A za što to optužuju čovjeka koji je izgarao za Krista i Crkvu?

Optužuje ga se da je kao nadbiskup Krakowa navodno zataškavao pedofiliju među svećenicima, da ništa nije učinio po tom pitanju.

Vjerni Poljaci su svjesni da napadi neće prestati nego da je pred njima duga borba ako žele sačuvati svoju vjeru, svoje obitelji, svoj identitet.

Poljski novinar Gutowski i nizozemski novinar Ekke Overbeek prednjače u toj kampanji. Na privatnoj TV postaji TVN24 u američkom vlasništvu, najprije su emitirali seriju emisija pod naslovom Don Stanislaw, a na račun papina tajnika Stanislava Đivića (S. Dziwisz) i samog pape Ivana Pavla II dok je još bio kardinal u Krakowu, s optužbama za zataškavanje.

Katolički novinari u Poljskoj su nasuprot nemilosrdnoj kampanji skretali pozornost javnosti na to da je papa Ivan Pavao II bio prvi papa koji je izdao dokumente namijenjene borbi protiv tog problema od kojih je najvažniji bio Sacramentorum sanctitais tutela, iz 2001.god. koji je Kongregaciji za nauk vjere dao autoritet kazniti svećenike zlostavljače, a što je prije bilo u nadležnosti biskupa.

Nije zgoreg spomenuti da isti oni koji se tobože jako brinu za dobrobit djece spominju samo jednog od tisuću pedofila tj. onog koji se pronađe unutar crkvenih krugova, a one ostale, njih 999 (prema statistikama) koji se nalaze u drugim profesijama, ne spominju. Problem je dakle sveden samo na Katoličku Crkvu. Ostali slučajevi, na žalost, kao da nisu toliko važni.

U članku Lifesitenews-a (12.4.2023.) pod naslovom POVIJEST NE POTVRĐUJE KLEVETNIČKU KAMPANJU PROTIV PAPE IVANA PAVLA II  možemo pronaći poduži članak koji se pozabavio ovim pitanjem.

Ljevičari su imali za cilj zbaciti s vlasti konzervativnu stranku Pravo i pravda, koja je bila na vlasti od 2015.god. Želja je ljevičara bila da sprovedu i u katoličkoj Poljskoj ono što se ostvarivalo u Španjolskoj: legaliziranje pobačaja na zahtjev, odobravanje tzv. istospolnih brakova, propagiranje LGBT i rodne ideologije. Poljska ljevica naravno, brine o pravu životinja, o klimatskim promjenama i drugim stvarima koje su drage njihovim američkim kolegama.

Da bi ljevica ostvarila svoje ciljeve smeta joj Katolička Crkva. Ona je glavna prepreka jer je Katolička Crkva bila glavni branitelj poljskog identiteta, pogotovo u posljednja dva stoljeća kad je Poljska najviše vremena provela pod stranom dominacijom.

Tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno je više od petine poljskog svećenstva, stotine svećenika je ubijeno u koncentracijskom logoru. U poratno vrijeme, do svoje smrti 1981. poljski blaženik, kardinal, primas Stefan Wyszyński, je neprestano branio poljski narod zbog čega je bio u zatvoru tri godine. Mnogi istaknuti svećenici kao Jerzy Popiełuszko, dobili su palmu mučeništva.

Mnogi poljaci kao svog najvećeg sina Poljske smatraju papu Ivana Pavla II. Tisuće ulica, škola i trgova nose ime po njemu. Poljski su povjesničari potpuno složni u tome da je papa Ivan Pavao II imao presudnu ulogu u mirnom slomu komunizma u Europi. Nadalje, nitko kao on nije tako branio dostojanstvo ljudske osobe od začeća do prirodne smrti i tradicionalno moralno učenje o ljudskoj spolnosti, a tome je bio dodatna opasnost za poljsku ljevicu. (Njegov citat o tzv „homoseksualnom braku“ iz knjige Sjećanje i identitet:

Opravdano je i potrebno zapitati se nije li to možda dio nove ideologije zla, možda podmuklije i skrivenije, koja ljudska prava pokušava suprotstaviti obitelji i čovjeku.)

Stoga su ga odlučili pošto poto diskreditirati.

Vodeću ulogu u tom imala je TV POSTAJA TVN24. Martin Gutowski 2020 god. Je emitirao seriju emisija Don Stanoslaw koja optužuje don Stanislawa Đivića, tajnika Ivana Pavla II za prikrivanje zlostavljanja dok je papa bio kardinal Krakowa. Optužuju ga da je selektirao informacije koje je upućivao Ivanu Pavlu II, no oslobođen je optužbi za nemar u Krakowu.

Nakon tih emisija Gutowski je započelo emitirati daljnje emisije koje (krivo) optužuju papu Ivana Pavla II da nije učinio ništa kako bi spriječio zlostavljanja od strane svećenika.

U seriji emisija emitirana je i ona naslovljena: Franciszkańska 3 i to dva dana prije objavljivanja knjige o navodnom prikrivanju loših stvari o papi Ivanu Pavlu II (Maxima culpa: Što Crkva prikriva o Ivanu Pavlu II), autora nizozemskog novinara Ekka Overbeeka.

Franciskanska 3 je inače bila adresa biskupa u Krakowu, odakle se sveti papa Ivan Pavao II tijekom posjeta Krakowu obraćao mnoštvu poljskih vjernika. Nakon smrti Ivana Pavla II, (2.4. 2005. godine) to je bila adresa koja je u mnogima budila lijepe i emotivne uspomene na tog svetog čovjeka. Tamo bi se okupljali, molili, tugovali, palili svijeće.

Dokumentarac Franciskanska 3 je htio postići da se sada ta adresa povezuje sa zlostavljanjima i zataškavanjima.

Glazba koja se upotrijebila u dokumentarcu podsjeća na glazbu iz filma „Kad jaganjci utihnu“ a to je očito osmišljeno s ciljem da se Crkva promatra kao zločinačka organizacija, a Ivana Pavla II kao zlikovca, umjesto kao heroja i sveca.

Novinari Gutowki i Overbek sugeriraju da je papa Ivan Pavao II učio tolerirati zločine od svog učitelja, kardinala Sapiehe, nadbiskupa Krakowa.

A tko je zapravo kardinal Sapieha? Kardinal Stefan Stanislav Joseph Sapieha,  inače je plemićkog porijekla, rođen na dvorcu kao najmlađi od sedmero djece kneza Adama Stanislava Sapiehe i princeze Jadvige. U vrijeme Drugog svjetskog rata Sapieha je bio prisiljen voditi sjemenište u tajnosti jer su Njemci ubijali sjemeništarce gdje god bi kojeg našli. Među njima je tada bio i Ivan Pavao II.

Sapieha je zbog ustrajnosti u obrani vjere i Poljske postao poznat pod nazivom „Nesalomljivi princ“.

Nakon optužbi da je Sapieha predator Gutowki je optužio i Karola Wojtyłu  da je zataškavao zločine trojice svećenika.

