Među onima koji iskazuju podršku Stricklandu svakako valja spomenuti KARDINALA MULLERA,  ex prefekta Kongregacije za nauk vjere (a koja više ne postoji pod tim nazivom, već je taj najvažniji ured u Vatikanu papa Franjo preimenovao u Dikasterij za nauk vjere, kojim sada upravlja kontroverzni biskup, odnedavna kardinal, Victor Fernandez koji, između ostalog, podržava blagoslove istospolnih parova…).

BISKUP STRICKLAND je poznat po obrani života nerođenih, u vrijeme Korona-krize zalagao se za pravo na ne-cijepljenje upitnim, experimentalnim “cjepivima” , a svom nauku redovito podsjeća da moramo ostati vjerni Evanđelju Isusa Krista i Crkvi koju je Isus ustanovio, ne pristajući na to da se od Crkve radi neka nova ili drugačija Crkva.

Na njegovoj stranici možemo pročitati i pastoralna pisma koja je nedavno pisao kako bi utvrdio braću svećenike u vjeri. No, umjesto očinske papine podrške što je dobio? Apostolsku vizitaciju iz Vatikana! (moguće baš zato kako bi se moglo reći da je otišao sa službe nakon Vatikanske “inspekcije”) Nakon toga – tišina. Nikakve izjave o bilo čemu što bi se pokazalo ozbiljan razlog za uklanjanje sa službe biskupa biskupije Tyler u Teksasu. Kao da se koristila metoda zastrašivanja i kao da se očekivalo da sam odstupi sa dužnosti  – a samo zato jer želi ostati vjeran nepromjenjivom učiteljstvu Katoličke Crkve. A pošto nije želio sam odstupiti papa ga je sam razriješio dužnosti. I onda čitamo natpise: “Razriješen s dužnosti nakon apostolske vizitacije…”, a većina onih koji ništa ne znaju o biskupu Stricklandu i njegovim apostolskim nastojanjima,  tako olako mogu zaključiti da Vatikan (tj. papa) zasigurno ima neke razloga za svoje takvo postupanje.   A ima li zaista? Nitko ne zna za te “razloge”, osim pape, izgleda. (A možda se pravi razlog krije u govorima kao što je ovaj iz 2018. KRATKI VIDEO). I očito je da se biskup Strickland našao u situaciji kao i kardinal Muller, kad ga je papa Franjo, bez ikakva objašnjenja otpustio iz najvažnijeg ureda u Vatikanu.

U jednoj izjavi kardinala Mullera, prije nego se dogodilo ovo najnovije razrješenje, stoji:

Ono što se radi biskupu Stricklandu je strašno. To je zlouporaba božanskog prava episkopata.
-Kad bih mogao savjetovati mons. Stricklanda, on nikako ne bi trebao (sam) dati ostavku, jer bi se onda moglo oprati ruke od krivnje.

Nadalje, kardinal Muller objašnjava:

Prema zakonu pravednosti, Papa može smijeniti biskupa samo ako je učinio neko zlo (krivovjerje, raskol, otpad, zločin ili potpuno nesvećeničko ponašanje), na primjer pseudo-blagoslov koji vrijeđa Boga i vara ljude o njihovom spasenju – blagoslivljajući osobe suprotnog ili istog spola u izvanbračnim zajednicama.

Samovoljno razrješenje s mjesta biskupa u biskupiji u kojoj je biskupa postavio sam Krist kao vlastitog pastira potkopava Papin autoritet, kao što se povijesno dogodilo s nedostojnim pogađanjem za službu pod avignonskim papinstvom (ovaj gubitak povjerenja bio je jedan od glavnih razloga reformacijskog odvajanja kršćanstva od Katoličke Crkve i mržnje prema papi koji se svojim samovoljnim postupcima stavio na Božje mjesto).

Prema katoličkom nauku, papa ni na koji način nije gospodar Crkve, nego je, kao Kristov zastupnik za sveopću Crkvu, prvi sluga svoga Gospodina, koji je trebao reći Šimunu Petru, koji je upravo postao stijena Crkva: “Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23).
Papa nema ovlasti od Krista da zastrašuje i maltretira dobre biskupe koji slijede Krista Dobrog Pastira koji, u skladu s biskupskim idealom Drugog vatikanskog sabora, posvećuju, poučavaju i čuvaju Božje stado u Kristovo ime, samo zato što lažni prijatelji prokazuju te dobre biskupe papi kao neprijatelje,

dok heretički i nemoralni biskupi mogu raditi što hoće, odnosno svaki dan uznemiravati Kristovu Crkvu nekim drugim glupostima. 

*******

Biskup Strickland nakon razriješen nije ljut ili ogorčen. Njegova je snaga u euharistijskom Isusu i molitvi, osobito molitvi krunice.  Na nama je da molimo za papu i svećenike. U kratkom videu od minute možete poslušati biskupovu poruku – nakon razrješenja

Moje razrješenje s dužnosti dogodilo se 2017. Bio je to grom iz vedra neba. Dan prije bio je 29. lipnja, svečani blagdan Petra i Pavla i sjećam se da me papa Franjo zagrlio u dvorištu crkve pred svima, na kraju mise, rekavši mi da ima potpuno povjerenje u mene. Upravo mi je to rekao. Sljedećeg sam dana točno otišao na audijenciju u Apostolsku palaču kako bih mu postavio niz pitanja koja su ostala neriješena, bio je to rutinski termin za prefekta Kongregacije vjere.

Na kraju kratkog razgovora rekao mi je jezgrovito: «Završili ste svoj mandat. Hvala Vam na Vašem radu» ne dajući mi nikakav razlog, ali nije ga dao ni kasnije. Ograničio se samo na to da je dodao da će nakon ljeta te godine pronaći neki drugi zadatak koji će mi povjeriti. Od tada se ništa nije dogodilo. Još imamo jasno sjećanje na taj trenutak jer je bilo neočekivano.

