Ljudi danas općenito prijeko gledaju na one koji vjeruju da se naš Gospodin razlikuje od drugih vjerskih vođa i reformatora. Dapače smatra se znakom inteligencije svrstati Ga u red s osnivačima drugih religija. Zato, nije ništa neobično ako čujemo kako neki ponosno ističu svoju širokogrudnost koja ne vrijeđa ničiju religiju, ali niti brani nijednu; oni izbacuju fraze  u kojima se zajedno spominju Budda, Konfucije, Lao-tze, Sokrat i Krist; kao da je naš Gospodin bio samo neki od učitelja, a ne sama religija. Jednostavno zato, što su ljudi našli nešto malo sličnosti između Našega Gospodina i maloga broja vjerskih učitelja, misle, da su oni svi jednaki, da u Kristu nema ništa božanskoga. To je slično, kao kad bismo rekli da je većina slika u Louvre-u crvena, zelene, bijela i modra, i zato da ih se sve naslikao isti umjetnik.

Moja je svrha dokazati da je Naš Gospodin jedinstven u vjerskoj povijesti svijeta, različiti od svih drugih učitelja i reformatora, kao što se Bog razlikuje od čovjeka. To možemo najprije učiniti, razmatrajući tri važne objave u Njegovu životu:

U Nazaretu gdje je rekao da je Put, u Jeruzalemu gdje je rekao da je Istina, u Kafarnaumu gdje je rekao da je Život. A zatim, ako iznesemo opreku između ovih objava i izjava svih vjerskih učitelja, tko god oni bili.

1.Isus tumači Pisma u sinagogi

Prvi prizor odigrava se u Nazaretu; to mjestance je kao neki mrtvi rukav rijeke, zabačeno, osamljeno mjesto. (… … ) Polako jasnim glasom, koji je potresao srca sviju što su se toga znamenitoga subotnjeg jutra našli u sinagogi – On je čitao… (proroštvo proroka Izaije… )

“Danas se ispunilo ovo Pismo koje vam još odzvanja u ušima… “ – rekao je Isus. U prvi čas nisu shvatili puno značenje Njegovih riječi. A onda im sinu, da se ostvarila najdragocijenija predaja i nada njihova naroda; da Mesija za kojim su čeznuli ove četiri tisuće godina sada eto stoji pred njima; da je to onaj o kome je Izaija prije 7 stotina godina rekao da će proglasiti godinu milosti… da je ON onaj kojeg su narodi iščekivali, da je On Emanuel, Bog s nama. On je jedini Put Spasenja… (….. )

Selo nije moglo podnijeti da ga takav čovjek podloži, niti su starjšeine mogle podnijeti da ih uči neki tesat. Prorok ne uživa ugleda u svom zavičaju. Na jednoj strani bile su njegove vlastite riječi da je on Put, a na drugoj strani činjenica da je On bio samo jedan od njih. I primjedba pođe od usta do usta – “Nije li ovo sin Josipov?”… Krik zgražanja podiže se…

On ostavi njihov grad i nikad se više ondje ne nastani. Rana je bila preduboka. Ali u njihovim očima On je zaslužio smrt, jer je o Sebi tvrdio da je pravi Put Božji. A on je doista bio Put Božji. Jer Božji je Put izmaknuti iz ruku ljudi, koji bi se usudili baciti Ga niza sijenu…

2. Isus govori u Jeruzalemu i otkriva svoju božansku narav.

(…) Ja sam Svijetlo svijeta. Tko slijedi mene, ne ide u tami, nego će imati Svjetlo…   (….) 

3. Treći prizor bio je u Kafarnaumu, dan nakon što je nahranio pet tisuća ljudi…  (…)

Isus se povlači u pustinju da izbjegne mnoštvu koje ga hoće učinit kraljem…

Više na: yt VJERNI BOGU

Nije značajka našeg vremena da voli religiju, nego da voli govoriti o religiji. I oni, koji bi htjeli oboriti Boga s neba, stvaraju religiju od svog bezboštva i vjeru od svoje sumnje. Sa svih strana – iz tisuće pera, iz stotine mikrofona, sa sveučilišnih katedra, opetovano slušamo tako da nam se već vrti u glavi kako je “kiselina modernizma” izgrizla staru vjeru i stari moral i da moderni čovjek mora imati novu religiju u skladu s novim duhom vremena. Ta nova religija – tako nam rekoše mora biti posve drugačija od svega što je prije postojalo. Ona mora biti svježa i moderna, kao i sjajno razdoblje u kojem živimo, s novim nadama, novim izgledima, novim snovima.  

Ako marljivo istražujemo značajke ove nove religije, vidimo da bi ona morala biti socijalna, politička, svjetovna.  

Kad kažu da mora biti socijalna, onda time hoće reći da se ona mora posvetiti NE varavim duhovnim ciljevima, NEGO praktičnim tjelesnim potrebama. Religiozni čovjek ove nove ere davati će kruh gladnim želucima, odijelo golim tjelesima i krov nesklonjenim glavama. Bolje mlijeko za dojenčad, bolja igrališta za djecu, bolji kruh za siromahe – to su stvari od kojih čovjek živi, a ne od vjere, milosti i sakramenata. Religija, koja udovoljava ovim društvenim potrebama jest RELIGIJA BUDUĆNOSTI. 

Nadalje nam rekoše, da ova nova religija mora biti politička, a to znači da mora prestati govoriti o Božjem Kraljevstvu i da mora početi govoriti o zemaljskim republikama. Svu svoju energiju i revnost mora uložiti u pomaganje vladine politike, kao što je kontrola alkohola, zlatni standard i radnički zakon; ne smije se više naglašavati vječnost, molitve i općinstvo svetih, jer svjetski problemi koje treba riješiti nisu religiozni – tako nam kažu – nego ekonomski i politički. Konačna značajka novog kulta bila bi SVJETOVNOST.  

