rose, Robert Vasa)

Kao da je neka mračna čarolija konačno prekinuta. Zlo je predugo  napredovalo jer su crkveni dužnosnici usvojili ponašanje velečasnog Jamesa Martina o “gradnji mostova” s grijehom, a što kao katolici ne možemo prihvatiti, imajući na umu da je postoji razlika između grešnika i grijeha. Grešnika treba voljeti i pomoći mu da bude vjeran, a grijeh treba mrziti.

Nadbiskup je napisao: “Nakon brojnih pokušaja da razgovaram s govornicom Pelosi kako bih joj pomogao razumjeti teško zlo koje čini, skandal koji izaziva i opasnost za vlastitu dušu koju riskira, odlučio sam da ona ne smije biti primljen na svetu pričest.”

Nadbiskup je tako spomenuo zaboravljene disciplinske mjere, spomenuo je sablazan i teški grijeh te moguće prokletstvo duše, što  je u današnjem društvu “politički nekorektno”.

Nancy Pelosi svakako zaslužuje prijekor, ne samo jer podržava pobačaj nego i za to jer se stavila na čelo bitke podržavajući svaku inicijativu za pobačaja. Pri tome govori da ne nalazi nikakve kontradiktornosti u ovom užasnom stavu i katoličkoj vjeri. Dobila je priliku da se odrekne takvog stava, no ona ipak nastavlja javno djelovati suprotno crkvenom učenju.

Kada netko zauzme stav kao ovaj nadbiskup, to je svakako razlog za zahvalnost i javnu pohvalu.

Zašto tako dugo?

Izvrsno je da netko progovori. Međutim, to je također razlog za razmišljanje. Zašto je trebalo tako dugo?

Pro-life pokret čekao je na ovakve izjave već pedeset godina. Mnogi crkveni dužnosnici osudit će pobačaj kao apstraktno načelo. Međutim, malo tko će zamahnuti svojim pastirskim štapom, navodeći imena i javno sankcionirajući one katoličke političare i suce koji besramno promoviraju pokolj milijuna djece, u ovom slučaju amerikanaca.

Koliko bi milijuna nevinih života bilo spašeno da su crkveni dužnosnici samo ranije pokazali moralnu hrabrost i kaznili promicatelje pobačaja!

Mnogo ozbiljnije razmatranje uključuje ljubav prema Bogu. Mnoge svetogrdne pričesti mogle bi se izbjeći da je tim osobama bilo zabranjeno primanje Presvetog Sakramenta.

Katolici trebaju uzeti u obzir ovu tešku uvredu Bogu i njezine posljedice za naciju. Bog ne može blagosloviti narod koji ga na ovaj način neprestano vrijeđa.

Potrebno je još mnogo osuda
Predsjednica Pelosi nije jedina vladina dužnosnica koja se izjašnjava kao katolkinja, a da istovremeno promiče pobačaj.  Tisuće katoličkih javnih osoba besramno brane ovaj pokolj nevinih tvrdeći da su, poput Pelosi, “pobožni katolici”.

Te ljude također treba sankcionirati. Pola stoljeća su opominjani. Moraju se dodati na popis. Predugo su crkveni dužnosnici bili zapušteni u svojoj dužnosti, dopuštali su nastavak ovog nečuvenog skandala i odbijali učinkovito braniti nevine, nerođene živote.

Konačno, ova ista crkvena disciplina mora se primijeniti na najviši državni autoritet, u osobi predsjednika Joea Bidena. On je najvidljiviji katolički lik i najvatreniji i najradikalniji promicatelj pobačaja na javnoj dužnosti. On ne štedi trud da donese zakone i osigura sredstva za ovu podlu stvar, cijelo vrijeme tvrdeći da je vjeran katolik.