Iako iznenađen, odgovorio sam da sam, kad sam došao u Rim 2012., ostavio katedru koju sam toliko volio i veliku biskupiju u Njemačkoj i nisam težio karijeri u rimskoj kuriji; Stigao sam u Vatikan samo da poslušam poziv Benedikta XVI. koji me želio uz sebe zbog moje teološke ekspertize, kako je sam nekoliko puta objasnio.

Je li papi Franji bilo neugodno dok vam je priopćavao tu neočekivanu mjeru?

Ne bih rekao da mu je bilo neugodno. Prije me pogodilo njegovo samodopadno lice. Nešto kasnije doznao sam da je Papa odmah nakon našeg razgovora, praktički čim sam izašao iz sobe, uzeo slušalicu kako bi nazvao isusovca Luisa Francisca Ladariju, sadašnjeg kardinala koji je kasnije imenovan prefektom Kongregacije za nauk vjere, na mom mjestu.

Rekao mu je da je zadovoljan kako je uspio riješiti stvar i što me je natjerao da odem, te je dodao da je dakle slobodan put za zadatak u Ladariji. Uvjeren sam se da je razmišljao o ovom koraku barem dva tjedna unaprijed, dok sam ja bio u neznanju o tome. Nitko mi nikada nije spomenuo ništa slično. Pa ipak, sve je već bilo spremno, čak i to priopćenje.

Puno sam razmišljao o ovom ishitrenom stilu i možda nisam bio previše iznenađen jer je već bilo takvih postupaka. U Kongregaciji za nauk vjere, primjerice, Papa je nešto ranije naglo smijenio neke svećenike. Odustati bez službe i to preko noći. Sjećam se da sam ih branio i čak sam otišao zastupati njihov slučaj u Santa Marti kako bih promijenio Franjino mišljenje, ali nije pomoglo. Ostao je uporan i nije htio čuti razloge. N

Nažalost, ovo modus operandi izazvao je mnogo nelagode u Vatikanu posljednjih godina.

S nekima od onih koji su tim istim uvjetima razriješeni dužnosti, objašnjavao sam da nitko ne može dovoditi u pitanje pontifikat, a trošio sam vrijeme i na razmišljanje o onima koji su izražavali ljutnju i raspirivali redove unutarnje oporbe.

Po mom mišljenju, dobro Crkve mora uvijek prevladati, mora ostati apsolutno načelo. Uvijek moramo težiti obrani jedinstva. U slučaju mog odlaska, saznao sam da je u bazi bilo niz pritužbi na moju strogost u pogledu doktrine, a zatim i zato što sam teolog i još k tomu Nijemac. […]

Izvor: La nuova bussola q. – Audio članak na yt VJERNI BOBU

( LifeSiteNews ) – Kardinal Gerhard Müller u nekim od svojih dosad najsnažnijih komentara o smjeru Katoličke crkve pod papom Franjom, opisujući sinodalni proces kao “neprijateljsko preuzimanje” Crkve koje prijeti “krajem” katoličanstva.

U eksplozivnom intervjuu održanom u četvrtak u EWTN-ovoj emisiji The World Over, bivši poglavar vatikanskog najvišeg doktrinarnog ureda je osudio  heterodoksne ideje koje je izrazilo vodstvo Sinode i u sinodalnim izvješćima te oštro osudio fokus inicijative za “samo-objavom” nasuprot katoličkoj vjeri.

“Ovo je sustav samo-objavljivanja i okupacija Katoličke crkve” i “neprijateljsko preuzimanje Crkve Isusa Krista, koja je stup Otkrivene istine”, rekao je kardinal Müller voditelju EWTN-a Raymondu Arroyu.

“Ovo nema nikakve veze s Isusom Kristom, s Trojedinim Bogom, i oni misle da je doktrina samo kao program političke stranke koja ga može promijeniti prema svojim biračima.”

Sinoda o sinodalnosti , koju je papa Franjo pokrenuo 2021., višegodišnji je proces koji uključuje prikupljanje mišljenja katolika laika – pa čak i nekatolika – u svakoj biskupiji u svijetu prije Biskupske sinode u Rimu sljedećeg listopada. Papa Franjo opisao je cilj Sinode kao stvaranje “drugačije Crkve”, a najviši sinodalni dužnosnici naznačili su da bi to moglo dovesti do promjena u crkvenom nauku i vodstvu .

Generalni referator Sinode, kardinal Jean-Claude Hollerich, izazvao je bijes i optužbe za krivovjerje ranije ove godine tvrdnjom da katoličko učenje o grešnosti homoseksualnih čina “više nije ispravno” i treba “reviziju”.

Nacionalna sinodalna izvješća iz više zapadnih zemalja također su istaknula pozive na doktrinarne promjene, uključujući homoseksualnost i ređenje žena, a službena vatikanska web stranica za Sinodu opetovano je razbjesnila katolike promičući homoseksualne veze i protivničke aktivističke skupine.

Upitan oblikuje li se sinoda o sinodalnosti kao “pokušaj uništenja Crkve”, kardinal Müller je oštro odgovorio:

• “Da, ako bi im to uspjelo, to bi bio kraj Katoličke Crkve.”

Usporedio je stanje sinodalnog procesa s krivovjerjem arijanizma i “marksističkim oblikom stvaranja istine”, inzistirajući da se katolici tome “moraju oduprijeti”.

“To je poput starih krivovjerja arijanstva, kada je Arije prema svojim idejama razmišljao što Bog može, a što Bog ne može”, rekao je kardinal. “Ljudski intelekt želi odlučiti što je istina, a što pogrešno.”

Čelnici Sinode “sanjaju o još jednoj crkvi [koja] nema nikakve veze s katoličkom vjerom” i “apsolutno su protiv” toga, oštro je rekao kardinal Müller.

“Oni žele zloupotrijebiti ovaj proces za pomicanje Katoličke Crkve ne samo u drugom smjeru, nego za uništenje Katoličke Crkve.”

