Zbog toga je bolnica privremeno zaustavila izvođenje pobačaja na zahtjev.

Ova situacija privukla je veliku pažnju javnosti te je izazvala reakcije raznih udruga i medija. Među njima je i mreža za pravo žene na pobačaj koja nosi naziv „Hrabre sestre“. Paradoksalno, naziv sugerira hrabrost, no pravo pitanje jest: tko je doista hrabar – oni koji štite život ili oni koji ga prekidaju? Odgovor nalazimo u ispravno formiranoj savjesti.

Savjest kršćanina oblikuje se prema Božjoj objavi i riječima Isusa Krista, tumačenim u nepromjenjivom učiteljstvu Crkve. Hrabrost, prema katoličkoj nauci, nije čin nasilja nad nedužnima, već vrlina kojom se čovjek suprotstavlja strahu i ostaje ustrajan u traženju dobra, osobito suočen s poteškoćama.

Neki pokušavaju izjednačiti priziv savjesti kod odbijanja sudjelovanja u pobačaju s prizivom savjesti u slučaju odbijanja vojne službe. To su međutim dvije potpuno različite situacije.

Kod pobačaja se radi o prekidu života nedužnog nerođenog djeteta koje se ne može braniti.
Kod vojne službe radi se o obrani života i zaštiti Domovine od stvarne prijetnje.

Postoji pravedan – obrambeni rat, a pravedan pobačaj ne postoji.

Nadajmo se da će hrabrost medicinskih sestara probuditi i druge uspavane savjesti u našoj Domovini, jer u ovom duhovnom ratu, svaki hrabri pojedinac čini razliku.

A tko su „Hrabre sestre“  koje su postale žestoke protivnice spomenutih medicinskih sestara? To je volonterska mreža osnovana 2020. godine koja pruža podršku ženama kod prekida trudnoće. Kod novonastale situacije u Petrovoj bolnici izvijestile su o poteškoćama žena koje pokušavaju dobiti “uslugu pobačaja”, a medicinske sestre odbijaju raditi.

Dao Bog da i ove žene shvate ono što znanost potvrđuje: život u majčinoj utrobi nije nakupina stanica, već ljudsko biće čije srce kuca već oko 20. dana od početka.

Medicinske sestre u Petrovoj bolnici, koje štite život, zaslužuju našu molitvu, podršku i s pravom naziv: HRABRE.

Bože čuvaj Hrvatsku!

Radi se, dakako, o koncertu Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu. Drugi je to najveći skup Hrvata u povijesti. Samo je Ivan Pavao II 1994. okupio više Hrvata na jednom mjestu. Milijun ljudi tada je, na istoj lokaciji, nazočilo prvom službenom posjetu jednog pape Hrvatskoj.

Okolnosti ovog koncerta ukazuju da ljudska logika ostaje bespomoćna kad se susretne s Božjom. Svaka čast Marku Perkoviću Thompsonu, njegovoj glazbenoj karijeri kao i njegovoj braniteljskoj prošlosti, ali i on je svjestan, baš kao i njegov tim, da ovoliko silno mnoštvo nije okupio čovjek.

Poticaj ljudima da se odluče na posjet koncertu na Hipodromu došao je iz duhovne sfere. Događaji koji se odvijaju u prostoru i vremenu, u ljudskoj povijesti, svoje ishodište imaju u duhovnom svijetu. Na tim razinama se ratovi dobivaju i gube, na tim razinama se odvijaju poslovni uspjesi i bankroti. U duhovnom se svijetu dvije suprotstavljene strane, sile svijetla i sile tame nadmeću za duše svih ljudi.

U toj bitci nalazi se svaki čovjek i svaka obitelj pojedinačno, ali nalaze se tu i svi narodi. Obitelj, rod i narod organizacijske su jedinice ljudskog društva od temeljne prema većoj kako ih je Bog postavio.

I Hrvatski se narod nalazi u toj bespoštednoj borbi u kojoj će se zaključiti sudbine.
Na blagdan svetih Ćirila i Metoda, Hrvatski narod i Hrvatska Crkva pokazali su kojim će putem.

S jedne se strane narod u potpuno nestvarnom broju, odazvao poticaju da na velebnom skupu zajednički slavi Boga, obitelj i Domovinu. Poziv kojeg su osjetili u srcima dok su se odlučivali za kupnju ulaznice za koncert na Hipodromu mnogi nisu mogli racionalno protumačiti. Cijele obitelji odlučivale su se za odlazak na koncert. Na užas Božjih protivnika, narod se pokrenuo.

Mediji su se svim silama trudilli odgovoriti ljude od odlaska na koncert. Tjednima su nas strašili, prizivali nesreće. Najavljivali srčane udare, stampeda, dehidracije, brojali su mrtve unaprijed.

Vlast se držala suzdržano. I oni su se nadali da će organizator pokleknuti, da će se narod prestrašit i odustati. Da će se možda koncert raspodijeliti na više dana. Znaju vladajući kome služe. U Briselu ne gledaju blagonaklono na Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Premijeru i njegovim suradnicima kristalno je jasno da je njihova politika pobačaja, Istanbulska konvencija i s njom povezana rodna ideologija koju su uveli u hrvatsko zakonodavstvo kao i migracijska politika rastakanja hrvatskog nacionalnog bića suprotna svemu što podržava najveći dio posjetitelja Thompsonovog koncerta.
Bujanje mase koja se protivi njihovim briselskim politikama ne ide im u prilog. Ipak, nagon za održavanjem na vlasti učinio je svoje. U jednom su trenutku prelomili i odlučili hiniti da su se svrstali pod zastavu pobjednika. Kad su se uvjerili da organizacija melje sve klipove koji su im pobacani pod noge, procijenili su da je trenutak da i oni uzmu dio zasluga za događaj koji će, bilo je jasno, nadići sva očekivanja.

I doista, policija, hitna pomoć i sve ostale službe svoj su dio odradili besprijekorno. Ali, drugačije nije moglo ni biti.

Tjedan dana ranije, čitav je hrvatski narod, kao i hrvatska domovina, po odluci hrvatskih biskupa posvećen Presvetom Srcu Isusovu.
Hrvatski je narod tako dobio značajan poguranac u duhovnom području, koje smo već označili kao presudno.
Tisuće ljudi potom su dobili poticaj i na poziv mnogih župnika i voditelja molitvenih zajednica molili i postili da ovaj skup bude upriličen na veću slavu Božju.

Sa svojom obitelji, krenuo sam iz Rijeke prema Zagrebu u subotu nakon jutarnje svete mise na Trsatu.

Na izlazu s autoputa u Lučkom, kad smo došli do naplatnih kućica, u našoj je traci ispred nas bilo jedno vozilo. Ne dva, tri, pet, još manje kilometarske kolone vozila koja će zablokirati autoput kako su danima najavljivali svi mediji.

Dan smo proveli družeći se s obiteljima koje su kao i naša u punom sastavu pohodili koncert koji je puno više od toga.
Prolazili smo kroz masu ljudi na Bundeku, ako bi netko nekoga slučajno gurnuo uslijedile su isprike. Alkoholiziranih pojedinaca bilo je neusporedivo manje nego uoči bilo kojeg koncerta na kojem sam do sada bio, a bio sam na puno njih.

Organizacija je bila savršena. Na prostor Hipodroma ušli smo bez čekanja. Kolona se cijelo vrijeme gibala, ograničenja za prolaz po uzoru na ona kakva se postavljaju u zračnim lukama sprječavala su mnoštvo da odjednom nagrne i sve je išlo kao podmazano.

Naše četiri obitelji zauzele su svoju poziciju, rasprostrli tkaninu za sjedenje i u miru smo iščekivali početak koncerta. Već tada osjetila se uzvišenost trenutka, kao da je cijeli prostor bio pod duhovnom zaštitom, pod nevidljivim plaštom nebeske Majke. Do nas su sjedile dvije žene srednjih godina koje nisu prestajale moliti krunicu. Gospodin je podigao svoje snage.
Koncert je počeo u točno zakazano vrijeme. Thompson je nakon nekoliko uvodnih pjesama pozdravio okupljeni narod pozdravom “Hvaljeni Isus i Marija”.

Dok sam prolazio kroz mnoštvo da bih došao do šanka ili toaleta promatrao sam ljude. Najviše je bilo mladića i djevojaka, lijepa hrvatska mladost, bilo je mnogo i onih u srednjim godinama, obitelji, poneki stariji. Krunice oko vrata, domoljubni i kršćanski motivi na majicama. Hrvatske zastave. Smiješak i mir.

Nigdje ni jedna ustaška kapa. Očekivao sam da će, kao što su to znali učiniti na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, netko od ubačenih provokatora izvaditi neko takvo obilježje pa da će ga usnimiti novinari da bi onda sa svih portala vrištale vijesti o povampirenim ustašama s koncerta. Ali, to se nije dogodilo.

A, nije da zamke nisu bile postavljene. Kombi beogradskih registarskih oznaka parkiran u neposrednoj blizini hipodroma svakako spada u tu kategoriju . Ali, uzalud vam trud svirači. Nitko se nije upecao.

Repertoar pjesama bio je još jedan dokaz da je Duh Sveti itekako prisutan u realizaciji ovog koncerta. Pjesme s novog albuma Hodočasnik izmjenjivale su se s već poznatim hitovima među kojima nije bilo onih koji bi bacili sjenu na besprijekoran događaj. Ljuta trava i gusta magla nisu se mogli čuti te predivne večeri na Hipodromu.

Slavio se Bog, obitelj i Domovina.

Kritičari su ostali uskraćeni za municiju kojom bi pucali po hrvatskim svetinjama koje je slavio ovaj koncert. U nedostatku te municije okomili su se na pjesmu Bojna Čavoglave i smeće koje je nakon koncerta ostalo na Hipodromu.
Ovo potonje, prozivanje zbog smeća koje je ostalo nakon boravka pola milijuna ljudi na jednoj lokaciji toliko je jadan argument da izaziva susramlje za autore takvih poruka. Komentari koje čitatelji ostavljaju ispod ovih i drugih tekstova kojima se pokušava diskreditirati koncert, kao i vjera i domoljublje na njemu iskazani, pokazuju da je tiha većina odlučila povisiti ton.

Tužaljke zbog  bojne Čavoglave nisu po logici daleko od prozivki zbog smeća nakon koncerta.
A, o pjesmi i pozdravu na početku pjesme (ZA DOM – SPREMNI!) već postoji i sudski pravorijek. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. lipnja 2020. godine. dozvolio je korištenje tog pokliča u pjesmi koja je nastala u Domovinskom ratu. Povijesne okolnosti bile su takve da su promijenile kontekst tog pozdrava. Osim toga, postoje i brojni materijalni dokazi da se pozdrav koristio i prije uspostave NDH.

U spomenutoj državi koristila se i valuta kuna i himna Lijepa naša. Hipoteka krivnje koju Hrvatima uporno nabacuju neprijatelji hrvatske samostalnosti poprimila je već komične konture.

Tijekom Domovinskog rata ja sam osobno imao privilegiju jedno vrijeme biti pripadnikom 1. gardijske brigade Tigrovi. Na postrojavanju u “Maršalci”, vojarni u Travnom, 1992. i mi smo pozdravljali tim pozdravom. Zbog Mihe, Nina, Nindže i ostalih mojih poginulih suboraca nikada nećemo odustati od onoga “što je bilo”.

“Za dom spremni” od tada za Hrvate ima potpuno drugo značenje od onog kojeg nameću lijevi propagandisti. Mi nismo bili ustaše nego hrvatski branitelji. Domovinski rat ishodište je naše nacionalne samostalnosti koja je u krvi izborena. U toj je krvi i taj pozdrav očišćen i takav će i ostati.

Komično je danas slušati komentare ostrašćenih ljevičara koji su konsternirani izvođenjem pjesme koju je Thompson od kad je ona nastala izvodio baš na svakom svom koncertu. Gradonačelnik Tomašević poručuje da dok on bude na vlasti ovakvih koncerata više neće biti.

Kmečanje i žalopojke Milorada Pupavca, Hrvoja Klasića, Žarka Puhovskog, Dalije Orešković, Jadranke Kosor i ostalih ideoloških suparnika kojima izmiče tlo pod nogama podsjeća na situaciju iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlo osjeća da su njegove utvrde poljuljane i zato su reakcije njegovih glasnika tako ostrašćene.
U našoj smo povijesti već imali i duhovnih i glazbenih skupova koji su najavljivali velike promjene. Nakon nacionalnog Euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kad je više od 400 tisuća ljudi svojim odazivom na najveći vjerski skup u povijesti ondašnje države poslalo jasnu poruku tadašnjoj vlasti da im se kraj približilo, nastala je panika čak i u Udbinim redovima.