Skandalozno suučesništvo
Sva ta razmatranja upućuju na tešku krizu unutar Crkve. Ništa od ove apokaliptične tragedije ne bi bilo moguće da nije bilo suučesništva i skandaloznog ponašanja ljevičarskih biskupa i svećenika. Podržavaju Nancy Pelosi i mnoge druge dajući im svetu pričest unatoč javnom skandalu koji to uzrokuje. Kardinal Gregory Wilton, nadbiskup Washingtona, čak je javno objavio da neće uskratiti svetu pričest predsjedniku Bidenu.

Dugo su dijelili Svetu Pričest takvim pojedincima, shvaćajući da im to što izgledaju kao katolici daje političku prednost. Crkveni dužnosnici koji podržavaju ovaj skandal njegovi su suučesnici, jer  pomažu i podržavaju uvredu protiv Boga i nanose štetu vjernicima.

Osuda Nancy Pelosi hvale je vrijedan i dobar početak. No, treba još puno toga učiniti (i to vrlo brzo), da ne bude premalo i prekasno.

Usp: lifesitenews.com – AUDIO na: Vjerni Bogu yt

(Audio na: Vjerni Bogu )

Šutjeti, prihvaćati situaciju ionako raširene upotrebe dijelova tijela ubijene djece u medicinske eksperimente i svrhe i opravdavati tu nepravdu teorijama kako ih se god želio nazvati, težak je propust u dramatičnom povijesnom trenutku, u kojem bi kršćani trebali umjesto toga ustati i proglasite cijelom svijetu:

„Ovu nepravdu nikada nećemo prihvatiti, čak i ako je već toliko raširena u medicini!

Nije dopušteno tretirati nerođene, živote najslabijih i najbespomoćnijih ljudi na cijelom svijetu, na tako ponižavajući način da od toga mogu privremeno imati koristi za zdravlje najjači, već rođeni ili odrasli.

Krv ubijene nerođene djece iz lijekova i cjjepiva – bez obzira na to kako su upotrijebljeni njihovi posmrtni ostaci – vapije k Bogu.

Moramo napraviti naknadu za ove nagomilane zločine.

Poslušajmo upozorenje pape Ivana Pavla II., koji je rekao: ”uporaba embrija ili ljudskih zametaka kao predmeta za pokuse predstavlja zločin u odnosu na njihovo dostojanstvo ljudskih bića, koja imaju pravo na isto dužno poštovanje kao i rođeno dijete i kao svaka druga osoba“

(enciklika Evangelium vitae, 63.)

Molimo da se po zagovoru Bezgrešnog Srca Marijina čovječanstvo obrati i napusti ove zločine koji vape u nebo.

Neka nam je Gospodin milostiv! Kyrie eleison !

+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup Maria Santissima u Astani 

Promatranje pobačaja na ultrazvuku

Tog dana, kad sam svjedočila pobačaju pomoću ultrazvuka, nisam znala da će to biti tako važan trenutak u mom životu. Činilo mi se kao “normalan” radni dan u klinici.

Upravo smo ugostili jednog abortera. Željeli smo ga provjeriti kako bismo odlučili hoćemo li ga zaposliti za stalno. Ovaj je liječnik imao privatnu medicinsku praksu. Tijekom razgovora pokazalo se da je izvodio razne vrste pobačaja.

U našoj klinici trebao je obaviti abortus vođen ultrazvukom. Bilo je to nešto što nikada prije nisam vidjela. Jako me zanimalo o čemu ovaj muškarac govori, jer je, prema njegovim riječima, to bio “najsigurniji postupak pobačaja” za ženu.

Tada sam pomislio u sebi: “Ako je to sigurnije za žene, zašto tako ne bismo radili i mi u Planiranom roditeljstvu?” Zar i mi ne brinemo o sigurnosti žena? ”

S takvim sam pitanjima otišla do svog pretpostavljenog. Na moje sumnje, šef je odgovorio da korištenje ultrazvuka tijekom pobačaja traje dodatnih tri do pet minuta, dok je cilj klinike izvesti cijeli “postupak” u roku od pet minuta: od žene koja je bila na “operacijskom” stolu , abortusom, kako bi se pacijenta sklonilo sa stola. Na tome se temeljilo naše razmišljanje o “svjesnom roditeljstvu” …

Zahvaljujući ultrazvuku, liječnik kojeg smo pozvali uspio je pokazati sliku onoga što se dogodilo tijekom pobačaja. Prvo je izmjerio udaljenost parijetalnog sjedala. Studija je pokazala da je beba stara 13 tjedana.