Religija je predugo naglašavala odgovornost Bogu i zadržavala se na dužnostima prema Njemu, umjesto da je isticala službu bližnjemu. Nova religija NEMA VREMENA MISLITI NA ODGOVORNOST PREMA BOGU, jer moderni čovjek, kaže nam George Bernard Shaw previše je zaposlen a da bi mislio na svoje grijehe. Ona čini ČOVJEKA gospodarem svega što vidi, i GOSPODAREM vlastitog života, koga se dakle može vlastitom rukom lišiti, ako hoće, jer tko će se usuditi da mu to uskrati? 

A sada, dozvolite da pitamo ove nove proroke: Koliko je stara njihova nova religija? Je li ona zbilja nešto novo ili je sasvim stara zabluda s novom etiketom?  

Pođimo dvije tisuće godina unatrag Vječnom Galilejcu i naučit ćemo ne samo da je nova religija zapravo stara napast, nego da je i otpor prema njoj zalog Vječnog života.   

Pođimo natrag i pogledajmo našeg Blagoslovljenog Gospodina kako boravi u nenastanjenoj pustoši što se pruža južno od Jerihona do Mrtvog Mora. Ondje je Njegov preteča Ivan, opaljena lica, nerezanih uvojaka, zaodjeven kožnatim pojasom i ogrtačem od devine dlake, pijući riječnu vodu i hraneći se skakavcima i divljim medom, vidio otvoreno nebo i Duha Božjega, kako u sjajnoj slici golubice silazi nad glavu Njegova Učitelja; čuo je, kako preko Jordana odjekuje glas, koji se neočišćenim ušima pričinio grmljavinom: “Ti si moj Sin ljubljeni, u Tebi mi sva milina“ 

Tri su napasti protiv Crkve: Učiniti je socijalnom, političkom i svjetovnom 

Više na yt kanalu: VJERNI BOGU; Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti…  Odlomak iz knjige VJEČNI GALILEJAC, poglavlje – Rat protiv napasti

Povijest je puna ljudi koji su tvrdili da dolaze od Boga, ili da su bogovi, ili da nose poruke od Boga — Buda, Muhamed, Konfucije, Krist, Lao-tze i tisuće drugih, sve do onoga koji je na današnji dan osnovao novu religiju. Svatko od njih ima pravo biti saslušan i razmotren. Ali kako je potrebno vanjsko i izvanjsko mjerilo onoga što treba mjeriti, tako moraju postojati neki trajni testovi dostupni svim ljudima, svim civilizacijama i svim dobima, pomoću kojih mogu odlučiti hoće li bilo tko će od njih ili hoće li svi oni biti opravdani su u svojim tvrdnjama.

Ovi testovi su dvije vrste: razum i povijest. Razum, jer ga svi imaju, pa i oni bez vjere; povijest, jer svatko u njoj živi i o njoj bi trebao nešto znati.

Razum nalaže da ako je bilo koji od ovih ljudi stvarno došao od Boga, najmanje što bi Bog mogao učiniti da podrži svoju tvrdnju bilo bi unaprijed najaviti njegov dolazak.

Proizvođači automobila govore svojim kupcima kada mogu očekivati ​​novi model. Ako je Bog poslao ikoga od sebe, ili ako je sam došao sa životno važnom porukom za sve ljude, činilo bi se razumnim da bi prvo dao ljudima do znanja kada Njegov glasnik dolazi, gdje će se roditi, gdje će živjeti, doktrinu koju će podučavati, neprijatelje koje će stvoriti, program koji će usvojiti za budućnost i način Njegove smrti.

Po tome koliko se glasnik poklapa s tim najavama, moglo bi se prosuditi o valjanosti njegovih tvrdnji. 

Razum nas dalje uvjerava da ako Bog to nije učinio, onda ništa ne bi spriječilo bilo kojeg varalicu da se pojavi u povijesti i kaže: “Dolazim od Boga” ili “Anđeo mi se ukazao u pustinji i dao mi ovu poruku .” U takvim slučajevima ne bi bilo objektivnog, povijesnog načina testiranja glasnika. Imali bismo samo njegovu riječ za to, a naravno da bi mogao i pogriješiti.

Ako bi posjetitelj došao iz strane zemlje u Washington i rekao da je diplomat, vlada bi od njega tražila putovnicu i druge dokumente koji bi svjedočili da predstavlja određenu vladu. Njegovi papiri morali bi prethoditi njegovom dolasku. Ako se takvi dokazi o identitetu traže od delegata drugih zemalja, razum bi to svakako trebao učiniti s glasnicima koji tvrde da dolaze od Boga.

Svakom podnositelju zahtjeva razlog govori: “Kakvi su zapisi postojali prije tvog rođenja da dolaziš?” Ovim se testom mogu ocijeniti podnositelji zahtjeva. (A u ovoj preliminarnoj fazi, Krist nije ništa veći od ostalih.) Sokratu nije imao tko proreći njegovo rođenje. Buda nije imao nikoga tko bi unaprijed najavio njega i njegovu poruku ili rekao dan kada će sjesti pod drvo. Konfucije nije imao zabilježeno ime svoje majke i svoje rodno mjesto, niti su oni dani ljudima stoljećima prije nego što je stigao, tako da kad on dođe, ljudi znaju da je on Božji glasnik.

Ali, s Kristom je bilo drugačije. Zbog starozavjetnih proročanstava, Njegov dolazak nije bio neočekivan. Nije bilo najava o Budi, Konfuciju, Lao-tzeu, Muhamedu ili bilo kome drugom; ali bilo je najava o Kristu. 

Drugi su samo došli i rekli: “Evo me, vjerujte mi.” Bili su, dakle, samo ljudi među ljudima, a ne Božansko u ljudskom.

Krist je jedini istupio iz te linije rekavši: “Pretražite spise židovskog naroda i srodnu povijest Babilonaca, Perzijanaca, Grka i Rimljana.” (Za sada se poganski spisi, pa čak i Stari zavjet mogu smatrati samo povijesnim dokumentima, a ne nadahnutim djelima.)

Istina je da se proroštva Staroga zavjeta mogu najbolje razumjeti u svjetlu njihova ispunjenja. Jezik proroštva nema egzaktnost matematike. Ipak, ako netko pretražuje različite mesijanske struje u Starom zavjetu i usporedi dobivenu sliku s Kristovim životom i djelom, može li sumnjati da drevna predviđanja ukazuju na Isusa i kraljevstvo koje je on uspostavio?

Božje obećanje patrijarsima da će preko njih biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji; proroštvo da će Judino pleme biti najveće među ostalim hebrejskim plemenima do dolaska Onoga Koga će se svi narodi pokoravati; čudna, ali nepobitna činjenica da se u Bibliji aleksandrijskih Židova, Septuaginti, nalazi jasno najavljeno djevičansko rođenje Mesije; proročanstvo Izaije 53 o sluzi patniku, Sluzi Gospodnjem, koji će položiti svoj život kao žrtvu za prijestupe svoga naroda; perspektive slavnog, vječnog kraljevstva kuće Davidove — u kome su osim u Kristu ova proročanstva našla svoje ispunjenje?

Samo s povijesnog gledišta, ovdje je jedinstvenost koja Krista izdvaja od svih ostalih utemeljitelja svjetskih religija. A jednom kada se ispunjenje ovih proročanstava povijesno dogodilo u Kristovoj osobi, ne samo da su sva proročanstva prestala u Izraelu, nego je došlo do prekida žrtvovanja kada je žrtvovano pravo pashalno Janje.

Okrenite se poganskom svjedočanstvu. Tacit, govoreći u ime starih Rimljana, kaže: “Ljudi su uglavnom bili uvjereni u vjeru drevnih proročanstava, da će Istok prevladati, i da će iz Judeje doći Gospodar i Vladar svijeta.” Suetonius, u svom izvještaju o Vespazijanovu životu, prepričava rimsku tradiciju ovako: “Bilo je staro i postojano vjerovanje na cijelom Istoku, da će Židovi prema nedvojbeno određenim proročanstvima postići najvišu moć.”

Kina je imala ista očekivanja; ali budući da je bio na drugom kraju svijeta, vjerovao je da će se veliki Mudrac roditi na Zapadu. Anali Nebeskog Carstva sadrže izjavu: U 24. godini Tchao-Wanga iz dinastije Tcheou, 8. dana 4. mjeseca, na jugozapadu se pojavila svjetlost koja je obasjala kraljevu palaču. Monarh, zadivljen njegovim sjajem, ispitivao je mudrace. Pokazali su mu knjige u kojima je ovo čudo označavalo pojavu velikog sveca Zapada čija je religija trebala biti uvedena u njihovu zemlju.

Grci su Ga očekivali, jer je Eshil u svom Prometeju šest stoljeća prije Njegovog dolaska napisao: “Ne očekujte kraj, štoviše, ovom prokletstvu dok se Bog ne pojavi, da prihvati na svoju Glavu bolove vaših vlastitih grijeha kao zamjenu.”

Kako su mudraci s Istoka znali za Njegov dolazak? Vjerojatno iz mnogih proročanstava koja su Židovi kružili svijetom, kao i iz proročanstva koje je Daniel uputio poganima stoljećima prije svog rođenja.

Ciceron je, nakon što je prepričao izreke drevnih proročišta i Sibile o “Kralju kojeg moramo prepoznati da bismo ga spasili”, upitao u očekivanju: “Na kojeg čovjeka i na koje vremensko razdoblje upućuju ova predviđanja?” Četvrta Vergilijeva ekloga prepričava istu drevnu tradiciju i govori o “čednoj ženi, koja se smiješi svom djetetu, s kojim će željezno doba proći.” Svetonije je citirao suvremenog autora u smislu da su se Rimljani toliko bojali kralja koji će vladati svijetom da su naredili da se ubiju sva djeca rođena te godine – naredba koja nije ispunjena, osim Herod.

Ne samo da su Židovi očekivali rođenje Velikog Kralja, Mudraca i Spasitelja, već su Platon i Sokrat također govorili o Logosu i Univerzalnom Mudracu koji “još dolazi”. Konfucije je govorio o “Svetcu” Sibilama, o “Univerzalnom kralju” grčkom dramaturgu, o spasitelju i otkupitelju koji oslobađa čovjeka od “prvobitnog najstarijeg prokletstva”. Sve su to bile na nežidovskoj strani očekivanja.

Ono što odvaja Krista od svih ljudi je to što se prvo očekivao od Njega; čak su i pogani čeznuli za izbaviteljem ili otkupiteljem. Sama ta činjenica ga razlikuje od svih drugih vjerskih vođa.