Idući veliki skup koji se dogodio nekoliko godina kasnije bio je koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. Tada se samo zbog jedne riječi u pjesmi, zbog pridjeva “hrvatska” isto tako okupilo više stotina tisuća ljudi na glavnom zagrebačkom trgu. Ono što je uslijedilo, proglašenje neovisnosti i pobjeda u Domovinskom ratu, bio je značajan korak u povijesti spasenja našeg naroda, ali i šire.

Dva velika skupa iz bliske prošlosti naznačila su buduće povijesne događaje.

Isto je i sada. Koncert na Hipodromu je jednako tako najava promjena koje slijede. I onda i sada te promjene idu uz bok s velikim svjetskim previranjima. Devedesetih se rušio komunizam, pao je Berlinski zid, a s njime i “željezna zavjesa” iza koje je pola Europe živjelo u totalitarističkom sustavu. Današnji poredak stremi ka pretvaranju u ono što se još naziva “Novi svjetski poredak”, a ima atribute neokomunizma i novog porobljavanja naroda pod egidom klimatskih promjena, uvođenjem digitalne valute i petnaestminutnih gradova. Pri tom su ratni bubnjevi sve glasniji, a Europa se priprema za obračun s Putinovom Rusijom. Ta se Europa potpuno odmakla od svoje tradicije i vjere koja ju je učinila najnaprednijim društvom u kojem je najljepše živjeti.

Izgleda da je Bog izabrao mali narod da Europu počne vraćati njenim kršćanskim korijenima. Thompson je upravo tu poruku izrekao na koncertu na Hipodromu. Ali taj je put dugačak i neće biti lagan, mnogo se toga još mora promijeniti.

Ostaje činjenica da svjetski rekord po broju prodanih karata nije postigao ni jedan drugi svjetski glazbenik nego baš Thompson. To nije pošlo za rukom ni Madonni, ni Beyonce ni Lady Gagi, ni jednom heavy metal bendu, ni jednom izdanku djece cvijeća u 60.-im godinama prošlog stoljeća.

Ni jedan svjetski glazbenik koji mahom u raznim okultnim obredima svoju dušu prodaju Zlome u zamjenu za uspjeh i svjetsku slavu nije uspio okupiti takav broj na nekom koncertu na kojem se ulaz plaćao. I to je simbolika koja nam govori da se događa nešto mnogo veće od onoga što sad možemo pojmiti.

Prizivanje neuspjeha zbog odlaska pratećeg benda pokazalo se kao još jedna promašena medijska najava. Koncert je odsviran bez greške. Sudjelovanje Petra Buljana iz Božje Pobjede i sestara Palić na pratećim vokalima kao i njihova zajednička molitva uoči samog koncerta unijeli su dodatni mir ekipi i duhovni naboj ovom događaju.

Proklamacija na koju je Buljan pozvao sve prisutne i trenutak kad je pola milijuna ljudi ponavljalo riječi “Ja i moj dom služit ćemo Bogu” bio je jedan od duhovnih vrhunaca koncerta, a može se pogledati OVDJE Okupljeni Hrvati su tako potvrdili svoj savez s Bogom koji je sklopljen još u sedmom stoljeću posredstvom svetog pape Agatona i ondašnjih hrvatskih vladara.

Drugi važan duhovni moment bila je molitva Maranatha, svojevrsni egzorcizam kojeg je izmolio mons. Ante Ivas, šibenski biskup u miru, a molitva se može pogledati ovdje.

Cijeli događaj bio je produkcijski veličanstveno upriličen. Ozvučenje je bilo takvo da je zvuk bez obzira na poziciju posjetitelja bio besprijekoran. Ekrani su bili tako postavljeni da se sa svakog mjesta vidi što se događa na pozornici. Vatromet je dodatno naglašavao glazbeni ugođaj. Dron show kojim su se na nebu iznad Zagreba pojavljivali Gospa s krunicom, anđeli, križ pa hrvatski ratnici ostavio je publiku bez daha.

Zbog pjesama nabijenih emocijom kao što je bila “Sine moj” tekle su nam suze niz obraze. Snažna pomazanja Duha Svetoga osjetila su se kod izvođenja pjesama kao što su “Neću izdat ja” (video) ili “Gospin dom”. Pjesme koje su simboli hrvatskog nacionalnog ponosa poput “Lijepa li si” i “Ako ne znaš šta je bilo” ispunile su naša srca na jedan način koji je teško opisati riječima. Osjetilo se da je ovaj događaj bio proglašenje buduće pobjede Kraljevstva nebeskog u našem narodu, gena kamenih.

I za kraj Thompsonov govor mladim generacijama bio je svojevrsni pečat cijelom događanju. Priznao im je Marko da su bolji od nas starijih koji smo držali da smo mi najbolji jer smo uspjeli ostvariti ono što generacije prije nisu uspjele. Mi smo ostvarili hrvatsku neovisnost.
Svojim ponašanjem, odazivom i na ovaj koncert i vrijednostima koje njeguju,

mladi su dokazali da su sposobni obraniti postignuto. Ovaj je koncert pokazao da je poruka iz pjesme “Ako ne znaš šta je bilo” pala na plodno tlo. Mladi su se informirali “šta je bilo” i bit će spremni da svoju dionicu odvezu po Božjem planu. Hrvatski branitelji mogu mirno spavati.

Povratak kućama opet je protekao u miru i dostojanstvu. Zbog duhovne pozadine i važnosti trenutka izgleda da su se otrijeznili i oni koji su popili koju više. Nigdje vrištanja, kreveljenja, nigdje šaketanja ni povraćanja. Mir i dostojanstvo. Pješačili smo sat vremena do naših automobila i krenuli put Rijeke. Na naplatnim kućicama u našoj traci ovaj put je bilo tri automobila ispred nas.
Iako je umjetna inteligencija izračunala da je za očekivati da će tijekom tri sata na pola milijuna ljudi umrijeti njih 1,3, to se nije dogodilo. Nitko nije umro niti se itko ozbiljnije ozlijedio. Ljudi su sretno stigli svojim kućama.

Još je to jedan dokaz da je Božja ruka bila nad ovim događajem koji je bio i neupitna potvrda duboke ukorijenjenosti Hrvata u kršćansku civilizaciju.
U sjeni ovog zagrebačkog duhovno-nacionalnog mega spektakla, u Tomislavgradu je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša održao misu povodom 1100. obljetnice krunidbe kralja Tomislava.

Kako smo već ranije spomenuli ova obljetnica kao i koncert na Hipodromu održavali su se na blagdan svetih Ćirila i Metoda i to se nipošto nije dogodilo slučajno.
Glagoljica, pismo čije autorstvo današnja historiografija pripisuje Ćirilu, temelj je pismenosti među Hrvatima. Dok su istočni Slaveni kasnije prihvatili ćirilicu, Hrvati su držali glagoljicu, koja je u hrvatskim krajevima bila u upotrebi više od tisuću godina, kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Moramo napomenuti da se većina povjesničara slaže da je autor glagoljice sv. Ćiril no postoji više teorija o njenom nastanku, a po jednoj od njih, kao autor se navodi i sv. Jeronim.

Isto tako, povijesna je činjenica da su Hrvati jedini narod Katoličke Crkve koji je gotovo tisuću godina imao liturgiju na svom jeziku i na glagoljici. Glagoljaši, hrvatski svećenici koji su koristili glagoljicu u bogoslužju, dali su nemjerljiv doprinos vjerskoj, kulturnoj i književnoj povijesti Hrvata.

Nadbiskup Kutleša održao je homiliju koju ćemo kao i poruke s koncerta na Hipodromu ljubomorno čuvati i često im se vraćati.
Stoga ćemo ovaj osvrt završiti rečenicom zagrebačkog nadbiskupa iz spomenute homilije koja na najbolji način objedinjuje sve što nam se dogodilo te povijesne subote:
Domoljublje nije puka emocija ili politički slogan. Domoljublje je izraz ljubavi prema konkretnom narodu, njegovu jeziku, njegovim svetinjama, njegovim ranama, njegovoj povijesti i budućnosti. Stoga kad danas govorimo o Hrvatima, o jedinstvu našega naroda i o vjernosti Kristu, govorimo o ukorijenjenosti u kršćansku civilizaciju.

Autor: Alen Fućak, dijalog.hr

Na zagrebačkom Hipodromu 5. srpnja održat će se veliki koncert Marka Perkovića Thompsona. Bit će to najveće okupljanje hrvatskog naroda nakon dočeka pape sv. Ivana Pavla II. na istom mjestu 1994. godine i, kao takvo, treba ga promatrati i s duhovne perspektive.

Riječ je nesumnjivo o pravom glazbenom spektaklu, koncertu s najviše prodanih ulaznica svih vremena, ne samo u Hrvatskoj, već i na svijetu, koncertu koji je ušao u Guinessovu knjigu zbog broja ulaznica i kratkog roka u kojem su rasprodane. Nitko pa ni sam izvođač – nije očekivao da će se prodati više od 500 000 ulaznica. I zanimljivo je da još uvijek ima onih koji bi ih željeli kupiti. Bit će to najzahtjevniji događaj u posljednjih trideset godina, i to iz više aspekata: glazbenog, logističkog, organizacijskog, sigurnosnog… No, promatrati ga treba i kao veliki duhovni događaj. Zbog čega je ovaj koncert više od običnog koncerta, nastojat ćemo i pobliže objasniti.

/audio na: yt HVALJEN ISUS I MARIJA

Prvo, toliko velik broj ljudi na jednom mjestu, od kojih su mnogi k tome i vjernici, znači da će ondje vladati određeno ozračje. A ozračju na koncertima ovog pjevača uvelike doprinosi i to što on svaki, ali baš svaki, koncert započinje sa starim hrvatskim pozdravom: „Hvaljen Isus i Marija“, na što publika oduševljeno uzvrati, pa već od samoga početka ti nastupi dobivaju na blagoslovljenosti i svetosti.

Duhovnom raspoloženju doprinijet će i činjenica da će osim laika na koncertu biti i mnogo svećenika, časnih sestara i biskupa. Moguće je da će i jedan od njih, onaj umirovljeni šibenski, mons. Ante Ivas, ondje imati zapaženu ulogu, sudjelujući u izvedbi pjesme „Maranatha” koju je napisao, a Thompson uglazbio i otpjevao. Treba li posebno napominjati da je pjesma čiji naslov glasi: „Dodi, Gospodine”, potpuno vjerskog značenja? I mnoge druge pjesme ovog pjevača imaju vjerska obilježja ili se oni usko isprepliću s domoljubnim i ljubavnim motivima. Spomenimo samo neke poput

Put u raj”, „Neću izdat ja”, „Radost s visina”, „Početak”, „E moj narode”, „Bog i Hrvati”, „Geni kameni”…

Oni koji pohode na ove koncerte svjedoče da se na trenutke čini kao da se nalazite na duhovnoj obnovi. Osim ozračja koje se stvara samim pjesmama, tom dojmu svakako doprinosi i ikonografija koja je izrazito domoljubna i kršćanska. Mnogo je tu znakovlja koji odaju počast domovini, stjegova sa zastavama vojnih postrojbi iz Domovinskog rata, majica u stilu vojnih odora ili hrvatskih povijesnih postrojbi, kao i vjerskih simbola, poput križeva ili napisanih poruka koje ljudi sami izrade i donesu u publiku.

Glazbeni je to raspon od elemenata narodne glazbe do etno i pop-balada do tvrdog rocka, a šarolika je i publika; od najmlađih do najstarijih jer ljubav prema Bogu, obitelji i domovini nikome od njih nije strana niti suvišna. I upravo te tri riječi koje su kao veliki natpis stajale na pjevačevoj pozornici na njegovim nastupima prije dvadesetak godina možda najbolje opisuju najvažnije poruke njegova glazbenog i životnog opusa. Da, životnog jer osim pjesmama, Thompson vrijednosti o kojima pjeva nastoji živjeti i u svojem privatnom životu.