Poljskii su se novinari dali na istraživanje i objavili istinu koja je upravo suprotna onomu što je tvrdio Gutowski.

1. Surgent je npr bio jedan od takvih svećenika koji je bio kažnjen od strane Wojtyłe, u vidu neobjavljanja pastoralnih dužnosti. Utvrđeno je da je kardinal Wojtyła postupao prema kanonskom pravu te nema razloga tvrditi da je prikrivao zlostavljanje.
2. Loranc je drugi slučaj. Loranz je priznao svoja nedjela i Wojtyła ga je kaznio time što ga je poslao da živi u zidinama cistercitskog samostana. (Više o tim slučajevima možete pronaći na stranici lifesitenews.com )

Woytila je, očito postupao kao što je i govorio u jednom svom obraćanju američkim kardinalima u travnju 2002. godine:

“Ljudi trebaju znati da u svećeničkom i redovničkom životu nema mjesta za one koji bi štetili mladima.”

Poljaci su bili silno razočarani radom novinara Gutowkog i Overbeeka te su mnogi stali u obranu pokojnog pape.

Izvor: KLEVETNIČKA KAMPANJA…

Klevetnička kampanja zasigurno je ostavila traga u narodu, a i na nama je da otvorimo oči i pogledamo tko takvo nešto govori i zašto?

Neka nam sveti papa Ivan Pavao II bude na pomoći da uvijek budemo istinoljubivi i da nikada ne slijedimo put Laži i Zloga,

već da slijedimo Onoga koji za sebe reče: Ja sam Put, Istina i Život.

U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

AUDIO INTERVJU NA YT – VJERNI BOGU

U vrijeme najteže korona-krize, kad su se kršila elementarna ljudska prava, javno ste istupali protiv takvih postupaka. Objavili ste i knjigu „Cjepivo: Da ili ne? Moralno rasuđivanje u vrijeme korone“. Kako iz današnje perspektive, kad su mnoge stvari postale još jasnije, gledate na vrijeme korona-krize? Jesu li globalistički krugovi iskoristili to vrijeme za provođenje društvenih eksperimenata?

Korona-kriza bila je jedan veliki društveni eksperiment od kojega su njegovi tvorci puno naučili, a većina ljudi malo ili 

ništa. Uglavnom su ljudi zadovoljni što se mogu vratiti redovitom životu bez ograničenja i ne žele se više baviti onim što je bilo kao da će tako onemogućiti da se isto ponovi. To je velika pogrješka, jer sjetimo se da su prije korone bile svinjska i ptičja gripa i svaki put je bilo sve gore. Uostalom, u tijeku su naveliko pripreme za novu pandemiju, najavljuju je, prave vježbe, odobravaju nova cjepiva i mijenjaju zakone kako bi se još učinkovitije i globalnije mogla provoditi represija. Zato bi trebalo učiniti sve da oni koji su zloupotrebljavali korona-krizu za svoju zaradu, oni koji su svjesno obmanjivali javnost kao i oni koji su silili druge na cijepljenje za to i snose odgovornost. To bi bilo najbolje jamstvo da se takvo što ne će opet ponoviti.

Također, nužno je da se osigura pravo glasa svima oštećenima korona-mjerama, da se progovori o posljedicama cijepljenja te žrtvama, odnosno njihovim obiteljima, dade pravedna moralna i materijalna zadovoljština. S vjerske strane, svi oni koji su postupali protiv svoje savjesti i zdravog razuma za to bi se morali pokajati i ispovjediti jer su sagriješili protiv ljubavi prema samima sebi zbog straha, nepromišljenosti ili konformizma. Ako su pak i drugima naudili, dužni su uz to, barem zbog pravednosti, nadoknaditi im nanesenu štetu koliko je moguće.

Brojni korona-aktivisti sada su se prebacili na promicanje zelenog fundamentalizma. Kriju li se iza ove ideologije eugeničke i neomaltuzijanske inspiracije? Naime, oni radikalniji zeleni zeloti otvoreno govore o djeci kao o novim tonama ugljikova dioksida…

Na žalost, masovna je pojava da imamo sve više ljudi koji ne misle svojom glavom i daju se indoktrinirati svakom 

prijevarom koju ponude glavnostrujaški mediji. No poanta ostaje, ista a to je da je svaka nova ideologija protuljudska što ukazuje da iza nje stoji sotona koji je „ubojica čovjeka od početka“. Zlo se raspojasalo i postaje sve radikalnije. Krajnje je vrijeme da se probudimo i shvatimo da živimo u izvanrednim vremenima koja se zahuktavaju i vode k ubrzanom stvaranju jedne globalne diktature koja bi trebala pripraviti put dolasku Antikrista kao neprijepornoga tiranina svijeta. Bez Krista jednostavno nije moguće ostati u istini, posebno u ovom vremenu smutnje i laži.

Nakon šezdesetosmaške revolucije sve je prisutnija genderistička ideologija sa svim svojim bizarnostima i opasnostima. Čini se da njezini zagovornici žele pisati novu Knjigu Postanka i novu antropologiju. Radi li se tu o do sada najsnažnijem udaru na djelo Božjeg stvaranja?

Zlo je vrlo maštovito i uvijek može gore, no sada imamo veće tehnološke mogućnosti koje dopuštaju da se prividno može promijeniti spol, unajmiti tuđu maternicu i kupiti dijete po narudžbi. K tomu bi se za par godina trebala dodati umjetna maternica čime bi proces odvajanja spolnosti od prokreacije bio dovršen. Kako se istodobno sve više radi na sterilizaciji preko hrane, cjepiva i na razne druge načine, to bi dopustilo da se rađanje novih ljudskih bića stavi pod potpuni nadzor moćnika, a da se masi za uzvrat ostavi jalovi i sve izopačeniji razvrat. Čovjek tako više ne bi bio suradnik Božji, ne bi znao što je prava ljubav i roditeljstvo i bilo bi dovedeno u pitanje njegovo dostojanstvo kao osobe.

Čovjeka se želi kontrolirati i iznutra

Čini se da sve završava u transhumanizmu odnosno posthumanizmu. Prijeti li ova ideologija opstanku ljudske vrste?

Prijetnja je stvarna, kako vidimo na više područja. Imamo mali broj superbogataša koji sebe smatraju božanstvima koja se mogu igrati, preko novih tehnologija, životima svih drugih i sudbinom cijeloga čovječanstva. Sada nije 

dovoljno samo imati potpuni nadzor nad čovjekom izvana, nego ga se želi kontrolirati i iznutra posjedujući mu dušu. Preko novih tehnologija, posebno genetskog inženjeringa, događa se novo „stvaranje“ čovjeka, a umjetna inteligencija bi trebala zamijeniti Stvoritelja. Sotona je blizu vrhunca svoje moći, ali ujedno i blizu svoga poraza i zato mu se žuri.

Ovih se dana navršava godinu dana od povijesne odluke američkog Vrhovnog suda o pobačaju, čime su u SAD-u spašeni desetci tisuća života. Kako ocjenjujete tu odluku i njezinu važnost za pro-life pokret?