Druga značajna činjenica je da je jednom kada se pojavio, pogodio povijest s takvim utjecajem da ju je podijelio na dva dijela, podijelivši je na dva razdoblja: jedno prije Njegovog dolaska, drugo nakon njega. (prije Krista i poslije Krista)

Buddha to nije učinio, niti bilo koji od velikih indijskih filozofa. Čak i oni koji niječu Boga moraju datirati svoje napade na Njega, AD tu i tu, ili toliko godina nakon Njegovog dolaska.

Treća činjenica koja Ga odvaja od svih ostalih je sljedeća: svaka druga osoba koja je ikada došla na ovaj svijet došla je na njega da živi. A Isus – on je ušao u ovaj svijet –  da umre.

Smrt je Sokratu bila kamen spoticanja – prekinula je njegovo učenje. Ali Kristu je smrt bila cilj i ispunjenje njegova života, zlato koje je tražio. Malo je Njegovih riječi ili djela razumljivih bez upućivanja na Njegov Križ.

Predstavio se kao Spasitelj, a ne samo kao Učitelj. Ništa nije značilo poučavati ljude da budu dobri osim ako im nije dao i moć da budu dobri, nakon što ih je spasio od tereta krivnje.

Priča svakog ljudskog života počinje rođenjem, a završava smrću. U Kristovoj Osobi, međutim, Njegova smrt je bila prva, a Njegov život posljednji. Sveto pismo ga opisuje kao “Jaganjca zaklanog od početka svijeta.” Ubio ga je u namjeri prvi grijeh i pobuna protiv Boga.

Nije toliko Njegovo rođenje bacilo sjenu na Njegov život i tako dovelo do Njegove smrti; radije je da je križ bio prvi, i bacio svoju sjenu natrag na Njegovo rođenje. Bio je to jedini život na svijetu koji je ikada proživljen unatrag. Kao što cvijet u zidu s pukotinama govori pjesniku o prirodi, i kao što je atom minijatura sunčevog sustava, tako i Njegovo rođenje govori o misteriju gibeta. Išao je od poznatog do poznatog, od razloga njegova dolaska očitovanog imenom “Isus” ili “Spasitelj” do ispunjenja njegova dolaska, naime do njegove smrti na križu.

Ivan nam daje svoju vječnu prapovijest; Matej, Njegovu vremensku prapovijest, putem Njegove genealogije. Značajno je koliko je Njegovo vremenito podrijetlo bilo povezano s grešnicima i strancima! Ove mrlje na grbu Njegove ljudske loze upućuju na sažaljenje prema grješnima i strancima Saveza. Oba ova aspekta Njegove samilosti kasnije će biti bačena protiv Njega kao optužbe: “On je prijatelj grešnika” “On je Samaritanac.” Ali sjena umrljane prošlosti predviđa Njegovu buduću ljubav prema uprljanima.

Rođen od žene, bio je muškarac i mogao je biti jedno sa svim čovječanstvom; rođen od Djevice, koji je bio zasjenjen Duhom i “pun milosti”, On će također biti izvan te struje grijeha koja je zarazila sve ljude.

Život redovništva nikad nije bio u krizi ovako kao zadnjih 50 godina, piše sluga Božji, o. J. Hardon.

Nikad više odlazaka iz kršćanstva,

nikada više profaniranja (sekularizacije),

nikada više takvog de-katoliciziranja kršćanstva.

U tome prednjači Amerika, kaže on, te se nameće zaključak da što je narod bogatiji dobrima ovoga svijeta to se više udaljuje od Isusa Krista.

Gdje je nestalo redovniško siromaštvo, onako kao kod utemeljitelja (svetog Benedikta, Dominika, Franje… )? A to je ono po čemu su redovnici u početku bili prepoznatljivi. Prošenje je danas kod redovničkih zajednica – nepoznat pojam, (govori o. Hardon), i nestaje ono prvotno pouzdavanje u Božju Providnost.  Toga više nema. Svi se čine  nekako dobro osigurani.

Sve je to zapravo započelo protestantizmom, čiji osnivač (Marthin Luther) je bio svećenik i redovnik (augustinac).

A koje je riješenje? Riješenje je da oni koji se priznaju katolici preispitaju svoju vjeru. Potrebno je da se stvarno pitaju:

• Vjerujem li ja stvarno da je Bog postao čovjekom?
• Vjerujem li ja da je Isus stvarno prisutan u svetoj Hostiji? …

Osim toga moramo vjerovati da je Bogu najugodniji život posvećenog djevičanstva, poslušnosti i siromaštva. Upravo takav život je i on želio živjeti.

Da bi katolik preživio u novonastaloj revoluciji  – mora čvrsto vjerovati da je Bog postao čovjekom. Ne biti onakav katolik kavih je sada većina.

Katolička vjera će opstati samo tamo gdje su katolici “živi mučenici” (J. Hardon)

Kako bi se pripremili biti herojski svjedoci moramo se učvrstiti u vjeru i u ljubavi prema Isusu stvarno prisutnom u svetoj Euharistiji.

Upravo iz tog razloga je papa Ivan Pavao II. početak ovog tisućljeća, jubilarnu 2000. god,  posvetio svetoj Euharistiji.

Tiha molitva u Njegovoj svetoj Prisutnosti dat će nam milosti koje nam trebaju… 

O utemeljiteljima religija

-Mnogi su se pojavili na povijesnoj sceni i govorili da su oni Božji poslanici. Zašto bi od svih njih izabrali – Isusa (kao Onog kojem ćemo vjerovati). Ako svi imaju pravo da ih se posluša – ipak možemo imati jedan kriterij vrednovanja. Ne možemo vjerovati bilo komu tko bi rekao: evo Bog me poslao, anđeo mi je dao knjigu.