A on je često bio pod neopravdanim medijskim napadima. No unatoč svemu, Thompsonova popularnost i dalje raste. a tome ne bi bilo tako da nije riječ o autentičnoj osobi koja o spomenutim vrijednostima ne pjeva iz istinskog osobnog uvjerenja. Tko pažljivije prouči stihove njegovih pjesama, čiju je većinu sam napisao, a podosta i uglazbio, jedino što može zaključiti je da takve riječi dolaze iz iskrenog srca koje živi i voli sve ono o čemu i pjeva. Naime, itekako je autentično kada jedan hrvatski branitelj 5 969 dana ratnog staža pjeva o ljubavi prema domovini jer je on svojedobno za tu domovinu išao goloruk ginuti, ne znajući hoće li se živ vratiti kući.

Tko god bude prisustvovao koncertu na Hipodromu, kao i drugdje, uz duhovno obogaćenje i moralno osnaženje, bit će dio obnove zajedništva Hrvata iz domovine i iseljeništva odakle će također doći mnogo ljudi. To jedinstvo koje je devedesetih djelomično i zaživjelo – bila je zamisao predsjednika Franje Tudmana kojeg Thompson u svojim pjesmama nerijetko spominje. Tako njegova glazba ima značajan utjecaj na mlade naraštaje kojima približava i osvješćuje važnost vjere, brige za domovinu i obiteljske vrijednosti više nego ijedan školski plan i program.

Na koncertu na Hipodromu bit će ne samo najvjerniji Thompsonovi obožavatelji, već i njegovi umjereni kao i oni koji ga inače ne slušaju, ali su poželjeli biti dio ovog spektakla. To je izvrsna prilika da se u ovim izazovnim vremenima obnovi i učvrsti hrvatski nacionalni korpus. Zato drugi po veličini, skup Hrvata u cjelokupnoj narodnoj povijesti, treba dobrano popratiti molitvom jer protivštine i napasti zloga zasigurno ne će izostati.

Neka te ljetne večeri sve prođe u redu i neka na sve prisutne siđe Božji blagoslov kojega na kraju svakog koncerta u završnom pozdravu zaziva i sam Marko Perković Thompson.

(Članak iz časopisa “Savez s Marijom”)

Ažuriranje: audio nije dostupan na youtube kanalu jer je youtube opet ukinuo kanal (3c) s obrazloženjem da osobi koji se jednom ukloni kanal više ne može imati novi kanal na youtube-u

Danas puno kompliciramo kada je riječ o obitelji katehetski, pedagoški, psihološki, teološki i svakako, a stvari su u konačnici vrlo jednostavne. Mi kršćani trebali bismo vjerovati ne samo da nas je Bog stvorio nego i da nam je objavio kako živjeti.Bespotrebno zapetljavanje je ništa drugo nego posljedica grijeha koji zamračuje ispravno rasuđivanje.

Početak

Na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene Isus ukazuje da je rješenje sadržano u samom početku stvaranja (Mt 19,3-12). To vrijedi ne samo za brak nego i općenito jer je tada Bog ukazao kakav bi trebao biti ljudski život na zemlji. Logično je da se to nalazi na samom početku stvaranja jer Bog nije stvarao slučajno nego s ciljem. On nam je dao život, održava nas neprestano u njemu, ali i ima plan kako se možemo u njemu ostvariti. U Knjizi Postanka imamo izložen Božji naum za svakoga čovjeka koji nam je dostupan i ima neprolaznu vrijednost. Vremena i okolnosti se mijenjaju, ali ljudska narav ne, a ni Božji zakoni jer Bog sve što čini, čini dobro. Prema tome nema mjesta kod Boga za promjenjivost, preinake, popravke.

Relativizam je izum paloga čovjeka i grešnih struktura našega vremena pa mi više ne znamo ne samo što je brak i obitelj nego ni što je ljudska narav ili muško i žensko.

Bog samo za čovjeka kaže da ga je stvorio na svoju sliku i to kao muško i žensko (Post 1,26-27). Čovjek je stoga bogolik i kruna stvaranja. Jedinstvo muškarca i žene, po istoj ljudskoj naravi, u različitosti dva spola tvori sliku Božju. Zato rat koji vodi rodna ideologija protiv spolne različitosti ide za tim da iznakazi sliku Božju u čovjeku odnosno to je rat protiv Boga. Radi samoga čovjeka „nije dobro da bude sam” i zato je pozvan da ostavi roditelje i bude „jedno tijelo sa svojom ženom (Post 2,15,18-25). Ovo jedinstvo nije samo tjelesno nego pretpostavlja ono spoznajno, voljno, čuvstveno a poglavito duhovno. Pali ljudi to stalno sabotiraju i gledaju kako drugoga ne gledati kao sebe nego kao drugog ili čak i sredstvo. Danas se to pretvorilo u nesmiljeni rat između muškarca i žene.

Poslanje muškarca i žene

Nakon stvaranja čovjeka Bog blagoslivlja muškarca i ženu i izlaže što od njih očekuje:

„Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!” (Post 1,28).

Blagoslov je ovdje vezan s rađanjem i predstavlja jamstvo Božje pomoći. Istina, Bog jednako postupa i sa životinjama, no one se razmnožavaju nagonski, a jedino čovjeku je dano da može spoznati što se traži od njega i slobodno se odlučiti da ima potomstvo. Dragovoljno ispunjenje ovoga naloga jedno je od najvećih djela što čovjek može učiniti na ovoj zemlji jer time postaje sustvaratelj Božji. Kako jedino čovjek ima besmrtnu dušu, njegovo potomstvo ostaje u vječnosti. Ova, kronološki gledano, prva Božja zapovijed izražava se trima glagolima gdje svaki nosi svoju poruku. Sam broj tri označava puninu kao kada slavimo Boga govoreći tri puta svet.

„Plodite se”: izraz plodnost danas izaziva određeni zazor za razliku od prije jer, pod utjecajem negativne promidžbe, podsjeća na nešto životinjsko i kao da je protivna ljubavi dok je u Božjoj namisli ona dana da jača i uvećava ljubav među supružnicima. Suvremeni čovjek, poglavito „kulturom” ubijanja nerođene djece, ugrozio je funkcioniranje naravi jer se sve manje zna radovati djetetu. 

To je naš najveći narodni grijeh i hvala Bogu što nam šalje kazne za njega: ratove, neprijateljske susjede, križne putove, komunizam, protunarodnu demokraciju, bezbožni globalizam…

Το znači da za nas još ima šanse i da nas Bog nije otpisao kao neke druge narode koji su se posve odmetnuli.

„Množite”: označava brojčani rast a ne minimalizam jedno ili dvoje djece. Moglo bi se zaključiti, posebno imajući na umu koliko traje plodnost čovjeka, da je optimum dvoznamenkasti broj djece. Istina da je to teže ostvariti u modernom načinu života koji je upravo zamišljen tako da se nema djece. No tko nam brani da se vratimo na stari način života: odemo živjeti na selo, tehnologiju svedemo na minimum kao Amiši, obnovimo obiteljske veze, ponovno uspostavimo mrežu uzajamne solidarnosti, nasljedujemo konkretnu ljubav prvih kršćana…

Ipak, brojno potomstvo se donedavno držalo Božjim blagoslovom što u stvarnosti i jest. Danas je i veliko svjedočanstvo da je Bog jedan i da je svemoguć jer se ide protiv struje i zato mu pripada i posebna nagrada.

„Napunite zemlju”: nismo to ispunili jer s postojećom tehnologijom i obradivim površinama mogli bismo smjestiti i prehraniti pet puta više ljudi.

Štoviše, ide se zatim da se stanovništvo na zemlji desetkuje svodeći ga na jednu milijardu ili čak na svega pola milijarde. Provodi se, kako je ukazao Ivan Pavao II., „zavjera protiv života” koja se sada očituje i u sustavnom uništavanju proizvodnje hrane. Razlog je navodno briga za planet Zemlju čije se štovanje širi svugdje kao božice Geje. Bog nije rekao da se klanjamo zemlji jer je to idolopoklonstvo, nego da je napučimo i sebi podložimo. To smo dužni činiti i onda kada je to zakonski prijestup i zločin kao u slučaju Židova u egipatskom ropstvu koji su i tada, unatoč zabranama, nastavili rađati djecu.

Nakon istočnoga grijeha prva Božja zapovijed nije opozvana, samo se ženi s porodom vezuju muke a muškarcu s radom trud i napor (Post 3,16-19). Nakon potopa na novom početku ljudskoga roda Bog Noi i njegovoj obitelji nakon blagoslova daje istu zapovijed. Njezinu bitnu važnost naglašava i time što ju tom prigodom ponavlja dva puta: „Plodite se i množite i zemlju napunite” (Post 9,1;7).

Svetost

Kad imamo dobre temelje, onda se na njima może graditi dalje. Isus od nas traži Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5.48). Ovo je poziv na svetost, a Crkva nam je Drugim vatikanskim saborom osvijestila da se odnosi na svakoga kršćanina. Vjerujemo u općinstvo svetih što podrazumijeva da nitko ne može doći u raj ako prije ne postigne svetost. To je zadaća koja nadilazi ljudske sile, ali Bogu je sve moguće. Svetost nam je Krist omogućio svojim otkupljenjem. No Bog koji nas je stvorio bez nas, ne želi nas spasiti bez nas. Potrebna je naša suradnja a ona se sastoji, kako je pojasnio Benedikt XV. samo u sukladnosti volji Božjoj koja je izražena u stalnom i savjesnom ispunjavanju svojih staleških dužnosti. To traži maksimalni i postojani angažman u onome što nam je povjereno od Boga. Uspjeh se procjenjuje snagom koju ljubav dostiže u duši, upravo jer se savršenstvo kršćanskoga života sastoji bitno u ljubavi. U naše vrijeme to nam je zorno pokazala Mala Terezija.

Za supružnike je glavna staleška dužnost po kojoj, uz pomoć Božju, postižu svetost otvorenost prema životu i odgoj djece. Upravo jer Bog zna da je to zahtjevno, brak je sakrament po kojemu kršćani dobivaju potrebnu milost da mogu iznijeti sve izazove i okrenuti ih na dobro.

Nažalost, sve manje ljudi danas zasniva obitelj pa tu, u pravilu, griješe propustom i otežavaju sebi postizanje svetosti. Neki su se onesposobili za rađanje fizički, primjerice promjenom spola, a neki psihički jer se boje djece (pedofobija) i odgovornosti, a ljubav su zamijenili jalovim spolnim užitkom.

Mnoga ova pogrešna shvaćanja su prisutna i kod oženjenih kršćana do te mjere da se sve više proglašava ništavost ženidbe jer se ne želi imati djecu. Potrebno je stoga ponovno otkriti ljepotu braka i ljubav prema djeci kako bi se vratile neophodne pretpostavke za ostvariti volju Božju. Ipak za bračne drugove nije dovoljno da se ima djecu samo zato da se ispuni dužnost jer su kršćani pozvani na više. Od vjernika se traži da ono što Bog traži prihvate s uvjerenjem, velikodušno i zahvalno provode u djelo svjesni da je to dobro. Bog, kako kaže Pismo, ljubi radosna darivatelja” (2 Kor 9,7). No nadasve djeca trebaju biti plod ljubavi muža i žene, a ujedno i njihove ljubavi prema Bogu. To je za sve one koji imaju bračni poziv redoviti put savršenosti.

Izvor: svjetlorijeci.ba

(Isticanje tekst: admin)

Djeco moja…

Noćas je opet padała kiša. Oprała je naš grad. Ali, nije to obična kiša. To su suze heroja, ratnika, izmučenih patnika, majki, djece, izmrcvarenih, poniženih, ali nepokorenih.
To su suze prerano posijedjelih, prerano odraslih – vaših vršnjaka i malo starijih od vas, prije 30 godina.
Zato, danas, nemojte se čuditi suzama onih koji mogu plakati. Još manje se čudite onima na čijem oku suzu nikada niste vidjeli, jer svoje suze kriju. Ma, vojnik ne plače. Vojnik stisne zube i ide dalje. Zato, plače nebo nad našom Hrvatskom. Jer majka Domovina plače nad svojom djecom.

A vi, djeco moja, sokolovi moji, razvedrite nebo nad ovom svetom zemljom.
Sve što radite, radite iz petnih žila, iz srca – iz duše. Kao Oni nekada.
Nisu branili Domovinu 5, 10, 15 ili 20 posto. Branili su je iako je na njih nasrtala Sila više od 15 puta od njih veća.

Pazite, 30.000 nasuprot 1.800. To je više od 1.5000 posto. To je neizrecivo.
Kad vam se nešto ne da, sjetite se njih i radite bar 100 posto. Moći će ponosno gledati, oni na nebu i ovi još na zemlji, na vas.
Tako ćete im polako početi vraćati dug.
A Hrvatska, ova lijepa blagoslovljena Hrvatska ići će dalje.
Nije čudo da “mala Hrvatska” pobijedi jednu “veliku Rusiju”.
Nije čudo imati vrhunske tenisače, košarkaše, olimpijce. Nije čudo živjeti u prelijepim gradovima i selima zemlje koja ima sve, baš sve i more i polja i šume.
Sve to je zarađeno, zasluženo kroz stoljeća.

Zato, pogled uprite na ljude koji su tu, kraj vas. Ljude koji ne govore puno, a puno su dali. Oni vam imaju puno za reći, a ako i ne govore, govori vam podatak gdje su nekad davno bili kad vas i nije bilo.

Nisu bježali u Svijet, oni su išli na prvu crtu. Zaboravili su na sebe, da zaštite one koji se sami nisu mogli zaštiti.

Ostavljali su tople domove i zamijenili ih za hladne i kišne rovove.
Umjesto tuševa, kupala ih je kiša.
Glazbu s radija i TV zamijenila im je stravična grmljavina topova.
Bijeli svijet, u kojem su se sakrili drugi, zamijenili su pocrnjelim nekadašnjim kućama u kojima bi na koji tren predahnuli, onako obučeni u odoru i čizme. Krevete s bijelim plahtama čuvali su za vas.
Zato, kiša nije kiša. Kiša su suze i vašeg oca, strica, ujaka, majke, susjeda, prolaznika, bojovnika.
To su suze hrvatskog ratnika.

18. studenoga 2021.

Voli vas vaša mama.
Dr. Nada Vilić – Srednoselec

Izvor: dragovoljac.com

Izvor teksta i većine fotografija: VIGILARE

Starac Šimun je čekao Spasitelja. Za to je živio. To je bio njegov cilj. Mi u Zadru imamo njegovo neraspadnuto tijelo (!) a to je znak koji traje, rekao je don Josip Mužić na svetoj misi u devetnici svetom Šimunu. I mi iščekujemo Njegov dolazak, jer je obećao da će opet doći, u slavi. Šimun nam je uzor u postojanosti. Ovaj svijet, naprotiv, sprema se na dolazak Antikrista koji želi iskorijeniti Krista iz srca čovjeka… 

___

„Sv. Šime je Isusov suvremenik. Njegovo u cijelosti sačuvano tijelo je čudo koje traje. Poruka toga dara među nama je da otvorimo oči i prepoznamo što imamo. Da budemo ponosni i svjesni da nas Bog kao narod voli, da mu je stalo do nas i da je on učinio da opstanemo. Bez obzira što su nas kroz povijest otimali i tlačili, nisu nas uspjeli uništiti. To je znak da je, unatoč svih slabosti, izdaja i zavjera, Bog onaj koji vodi povijest i nemamo se čega bojati“, poručio je don Josip, potaknuvši da trebamo misliti kako se svidjeti Bogu i kako udovoljiti Bogu, a ne političarima, jer „to nas može skrenuti s onoga što je bitno“.

Rekavši kako su apostoli dobili poslanje propovijedati Evanđelje i tako pripremati Kristov dolazak, don Josip je naglasio da upute koje Isus daje učenicima idu za tim da učenici „ostanu usredotočeni na cilj, kako bi njihovo poslanje donijelo što više ploda, da se pouzdaju u Providnost“. Isusova riječ da ništa suvišno ne nose sa sobom znači da se ne osiguravaju zemaljskim stvarima, nego da se pouzdaju u Boga, Bog će providjeti. Važno je znati koji je cilj.

„Naš život je hodočašće. Ako ne znamo koji nam je cilj i gdje idemo, natovarimo se s puno toga, putem zastanemo, izgubimo snagu i ne možemo dalje, ili skrenemo s puta. Imamo pred očima čovjeka koji je bio usredotočen na cilj. Sv. Šime imao je pred očima da mu je obećano da će vidjeti Gospodina, Mesiju i on je živio za to. Šime je najveći dio života proveo u iščekivanju Krista, da doživi to da može vidjeti Isusa“, rekao je don Josip.

I nama je obećano i znamo da će Gospodin opet doći na ovu zemlju, ovaj put u slavi. Stoga nam je „Šime primjer i uzor kako bismo mi morali iščekivati Gospodina. Drugi su bili zaokupljeni svim mogućim stvarima, karijerama, novcem, svojim ljudskim planovima; bili su odsutni kad je Isus došao u hram i nisu prepoznali Mesiju, iako su svoj život predali Bogu. Nitko od tadašnjih svećenika, farizeja, pismoznanaca nije bio sa starcem Šimom ili staricom Anom. Samo su njih dvoje prepoznali Gospodina, čak kao neki ‘rubni’ sudionici štovanja u hramu. A to je zato jer su samo oni bili spremni! Samo oni su bili budni, samo su ga oni istinski očekivali. Nisu bili opterećeni nečim drugim, nego su bili usredotočeni na Gospodina – zato im Isus nije promaknuo“, poručio je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da je „Šime bio postojan u budnosti i spremnosti da dođe do susreta s Isusom“. „Trebalo je izdržati sve te godine. Nije dovoljna samo spremnost, nego je potrebno da čovjek bude i postojan u spremnosti, da u toj spremnosti izdrži do kraja. Gospodin ima svoje planove. On se Šimi objavio kad je Šime bio na kraju života, star, nemoćan, kao što je učinio i s Mojsijem. Kad je Mojsije u naponu snage htio izvesti Izraelski narod iz ropstva, doživio je debakl. A onda ga je Gospodin pozvao s 80 godina, kad je već imao svoj uhodan život, stado ovaca… Onda ga poziva da oslobodi narod. I Mojsije nema volje, snage, ne da mu se, razočarao se; osjeća se izdan i odbačen od naroda i opire se. Međutim, Bog zna što hoće i on Mojsija prisiljava da bude onaj preko kojeg će Bog izbaviti svoj narod“, rekao je don Josip.

Trenuci milosti kad je Šime primio Isusa na svoje ruke, razmjena rečenica s Marijom i Josipom, „taj susret obilježio je cijeli njegov život. Sve što je prethodno čekao desetljećima, sada je imalo svoje ispunjenje. A što je s nama? Nakon pretvorbe, misni usklik kaže: ‘Tvoj slavni dolazak iščekujemo’. Time obnavljamo spremnost i budnost da dočekamo Gospodina. Da imamo želju za njim, da nam je stalo, da priželjkujemo da dođe što prije, kao što su živjeli prvi kršćani koji su molili Maranatha – Dođi, Gospodine Isuse“, rekao je don Josip, upozorivši da je u naše vrijeme u mnogima ugušeno pripremanje za susret s Isusom i vječni život.

„Kad se u čovjeku ubije spremnost za vječnost i za zemaljski dom, događa se razaranje duhovnog dijela čovjeka. Čovjek odrađuje što se od njega traži, ali nema srce koje izgara, cilj za kojim ide.

Ovaj svijet u procesima globalizacije ima svoje iščekivanje, ali ne sprema se za dolazak Krista, nego za dolazak Antikrista, o kojem govori i Knjiga Otkrivenja. Sustavno se radi na tome. To je u naše vrijeme očitije nego prije. Antikristu će biti glavno iskorijeniti Krista iz srca čovjeka. Mali antikristi su bili kroz povijest i prošli. Ali na kraju vremena, Antikrist kao direktna opozicija Kristu će biti samo jedan. Nakon njega slijedi kraj povijesti“, rekao je don Josip, istaknuvši kako se danas u svijetu mrzi samo Isusa i kršćanstvo.

„Ono što se napada je ono što valja. Ako se napadaju i ruše obitelj, domoljublje, Krista, to su osnove za koje se moramo uhvatiti i sačuvati. Šime je dočekao svog Spasitelja, jer vjernost uvijek biva nagrađena. Pa tako i naša vjernost, nas kao naroda, bez obzira što nas stoljećima tlače i ponižavaju. Šime je bio zahvalan i sretan zbog milosti koju je doživio. I rekao je da je spreman za prijelaz u vječni dom. Budimo i mi zahvalni na milostima koje nam je Bog udijelio, počevši od tijela sv. Šime. Takvih milosnih znakova i iskaza ljubavi našem narodu imamo puno – od Gospinih ukazanja do relikvija svetaca i čuda u našem narodu. To bi trebalo biti naše nadahnuće, svjetlo i vodilja.

Borimo se i pobjeda nam je zajamčena, iako svijet već smatra da smo izgubili rat. Sveto Pismo kaže: ‘Ne žalostite se. Jer radost Gospodnja vaša je jakost’. Ako je čovjek u milosti Božjoj, ako zna da je mirne savjesti, što nam tko može? Mogu nas mučiti i oduzeti što žele, ali ne mogu nam oduzeti dušu i Boga. Imamo najvažnije, iza nas će ostati svijetli trag. Svi smo pozvani biti Kristove svjetlonoše, da ostavimo duboki trag iza nas i za vrijeme našeg života“, potaknuo je don Josip Mužić.

Na misi su sudjelovali i župan Zadarske županije Božidar Longin te članovi braniteljskih udruga i udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, u danima obilježavanja 32. godišnjice Dana obrane grada Zadra u Domovinskom ratu.

Izvor: ika.hkm

U čemu je Gospina veličina? –

Danas postoje razni načini napada na obitelj, nastavlja don Josip, nabrajajući neke oblike Kulture smrti. No, ako se svatko potrudi da ostane vjeran Bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati, zaključuje.

Navodi i dva svjedočanstva tjelesnog i duhovnog ozdravljenja. Prvi je gospođa iz Italije koja je ozdravila od raka u Međugorju, no kasnije je bila malovjerna te zbog nagovaranja liječnika „za svaki slučaj primila kemoterapiju“… što pokazuje kako se može i zatajiti Boga i ne ostati uz Njegov dar. A drugi je primjer narkoman iz Splita koji se odlučio ispovjediti i promijeniti svoj život. Vrijedna divljenja je činjenica da je zbog primanja svete pričesti u drugom, civilnom braku, bio spreman sedam godina živjeti bez bračnih odnosa, u čistoći.

Za život u obitelji, kaže don Josip, potrebna je vjera u čuda, jer ako nje nema kako će netko biti spreman prihvatiti onoliko djece koliko mu Bog da? Bez toga se čovjek osloni samo na svoje snage i onda sam planira (kontracepcija, abortusi i sl.) Porazne su statistike u Italiji među praktičnim katolicima. Radi idola spolnog užitka ljudi postaju ubojice svoje djece.

Ipak, ima onih koji još vjere, mole, žrtvuju se, zaključuje, i poziva da budemo pravi Božji borci kako bi nas Bog mogao jednom primiti u svoje kraljevstvo.

***

Kako vidimo, danas je evanđelje vrlo kratko ali ima jednu jaku poruku. Čuli smo to više puta, ali nije zgorega ga da se uvijek vraćamo na to jer otkrivamo uvijek nove stvari koje nam Gospodin preko toga govori…

Ova pohvala koju je izrekla jedna žena Gospodinu; pohvala je razumljiva, prihvatljiva i nema u njoj ništa loše. Pohvalila je Majku Isusovu, ali još više i samoga Isusa, jer je On zaslužio da se njegova Majka uzdigne. Veličina Gospe je prije svega u tome što je ona Majka Božja. Ona nam je na svijet donijela Sina Božjega. I to je ono najviše što je čovjek dobio ovdje na zemlji. To je ono od čega zavisi ne samo naš život na zemlji, da dobijemo i stostruko ovdje na zemlji, nego od toga zavisi i naš vječni život, ono što će se događati u vječnosti.

Isus nam je dao priliku da raskrstimo s grijehom, da možemo preko Njegova otkupljenja biti spašeni. I zato ovaj Isusov odgovor na prvi mah izgleda kao prijekor, kao da umanjuje veličinu svoje majke. Jer ispred onoga tjelesnoga, fizičkoga stavlja duhovno, nadnaravno. A to je kad bolje razmislimo i logično, razumljivo. Kako smo čuli maloprije, duhovno je ispred onoga materijalnog. Zato veličina Gospina nije bila u tome što je ona bila utroba u kojoj se razvijao Sin Božji, i ona od koje se rodio Sin Božji, nego je njena veličina, prije svega u tome što je ona prihvatila to s vjerom, dala je svoj pristanak da se u njoj dogodi to božansko začeće po Duhu Svetom, da bude Majka Božja. Veličina njena je što je ona svojim životom stala uvijek uz Krista. I posebno onda kad je bilo najteže, na Golgoti. Dakle ova pohvala je na drugi način pohvala Gospi, jer je Ona doista najveća među ženama i među ljudima, po svojoj vjeri, po tome kako je slušala Riječ Božju i čuvala je. Zato nije slučajno da je baš ona odabrana da bude Majka Božja. Bog ju je na to pripremao. Bog ju je odabrao od vječnosti. Mogla je ne dati pristanak, ali ona je dala pristanak i u  svemu je bila vjerna što je Bog od nje tražio i nije se okaljala grijehom. Bog je nju pripremao već preko njenih roditelja, Joakima i Ane, koji su već zašli u godine koji nisu imali djece i to je bilo nešto što im je teško padalo. Tada se smatralo da su zbog toga u Božjoj nemilosti, to jest, ako nemaš potomstva bilo je kao da nemaš Božjeg blagoslova. I Bog ih je čuvao. Davao im je tu patnju, tu kušnju, da onda mogu Gospu podići kao jedno dijete vjere, kao dijete božje.

Evo zato danas navečer i sutra, kad slavimo blagdan Velike Gospe u biti  se vezujemo za ove dvije pohvale.

Pitamo se u čemu je Gospina veličina. Možemo reći da je njena veličina u tome što je rečeno da je Majka Božja. Njena veličina je u tome što je u potpunosti surađivala s Bogom. U njenoj malenosti se sve više otkriva njena veličina. Kako vidimo za vrijeme Isusova života ona je praktički bila nepoznata. Apostoli su je znali kao majku Isusovu, ali nisu imali neku posebnu vezu s njom. Tek nakon Njegove smrti vidimo da ih ona okuplja, kada iščekuju Duha Svetoga. Ona je skupa s njima kao stožer oko kojega se hvataju. Ona ih onda prati svojim zagovorom, molitvama, savjetima, dakle, svojom majčinskom brigom u njihovu apostolatu.

Jedna svetica kaže kako je Bog sazvao apostole sa raznih krajeva svijeta, prije njezine smrti da dođu i da se od nje oproste. Od tada je ona stalno prisutna. Ivan Pavao II je posebno volio odlomak u evanđelju gdje je na Golgoti Isus rekao Ivanu: „Evo ti majke!“, a Mariji je rekao, „Evo ti sina!“ Kaže papa da je u tome sadržana ona temeljna poruka za svakog od nas. Svatko od nas ima priliku da prihvati Gospu kao svoju majku. I svatko od nas ima priliku da je ne prihvati, da je odbije. Imati majku u ovom vremenu i u svakom vremenu je nešto veliko, a posebno imati majku kao što je Gospa, bez grijeha, koja je usto Majka našeg Gospodina, našega Otkupitelja, Majku koja s nebesa može skrbiti za nas i pratiti nas u svakom našem koraku, čuvati nas, vodit nas da dođemo sigurno na odredište… I zato ova prirodna pobožnost možemo reći, jer je usvojena u našem narodu, jer je postala dio njegove naravi, zato jer ljubi Majku Božju, pa i onda kad se udaljimo od nje. Kad se udaljimo od vjere još nas drži ta spona s Gospom što pokazuju ovakvi blagdani kao što je Velika Gospa kada mnoštvo naroda dolazi u naša svetišta. Vraćaju se Gospi, mole se njoj, pitaju njen zagovor i to je ono što daje nadu: da se zadržao taj kontinuitet, da svijetli svjetlo u našem narodu, svjetlo vjere – zahvaljujući baš toj pobožnosti prema Gospi.

Ono o čemu je nama lako razmišljati, iako i o tome malo razmišljamo jest Gospina veličina i Nebu, u Raju, zamišljati je kao kraljicu anđela, kao kraljicu Neba i zemlje, razmišljati veličinu koju sad ima i uživa u raju. I to je nešto što je dobro i korisno. Je potrebno jer nam budi želju da budemo u vječnosti sa takvom kraljicom. Da nas osvoji njena ljepota, da nam dâ da se odvojimo od ovog zemaljskog, da može srce sve više stremiti prema nebu.

Međutim, Gospa nas uči svojim životom kakvu vrijednost ima naš život. Nemojmo zaboraviti da je Isus proveo 30 godina skrovitog života u Nazaretskoj obitelji, u Nazaretu, u Egiptu, ali svakako u jednoj običnoj kući, u jednoj običnoj obitelji; služio je i radio kao što svaki od nas radi, obavljao kućanske poslove, zanatske poslove sa svojim poočimom. Što je Gospa radila cijeli život? Ona je bila kućanica. Ona je bila majka. Ona je bila ona koja je služila Josipu i Isusu i to služenje u njenoj kući u njenoj obitelji je bio put njenog posvećenja, ona je tu postala sveta. Ona je tu dala Isusu onu zemaljsku ljubav majke do kraja. Dala mu je odgoj, dala mu je temelje, dala mu je da može rast u naravi, a Bog se pobrinuo da može rasti u milosti.

Danas kad je obitelj na udaru, to mi lako možemo zaboraviti i zanemariti, obezvrijediti obiteljski život čak ga i prezreti i reći: to meni ne treba! Toliki mladi danas tjeraju karijeru, misle kako ću završiti fakultet, specijalizaciju, doktorat, naći dobar posao, pa rade karijeru, a obitelj – ako ostane vremena za to. Mnogi od njih se onda ne ožene ili ako se ožene nemaju djecu ili uspiju imati jedno dijete. To je ono što je papa Ivan Pavao II zvao: Kultura smrti. To je ono što je Gospa u Fatimi rekla da će zadnji napad biti napad na obitelj. I evo mi danas imamo situaciju da se obitelj želi uništiti. Sa legalizacijom istospolnih brakova, sa iznajmljivanjem maternice, sa umjetnom maternicom koju najavljuju za nekoliko godina, kroz to da nam djecu žele zadržati u školi cijeli dan do pet sati popodne, dakle, kroz cjelodnevni boravak u školi. Tu isto djeca ne rastu sa svojim roditeljima nego ih odgaja škola. Odgaja ih netko drugi. Sustavno se radi na tome da obitelj nestane. Obitelj se smatra suvišnom.

I zato je Sveta obitelj – uzor. Gospa nije imala podršku svećenika toga vremena, niti je imala neku molitvenu zajednicu, niti neku obiteljsku zajednicu, niti neki vjerski pokret. Nije imala nikoga. Imala je Josipa i imala je Isusa. To je bilo njeno uporište da se mogla nositi i sa okupacijom Rimljana i sa životom u progonstvu i sa svim izazovima i da je mogla iznijeti sve to bez da se pokolebala.

Zato, ako se mi držimo Boga, ako Isus bude u našoj obitelji i ako se držimo one naravne obitelji, onda nam nitko ništa ne može. Kao što nas nisu uspjeli uništiti ni Turci, ni komunisti, ni Srbi u kraljevini Jugoslaviji ni kasnije u Jugoslavijo, ni razne tuđini koji su imali pretenzije na naš narod, na naša područja gdje živimo, iako su nas osakatili i sveli na „oglodanu kost“.

Nisu mogli zato jer smo se držali Boga, držali smo se obitelji. I to je naša snaga. Tu neka nam Marija bude nadahnuće. Neka nas ona prati i snaži u tom. Ako tko ima zdravu obitelj, ako tko ljubi Boga, on se može nositi sa cijelim svijetom. Ne treba uopće razmišljati je li svijet propada ili ne propada, hoće li doći potop ili propast cijeloga svijeta. Kao što je Noa ostao vjeran Bogu i spasio svoju obitelj – ako se svatko potrudi da ostane vjeran bogu, osobito muževi i očevi oni koji će biti stupovi vjere u svojoj obitelji onda se mi nemamo čega bojati.

Spomenut ću dva primjera.

U Italiji sam upoznao jednu gospođu koju su liječnici bili otpisali jer je bila teško bolesna od raka. Pokušali su sve moguće terapije i ona je bila otpisana kao neizlječiva. Bilo je samo pitanje vremena kad će umrijeti, davali su joj terapije, ali ona je znala da joj ostaje još malo vremena. Ona je onda otišla u Međugorje i vratila se kući zdrava(!) Ozdravila je potpuno i kad je došla liječnicima, oni su konstatirali da bolesti više nema. Ona je dobila papire gdje su oni potvrdili da je ona sada zdrava osoba. Imala je i one papire otprije koji su dokazivali da je na smrt bolesna i da joj je ostalo samo malo vremena. Dakle svakome pametnome, koji malo razmisli gdje se to dogodilo, kako se to dogodilo i da se to dogodilo u jednom marijanskom svetištu, nakon njene molitve, svakom pametnom je to dovoljno da zaključi da se tu dogodilo čudo. No liječnici su zaključili da oni ne znaju što se dogodilo. Nisu htjeli zauzeti nikakav stav. To je ono što zovemo agnostici. Oni ne žele ni vjerovat ni ne vjerovat, nego: mi se o tome ne možemo izjasnit i mi o tome ne znamo ništa. Ali su nakon toga inzistirali i govorili: – Gospođo, vi ste sada zdravi, ali vi morate uzeti još jednu kemoterapiju i još jednu radioterapiju da mi budemo sigurni da se ta bolest neće vratiti… Oni su vršili pritisak. Žena je na kraju pristala, podložila se njihovim terapijama i rak se vratio. I ona je nakon nekoliko mjeseci otišla k Bogu…. I kad se pitamo zašto se to dogodilo? Ako je s vjerom dobila čudo, sad se pokazala malovjernom. I dala se pokolebat od onih koji su nevjernici. I umjesto da bude svjedok Božjeg čuda, ona je zatajila Boga i onda je dobila ono što je tražila, jer to su lijekovi koji truju organizam, koji mogu nešto pomoći kad je netko bolestan, ali kad je netko zdrav, onda jasno da će ga ubit, da će ga otrovat.

Dakle, mi možemo dobiti čudo u svom životu, ali možemo i zakazati naknadno. Možemo izmoliti čudo i onda se pokazati malovjerni kao što smo čuli kako je Petar hodao po vodi, ali onda je počeo ljudski razmišljati: vidio je valove, vidio je koliko je vjetar jak i onda je počeo tonuti. To je ono što je važno: ostati čvrst uz ono što smo primili, ostati uz Božji dar. Da je Gospa posumnjala da se njoj stvarno objavio anđeo, da je počela tražiti neka prirodna tumačenja kako je ostala trudna iako je znala da nije imala ni jednog muškarca – što bi onda bilo od nas i od nje? Ništa. Ako tražimo čuda, a imamo pravo tražiti čuda jer Bog kaže: „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime ja sam s njima“ I kaže: „Tražite i dat će vam se… Ištite i dobit ćete!“

Znači pozvani smo na to kad vidimo da ljudski više ne možemo sami da tražimo od Boga čudo, da djeluje u našem životu. To je danas važno svakome tko želi osnovati obitelj, tko želi živjeti po Božjem zakonu: moramo vjerovati u čuda, inače se to ne može živjeti. Zašto to kažem? Mi vidimo npr. pitanje kontracepcije. Nedavno je istraživanje među praktičnim katolicima u Italiji pokazalo da 85 % praktičnih katolika ne drži da je kontracepcija grijeh. Oni misle da na tom području mogu činiti sami što ih je volja. I onda žive u smrtnom grijehu. I kad to pretvorimo u brojke: ako u Italiji ima 10-15 posto praktičnih katolika (koji je svaki nedjelju idu na misu ili većinu nedjelja) znači to je 15 posto talijanskog stanovništva. I od tih 15 % oduzmemo 85%. Onda je to 1 ili 2 % onih koji se trude živjeti po Božjem zakonu. To je zanemariv broj. Ako je kod nas postotak malo veći nije puno već. Dakle, oni ne vjeruju u Božju providnost. Oni ne žele da Bog u njihovu životu čini čuda i da se proslavi. Ne žele imate 10 ili 15 djece ili ostaviti Bogu da odluče koliko će djece imati nego će oni planirati kako se njima sviđa ili ne sviđa. Uzimaju tu Božju prerogativu u svoje ruke. Ja sam svjestan da danas nemaš ni stan, a nemaš ni normalnu plaću, nemaš nikakve garancije da ćeš moći školovati djecu do kraja fakulteta da te košta jer košta život. Ali za vrijeme Turaka, za vrijeme okupatora, za vrijeme komunizma, standard bio daleko teži kad su nas maltretirali na razne načine, kad su ljudi gladovali, imali smo brojne obitelji. Dakle to je pitanje vjere.

Imamo također drugi pokazatelj – po pitanju otvorenosti životu  – pustiti Bogu da odluči koliko  ćeš djece imati, znači držati Božji zakon, držati Božje zapovijedi, a s druge strane i pustiti da Bog u tvom životu čini čuda.

Kad su u pitanju još dva simptomatična pitanja – kod pitanja pobačaja 75 % praktičnih katolika smatra da je pobačaj pravo tj. da žena koja je ostala trudna ima pravo ubiti svoje dijete. Samo 25% to to jest svako 4 vjernik smatra da to nije dopušteno. Kakvi su to vjernici, ako su spremni zbog svoga užitka biti ubojica svoje djece. To su ubojice koji veličaju, koji hvale ubojstvo. To se događa danas u svijetu, da imamo masovna ubojstva.

Znači, prema statistikama Ujedinjenih naroda, godišnje se učini 73 milijuna pobačaja u svijetu. Tome treba pridodati još sigurno toliko koji se obave na crno, preko spirale, preko pilule dan poslije, i na druge načine. Ili još kod umjetne oplodnje koliko se zametaka baci, možemo računati da se svake godine ubije oko 150 milijuna djece da bi se mi mogli klanjati idolu seksa i spolnog užitka.

To je dakle naša situacija, tu se krši ona Božja zapovijed: Ne ubij! i tu opet ne dopuštamo Bogu da on upravlja našim životom….ako si zgriješio da se popraviš i da Bog to okrene na dobro.

Treće pitanje je bilo razvod braka. Također je 75% praktičnih vjernika reklo da je razvod prihvatljiv. to su katastrofalni pokazatelji. Pokazuje da nas je većina praktičnih katolika zapravo – pogani.

Slično bi se dobrim dijelom moglo reći i za svećenike. Kad su radili istraživanja u Njemačkoj, koliko svećenika moli časoslov, a to je molitva koja im je obavezna onda smo došli do toga da je to zanemariv postotak, negdje 10 – 15% posto. Ako ne mole Boga – što će biti s njihovom vjerom za 5 6,…10 godina. Njihova će se vjera rasplinut i oni će postati menadžeri, graditelji, organizatori i slično. ali neće ljudima prenositi vjeru, nego će širiti nevjeru jer će ljudi osjećati da on ne vjeruje u ono što govori…, da je dužan dogovoriti da ne otjera ljude, da mu ljudi donose neki prihod da ga uzdržavaju, hrane ga i slično. A to je ono što nama kopa grob.

To je ono zbog čega moramo moliti za naša obraćanja, jer ako je situacija takva oko nas – katastrofalna – znači da moramo raditi na svom osobnom obraćenju. Moramo učiniti da naše obitelji budu oaze, poput svete obitelji od kojih će krenuti obnova naroda i Crkve. Ne možemo mi čekati da obnova krene od biskupa, ni od profesora teologije, ni od pape, ni od kardinala. Obnova treba krenuti onim Marijinim putem… od Gospe, to jest od naših obitelji. To je pravi put. To je put koji je potpuno u vašim rukama. U vašoj je moći i to vam nitko ne može oduzet. To je na vama i to je vaše poslanje. I tu cijeli svijet može biti blagoslovljen po vama.

Jedna druga zgoda koja mi se dogodila kad sam bio mladi svećenik:

U starom dijelu grada u kojem sam živio, poznat po tome što su tu živjeli socijalni slučajevi, a bilo je to 90 ih godina, i tu se dilala droga. I ja sam gledao kako se dila droga, tamo kod Zlatnih vrata. Stavljali bi travu, tablete i slično – u utore zidova. A tamo gdje mi je crkva, tamo su bila tri ovisnika. I tamo su dolazile svaki dan procesije ljudi po drogu. Policija nije činila ništa ozbiljno da to spriječi. I one su to činili, a ja sam muku mučio da u crkvi skupim deset – petnaest mladih, a kod jednog narkomana dnevno bi prošlo i oko 50 ljudi da se uništavaju. I kada bi prolazio pored tog punkta gdje je bilo više njih koji su dilali u sebe ne bi imali ništa jer bi to sakrivali u zidove. Kad bi došla policija i vršila pretres ne bi ništa našli. Ja sam tu svako jutro prolazio na fakultet. I onda me jedan od njih svako jutro počne pozdravljati: Hvaljen Isus i Marija! Mislio sam se u sebi. Je li ovo provokacija, nije li provokacija, hoću li im ozdraviti? Odgovorio sam: Navijeke Isus i Marija! i onda sam razmišljao šta ću ja sad sa ovim. I prođem sutra i opet me pozdravi… Kažem ja njemu: Pa, dobro je, lako je tako pozdravit. Ajde ti ako si frajer ajde se ispovijedi… a to znači promijeniti život. A on kaže: A ne mogu ja to tek tako… I on je zaista uzeo neko vrijeme za razmišljanje i nakon par mjeseci došao je kod mene i ispovjedio se. Promijenio je svoj život, ostavio se droge. On sam je prestao konzumirati drogu i prestao je prodavat. Počeo se baviti poštenim poslom i kasnije nastavio prakticirati vjeru i svake nedjelje je redovit na misi. Međutim, on se nalazi u situaciji da živi u civilnom braku, a sa prvom ženom se razišao s kojom se vjenčao u crkvi jer je bila ovisnik, kao i on. On je bio svjestan da ne može ići na pričest 7 godina i on je odlučio živjeti u čistoći sa tom svojom drugom ženom (!) Dakle, to je mladi čovjek koji je 7 godina živio sa svojom ženom, a da nije imao bračne. To je stvarno jedno herojsko djelo. U međuvremenu je njegova prva žena umrla i sada se priprema za vjenčanje u crkvi. Ali on je tu dao jedno svjedočanstvo vjere. Svjedočanstvo nije izašla u medijima, nije objavio na youtubu. To znam ja i to zna njegova žena i to je to. Takvi ljudi su oni koji su doživjeli jedno duhovno čudo.

Jedno je kada se dogodi tjelesno ozdravljenje, a drugo, još veće čudo je kada čovjek ozdravi duhovno,  kad se obrati, kad se vrati Bogu. Ta su nam čuda potrebna i ta se čuda događaju danas.

Ta čuda treba podržati, poduprijeti jer su nam to svjetlonoše u našem vremenu. To su oni koji su nakon dugoga traženja i lutanja pronašli Boga. I onda imaju sveti stvaralački nemir u sebi. I žeđ za Bogom i onda nas mogu trgnuti iz malodušnosti. Potaknut će nas da se i mi sami obnovimo. Zato Isus kaže, ne slučajno, – preteći će vas grešnici i bludnici u kraljevstvu Nebeskom.

Braćo, nemojmo se uljuljati. Ima vjere u našem narodu. Ima onih koji mole, ima onih koji se žrtvuju. Ima onih koji su svjedoci, ne dopustimo da oni ispadnu čudaci. Ne dopustimo da oni budu izolirani otočići. Nego se povežimo, pridružimo se njima i budimo pravi Kristovi vojnici. I borimo se protiv zla u ovom svijetu – ako želimo dobro budućim naraštajima, ako želimo prenijeti vjeru na buduće naraštaje, ako želimo doći pred Boga – da nas On prepozna kao dobre i vjerne sluge – i primi nas u svoje kraljevstvo. Amen.

U ovom razmatranju don Josip je podsjetio na to kako je našem narodu Bog preko Gospe dao mnoge milosti na koje smo zaboravili, čineći tako grijeh propusta. Tako smo zaboravili na Ilaču, (koja nosi i naziv Hrvatski Lurd), tj. na ukazanja koja su od Crkve priznata za manje od godinu dana, (što npr. za Međugorje nije slučaj do sada), a ova su popraćena i čudesnim ozdravljenjima. Čini se da što netko više škole završi to je manje spreman vjerovati u čuda, u nadnaravno, a upravo to nadnaravno je središnji dio naše vjere. I sam Novi zavjet počinje sa ukazanjem (anđela Gospi). Podsjetio je i na druga mjesta (Bošnjaci – Hrvatska Fatima), gdje su ljudi puno pretrpjeli radi Gospina ukazanja u vrijeme komunizma, riskirajući živote radi vjere, na svece i mučenike koji se zaboravljaju, jer kao da imamo osjećaj manje vrijednosti i mislimo da je vrijednije ono što se događa u drugim narodima. Don Josip nas potiče da ne dopustimo da nas obuzima medijsko crnilo i uvjerenje da nama vladaju svjetski moćnici, jer Bog je svemoguć i na Njemu trebamo držati svoj pogled, moleći Gospu za njen moćni zagovor. Ne slušajmo one „učene“ koji umanjuju vrijednost čudesa. Među brojnim zanimljivim činjenicama iznio je i onu da je iza Gospe u jednom ukazanju bila i Hrvatska trobojnica (!) što je narodu (u ono vrijeme Bleiburga) davalo snagu.

***

Sve vas od srca pozdravljam. Evo na početku, pomolit ćemo se kratko Gospi. (Zdravo Marijo… Uzroče naše radosti… Gospe Ilačka…Kraljice Hrvata… moli za nas )

O Gospi se može govoriti puno na razne načine. Večeras sam izabrao temu koja je vezana za ovo svetište, a to je: ukazanja. Kako vidimo, mnogi su već unaprijed rezervirani prema tom pojmu, kad se spomene mnogima proradi znatiželja, a malo je onih koji se zaustave na tim, nad onim što istinska ukazanja donose.

U vjerovanju prođe nam nezapaženo da vjerujemo u stvoritelja svega vidljivoga i nevidljivoga. Mi kažemo da je Bog stvorio sve nevidljivo, a to znači puno toga. Prije svega znamo da to nevidljivo dolazi prije vidljivoga. Bog je bio nevidljiv, Bog je duhovno biće, sve do utjelovljenja, kad je uzeo ljudsko tijelo i nama postao dostupan tijelom. Bog je prvi koji nama označava nama nevidljivu stvarnost. Bog je stvorio i nevidljiva duhovna bića, a to su anđeli. U početku su to bili samo dobri anđeli, a kasnije smo dobili i one pale, zle anđele. Znači mi ispovijedamo postojanje tog nevidljivoga svijeta je i od kojega ustvari počinje sve.

Kad gledamo samoga čovjeka. Kažemo da čovjek ima dušu i tijelo. Dušu ne možemo opipati, izmjeriti, izvagati. Duša je onaj dio tog nevidljivog svijeta. I da čovjek umre, onda se odvaja duša od tijela. I događa se da se tijelo raspada, a duša nastavlja živjeti. Duša je taj duhovni, besmrtni princip koji nam je dao Bog preko naših roditelja i koja onda traje u vječnost. Imamo i dokaze za postojanje duše. Postoje iskustva kliničke smrti. Ima dokumentirano preko 10 000 slučajeva širom svijeta. U Hrvatskoj imamo 4 knjige na tu temu gdje ljudi opisuju što se dogodilo onda kad su proglašeni mrtvima.  Oni su vidjeli svoje tijelo kao da se nalazi iznad njih, vidjeli su što se događa u toj prostoriji, čuli su što ti ljudi pričaju, da su se mogli bez ikakvih zapreka premjestiti sa jednog mjesta na drugo, otići, na primjer, iz te bolničke sobe gdje je bilo njihovo mrtvo tijelo, otići u svoju kuću. Mogli su točno registrirati što ljudi govore, što ljudi rade, opisati kako ti ljudi izgledaju, bez da su ih ti ljudi mogli vidjeti. Kako to onda znanost može objasniti?

Znanost konstatira da se to dogodilo, da su se nakon 10 minuta ili malo kraće, vratili u život i nastavili živjeti tamo gdje su stali, a to  znači da se onaj pravi život, istinski život nalazi u našoj duši i da duša može živjeti bez tijela. U konačnici, kad mi gledamo svoje tijelo, znanost kaže da mi svako 7 godina promijenimo sve svoje stanice tijela, ne samo kosti koje vidimo da rastu, nego svaku stanicu svoga tijela. Čovjek od 70 godina je 10 puta promijenio stanice tijela, to je 10 različitih tijela kroz život istoga čovjeka.  Bit je čovjeka nešto drugo, odakle sve počinje, od čega zavisi materija. …

Zato je važno da onu vjeru u nevidljivu stvarnost zadržimo netaknutu. To je ono što teologija zove nadnaravni svijet ili nadnaravni život.

S druge strane imamo materijalizam koji ispovijeda vjeru, samo ono što je vidljivo, što je dohvatljivo našim osjetilima.  Prema tome materijalisti će unaprijed reć da ne postoje nikakva čuda, ni duhovna bića. Sve su to bajke i izmišljotine Crkve. I one to a priori, niječu. Kad se susreću sa opsjednutim. Ili s nekom pojavom koju ne mogu objasnit. Ne žele to nazvati čudom. Onda oni kažu: „Znanost još nije dovoljno napredovala, a kad znanost bude napredovala, ona će pokazati da to nije bilo čudo.“ Materijalisti unaprijed odbijaju postojanje duhovne nadnaravne stvarnosti, odbijaju sve ono što ih može privesti Bogu i pravoj vjeri. I to je ono što zovemo tvrdokornost, ponos srca koja je danas prisutna, jer su srca jednostavno otežala od navezanosti na ovaj svijet, na materijalne užitke i onda se čovjek naučio zanemarivati duhovno. Niječe da postoji duhovno.

U tu duhovnu stvarnost se smještaju ukazanja. Što se tu događa? Najkraće rečeno, možemo reći, u ukazanju u istinskom ukazanju koje nije prevara da nije manipulacija ni nešto što se može na prirodan način objasnit. Kod pravog ukazanja se događa da duhovno biće uzme vidljivi oblik. Kroz cijelu Povijest spasenja ih susrećemo. U Starom zavjetu Bog govori Mojsiju kroz gorući grm. I drugim velikim osobama starog zavjeta, u povijesti spasenja. Na način da uzima neko obličje, u pravilu ljudsko, Koje je dostupno njihovim osjetilima i … onda one shvate da im se tu objavio Bog. Pitali su hoće li umrijeti ako su vidjeli Boga. Zašto se to događa? Događa se jer mi svojim osjetilima ne možemo vidjeti tu duhovnu stvarnost. Mi možemo u nju vjerovati. Ali ako je vidimo, ako postane dostupna našim osjetilima. onda to nama puno više znači, puno više se usječe u naše srce i osjećaje. I zato Bog u biti to čini da bi se nama približio. Posebno kad želi dati neku objavu.

Kad gledamo početak Novog zavjeta. On u biti počinje sa ukazanjem. Zahariji se ukazao anđeo. Bog mu je progovorio preko anđela. Nakon toga anđeo se ukazuje Gospi. I Gospa je prva žena u Novom zavjetu koja je imala ukazanje. Ona je vidjela anđela. I taj anđeo je bio glasnogovornik Božji. On je objavio što Bog želi od nje. To je ono čega se mi sjećamo. Svaki put kad molimo vjerovanje. Kad molimo Zdravo Marijo, Sveta Marijo. Tu je centralni događaj navještenja: da se anđeo ukazao Gospi i da joj je rekao što Bog od nje želi. Zato možemo reći da je gospa vidjelica u novom zavjetu. Nekako smo se navikli da to vezujemo uz druge ljude, ali ne uz Gospu. Kao da to gospa nije doživjela, a ipak je ona u novom zavjetu prva to iskusila. Možemo reći da nije čudno što ona na poseban način drži do toga oblika objave i što se kroz povijest stalno objavljuje na raznim mjestima u raznim vremenima, u ljudskom obličju, da prepoznaju i znaju da je to Ona. I da im onda postaje Božji glasnogovornik, da im govori što Bog od njih želi… bilo riječima bilo samom svojom pojavom, u jednom ključnom trenutku, bilo na neki drugi način.  I što idemo dalje u noviju povijest to više imamo ukazanja.

Ako je dvadeseto stoljeće označeno ogromnim porastom bezboštva, stradanjima kroz ratove, pobačajima i raznim drugim zločinima označeno je također i posebnim zahvatima Božjim i posebno Njegove Majke. Bog zahvaća u ljudsku povijest tako da šalje svoju majku.

Evo, mi se nalazimo na mjestu (ILAČA) koje je nastalo na temelju Gospina ukazanja. Prije svega, tu smo imali da je provrla voda na putu na neobjašnjiv način. Ljudi su se čudili i nisu znali to objasniti. Bili su sklone dati tome prirodno objašnjenje, da bi onda tu istu noć kad se pojavio izvor vode jedan od mještana imao viđenje u snu. To je ono što zovemo snoviđenje. To je ono što su imali sveci kao što je sveti Ivan Bosco koji je imao objave u snu, ali u Novom zavjetu to je prije svega imao sveti Josip. Njemu se Bog nije objavio kao Gospi, preko anđela izravno nego mu je slao anđela u snu. I onda objavljivao što želi od njega. „Ne boj se,…  to je Dijete Božje, … kreni u Egipat, … vrati se iz Egipta…“ Tu su proročki, objaviteljski snovi gdje se događa ukazanje u snu. Zato je nakon što se pojavio izvor vode objava u snu je bila objašnjenje zašto se izvor pojavio, koje je njegovo porijeklo i da je to Božji dar. Nakon toga tome istome koji je imao snoviđenje događa se da se on budi i da ima viđenje u javi, vidi Gospu. I onda se čak prepao pa se pokrio plahtom, kao malo dijete kad je u strahu, da to na neki način otjera od sebe. I kad je nakon toga maknuo plahtu, opet je vidio Gospu. Tu je bilo ukazanje Gospe na dva načina jednoj osobi. Nakon toga imamo i dodatnu potvrdu, a to su ozdravljenja. Neposredno nakon viđenja događaju se ozdravljenja raznih bolesnika. I to je također Božji znak koji pokazuje da je ovo od Boga izabrano mjesto gdje njen Sin preko nje i njezinog majčinskog zagovora izlijeva milosti na sve one koji ovdje dolaze moliti se pobožno i s vjerom. I na koncu, nakon ozdravljenja, događaju se i skupna viđenja, da mnoštvo koje se ovdje okuplja u više navrata ima priliku vidjeti Gospu. Možemo reći da je to jedinstveno u svijetu. Nije slučajno da mi Ilaču zovemo da je tu HRVATSKI LURD, jer je ILAČA nastala 7 godina nakon Lurda i jer je jedino mjesto Gospinih ukazanja gdje se pojavljuje izvor, gdje izvire voda vezano sa ukazanjima. Kako vidimo tu se događaju ozdravljenja preko vode, preko molitve i preko vjere – kao i u Lurdu. Zato ona s pravom nosi taj naziv.

Imamo također i crkveno odobrenje. Tada je crkva spremno reagirala i u roku od nekoliko mjeseci, manje od godinu dana. Crkva je ispitivala je te stvari i zaključila da može odobriti pobožnost na ovom mjestu te da nema zapreke da ljudi dolaze hodočaste i traže Gospin zagovor za razne svoje potrebe. S te strane to je i priznato ukazanje, a kako vidimo ni nakon 40 godina u Međugorju to nismo dobili, a u Ilači smo to dobili praktički nakon godinu dana.

U Lurdu je samo Bernardica imala ukazanje. Ovdje imamo čovjeka koji je prvi imao ukazanje, a osim njega imamo i puno drugih koji su ovdje imali ukazanje. To je nešto što je možemo reći jedinstveno, koliko ja znam uopće u ukazanjima kao takvima. U pravilu se događa da bude jedan vidioc ili da ima više djece vidioca, ili netko pojedinačno kasnije posvjedoči da je vidio – ali da cijela jedna skupina ljudi u isto vrijeme posvjedoči da su vidjeli Gospu – to je stvarno rijetkost.

To je nešto što možemo usporediti sa čudom koji se dogodilo u Fatimi kad je sunce na nebu zaigralo i na taj način je Bog dao do znanja svim prisutnima kojih je bilo oko 20,000, ako ne i više. (70 000)

Dakle, imamo sve uvjete i sve argumente da Ilača bude jedno svjetsko svetište. Mi gledamo kako je nastao Lurd. Koliko hodočasnika prođe kroz Lurd svake godine? Čini mi se nekih 7 ili 8 milijuna. Kad gledamo što je postalo Međugorje…Onda se pitamo: Zašto je ILača nepoznata čak i u našem samom hrvatskom narodu. Zašto su toliki naši bili u Lurdu i Fatimi, a nikad nisu bili u ILači? Ja sam iz Splita, a u ILaču sam došao tek prije 10 godina. Ali prije toga nisam uopće znao. I većina mojih kolega svećenika ne znaju za postojanja ILače. I tako je, nažalost i u drugim biskupijama. To je inače prisutno kod nas – da ne znamo cijeniti ono što nam je Bog dao. Tko od nas primjerice zna da u Zadru imamo tijelo starca Šimuna bogonosaca, neraspadnuto tijelo toga sveca koji je u rukama držao maloga Isusa u hramu kada su ga Marija i Josip došli prikazati. Tamo ga je STARAC ŠIMUN primio na svoje ruke i rekao: „Sad otpuštaš slugu svoga u miru…“ Sad sam spreman umrijeti. Ispunilo se proročanstvo koje mi je bilo dano. Da je to u nekom drugom narodu, to bi bilo svetište puno veće od svetog Jakova (S. di Compostela) u Španjolskoj. Evo, ni sami Zadrani nisu svjesni kojeg sveca zaštitnika imaju u svome gradu. Koliko nas primjerice zna da VODNJAN u Istri ima preko 200 relikvija svetaca od kojih je 5-6 neraspadnutih tijela svetaca, mučenika iz prvih stoljeća. To se dogodilo spletom okolnosti kad je Dioklecijan osvojio Veneciju pa su se onda trebale skloniti relikvije mučenika jer bi ih osvajač uništio kao neke izdanke praznovjerja. I onda su oni sklonjeni na sigurno u Istru, u crkvu, u Vodnjanu. I oni su tu i danas. Možemo reći da nitko na svijetu nema toliko relikvija na jednom mjestu. Relikvija tolike vrijednosti i važnosti. To su relikvije prvog stupnja. Jedan od razloga zašto je to tako – zašto mi ne znamo cijeniti Ilaču i zašto ne znamo cijeniti neke druge milosne darove koje nam je Bog dao jest i to kad smo bili pod tuđinom i nesvjesno smo razvili osjećaj manje vrijednosti – da je ono što je Bog u našem narodu dao da je to manje vrijedno nego ono što je Bog dao u drugim narodima. I zato idemo u druga svetišta, u druge zemlje, a svoje ne poznamo i zanemarimo.

Možemo reći da u vezi ukazanja postoji jedno zaziranje, kako sam na početku spomenuo, jedna neugoda i kod samih vjernika da možeš reći da vjeruješ u to, da vjeruješ u ukazanja, da vjeruješ u nadnaravno. U današnjem svijetu koji je izgubio vjeru, koji odbacuje vjeru to zvuči provokativno. Često puta nekima zvuči i sablažnjivo. I onda se mi pokušavamo prilagoditi svijetu. A to je krivi način jer mi tako zatajujemo Krista i njegova dobročinstva, zatajujemo dokaze za vjeru. I onda ćemo naravno odgovarati za grijeh propusta.

Imamo čak i među teolozima svećenicima, katehetama i drugim licima – imamo jednu krivu učenost. Što su više studirali teologiju, to manje vjeruje u čuda, toliko su skloni prešućivati čuda. Nadnaravne događaje u Svetom pismu. Ima i onih koji pod utjecajem protestantizma idu dotle da niječu da je Isus činio čuda, da je Isus ozdravljao bolesne, da je Mojsije proveo narod preko Crvenog mora, da je otvorio prolaz preko mora. Oni kažu, dogodila se oseka. Za one opsjednute kažu da to nisu bili opsjednuti nego psihički labilne osobe. Isus je na njih djelovao umirujuće kao neki dobar psiholog. I to je to. A kod onih drugih ozdravljenja kažu da je to sve na psihosomatskoj bazi, da je On na taj način djelovao na njih. Čak ima onih koji su spremni ići tako daleko da dovode u pitanje Isusovo uskrsnuće. Kažu da to nije stvarni događaj, to se nije nikada stvarno dogodilo, nego kažu da je to samo jedna vrijedna poruka, vrijedna za prihvatiti, koja nas potiče da imamo nadu, da se borimo u ovom životu, da se trudimo, da budemo dobri ljudi, čestiti. To je u biti krivotvorenje vjere. U biti to je sakaćenje vjere. Ako mi vjeri oduzmemo ono nadnaravno onda vjera ostane sakata. Kad sam proučavao Gospina svetišta kod nas i vani onda vidim da je moderni pristup sasvim drugačiji od onog starog pristupa svetištima… Mi smo prije imali u Mariji Bistrici i u Sinju, imali smo knjige gdje su se zapisivala čuda koja su se događala u tom svetištu. Čudesna ozdravljenja razne vrste, sa imenom i prezimenom, datumom i koje su vrste čuda. Toga mi danas više nemamo. Imamo samo, koliko ja znam, u Međugorju i u Lurdu, a u drugim svetištima kao da se to ne događa. Ljudi, ako i dožive čudo, oni nemaju kome to priznat. Jednostavno to zadrže je za sebe.

Jedan fratar koji je pisao o Olovu, nekad najvećem Gospinu svetištu na Balkanu, raspitivao se među vjernicima o tome što njima svetište znači i slično. Došao je do toga da je jedna žena rekla tom fratru kako je trebala izgubiti bebu i da se zavjetovala Gospi u Olovu i kako se beba rodila, živa i zdrava. I kaže ona: Ta beba je danas moj sin koji je fratar. Taj sin nikada nije ni čuo da je njegova majka molila za njega, da je pred Gospom Olovskom izmolila njegov život. Postoji jedna suzdržanost i nelagoda da se govori o čudesima, a potječe od utjecaja protestantizma koji se dogodio preko naših učenih ljudi koji potiskuju to nadnaravno. A jednom kad vjera ostane bez nadnaravnoga, na čemu će se ona temeljiti? Na ljudskoj domišljatosti, inteligenciji, trikovima i tako dalje. Ali to je kratkog daha. Osnovni i sastavni dio naše vjere je nadnaravno. Ako to oduzmemo, to je kao da tijelu oduzmemo dušu. A tijelo bez duše ne može. Ne može funkcionirati, ne može živjeti, raspada se. Počinje truliti i pretvori se u prašinu. Zato je važno da mi obnovimo onu samosvijest, da se ne prilagođavamo svijetu, nego da svjedočimo za ona velika djela koja nam je Bog učinio, u našoj narodnoj povijesti i u našoj osobnoj povijesti. „To je ono što sam se osvjedočio“… da je Božje čudo ono što se dogodilo meni… da se ne povlačim, da zahvaljujem Bogu što mi je to dao, da to može podržati, hraniti moju vjeru.

Za Gospu se kaže da je pohranjivala i prebirala te stvari u svom srcu. To znači da ih je duboko usjekla u svoju memoriju. Znati da se svaki dan vraćala na to. Onda sve više osvaja, naša je srce, pušta korijenje i razvija se i mijenja naš život. Kad bi u braku tako supružnici imali na umu onu prvu ljubav koja ih je povezala i dovela na oltar gdje su tražili da Bog bude jamac njihove ljubavi. Kad bi to urezali u sjećanje i kad bi se na to navraćali – to je ono što drži živu njihovu supružničku ljubav, pomaže im da se razvija. Kad te to zaboravi kad se stavi sa strane, kad se dopusti da brige svjetovne odnesu prevagu i da se o tome više ne misli, onda mislim o glupostima: kako ćemo kupiti novo auto, kako ćemo kupiti novi frižider, novu kuhinju… a ono što je Bog učinio u našem životu, to se potpuno smetne i zaboravi.

Dakle, koliko god nije dobro nepoznavanje vjere nije dobra, ni ta kriva učenost koja jednostavno odbacuje ono što je nadnaravno. Zato, čuvajmo se takvih vjernika bez obzira kakve sve titule imali.

Osim što je Ilača HRVATSKI LURD mi ovdje imamo i jedan drugi znamen Božji koji se dogodio  oko stoljeća  nakon Ilače. Bošnjaci su se dogodili odmah 45-e, nakon pada Nezavisne države Hrvatske. Svega desetak dana nakon toga. Bošnjaci su ovdje vrlo blizu. Hrvatski BOŠNJACI su dobili ime HRVATSKA FATIMA, zato jer je bilo više vidioca, bilo ih je 5-6. Oni su vidjeli Gospu i razne svece i to je trajalo više godina. Ono što je tu posebno, između ostalih stvari jest da su se tu događala čuda, da su ljudi dobivali znakove ozdravljenja i sl. no osim toga vidimo da tu ima onih i koji su stradali zbog toga. Na tom mjestu policija je silom išla potisnuti hodočasnike, tako da su ostavljali bombe, tukli su narod.

Jedan svećenik iz Kaštela, dominikanac, kad je išao u Bošnjake da se osvjedoči – je li to istinito ili nije – proboravio je tu dan dva, prespavao u župnom uredu i došao do zaključka da je to autentično ukazanje. Nakon toga on se uputio da se vrati u svoj samostan, tada nije bilo prijevoznih sredstava uputio se pješke, nikad nije došao u svoj samostan. On je nestao putem. S pravom možemo pretpostaviti da je završio kao mučenik, da su ga komunisti putem likvidirali.  

To vrijeme nakon rata, pa čak i godina nakon rata svatko od njih je mogao raspolagati sa bilo čijim životom. Mogao je ubiti svećenika, mogao je ubiti nekog svog suseljanima, proglasiti ga da je kapitalist, kulak ili štajaznam, da je neprijatelj i gotovo, otišla bi glava.

Jedna od stvari koja se mene posebno dojmila u Bošnjacima jest da se Gospa u jednom ukazanju ukazala sa velikom hrvatskom trobojnicom u pozadini (!). Dakle, sa hrvatskom zastavom bez zvijezde, sa zastavom: crven-bijel-plav. U to vrijeme kad se događao Bleiburg, kad se ubijalo ljude na pravdi boga. To je bilo jedno ogromno ohrabrenje za ovaj narod koji je dolazio iz raznih krajeva, iz Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, iz Slavonije i Posavine. Dolazili su čak iz obližnjih zemalja. Tako da se i u Slovačkoj pisalo od o tome. Vijest je bila prodrla i van.

Možemo reći da je to bio početak cijele jedne serije ukazanja koja su se događala nakon Drugog svjetskog rata u raznim našim mjestima, obično u malim mjestima. To se nije moglo istraživati. Komunisti su to silom suzbili. I mi sad, nakon što imamo Hrvatsku državu 30 godina, tek sad se počinje o tome govorit. Ali još i danas se ljudi boje i ne žele o tome pričat.

No, osim šutnje zbog straha imamo i kriva razmišljanja. A to je da jedan proučavatelj Bošnjaka koji je nedavno preminuo, pokojni Uzbašić, kaže kad je pisao, a napisao je 3-4 knjige o Bošnjacima. Jedna od vidjelica je umrla nedavno ovdje u Đakovu. On kaže da se susreo s tim da su mu svećenici, mjesni, iz biskupije rekli: Pa šta će nama Bošnjaci? Imamo već dovoljno svetišta. Tko će voditi brigu o još jednom svetištu? To je  jedno uskogrudno razmišljanje. Ako je Bog poslao svoju majku tu, ako postoji o tom i samo sumnja… i da se to dogodilo u najtežim vremenima, a oni koji su svjedočili zato riskirali su puno. Riskirali su i svoj život. To zavređuje da se ispita. Ako je autentično, onda to zavređuje da mu damo prostor, vrednovanje koje zaslužuje. Tu vidimo kako griješimo i propustom. I u tome nas drugi narodi često pretječu.

Leopold Mandić, da je umro i živio u Hrvatskoj, vjerojatno nikad ne bi bio proglašen svecem. Jer mi takve stvari zanemarimo. „Nije to ništa posebno“ i slično. Ne vidimo koliko smo imali mučenika i nakon Drugog svjetskog rata. Koliko je ljudi izgubilo život u Domovinskom ratu iz mržnje na vjeru… Ljudi koji su umrli iz mržnje na vjeru, oni su automatski mučenici. Treba se netko potruditi prikupiti te podatke i pokrenuti postupak u Rimu da službeno budu proglašeni mučenicima. To su recimo učinili Španjolci za svoje mučenike poginule u građanskom ratu koji se događao u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Mi to za svoje mučenike nismo učinili. Ni za one iza Drugog svjetskog rata, ni za one u Domovinskom ratu, a kamoli za one prije koje smo imali u svojoj povijesti. To je nešto što nije pitanje samo kulture i povijesti nego je pitanje sadašnjosti i budućnosti. Ako mi ne cijenimo one milosti koje smo primili od Boga, one zagovornike koji je imamo u Boga, ako ne znamo prepoznati Božje darove koje smo primili – onda mi u duhovnu borbu ulazimo razoružani, nemamo se na što osloniti, nemamo se s čime boriti. Nemamo što braniti. Mi smo jednostavno ‘tabula rasa’, izbrisana ploča, bez ičega. I to je ono što važno, da osvojimo svoju vjersku pomoć, da usvojimo to da nam je Gospa kroz cijelu povijest bila blizu, posebno onda kad nam je bilo najteže. Vidimo da se i u Domovinskom ratu da se ‘Oluja’ dogodila ne slučajno nego baš na blagdan Gospe snježne. To su stvari koje nam moraju davati snagu, koje nam moraju držati jaku nadu. Onda jasno iz toga ćemo se mi moći drugačije postaviti prema životu. Bit ćemo Božji borci.

Ako mi to zaboravimo, onda će nas potopiti ono crnilo koje dobivamo preko tiskovina, preko medija, preko televizije i slično, onda ćemo misliti da naš život ovisi od tih lokalnih državnih i globalnih moćnika, da smo mi u svemu tome nemoćni i da ne možemo ništa.

Bog je jedini koji je svemoguć. Ako mi držimo oči, uprte u Njega. Onda s njime i mi možemo biti dionici tih Božjih čuda i ta čuda Božja će se nastavljati mijenjat ovaj svijet oko nas.

Slava Ocu… Gospe Ilačka … moli za nas…

Hodočasnici su se unatoč jako lošim vremenskim prognozama i alarmima našli zajedno sa mještanima podno brda Malenica gdje su molili krunicu, a potom sudjelovali na svetoj misi.

Dok smo slušali strašne vijesti iz potopljene Slovenije, dok su Solin i Split plivali u vodi, taj dan Roško polje je bilo pošteđeno nevremena te su tako hodočasnici, među kojima je bilo i djece, mogli nesmetano hodočastiti oko sat vremena pješke po brdu, u narodnim nošnjama i sa barjacima te s Gospinim kipom kojeg su nosili Marijini ratnici iz Splita.  (Lijepu snimku s hodočašća napravili su Marijini ratnici, a zajedno sa propovijedi možete je pronaći ovdje: yt VJERNI BOGU )

U propovijedi je don Josip Mužić govorio o blagdanu Gospe Snježne kad se slavi posveta bazilike sv. Marije Velike, no zaboravlja se često da je tom blagdanu prethodilo jedno čudo tj. da je u kolovozu pao snijeg.

Što se tiče ovdašnjeg ukazanja postavlja se pitanje – Je li moguće da je djevojčica Iva Livaja lagala o Gospinim ukazanjima i kroz dvije godine je tvrdila da vidi Gospu, a znajući da je u to vrijeme bilo jako opasno tako nešto govoriti i da time svoje bližnje izlaže opasnosti progona?   Naravno, na Crkvi je da ispita i da donese konačan sud.

U ovaj dan hodočašća je i proslava Dana pobjede u domovinskom ratu, “Oluje” pa su se u koloni hodočasnika vijorile i Hrvatske zastave.

Don Jozo je govorio o  o potrebi da budemo svjetlo poganskoj Evropi, da budemo ponosni i da se sjećamo kako pobjede dolaze uz Božju i Gospinu pomoć, uz molitve krunice, ne zbog naše pameti ili sposobnosti. Također je pozvao da ne molimo Boga da nas štedi nego da od nas čini svecima.