“Nitko ne može napraviti apsolutni pomak i zamijeniti objavljeni nauk Crkve”, naglasio je, “ali oni imaju te čudne ideje”, poput one da je “nauk samo teorija nekog teologa”.

To uopće nije slučaj, naglasio je njemački prelat:

Apostolski je nauk odraz i očitovanje Objave Riječi Božje.

Moramo slušati Riječ Božju, ali u autoritetu Svete Biblije, Apostolske tradicije i Učiteljstva, i svih koncila koji su prije rekli da nije moguće zamijeniti onu Objavu koja je dana jednom i zauvijek u Isusu Kristu – nekom drugim objavom.

Izvor: Eksplozivni intervju – kardinal Muller – Lifesitenews.com – 7.10.2022.

• U svijetu u kojem su smisao i cilj ljudskog bića materijalno ograničeni na privremene i prolazne sadržaje (kao što su stjecanje moći, prestiža, novca, luksuza, užitaka),
  lakše je postati zanimljiv kao agent ovog programa «Novog svjetskog poretka bez Boga»
  (prema kapitalističkim ili komunističkim tumačenjima).
• “Što će čovjeku koristiti da dobije i cijeli svijet, ako dušu svoju izgubi?” (Mt 16,26).
  Želimo li biti Isusovi učenici, moramo poslušati i njegovu riječ:
  “Tražite radije njegovo kraljevstvo, a ostalo će vam se nadodati” (Lk 12,31). (…)
• (…) Ne postoji stroga suprotnost između vječnih/duhovnih dobara
  i vremenitih / propadljivih životnih potreba.
  Ali najprije molimo Boga, našeg Oca, da dođe Njegovo Kraljevstvo
  i da bude Njegova sveta Volja kako na nebu tako i na zemlji.
  A molimo i za kruh svagdašnji, oproštenje grijeha kao što i mi opraštamo onima koji nas vrijeđaju i spasenje od svih zala
  proizašlih iz naše grešne odvojenosti od Boga, kao ishodišta i cilja svakoga čovjeka.
• Svi tekstovi, vrlo obilni, ali ne previše duboki,
  ne bave se obnovom katolika u Kristu,
  nego prepuštanjem svijetu bez Boga.
  Jedina tema među svim temama je seksualnost.
  Međutim, ono se ne shvaća kao Božji dar koji je darovan ljudskim bićima kao stvorenim osobama (u našoj muškoj i ženskoj naravi),
  iz čega proizlazi odgovornost da kao otac i majka sudjeluju u djelu Božjeg stvaranja i univerzalne volje spasenja za vlastito potomstvo, …

Kardinal Marx i Georg Bätzing podržali su tekstove koji su od Pape tražili promjenu seksualnog morala, zaređivanje žena i vizije homoseksualnosti – što mislite o tomu?

• U tome postoje dvije pogreške koje samo teološki neupućeni mogu počiniti:
  1) Papa nema ovlasti mijenjati nauk Crkve,
  koji se temelji na Božjoj objavi.
  Time bi sebe uzvisio kao čovjeka iznad Boga.

2) apostoli mogu poučavati i naređivati ​​
samo ono što im je Isus zapovjedio da poučavaju (Mt 28,19).

O mogućim razlozima provođenja takve “reforme” Crkve

• Pate od činjenice da je crkveno učenje o braku i 6. i 9. zapovijedi
  Dekaloga u suprotnosti s glavnim uvjerenjima društva …
  Oni ne mogu podnijeti proturječnost s Božjom voljom u svom osobnom ponašanju niti podrugljive komentare svojih suvremenika o «katoličkom svijetu vjere i morala zaostalom u srednjem vijeku».
  Zato se i oni žele predstaviti kao moderni ...
  Žele biti tamo a ne biti viđeni kao autsajderi...

Mislite li da je Crkva u Njemačkoj izložena riziku da započne raskol s Rimom?

• U svojoj slijepoj oholosti ne misle na podjele, nego na preuzimanje sveopće Crkve.
  Njemačka je premala za njih da provode svoju vladajuću ideologiju.
  Oni tvrde da imaju vodeću ulogu u sveopćoj Crkvi.
  Riječ je ni manje ni više nego o tome da svojom mudrošću usreći cijeli svijet i “oslobodi zaostale i neobrazovane katolike i njihove biskupe iz drugih zemalja, uključujući i Papu, od tereta Božje objave i Zapovijedi”.
  Cilj je transformacija Crkve Trojedinog Boga u svjetovnu dobrotvornu organizaciju (NGO).
  Tada bismo konačno došli do “religije sveopćeg bratstva”  to jest do religije bez Boga objave u Kristu, bez Istine koja seže izvan konačnog razuma, bez dogmi i sakramenata kao nužnih sredstava milosti za spasenje,

– baš kako je to opisao veliki ruski filozof religije Vladimir Solovjev u svom spisu
Kratka povijest Antikrista (1899).

O budućnosti Katoličke Crkve na univerzalnoj razini

• Kad se vidi megalomanija naših političara i ideologa od Pekinga do Moskve i od Bruxellesa do Washingtona,
  ne može se očekivati ​​puno dobrog za budućnost čovječanstva.

Pravu budućnost za svakoga čovjeka u životu i u smrti
možemo očekivati ​​samo od Boga
koji je iz ljubavi dao svoga Sina za spasenje svijeta
(usp. Iv 3,16).

• U svijetu u kojem se ljudi umišljaju da su Bog,
  da stvaraju i otkupljuju sami sebe
  (usp. glavni savjetnik Novog svjetskog poretka: Yuval Noah Harari, Homo Deus),
  kršćani imaju samo svjedočanstvo Riječi i, ako je potrebno, krvi –
  da je samo Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista naš Spasitelj,
  jer je On pobijedio svijet,
  njegovu oholost i njegov grijeh
  i smrt, kao cijenu grijeha.