Kriterij (ili argument) može biti pitanje:

Je li itko od tih koji za sebe tvrde da su Božji poslanici – bio prorečen? A Bog bi to svakako mogao učiniti – najaviti dolazak svoga poslanika. Naši prijatelji to rade… prije nego dođu, najave se…

Mogli bi smo te velike ljude iz povijesti kao Buda, Konfucije, Sokrat… usporediti sa pticama koje rade gnijezdo. Ptice rade gnijezdo prema nekom svom instiktu i ne znajući što točno rade. Tako i oni – kao da rade gnijezdo za jednu savršenu Božju objavu.

O različitim religijama

Sve religije mogli bismo predstaviti kao jedan krug. U krugu istine – svaka religija ima neki udio. Neka religija ima 10 % udjela u Istini, neka 50 %… a neka 100% .

Mi priznajemo zato sve što je dobro u svakoj religiji.

No reći da je svaka religija ista i da ima isti uzrok je poprilično pogrešno. To je kao da smo u nekoj galeriji i kažemo da je isti autor svih slika, samo zato jer su na svim slikama upotrebljene iste boje.

Isus i povijest čovječanstva

Ni jedan utemeljitelj nije tako povijestan kao Isus. Mi spominjemo u vjerovanju ono „mučen pod Poncijem Pilatom“… No nije samo to. On je povezan sa cijelim čovječanstvom… Naš Bog je Bog saveza…

Isus i naš odnos prema Njemu, (utemeljitelju religije)

Ni jedan drugi utemeljitelj religije ne traži da se s njim treba ostvariti odnos. Ni Muhamed, ni Buda… ni drugi.

Ni Mojsije nije od naroda tražio da ostvare s njim dobar odnos, nego s Boom.

Isus je drugčiji. On traži da imamo osoban odnos s Njim. Pozvani smo na to.

Preporučam poslušati: mp3: biskup Fulton Sheen

Naše tijelo ima ograničenja (oči mogu biti „veće od stomaka…“). Možemo čak doći do točke kad ta želja postaje bol i postanemo bolesni od toga da želimo previše.

Ali nema ograničenja za želje duše. Nema ograničenja za istinu koju možeš znati, za život koji možeš živjeti, za ljubav koju možeš uživati i za ljepotu koju možeš iskusiti. Kad bi ovo što imamo na ovom svijetu bilo sve – kako bismo bili prevareni. Bili bi kao žena koja voli modu koja je stavljena u prostoriju sa 1000 šešira, ali nema ni jednog odledala.

Budući da imamo tijelo i dušu – mi možemo učiniti jedno ili drugo gospodarem. Mi možemo učiniti da tijelo služi duši, što je dobar izbor – ili možemo učiniti da duša služi tijelu, a to je jadan izbor. Ovaj izbor čini život ozbiljnim. Ne bi bilo zabavno igrati ako ne bi bilo mogućnosti da se izgubi ili pobjediti u bitci ako se ne bori… ne bi bilo interesa za dramu ako bi karakteri bili ,,, i ne bi bilo smisla života osim ako postoji vječnost gdje našem vječnom spasenju možemo reći da ili ne.

Naš Gospodin Isus je to postavio ovako: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu. Bojte se onog koji može uništiti oboje, i baciti i dušu i tijelo u pakao“

Na drugom mjestu naš Gospodin kaže: „Što koristi čovjeku ako i cijeli svijet zadobije, a dušu svoju izgubi“; „Što može čovjek dati u zamjenu za svoju dušu?

Doći će vrijeme kad će kušnja biti gotova. Primjetio sam da je moderne misli je teško uvjeriti u nešto što ne žele čuti, da će ovaj život završiti i zato je smrt nešto na što se gleda s prezirom od strane nekih koji  će vas nastojati uvjeriti  da je sreća u skoro svakoj kutiji. Oni se ne žele suočiti sa činjenicom. Kako se moderna misao osjeća suočavajući se sa smrću? Nema skrupula čitajući detektivske romane, u kojima su deseci slučajevi smrti ili ubojstava, ali to je zato jer se koncentrira na okolnosti, koje predhode smrti radije nego na stvarnost koja je uključena u smrt, konkretno raj ili pakao. On nikada ne pita: „Spašen ili izgubljen“, nego radije: „Tko je ubio tog i tog“… Ako smrt pripada čisto prirodnom redu onda čovjek umire kao neka životinja i zbog istog razloga. Ali to nije istina. Čovjek ima dušu koja je vječna i koja je besmrtna i zato njegova smrt nije isto kao što je smrt životinje. Kod životinje je to kao krug gdje se na koncu vraća sebi. Čovjekov život ide izvan vremena, prema Nekomu u susret. Stvarni razlog smrti nije u redu naravi, prirode, nego u redu povijesti. U kom smislu? Na početku povijesti čovječanstva čovjek je sagriješio. Posljedica grijeha je – smrt. Tako nam to Biblija objašnjava. Preko jednog čovjeka grijeh dođe na svijet. I budući da je smrt došla prešla je na cijelo čovječanstvo, od jednog čovjeka. I to je zbog istočnog grijeha (grijeha prvih ljudi, čije posljedice prelaze na sve) – da mi umiremo.  Kad ne bi bilo tog grijeha, ne bi bilo smrti. Zbog toga Uznesenje Gospino biva posljedica njenog Bezgrešnog začeća. Njezino tijelo nije pripušteno propadanju jer je bilo oslobođeno od grijeha. Kad nam je Gospodin ostavio Euharistiju on želi da naše tijelo bude sjedinjeno s Njegovim Tijelom i krvlju – kao što je rekao: „Onaj koji jede moje Tijelo i pije moju krv ima Život vječni i ja ću ga uskrisiti u Posljednji dan. Uskrsnuće našeg Gospodina je zalog (obećanje) i za naše uskrsnuće.