To je jedna važna i prijelomna odluka koja ima veću snagu od rušenja Berlinskog zida. Pokazuje da i onda kada izgleda sve izgubljeno Bog ima zadnju riječ i može stubokom promijeniti bezizlazno stanje. Ova pobjeda plod je gotovo pedesetogodišnjeg zalaganja pokreta za život, ponajprije molitvenog, koji okuplja ljude raznih vjera i uvjerenja. Ona pokazuje da ako se u SAD-u, zemlji koja je bila glavni arhitekt kulture smrti, dogodio ovaj preokret, on se može dogoditi bilo gdje drugdje. Nakon ove odluke svakako svijet više nije isti i ona je zorni dokaz da je molitva najjače oružje koje postoji.

Svojedobno ste objavili knjigu „Rat protiv čovjeka“. Mogli bismo dodati da je riječ i o ratu protiv Boga, protiv obitelji, ali i zdravog razuma ako ga shvatimo u onom chestertonskom smislu. Što je konačni cilj svih ovih ideologija?

Zajednički nazivnik jest pobuna protiv Boga, a krajnji cilj je propast što većeg broja duša. Nije čudno da se dogodio i nastavlja se događati masovni otpad od kršćanstva. To je jedan od pokazatelja da se bližimo zadnjim vremenima za koja se Isus upitao hoće li kada ponovno dođe još naći vjere na zemlji.

Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život

Čini se da je čovjek na Zapadu izgubio osjećaj za metafizičko, a dekadencija prožima sve pore zapadnih društva. Može li čovjek bez Boga uopće pronaći smisao? Dojma sam da je kriza smisla danas sve više prisutna, a posebno kod mlađih naraštaja koje odgajaju digitalne platforme…

Bez Boga čovjek gubi i sebe i svoju sreću već ovdje na zemlji. Naime, kako ga je Bog stvorio za sebe, on se može ostvariti jedino u njemu i u ničemu drugome. Zato se današnjem čovjeku nude razni surogati smisla koji su zavodljivi, ali ga sve više ostavljaju praznim i nesretnim. Najbolji primjer je virtualni svijet koji sve više jača i opsjeda ljude, a

paralelno psihičke bolesti imaju neviđenu ekspanziju. Virtualni život zamjenjuje sve više stvarni život i čovjek se tako sve više pasivizira, zaglupljuje i postaje puki promatrač dok mu moćnici kroje život po svome nahođenju i bez ikakvog otpora. Ohrabruje da mnogi uče iz svojih zabluda, vide da ih ovaj svijet ne može usrećiti i vraćaju se Bogu.

Katolička Crkva, ističu mnogi, nalazi se u stanju velike krize. Dijelovi Katoličke Crkve u Njemačkoj otvoreno zagovaraju protukatoličke ideje, a prisutni su i brojni drugi problemi. Gdje su po Vama korijeni današnje krize? Je li se Crkva previše otvorila prema svijetu? Je li rješenje u povratku Tradiciji?

Istina je da je Crkva u velikoj krizi i griješe oni koji misle da je to samo jedna od tolikih kriza koje je Crkva imala u svojoj povijesti. Važno je priznati činjenicu krize i krenuti od nje jer mnogi, pa i među teolozima, žive u nekom lažnom optimizmu koji im služi kao, svjesno ili nesvjesno, opravdanje da ništa ozbiljno ne poduzmu kako bi se stanje promijenilo na bolje. Mnogi su vjernici jednostavno postali konformisti i kukavice i nisu se spremni boriti sa svijetom i mijenjati ga, nego mu podilaze, dodvoravaju mu se, obožavaju ga i tako idu protiv Boga jer se ne može služiti dvojici gospodara. Zlo je toliko ojačalo i proširilo se i unutar Crkve da je potreban radikalni preokret koji može dati neki izvanredni Božji zahvat ili veliko progonstvo u kojem će se dogoditi čišćenje u krvi i muci. No Bog neprestano djeluje i posjeduje bezbroj mogućnosti da porazi zlo. Tako, unatoč svemu,

vidimo da je ovo i vrijeme posebnih milosti i da stasa jedan novi naraštaj, istina brojčano malen, kojemu je Krist prva ljubav. Odatle već sada kreće obnova.

Hrvatskim vjernicima posebno drag bl. Alojzije Stepinac i dalje nije kanoniziran. O ovoj je temi već mnogo toga rečeno i napisano. Kako Vi gledate na novu nepravdu koja se nanosi hrvatskom blaženiku?

To je providonosno jer na taj način on i dalje ostaje kamen spoticanja, preko kojeg se razotkrivaju naši neprijatelji, i svjedok koji nam je uzor kako odolijevati progonima. Ova nepravda ujedno jača pobožnost prema njemu i on prerasta u simbol svih naših povijesnih stradanja radi bogoljublja i domoljublja. Što ga više omalovažavaju i osporavaju, to se više pokazuje njegova veličina.

Imate li dojam da živimo u vremenu šutnje intelektualca i ključnih institucija. Je li se strah ponovno uvukao u hrvatsko društvo? Imamo li previše kukavičluka i konformizma, pa i u Crkvi? Tek rijetki pojedinci spremni su javno istupati i kritizirati društveno-političke anomalije i patologije…

Imamo vođe kakve zaslužujemo u društvu i u Crkvi jer golema većina vjernika živi kao praktični ateisti. Nikad provedena lustracija ostavila je poučak da se beskičmenjaštvo i izdaja isplati. Šutnja se objašnjava konformizmom odnosno strahom od gubljenja beneficija. Rijetke pojedince koji se ne libe nastupati odvažno u obrani vjere i naroda treba cijeniti i davati im prostora jer od njih treba krenuti preporod društva. Kad njima pribrojimo i one koji su se dokazali u inozemstvu i koji su se spremni vratiti ako im se ukaže povjerenje, onda imamo i više nego dovoljno ljudi koji mogu izvesti svoj narod iz ovog jadnog stanja. Pozvani smo kao vjernici moliti za obraćenje kukavica i izdajica kako ne bi završili u paklu, a istodobno da nam Bog podari svete vođe koji će nas voditi Kristovim putom u pobjede.

Mnogi se boje da će biti proglašenima tzv. teoretičarima zavjere… No nije li povijest ljudske vrste povijest mnogih zavjera?

Mnogi se boje i svoje sjene. Poslovica kaže: Boj se vuka, boj se lisice, a kad ćeš živjeti? Kod Hrvata koji su stoljećima bili pod tuđinom strah se samo nagomilavao i mnogim našim sunarodnjacima ne dopušta živjeti slobodno i misliti svojom glavom. Teoretičar zavjere je jedna od etiketa „novogovora“ koja onemogućuje argumentirani razgovor i diskvalificira svakog onog koji se usudi biti kritičan prema nametnutim svjetovnim dogmama. To je verbalno oružje kao što je proglašavanje rodoljuba ustašama ili opravdavanje komunističkih zločina takozvanim antifašizmom.