Tek kada se ne klanjamo “zvijeri” iz jame bezdana (bezbožnosti), njezinu kipu i njegovu lažnom proroku,
postižemo život i vlast s Kristom,
koja obuhvaća našu vremenitu i vječnu budućnost.
Jer vremenita i vječna smrt nema više vlasti nad nama (usp. Otk 20,6).

Imamo mir srca u Sinu Božjem
koji govori svojim učenicima:
“U svijetu ćete imati muku; ali hrabri budite:
ja sam pobijedio svijet»
(Iv 16,33).

lifesitenews.com – Teorija o papinoj ‘neograničenoj’ moći ‘u suprotnosti je s cjelokupnom katoličkom tradicijom’

U intervjuu za Kath.net, od 13.9. kardinal MÜLLER ističe neke karakteristike totalitarizma našeg vremena tj. Novog svjetskog poretka.

Između ostalog kaže:
“Totalitarizam je uvijek mržnja prema životu, preferiranje mehanički reduciranog nad živim i svetim. Kontrolna skupina je ta koja odlučuje TKO MOŽE ŽIVJETI, A TKO TREBA UMRIJETI.

U agresorskom ratu protiv Ukrajine, Putin je svojim vojnicima dao prevesti mobilne peći za kremiranje kako ne bi ugrozio svoju unutarnju moć slikama lijesova koji se vraćaju.”

U Sjedinjenim Državama, BIDEN najavljuje mobilne autobuse za pobačaj, opremljene za spaljivanje dječjih tijela, kako bi potkopao presudu Vrhovnog suda. To je demonstracija moralnog prijenosa moći i prava na ubijanje djece do malo prije njihova rođenja.
To je tim ozbiljnije … jer se I PUTIN I BIDEN izjašnjavaju kao kršćani.
Ali prvo se primjenjuje Božji sud, “zlotvori neće baštiniti kraljevstva Božjega”.
(usp. 1 Kor 6,10).

U Rusiji se kažnjavaju oni koji brutalnu invaziju na Ukrajinu nazivaju “ratom”,
a ne “specijalnom vojnom operacijom”.
Na Zapadu, svatko tko definira čedomorstvo u maternici kao ubojstvo ili se protivi tome pred klinikama za ubijanje,
biva izveden pred sudove. U Kini se trgovina organima provodi s okrutnim prezirom prema samoodređenju ljudi čiji se organi vade.
Suočene s teškim položajem žena u siromašnim zemljama, “zapadne” agencije u bogatim zemljama rade prljave poslove surogat majčinstva.
Ne radi se o noćnim morama koje se nakon buđenja rastvaraju u stvarnost, već o stvarnosti koja je postala noćna mora.

KRIST dao svoj život da mi živimo, dok VLADARI OVOG SVIJETA gutaju živote svojih podanika da bi oni živjeli još koji trenutak i na luksuzniji način…

Rilinger:
Je li konstrukt Novog svjetskog poretka definiran kao apsolutan i svet,
tako da je svaka kritika zabranjena?
Kard Müller:
Neosporan je znak totalitarnog režima kad se kritika kriminalizira. …

Pad Crkve u Njemačkoj i Europi nije uzrokovan sekularizacijom,
crkvenom borbom totalitarnih režima …
već nedostatkom vjere, slabošću nade i hladnoćom ljubavi krštenih katolika i krizmanika,
koji se radije daju prevariti zvukovima svjetskih sirena nego poslušati glas svoga Dobrog Pastira i slijediti ga– zaključuje kardinal Müller.

]]> https://magnifikat.hr/kardinal-muller-brani-poljskog-svecenika-kojeg-je-njemacka-tuzila-zbog-govora-mrznje/ Mon, 23 Aug 2021 18:44:24 +0000 http://magnifikat.hr/?p=9267 Kardinal Gerhard Müller javno je stao u obranu oca Dariusza Oko, poljskog svećenika kojeg je njemački sud kaznio zbog osude homoseksualnih predatora u Crkvi.

U intervjuu koji je prošlog tjedna dao za poljske novine Do Rzeczy, kardinal Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, rekao je kako se srami što je u njegovoj domovini (Njemačkoj) opet moguće “da bi poljski intelektualac mogao biti osuđen zbog poticanja na mržnju zbog objavljivanja činjeničnog izvješća.”

Müller se osvrnuo na nedavnu tužbu Njemačke protiv Oka, poljskog svećenika koji je objavio djela o homoseksualnim lobijima unutar Crkve. Autora knjige “S Papom protiv homohereze” njemački ga je sud optužio za “poticanje na mržnju” zbog članka koji je napisao o homoseksualnom klerikalnom zlostavljanju, i to nakon pritužbe vlč. Wolfganga Rothe, pro-LGBT svećenika u Njemačkoj.

Okružni sud u Kölnu tvrdio je da članak, naslovljen “O potrebi suzbijanja homoseksualnih klika u Crkvi”, predstavlja “poticanje na mržnju” prema homoseksualnim osobama. (?!) Sud je zatražio da Oko plati kaznu od 4.800 eura ili odsluži 120 dana zatvora, prema poljskom časopisu Wprost. Sud je navodno također optužio i vlč. Johannesa Stöhra, glavnog urednika časopisa Theologisches. Otac Oko se već žalio na presudu te se očekuje suđenje.

Müller je povukao paralelu između tužbe protiv Oka i progona poljskih intelektualaca za vrijeme okupacije Poljske od strane nacističke Njemačke, rekavši da bi ovaj slučaj trebao “pozvati na alarm među povijesno obrazovanim ljudima”. Spomenuo je “izvjesnog odvjetnika koji je kao takozvani “generalni guverner” poslao sve profesore iz Krakova u koncentracijske logore.” Ovo se nesumnjivo odnosi na Hansa Franka, poznatog i kao “poljski mesar”, koji je postao generalni guverner nacističke okupirane Poljske 1939.