Sv. Pavao nam govori da mi moramo svakodnevno umirati – sebi.

Sretna smrt je remek djelo. I niti jedno remek djelo nije usavršeno u jednom danu. Umjetnik je radio kalup Ivane Arške sedam godina. Kad je bilo gotovo unutra je ulivena bronca. Danas taj kip stoji kao zanosno savršenstvo umjetnosti. Tako, na sličan način, naša smrt kao kraj prirodnog postojanja se treba pojaviti kao zanosno savršenstvo mnogih godina rada koje smo utrošili u oblikovanje – umirući svakodnevno. A to znači – preko mrtvljenja.

Glavni razlog zašto se bojimo smrti je – zato što se nikad za to nismo pripremali. Mnogi od nas umiru samo jednom. Ali mi bismo trebali umrijeti 1000 puta, jer bi trebali umirati svakodnevno. To je strašna stvar za onog koji umre – samo onda kad umre. Ali to je lijepa stvar za onog koji umre – prije nego što umre. Konkretno, onom koji umire svakodnevno napastima ovoga svijeta, tijela i đavla. (…)

Kad smrt dođe nema lijeka za loš život. Ali prije nego dođe – postoji lijek.

Umiranje sebi – nema drugog puta za onaj veći život s Isusom, od onog da čovjek strgne sa sebe starog Adama. Kad živimo na način da se mrtvimo već sada onda smrt nikada ne može doći kao lopov, i iznenaditi nas. No, bili spremni ili ne moramo se suočiti s istinom jednom kad umremo.

Poslije smrti – dolazi sud. To su riječi Svetog Pisma. Kad se rodbina i prijatelji okupe oko mrtve osobe ja često pitam: Kako je dugo živio? A anđeli će pitati – koliko ih je poveo sa sobom. Jedina stvar koju možemo ponijeti sa sobom jesu – naše zasluge.

Kad umremo postoji sud i on je dvostruk. Postoji pojedinačni sud, a kasnije je opći sud. Prvi: Ti si osoba i zato si odgovoran za svoje osobne čine. Tvoja djela te slijede.

Postoji i opći sud, jer si živio u socijalnom uređenju i kao dio Mističnog Tijela Kristova. Zato moraš biti suđen – sa svim ljudima. Kod tog općeg suda mi uzimamo sa sobom svoje tijelo, tijelo koje će uskrsnuti. Kad smo jednom odjeljeni od tijela postoji težnja za tim tijelom. Duša je ostavila svoj otisak na tijelu. Kad imate ruku u vrućem vosku…) Kad je duša ostavila tijelo nije ga ostavila zauvijek.  Duša ne postaje anđeo. Ostaje ljudska duša. U sebi ima sva iskustva, sve misli, sa svoja djela. U trenutsku uskrsnuća imat ćemo tijelo koje odgovara stanju duše. Tijelo će biti proslavljeno, ako je duša spašena ili će biti jadno, ako je duša izgubljena. Naše spasenje nije samo duša nego osobnost…

(više na linku…)

izvor: gloria.tv

Takva osoba je veliki američki biskup, pokojni nadbiskup Fulton Sheen, koji je sada na putu da postane svetica Katoličke crkve. Ni jedan dan u šezdeset godina svoga svećeništva, nadbiskup Sheen nije preskočio posvetiti se molitvi sat vremena, pred Isusom, u Presvetom Sakramentu. Njegov život, a naročito njegova emisija “Život je vrijedan življenja”, koja se prikazuje na američkoj televiziji svaki tjedan, dotaknula je živote više od trideset milijuna Amerikanaca – katolika, protestanata, pa čak i mnoge koji su tvrdili da su bez ikakve vjere.

Nadbiskup je bio duboko inspiriran pričom koja je vezana za dvije mlade herojske djevojčice, koje su imale duboku ljubav prema Isusu u Euharistiji. Jedna od tih mladih djevojčica je Sveta mala Tereza iz Lisieuxa, poznata kao „Mali Cvijetak“, čija je priča ispričana na internetskim stranicama `Young Saints of the Eucharist` (Mladi Sveci Euharistije). Biskup Sheen s ljubavlju je pisao o Terezi u knjizi pod nazivom “Dragocjena ljubavna priča”, u kojoj govori i o maloj kineskoj djevojčici – mučenici.

Kada je nadbiskup bio intervjuiran na nacionalnoj televiziji, nekoliko mjeseci prije svoje smrti, pitali su ga: “Biskupe Sheen, Vi ste nadahnuli milijune ljudi diljem svijeta. Tko je Vas inspirirao? Je li to bio Papa? “

Odgovor je mnoge iznenadio. Biskup Sheen je odgovorio da to nije bio Papa, kardinal, drugi biskup, svećenik niti redovnica. “Ona koja me inspirirala je bila mala kineska djevojčica.”

Zamislite, djevojčica čija je ljubav prema Isusu u Euharistiji, nadbiskupa Sheen-a tako impresionirala da je on, dok je još bio u sjemeništu (gdje se provodi osposobljavanje za svećenike), Bogu obećao moliti sat vremena pred Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, svaki dan svog života.

Priča o ovoj hrabroj djevojčici Li vraća nas u rane 1950-e, u komunističku Kinu gdje se Bog nije smio spominjati, a ljudi koji su prakticirali vjeru u Njega bili su zatvoreni, mučeni ili ubijeni od strane vladajuće političke klase u kojoj su svi bili komunisti. Sestra Emmanuel prekrasno je pisala o njoj u ulomku “Nevjerojatna priča o maloj Li” u svojoj knjizi “Skriveno dijete“, a ovdje, neznatno prilagođeno je njeno svjedočenje onoga što se dogodilo. Također uključene su neke informacije iz drugih prijevoda, umetnute s ciljem lakšeg razumijevanja pozadine mučeništva malene Li.