Koliko je današnja društvena i politička situacija u Hrvatskoj posljedica komunističkog nasljeđa?

Komunisti nikad nisu sišli s vlasti, samo su se s dolaskom demokracije rasporedili u razne stranke. Hrvatska je 

okupirana iznutra i mi smo se na to naviknuli, a većina i pomirila s time. Novina je samo da su naši komunisti iz oportunizma sada povezani s globalistima i poslušno izvršavaju njihove naloge kao što su prije i naloge Beograda. No treba priznati i da su se mnogi domoljubi u takvom okružju iskvarili i sve podredili svojim osobnim interesima. Jednako tako dio bivših komunista se, barem dijelom, iskupio za počinjene zločine pridonoseći stvaranju i izgradnji hrvatske države.

U ovakvoj situaciji važno je ne predati se nego se svatko treba ustrajno boriti tamo gdje jest, služeći Bogu i narodu, povezujući se s istomišljenicima i dogodit će se promjena prije ili poslije. Bog nam je dao državu u Domovinskom ratu preko običnih ljudi koji su sebe pregorili radi slobode svih nas i to je put uspjeha i sada. Vjerujem da spas dolazi od ove sinergije malenih i Boga, a ne od otuđenih elita i samozvanih lidera. Ako nam bude trebao vođa, njega će podignuti Bog kad to zaslužimo i za njega budemo spremni.

Iz Hrvatske se i dalje iseljava, prirodni pad stanovništva je stalan, a proporcionalno broju stanovnika Hrvatska je danas prva zemlja EU-a po useljavanju. Je li demografija ključni hrvatski problem?

Demografija je posljedica, a glavni problem je što se domoljubi osjećaju nepoželjni, diskriminirani, prevareni i 

obespravljeni u svojoj domovini. Povijesna stradanja i sustavne izdaje Zapada, tragedije kao Bleiburg i komunistička represija koji su ostali nekažnjeni, abolicija zločinaca u Domovinskom ratu, nepravedna privatizacija i pretvorba, marginalizacija branitelja, manipuliranje demokracijom koje onemogućuje pojavu prave rodoljubne alternative, medijsko protunarodno i protukatoličko jednoumlje, sluganski odnos naših političara prema svjetskim moćnicima na štetu vlastite države… To su duboke rane koje se ne liječe, nego se stalno drže otvorenima, metastazirale su i prijete fizičkom opstanku naroda.

Za početak treba zaštiti domoljublje te vrjednovati i nagrađivati sve koji doprinose dobru naroda, a kažnjavati one koji rade protiv njega. Najvažnije je prestati s prinošenjem ljudskih žrtava sotoni preko ubijanja djece u majčinoj utrobi i onda ćemo dobiti u punini blagoslov Božji koji će nam donijeti svekoliki preporod. I na koncu treba promicati kulturu života te staviti državne institucije u službu aktivnog podupiranja obitelji kao što to radi primjerice Mađarska.

Biti sol zemlje i svjetlo svijeta

Papa Ivan Pavao II. govorio je o nama kao o narodu nade. Kako danas, u stanju posvemašnje rezignacije i apatije, ljudima vratiti nadu? Kako im vratiti vjeru u to da je u Hrvatskoj moguće bolje živjeti? Imamo li razloga za optimizam?

Samo vjernici imaju razloga za optimizam jer znaju da je samo jedan Bog i da je svemoguć. No da bi se On proslavio 

moramo, bez obzira na to koliko nas je malo ostalo, vratiti zahvalni ponos da smo izabrani i poslani od Boga biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sve ove nedaće Bog dopušta da se otrijeznimo i prestanemo klanjati zemaljskim idolima (užitka, slave, bogatstva, izgleda, moći…) i u Njega položimo svu svoju nadu vjerujući da s Njime možemo pobijediti bilo kojeg neprijatelja.

Mi smo teritorijalno i demografski svedeni na ostatke ostataka, ali je vjera kod nas još jača nego u bilo kojoj državi Zapadne Europe. To što smo nakon toliko stoljeća opstali, čudo je kao i to što smo, unatoč svim izdajama, u oslobodilačkom ratu izvojevali svoju državu. To dokazuje da smo, unatoč svojoj malenosti i nedostojnosti, izabrani biti narod svjedok koji vraća vjeru ovom bezbožnom svijetu da je Krist jedini spasitelj. Sinovski odnos koji imamo s Majkom Božjom donio nam je Gospinu zaštitu koja se toliko puta pokazala u našoj povijesti, podarivši nam između ostalog i velike vojne pobjede kao što je Oluja koja pada upravo na Njezin blagdan.

Razgovarao: Davor Dijanović – Izvor; hkv.hr

(foto sa: fb Župa sv. Petra, Zadar (ploča); u crkvi su bile i relikvije sv. pape Ivana Pavla II)

Don Josip Mužić predvodio je duhovnu obnovu o temi predbračne i bračne čistoće u župnoj crkvi sv. Petra apostola u predjelu Ploče u Zadru u subotu, 12. studenoga, na poziv pločanskog župnika don Damira Šehića.

Za vrijeme susreta don Josip je održao prigodni nagovor, potom su mnogi pristupili sakramentu ispovijedi za koje vrijeme je puk molio krunicu, a onda je don Josip predvodio misno slavlje.

„Čistoća je sredstvo postizanja svetosti, ona je dio poziva na svetost. Spolnost je izvorno dobra, stvorio ju je Bog, no bitno je da čovjek gospodari spolnošću. Suprotnost čistoći je bludnost čije je širenje brzi način da se uništi vjera i čistoća. Čistoća je krepost, a svaka krepost označava snagu i čovjeku daje snagu da može činiti više“ rekao je don Josip, istaknuvši da krepost čistoće obuhvaća i krepost umjerenosti. 

„Čistoću treba živjeti radosno, iz uvjerenja, ne kao frustraciju; ne je doživljavati kao opterećenje vjernosti, nego kao pomoć da osoba još više razvija ljubav. Čistoća živi od ljubavi i za ljubav“ rekao je don Josip, potaknuvši na izbjegavanje dviju krajnosti: skrupuloznosti koja vidi grijeh u svemu, i gdje ga nema te opsesivnosti koja vidi samo vlastiti užitak i može voditi u ovisnost.

„Širenje bludnosti je i način kako se kreativne energije ljudi koje mogu pozitivno pokrenuti svijet usmjeravaju u krivo, s dubokim posljedicama na život. Čistoću nalažu vjera i razum, ona ima naravni i nadnaravni cilj. Bog traži od čovjeka da živi čisto kroz vjernost i nerazrješivost braka, u ljubavi prema bračnom drugu“ rekao je don Josip, upozorivši kako iskustva ljudi koji često mijenjaju partnere pokazuju da se ti ljudi osjećaju zapravo prazni.

„Hodanje je ozbiljna stvarnost tijekom koje se čovjek raščišćava je li to prava osoba za brak za dotičnu osobu. Ako netko iz ljubavi prema osobi s kojom hoda živi čistoću, time pokazuje da osobu istinski voli i pomoći će joj da se prije odluči na brak“ rekao je predavač.