Kardinal je također pohvalio Oka zbog toga što je govorio protiv homo-hereze u Crkvi i opisao je Okovo djelo kao “hrabar čin koji zaslužuje poštovanje svih pristojnih ljudi”.

Ponovio je riječi svećenika-profesora i osudio kaznena djela “pojedinaca koji žive u Crkvi, ali se kriju iza štita nekažnjivosti koji im pruža njihova funkcija”, dodajući da te osobe “vode brojne mladiće u propast”.

Kardinal je također ukazao na licemjerstvo njemačkog sudskog sustava, tvrdeći da sudovi nikada ne reagiraju kada se tisuće nevinih svećenika bez razloga naziva “zlostavljačima djece” jer ti napadi spadaju u kategoriju “slobode izražavanja”.

“Jesmo li se vratili do točke u kojoj su krivci zaštićeni, a nevini kažnjeni?”, upitao je Müller.

Izvor

Snimka zaslona – kath.net.

Odmah nakon inauguracije ”katolik” Joe Biden obećava da će se boriti za “pravo na pobačaj”. Pobačaj se opisuje kao “briga za zdravlje”. Joe Biden tvrdi da je pravo na izbor – tj. Pravo na pobačaj teško napadnuto u posljednje četiri godine (a posljednje četiri godine je, podsjetimo se, predsjednik Trump bio pro-life, stajao u borbi za prava nerođenih, sudjelovao u Hodu za život) te obećaje, skupa sa potpredsjednicom Kamalom Harris, kako će osigurati da svi imaju pristup “medicinskoj skrbi” bez obzira na prihode, rasu itd.  

Američki biskupi su Bidenovu izjavu okarakterizirali kao “duboko zabrinjavajuću”. Predsjednik Američke biskupske konferencije Jose Gomez naglašava da “trajna nepravda POBAČAJA” ima “izvanredni PRIORITET”.   

U izjavi piše kako je duboko zabrinjavajuće i tragično da predsjednik pohvaljuje presudu Vrhovnog suda (Roe protiv Vade) kojom se novorođenoj djeci uskraćuje njihovo najosnovnije ljudsko pravo, pravo na život, pod maskom “zdravstvene skrbi”. Podsjeća katolike na Katekizam te da Crkva od prvog stoljeća uči da je moralni prijestup poticati pobačaj. To učenje Crkve se nije promijenilo i ne može se promijeniti. Vladini službenici, nastavlja nadbiskup, odgovorni su ne samo za svoja uvjerenja nego i za učinke svojih javnih djelovanja.  

O. Dave Pivonka, predsjednik Franjevačkog sveučilišta Steubenville, također je odgovorio na predsjednikovu izjavu rekavši da je ta izjava agresivna i žalosna za katolike u svijetu – jer “krše dostojanstvo ljudske osobe” i “krše nauk Crkve”(za Catholic News Agency)  

Kardinal Müller, ex prefekt Kongregacije na nauk vjere, je na tu temu razgovarao sa uredništvom Kat.net-a te rekao da ne može podržati političara koji zagovara pravo na pobačaj. Ne može ga se podržati zato što gradi stanove tj. zbog nekog relativnog dobra, a onda zbog toga prihvatiti i ono što je apsolutno zlo (pobačaj).  

 NE MOŽE SE RELATIVIZIRATI  PITANJE VRIJEDNOSTI LJUDSKOGA ŽIVOTA jer se to protivi katoličkoj vjeri.  

Podsjeća na katoličko učenje o pobačaju: „Bog, Gospodar života, dao je ljudima visoku zadaću očuvanja života, koja se mora ispuniti na human način. Život stoga ga treba zaštititi s najvećom pažnjom od začeća. Pobačaj i ubojstvo djeteta gnusni su zločini “ (Vatikan II,  Gaudium et Spes, 51). 

Na pitanje o tom kako on gleda na izjavu američkih biskupa i na prigovaranje nekih – kao što je kardinal Blaze Cupich (na svom twitter profilu) – koji je izjavu biskupa ocijenio “brzopletom” i nepametnom – kardinal Muller odgovara da se uloga biskupa razlikuje od uloge političara te da bi bili lažni apostoli ako bi relativizirali moralni zakon zbog svoje političke sklonosti, sklonosti ovoj ili onoj stranci.  Podsjeća pri tom na situaciju kad su političko-religiozni vladari htjeli apostolima zabraniti naviještanje Kraljevstva Božjeg pod prijetnjom kazne odgovorili su: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima” (Dj 5,29) 

Joe Biden kao političar mora se boriti protiv zla, a ne ga promicati. Političari nikada ne smiju sudjelovati u zlu, aktivno ili pasivno. Moraju se barem buniti protiv toga i koliko je moguće oduprijeti se, čak i ako su zbog toga diskriminirani. 

Apsurdno mišljenje uvuklo se među katolike – da je vjera privatna stvar i da se zlo može dopuštati, odobriti, promicati u javnom životu, govori kardinal Muller.  

U SAD-u, kao što je to sada slučaj u Španjolskoj, nema sumnje da će katoličke škole, bolnice i druge javno financirane neprofitne institucije biti prisiljavane na nemoralno ponašanje ili biti zatvorene ako ih krše... Više na kath.net

U svjetlu nedavnih i kontroverznih riječi pape Franje podržavajući civilno partnerstvo za istospolne parove, kardinal Gerhard Müller objasnio je u novom današnjem intervjuu u Italiji prirodu papinstva i ograničenja njegovih ovlasti. Inzistirao je na tome da Papa mora služiti Bogu i njegovom učenju, dodajući da postoje trenuci u kojima katolici “moraju kritizirati mnoge ideje i postupke pojedinih Papa”. Takvo propitivanje, međutim, ne dovodi do “propitivanja božanske misije i mandata Pape kao Petrovog nasljednika”, objasnio je Kardinal.