Prva misao koja mi se tada dogodila bila je da je ultrazvučna slika izgledala kao prva slika moje kćeri Grace kad sam s njom bila u 12. tjednu trudnoće. Tada sam osjetila bockanje u trbuhu.

Sjećam se da sam se u tom trenutku još uvijek nadala da će to za mene biti samo “edukativno iskustvo” …

U međuvremenu je liječnik započeo “postupak”. U ovom trenutku vidjela sam cijev umetnutu u maternicu spojenu na usisnu pumpu. Nikad prije nisam ovo vidjela. Ova cijev se počela kretati prema djetetovoj strani …

Kad žene pobace, postavljaju puno pitanja. Jedno od tih je: da li njihovo dijete nešto osjeća. Do sada je standardni odgovor koji su me učili u Planiranom roditeljstvu bio: “Ne, fetus ništa ne osjeća do 28. tjedna.” Ovo je odgovor koji sam dao stotinama žena …

Beba osjeća i bori se za život!

Vidjevši ultrazvučnu sliku, u mislima sam ponavljala ovaj odgovor. Odjednom sam vidjela kako je beba skočila i pobjegla iz cijevi koju je osjećala na boku! Beba se kretala, mahala rukama i nogama kao da pokušava pobjeći!

Nisam mogla vjerovati što vidim, jer sam tada shvatila da je sve što su mi govorili o pobačaju laž! Stajala sam mirno i prestravljeno zurila u monitor … Najgore u tome bilo je to što sam, kad sam imala priliku nekako reagirati, samo stajala i ništa nisam radila.

Htjela sam smjestiti ovu ženu i reći joj: “Vidi što se događa s tvojom bebom!” Ali samo sam stajala i gledala u zaslon …

Žena na stolu bila je vrlo nervozna. Boljelo ju je … Htio sam je utješiti, ali nisam mogao prestati buljiti u ono što se događa na ekranu! Liječnik je zamolio tehničara da uključi usisnu pumpu. Kad je to učinio, rekao je djetetu, “Izlazi, Scotty” …

Sa svakim okretanjem cijevi mogla sam vidjeti kako se djetetovo tijelo izokreće i okreće. Posljednje što sam tada vidjela bio je savršeno oblikovani kostur vrlo male bebe koja se vrtjela u maternici. Tada sam vidjela kako je  usisana … Beba je rastrgana … Tada je ultrazvučna slika potamnila.

Pobačaj je gotov i svjedočila sam smrti! Pomislila sam, “Bože, je li ovo izbor ?! To je ono za što se borim osam godina?! ”.

U tom sam trenutku razmišljala o svim ženama kojima sam godinama nesvjesno lagala. Što ako bi znale istinu? Bilo im je važno! Oni su tražili izgovore, a ja sam imao samo laži za njih …

Napokon sam vidjela što je tzv. slobodan izbor … Godinama gorljivo vjerujem u laži “Planiranog roditeljstva” koje sam prenijela na tisuće žena koje dolaze u moju kliniku. Sad sam znala da to moram promijeniti!

Prvi korak bio je napuštanje klinike.

Duhovna sljepoća

Znala sam kakve su posljedice pobačaja jer sam bila “tehničar”. U svakoj abortusnoj klinici postoji netko tko nakon pobačaja “sastavi” djetetovo tijelo kako bi provjerio je li u majčinoj utrobi ostao neki dio tkiva koje bi čak moglo dovesti do njezine smrti.