Maleni koraci djeteta

U župnoj školi, djeca su marljivo recitirala molitve. Njihova učiteljica, sestra Eufrazija bila je sretna jer su prije dva mjeseca mnoga djeca primila svoju Prvu Svetu Pričest. Doživjeli su to jako svečano i važno; iz dubine svojih srdašca. Djeca su naviknuta jesti rižu ujutro, u podne i navečer, tako je mala 10-godišnja Li upitala – Zašto Isus nije rekao: “Rižu nam svagdanju daj nam danas?” Sestra se nasmiješila, ali je bilo jasno zašto je to njima bilo teško za razmijeti.

” Pa, taj ‘kruh’ znači ‘euharistija‘ “, odgovorila je sestra Eufrazija. Objasnila je da rižu trebamo za tijelo, ali da u molitvi tražeći kruh svagdanji mi zapravo tražimo Svetu Pričesti. To je hrana za dušu i taj kruh je Kruh Života.

U svibnju 1953. godine, kada je Li primila svoju Prvu Pričest, zamolila je Isusa u svom srcu: “Uvijek mi daj taj Kruh svagdanji, tako da moja duša može živjeti i biti zdrava!” Od tada je Li primala Svetu Pričest svaki dan, ali ona je bila svjesna da bi komunisti, koji nisu vjerovali u Boga, mogli zaustaviti Misu u bilo kojem trenutku jer im to nije po volji. Ona je molila Isusa kako bi bila sigurna da se to nikada neće dogoditi.

Međutim, ipak se dogodilo !

Ona nikada neće zaboraviti dan kada su ti ljudi ušli u učionicu i vrišteći na djecu tražili da im predaju sve svete predmete koje su imali. Prestravljena djeca predala su svoje pažljivo, ručno oslikane slike Isusa, Marije i svetaca. Tada je u napadu bijesa, njihov inspektor skinuo Raspelo sa zida, bacio ga na zemlju i gazio po njemu urlajući: “Nova Kina neće tolerirati ova nastrana praznovjerja”

Mala Li jako je voljela svoju sliku Dobroga Pastira te ju je pokušala sakriti ispod košulje. Bila je to posebna slika koju je dobila kao poklon za Prvu Pričest. Jaki šamar srušio ju je na pod. Inspektor je pozvao Li-inog oca i ponizio ga pred djecom.

Istog dana policija je napravila `čišćenje` sela, i strpala sve stanovnike u sićušnu Crkvu. Inspektor se izrugao njihovim uvjerenjima, te im je rekao da su prevareni ako zbilja vjeruju da je Bog prisutan u Svetohraništu. Ljudi su gledali s nevjericom. Gromoglasno je naredio vojnicima da spale Svetohranište. Ljudi su, svi zajedno počeli silno moliti jer je njihov Isus bio u tom Svetohraništu.

Ispred svih njih zgrabio je ciborij i bacio sve Svete Hostije na pod. Zaprepašteni vjernici skrenuli su pogled s tog groznog čovjeka i svetogrdnog čina kojeg je upravo provodio, cijelo vrijeme pokušavajući zadržati suze. Malena Li zaledila se od užasa.

Njeno nevino i pravedno malo srce krvarilo je od žalosti za Svetim Hostijama rasutim po cijelom tlu. “Zar nitko neće pomoći Isusu?” Pitala se u čudu. Inspektor je nastavio sa svojim uvredama, prekidajući svoje bogohuljenje samo kako bi se jezivo ismijao. U isto vrijeme malena je Li plakala tiho.

“Sada izlazite!” Viknuo je inspektor. “A jao onome tko se vrati u ovu jazbinu praznovjerja! Taj će odgovariti meni!” Prije nego su otišli, komunisti su zaključali svećenika u veliki ugljeni bunker u Crkvi, gdje mu je mali otvor pružao pogled sve do Svetišta gdje su Hostije ležale posute po podu.

Crkva se brzo ispraznila. Komunisti su otišli, međutim, nisu obratili pažnju na malu djevojčicu koja je ostala moliti u Crkvi. Bila je to malena Li. Osim Li, tu su anđeli koji su uvijek prisutni oko Isusa u Presvetom Sakramentu da ga slave, a također tu je Otac Luke koji je primijetio, kroz otvor u svom bunkeru, lijepu dobro odjevenu ženu kako ulazi u Crkvu. Prišla je djevojčici i tješila ju, te upitala želi li odmah otići s njom. Iako je Li to željela, strahovito se rasplakala  prije nego su obje napustile Crkvu.

Mjesec dana ranije, predviđajući preuzimanje vlasti sela, župljani su upozorili oca Luku, njihovog svećenika iz stranih misija, da bude oprezan. Vojnici su izgleda zaboravili na njega kad su odlazili.

Malo je toga što je svećenik mogao učiniti. Međutim, osjećajući se vrlo uzrujanim zbog svega što se dogodilo, bila je ipak još jedna stvar koju je mogao učiniti. Počeo je moliti kao naknadu za svetogrđe počinjeno protiv Isusa. Žalio je zato što nije bio u mogućnosti stati u Isusovu obranu.

U muci se molio. “Zaustavi ovo svetogrđe! Gospodine Isuse!” Otac je jedva primijetio duljinu vremena koje je proveo pritvoren.

Sljedećeg dana primijetio je dolazak djevojčice koja je vrlo tiho ušla u Crkvu. Polako je krenula do Svetišta, tada ju je otac Luke vidio. Protrnuo je od straha: ona bi mogla biti ubijena u bilo kojem trenutku! Kako nije mogao komunicirati s njom, mogao je samo gledati i moliti sve svece na nebu da zaštite ovo dijete. Promatrao ju je dok se ona poklonila na trenutak, te počela sa skrušenim klanjanjem, u tišini, baš kao što su učili u školi.

Malena je Li ostala s Isusom u klanjanju i molitvi cijeli sat, znajući da treba pripremiti svoje srce prije nego Ga primi. Sklopila je ruke, prošaptala molitvu Isusu, koji je bio toliko izmučen i napušten. Otac Luke nije mogao skrenuti pogled s malene djevojčice, promatrao ju je kako  se sama spušta na koljena, pognuta, te kako svojim jezikom uzima jednu od Hostija. Ona je tada ostala klečući na koljenima, zatvorenih očiju i u dubokoj radosti s Nebeskim Prijateljem u sebi.

Ocu Luki se svaka sekunda činila kao vječnost. Da je samo mogao razgovarati s njom! Međutim njegov je strah nestao kada je malena djevojčica, poletnim korakom, ali tiho i nezapaženo, napustila Crkvu.

U međuvremenu, komunisti su pretraživali cijelo selo kako bi ga `oslobodili` od bilo čega svetog, a ova vrsta `čišćenja` se događala upravo za vrijeme “Nove Kine.” Prestrašeni mještani su ostali tiho u svojim bambusovim kućicama i nisu se usuđivali izlaziti. Ipak, malena se je Li svako jutro uspjela neopaženo izvući kako bi pronašla svoj Kruh Života u Crkvi. Kao i prvog dana, ponovila je istu rutinu – provela je jedan sveti sat u klanjanju svom Prijatelju Isusu. Zatim je uzela jednu Hostiju sa svojim jezikom i nestala u tišini. Otac Luke, zabrinut za njenu sigurnost, nije mogao shvatiti zašto nije uzela više od jedne Hostije. Znao je koliko se točno Hostija nalazi u ciboriju: bile su ondje trideset dvije Hostije, i sigurno će ju vidjeti ako nastavi dolaziti toliko dana koliko ima Hostija? No Li to nije učinila jer ih je sestra u školi učila da mogu primiti samo jednu Hostiju dnevno te da se Ona ne dira, osim s jezikom. Djevojčica se je prodržavala svega što je učila, jer je znala koliko je dragocjena Hostija: to je sam Isus, doista i istinski prisutan u Njoj.

Ocu Luki je laknulo kada je došao zadnji dan.

Danas će malena Li primiti posljednju Hostiju – svog posebnog Prijatelja. Kao i obično, u zoru, ušla je u Crkvu i približila se Oltaru. Kleknula je vrlo blizu Isusu u Presvetoj Hostiji kako bi molila. Otac Luka je morao prigušiti svoj plač kada se vojnik iznenada pojavio na Crkvenim vratima i uperio pištolj u djevojčicu. Čuo se jedan metak, nakon čega je uslijedilo smijanje. Djevojčica se odmah srušila. Otac Luke je mislio da je mrtva, ali ne! Žalostan od boli, promatrao je njenu borbu kako bi dopuzala do mjesta gdje je bila Hostija, i jedva vjerujući svojim očima, gledao je kako djevojčica u očitoj boli, stavlja jezik iznad Svete Hostije kako bi primila svog Isusa po posljednji put. Ona je tada posljednji put udahnula i umrla: smrću istinske mučenice.

Vojnik je na trenutak izgledao kao da pokušava dati smisao ovom strašnom činu koji je upravo počinio. Zatim se okrenuo i istrčao iz crkve. Svećenika je to ostavilo u stanju potpunog šoka, ali je znao što mora učiniti. Vojnik se potom vratio i oslobodio oca Luku i rekao mu da je slobodan ići. Bez oklijevanja, požurio je u Svetište da vidi beživotno tijelo djevojčice. Dok je klečao pokraj nje, prišao mu je vojnik, sada ražalošćen, vidjevši što je učinio malenom djetetu, te rekao: “Gospodine, kada bi u svakom mjestu postojala takva djevojčica, nikada se ni jedan vojnik ne bi borio za komuniste! “

Srećom, otac Luka imao je dovoljno vremena da maloj Li omogući dostojan pokop. Nakon što je napustio groblje i krenuo hodajući putem, prišao mu je čovjek i pozvao ga u auto. Ostavio ga je na granici. Svećenik je izbjegao smrt i postao je slobodan. Zahvaljujući tome mi danas znamo priču o mučeništvu ove prekrasne male kineskinje.

Malena Li je umrla, ali ne prije nego što je osigurala da Isus ne bude dalje obeščašćen. Iako je otišla s ovoga svijeta, uspomena na nju i dalje živi, ne samo u osobi nadbiskupa Sheen-a, već i u bezbrojnim milijunima ljudi širom svijeta koje je on, kroz njenu životnu priču, potaknuo na molitvu i klanjane sat vremena pred Presvetim Sakramentom što je moguće češće.

Nadbiskup Fulton Sheen bio je uvjeren da malena Li savršeno shvaća da je Presveti Sakrament sam Isus, Svjetlo svijeta i Radost svih srdaca. O kako On žudi da se ljudi odnose prema Njemu s uvažavanjem i da polažu dužno poštovanje Njemu, u Svetohraništu kad idemo našim Crkvama.

Izvor: Little Li

Prijevod: Mia R.