Riječi kardinala mogu biti korisne mnogim katolicima koji se suočavaju sa situacijom da moraju proturječiti vlastitom Papi.

U razgovoru s talijanskim novinama La Verità , o nedavnim papinskim riječima o istospolnim civilnim zajednicama, kardinal Müller istaknuo je kako ta “privatna pastoralna razmišljanja” Pape “nisu locus theologicus” i “nemaju autoritet za katoličkog kršćanina . “

“Vjera proizlazi iz Božje objave, a ne iz manipulativnih formulacija…  ” izjavio je bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere.

Također je inzistirao na tome da je “brak cjeloživotna zajednica između muškarca i žene”, dodajući da je “svako spolno zajedništvo izvan braka objektivno težak grijeh”.

U novom dokumentarnom filmu koji je premijerno prikazan u Italiji 21. listopada, papa Franjo pozvao je na legalizaciju homoseksualnih civilnih zajednica. Govoreći o homoseksualnim civilnim partnerstvima, rekao je, „Ono što moramo stvoriti je zakon o civilnom partnerstvu. Na taj su način zakonski pokriveni. Zauzeo sam se za to.”

Dalje komentirajući ove riječi koje dolazi od pape, kardinal Müller ističe da su papinske granice definirali Vijeće u Firenci, kao i Prvi i Drugi Vatikanski sabor, te da je „autoritet papinskog učiteljskog i upravnog ureda se ne temelji na ograničenoj osobnosti bilo kojeg okupatora Petrovog prijestolja. “

Počevši od Petra, objasnio je prelat, papin se autoritet temelji na “božanskoj misiji”. „Njegov autoritet koji poziva na vjersku poslušnost svih katolika”, nastavio je Müller, „samo je ispovijedanje onoga što mu je otkrio nebeski Otac: naime, da Isus nije samo neka vrsta proroka ili moralnog modela , nego, bolje reći, Sin Božji (Mt 16,16) “, to jest,„ Sin Presvetog Trojstva, Koji nam je objavio svoga Oca (Mt 11,27) i kome – kao Sinu – data je sva sila na nebu i na zemlji. ”

“Apostoli i njihovi nasljednici”, nastavio je kardinal Müller, “poučavaju samo ono što im je dao Isus.”

U tom je smislu vjerska poslušnost ovdje dio „natprirodne vjere, koja je izravno usmjerena na Boga koji to ne čini i ne može zavarati“. Takvo učenje tada isključuje “slijepu poslušnost prema čovjeku, kao što je poznato u totalitarnim sustavima i njihovom kultu ličnosti njihovih vođa”.

Na pitanje La Verita o činjenici da svojom novom izjavom Papa zapravo proturječi tekstu magisterija Kongregacije za nauk vjere 2003. godine u kojem je presuđeno da Crkva ne može priznati civilne zajednice istospolnih parova, Nijemac prelat je objasnio:

Prije svega, Papa mora biti u skladu s Otkrivenjem, jer se to može naći i svjedočiti u Svetom pismu i u apostolskoj predaji. Tada također mora prepoznati sve dogmatske odluke prethodnih vijeća i papa. Ni trenutni Papa ni njegovi prethodnici ne mogu nametnuti vlastita subjektivna uvjerenja (o svjetskoj politici, obrazovanju djece ili umijeću kuhanja) cijeloj Crkvi.

Kardinal Müller jasno je stavio do znanja da se “može i mora kritizirati mnoge ideje i postupci pojedinih papa, a da se ne dovodi u pitanje misija i mandat pape kao nasljednika svetog Petra.”

Iako je Isus postavio svetog Petra prvim papom, ali u isto vrijeme Isus ga je također “žestoko kritizirao”, posebno zbog negiranja Krista tijekom njegove muke.

Stoga su sveti Jeronim, sveti Augustin, kao i sveti Toma, hvalili svetog Pavla zbog njegove hrabrosti, “njegove najžešće kritike Petra”, a istodobno su hvalili svetog Petra zbog “poniznosti, s koji je prihvatio ovu bratsku ispravku «. U to je vrijeme, nastavio je njemački kardinal, „St. Petar je činio neizmjernu službu za jedinstvo Crkve. ”

Müller je predstavio ovu situaciju između svetog Petra i svetog Pavla – gdje se sv. Pavao usprotivio sv. Petru u lice – kao uzor našoj Crkvi i danas: „Uloga primata Rimske crkve uvijek moraju voditi dva apostolska viteza koji su svojom mučeničkom krvlju kupili za Rimsku crkvu primat u zajedništvu s biskupskim mjesnim crkvama.”

Ovdje je kardinal Müller također inzistirao da su u povijesti Crkve postojali trenuci u kojima su pape u prošlosti griješili. “Povijesno se događalo da su čak i pojedini pape bili nesigurni u pogledu pitanja vjere ili čak ozbiljno pogriješili.”

Ovdje nas je njemački kardinal podsjetio na vrlo ograničenu narav dogme o papinskoj nepogrešivosti. Nepogrešivost stupa na snagu tek kad papa govori „ex cathedra “ i cijeloj Crkvi predstavi „otkriveni nauk vjere“. Dakle, papa ne može Crkvi “nametnuti” svoje “subjektivne vrijednosti i ograničene filozofske i teološke teorije”, kao da su “otkrivene od Boga”.

Prelat očito kritizira svaki novi koncept otkrivenja prema kojem bi nova nadahnuća mogla voditi papu da nadiđe ono što je oduvijek učila Katolička crkva.

Ovdje Kardinal odbacuje svaku teoriju prema kojoj postoji trajna objava i da je papa Franjo sada božanski nadahnut u svojim novim idejama.
“Objava je definitivno završila u svojoj konstitutivnoj stvarnosti smrću posljednjeg apostola“, inzistirao je Müller. „Pape i biskupi samo su Kristovi sluge i svjedoci jednom zauvijek Božje objave u Isusu Kristu, a ne primatelji nove objave koja nadilazi Krista ili ga čak svodi na preliminarnu fazu do višeg znanja o Bogu . ”

Bilo koji „pseudo-intelektualni razgovor o promjeni paradigme“ ovdje se jasno ocjenjuje kao „neskrivena hereza koja krivotvori Riječ Božju i koja vino bračne gozbe iz Kane pretvara natrag u vodu“.

U tom smislu ne postoji način da se “apsolutizira crkveno-politička moć Pape i njegove misije”, i, prema tome, kako je izjavio kardinal Müller, “s pravom branimo autentično učenje o papinstvu prema onim katolicima” koji to čine tako.

Life site news

«Ovaj virus predstavljao je tragediju za mnoge ljude. Upravo iz tog razloga Crkva ima zadatak ponuditi viziju ljudske patnje i postojanja u perspektivi vječnog života, u svjetlu vjere. Suspenzija Misa s ljudima je odricanje od nečijeg zadatka, to je snižavanje Crkve u ovisnost o državi. To je neprihvatljivo. ”

U svim religijama ljudi se mole.
A postoje također i molitvene formule.  Posvuda molitva izražava stav koji čovjek ima prema zemaljskom postojanju na zemlji s obzirom na to da postoji i jedna natprirodna moć. Sličnost molitve je u činjenici da se svi ljudi suočavaju s istim izazovima. Svi žive u nadama nastalima rođenjem novog života i u svima je strah od smrti. A između života i smrti – događaju se drame i komedije našeg postojanja na ovoj zemlji.

Komu je molitva upućena
Radikalna je razlika u tomu tko je primatelj naše molitve. Neusporediva je razlika ako se Bogu čovjek obraća kao svom Ocu, Bogu Stvoritelju, Bogu Otkupitelju ili pak ako se u molitvi traži ‘nirvana’ , ako se samo traži viša bit čovjeka.

Čak se i neki ateisti mole.
Bez ikakvog poricanja značenja i nužnosti molitve, kritičar religije, Ludwi Feuerbach, u svom radu « Suština kršćanstva»» (1845) smatra da je osobni Bog židovske i kršćanske vjere puka projekciju ljudskog bića na nebesko božanstvo, koje zamišljamo kao apsolutiziranu ljudsku osobu. Ako je čovjek sam za sebe bog (homo homini Deus), onda je u molitvi okrenut sebi, to je meditacija koja se vrti oko njega samoga: čovjek je istovremeno i subjekt i object molitve.

U kršćanskoj molitvi, međutim, čovjek se obraća Bogu koji nije proizvod čovjekovih misli i želja, već vrhovno biće u njemu. Za razliku od kršćanina, molitelj kojeg je Feuerbach zamislio ne povjerava svoju zabrinutost Bogu Gospodinu, stavljajući sebe pod njegovu dobronamjernu zaštitu. Umjesto toga, prije patnji i poteškoća u životu, on pronalazi utjehu u predanom razmišljanju o svom vlastitom višem biću – to jest, božanskom -: “Gospodin Isus, kad se moli Ocu ‘’da svi budu jedno kao što sam ja i ti jedno’’  (Iv 17,21-22) , otvara perspektive koje su nedostupne ljudskom razumu, sugerira određenu sličnost između jedinstva Božanskih Osoba i jedinstva Božje djece u istini i ljubavi: ta sličnost pokazuje da je čovjek, koji je na zemlji, jedino stvorenje koje je Bog želio za sebe, ne može se naći u potpunosti osim kroz iskreni dar sebe. ” (Gaudium et spes 24). Međutim, ovaj recept za samootkupljenje kroz samo-obožavanje ne djeluje, baš kao što niti čovjeku koji je u životoj opasnostinepomaže savjet da se izvuče iz okova u kojima se nalazi.  (…) Okretanje prema sebi je suprotno kršćanskoj molitvi.

Fizički dijalog
U ovom posljednjem, čovjek se otvara pozivu Boga, koji nas je stvorio na svoju sliku i priliku, čineći nas svojom djecom u Kristu. Zbog toga se spasenje ostvaruje ne samo u igri misli, već I u našoj fizičkoj egzistenciji. Znajući da smo smrtni i pokvarljivi, ne sanjamo o tome da možemo nastaviti živjeti u genima koji se prenose našim potomcima ili u spomenicima od minerala i kamena, svjedoka slave drevnih heroja. Zapravo, “oslobođeni smo ropstva pokvarenosti da uđemo u slobodu slave Božje djece” (Rim 8,21).

Ja ću znati što je molitva i kako moliti samo kad se Onaj s kojim želim razgovarati otkrije. Možemo razgovarati s Njim samo ako nam se najprije objavi u svojoj Riječi, u Isusu Kristu, izlijevajući u nama svog Duha Svetoga. ” Ne znamo kako ispravno moliti ali sam Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima a Onaj koji proniče srca i zna koja je želja Duha – da se On po Božju zauzima za svete. Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje te i predodredi da budu suobličeni slici Sina Njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom.  

(Rim 8,26-29).

Kršćanska molitva  koja se razlikuje od molitve svih drugih religija ne samo u detaljima, nego i u svojoj biti. Jedino u odnosu na židovsku molitvu kršćanska molitva nalazi svoj kontinuitet u procesu Božjeg samootkrivanja koje je doseglo svoj vrhunac u osobi Isusa Krista. Što se tiče Krista tu se pojavljuje razlika. Kršćani mogu Boga zvati “Abba”, Oče, samo kroz Krista u Duhu Svetom.  (Rim 8,15). Istina je da psalme i druge molitve Starog zavjeta možemo doslovno usvojiti, ali ih razumijemo i molimo u perspektivi Trojstvenoga Boga: Boga Oca, utjelovljenog Sina i Duha Svetoga koji je u srcima onih koji u Njemu vjeruju.