Glede čistoće u području spolnosti i emocija, don Josip je rekao da osobu može privući izvanjski izgled, osobito muškarca, pri čemu postoji opasnost da se drugoga, ženu, gleda kao objekt požude. Upozorio je na iskrivljeni pogled na spolnost, samoblud koji se događa kada osoba izgubi spolnu čistoću, kao i pornografiju s djecom, čak i životinjama.

Govoreći o tjelesnoj i emocionalnoj čistoći, don Josip je rekao kako su žene osobito osjetljive u području osjećaja, koje muškarac može iskoristiti i njima manipulirati da ostvari spolni odnos.

Predavač je poručio da treba izbjegavati prigode koje mogu stvoriti emocionalnu bliskost osoba koje nisu u braku, pa se dogodi da bračni partneri više vremena provode s kolegom/-icom na radnom mjestu, nego sa supružnikom u obitelji. Ako osobe i ne sagriješe bludno, stvori se povezanost u području emocija više s kolegom nego sa suprugom, pa treba paziti na takve situacije kako bismo zaštitili svoje srce.

Glede čistoće u braku, predavač je rekao da bračni čin treba biti usmjeren prenošenju ljudskog života. „Imati otvorenost životu uvećava ljubav bračnih partnera i sagorijeva egoizam. Otvorenost životu nadilazi naše snage jer živimo u kulturi smrti“ rekao je don Josip, podsjetivši na Božju zapovijed čovjeku Plodite se i množite i napučite zemlju.   

U propovijedi misnog slavlja, tragom navještenog Evanđelja, don Josip je istaknuo potrebu upornosti u molitvi, ustrajnost u odnosu s Bogom, što donosi plod u životu.

Naime, skloni smo odustati od molitve i nismo ustrajni. Molimo kad smo sabrani, skoncentrirani i kad osjećamo molitvu. „To nije realno. Nikad nismo potpuno sabrani, osjećaj ne prati uvijek našu molitvu. Najgora molitva je nikakva molitva“ upozorio je don Josip, istaknuvši da je pravi izazov kako uopće početi molitvu. 

„Treba imati osnovu molitve, a onda misliti o kvaliteti molitve. Najprije treba steći naviku molitve i ne dovoditi je u pitanje. Teško je doći do dobre navike, a lako je izgubiti. Kad smo se osvjedočili da nam je molitva korisna i potrebna, onda držimo vrijeme za nju i borimo se da molitva bude kvalitetna. To je stalna molitva. Nikad nećemo biti potpuno sabrani, ali možemo se truditi oko sabranosti“ ohrabrio je don Josip, rekavši da bi molitva trebala biti sastavni dio našeg života ne samo za postizanje onoga što nam je potrebno, nego i za rast u kršćanskoj savršenosti i krepostima, za rast u bračnoj ljubavi, da napredujemo u svetosti.

Istaknuo je da treba stvoriti odluku krenuti s molitvom, npr., moliti 15 minuta dnevno, ili krunicu moliti u hodu, automobilu. Tada osoba vidi koristi li joj ta molitva, ima iskustvo u raznim stanjima i raspoloženjima svoga duha, raznim okolnostima pa može zaključiti što joj molitva daje. Na temelju svoga iskustva trebamo razlučivati situacije koje nam pomažu da nam molitva bude privlačna ili odmažu, što nas odbija od molitve.

Da bi se mlade naučilo molitvi i prenijelo im vjeru, treba krenuti od obiteljske molitve. Propovjednik je podsjetio kako su naši stari molili svaki dan, svaku večer, obitelj bi zajednički molila krunicu.

„Danas se vode pregovori s djecom hoće li ići u crkvu i moliti. Kako se ne pregovara s djecom hoće li ići u školu i na izvanškolske aktivnosti? Ali pregovara se s djecom kad se tiče vjere. Šalje se poruka: važna je škola i tolike aktivnosti, o tome se pregovara, ali misa, vjera nisu važni“ upozorio je don Josip, podsjetivši da dnevno djeca i odrasli puno vremena provode na Internetu i društvenim mrežama.

„Dakle, vremena ima za sve, ali nema vremena za molitvu i misu. Vjerski život, nedjeljnu misu, obiteljsku molitvu ne bi trebalo dovoditi u pitanje. Živeći to dobiva se poseban blagoslov i djeci se prenosi vjera. Bog ulazi u srca djece, daje im dodatnu zaštitu od grijeha i zla i tu se izlijevaju posebni blagoslovi, da obitelj živi u Božjem blagoslovu i da se čuva ljubav među supružnicima“ rekao je don Josip.

Istaknuo je da su mnogi ljudi fizički kompatibilni, ali puno teže i zahtjevnije je da se supružnici slažu emocionalno, da u cijelosti daju srce jedno drugome. „A još teže je da se osobe slažu duhovno, da su se pronašli u duši, da su jedno srce i jedna duša, ne samo jedno tijelo.

Duhovna povezanost bude jača od bilo kakve druge ljudske povezanosti, krvne, osjećajne, interesne. Kad vjera poveže ljude, tada se živi najvažnije za čovjeka, jer Bog poveže. U braku treba živjeti zajedništvo duša, da se potiču, podržavaju, ohrabruju, napreduju u svetosti i na putu prema Bogu“ rekao je don Josip.

Podsjetio je da su roditelji sv. Male Terezije i mnogi drugi, nepoznati roditelji, dali primjer djeci u molitvi i življenju vjere.

„Na nama je da se to prenosi dalje. Kod proglašenja svetih, većina svetaca i blaženika su mučenici, ispovjeditelji vjere koji su bili redovnici, svećenici i redovnice. Međutim, to ne odgovara stanju u Nebu. 

Oni su službeno proglašeni svetima jer je iza njih bila određena biskupija, zajednica, redovnička družba koja je uložila sredstva, trud, našla ljude koji su ispitali potrebno, promicali pobožnost pa su došli do toga da se nekoga proglasi svetim, da prođu cijeli postupak. Troškovi jednog takvog postupka su između 300 000 i 400 000 eura, a pripremne radnje i proces traje tri do četiri godine.

Tko će se potruditi i na tome poraditi za laike? Zato imamo malo službeno proglašenih laika, ljudi iz svjetovnog staleža, tzv. običnih ljudi. Ali, oni su većina u Nebu, oni su većina pobjedničke Crkve u raju. To su neznani sveci kojima mi dugujemo svoju vjeru koju su nam prenijeli“ istaknuo je don Josip.

Podsjetio je kako je u 11. st. Hrvata bilo koliko i Engleza, a sada engleskog naroda ima deset puta više nego Hrvata. Također, teritorijalno, hrvatska zemlja sada je u trećini svoga prostora od nekadašnjeg teritorija gdje je bila hrvatska zemlja.

„Dakle, gledano povijesno i ljudski, mi smo gubitnici. Na državnom planu stalno smo se smanjivali kao država, na narodnom planu smanjivali smo se brojčano kao narod. Postali smo narod deset puta manji u odnosu na velike narode.