Kako sam to mogla učiniti!! To se može objasniti samo duhovnom sljepoćom. Posao koji sam radila bio je stvaran, a zlo  pobačaja bilo je vrlo opipljivo. Uspijevala  sam ga dodirnuti, sastavljati dijelove rastrganog djeteta … Kad vam se takvo pravo zlo usadi u srce i glavu, ono vas doslovno može zaslijepiti za istinu koja leži pred vama …

Nakon osam godina konačno shvaćam…

Trebalo mi je tjedan dana da napustim posao u klinici. Jako sam se trudila “izmisliti” ono što sam vidjela i racionalizirati tako da to prihvatim i nastavim dalje. Napokon, tamo sam zarađivala puno novaca … Moj suprug je po zanimanju učitelj, pa sam se bojala da nećemo moći nastaviti živjeti na istoj razini kao prije …

U ponedjeljak ujutro otišla sam na posao, ali pozlilo mi je. Bilo mi je mučno … Vozeći automobil, vjerojatno prvi put nakon osam godina, iskreno sam se molila … Jer iako sam u nedjelju išla u crkvu, nisam razgovarala s Bogom i nisam željela čuti što On morao reći …

Za pokret za odabir bilo je vrlo korisno imati članove koji su tvrdili da su kršćani i koji su išli u crkvu …

Tog dana molila sam se riječima: „Bože, daj mi nekoga kod koga ću ići, razgovarati. Moji su roditelji na odmoru. Moja majka nije najbolja pomoć u kriznim situacijama … ”.

U tom sam trenutku osjetila da mi Bog govori da se pridružim ljudima koji mole za živote iza ograde klinike. Ali nisam htio ići k njima … Osam godina ti su ljudi stajali ispred klinike i govorili mi da će mi pomoći ako ikad poželim otići. Nikad nisam mislio da ću im se ikad pridružiti …

Jutros sam gledala žene kako izlaze iz zgrade s malim smeđim torbama. Znao sam da odlaze kući popiti tabletu za pobačaj … Ali svejedno sam radila u klinici …

Na kraju sam istrčala odande kroz stražnja vrata i sakrila se u auto kako bih se vozila 50 metara do ureda Pokreta za život.

Nazvala sam ih i rekla: „Nalazim se na vašem parkiralištu. Voljela bih znati imate li stražnja vrata. “

Prišuljala sam se tamo i sve što sam mogla bilo je zaplakati … Napokon sam uspjela reći, “Pogriješila sam … Bila si u pravu … Sad mi treba tvoja pomoć …”.

Imali su puno pravo podsjetiti me kako sam se zadnjih godina neljubazno odnosila prema njima, kako sam protiv njih uključivala prskalice i kako sam s njima razgovarala oštro …

Ali onda su me pogledali i rekli: “Sve je gotovo” …

Bio je to najnevjerojatniji trenutak u mom životu – trenutak kada sam iskusila milosrdnu milost koju Bog daje …

Otkaz u klinici

Sutradan sam im rekla da ne mogu napustiti kliniku dok ne dobijem drugi posao. Moram imati prihod za uzdržavanje obitelji … Tako sam počela intenzivno tražiti novi posao. 

Sutradan sam otišla na ručak s jednim od onih koji rade u Pokretu za život. Rekla sam joj da se više ne mogu vratiti u kliniku.

Poslijepodne sam se vratila na posao, napisala ostavku i počeo sređivati ​​ured. Osam godina svog posla tiho sam prebacila u svoj automobil, a potom ostavku poslala faksom u službu za ljudske resurse.

Posljednje što sam spakirala u automobil bila je plastična zdjela u koju sam stavila čudotvorne medaljice koje su pro-liferi postavljali na gredice.

Svakog sam ponedjeljka uzimala ove medalje s gredica. Izgledale su mi tako lijepo da ih nisam htjela bacati. Tako sam ih počela skupljati u plastičnu posudu. U početku je bila dovoljna mala, a onda sam morala kupiti veću, jer je bilo puno medaljica.