Molitva u islamu
Islam također poznaje vjeru u jedinog Boga, no shvaćen je kao prirodna vjera u postojanje Boga, a ne kao vjera kao krepost koja nas skupa sa nadom i ljubavlju čini sudionicima u Božjem životu, čineći da ostanemo u njemu i On u nama. Ne možemo se moliti ni s muslimanima, jer njihova vjera u Boga i njegovo samo-otkrivenje ne samo da se razlikuje od kršćanske vjere u Boga, već čak i poriče kršćansku formulu tvrdeći da Bog nema Sina, koji je kao Riječ vječan, koji je od Oca, koji je božanska osoba, koji je s Ocem i Duhom Svetim jedini i trojstveni Bog. Prema tome, vjernici islama nisu Božja djeca posvojena Božjom milošću, već samo njegove sluge. U kršćanstvu molimo da bude volja Božja, volja koju shvaćamo u slobodi i koja nas ne čini slugama, već slobodnim sinovima Božjim.

“Nauči nas moliti”
Stoga, onaj koji nas uči kako moliti Gospodinju molitvu je Božanski Učitelj. Očenaš je, dakle, ne samo molitvena formula i model za druge molitvene formule. To je dio Božje objave, Gospodina i Spasitelja njegovog izabranog naroda, kao povijest spasenja ostvarena u Kristu. Isus nas poziva da stupimo u njegovu molitvu s Ocem. Isto kao što Sin  “Riječ koja je bila s Bogom i Riječ koja je bila Bog” (Iv 1,1) govori s Ocem, budući da je s njim jedini Trinitarni Bog u dijalogu i vječnoj komunikaciji, a sada i mi možemo nazvati Boga “Ocem“, sa Sinom, kroz Sina i Duha Svetoga.

Molitvom, dakle, govorimo Bogu .
Ali to nije poput brbljanja pogana koji koriste puno riječi. Sve naše riječi, s kojima izražavamo naše radosti i tuge, ujedinjuju se u jednu RIJEČ, koja je Sin, Onaj koji je uzeo našu ljudskost podložnu smrti i grijehu, otkupljujući nas i čineći nas slobodnima. U Kristu mi se klanjamo Bogu, samo Njega slavimo, jer znamo da smo od Njega, našeg Stvoritelja, primili slavu i ljudsko dostojanstvo. U Kristu također objedinjujemo sve naše molitve, jer je uzeo na sebe sve naše terete i naša trpjenja, prinoseći se Ocu na oltaru križa kao žrtva za spasenje svijeta.

Izvor i vrhunac svih naših molitvi je Euharistija, molitva Krista i Crkve.
Sveta misa, kao sakramentalno prinošenje žrtve na križu, je klanjanje, zahvaljivanje i slavljenje Boga. To je izvor Božje ljubavi i iznad svega tu je snaga ljubavi. Tu možemo tražiti od Boga sve što nam je potrebno duhovno, intelektualno i fizički za dostojanstven život kao pojedinci i kao zajednica. Tražimo da naša nada bude ispunjena u otkrivenju kao djeca usred briga, patnji, oskudica i progona svijeta. Osnaženi Euharistijom, također možemo sudjelovati u žrtvi križa u naknadu za grijehe svijeta, za naše pogreške i naš nemar. I tako možemo u svom tijelu ispuniti “ono što nedostaje u Kristovim patnjama”

Dio plana spasenja
U molitvi ne želimo pitati Boga za suspenziju prirodnih i stvaralačkih uzroka ili za našu dobrobit. Mi smo dio njegova plana spasenja, i dopuštamo mu da nas uključi u provedbu njegova plana u Crkvi i u svijetu. Čovjekova autonomija, povezana s Bogom i ostvarena u njemu, “također je u skladu s voljom Stvoritelja. Zapravo, upravo iz njihovog stanja stvorenja sve stvari primaju svoju vlastitu dosljednost, istinu, dobrotu, svoje vlastite zakone i svoj red; i sve što je čovjek dužan poštivati, priznajući metodološke zahtjeve svake pojedine znanosti ili tehnike.

“Autonomija vremenitih stvarnosti” bila bi potpuno pogrešna ako bi poricala univerzalni i intimni odnos između Stvaranja i Boga. “Stvorenje, zapravo, nestaje bez Stvoritelja. Štoviše, svi oni koji vjeruju, bez obzira na religiju kojoj pripadaju, uvijek su razumjeli glas i očitovanje Boga u jeziku stvorenja. Doista, zaboravljanje Boga čini stvorenje neprozirnim. “Pri pogledu na rajski šator, čovjek koji moli, potresen nesrazmjerom između svoje male egzistencije i nesumjerljivosti kozmosa, uzvikne s čuđenjem:” Što je čovjek da ga se sjećaš? Sin čovječji da se brineš za njega?(Ps 8,5)

 Tko vjeruje u Boga, Stvoritelja neba i zemlje (Post 1,1), također priznaje sličnost svakoga čovjeka s Bogom (Post 1,26), kojem svi, bez izuzetka, duguju svoje postojanje i svoju sličnost Njemu što čini da mu pjevaju hvalospjeve: “Ti ga učini malo manjim od boga, slavom I čašću ga okruni. Ti si mu da vlast nad djelima svojih ruku. “(Ps 8,6s) Ovo je molitva vjere.

Ali koja bi druga svrha mogla biti teološkog razmišljanja o molitvi, ako ne uvjerenje ljudi, da sreća koju oni žele ne može biti druga doli njihov Stvoritelj i Otkupitelj: “Kao što košuta čezne za izvor vodom, tako i duša moja čezne Bože moj, za tobom (Ps 42,2). Shvatili smo smisao naših života kada se molimo Bogu, govoreći sa svetim Augustinom: “Za sebe si nas stvorio Bože i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!”

Prefekt (emeritus) Kongregacije za nauk vjere, cardinal Muller

 Izvor: lanuovabq