Ali, u Božjim očima, u Božjem kraljevstvu, stvari stoje drugačije. Imamo daleko više mučenika nego što ih imaju Španjolska, Italija, Francuska, Engleska. Dakle, mi imamo velike zagovornike u Nebu. Većina tih zagovornika u Nebu, većina svetaca su obični ljudi za koje se nije imao tko potruditi da službeno budu proglašeni svetima, ali oni su stvarno sveto živjeli, oni su nam svjedočili i prenosili vjeru“ poručio je don Josip.

Istaknuo je da je za divljenje što su činili naši stari za vrijeme Turaka da sačuvaju vjeru. „Fratri u Bosni i Hercegovini bili su u civilu, zvali su ih ujaci, skrivali su se među narodom. Najavili bi da će misa biti u taj dan na tom mjestu. Ljudi bi se skupili iz raznih krajeva, imali bi misu usred prirode jer nije bilo crkava. Cijeli dan bi ‘potrošili’ da bi došli na misu, ispovjedili se, pričestili, primili sakramente. Vjera je bila velika, ogromna. Taj pritisak i borba za opstanak pročišćavali su i utvrđivali našu vjeru“ rekao je don Josip. Upozorio je da se u našem vremenu „pritisak promijenio i mi pod tim pritiskom lakše padamo. Teže prepoznajemo neprijatelje. Zato je borba za čistoću ujedno borba za vjeru.

Jer svaki put kad čovjek izgubi čistoću, izgubi i senzibilitet za Boga“ upozorio je propovjednik.

„Da bismo sačuvali krepost čistoće, potrebno je izbjegavati prigode. Prirodno je da osjećamo privlačnost, simpatiju, imamo spolni nagon. Ali, od nas se očekuje da činimo koliko je do nas da to držimo pod svojom vlašću. To znači da ćemo od sebe udaljiti prigode koje prepoznajemo kao grešne, koje nas navode na grijeh. I molimo Bogu za čistoću. To donosi rezultat da ono što se ljudski čini nemoguće, postane moguće jer nam je Bog dao milost, jer mi smo surađivali s Milošću, udaljili smo se od grešne prigode. To svatko od nas može učiniti da ne padne u tom planu i da to udalji od sebe. Tražimo Božju pomoć, oslonimo se na njega i Bog će nam otvarati put“ poručio je don Josip Mužić.

Izvor: hkm.hr

(… )
Više na videu: yt VJERNI BOGU

 “Objavljivanje ovog djela svakako treba smatrati jednim od najistaknutijih događaja u novijoj povijesti Crkve”.

Čuvanje pologa vjere poslanje je koje je Gospodin povjerio svojoj Crkvi i koje ona ispunjava u svakom vremenu. 

Glavna zadaća koju je Koncilu povjerio papa Ivan XXIII. bila je čuvati i bolje prezentirati dragocjeni polog kršćanskog nauka.

Papa Ivan Pavao II morao je nositi na svojim plećima ogromnu odgovornost čuvanja božanskog pologa objavljene istine protiv svih pokušaja da se božanske istine zamijene ljudskim percepcijama ponekad bez zlobe, a u nekim slučajevima čak i u uvjerenju da rade to “za dobrobit čovječanstva”.

Od početaka Crkve sveti Pavao je morao opominjati Timoteja: “Čuvaj polog vjere uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama.” Za obavljanje dužnosti čuvanja pologa vjere potrebna je “pomoć Duha Svetoga”.

Isus je rekao apostolima da čekaju Duha Svetoga kojega će, kako kaže: „Otac poslati u moje ime, koji će vas poučiti o svemu i podsjetiti vas na sve što vam rekoh“…“i “znajte da sam ja s vama u sve dane, do svršetka svijeta!”

Uvijek će biti pokušaja zanemarivanja božanskog učenja, traženja učitelja koji će radije ugađati ljudima nego Bogu, lažnih proroka koji će dolaziti u pastirskom izgledu.

Sveti Pavao piše Timoteju:
Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve, zaklinjem te pojavkom njegovim i kraljevstvom njegovim: 2 propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. 3 Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; 4 od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati. 5 Ti, naprotiv, budi trijezan u svemu, zlopati se, djelo izvrši blagovjesničko, služenje svoje posve ispuni! (2 Kor 4,1-5)

Papa Ivan Pavao II., u enciklici Sjaj istine piše:

“Nastalo je, zapravo, novo stanje unutar same kršćanske zajednice koja je doživjela širenje višestrukih sumnji i prigovora, ljudske i psihološke, društvene i kulturne, religijske pa čak i teološke naravi, u pogledu moralnog naučavanja Crkve. Nije više riječ o djelomičnim ili prigodnim osporavanjima, nego o stavljanju moralne baštine na globalni i sustavni ispit, utemeljene na određenim antropološkim i etičkim poimanjima. U njihovu korijenu nalazi se više ili manje skriven utjecaj misaonih struja koje završavaju tako da iz ljudske slobode iskorijene njezin bitni i sastavni odnos prema istini. Tako se tradicionalni nauk odbacuje kad se govori o prirodnom zakonu, o univerzalnosti i o trajnoj valjanosti njezinih propisa, jednostavno se smatraju neprihvatljivima neka moralna učenja Crkve, drži se da se i samo Učiteljstvo može umiješati u moralna pitanja samo da “potakne savjest” i da “predloži vrijednosti” kojima će se poslije svatko samostalno nadahnjivati u životnim odlukama i izborima.“ (Veritais Splendor – Sjaj istine 4)

Papa Ivan Pavao II. poduzeo je potrebne korake koji su doveli do pripreme, dovršetka, odobrenja i objave Katekizma Katoličke Crkve s posebnim povjerenstvom kardinala i biskupa. str 9.

Postojala je tendencija provjere istine putem popularnih anketa, koje nisu posve oslobođene manipulacije, čini se da su zašle u područje crkvenog nauka i prakse, pokušaja rascjepa jedinstva jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Dvosmislenost u doktrini gdje je prije postojalo jedinstvo dovodi do sumnje u vjerodostojnost same Crkve, sumnja dovodi do zbunjenosti i na kraju do ravnodušnosti, što dovodi do odustajanja od vjere.

Krist je apostolima dao posljednju zapovijed – da učine Njegovim učenicima sve narode i da ih uče držati sve što je On zapovjedio. „Primit ćete snagu kad Duh Sveti siđe na vas; tada ćete mi biti svjedoci…, sve do nakraj zemlje”. Kristova zapovijed i danas je aktualna.

Katekizam im je dan da bi mogao biti siguran i autentičan referentni ispit za podučavanje katoličkog nauka.

Ovaj dar koji nebeski Otac daje svojoj djeci nudeći im kroz ovaj Katekizam mogućnost da ga bolje upoznaju.

Katekizam je dan pastirima i kršćanskim vjernicima. Upućen je cijeloj Crkvi. Trebaju ga primati u duhu zajedništva i marljivo (stalno) koristiti u ispunjavanju poslanja naviještanja vjere i pozivanja ljudi na evanđeoski život.

