Preuzvišeni oče Biskupe, kao katolički biskup koji živi u pretežito muslimanskoj zemlji, koliko ste zabrinuti doseljavanjem muslimana u Europu i islamizacijom Europe, osobito u svjetlu svojih komentara o sekularizmu?

Već više godina u Europi svjedočimo golemom useljavanju i prisutnosti islama te njegovu zauzimanju mjesta kršćanstva, a u nekim slučajevima i otvorenom protivljenju onome što je preostalo od kršćanske Europe. Ta je pojava počela prije nekoliko desetljeća, možda prije pedeset godina, brojevima koji nisu bili tako veliki kao danas, ali je prisutnost muslimana u Europi počela tada. Možda je to bio rezultat dolaska radnika na rad većinom u Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju. Ali od nedavnog rata u Siriji, priljev muslimana u Europu organiziraju, barem dijelom, oni koji planiraju islamizirati Europu. A islamizirati Europu osobito znači razoriti kršćanstvo na tome području, dekristijanizirati Europu.

Planovi mnogih svjetskih sila jasni su – dekristijanizirati Europu. To je oduvijek bio jedan od otvoreno izraženih ciljeva masonstva. Najupečatljiviji primjer toga imali smo u Francuskoj revoluciji. Za vrijeme jakobinske diktature, nazvane „vladavinom terora”, masoni su čak promijenili nazive dana i mjeseci kako bi izbrisali svaki trag kršćanske tradicije. No, nisu uspjeli i Europa je doživjela obnovu. Ali su se nastavili napori za daljnju dekristijanizaciju Europe drugim sredstvima – protukršćanskim zakonima koji razaraju moral i obitelj. Tako je moguće postići uništenje kršćanstva velikih razmjera. I to moćnici u vladama europskih zemalja polagano rade od vremena Francuske revolucije do danas.

Komunistička revolucija bila je vrlo prikladno sredstvo u rukama moćnih sila, koja je imala globalne dosege, bila masonima djelotvorna prilika za daljnju dekristijanizaciju cijeloga čovječanstva i izgradnju novoga hrama njihovoga boga, tj. pobožanstvenjenja i štovanja čovjeka što na kraju vodi u štovanje Sotone. (str 83)

Ipak, komunizam je propao…

Mi ne znamo sve razloge te propasti, ali neću isključiti mogućnost strateškog utjecaja svjetskih sila.

Papa Ivan Pavao II., predsjednik Ronald Reagan u Sjedinjenim Američkim Državama i Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji zajedno su rodi kako bi doveli do pada komunizma.

Jamačno, to je legitimno gledanje, no to meni ne objašnjava taj cijeli izvanredan pad. Naravno, u svakom velikom povijesnom trenutku i Beg ima svoj utjecaj. Stoga je legitimno vjerovati da je Istočni blok oslabljen po molitvama Gospe Fatimske i naporima pape Ivana Pavla II. Ali ne možemo definitivno isključiti da su u rušenju Istočnoga bloka sudjelovali i neki dn gi geopolitički čimbenici.

Želite li reći kako su neke svjetske sile znale da će komunistički svijet pasti i da su imale pripremljen plan?

Ne možemo isključiti mogućnost da je postojao plan za provedbu posljednje faze komunizma, to jest, da se rušenje klasičnog i otvoreno ateističkog sustava Sovjetskog Saveza, kakav je do tada postojao, planiralo iskoristiti kako bi se zasijalo konačnu i otrovniju fazu marksizma, koji sada prevladava u Europi.

U strukturu i viziju Europske unije kakvu danas poznajemo utkan je društveni i politički ustroj koji može biti razvijen kao sredstvo za ostvarenje te konačne faze ili razdoblja marksizma. Ta pretposljednja faza jest rodna ideologija i potpuno uništenje obitelji u njezinu korijenu. Konačna faza bit će klanjanje Sotoni, idolu, te potpuna i otvorena zabrana klanjanja Kristu. Nisam prorok, ali čovjek može razaznati metodu, sredstva i poluge za ostvarenje te konačne faze. Nažalost, već ima tih znakova u vodećim krugovima američkog i europskog društva, koji nam daju konkretan temelj za ovakvo mišljenje. (str 84)  Sotonizam, okultizam i morbidna opčinjenost smrću danas sve više prevladavaju u zapadnim društvima. Rodna ideologija omogućuje kontrolu ljudi na vrlo dubokoj razini, dok si u komunizmu, ako si očuvao vjeru, iako nisi imao nikakvih vjerskih sloboda, ipak još uvijek imao vjeru i nutarnju slobodu. Danas ranjavaju i izopačuju ljude, čak djecu, na tako dubokoj razini da postaje vrlo lako manipulirati masama.

Vjera pretpostavlja narav pa ako unakaziš i razoriš narav, tada vjera nema nikakva temelja za izgradnju, gratia supponit naturam, (milost pretpostavlja narav) i to je neprijateljeva strategija. No, to nije dovoljno za one koji imaju dijabolične globalne planove. Protukršćanske sile neumoljivo traže nova sredstva za uništenje Europe, a islamizaciju možemo promatrati kao korisno sredstvo u njihovim velikim planovima. One znaju da se moćne sile u islamu već nastoje proširiti i ciljano potisnuti kršćanstvo na periferiju. Samo će tada islam stjecati sve veću političku moć. Muslimani u Europi ubrzano postaju veći u brojčanom smislu. Kad bi stekli političku moć i uspostavili šerijatski zakon, sve bi druge religije bile diskriminirane. To već možemo vidjeti u Europi i to je temelj za širenje militantnog islama.

Masonima nije promaknula ta “prilika” s islamom, koliko god ona bila hirovita i samouništavajuća. I možemo vidjeti kako masoni lukavo, pod izlikom milosrđa i sućuti, stavljaju pitanja na emocionalnu razinu i preklinju nas da prihvaćamo izbjeglice zato što je Isus bio izbjeglica te da je Crkva zbog toga uvijek bila milosrdna prema strancima. To je propaganda u cilju istiskivanja kršćanske Europe. Dakle, taj je proces u punom jeku i još će jačati. Ja živim u islamskoj zemlji, gdje islam nema nikakve političke moći, hvala Bogu. Članovi naše vlade u Kazahstanu većinom su muslimani, ali mnogi od njih nisu praktični muslimani. Ipak, muslimani imaju potporu vlade na jedan neizravan način, primjerice, kada im državne vlasti pomažu graditi džamije ili postavljati imame. Svjetovna vlada mora nadzirati te islamske težnje, budući da islam u biti ima sklonost postati politički sustav po šerijatskom zakonu, koji je otvoreno netolerantan prema pripadnicima svih neislamskih naroda, koje drži građanima drugoga reda. (str 85)

Mislite li da je islam religija mira ili da je ISIL pravo lice islama?

Nasilje prema takozvanim “nevjernicima” otvoreno se opravdava u Ku’ranu, no meni se čini da ISIL nije pravi oblik islama. On je političko zlorabljenje islama. No, neki koji imaju političku moć gledaju na ISIL sredstvo koje treba iskoristiti za unaprjeđenje protukršćanskog programa.

Nedugo poslije izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika američka je vojska brzo krenula poraziti ISIL i oduzeti mu zauzeta područja.

Da, hvala Bogu, taj novi predsjednik i vlada SAD-a ne podupiru ISIL. Ali, prisjetimo se od koga je ISIL dobio oružje, teško topništvo naprednu tehnologiju? To su očito zabrinjavajuća pitanja koja treba razmotriti.

Ovo kažem samo u kontekstu islamizacije Europe, koju moramo sagledavati s raznih motrišta. Vjerujem da će povijest na kraju otkriti i tome pitanju, ali u takvim pitanjima na um pada teška izreka francuskog pisca Honoréa de Balsaca, koja kaže: „Postoje dvije vrste povijesti – službena povijest, lažljiva povijest, ona koju predaju na fakultetima, povijest “ad usum delphium‘, i tajna povijest, u kojoj su pravi uzroci događaja, sramotna povijest. Sjetite se da sam ja preživio najzloglasniji, sustavni geopolitički pokret u povijesti – komunizam – gdje je službena „istina” uvijek bila laž.

Ne želim dublje ulaziti u to političko pitanje, ali ću samo dodati da moramo razlikovati muslimanski narod od islama. U mojoj zemlji muslimani nisu nasilni, nego žele živjeti mirno i pustiti druge da vjeruju u što žele. Imam prijatelja muslimana, ali oni kažu: „Mi smo muslimani zato nam roditelji i djedovi i bake bili muslimani i vjerujemo u Boga“, bilo da kažu „Alah” bilo jednostavno „Bog”. Iako možda znaju tu i tamo pokoji izraz, ali ne poznaju Ku’ran. Po mome mišljenju, muslimani su veći jednostavni i miroljubivi, i ne poznaju dobro islam ni šerijat te žive religiju naravnog vjerovanja  u Boga kao stvoritelja i sudca. To je prirodno i utisnuto je u dušu svakog ljudskog bića. Ali kada neki od njih počnu produbljivati poznavanje Ku’rana i šerijatskog zakona tada  počinju postajati radikalni i   (str 86)    iracionalno skloni nasilju. Kršćanstvo ovisi i o vjeri i o razumu, kao o dvama krilima ptice, kako je to lijepo rekao Ivan Pavao 11. u enciklici Fides et Ratio. U islamu nema nadnaravne vjere, a aspekt razuma glede religijskih pitanja manjkav je čak i na naravnoj razini. (str 87)

U razgovoru s muslimanima o Isusovu Raspeću uglavnom se mogu sresti jedno od ova tri mišljenja:

1. Isus je preživio razapinjanje
2. Bog je učinio da netko drugi izgleda kao Isus
3. Razapinjanje se jednostavno nije dogodilo

Evanđelje, međutim, kao i drugi povijesni izvori (pa i oni židovski) potvrđuju da je Isus bio mučen pod Poncijem Pilatom i raspet na križ.

Islam naučava da Isus nije bio razapet.

Umjesto toga, muslimani vjeruju da je bio tjelesno uzdignut k Bogu. S ovakvim prigovorima možemo se često susresti u raspravi s muslimanskim apologetama. Ovaj argument ima svoje korjene u Kur’anu:
”…i zbog riječi njihovih: “Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika!” A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. – A Allah je silan i mudar.” (An – Nisa’ – Žene, 157 – 158).

U razgovoru s muslimanima o Isusovu Raspeću uglavnom se mogu sresti jedno od ova tri mišljenja:

1. Isus je preživio razapinjanje
2. Bog je učinio da netko drugi izgleda kao Isus
3. Razapinjanje se jednostavno nije dogodilo

Kao što ćemo vidjeti, nema uopće čvrstoga dokaza da bi podržao ijednu od ova tri zaključka.

1. “Isus je preživio razapinjanje”
U Islamskom pogledu, Isusova smrt na križu značila bi trijumf za njegove neprijatelje, kao što redak iz Kur’ana izjavljuje, ”a sigurno je da ga nisu ubili.” Ako se raspeće doista dogodilo, onda mora da je Isus preživio mučenje. Međutim, ovo nije poduprto dostupnim dokazima, jer sva četiri evanđelja opisuju događaje na takav način, da nema mjesta sumnji da je Isusova smrt bila rezultat zbog raspeća.

U evanđelju po Mateju 27, Josip iz Arimateje traži Isusovo tijelo da bi omogućio dostojan pokop, što mu Poncije Pilat dopušta. Rimljani koji su predali tijelo zasigurno su znali da je Isus mrtav. Čak su i farizeji znali za ovo i zatražili da se pokraj groba postave stražari, tako da učenici ne mogu ukrasti tijelo i lažno tvrditi da je uskrsnuo.

Marko i Luka obojica bilježe događaj na sličan način. Ali Marko naime, otkriva još jedan detalj: Pilat izričito traži potvrdu da je Isus mrtav prije nego preda tijelo Josipu iz Arimateje. (15, 44 – 45).

Isto tako Ivanovo evanđelje otkriva još jedan presudan detalj. Prema njemu, rimski vojnici došli su slomiti noge raspetomu. Ali kada su vidjeli da je Isus već mrtav, proboli su ga kopljem na boku i u suglasnošću sa svim ostalim evanđeljima, tijelo je bilo predano Josipu za pokop.

2. “Bog je učinio da netko drugi izgleda kao Isus”

Ovo je isto poznato kao ”Zamjenska Teorija o Raspeću”. Većina muslimana vjeruje da je Isusa Bog uzdignuo u nebo, i da je učinjeno da druga osoba izgleda kao on na mjestu raspeća. Muslimanski učenjaci su raspravljali identitet zamjenika, s tim da je najpopularniji nitko drugi doli Juda Iškariotski.

Popularan izvor prema kojem muslimanski apologeti upiru prst jest takozvano ”Evanđelje po Barnabi.” Ovaj dokument tvrdi da je napisan od strane učenika Barnabe prema zahtjevu samoga Isusa. U njemu autor tvrdi da je Judu Bog preoblikovao da izgleda kao Isus i onda je bio raspet.

Jedini problem za muslimanske apologete je taj da se svi učenjaci gotovo jednoglasno slažu da je Barnabino evanđelje srednjovjekovna krivotvorina. Popis anakronizama i povijesnih grešaka je opsežan, i kao takav je dokaz da prije srednjovjekovnih vremena jednostavno je nepostojeći.

3. “Raspeće se jednostavno nije dogodilo”

Treći i najpopularniji prigovor u odnosu na Raspeće među muslimanskim apologetama je argument da se događaj nije nikada ni zbio. U njihovom pogledu, izvještaji iz evanđelja o tom događaju su iskrivljeni, te nakrcani greškama i obmanama.

Ali dokazi za Isusovu smrt na križu mogu se potvrditi izvorima i izvan Novog Zavjeta. Rani Crkveni Oci su bili jednoglasni što se tiče ove stvari. Ignacije Antiohijski, na početku drugoga stoljeća nam govori:

”On je zaista bio sjeme Davidovo s obzirom na tijelo, a Sin Božji s obzirom na volju i snagu Božju; da je doista rođen od djevice, kršten od Ivana, tako da se sva pravednost ispuni po njemu; i doista, POD PONCIJEM PILATOM I HERODOM TETRARHOM, PROBODEN JE NA KRIŽ, ZA NAS U SVOM TIJELU. Od ovih plodova mi smo po Njegovoj božansko-blagoslovljenoj muci, kako bi On postavio stijeg za sva doba, KROZ SVOJE USKRSNUĆE, za sve svoje svete i vjerne (sljedbenike), bilo da su Židovi ili Pogani, jedno tijelo Njegove Crkve.” (Poslanica Smirnjanima, poglavlje 1).

Ignacije nam govori da je Isus sigurno proboden na križ. Pojam ”kroz njegovo uskrsnuće” implicira da je bio umro.

Još jedan primjer iz ranoga drugog stoljeća nam dolazi od Svetog Polikarpa koji piše:

”Jer tkogod da ne ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, je antikrist; i tkogod ne ispovijeda svjedočanstvo križa, taj je od đavla; i tkogod da izopači proroštvo Gospodnje zbog svoje pohote, i kaže da nema ni razapinjanja ni suđenja, taj je prvorođenac Sotone… Stoga trajno očuvajmo našu nadu, i polog naše pravednosti, koji je Isus Krist, koji je nosio naše grijehe na vlastitom tijelu na drvu.” (Poslanica Filipljanima, poglavlje 7, 8).

Ima još mnogo citata kao ovi od ranih Kršćanskih pisaca. Ako muslimanski apologet nije voljan prihvatiti ove citate jer su od Kršćanskih izvora, neka razmotri ovaj izvještaj od Židovskog povijesničara Josephusa:

”Sad, bio je u to vrijeme Isus, mudar čovjek; i bio je činitelj čudotvornih djela, učitelj takvih ljudi koji su primali istinu s užitkom. Doveo je sebi mnoge od Židova i pogana. I KADA GA JE PILAT, NA PRIJEDLOG ČELNIH LJUDI MEĐU NAMA, OSUDIO NA KRIŽ, …, … i pleme Kršćana, nazvanih po njemu, nisu isčezli do dana današnjega.” (J. Klausner, Jesus of Nazareth, p. 55).

Tacit, rimski povijesničar i senator, isto potvrđuje povijesnu datost raspeća:

”Christus (Kristus, Krist), od kojeg je ime i dobilo svoje porijeklo, pretrpio je ekstremnu kaznu za vrijeme vladanja Tiberija u rukama jednog od naših prokuratora, Poncija Pilata, i najštetnije krivovjerje, iako označeno za trenutak, ponovno je izbilo, ne samo u Judeji, prvom izvoru zla, nego čak i u Rimu, gdje sve gnusno i besramno iz svakog dijela svijeta nađe svoj centar i postane popularno.” (Anali, 15.44)

Ova dva izvještaja od ne-kršćanskih izvora, nemaju ništa za zadobiti propagiranjem obmana. Kur’an, s druge strane, doista stoji da bi osporio Raspeće.

Muslimani odbacuju Kršćanski Trojstveni pogled na Boga i prema tome da je Isus utjelovljeni Bog. Isto tako odbacuju ideju da je Isus izmirio grijehe čovječanstva kada je trpio na križu, negirajući sve skupa s razapinjanjem. Ali kao što je prikazano ovdje, dokazi za povijesnost raspeća su nadmoćno na našoj strani!

Autor: Jon Sorensen

Izvori:svjedocanstva.com (Catholic Answers, http://www.catholic.com/blog/jon-sorensen/islam-and-the-crucifixion)

Sv. Toma Akvinski o islamu kaže:

“Također je [Muhamed], popuštajući uzde tjelesnoj nasladi, dao zapovijedi koje su u skladu s tim obećanjima i koje su puteni ljudi spremni slušati. Osim toga, glede istine donio je samo ono što svaki osrednje nadareni mislilac može lako spoznati. Štoviše, istine koje je naučavao isprepleo je s mnogim i posve neistinitim naukama. Nadalje, nije pružio znakove nadnaravnog podrijetla, a ipak samo oni pružaju primjereno svjedočanstvo Božjem nadahnuću, ukoliko vidljivo djelo koje se može samo Bogu pripisati pokazuje da je učitelj istine nevidljivo (od Boga) nadahnut. Naprotiv, on reče da je poslan u sili oružja, a takvi znakovi ne nedostaju ni razbojnicima, ni silnicima. (…) S pomoću mnoštva tih ljudi druge je podvrgao svome zakonu silom oružja.
Konačno, njemu ne pružaju svjedočanstvo nikakva proroštva drevnih proroka. Nevjerojatnim pripovijedanjem čak izopačuje nauke Staroga i Novoga Zavjeta, u što se može uvjeriti svatko tko pogleda njegov Zakon. Zato namjerice i lukavo nije dopustio svojim sljedbenicima da čitaju knjige Staroga i Novog zavjeta da mu na osnovi njih ne bi bila dokazana neistina. Prema tome, jasno je da oni koji vjeruju njegovim riječima vjeruju lakomisleno.”

(sv. Toma Akvinski, Suma protiv pogana, 6. Poglavlje: ‘Prihvaćanje zbiljâ vjere ne spade u lakovjernost, premda nadilaze ljudski razum’)

Kako svaka klica daje ploda, tako je i Islam plod Muhameda,

a o njemu govori i sv. Ivan Pavao II.:

“Svatko tko poznaje Stari i Novi zavjet, čitajući Kur’an jasno vidi proces smanjenja božanske objave što je u njemu izvršen. Nemoguće je ne primijetiti udaljavanje od onoga što je Bog rekao o sebi samome, najprije u Starome zavjetu preko prorokâ, a poslije, na konačan način, u Novome, preko svoga Sina. Sve to bogatstvo Božje samoobjave što predstavlja baštinu Staroga i Novoga zavjeta u islamu je zanemareno.
Boga u Kur’anu krase imena među najljepšima koja je ljudski jezik stvorio, ali zapravo je riječ o nekome Bogu izvan svijeta, Bogu koji je samo Veličanstvo, nikada Emanuel, Bog-s-nama.
Islam nije religija otkupljenja. U njoj nema mjesta za križ i uskrsnuće.

Isus je spomenut, ali samo kao prorok u pripravi za posljednjega proroka, Muhameda. Spomenuta je i Marija, njegova djevičanska Majka, ali nema ni riječi o drami otkupljenja. Stoga su ne samo teologija, nego i antropologija islama vrlo daleko od kršćanske.
Ipak, religioznost muslimana zaslužuje poštovanje. Zadivljuje, na primjer, njihova vjernost molitvi. Slika Alahova sljedbenika koji pada na koljena i predaje se molitvi, bez obzira na vrijeme i mjesto, ostaje model za vjernike istinskoga Boga, posebno za one kršćane koji ne posjećuju svoje divne katedrale i mole se malo ili nikako.”

(izvatci iz: Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, str. 53)

Izvor: quovadiscroatia.com

All-focus

Vrijedno spomena! Na grobu ovog mučenika o. Ivana Rozića, u Vrgorcu, dogodila su se mnoga čudesa, ali o ovom svecu se ne govori. A u knjižici (iz koje je ovdje samo djelić) opisana su kratka svjedočanstva ljudi koji su ozdravljali na njegovu grobu. 

Fra Leonard Bajić: O. Ivan Rozić, franjevac, mučenik i mogući zagovornik pred Bogom, Tisak i naklada tiskare “Kačić”, Šibenik, 1928.
(…)Svećenik Petar Bačić piše kako je 1924. godine bio u Vrgorcu kod župnika Luke Aničića i kako je čuo za staro groblje pod Vrgorcem. Između mnogih starih grobova bio je tu i grob ‘FRATRA MUČENIKA’ kojeg su ubili Turci. Narod je obilazio taj grob i dobivao velike milosti.

Fra J. Bartuović se spremno uhvatio posla da istraži štovanje tog franjevca mučenika, a koji se u usmenoj i pismenoj predaji naziva O. IVAN ROZIĆ.

Bartulović je ispitao svjedoke što su čuli i što znaju o tom mučeniku, a svjedoci su izjavili da su spremni i zakletvom potvrditi svoje riječi.

Bartulović je crkvenom dozvolom na mučenikovu grobu sagradio 1926. god lijepu crkvicu i popisao čudesne milosti, što ih je doznao od živućih osoba i iz zaostorškog ljetopisa. (Fra Roko Rogošić je našao u ljetopisima zaostroškog manastira “Viru od čudesa učinjenih na grobu u Vrgorcu”)
Svrha ove knjižice je da čitatelji ožive vjeru u Boga; da na slavu Božju i svoje vječno spasenje strpljivo podnose boli i patnje ovoga svijeta; osobito da odbacivši grešni ljudski obziri javno ispovjedaju i da žive po Božjim i crkvenim zapovijedima. (str. 3)
POGLAVLJE 1. – O. Ivan Rozić.

Svetaca uopće, a mučenika napose ima dvije vrste, u tome smislu, što su nama jedni više ili manje poznati, a drugi nepoznati.

Mnogo je veći broj nepoznatih svetaca i mučenika, kojih su slavna imena poznata samome Bogu i upisana u knjizi Života.

Donekle Svetac je svaki kršćanin koji je umro pomiren s Bogom i blžinjima pa se tako spasio.
Pogotovo sveti su oni odlični i savršeni kršćani koji su se u svom životu vježbali i odlikovali u živoj vjeri, jakom ufanju, žarkoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, u strpljivosti i poniznosti, morenju svojih zlih nagnuća, te su svoju savjest čuvali od i najmanje hotimične i grešne natrune.
Ovakvi su sretnici odmah iza smrti (vrcon) odletjeli u slavu nebesku.
Mimoišli su muke čistilišta, budući sa svojevoljnom pokorom na zemlji očistili i spremili rajsku slavu.
Bog nudi svakidašnje patnje svakome za čistilište na ovome svijetu.
Ali u crkvenome smislu imenujemo svetima one po izbor kršćane, koje dozvoljava sveta Majka Crkva da ih javno, službeno i crkvenim načinom štujemo. (5 str)

… Otac Ivan Rozić jest po narodnosti Hrvat, a po staležu franjevac i svećenik. Tim imenom ga zove prekostogodišnja usmena predaja i pamćenje danas živućih ljudi. … Znamo da je mučen na među Hercegovine i Dalmacije, u dalmatinskoj varoši Vrgorcu. Znamo također i mjesto mučeništva, mučenikov grob i sveto tijelo. što je još važnije znamo sigurno da kršćanski svijet drži o. Rozića i štuje ga svecem; da svemogući Bog dijeli velike milosti na njegovu grobu, i da se nad svetim tijelom diže crkvica sa oltarom. 6-7 str)

(nastavit će se)

Na hodočašću u Rumunjsku posjetili smo i svetište GOSPE SNJEŽNE u Vojvodini, blizu Novog Sada, u mjestu Tekije. Riječ „tekije“ je turskog porijekla, a koristi se kao naziv za mjesto odmora (tjelesnog i duhovnog), a obično je blizu dobre vode. I ovo je mjestu blizu vode, no koja više nije dobra kao nekad, tj. nije preporučljiva za piće. Novi Sad se polako širi prema predgrađu – Tekijama, pa bi ovo mjesto odmora polako moglo dobiti jedan sasvim drugačiji izgled.

Dobro je spomenuti da Vojvodina nije uvijek pripadala Srbiji, nego da je za vrijeme NDH Vojvodina bila podijeljena. Od Zemuna do Subotice je praktički spadalo na Hrvatsku državu, a drugo je bilo pod Mađarskom.

Obrana Petrovaradina na Tekijama, pripisuje se Gospinu zagovoru tj. čudu i to se slavi svake godine.

Što je o Gospi Tekijskoj zapisao svećenik Ilija Okrugić (u uvodu molitvenika kojeg je izdao nekadašnji upravitelj svetišta Stjepan Miler)

Vlč. Ilija kaže kako bi „kazati smjeli: da je biskupiju i milu domovinu našu jedino Bl. D. Marija od njegdašnjega zuluma i navala nekrštenikah turskih oslobodila.“  Piše također da među brojnim crkvama koje su podignute Gospi u čast i koje stoje naokolo kao utvrde „kao žarko sunce međ inim zviezdami sja crkva Gospe Tekinske“ Nadalje on piše kako je nastala ta crkva:

Najprije je tu bila jedna daščara u kojoj su živjela dva turska pustinjaka. Blizu njihove daščare izvirala je lijepa, hladna voda. Radi toga su mnogi turci dolazili tu zbaviti se, odmoriti, napiti se hladne vode i nauživati se čista zraka. Njih dvojica su vodom posluživali turke i zauzvrat dobivali i novca. S tim novcem su sagradili malu džamiju nadajući se još i više novca steći.

Godine 1688. turci su bili potjerani, a džamija je ostala neupotrebljena. U ovo mjesto su došla dvojica isusovaca koji u gradu nisu imali mjesta za bogoštovlje pa su dobili dopuštenje da na tom mjestu, gdje je nekad bila džamija, sagrade crkvu.

Kasnije, 5.8. 1716., Eugen Savojski je porazio Turke i dao nadograditi postojeću crkvu koja je osim okruglog dijela (prostor za oltar i svećenike) dobila i produžetak (prostor za narod). Crkva je do tad bila posvećena Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Od ove pobjede nad Turcima (5.8. na blagdan Gospe Snježne), crkva biva posvećena Gospi Snježnoj.

Prema predaji jedan je vojnik na snijegu tog dana pobjede nad turcima pronašao Gospinu sliku, a koja je slikana prema Gospinu liku one Gospe Snježne u Rimu.

Nakon toga Gospina slika je postala čudotvorna.

Iz riječi don Ivana još čujemo o čudesnim ozdravljenjima kojih je bilo i za vrijeme njegova boravka u župi. Spomenuo je dva čuda koja su se dogodila, a oba su vezana uz vodu sa izvora na Tekijama. No ta ista voda nije više preporučljiva za piće, pa hodočasnici mogu uzeti blagoslovljenu vodu.

Mnogi su se dolazili tu moliti te su zahvalni za uslišanja donosili pločice u obliku ozdravljenih organa (noge, srce i sl.)

Ovo ipak nije, kako je neki vole nazivati „ekumenska crkva u kojoj se na molitvu okupljaju katolici, pravoslavci i prostestanti“. Istina, pravoslavci se dođu pomoliti, ali protestanti koji ne štuju Gospu, ne.

Velike zasluge za sadašnji unutarnji izgled crkve ima vlč. Stjepan Miler, upravitelj i obnovitelj svetišta Gospe Tekijske.

(A kako se da primjetiti i on je dobio “ekumenski spomenik”).

              fotogafije s hodočašća

Fotografija Gospe Snježne na Tekijama, (s interneta):

dodatak o Gospi Snježnoj :

Najpoznatija crkva Gospe Snježne je ona u Rimu, (gdje su hodočasnici iz crkve sv. Filipa Nerija 2000.-e god išli pješke ! i stigli tamo 5.8.)

Od naših crkava Gospe Snježne možemo navesti

• crkvu Gospe Snježne u Dućama, kraj Omiša, gdje je pao snijeg na Gospu Snježnu i bilo je puno ljudi koji su bili svjedoci tog čuda (1947.) Don Ante Škobalj je napisao knjigu o tome. Don Lovre Katić, kao biskupov izaslanik, je također bio nazočan kad se dogodilo čudo, ali se nije usudio priznati da se dogodilo čudo pa je rekao da je to možda bio roj mušica – jer da je rekao da je čudo bio bi završio u zatvoru. … Imamo još živih svjedoka tog čuda iz 47.-e. Don Ante Škobalj je napisao kako je to čudo spomen na tri totalitarizma, jer su ga rušili i njemci i talijani i partizani.
• Imamo i druga mjesta gdje su se događala čuda i gdje je pao snijeg na taj Gospin blagdan – u Blidinjama ima podignuta crkva Gospi Snježnoj u čast
• Imamo jedno takvo svetište u Lici
• Na Korčuli …

……..

Vidi također:

2. dio: Rumunjska – Marija Radna i hrvatska mjesta u Rumunjskoj

3. dio: Zemun, katolička župa kod Beograda, iz propovijedi don JM

Europa mora ponovo otkriti svoje vlastite korjene

Nadbiskup Sarajeva u intervjuu za talijansku organizaciju “Pomozimo Crkvi u nevolji” skrenula je pozornost na vrlo tešku situaciju katolika u Bosni i Hercegovini. Ukazao je na skupinu muslimana koji još uvijek rastu u ovoj zemlji. Naglasio je da su oni financijski podupirani od strane arapskih zemalja.  Zahvaljujući značajnim financijskim sredstvima stvaraju se nove džamije a također i cijela sela u kojima žive ljudi iz  tih zemalja.

Imamo dobre odnose sa muslimanima koji su odvade – rekao je. Ali s radikalnom skupinom muslimana iz arapskih zemalja dijalog je težak. Prije svega ignoriraju našu prisutnost osobito na politčkoj razini. U ovom kontekstu također se poziva na situaciju u Europi. Rekao je da Europljani na žalost ne poznaju dobro islam i ne znaju što to znači živjeti uz radikalizirane muslimane. Danas u današnje vrijeme ističe materijalizam, a ne duhovna dimenzija čovjeka. Europa mora naučiti sačuvati svoje kršćanske korjene, inače će se morati bojati islamskog radikalizma, rekao je.

Skrenuo je pozornost i na činjenicu da broj katolika u Bosni i Hercegovini sustavno pada. Procjenjuje se da svake godine ovu zemlju napušta 10 000 katolika. Po njegovu mišljenju razlozi za to stanje treba tražiti u nejednakom postupanju na političkoj i pravnoj razini. “Neki ne dobivaju posao” rekao je, a “drugi rade, ali ne mogu živjeti u zemlji u kojoj nemaju ista prava kao i drugi stanovnici.” – dodao je.

Izvor: Polonia Christiana

………….

Evo u prilogu i jedan video

koji bi bio smiješan (“Božićni”)

da u njemu nema istine o islamu…

Dr. Nasir Sadiki musliman je kojem su liječnici prognozirali da će najvjerojatnije do sutradan umrijeti. Ako preživi, govorili su, najvjerojatnije neće vidjeti na jedno oko, čuti na jedno uho i bit će mu oštećen mozak. Mislili su da Nasir spava no on je čuo tu zlokobnu prognozu i onda u strahu od smrti – zavapio Bogu: “Bože, ako te ima, ozdravi me!”

Muslimani inače ne mole Boga za zdravlje. Njihov Bog ne ozdravlja. I nije mu kaže došao ni Allah ni Muhamed. Došao mu je ISUS. Znao je da to bio On. Lice mu se sjajilo. Predstavio se kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova. …

Ujutro, oni isti došli oni isti doktori koji su dali jako loše prognoze. Stali su u čudu. Nisu mogli vjerovati da se događa ozdravljenje, da se bolest povlači. Sutradan je otpušten iz bolnice.https://www.youtube.com/watch?time_continue=6&v=VZXya9fUwn4

Izvor: croative.net

P: Za početak, što se misli pod islamom?

O: Islam podrazumjeva zbirku učenja koja u praksi uništava svaki princip moralnosti.

P: U kojim državama je ispovjedan islam?

O: Islam je ispovijedan u velikom dijelu Azije a također u dijelu Afrike.

P: Od koga je islam utemlenjen?

O: Islam je utemeljen od Muhameda.

P: Recite nam o tome sve što znate, molim vas.

O: Nemoguće je reći vam sve o tom poznatom varalici. Samo ću vam reći tko je on bio i kako je pronašao svoju religiju. Muhamed je rođen u siromašnoj obitelji, od poganskog oca i majke židovke, 570 god u Meki, Arapskom gradu nedaleko od Crvenog mora. Željan slave i pokušavajući poboljšati svoje uvjete lutao je mnogim zemljama i postao je trgovački putnik jedne udovice Kadije koju je kasnije i oženio. Bio je tako lukav da je svoje nedostatke  upotrijebio da započne svoju religiju. Patio je od epilesije (padavice), a tvrdio je da je  razlog njegova česta padanja mistično iskustvo gdje bi razgovarao s anđelom Gabrijelom. Unatoč svemu, hvalio se da je učinio čudo: rekao je da je dio Mjeseca pau u njegov rukav, ali ga je uspio popraviti i to je razlog zašto “polumjesec” može ponovo biti “pun mjesec”. Zbog ovog smješnog čuda, muslimani su uzeli polumjesec kao simbol svoje religije. Iz istog razloga je postao poznat kao varalica i onaj koji je remetio javni mir, a njegovi sugrađani su ga željeli zatvoriti i ubiti. Tako je on pobjegao u Medini, skupa sa nekim slobodnjacima kji su mu pomogli da postane gospodar grada.

P: Što je točno Muhamedova religija?

O: Muhamedov islam se sastoji od monstruoznog miješanja židovstva, kršćanstva i poganstva. Knjiga sadrži islamski kanon koji se naziva “Al-kur’an” ili “Knjiga”. Ova religija je također poznata kao “muslimanska” po “Mosulu” a tako se zvao voditelj molitve.

P: Zašto je Muhamed učinio tu mješavinu religija?

O: Budući da su u Arabiji bili dijelom kršćani, dijelom židovi, a dijelom pogani, on je uzeo dijelove iz svih vjerovanja, a posebno one djelove koje su ga mogle tjelesno, senzualno zadovoljiti.

P: Je li Muhammed bio obrazovan čovjek?

O: Nije uopće. Nije znao ni pisati. Da bi izložio svoj Al-Kur’an, pomagao mu je Židov i apostolski redovnik. Govoreći o stvarima sadržanim u Svetom pismu, on je pomiješao stvari, a da spomenemo samo jednu, npr. pripisuje Mojsijevoj sestri (Mirjam) neke činjenice o Mariji, Isusovoj majci.

P: Ovo je zanimljivo: Muhamed je bio neznalica, nije učinio nikakvo čudo. Kako je mogao propagirati svoju religiju?

O: Muhammed nije propagirao svoju vjeru čudima ili uvjeravanjem riječi, već silom oružja. Budući da je islam religija koja promiče sve vrste senzualnog zadovoljstva, u kratkom vremenu Muhamed se našao na čelu strašne skupine razbojnika. Zajedno sa svojim kolegama vjernicima putovao je na zemlje Istoka, osvajajući narode ne prikazujući Istinu, ni proročanstva. Kao jedini argument, podigao je mač na glave poraženih, vikajući: “vjeruj ili umri!”

P: Ali, budući da je Muhammed bio toliko neznanstven, možemo pretpostaviti da bi on ispunio Kur’an mnogim pogreškama …

O: A. Al-Kur’an može biti definiran kao “zbirka pogrešaka”, od kojih su najozbiljniji protiv moralnosti i protiv štovanja istinskog Boga. Na primjer: Tko negira Boga zbog straha od smrti, oprošteno mu je; Osveta je dopuštena; Raj je pun zemaljskih užitaka, kako obećaje svojim sljedbenicima. Doktrina tog lažnog proroka dopušta tako bestidne stvari da se duša dobrog kršćanina užasava I toga da ih spomene.

engleski izvor

talijanski izvor

Muslimani ne vjeruju da je Marija Majka Božja. Ona je za njih žena Josipova, majka Isusova, ali ne Majka Božja. Stoga je za njih kršćanstvo (bilo i jest) idolatrija. Upravo zato je i molitvom krunice, (Sveta Marijo, Majko Božja…) važno naglašavati Marijino Bogo-majčinstvo. … A u ono vrijeme bitke kod Lepanta, 7.10. htjeli su osvojiti Europu i “obratiti” kršćansku Europu na islam. Tadašnji papa Pio V. je pozvao narod na molitvu krunice, a onda i prepoznao pobjedu nad muslimanima – čudom za koje treba zahvaliti Gospi od Krunice. Od tada se 7.10. slavi Gospa od Krunice.

…

Puno je predivnih stvari koje možemo reći o krunici. Krunica je neophodna kako bismo postigli od Boga čudesne milosti koje naš svijet tako jako treba. Kad kažemo da svijet treba te milosti onda to uključuje da se te milosti mogu postići samo od Boga, ali moraju doći zagovorom Majke Božje. O krunici – preko 5 pitanja:

1. Zašto je ustanovljen blagdan svete Krunice?
2. Zašto je tako važno u našim vremenima naglašavati Marijino bogo-materinstvo?
3. Kako je Marija Majka Božje milosti?
4. Kako je Marija Majka od čudesa?
5. Kako je krunica efektivna forma apostolata?Blagdan Svete krunice je ustanovljen od strane dominikanskog pape sv. Pia V. Kao član reda propovjednika nasljedio je veliku pobožnost prema svetoj krunici od svetog Dominika. On je dobro znao da je Krunica ta koja je spasila Crkvu u Zapadnoj Europi u 13. st od zaraze Abigenizma. To je bila hereza koja je naučavala da je dobri bog stvorio duhovni svijet, a zao onaj materijalni, uključujući i ljudsko tijelo, koje je pod kontrolom zlog božanstva. Albigenizam je dobrim dijelom nadvaldan propovijedanjem dominikanaca i širenjem pobožnosti krunice.   Sveti Pio V je vidio da su muslimani poslani da osvoje zapadni svijet. Tako je molio vjernike da se utječu Gospi od krunice da spasi kršćansku Europu od islamizacije.

1571 kršćanske snage su pobijedile u povijesnoj bitci kod Lepanta protiv muslimanske mornarice. Papa je ovo prepoznao kao čudesnu intervenciju Blažene Djevice. Stoga je ustanovio blagdan Svete krunice. Kako bi cijenili znakovitost bitke kod Lepanta moramo shvatiti zašto su muslimani htjeli osvojiti Europu.  Oni su vidjeli Europu kao utvrdu kršćanstva. Oni su vidjeli su Europu kao uporište idolatrije. Oni su vidjeli Europu kao neprijatelja koji treba biti nadvladan od strane Alaha. Vidjeli su Europu kao neprijatelja, kojeg im njihov sveti Kur’an reče da trebaju obratiti od idolatrije ili uništiti.

Bila je to kršćanska vjera u Mariju kao Majku Božju, izražena u svesrdnoj molitvi Krunice koja je spasila Europu od toga da bude osvojena od ne-kršćana, muslimana.

Zašto danas treba naglašavati Marijino bogo-majčinstvo?

Postoji hitna potreba da se naglašava Marijino bogomajčinstvo danas. Postoji prošireno omalovažavanje ove temeljne istine vjere pa i u krugovima takozvanih katolika. Film “Posljednja napast” Isus je svetogrdno predstavljen kao grešnik. Ovaj film na žalost podržava i ne mali broj katolika, uključujući katoličke bibiličare kojima sam bio učitelj. Gledajući situaciju šire, i u mnogim katoličkim školama  Isus se danas u mnogim riječima predstavlja kao ljudska osoba tj. netko tko je imao istu palu narav, kao što je i naša.

U današnjem zbunjenom svijetu je potrebno naglasiti, potcrtati, fokusirati se, koncentrirati se na Mariju kao Majku Božju. Ne ustručavam se reći da molitva Krunice je izraziti znak naše vjere u Gospino Bogo-majčinstvo.

Sjećajte se, također, zašto mi katolici imao drugi dio Zdravo Marije. Drugi dio koji počinje sa “Sveta Marijo”.  Zašto je Crkva dodala taj drugi dio? Ponajprije zato da Crkva izrazi svoju vjeru u Mariju kao Majku Božju, a što je bilo omalovaženo od strane protestantizma u 16.-om stoljeću.

Majka od Božanske milosti.

Mi smo navikli obraćati se Gospi kao Majci od Božje milosti da možda i ne shvaćamo kao je doslovno Marija Majka od Božje milosti. Blažena Djevica je Majka Božje milosti zato jer je ona Majka Božja, tj. Majka onoga tko je Autor milosti. Milost koja je bila izgubljena padom Adama i Eve bilo je nemoguće vratiti ljudskom rodu osim po Isusu Kristu, sinu Marijinu. Gospa je na Blagovijest, u Navještenju (Neka mi bude po Riječi tvojoj) počela obnavljanje Božje milosti ljudskom rodu. U trenutku kad je Gospa začela pod Duhu Svetom u svojoj utrobi, možemo reći započela je i sveta Euharistija. Mi sada imamo Tijelo i Krv Kristovu u svetom Sakramentu samo zato jer mu je Kristova Majka dala tijelo i krv koje on prikazuje na oltaru na svetom misli i koje mi primamo u svetoj Pričesti i kojem se klanjamo u Presvetom Sakramentu. Riječima sv. Augustina: “Tijelo Isusovo je tijelo Marijino.”. Budući da je sveta Euharistija glavni izvor milosti ovdje na zemlji moramo zahvaliti Gospi što je učinila euharistiju mogućom.

Mi se pitamo “Kako je to Marija Majka Božje milosti?” Ona zagovara za nas da postignemo milosti koje su nam potrebne. Njen snažni zagovor je proporcionalan njenoj svetosti i ne postoji svetija osoba od Marije. Ali, sva milost koja nam je dostupna preko Majke BOžje, ovisi o tome koliko tražimo njenu pomoć. Zato je Krunica tako snažan kanal milosti svima koji mole s vjerom u Marijino bogo-majčinstvo.

Pedeset tri puta u krunici mi joj govorimo: Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike sada i na času smrti naše”. Mi zazivamo Gospu tako da ona može zagovarati za nas. Njena zagovorna moć, sveci se ne ustručavaju govoriti, ima udjela u vječnosti.

Majka čudesa.

Bilo je to preko Gospina zagovora da je Isus učinio prvo čudo u Kani Galilejskoj. Kao što znate, Isus je rekao svojoj majci da Njegovo vrijeme još nije došlo. Ali, bez obzira na to, Njegova Majka ga pita, i ona je bila tako sigurna da će on ispuniti njenu želju da je jednostavno rekla slugama: “Učinite što god vam kaže.“ Oni su poslušali kad im je Isus rekao da napune vrčeve s vodom. I kao što nam pjesnik kaže – voda je prepoznala svoga Svoritelja i zacrvenjela se. Bilo je to zato jer je Majka Stvoritelja Neba i zemlje zapitala sovga Sina da učini čudo. Ona je zagovarala i on je pokazao svoju svemoć. Stoljećima, većina svetišta gdje se dogodilo neko čudo su svetišta Gospina.

… više na: Izvor: o. Hardon S.J

(ovaj govor je o. Hardon imao pred sveti ocem, papom Ivanom Pavlom II., nakon čega je papa uveo u krunicu – i otajstva svjetla)

]]> https://magnifikat.hr/krizarski-ratovi/ Wed, 04 Oct 2017 19:53:35 +0000 http://magnifikat.hr/?p=4381 Križarski ratovi nisu bili nekakvi osvajački ratovi kršćana u srednjem vijeku, već pomoć kršćanima u Svetoj zemlji kako bi mogli mirno pohoditi sveta mjesta. U kršćanstvu ne postoji nešto kao “rat u ime vjere”, ali je dopušteno braniti se od napadača. U ovom slučaju – od muslimana.

…

Nijedna tema u dvije tisuće godina dugoj povijesti kršćanstva nije toliko politički aktualna kao križarski ratovi, a malo je koja tema toliko opterećena predrasudama. Oni izgledaju kao prethodnica “sukoba civilizacija” koji je najavio američki politolog Samuel P. Huntington i koji kao da je nakon događaja od 11. rujna 2001. godine postao gorka istina. Islamska retorika nimalo ne dvoji da korijeni današnjeg sukoba između islamskog svijeta i Zapada leže u križarskim ratovima srednjega vijeka.

Tako se teroristička organizacija AI-Qaida službeno zove Svjetski islamski front za džihad (sveti rat) protiv Židova i križara. Kada su islamisti u prosincu 2004. godine pred američkim konzulatom u Jeddahu, u Saudijskoj Arabiji, izveli napad auto-bombom, proglasili su ga kao “napad na utvrdu križara na Arapskomu poluotoku”, kao da se dogodio u 12., a ne u 21. stoljeću. “Jamčim vam da se i danas na Bliskomu istoku pripovijedaju priče o križarskim ratovima i da mi zbog njih još uvijek plaćamo”, ustvrdio je bivši američki predsjednik Bill Clinton u studenomu 2001. na Sveučilištu Georgetown.

Ni na Zapadu se ne misli puno drukčije. Tako su Michael Baigent i Richard Leigh u svojoj tendenciozno senzacionalističkoj uspješnici Inkvizicija  križarske ratove proglasili “povijesnim presedanom koji je u stoljećima poslije postao poznat kao zapadni imperijalizam i kolonijalizam”. U drami o križarima sir Ridleyja Scotta Kraljevstvo nebesko koja je 2005. godine dospjela u kina, križari su portretirani kao netolerantni fanatici skloni spletkama, a Arapi, suprotno, kao plemeniti i korektni.

Junak filma, uzveličan gotovo kao prorok, sultan Saladin, koji je kršćanske vitezove u bitci kod Hattina 1187. godine ne samo katastrofalno porazio nego i (u stvarnosti, a ne na filmu) promatrao “s osmijehom na licu”, kako navodi njegov kroničar Imad ad-Din, kako se rijetkim preživjelim križarskim vitezovima odrubljuju glave.

Već ovo pokazuje kako “slikanje u crno-bijeloj tehnici” malo doprinosi razumijevanju povijesti. U današnje vrijeme vrijedi za političku korektnost sramiti se križarskih ratova. I većina kršćana misli tako, drže “rat u ime Božje” za perverzno iskrivljivanje Kristove poruke, i pritom svakako imaju pravo. Naravno, kršćanski vjerski nauk poznaje i pravo na nužnu obranu i samoobranu.

No što su uistinu bili križarski ratovi?

Napadački rat, čin agresije i vjerske nesnošljivosti?

Ili se radi uistinu o oružanoj potpori kršćanskoj manjini u Svetoj zemlji i o zaštiti brojnih jeruzalemskih hodočasnika, koja im nije mogla biti pružena u okvirima političkih odnosa onoga vremena?

Da bismo na ovo pitanje ispravno odgovorili, moramo proučiti povijesne izvore, izvještaje s obiju strana fronta, koji su do danas sačuvani, i analizirati kako je uopće moglo doći do prakatastrofe ovoga sukoba između Istoka i Zapada.

Nakon što su po zapovijedi Konstantina Velikoga godine 325. vršena iskapanja na Kristovu grobu i brdu Golgota, dao je car na njima sagraditi monumentalnu baziliku, “crkvu Uskrsnuća”, koja je postala jednim od najznačajnijih kršćanskih svetišta. Od tada su se hodočasnici iz cijeloga svijeta slijevali u Jeruzalem da bi molili na mjestima na kojima je Krist patio, bio razapet i uskrsnuo od mrtvih. Kada je pod Teodozijem kršćanstvo postalo državna religija, hodočašća su dosegla svoj vrhunac. Rim i Carigrad su bili centri Crkve, no Jeruzalem je, čiji je biskup uskoro proglašen patrijarhom, slovio za zemljopisno i duhovno središte kršćanskoga svijeta.

O Muhamedu

Godine 610. (prema vjerovanju muslimana) imao je četrdesetogodišnji trgovac Muhamed (570.-632.) u pustinji kod Meke prvo u nizu viđenja koja su ga uvjerila da je on posljednji, od Boga pozvani, prorok. Zaspao je i sanjao kako ga anđeo prisiljava da čita jedan ispisani svileni rubac; nećkao se dok mu anđeo nije priprijetio da će ga rupcem ugušiti i on je na posljetku pristao; “probudio se okupan u znoju, sjećajući se svakoga retka”. Viđenja su se ponavljala, ponekad praćena snažnim grčevima. Retke koje je pritom primio zapisivao je na praznim listovima, a tek su njegovi nasljednici iz svega sastavili proročku knjigu koju su nazvali Kuran, “čitanje, recitiranje”.

Viđenja koja je nekoć imao razumio je Muhamed kao dovršetak Božje objave, koja je započela sa Starim, a nastavljena s Novim zavjetom. Alah, kako je on, na arapskome, zvao Boga, izabrao je svoje proroke u Abrahamu, Mojsiju i Isusu, a on bi među njima bio posljednji. Tako je on tražio priznanje najprije među Židovima i kršćanima, koji su nekoć živjeli na Arapskomu poluotoku, no uzalud. Za Židove je Božja objava dovršena posvećenjem drugoga hrama, a za kršćane krajem apostolskih vremena.

Njihovo odbijanje da ga priznaju prorokom uvjerilo je Muhameda da su i Židovi i kršćani odstupili s pravoga puta jedinoga Boga i krivotvorili njegovo Sveto pismo; sada je njegov zadatak obnoviti pravu Abrahamovu religiju. Nova viđenja bila su reakcija na ovo odbijanje, pri čemu je stalno dobivao radikalnije poruke, sve do zahtjeva da mačem obrati “tvrdokorne nevjernike”.

Njegova kritika kršćanstva bila je usmjerena u prvomu redu na učenje o Trojstvu, koje je za njega bilo samo vrsta politeizma. Isus je za njega bio velik prorok, vjerovao je čak i to da ga je Marija začela kao djevica, ali on ne bi bio Božji sin. On je također odbijao razapinjanje i uskrsnuće; po Kuranu umjesto Isusa razapet je netko drugi.

Kritički istraživači religije danas su uvjereni u to da većina sadržaja Muhamedovih vizija potječe iz njegove podsvijesti i iz onoga što je pokupio na brojnim dugačkim putovanjima na koja je išao kao trgovac. Uistinu je u 7. stoljeću u Arabiji još bilo gnostičkih sekta koje nisu vjerovale u razapinjanje jer je Isus za njih bio anđeo svjetla u prividnomu tijelu; on nije mogao ni patiti ni umrijeti. Drugi, kao npr. arijevci, odbacivali su Trojstvo jer su Isusa smatrali, doduše po naravi sličnim, ali ne i po naravi istovjetnim s Ocem. Čak je i Muhamedova prva žena Hadidža, petnaest godina starija, bogata i ugledna trgovačka udovica, koja ga je opskrbljivala neophodnim financijskim sredstvima, bila heterodoksna kršćanka.

Kada je Muhammed godine 614. u Meki izišao u javnost sa svojom objavom, naišao je na žestoko odbijanje. Grad se obogatio na hodočasnicima koji su hodočastili poganskome svetištu Kabi; ništa im tada nije bilo manje poželjno od monoteističkoga čistunstva. Tek su rijetki, koji su potjecali iz socijalno nižih slojeva, bili spremni slijediti njegovo novo učenje. Ipak, kada su “prvi muslimani” počeli s propovijedima, stanovnicima Meke je dozlogrdilo: čim mu je umrla žena i zaštitnica, protjerali su Muhameda i njegove pristaše iz grada.

Na posljetku se naselio u susjednomu gradu Medini, gdje je nastavio s okupljanjem pristaša te čak i s lokalnim Židovima sklopio savez. Čim je dovoljno ojačao, krenuo je na čelu dobro uvježbane vojske na vojni pohod protiv Meke koju je nakon dvije bitke opkolio i konačno zauzeo 627. godine. Tko mu se pridružio, bio je pošteđen, protivnici su bili pobijeni; veći dio stanovništva uspio je pobjeći. Jedna židovska zajednica koju je optužio za raskid ugovora bila je javno smaknuta.

Sada je Muhamed imao vlast potpuno Kabu očistiti od kumira; ona je postala od tada najsvetije mjesto njegove nove vjere, koju je nazvao islam (“predanost Bogu”). Okrenuti u njezinu smjeru, njegovi pristaše, muslimani (“oni koji su predani Bogu”), mole pet puta dnevno, a jednom u životu trebaju hodočastiti.

Sveti rat (džihad)

Nakon zauzeća Meke Muhamed je smatrao rat u ime Božje (džihad) legitimnim sredstvom za širenje svoje religije. Onome tko mu se nije htio podrediti, ostajala je još jedna mogućnost: plaćati danak muslimanima. Ovo je, kako je jamčio prorok, Božja volja: “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga (dakle, kršćana i Židova), a koji ne vjeruju ni u Alaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Alah i njegov poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru sve dok ne plate glavarinu ili ne priznaju svoju podređenost”, stoji u 9. suri (redak 29) Kurana. Da je on pritom imao u vidu ne samo Arabiju nego čitav svijet dokazao je kada je s vojskom napao južne granice Bizantskoga Carstva i osvojio Akabu. Konačno je poslao pisma caru u Carigrad, kralju Perzije i negusu Etiopije, u kojima je od njih zahtijevao da se podvrgnu islamu. Ipak, daljnje vođenje “svetih ratova” prepustio je svojim pristašama.

On sam se povukao u privatan život i uživao u blizini svojih devet žena, od kojih je najmlađu, njegovu ljubljenu Ajšu, oženio kada je imala tek sedam godina. Njegova iznenadna smrt, dvije godine poslije, bila je isprva šok za muslimane koji su čvrsto računali s tim da će on, kao nekoć Ilija, s dušom i tijelom biti uznesen na nebo. No i ovo su protumačili kao zahtjev da bi se što revnije posvetili svojemu velikom zadatku, džihadu. Kada se Muhamedovo stoljeće približilo svojemu kraju, protegnuo se islamski svijet od sjeverne Afrike do Afganistana, od Jemena do Sirije. Bizantu je od nekadašnje istočne polovine Rimskoga Carstva preostala još samo Grčka i područje današnje Turske.

Ova, u povijesti gotovo jedinstvena ekspanzija, usporediva samo još s vojnim pohodima Aleksandra Velikoga, ispunila je Europu strahom i užasavanjem, pogotovo jer je izgledalo da je ništa ne može zaustaviti. Godine 711. prešli su muslimani Gibraltar i za samo godinu dana zauzeli čitav Pirinejski poluotok; 732. bi vjerojatno ovladali i Francuskom da ih nije u bitci kod Poitiersa zaustavio Karlo Martel, djed Karla Velikoga. Također im nije uspjela ni opsadaCarigrada 717./718. godine.

Kada su muslimani 638. godine, pod svojim drugim kalifom, Muhamedovim pratiocem Umarom, zauzeli Jeruzalem, kršćani im nisu pružali nikakav otpor. “Vjerski porez”: koji su kao “nevjernici” morali plaćati, u svakom slučaju bio je niži od poreza Bizantskoga Carstva i Umar im je zajamčio, posebnim dokumentom, “potpunu sigurnost za živote, imovinu i Crkve”. Uostalom, Muhamed je u Kuranu naglasio: “U vjeri ne smije biti prisile” (2,256).

I u drugim osvojenim oblastima Arapi su se ispočetka pokazali tolerantnirna. U maurskoj Španjolskoj čak je i kršćanska manjina preuzela arapski jezik i pismo za bogoslužje. Miroljubiva koegzistencija civilizacija i religija koje se međusobno inspiriraju vodila je u al Andalus, kako su Arapi zvali Španjolsku, do kulturnoga procvata kakav je u ranomu srednjem vijeku bio jedinstven. Da bi demonstrirao svoju miroljubivost, službeno je prenio legendarni kalif Harun al-Rašhid, čovjek najviše naobrazbe i kulture, na cara Zapada, Karla Velikoga, 801. godine (po drugim izvještajima već 797.), vlasništvo nad svetim mjestima u Jeruzalemu i poslao mu kopiju ključeva crkve Svetog groba. To je bilo tim čudnije što je Karlo, desetljeće ranije, ratovao protiv Saracena u sjevernoj Španjolskoj i od njih iznudio španjolsku pokrajinu Kataloniju.

Sukobi s kršćanima

Ipak, situacija se vrlo brzo izmijenila. U 10. stoljeću došlo je i u Svetoj zemlji do silovitih sukoba između kršćana i muslimana. Nakon što je 966. godine Bizant povratio dijelove Sirije, proglasili su Arapi džihad i iskalili bijes zbog poraza na kršćanima u Jeruzalemu. Pritom su zapalili krov crkve Uskrsnuća. Tri godine kasnije na vlast su došli Fatimidi, berberska dinastija iz Maroka, koja je vukla svoje podrijetlo od Muhamedove kćeri Fatime, i prodrli u Egipat, Siriju i Palestinu. Prilikom osvajanja Jeruzalema fatimidski kalif Ibn Moy je godine 979. zapalio crkvu Uskrsnuća, kupola joj se urušila, a patrijarh je poginuo u požaru. Tek je 984. godine mogla opet biti obnovljena, i to u oskudnoj mjeri.

Kada je fatimidski kalif Abu Ali al-Mansur al-Hakim (996.-1021.) prilikom jednoga napada na Bizantsko Carstvo teško poražen, osvetio se na kršćanima koji su živjeli pod njegovom vlašću: zabranjene su javne procesije, kršćani su izgnani iz svih javnih služba ili prisiljeni da prijeđu na islam, a u sljedećih deset godina oko 30.000 crkava je oduzeto ili opljačkano. Dani Konstantinove crkve Uskrsnuća bili su odbrojani. Godine 1009., u napadu religioznoga fanatizma, zapovjedio je kalif gu-verneru Ramle: najznačajnije svetište kršćanstva “uništiti, njihove (kršćanske) simbole ukloniti i izbrisati svaki trag ili uspomenu na njih”. Zdanje, osobito skupocjene ikone, bile su uklonjene i zapaljene, a crkva do temelja sravnjena sa zemljom, “s iznimkom onoga što se nije dalo uništiti ili tek s teškom mukom iskopati i odnijeti”. Sveti grob, nekoć u cijelosti očuvana udubljena pećina u litici, koji je postao mjesto Kristova uskrsnuća, trebala je biti dlijetima rasklesana. “Kako je nisu uspjeli uništiti, izlagali su liticu snažnoj vatri” kako je, s užasavanjem, izvještavao očevidac, benediktinski redovnik Ademar iz Jeruzalema. A onda bi vatru gasili hladnom vodom koja je omekšanu stijenu “odlamala”. Samo je jedan ostatak odolijevao goloj sili, među njime i kamena klupa na kojoj je nekoć bilo položeno tijelo razapetoga. Krik se užasa širio kršćanskim svijetom kada se u Europi saznalo za razaranje svetih mjesta, a ne mali broj onih koji su na prijelazu tisućljeća očekivali smak svijeta u tome su vidjeli znak da bi kraj morao biti blizu. Ipak, prošla je i 1033. godina, tj. tisuću godina od nekoć prihvaćena datuma od Kristova razapinjanja, a da nije došlo do ponovna Gospodinova dolaska. Dok je al-Hakimov nasljednik pregovarao s bizantskim carem o obnovi crkve Uskrsnuća (koja se na Zapadu zove crkva Svetoga groba), u Europi je rastao nespokoj pri pomisli da je sveti grob izručen samovolji “nevjernika”. Jamstvo kalifa Umara pokazalo se nevrijednim pergamenta na kojemu je potpisano. Brige su se pokazale opravdanima jer je već 1056. godine 300 kršćana protjerano iz Jeruzalema, a europskim je hodočasnicima bilo zabranjeno pristupiti crkvi Svetog groba. Kada su 1056. godine nadbiskup Mainza i biskupi Utrechta, Bamberga i Regensburga krenuli na hodočašće u Svetu zemlju, ono je bilo moguće samo uz oružanu pratnju. “Na ovomu su putu puno propatili od pogana.” izvještavao je kroničar Berthold iz Reichenaua, “jednom su bili čak prisiljeni upustiti se i u borbu s njima.” Hodočasnički putovi više nisu bili sigurni, napadi na miroljubive hodočasnike postali su učestali.  … 

…

više na: katolik.hr