Jedan momak iz Pokreta za život promatrao je moj izlazak iz klinike. Dok sam se gledala u retrovizor automobila, vidjela sam da je pao na koljena i podigao ruke prema nebu u znak zahvalnosti za ono što se dogodilo!

Vijesti u medijima

Tri tjedna kasnije bila je Noć vještica. Tog sam dana dobila tužbu od Planiranog roditeljstva. Uprava klinike tužila me jer je, prema njihovim riječima, zalaganje za život nezakonito … Sudac je, međutim, odbacio slučaj.

Planirano roditeljstvo poslalo je i priopćenje za Associated Press – jednu od najvećih novinskih agencija na svijetu.

Pisalo je otprilike ovako: „Tako nam je žao što smo morali tužiti bivšu ravnateljicu. Iz brige za zaštitu njezinih osobnih podataka, dostavljamo joj broj mobitela u slučaju da želite razgovarati s njom.” 

Ovo nije šala! Vrlo brzo sam dobila poziv od lokalnog novinara. Bila je to ista osoba koja me više puta intervjuirala – dok sam radila u klinici. Sjeli smo i pitala me zašto sam napustila “Planirano roditeljstvo”. Kad sam joj sve rekla, vidjela sam da je impresionirana …

Deseti dan moja je priča krenula na glavnima web stranicama u vijestima. 14. og dana sam vidjela svoje lice u posebnom priopćenju za javnost. Ovo su priopćenje za javnost preuzeli lokalni mediji, a moja je priča stigla do Fox News, ABC i CNN.

Pomoć onima koji žele napustiti takve klinike

Nekoliko godina kasnije, počela sam govoriti u obranu nerođenih beba. Prije tri godine počela sam primati telefonske pozive radnika klinika za pobačaje koji su htjeli napustiti posao. Mnogi od njih su pročitali moju knjigu.

Ti su ljudi otkrili da je istina ono što sam napisala u njemu. Svi su željeli izaći iz ove močvare, ali nisu znali kako to učiniti … Tada smo suprug i ja odlučili da moramo osnovati organizaciju koja će pomoći takvim ljudima.

Mnogo je organizacija koje podižu svijest o zlu pobačaja. Postoje i organizacije koje rade s preživjelima od vlastitog pobačaja. Postoje grupe za podršku budućim majkama i očevima, studentske skupine – ali do sada nije postojala nijedna institucija koja bi aktivno podržavala ljude koji žele napustiti posao s pobačajima. 

Zbog toga smo odlučili osnovati organizaciju, a onda ih nije bilo. U tri godine smo imali 180 radnika koji su napustili klinike za abortus, od kojih su mnogi bili aktivni abortusi.

Naš konačni cilj je zaustaviti pobačaje u SAD-u

Naš cilj nije samo zatvoriti klinike za pobačaje. Također pridonosimo značajnom smanjenju sredstava za aktivnosti planiranog roditeljstva – ali to nije naš konačni cilj.

Cilj nam je zaustaviti pobačaj u SAD-u. Da biste to postigli, morate promijeniti način razmišljanja. Morate doći do srca i umova ljudi koji smatraju da je to prihvatljiva praksa u našem društvu.

Mladi ljudi moraju biti oblikovani da znaju zašto su doživotni. Nije dovoljno znati da su odgojeni na ovaj način, jer ih to neće zaštititi od manipulacija kojima sam podlegao. Treba im reći da se trebaju hrabro boriti za život nerođenih. 

Moja kći Grace pohađala je školu u Show and Tell lekcijama. Sastoji se od prikazivanja predmeta i održavanja kratkog govora na njemu.

Budući da Grace uvijek ima sa sobom “malog Johnnyja” – modela djeteta u 12. tjednu nakon začeća – pokazala ga je razredu i počela strastveno pričati o tome. Na ovaj način moramo educirati mladu generaciju da strastveno brani život.

Ako to učinimo, abortus će jednom zauvijek nestati.

Izvor: Love one another – pl.