Katekizam služi odgoju u vjeri koju Katolička Crkva ispovijeda i naviješta. Stoga je to dar za svakoga. Tu nije riječ o prilagođavanju prilikama vremena, nego o vjernosti Kristovoj volji za Njegovu Crkvu.

Starješine dakle među vama opominjem, …  ² pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; ³ i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. (1 Pet 5,1-3)

Katekizam Katoličke Crkve nudi se svakom pojedincu u potrazi za spasonosnom Istinom, koji želi znati što Katolička Crkva vjeruje.

Prema therealpresence, Sluga Božji Fr. John Hardon

Poslušaj članak na: YT – Vjerni Bogu

Gospodin Bog nas je stvorio na svoju sliku i priliku (usp. Post 1,27), dao nam razum, slobodnu volju i učinio nas sposobnima ljubiti. Ljubav je najveći dar koji se može primiti i najveći dar koji se može dati drugima.

Nesebičan dar

Samo ljubav daje smisao životu čovjeka koji „ne može pronaći sebe u potpunosti osim kroz iskreno darivanje samoga sebe“ (Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes , 24).

Muškarac i žena imaju sposobnost voljeti, odnosno postati nesebičnim darom sebe svom supružniku, primljenim od Boga. Na taj način, kao supružnici, postaju izvor života i ljubavi za svoju djecu. I neoženjeni su pozvani na ljubav, koju trebaju izražavati na način koji odgovara njihovom stanju.

Ljubav je nesebično davanje, a ne traženje sebe

Sveti Ivan Pavao II piše:

“Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. Čovjek ostaje biće koje je sebi nedokučivo, njegov život je besmislen, ako mu se Ljubav ne otkrije, ako ne upozna Ljubav, ako je ne dotakne i ne učini svojom, ako u njoj ne sudjeluje. Zato Krist Otkupitelj »u potpunosti objavljuje čovjeka samome čovjeku« ( Redemptor Hominis , 10).

Sposobnost biti potpuni dar drugima i izraziti ljubav sv. Ivan Pavao II. nazvao je „supružničko značenje tijela“. Napisao je:

„Jer tijelo, i samo ono, može učiniti vidljivim ono što je nevidljivo, duhovno i božansko. Stvorena je da prenese u vidljivu stvarnost svijeta otajstvo vječno skriveno u Bogu i da bude njegov znak« ( Teologia brak , 19, 4, str. 142).

Trebamo zapamtiti da su naša tijela hram Duha Svetoga (usp. 1 Kor 6,19), da smo tijelo Kristovo (usp. 1 Kor 12,27), njegovo djelo (usp. Ef 2,10) . Također se mora zapamtiti da ljudsko tijelo ne može biti „svedeno na dimenzije čiste materije. Jer to je duhovno tijelo, slično je duh tako duboko sjedinjen s tijelom da se na neki način može nazvati utjelovljenim duhom” (Ivan Pavao II., Poslanica obiteljima , 19).

Ljudsko tijelo je manifestacija, manifestacija osobe. Što god činimo s tijelom, činimo isto i s osobom. Tijelo utječe na dušu i duša utječe na tijelo. Dakle, namjerno i dobrovoljno počinjeni grijesi nečistoće vode čitavu osobu, tijelo i dušu, na put gubitka spasenja i ropstva zlim duhovima.

Sveti Pavao upozorava:

“ Čuvajte se bluda; sav čovjekov grijeh je izvan tijela; a tko god blud čini, protiv vlastitog tijela griješi” (1 Kor 6,18).

I podsjeća:

„Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se!  Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni razvratnici, ni muškoložnici, ni lopovi, ni pohlepnici, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega ” (1 Kor 6,9-10).

Sveti znak

Bog želi da sfera ljudske spolnosti bude mjesto doživljavanja njegove posebne prisutnosti, koja posvećuje i spaja supružnike u ljubavi i poziva na postojanje novih ljudi.

Bog također želi da spolni odnos muškarca i žene bude sveti znak sakramenta ženidbe. Tada supružnici postaju “jedno tijelo” i prenose jedno drugome sva duhovna i tjelesna bogatstva svoje ljudskosti, daju jedno drugome ljubav koju primaju od Krista.

Spolni odnos u Božjim planovima trebao bi biti izraz uzajamne ljubavi muža i žene u Kristovoj ljubavi.

Stvarna prisutnost Krista u sakramentu ženidbe prijeko je potrebna kako bi spolni odnos između muškarca i žene mogao izraziti istinu o ljubavi i biti izvor uzajamnog posvećenja.

Kad zaručnici izreknu bračni zavjet, Bog svojom stvaralačkom snagom čini da žena i muškarac jedno drugom postanu muž i žena. Ujedinjeni su tako snažnom sakramentalnom bračnom vezom da je jedino može raskinuti smrt jednog od njih.

Samo Gospodin Isus u sakramentu ženidbe daje pravo izražavanja međusobne ljubavi u spolnom odnosu. Ako mladić i djevojka imaju odnos prije braka, onda prenose laž i duhovnu smrt, krše Božju zapovijed „ne čini preljuba“, odbacuju Krista i Njegov nauk o važnosti seksa i braka. Tako sebi uzrokuju strašnu štetu, nanoseći smrt ljubavi.

Pokret čistih srca

Gospodin Isus daje nam shvatiti da možemo ljubiti samo čistim srcem. Čisto srce je dar koji Isus daje svakome tko traži taj dar. Put koji vodi do čistoće srca – piše Ivan Pavao II.

“To mora biti način obuzdavanja i kontrole želja, i to na samom početku, u još uvijek čisto unutarnjoj sferi” (Rim, 3. prosinca 1980.).

Stoga je potrebno svim srcem prionuti uz Krista i podvrgnuti se njegovom ozdravljenju od ovisnosti o raznim vrstama grijeha nečistoće.

Sami nismo u stanju nadvladati požude svojih očiju ili tijela, niti svoje osjećaje i želje podložiti zakonu ljubavi. Zato Gospodin Isus poziva sve da se pridruže zajednici Pokreta čistih srdaca, kako bismo ga svaki dan davali za ozdravljenje naših srca, ranjena grijesima i zarobljena sebičnošću – kako bi ih On ozdravio i omogućio čistu ljubav.

Zato odbaci sav strah i tjeskobu i idi na ispovijed; ispovjedite sve svoje grijehe Isusu, a nakon što ga primite u svetoj pričesti. predaj se Njemu izgovarajući molitvu povjerenja.

Molite riječi ove molitve svako jutro kako biste se sjetili svojih obveza i proveli ih u djelo. Nemoj se nikada obeshrabriti i ustati od svakog pada u ispovijedi. Molimo Vas da obavijestite našu redakciju o velikom događaju Vašeg učlanjenja u RCS i pošaljete nam svoje podatke kako bismo Vas upisali u  Knjigu čistih srca i uputili Vam poseban blagoslov.

