Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

Na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja održat će se veliki koncert Marka Perkovića Thompsona. Bit će to najveće okupljanje hrvatskog naroda nakon dočeka pape sv. Ivana Pavla II. na istom mjestu 1994. godine i, kao takvo, treba ga promatrati i s duhovne perspektive.

Riječ je nesumnjivo o pravom glazbenom spektaklu, koncertu s najviše prodanih ulaznica svih vremena, ne samo u Hrvatskoj, već i na svijetu, koncertu koji je ušao u Guinessovu knjigu zbog broja ulaznica i kratkog roka u kojem su rasprodane. Nitko pa ni sam izvođač – nije očekivao da će se prodati više od 500 000 ulaznica. I zanimljivo je da još uvijek ima onih koji bi ih željeli kupiti. Bit će to najzahtjevniji događaj u posljednjih trideset godina, i to iz više aspekata: glazbenog, logističkog, organizacijskog, sigurnosnog… No, promatrati ga treba i kao veliki duhovni događaj. Zbog čega je ovaj koncert više od običnog koncerta, nastojat ćemo i pobliže objasniti.

/audio na: yt HVALJEN ISUS I MARIJA

Prvo, toliko velik broj ljudi na jednom mjestu, od kojih su mnogi k tome i vjernici, znači da će ondje vladati određeno ozračje. A ozračju na koncertima ovog pjevača uvelike doprinosi i to što on svaki, ali baš svaki, koncert započinje sa starim hrvatskim pozdravom: „Hvaljen Isus i Marija“, na što publika oduševljeno uzvrati, pa već od samoga početka ti nastupi dobivaju na blagoslovljenosti i svetosti.

Duhovnom raspoloženju doprinijet će i činjenica da će osim laika na koncertu biti i mnogo svećenika, časnih sestara i biskupa. Moguće je da će i jedan od njih, onaj umirovljeni šibenski, mons. Ante Ivas, ondje imati zapaženu ulogu, sudjelujući u izvedbi pjesme „Maranatha” koju je napisao, a Thompson uglazbio i otpjevao. Treba li posebno napominjati da je pjesma čiji naslov glasi: „Dodi, Gospodine”, potpuno vjerskog značenja? I mnoge druge pjesme ovog pjevača imaju vjerska obilježja ili se oni usko isprepliću s domoljubnim i ljubavnim motivima. Spomenimo samo neke poput

Put u raj”, „Neću izdat ja”, „Radost s visina”, „Početak”, „E moj narode”, „Bog i Hrvati”, „Geni kameni”…

Oni koji pohode na ove koncerte svjedoče da se na trenutke čini kao da se nalazite na duhovnoj obnovi. Osim ozračja koje se stvara samim pjesmama, tom dojmu svakako doprinosi i ikonografija koja je izrazito domoljubna i kršćanska. Mnogo je tu znakovlja koji odaju počast domovini, stjegova sa zastavama vojnih postrojbi iz Domovinskog rata, majica u stilu vojnih odora ili hrvatskih povijesnih postrojbi, kao i vjerskih simbola, poput križeva ili napisanih poruka koje ljudi sami izrade i donesu u publiku.

Glazbeni je to raspon od elemenata narodne glazbe do etno i pop-balada do tvrdog rocka, a šarolika je i publika; od najmlađih do najstarijih jer ljubav prema Bogu, obitelji i domovini nikome od njih nije strana niti suvišna. I upravo te tri riječi koje su kao veliki natpis stajale na pjevačevoj pozornici na njegovim nastupima prije dvadesetak godina možda najbolje opisuju najvažnije poruke njegova glazbenog i životnog opusa. Da, životnog jer osim pjesmama, Thompson vrijednosti o kojima pjeva nastoji živjeti i u svojem privatnom životu.

A on je često bio pod neopravdanim medijskim napadima. No unatoč svemu, Thompsonova popularnost i dalje raste. a tome ne bi bilo tako da nije riječ o autentičnoj osobi koja o spomenutim vrijednostima ne pjeva iz istinskog osobnog uvjerenja. Tko pažljivije prouči stihove njegovih pjesama, čiju je većinu sam napisao, a podosta i uglazbio, jedino što može zaključiti je da takve riječi dolaze iz iskrenog srca koje živi i voli sve ono o čemu i pjeva. Naime, itekako je autentično kada jedan hrvatski branitelj 5 969 dana ratnog staža pjeva o ljubavi prema domovini jer je on svojedobno za tu domovinu išao goloruk ginuti, ne znajući hoće li se živ vratiti kući.

Tko god bude prisustvovao koncertu na Hipodromu, kao i drugdje, uz duhovno obogaćenje i moralno osnaženje, bit će dio obnove zajedništva Hrvata iz domovine i iseljeništva odakle će također doći mnogo ljudi. To jedinstvo koje je devedesetih djelomično i zaživjelo – bila je zamisao predsjednika Franje Tudmana kojeg Thompson u svojim pjesmama nerijetko spominje. Tako njegova glazba ima značajan utjecaj na mlade naraštaje kojima približava i osvješćuje važnost vjere, brige za domovinu i obiteljske vrijednosti više nego ijedan školski plan i program.

Na koncertu na Hipodromu bit će ne samo najvjerniji Thompsonovi obožavatelji, već i njegovi umjereni kao i oni koji ga inače ne slušaju, ali su poželjeli biti dio ovog spektakla. To je izvrsna prilika da se u ovim izazovnim vremenima obnovi i učvrsti hrvatski nacionalni korpus. Zato drugi po veličini, skup Hrvata u cjelokupnoj narodnoj povijesti, treba dobrano popratiti molitvom jer protivštine i napasti zloga zasigurno ne će izostati.

Neka te ljetne večeri sve prođe u redu i neka na sve prisutne siđe Božji blagoslov kojega na kraju svakog koncerta u završnom pozdravu zaziva i sam Marko Perković Thompson.

(Članak iz časopisa “Savez s Marijom”)

Ažuriranje: audio nije dostupan na youtube kanalu jer je youtube opet ukinuo kanal (3c) s obrazloženjem da osobi koji se jednom ukloni kanal više ne može imati novi kanal na youtube-u

Članak iz časopisa Savez s Marijom

„Odlučili smo Presvetomu Srcu Isusovu posvetiti sve nas i našu domovinu. Pozivamo, dakle, sav Božji narod i njegove pastire, sve prezbitere i dakone, redovnike i redovnice, sve Bogu posvećene osobe, svakoga vjernika i vjernicu da na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, 27. lipnja Jubilejske 2025. godine, budemo dionici posvete našega naroda i domovine Presvetomu Srcu Krista Gospodina.”

Hrvatski biskupi odlučili su da će 27. lipnja 2025. Hrvatsku i hrvatski narod posvetiti Presvetom Srcu Isusovu. Riječ je o obnovi posvete koja se prvi put dogodila prije sto dvadeset i šest godina.

Nakon 69. plenarnog zasjedanja Sabora Hrvatske biskupske konferencije Konferencije Bosne i Hercegovine održanog od 12. do 14. studenog 2024 hrvatski su biskupi objavili pastirsko pismo u povodu godine Svetoga jubileja 2035, i 1100. obljetnice splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskog Kraljevstva kojih se ove godine spominjemo. Pismo je objavljeno po naslovom Na kršćanskim temeljima, zajedništvu Crkve, hodočasnici nade”, a oblikovano je u knjižicu koja je odaslana po župama diljem Hrvatske.

U uvodu biskupi su podsjetili da se ove godine sjećamo i još nekih značajnih obljetnica: 1700 godina od Prvoga ekumenskog koncila u Niceji (325.), šezdeset godina od Drugoga vatikanskog koncila, pedeset godina od projekta „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata te sto godina od ustanovljenja svetkovine Isusa Krista Kralja svega svijeta.

U pismu se najavljuje i Sveta 2033. godina Otkupljenja i 2041. kada će se obilježiti 1400 godina kršćanstva u Hrvata.

Uz poziv na trajno obraćenje kao osobno poslanje svakog vjernika. javno svjedočenje vjere, evangelizaciju useljenika, donošenje demografskih mjera i poštivanje ljudskog života, braka, obitelji i cjelokupnog dostojanstva (u izazovima pobačaja, eutanazije, materijalizma, pozitivizma i nihilizma, diktature relativizme, rodne ideologije, surogatstva, umjetne inteligencije), u pismu se kao uzor ističu domaći svetci i blaženici, među kojima posebno lik bl. Alojzija Stepinca kojega je papa Benedikt XVI. uvrstio medu šesnaest iznimnih i uzornih slušatelja i izvršitelja Riječi Božje

Posebnu pozornost biskupi su posljednjoj enciklici pokojnog pape Franje Dilexit nos (On koji nas uzljubi”) enciklika o ljudskoj i božanskoj ljubavi Srca Isusa Krista”, za koju stoji da pruža dublje razumijevanje ljudske i božanske ljubavi Srca Isusa Krista. Enciklika nas podsjeća da je Srce Isusovo izvor ljubavi, snaga koja nas potiče na ljubav i šalje nas braći i sestrama. Naposljetku, odlučeno je da će hrvatski biskupi na ovogodišnju svetkovinu Presvetog Srca Isusovog, 27. lipnja 2025.. Hrvatsku i cijeli hrvatski narod povjeriti zaštiti ljubavi Srca Isusova, koje nas poziva na obnovu pobožnosti, nježnosti vjete i predanosti služenju, tj. da će se Hrvatska i Hrvati posvetiti Presvetom Srcu Isusovu

Riječ je, zapravo, o drugom ponavljanju takve posvete jer se prva dogodila prije sto dvadeset i šest godina u Rimu kada je na blagdan Srca Isusova 11. lipnja 1899 papa Lav XIII. sa svim biskupima svjeta posvetio cijeli svijet Srcu Isusovu. Taj je dogadaj zatim potaknuo 160 000 hrvatskih momaka i djevojaka da se godinu dana kasnije, 22. lipnja, takoder posvete Srcu Isusovu.

Posveta se molila na sam blagdan Srca Isusova ili na prvu nedjelju uz blagdan te je predstavljala jedinstven događaj u povijesti Crkve u Hrvata. Tekst posvete Presvetom Srcu Isusovom iz 1899. glasio je

Mladež roda hrvatskoga, tog predzida krščanstva, u svetoj ovoj godini, na svršetku staroga i na osvitu novoga vijeka. Svetosti Tvojoj, Kristovu na zemlji Namjesniku nepogrešivomu, prostrta ponizno pred Tvojim nogama, svečano obećaje, da će se pod barjakom presvetog Srca Isusova hrabro i neustrašivo boriti za vjeru i za dom. U znak ove žrtve srca našega, evo Ti, Sveti Oče, zlatno srce predragoga Spasitelja našega, puno svakovrsnih duhovnih djela, koje na Tvoju nakanu i prema velikome srcu Svetosti Tvoje žrtvovasmo Presvetom Srcu Isusovu i potpisi ruku naših neka podaju vječnoj spomeni sve što obećasmo i učinismo. A da to izvesti uzmognemo, smjerno molimo očinski Tvoj blagoslov, zalog milosti nebeske za sebe, za svoje roditelje i odgojitelje, te za sav narod hrvatski.

U Zagrebu, glavnom gradu Hrvata, na blagdan Presvetoga Srca Isusova 1900.”

Jedan od događaja koji su pratili ovu masovnu narodnu posvetu bilo je i hodočašće predstavnika hrvatske mladeži u Rim. Tada su Svetom ocu kao poklon predali srce od zlata izrađeno naravnoj veličini ljudskog srca. U to zlatno srce stavljen je popis raznih dobrih djela, molitava i drugih pobožnosti koje su mladi hrvatski katolici tijekom nekoliko mjeseci prikazivali za Svetoga Oca

osamsto postova, tisući i dvjesto križnih putova, tisuću i petsto trodnevnica, dvije tisuće devetnica, pet tisuća pohoda crkvama, osam tisuća izmoljenih zlatnih krunica, četrdeset tisuća sakramentalnih pričesti, šezdeset tisuća duhovnih pričesti, devedeset tisuća prikazanih Svetih Misa, stotinu dvadeset i šest tisuća izmoljenih Gospinih krunica, sto trideset tisuća samozataja, sto pedeset tisuća izmoljenih litanija, petsto sedamdeset i pet tisuća raznih molitava, sve zajedno riječ je o milijun sto osamdeset i devet tisuća i pet stotina (1 189 500) molitava i dobrih djela.

Svoje vlastoručne potpise mladi diljem Hrvatske prikupili su i zabilježili u posebnom albumu koji su na koncu predali papi na čemu im je on osobno zahvalio putem pisma, navevši da se zlatno srce koje su mu poklonili nalazi u njegovoj sobi za privatne audijencije. Uz to, mladež je Papi darovala petsto dukata skupljenih u akciji Petrov novčić”. Od ostalih zanimljivosti ističe se pjesma „Do nebesa” koju je za ovu prigodu napisao devetnaestogodišnji mladić Petar Perica. budući franjevac. Ta je pjesma tijekom cijelog 20. stoljeća, sve do danas, ostala jedna od najpoznatijih hrvatskih pučkih vjerskih pjesama.

Obnova posvete

Ova posveta Srcu Isusovu prvi je put obnovljena deset godina kasnije, 3 lipnja 1910. također na blagdan Srca Isusovog. Na njoj su sudjelovali članovi Hrvatskog katoličkog akademskog društva Domagoj, učenici svih „pučkih i srednjih zagrebačkih škola”, zaslužni zagrebački gradonačelnik Milan Amruš, a svečanu pontifikalnu misu predvodio je apostolski protonotar Matija Seigerschmied. Tom je prigodom zagrebački kanonik i papinski komornik dr. Gustav Baron, jedan od začetnika hrvatskoga katoličkog pokreta, u ime hrvatske mladeži uputio pismo papi Piju X. Ondje je naveo sljedeće:

Sveti Oče!

Mladež hrvatska, slaveći prvu desetgodišnjicu svoje posvete Presvetome Srcu Isusovu, u duhu padajući ničice pred noge Svetosti Tvoje harnim srcem dozivlje u pamet zavjete što ih pred deset godina učini Kristovu Namjesniku, te dižući u vis barjak Presvetoga Srca Isusova obriče da će pod tim znakom vojevati vojne Gospodnje. a i nada se da će održati pobjedu protiv neprijatelja Crkve i domovine. Toga zavjeta i nade spoljašnji znak i javno obilježje bit će odsada dragocjeni barjak, koji, načinjen iz prinosa hrvatske mladeži i urešen slikom Presvetoga Srca Isusova, cijeloj će Hrvatskoj davati svjedočanstvo da mladež njezina, pod tim barjakom sabrana, obiluje vatrenom ljubavlju i razgrijeva se neslomljivom vjernosti spram Krista i njegova na zemlji Namjesnika, a spasenje svoje i istinito blagostanje domovine ne traži drugdje nego u Isusu Kristu, čije je jedino ime pod nebom dano ljudima, u kome nam je spasenje. Da ovim osjećajina mladeži hrvatske Bog dade ploda, neka pomogne apostolski blagoslov, što ga od Tvoje Svetosti za hrvatsku mladež i za sav narod naš najsmjernije prosimo.”

Osobna posveta

U spomenutom pismu, navedeno je da je ova posveta dio pripreme za Jubilejsku 2041. kada će se crkva u Hrvata iznova spominjati misije opata Martina iz 641. godine i proslaviti 1400 godina kršćanstva u Hrvata. kao i začetaka odnosa sa Svetom Stolicom. S radošću iščekujemo veliki dan (obnove) posvete Hrvatske i cijelog hrvatskog naroda Presvetom Srcu Isusovom. Pozivamo sve da molitvom popratimo ovaj veliki dogadaj. kao i da se osobno posvetimo Srcu Isusovom, koristeći molitvu sv. Marije Margarete Alacoque (17. st.), velike promicateljice ove pobožnosti:

Ja darujem i posvećujem Presvetom Srcu Gospodina našega Isusa Krista svoju osobu i život, svoja djela, muke i patnje, da od sada svim svojim bićem samo njega ljubim, štujem i slavim. Ovo je čvrsta moja volja da budem sav njegov i da sve činim njemu za ljubav, odričući se cijelim srcem svega, što bi njemu moglo biti mrsko.

Tebe, dakle, Presveto Srce, odabirem za jedini predmet svoje ljubavi, za zaštitnika svoga života, za osiguranje svoga spasenja, za lijek protiv svoje slabosti i nestalnosti, za naknadnika svih pogrešaka svoga života i za svoje sigurno utočište na času smrti.

O predobro Srce, ti budi moje opravdanje pred Bogom, svojim Ocem, i odvrati od mene zaslužene udarce njegove srdžbe. O Srce puno ljubavi, u tebe stavljam sve svoje ufanje, jer se bojim svega od svoje zloće i slabosti, a nadam se svemu od tvoje dobrote.

Uništi, dakle, u meni sve, što bi moglo biti neugodno i protivno. Neka se tvoja čista ljubav tako utisne u moje srce, da nikada ne zaboravim na te i da se nikada ne odijelim od tebe. Zaklinjem te tvojom neizmjernom dobrotom, daj da moje ime bude u tebi upisano, jer ja hoću, da moja sreća i slava bude u tom da živim i umrem kao tvoj rob. Amen.

Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

Pa ipak čujemo od biskupa Aguiara, pomoćnog biskupa Lisabona u Portugalu, glavnog koorinatora za nadolazeći Svjetski dan mladih da mlade ne treba privoditi Kristu. Izjavio je naime da „mi ne želimo obraćati mlade ljude Kristu i Katoličkoj Crkvi…“

I taj isti biskup potom dobiva i kardinalsku čast. Zanimljivo. I žalosno. I zbunjujuće. I alarmantno.

Dan(i) u kojem bi se mladi trebali okupljati oko Isusa (osobito u Euharistiji, gdje je stvarno, sa svojim božanstvom i sa svojim ljudskim Srcem, a ne samo simbolično prisutan) odjednom kao da postaje Dan u kojem će postati važno samo neko sveopće „bratstvo“, bez obzira na – Isusa, Jedinog Spasitelja. Kao da se želi taj Dan mladih katolika pretvoriti u neki sinkretistički skup gdje će glavna poruka biti: „Uopće nije važno što tko vjeruje, nije važno biti katolik, nije važno biti u Crvki katoličkoj, važno je biti dobar!“, (ma što to značilo). Voljeti svog bližnjeg – to da, ali voljeti Boga – to ne, to kao je postalo nebitno. Te razne religije, to samo stvara podjele među ljudima – pomislit će mnogi mladi.

Ipak svi ti dragi mladi ljudi trebaju znati da bez obzira na sve podjele koje postoje, Isus je Bog koji je sišao na zemlju, utjelovio se i objavio nam tko je i kakav je Bog. Isus je taj kojeg i oni trebaju. Isus je taj i nema drugog Spasitelja. Nema drugog imena u kojem će se spasiti. I nema druge Crkve koju je osnovao od one koja postoji od njegovih dana i po kojoj nam je želio dijeliti svoje sakramente, sredstva spasenja.

Isus je taj koji ih čeka u svetohraništu, koji se žrtvuje za svakog od njih na oltaru. Isus je taj koji im želi biti blizu, koji želi govoriti u svetištu njihova srca. Isus je taj. Nema drugoga. Isus je taj koji je Put do Oca na nebesima. Isus je taj koji im je i svoju majku dao da im pomogne na putu do neba. Isus je taj. Nema drugoga. Isus je taj za kojim su pošli toliki sveci u povijesti i koji nam i danas žele svijetliti svojim primjerom.

Nema drugog Spasitelja. Nema drugog Boga. Nema ga.

I komu privoditi mlade ako ne Isusu Kristu?

I kako neki biskup može, (čak i ako je mislio samo na „agresivne oblike obraćanja Kristu“, kako se kasnije pravdao) kako može reći takvo nešto?

Zar nije svjestan posljedica svojih riječi čiji eho odzvanja svijetom kao: „Isus nije bitan. Isus nije bitan… Dragi mladi, Isus nije bitan… „

Što bi na to rekli svi oni misionari sveti, oni na nebu počevši od apostola, pa kroz cijelu crkvenu povijest? Zar se može zamisliti da bi takvo nešto izjavio netko od svetih koji su žrtvovali svoje udobnosti, svoje obitelji, svoje živote radi Evanđelja i spasenja duša? Sveci su ljudi koji su imali svoje slabosti, ali nisu koristili nasilne metode širenja Evanđelja niti je ikog Isus poslao da bude nasilan. Isus je uvijek nudio ljudima put i ostavio im – slobodan izbor. Bez ikakve prisile.  A tako i sveci koji su nam uzor.

Čemu, dakle, takva poruka jednog kardinala? Osim da služi svjetskim vladarima koji žele propast Katoličke Crkve. Ali prije nego svjetski vladari propast Crkve je želio sotona, no znamo da je Isus obećao da je vrata paklena neće nadvladati ma kako se moćno sile zla udružile i sa članovima Crkve.

Ono što je jedan od biskupa,  na žalost, otvoreno  rekao to i je ono što brojni među njima misle, samo što to govore na druge načine: „Isus nije bitan. Pričest nije bitna. Gospa nije bitna. Crkva nije bitna. Nerođeni nisu bitni. Molitva nije bitna. Svjedočenje nije bitno. Katolički identitet nije bitan. …“ A koja je njihova (nova) vjera?:

Vjera u jednu “bratsku Crkvu”, Crkvu u kojoj nema majke Gospe, Crkvu u kojoj nema Euharistije, Crkvu u kojoj stalno crkveno učiteljstvo više nije bitno, Crkva u kojoj čudesa nisu bitna, Crkvu u kojoj ni sveci nisu bitni, Crkvu u kojoj se nikog ne isključuje bez obzira koje (dugine) boje bio, Crkvu u kojoj se svatko može pričešćivati bez obzira kako teško griješio, Crkvu u kojoj treba ukinuti celibat, Crkvu u kojoj su svakom vrata otvorena i bez da se obrati i slijedi nauk Isusa Krista.

A tko je započeo takvu „novu crkvu“? …

Svi ćemo mi jednom doći kod Isusa na sud. Ne kod Muhameda, ne kod Bude, ne kod Luthera niti kod bilo kojeg čovjeka, nego kod Bogočovjeka, kod Isusa.

I što bi se moglo dogoditi kad biskup Aguiar dođe kod Isusa? Ne bi li mogao čuti one strašne riječi:  „Ne poznajem te… Odlazi od mene!“

I što bi vrijedilo biskupu pravdati se: „U tvoje sam ime propovijedao, u tvoje sam ime biskup bio, kardinal postao, bio sam koordinator Svjetskog dana mladih… Isuse… zar me ne prepoznaješ?“

„Tko se mene zasrami pred ljudima i ja ću se  sramiti njega pred mojim Ocem nebeskim!“ – mogle bi odzvoniti Isusove riječi prije nego se neki biskup ili kardinal strovali u vječnu propast.

Strašno. Ali je moguće, jer Isus nikom ne oduzima slobode. No, komu je više dano od njega će se više i tražiti.

MOLIMO zato da biskupi budu vjerni stalnom crkvenom učiteljstvu koje ne zastarijeva i da čuvaju poklad vjere, kako su to obećali kad su postali pastiri.

Oni koji ostaju vjerni bivaju progonjeni (kao npr. američki biskup Strickland koji u ova teška i zbunjujuća vremena ne šuti nego brani Crkvu Kristovu i njen stalni nauk ili biskup Carlo Maria Vigano kojem su neko vrijeme blokirali profil na Twitteru ili kardinal Muller koji je otpušten bez ikakva razloga sa pozicije prefekta Kongregacije za nauk vjere…), a oni koji idu u korak sa svijetom, (svijetom koji živi kao da Boga nema), bivaju još i nagrađeni za svoja krivovjerja.

Takva su eto vremena došla. Ali svako vrijeme je Božje vrijeme. I Bog ima zadnju riječ.

Molimo se da sa otpalim biskupima i mnogi drugi ne otpadnu od katoličke vjere, uključujući tolike mlade koji traže istinu.

Molimo se da i sami ostanemo vjerni Bogu pa i kad se čini da Bog predugo šuti. Istina je da je On stalno s nama, samo mi ga ne tražimo uvijek kako bismo trebali.

Isuse, oprosti nam što premalo molimo za svoje pastire od kojih neki kao da postaju Baalovi, a ne Tvoji. Želimo da se drže Tebe i da nam budu svijetlo, a ne uzrok žalosti.

Majko Marijo, pogledaj na svoje sinove i ne daj da upadnu u vrtloge zabluda. Isprosi im živu vjeru i bar nešto od revnosti svetoga proroka Ilije koji se nije bojao suprotstaviti Baalovim svećenicima i pozvati ih na vjeru u jednoga pravoga Boga.

(Napomena: Od 1997. Svjetski dan mladih prerasta u više dana susreta mladih s papom. Ove godine je to od 1. do 6.8.) 

Gospodin Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1,27), dao nam razum, slobodnu volju i učinio nas sposobnima ljubiti. Ljubav je najveći dar koji se može primiti i najveći dar koji se može dati drugima.

Nesebičan dar

Samo ljubav daje smisao životu čovjeka koji „ne može pronaći sebe u potpunosti osim kroz iskreno darivanje samoga sebe“ (Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes , 24).

Muškarac i žena imaju sposobnost voljeti, odnosno postati nesebičnim darom sebe svom supružniku, primljenim od Boga. Na taj način, kao supružnici, postaju izvor života i ljubavi za svoju djecu. I neoženjeni su pozvani na ljubav, koju trebaju izražavati na način koji odgovara njihovom stanju.

Ljubav je nesebično davanje, a ne traženje sebe

Sveti Ivan Pavao II piše:

“Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Čovjek ostaje biće koje je sebi nedokučivo, njegov život je besmislen, ako mu se Ljubav ne otkrije, ako ne upozna Ljubav, ako je ne dotakne i ne učini svojom, ako u njoj ne sudjeluje. Zato Krist Otkupitelj »u potpunosti objavljuje čovjeka samome čovjeku« ( Redemptor Hominis , 10).

Sposobnost biti potpuni dar drugima i izraziti ljubav sv. Ivan Pavao II. nazvao je „supružničko značenje tijela“. Napisao je:

„Jer tijelo, i samo ono, može učiniti vidljivim ono što je nevidljivo, duhovno i božansko. Stvorena je da prenese u vidljivu stvarnost svijeta otajstvo vječno skriveno u Bogu i da bude njegov znak« ( Teologia brak , 19, 4, str. 142).

Trebamo zapamtiti da su naša tijela hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,19), da smo tijelo Kristovo (usp. 1 Kor 12,27), njegovo djelo (usp. Ef 2,10) . Također se mora zapamtiti da ljudsko tijelo ne može biti „svedeno na dimenzije čiste materije. Jer to je duhovno tijelo, slično je duh tako duboko sjedinjen s tijelom da se na neki način može nazvati utjelovljenim duhom” (Ivan Pavao II., Poslanica obiteljima , 19).

Ljudsko tijelo je manifestacija, manifestacija osobe. Što god činimo s tijelom, činimo isto i s osobom. Tijelo utječe na dušu i duša utječe na tijelo. Dakle, namjerno i dobrovoljno počinjeni grijesi nečistoće vode čitavu osobu, tijelo i dušu, na put gubitka spasenja i ropstva zlim duhovima.

Sveti Pavao upozorava:

“ Čuvajte se bluda; sav čovjekov grijeh je izvan tijela; a tko god blud čini, protiv vlastitog tijela griješi” (1 Kor 6,18).

I podsjeća:

„Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se!  Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni razvratnici, ni muškoložnici, ni lopovi, ni pohlepnici, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega ” (1 Kor 6,9-10).

Sveti znak

Bog želi da sfera ljudske spolnosti bude mjesto doživljavanja njegove posebne prisutnosti, koja posvećuje i spaja supružnike u ljubavi i poziva na postojanje novih ljudi.

Bog također želi da spolni odnos muškarca i žene bude sveti znak sakramenta ženidbe. Tada supružnici postaju “jedno tijelo” i prenose jedno drugome sva duhovna i tjelesna bogatstva svoje ljudskosti, daju jedno drugome ljubav koju primaju od Krista.

Spolni odnos u Božjim planovima trebao bi biti izraz uzajamne ljubavi muža i žene u Kristovoj ljubavi.

Stvarna prisutnost Krista u sakramentu ženidbe prijeko je potrebna kako bi spolni odnos između muškarca i žene mogao izraziti istinu o ljubavi i biti izvor uzajamnog posvećenja.

Kad zaručnici izreknu bračni zavjet, Bog svojom stvaralačkom snagom čini da žena i muškarac jedno drugom postanu muž i žena. Ujedinjeni su tako snažnom sakramentalnom bračnom vezom da je jedino može raskinuti smrt jednog od njih.

Samo Gospodin Isus u sakramentu ženidbe daje pravo izražavanja međusobne ljubavi u spolnom odnosu. Ako mladić i djevojka imaju odnos prije braka, onda prenose laž i duhovnu smrt, krše Božju zapovijed „ne čini preljuba“, odbacuju Krista i Njegov nauk o važnosti seksa i braka. Tako sebi uzrokuju strašnu štetu, nanoseći smrt ljubavi.

Pokret čistih srca

Gospodin Isus daje nam shvatiti da možemo ljubiti samo čistim srcem. Čisto srce je dar koji Isus daje svakome tko traži taj dar. Put koji vodi do čistoće srca – piše Ivan Pavao II.

“To mora biti način obuzdavanja i kontrole želja, i to na samom početku, u još uvijek čisto unutarnjoj sferi” (Rim, 3. prosinca 1980.).

Stoga je potrebno svim srcem prionuti uz Krista i podvrgnuti se njegovom ozdravljenju od ovisnosti o raznim vrstama grijeha nečistoće.

Sami nismo u stanju nadvladati požude svojih očiju ili tijela, niti svoje osjećaje i želje podložiti zakonu ljubavi. Zato Gospodin Isus poziva sve da se pridruže zajednici Pokreta čistih srdaca, kako bismo ga svaki dan davali za ozdravljenje naših srca, ranjena grijesima i zarobljena sebičnošću – kako bi ih On ozdravio i omogućio čistu ljubav.

Zato odbaci sav strah i tjeskobu i idi na ispovijed; ispovjedite sve svoje grijehe Isusu, a nakon što ga primite u svetoj pričesti. predaj se Njemu izgovarajući molitvu povjerenja.

Molite riječi ove molitve svako jutro kako biste se sjetili svojih obveza i proveli ih u djelo. Nemoj se nikada obeshrabriti i ustati od svakog pada u ispovijedi. Molimo Vas da obavijestite našu redakciju o velikom događaju Vašeg učlanjenja u RCS i pošaljete nam svoje podatke kako bismo Vas upisali u  Knjigu čistih srca i uputili Vam poseban blagoslov.

Imajte neizmjerno povjerenje u Isusa i izrazite svoje djetinje povjerenje u ustrajnoj, svakodnevnoj molitvi. Na putu vjere i sazrijevanja ljubavi ne podliježite promjenjivim raspoloženjima i osjećajima.

Obavezno morate napraviti dnevni raspored u kojem ćete odvojiti vrijeme za molitvu, rad i odmor. Ako je moguće, svaki dan sudjelujte u Euharistiji i klanjajte se Isusu prisutnom u Presvetom Sakramentu. Pobrinite se da slijedite svoj dnevni raspored bez obeshrabrenja.

Zahtijevati od sebe; sustavno se bavite nekom vrstom sporta jer je to najbolji oblik odmora.

Također, nemojte gubiti dragocjeno vrijeme na neuredno gledanje televizije i besmisleno surfanje internetom.

U svakodnevnom stremljenju zacrtanom cilju nužni su odricanje i disciplina.

Samo tada će Isus moći izliječiti vaše ranjeno srce i oblikovati u vama lijep karakter.

Put vjere na koji nas Isus vodi nije lak, ali s druge strane, kada se njime ide svaki dan, jednostavno je fascinantan. 

Samo ona vodi do ljubavi, do potpune sreće u nebu.

Pošaljite svoja svjedočanstva uredništvu i podijelite blago vjere s drugima. Neka bude tvoja radost i ljubav koju nam Isus daje u otajstvu Božića.

Sve vas od srca blagoslivljam vlč .
M. Piotrowski TChr
s uredništvom

Izvor: Izvor – časopis – Ljubite jedni druge

Molitva Pokreta čistih srdaca

Gospodine Isuse, zahvaljujem Ti što me ljubiš bezgraničnom ljubavlju, koja me štiti od zla, podiže me od najvećih padova i liječi najbolnije rane. Dajem ti svoje pamćenje, um, volju, dušu i tijelo zajedno sa svojom spolnošću.

Obećajem da neću stupiti u spolne odnose do sklapanja sakramenta ženidbe. Odlučio sam ne kupovati, čitati ili gledati pornografske časopise, programe ili filmove. (Djevojke dodaju: “Biram se skromno odijevati i ni na koji način ne izazivam druge požudne misli ili želje”).

Obećajem da ću Te svakodnevno susretati u molitvi i čitanju Svetoga pisma te u čestom pričešćivanju. i u klanjanju Presvetom Sakramentu. Odlučujem redovito primati sakrament pomirenja, ne klonuti duhom i odmah ustati od svakog grijeha.

Gospodine Isuse, nauči me sustavnom radu na sebi, osobito sposobnosti kontrole spolnog uzbuđenja i emocija.

Molim te za hrabrost u mojoj svakodnevnoj borbi protiv zla, da se nikada ne drogiram i izbjegavam sve što stvara ovisnost, osobito alkohol i nikotin. Nauči me da se ponašam tako da mi LJUBAV bude najvažnija stvar u životu.

Marijo, Majko moja, vodi me putovima vjere do samog izvora ljubavi – do Isusa. Sa sv. Ivanom Pavlom II., želim se potpuno povjeriti Tebi: “Totus Tuus, Marijo!” U tvoje Bezgrješno Srce stavljam cijelog (sve) sebe, sve što jesam, svaki korak koji učinim, svaki trenutak svog života.

Blažena Karolina, isprosi mi dar čistog srca.

Amen!

Jordan Peterson zagonetna je osoba. Kontroverzan je otkada se odjednom pojavio na svjetskoj sceni kao učitelj odgovornosti, samodiscipline i političke nekorektnosti. Njegova stroga pravila za život donijela su mu divljenje mnogih mladih muškaraca, koji su se zahvaljujući njegovoj poruci osjetili snažnijima. Ljevica je pobjesnila zbog njegovog odbijanja da za vrijeme svojih sveučilišnih predavanja koristi izmišljene zamjenice. Njegov zajedljivi pristup liberalima i wokeismu (ekstremna progresivnost, op. prev.) iznimno ga je brzo učinio popularnim među konzervativcima, a tako je dobio i jako mnogo pratitelja iz Sjedinjenih Država i Kanade na YouTubeu.

Mnoge su također impresionirala njegova kvazireligiozna promišljanja puna biblijskih citata, a u kojima on zapravo nikada nije afirmirao postojanje osobnoga i kršćanskoga Boga. No predstavljao je „kršćanske” ideje na moderan, nekršćanski način, za koji se činilo da privlači mlade ljude, a to je za većinu kršćana dovoljno dobro. Iako ne ispovijeda nijednu vjeru, dao je naslutiti da cijeni Katoličku Crkvu, i to u tolikoj mjeri da su neki ljudi posumnjali da je on možda ipak katolik. 

No druga strana toga kanadskoga autora knjiških uspješnica samo još pojačava tajnovitost. Njegove su knjige obično ezoterične, i u njima često spominje moderne autore poput Darwina, Freuda, Junga, Nietzschea i Heideggera. Taj veteran kliničke psihologije predstavlja zbunjujuću mješavinu egzistencijalnih doktrina, psihoanalitičkih koncepata i istočnjačke misli, koja slabo nalikuje ičemu kršćanskome.

Još nešto iz njegove biografije: prije nekoliko godina stres uslijed nekoliko osobnih tragedija doveo ga je do ovisnosti o lijekovima protiv bolova. Došlo je do ozbiljne situacije, i liječio se u Rusiji. Nedavno je ostavio iza sebe tu ne posve jasnu kušnju, i pokušao se uz nove knjige i videa vratiti na svjetsku scenu.

Novi Jordan Peterson nema privlačnost onoga nekadašnjega. Njegova najnovija knjiga, „Izvan reda: 12 novih pravila za život” (Beyond Order: 12 More Rules for Life), nije se pokazala uspješnom poput njegovoga prvoga niza od 12 pravila. Više nema rasprodanih govorničkih turneja koje su ga učinile superzvijezdom.

U ovoj novoj životnoj fazi upravo je objavio video-podcast koji će zasigurno šokirati mnoge koji su Jordana Petersona pratili kao konzervativnoga mislioca.

U ovoj epizodi koja potkopava tradicionalni moral na načine koji čovjeka ostave poprilično zaprepaštenim nema ničega konzervativnoga.

U intervjuu s Daveom Rubinom, „oženjenim” homoseksualcem, dr. Peterson razgovarao je Peterson razgovarao je o temi „Gay roditeljstvo: obećanja i opasnosti”.

Dave Rubin je novinar, komičar i „konzervativni” politički komentator. Najpoznatiji je kao domaćin emisije The Rubin Report („Rubinovo izvješće”), koja se prikazuje na internetskoj televizijskoj postaji BlazeTV. Tema epizode bila je namjera Davea Rubina da postane roditeljem. Još više zabrinjava to kako voditelj usmjerava razgovor kako bi takvo roditeljstvo zvučalo konzervativno u usporedbi s radikalnijim woke (progresivnim, op prev.) establišmentom.

Prvi je problem njegovo iskreno priznanje da je istospolni „brak” postao normalan.

Dr. Peterson postao je kontrakulturnim junakom jer je nekad odbijao koristiti zamjenice koje ne odražavaju biološku stvarnost, a sada mu u podcastu nije problem Rubinova partnera nazivati njegovim „mužem”, što predstavlja društvenu nemogućnost.

On se u razgovoru prema toj novoj „obitelji” odnosi kao prema nečemu stvarnome, a ne lažnome. Tako Dave Rubin govori o formiranju homoseksualne „obitelji”, pa čak i o tome da „ima” djecu (uz pomoć surogatmajke). Čak zajedno nagađaju o tome kako riješiti problem manjka majke uz prisutnost brižnoga muškarca, i pozivanje u posjet žena koje bi bile uzori djeci, i pomagale pri odgoju unutar Rubinovoga istospolnoga domaćinstva. Dr. Peterson traži načine da prati evoluciju obitelji uključujući i jedan istospolni izraz. „Ovo je političko pitanje. Pokušavamo ocrtati put”, kaže on, a kasnije zaključuje kako izgleda da je sama kultura odlučila da je gay „brak” postao „dijelom same strukture braka”.

No glavni znak kapitulacije nalazi se u nekoliko spominjanja braka kao „zajednice dvoje ljudi”. To udaljuje je od jedine definicije koja može opisati  brak: doživotna zajednica muškarca i žene radi razmnožavanja, obostrane ljubavi supružnika te odgoja i obrazovanja djece. Darvinist kao i uvijek, dr. Peterson kao da krivi kulturu za određivanje toga što bi brak trebao biti, no ipak prihvaća presudu kulture kako bi proširio definiciju i u nju uključio istospolni „brak” i roditeljstvo. 

Drugi je problem s ovom emisijom dr. Petersona njegov pokušaj da istospolni „brak” označi kao nešto konzervativno. On to čini dajući naslutiti da se izrazito seksualiziran homoseksualni način života može ukrotiti ovim „brakom”, i da ta nova kreacija može biti konzervativna sila u obrani obitelji. „Mi sada promatramo kako stari svijet odlazi, a ulazimo u ovaj novi svijet”, tvrdi Dave Rubin, govoreći o svojemu budućemu roditeljstvu. „Mislim da sam i ja dio ovoga novoga konzervativnoga svijeta.” Ovaj je razgovor prepun spominjanja važnosti obitelji i njezine obrane. Dvojica sugovornika čak priznaju da je „idealna” obitelj ona sastavljena od muškarca i žene, i njihove vlastite, biološke djece. No budući da gotovo svatko zakazuje pri slijeđenju ideala, dr. Peterson smatra da je nerazumno isključivati ovu neidealnu, istospolnu „obitelj” iz normi civiliziranoga društva. Prema tome, tradicionalne obitelji ne bi se trebale suprotstavljati istospolnoj „obitelji”, nego je prihvatiti kao saveznika. Mit o kroćenju homoseksualaca brakom dugo se koristi kao način zadobivanja potpore istospolnim „brakovima”, no izgleda da to kroćenje nije uspjelo. Čak i dr. Peterson priznaje da su se optimističniji konzervativci nadali da će se otvaranjem vrata „braku” homoseksualaca za nj postići neka vrsta normalnosti. To je dovelo samo do još radikalnijih zahtjeva.

Čak i Dave Rubin shvaća da se ta radikalizacija dogodila, i „suosjeća” s bojaznima konzervativaca. Dr. Peterson taj mit o kroćenju diže na još višu razinu insinuiranjem da bi društvo moglo biti krivo za pretjerani i raskalašeni homoseksualni promiskuitet, i to zbog manjka u prošlosti struktura poput „braka”, koje bi mogle te energije preusmjeriti u konstruktivnije svrhe. Tvrdi da bi neprijateljstvo i neprihvaćanje čak moglo „izazvati prkosnu buntovnost, jer znate što se događa kada nekome ne dopuštaju da bude ono što jest”.

Posljednji je problem još bizarniji. On se sastoji od uvjerenja da homoseksualni brak može predstavljati silu u borbi protiv woke establišmenta i „transseksualne” revolucije, koja je sada najmodernija stvar u sklopu seksualne revolucije. Takav je savez riskantan. Od konzervativaca se traži da prihvaćajući ovu ideju poduzmu „skok” u nepoznato. Ova dvojica ne nude dokaze o tome hoće li ovo prihvaćanje imati ikakvih rezultata. Važno je „voditi ovakve razgovore”. Tijekom razgovora priznali su da u povijesti ove problematike nema dobrih stvari. Ustupci jučer dani homoseksualcima doveli su do današnjih „transseksualnih” zahtjeva.

No slučaj Davea Rubina trebao bi predstavljati moguću iznimku, samo kada bi bio prihvaćen.

„Što s konzervativcima koji su se brinuli da ćemo upravo ovdje i završiti? Ja bih u jednome smislu trebao biti njihov najveći junak”, ustvrdio je Rubin, „jer ‘To je netko tko je htio stupiti u civilizirano društvo, htio je afirmirati većinu vremenom iskušanih ideala, za koje smo se dugo borili, i tko je htio pomoći obraniti taj svijet.”  Poruka je ta da je homoseksualna revolucija – revolucija iz prošlosti, a danas se moramo usredotočiti na „transseksualne” revolucionare. Dakle, dvojica govornika sebe predstavljaju kao branitelje sadašnjih, abnormalnih „društvenih normi”. Bune se protiv woke establišmenta, „transseksualne” tiranije, rodne teorije, i „pripremanja” djece za pedofiliju (izv. child grooming, op. prev.).

I dr. Petersonu i Daveu Rubinu privremeno su zatvoreni računi na Twitteru zbog „transfobičnoga” sadržaja. No konzervativno je iskustvo takvo da su takve revolucije dio jedinstvenoga procesa, i da su one ujedinjene u svojoj doktrini i djelovanju. Vode do uništenja kršćanske civilizacije jer povrjeđuju moralna načela. Dugina ih  zastava sve skupa ujedinjuje protiv morala. Ovaj istraživački „razgovor” svoju pogrješnu poruku predstavlja u sentimentalnome ozračju emocija i simpatije između dvojice prijatelja. To nije mjesto za ovakve razgovore. Oni pripadaju u sferu morala.

Predodžba o grijehu ili nemoralnosti homoseksualnih čina posve je odsutna iz ovoga „razgovora”. Također se ne uzima u obzir ni učinak takvih „obitelji” na djecu. Pretpostavlja se da je sve to ispravno, iako pomalo neregularno. Ta je dvosmislenost uvijek bila problematična kod Jordana Petersona. Kao čovjek bez vjere, on nema čvrstoga uporišta u kršćanskome ili  katoličkome moralu.

Njegova izrazito evolucionistička filozofija ljudima dopušta da promijene svoj moral onda kada društvo ili evolucija to smatraju nužnim.

Njegove egzistencijalističke ideje ne definiraju solidno ljudsku prirodu, koja tada postaje određena kulturom. Zaključci ovoga podcasta o „roditeljstvu” predvidljivi su.

Svi moderni revolucionarni autori koje on citira i cijeni ih pokazuju u tome smjeru. Ondje gdje se grijeh ne uzima u obzir, sve je moguće. Kada je osobni Bog u najboljemu slučaju mitologizirana priča koju je „izmislila kolektivna mašta”, nema nikoga koga bi se poznavalo, koga bi se ljubilo, i kome bi se služilo, osim – samoga sebe.

Dr. Peterson poznat je po svojim pravilima za život.

Neka od njih su Neka od njih su čisto zdravorazumska, a neka su blesava (12. pravilo: „Pomiluj mačku koju sretneš na ulici.”) Nekim su ljudima ova pravila donijela nečega dobroga, budući da se njima nastoji usaditi osjećaj odgovornosti i svrhovitosti u postmodernoj pustoši. Bez ispravnoga razumijevanja svetosti i našega konačnoga cilja u Bogu, takva  pravila nikada ne mogu u potpunosti zadovoljiti, i na kraju čovjek ostane frustriran. No Katolička Crkva ima istinska pravila za život. Njezina učenja sadržavaju vječnu mudrost, koja vodi ljudske čine prema traženju istine, ljepote, dobrote i uzvišenosti, što će ljude dovesti k Bogu. Crkva naučava moralni zakon koji ljudima omogućava da žive krjeposnim  životom, a prema svojoj naravi. Crkva razumije stvarnost Križa, koja ljudima pomaže prihvatiti trpljenja i patnju koje život donosi.

Dr. Peterson, koji u dvije knjige predstavlja 24 pravila, zaboravlja viša pravila, koja uvažavaju istinu, a ne popularnu psihologiju. Najbolje je početi s deset temeljnih pravila, zvanih Božjim  zapovijedima, i graditi na njima.

Izvor: https://www.crisismagazine.com prijevod: https://mladosunce.com

Video igrica, Fortnite Battle Royale, uznemirava mnoga kućanstva: roditelji pričaju horor priče o mladim sinovima koji je igraju bez prestanka i odjednom postanu nasilni prema onima koji se protive njihovom igranju.

Za one koji nisu upoznati s Fortniteom , to je iznimno popularna brza videoigra koja je objavljena u ljeto 2017. Otada je prikupila  više od 200 milijuna registriranih igrača diljem svijeta. Svaka igra uključuje stotinu igrača koji su bačeni na virtualni otok i pucaju jedni na druge sve dok jedan pobjednik ili tim igrača ne eliminira ostale igrače. Igra se nudi besplatno, ali igrači mogu i kupuju mnogo korisnih dodataka tijekom bitke.

Fortnite je napadnut iz mnogih kutova: neki jednostavno kažu da je loš za djecu. Drugi tvrde da stvara veliku ovisnost. Igrom gubi nebrojene sate koje je bolje provesti na konstruktivnije načine. A igra pucaj i ubij nedvojbeno je nasilna i koristi vulgarnost.

Izbjegavanje moralne osude
Sve su ovo valjani razlozi da budete protiv Fortnitea. Međutim, malo tko postavlja mučna pitanja: Je li Fortnite grešan? Vodi li to do grešnih djela? Može li njegovo igranje biti grešno?

Stoga bi donošenje moralnog suda o Fortniteu bio izvrstan način da se Crkva učini relevantnom. To bi pokazalo da Crkva ima mišljenje o određenim stvarima koje utječu na svakodnevni život ljudi. Nazivajući te stvari grešnima, vjernici bi se otvoreno sukobili s kulturom koju treba izazvati. Ljudi bi stvari nazvali pravim imenom.

Međutim, neka se izazivač pripazi. Oni koji stvari nazivaju grešnima navući će na sebe gnjev onih koji poriču grijeh. Budite spremni da vas osuđuju oni koji druge osuđuju.

Stoga će odgovor na pitanje je li Fortnite grešan biti bolan. Najbolje ga je popratiti logičnim objašnjenjem.

Odgovaranje na pitanje
Najbolji način da procijenite Fortnite je analizirati njegove loše učinke . Izvještaji s bojišta nebrojenih domova vrlo su inkriminirajući.

Djeca, posebno dječaci, ne spavaju od igre. Oni se izoliraju i postaju grubi, nasilni i nemilosrdni. Neki se debljaju zbog nedostatka tjelesne aktivnosti. Drugi gube na težini zbog odbijanja jesti zbog intenzivnog igranja igara. Neki kradu novac kako bi platili dodatke za igru. Stres za obitelji je ozbiljan jer igrači gube interes za obiteljske stvari, ne slušaju roditelje i stvaraju sukobe.

U moralnim raspravama često se zanemaruju roditelji koji ne uspijevaju vježbati potrebnu hrabrost i ne obuzdavaju djetetovu opsjednutost igrom. Popuštaju izljevima bijesa svoje djece i dopuštaju im da se prepuste takvom ponašanju.

Sve te loše posljedice uključuju grijeh. Grijeh uvijek dovodi do samouništenja i sukoba poput onih koje uzrokuje Fortnite. Ovakva ponašanja mogu biti čak i smrtno grešna ako uključuju svojevoljno ponašanje koje je ozbiljno štetno za njih same i one oko njih. Oni su prije svega grešni jer vrijeđaju Boga djelujući protivno poretku koji je on zaveo u društvu.

Neće sve epizode igre uzrokovati ovakva ponašanja. Međutim, kada Fortnite potiče ta djela, igra postaje agent koji olakšava grijeh i mora se izbjegavati.

Igrači Fortnitea griješe protiv umjerenosti .

Branitelji Fortnitea reći će da igra nije grešna jer pravi problem nije igra, već način na koji igrači koriste igru ​​i koliko dugo je igraju. Nadalje tvrde da ako se igra umjereno, igra se može tolerirati, pa čak i poticati jer razvija korisne “vještine”. Na ovaj način, zagovornici se nadaju da će odvratiti kritike i insinuirati da većina igrača može nastaviti igrati Fortnite “umjereno”, bez rizika za svoje duše.

Međutim, takvi promotori ne razumiju pravu prirodu igre. Gore navedeni grijesi samo su posljedice strukturnog dizajna Fortnitea. Igra nije zamišljena za umjereno igranje. Ima ugrađene značajke koje ga čine krajnje neumjerenim i stoga grešnim.

Umjerenost je vrlina kojom se upravlja i umjereno prirodnim apetitima i strastima u skladu s normama koje propisuje razum. Kad ljudi nisu u stanju upravljati svojim apetitima i strastima, čine grijeh neumjerenosti.

Fortnite je napravljen da se dopadne mladim dečkima koji lako mogu izgubiti kontrolu nad svojim strastima. 

Mladi su posebno osjetljivi na Fortniteovu neumjerenost. Psiholozi već dugo upozoravaju da mala djeca imaju sustave samokontrole koji nisu u potpunosti razvijeni. Igre kao što je Fortnite potiču oslobađanje dopamina, hormona zadovoljstva koji uzrokuje vrlo ovisno ponašanje , poput onog kod droga.

Nova tehnologija i programiranje učinili su Fortnite privlačnim, interaktivnim i uzbudljivim. Njegovi brojni potencijalni zapleti i platforma za više igrača stimuliraju mozak i tjeraju igrače da još više žude za njim. Poput automata za igre na sreću, tvorci igrica uveli su nepredvidive i promjenjive rasporede nagrada koji također otežavaju isključivanje.

Stoga je glavni problem Fortnitea to što potiče neumjerenost. Potiče pojavu tjeskobe, depresije ili poremećaja raspoloženja koji se manifestiraju u interaktivnim medijskim okruženjima. Neće svaka epizoda uključivati ​​grijeh neumjerenosti. Međutim, kada igra uzrokuje ove krajnje neuravnotežene pozicije kod igrača (a to se često događa), ona postaje grešna i treba je izbjegavati. 

Kada igranje igrice prijeti rušenjem obitelji, to je također grešno i roditelji bi trebali poduzeti mjere protiv toga.

Poricanje grijeha
Takva će razmatranja neizbježno iritirati one koji vide igre poput Fortnitea kao priliku za zabavu i razonodu. Iako igra uništava živote mnogih igrača, zagovornici igre radije bi živjeli u poricanju njezinih opasnosti. Najvjerojatnije će kritizirati one koji se protive Fortniteu kao krute i netolerantne.

Pravi razlog za ovo neprijateljstvo je poricanje grijeha i moralnog zakona. Stoga je osuda Fortnitea podsjetnik da grijeh postoji. Mora se izbjegavati donošenje moralne presude jer je štetna i neosjetljiva za one koji griješe.

Odbijajući priznati pojam grijeha, ova sekularna perspektiva niječe kršćanstvo. Jer ako grijeh nije stvaran, onda naše otkupljenje po našem Gospodinu Isusu Kristu postaje neshvatljivo i Crkva gubi svoju logičnu vezu s poviješću i životom.

Stalna borba Crkve sa suvremenošću odavno je pretjerana. Progresivni elementi unutar Crkve inzistirali su na tome da se Crkva prilagodi svijetu i da ne govori o grijehu. Kao rezultat toga, Crkva se povukla iz mnogih kulturnih rasprava koje uključuju crkveni nauk i njezino posvećujuće poslanje. Takvo povlačenje olakšava slobodnu vladavinu grijeha posvuda.

Traženje rješenja
Zato je toliko važno da Crkva progovori protiv grijeha i kulture. Crkva mora raditi na posvećenju duša. Ona treba iznijeti svoje stavove i hrabro se suprotstaviti igrama, modi i opcijama zabave koje razaraju moral društva. Ona mora predložiti moćne i čudesne alternative u skladu s ljudskom prirodom i praksom vrline.

Kada se pojavi nešto poput Fortnitea, Crkva se ne bi trebala bojati zauzeti stav, makar on bio i nepopularan. Mnogi katolici žude za vodstvom u ovom pitanju. Vrijeme je da Crkva ponovno preuzme ulogu u oblikovanju naše kulture.

Izvor: Ivan Horvat

Proživljavanje cijelog našeg života na društvenim mrežama pretvara nas u bezumne, samoopsjednute ambiciozne “influensere“, navodi nas na to da snimamo kontinuirane snimke, pravimo grimase pred kamerom, da zaboravimo na stvarni život koji prolazi pored nas.
Narcizam i taština su sve više u porastu. Dok su se u prošlosti to smatrali porocima, moramo priznati da se danas smatraju istinskim vrlinama. Ništa ne može stati na put “što impresivnijem selfie-u”.
Lažni zubi, lažni osmjesi, pačje lice, lažni ten, bezbrojni osobni portreti snimljeni tijekom svakog zamislivog trenutka čak i osobnog života dio su onoga što nazivamo našom novom “Instagram kulturom”.

Ali ovi kadrovi, ovaj beskrajni niz crtića, nisu stvarni život. Dapače, oni su isprazno zrcalo željenog života, blještavi artefakti onih koji nemilosrdno “pokušavaju impresionirati”, bez obzira rade li zapravo nešto stvarno važno ili ne.

Čini se da su društvene mreže (osobito Instagram) provele iznimno utjecajan društveni eksperiment, utječući na modu, osobne odnose, spojeve, zaposlenje, politiku i način na koji razmišljamo o sebi.

Način na koji vidimo i živimo život mijenja prizma refleksije prema paradigmi zbog koje svi gledaju u svakoga. Međutim, unatoč porastu ovog javno prihvaćenog narcizma, taština zapravo ostaje porok – negativna, čak i opasna povlastica, kako društveno tako i individualno.

Ne postoji svijet, online ili ne, u kojem se na taštinu ne gleda razumno kao na destruktivnu osobinu, jer stvara prenapuhana mišljenja, hvalisanje, ljubomoru, nepoštenje, lažno predstavljanje i, u konačnici, nesvjesnu egomaniju tiranika.

Iako smo svi u određenoj mjeri tašti, umjerenost (ili, kako je Aristotel mogao reći) ravnoteža je neophodna u svemu. Za blagostanje, zdravlje i dobar život.

Ali danas se svaki svakodnevni aspekt osobnog života mora uhvatiti, klasificirati i učiniti fascinantnim. Opsesija dovodi do fantastičnih retuširanja fotografija, kao što je sklonost stvaranju smiješnih lica i holivudskih osmjeha.

Ova ispraznost potiče fenomen “Instagram mode”, koji se temelji na pretpostavci da je svaka pojedinačna osoba potencijalno slavna osoba (influencer), tako da svaka osoba također mora nositi dizajnerske brendove. Dok su prije dizajnerske marke bile umjetničke kuće ili skupine modnih stručnjaka koji su pružali haute couture, sada je influencer s najviše sljedbenika onaj koji odlučuje što će postati moderno.

… Život se više ne živi onoliko koliko se nastoji zabilježiti. Nije čak ni registriran kao dokument koji se ostavlja potomcima, nego u društvenoj simulaciji samog života koji u praksi ne postoji. Pojedinac je heroj koji igra ulogu u vlastitom “filmu života”. …

Ova čudna promjena pogleda na svijet samo se povećava s mlađim naraštajima. S očitim gubitkom sposobnosti roditelja da dopuste djeci da se “dosade”, mnoga djeca više ne odrastaju s narativnom strukturom. Umjesto da gledaju filmove, a zatim slijede zaplet, oni se zabavljaju tabletima koji im pružaju praktički neograničenu ponudu YouTube videa za raspakiranje u monotonom ispiranju mozga besmislenih senzacija.

Ima desetogodišnjaka koji idu u školu s umjetnim trepavicama, lažnim tenom, lažnim noktima, koji ne mogu pozirati za fotku, a da ne naprave “pačje usne”. Toliko je endemično da neke škole moraju usvojiti politiku izravne prevencije kako bi izbjegle određena ponašanja. Za mlade odrasle osobe, čini se da postoji pomama za video tutorialima o šminkanju – šminka je sama po sebi postala znanost koja zahtijeva intenzivnu raznolikost dodataka kao što su highlighter, primer, štapići za konturiranje i sve vrste povezanih predmeta. Osim toga, sve o čemu govorite više nije samo za žene.

Feminizacija zapadnog muškarca nije tajna, već se otvoreno hvali kao postignuće. Razlozi za ovaj pomak i prema muškom nakon tisuća godina patrijarhata imaju mnogo mogućih izvora: feministička politika, nedostatak muških uzora, pretjerana upotreba plastike i niži testosteron zbog pretjerane upotrebe soje u komercijalnoj hrani. Ali ono što je možda više uznemirujuće od narcisoidne sklonosti jest koliko ti influenceri (i još gore, horde potencijalnih influencera) počinju nalikovati sterilnom “zgodnom” eksperimentu s mišem utopijom Johna B. Calhouna.

Calhoun je stavio četiri para miševa u veliki ograđeni prostor sa svim pogodnostima koje se mogu zamisliti za miševe: dozatori za vodu, neograničeni spremnici za hranu, gnijezda i potpuna odsutnost grabežljivaca. S tim u vezi Calhoun je rekao: “Uglavnom ću pričati o štakorima, ali moje misli su s čovjekom.” Dok su miševi u početku napredovali i bili plodni, nakon 600 dana, s još dovoljno prostora da udvostruče svoj broj, počeli su opadati, što je dovelo do izumiranja cijele kolonije.

Činilo se da su bez grabežljivaca, ili nevoljko, pa čak i bez potrebe za stjecanjem vlastitih resursa, jednostavno izgubili volju da krenu naprijed. Mladi miševi koji su se rodili nikada nisu naučili vještine preživljavanja, a uz to su, čini se, zaboravili i kako živjeti. Među aberacijama i lomovima društvenih normi do kojih je došlo u tom procesu bio je i fenomen “grupnih ljepotica” koje su sve vrijeme provodile čisteći i spavajući. Bili su konačna personifikacija života bez poteškoća i borbe.

Iako su bile ljepše nego ikad, izgubile su svaki interes za reproduciju i izumrle. Uostalom, nije tako utopijski.

Koja je pouka za nas u ovoj mračnoj i poznatoj analogiji? To je ovo: kada obilan luksuz ukloni izazov i odgovornost… samoizumiranje nije daleko.

Pa ti napuči usne i uzmi mobitel … ljudi gledaju.

Izvor: rt,com

U nastavku cijeli članak:

Šokantno priznanja pobačaja

Izvor: Časopis “Love one another” (Pl)