Imajte neizmjerno povjerenje u Isusa i izrazite svoje djetinje povjerenje u ustrajnoj, svakodnevnoj molitvi. Na putu vjere i sazrijevanja ljubavi ne podliježite promjenjivim raspoloženjima i osjećajima.

Obavezno morate napraviti dnevni raspored u kojem ćete odvojiti vrijeme za molitvu, rad i odmor. Ako je moguće, svaki dan sudjelujte u Euharistiji i klanjajte se Isusu prisutnom u Presvetom Sakramentu. Pobrinite se da slijedite svoj dnevni raspored bez obeshrabrenja.

Zahtijevati od sebe; sustavno se bavite nekom vrstom sporta jer je to najbolji oblik odmora.

Također, nemojte gubiti dragocjeno vrijeme na neuredno gledanje televizije i besmisleno surfanje internetom.

U svakodnevnom stremljenju zacrtanom cilju nužni su odricanje i disciplina.

Samo tada će Isus moći izliječiti vaše ranjeno srce i oblikovati u vama lijep karakter.

Put vjere na koji nas Isus vodi nije lak, ali s druge strane, kada se njime ide svaki dan, jednostavno je fascinantan. 

Samo ona vodi do ljubavi, do potpune sreće u nebu.

Pošaljite svoja svjedočanstva uredništvu i podijelite blago vjere s drugima. Neka bude tvoja radost i ljubav koju nam Isus daje u otajstvu Božića.

Sve vas od srca blagoslivljam vlč .
M. Piotrowski TChr
s uredništvom

Izvor: Izvor – časopis – Ljubite jedni druge

Molitva Pokreta čistih srdaca

Gospodine Isuse, zahvaljujem Ti što me ljubiš bezgraničnom ljubavlju, koja me štiti od zla, podiže me od najvećih padova i liječi najbolnije rane. Dajem ti svoje pamćenje, um, volju, dušu i tijelo zajedno sa svojom spolnošću.

Obećajem da neću stupiti u spolne odnose do sklapanja sakramenta ženidbe. Odlučio sam ne kupovati, čitati ili gledati pornografske časopise, programe ili filmove. (Djevojke dodaju: “Biram se skromno odijevati i ni na koji način ne izazivam druge požudne misli ili želje”).

Obećajem da ću Te svakodnevno susretati u molitvi i čitanju Svetoga pisma te u čestom pričešćivanju. i u klanjanju Presvetom Sakramentu. Odlučujem redovito primati sakrament pomirenja, ne klonuti duhom i odmah ustati od svakog grijeha.

Gospodine Isuse, nauči me sustavnom radu na sebi, osobito sposobnosti kontrole spolnog uzbuđenja i emocija.

Molim te za hrabrost u mojoj svakodnevnoj borbi protiv zla, da se nikada ne drogiram i izbjegavam sve što stvara ovisnost, osobito alkohol i nikotin. Nauči me da se ponašam tako da mi LJUBAV bude najvažnija stvar u životu.

Marijo, Majko moja, vodi me putovima vjere do samog izvora ljubavi – do Isusa. Sa sv. Ivanom Pavlom II., želim se potpuno povjeriti Tebi: “Totus Tuus, Marijo!” U tvoje Bezgrješno Srce stavljam cijelog (sve) sebe, sve što jesam, svaki korak koji učinim, svaki trenutak svog života.

Blažena Karolina, isprosi mi dar čistog srca.

Amen!

Karol Wojtyła, (budući papa Ivan Pavao II.), nakon što je završio osmogodišnju školu u Wadowicama, imao je neke svoje planove za život u kojima nije bilo svećeništvo. No, ubrzo je izbio rat i svi planovi mladog Karola su se okrenuli naglavačke.

Nakon kratkog vremena, “na horizontu Karolovog života, pojavio se čovjek vjere –  Jan Tyranowski”, krojač koji je nakon završene srednje škole dobio posao u računovodstvu.

Karol se želio molitvom i kontemplacijom približiti Bogu pa se tako pojavio se u crkvi sv. Stanisława Kostke u Dębniki, među mladima okupljenim oko svećenika Mazerskog, koji je u proljeće 1940., nakon povlačenja mladih, započeo svoja tjedna predavanja za mlade gdje se  rodila ideja o stvaranju Žive krunice za mušku mladež.

Svećenici su taj pothvat predali Janu Tyranowskom. I tako je “gospodin Jan” – kako su ga zvali – započeo to djelo, okupljajući jednom tjedno petnaestak članova Žive krunice, kojemu je pripadao i Karol.

U toj okupatorskoj stvarnosti, u neljudskom vremenu, u poplavi mržnje momci u molitvenoj grupi krunice su osjećali kako bi svijet trebao izgledati, svijet u kojem bi čovjek trebao živjeti.

U razgovorima s njima sugerirao je nužnost apostolata, brige za druge ljude i odgovornost za druge duše, posebno mlade.

Najrevnije je imenovao voditelje novih grupa Živih krunica. Tako je Karol postao birač novih petnaest osoba, poduzimajući onaj isti “posao” koji je radio gospodin Jan.

Upravo je laik, gospodin Jan, imao odlučujući utjecaj na Karolov izbor zvanja.

(izvor: Vlč. Mieczysław Maliński)

Papa Ivan Pavao II je u mnogim prigodama, kao i u ovoj (u Kaliszu, Poljska)  govorio o potrebi obrane života nerođenih, nazivajući svijet arenom bitke za život. Ovdje na početku navodi riječi Majke Tereze koja napominje da

“nitko, ni majka ni otac, a niti liječnik nemaju pravo oduzimati život. To pravo ima samo Bog koji je život dao. Život je u mnogim djelovima svijeta namjerno uništavan, ratom, nasiljem, a pogotovo pobačajem. ​Nakon smrti suočit ćemo se s Bogom, Davateljem života. Tko će odgovarati Bogu za milijune i milijune djece koja nisu dobila priliku živjeti,…” – govorila je, između ostalog Majka Tereza.

Papa nadodaje:

​“Draga braćo i sestre, budite solidarni sa životom. Ovaj vapaj upućen je svim mojim sunarodnjacima, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. Svim ljudima, uključujući nikoga. Odavde još jednom ponavljam ono što sam rekao prošlog listopada: “narod koji ubija vlastitu djecu postaje narod bez budućnosti”. Vjerujte da mi ovo nije bilo lako reći. Nije mi lako to reći misleći na svoj narod. Zato što mu želim budućnost, lijep ubudućnost. (…) Izražavam svoju zahvalnost svima onima u našoj domovini koji s osjećajem velike odgovornosti pred Bogom, svojom savješću i narodom brane ljudski život, dostojanstvo braka i obitelji. 

Na kraju poziva sve da budu čuvari života:

“To je vaš veliki doprinos izgradnji civilizacije ljubavi.
Neka redovi branitelja života i dalje rastu.
Nemojte biti obeshrabreni.
Ovo je velika misija koju vam je Providnost povjerila. 

Poruka je to iz 1997, (Kalisz, Posljka), ali ipak, i danas tako aktualna.

Video na: