/isticanje teksta: admin/

Dana 16. rujna 2026., Dikasterij za nauk vjere, Dikasterij za promicanje kršćanskog jedinstva i Dikasterij za međureligijski dijalog objavili su bilješku pod nazivom „Putovanje nade: Šezdeset godina međureligijskog dijaloga i bratstva u svjetlu koncilske deklaracije Nostra Aetate “.

Dokument sadrži mnogo toga što bi svaki katolik trebao potvrditi. Osuđuje vjersko nasilje, antisemitizam, prisilu, mržnju, prezir i kršenje vjerske slobode. Podsjeća da svaka osoba posjeduje nepovredivo dostojanstvo jer je svaka osoba stvorena na sliku Božju. Potvrđuje važnost miroljubivih odnosa među ljudima i inzistira na tome da međureligijski dijalog ne smije pasti u relativizam ili sinkretizam.

U bilješci se također izričito navodi da ne postoje dva paralelna puta spasenja, da je Krist „jedini Otkupitelj“ i da je vjernost Isusu Kristu – „Putu, Istini i Životu“ – neodvojiva od autentičnog dijaloga.

Ove tvrdnje su istinite i potrebne.

Ipak, drugi odlomci koriste jezik koji, ako se čita bez kontrolirajućeg svjetla Svetog pisma i vječnog crkvenog nauka, može izazvati veliku zbrku. Vjernici se s pravom mogu pitati je li dijalog stavljen iznad evangelizacije; treba li sljedbenike nekršćanskih religija smatrati onima koji već putuju autentičnim putovima prema Bogu; treba li Crkva i dalje tražiti njihovo obraćenje; i ostaje li misionarski mandat koji je Krist povjerio svojoj Crkvi obvezujući u svojoj punini.

Opsežna i nužna osuda antisemitizma u bilješci također postavlja povezano pitanje: Kako Crkva može potvrditi trajno ostajstvo Izraela, a da ne dopusti da ta potvrda postane teološko odobravanje političkog cionizma ili nekritička obrana moderne Države Izrael?

Budući da ta pitanja dotiču srž katoličke vjere, moralnog svjedočanstva Crkve i vječnog spasenja duša, ne mogu se odbaciti kao puki otpor dijalogu. Ona zahtijevaju jasne razlike i puninu katoličkog nauka.

Kao biskup, zadužen pred Bogom čuvati poklad vjere i utvrđivati ​​vjernike u istini, nudim sljedeći nauk:

1. Misionarski mandat nije opozvan

Poslanje Crkve ne proizlazi iz promjenjivih povijesnih okolnosti, socioloških potreba ili crkvenih strategija. Ono proizlazi iz Isusa Krista.

Nakon svog uskrsnuća, Gospodin je zapovjedio apostolima: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle, poučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta!“ (Matej 28,18-20).

Sveti Marko bilježi zapovijed jednako izravnim riječima: „Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakom stvorenju! Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Marko 16,15-16). 

Crkva nije izmislila ovo poslanje i stoga Crkva nema ovlasti da ga napusti. Nijedan dikasterij, biskupska konferencija, teološka škola ili pastoralni program ne mogu osloboditi Crkvu od zapovijedi koju je dao sam Gospodin. 

Činjenica da je svijet postao međusobno povezano „globalno selo“ ne čini misionarski mandat zastarjelim. Ona čini narode neposrednije prisutnima jedni drugima i stoga nam čini misionarsku odgovornost Crkve još hitnijom.

Kulturni pluralizam ne poništava božansku objavu. Sličnost među religijama ne čini njihove proturječne tvrdnje jednako istinitima. Zahtjevi mirnog suživota ne dopuštaju Crkvi da prikrije identitet Onoga po kojem se daruje istinski mir.

Drugi vatikanski koncil uči: „Crkva hodočasnica je misionarska po samoj svojoj prirodi, jer iz poslanja Sina i poslanja Duha Svetoga vuče svoje podrijetlo“ (Ad Gentes, 2).

Crkva nije povremeno misionarska. Ona je misionarska po samoj svojoj prirodi. Ako prestane evangelizirati, ne napušta samo jednu aktivnost među ostalima, već djeluje protiv vlastitog identiteta.

Svaki prikaz međureligijskog dijaloga koji ne čuva ovaj misionarski identitet je nepotpun. Svako tumačenje dijaloga koje potiskuje poziv na vjeru, pokajanje, krštenje i zajedništvo s Kristom proturječi Gospodinovom nalogu. 

2. Isus Krist nije jedan vjerski učitelj među mnogima

U središtu kršćanske vjere ne stoji teorija religije, već Osoba Isusa Krista.

Naš Gospodin ne kaže samo da uči put, prenosi dio istine ili nudi jedan mogući oblik duhovnog života. On izjavljuje: „Ja sam put i istina i život; nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Ivan 14,6).

Sveti Petar proglašava: „I nema spasenja ni u kome drugome. Nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima po kojem bismo se mi mogli spasiti“ (Djela 4,12).

Sveti Pavao uči: „Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe dade kao otkupljenje za sve, kao svjedočanstvo u vrijeme određeno“ (1. Timoteju 2,5-6). 

To nisu periferne ili pregovaračke tvrdnje. One pripadaju temeljima kršćanstva. 

Isus Krist je vječna Riječ koja je utjelovljena. On je pravi Bog i pravi čovjek. On je punina i dovršenje božanske objave. Njegov križ je jedina žrtva kojom je svijet otkupljen. Njegovo uskrsnuće je pobjeda nad grijehom i smrću. Svaka milost dana bilo kojem ljudskom biću dana je po Njemu.

Deklaracija Dominus Iesus potvrdila je ovu doktrinu protiv teorija koje bi kršćanstvo smjestile uz druge religije kao jedan ograničeni izraz univerzalnog religijskog otajstva.

„Stoga se mora čvrsto vjerovati kao istina katoličke vjere da se univerzalna spasenjska volja Jednog i Trojedinog Boga prinosi i ostvaruje jednom zauvijek u otajstvu utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Sina Božjega“ (Dominus Iesus, 14).

Spasenje se ne proizvodi neovisno od strane različitih religija. Bog može djelovati u srcima onih koji vidljivo ne pripadaju Crkvi, a elementi istine i dobra mogu se naći u njihovim tradicijama. Ali gdje god je prisutna milost, to je milost Isusa Krista. Gdje god se daje spasenje, ono se daje kroz Njegovo pashalno otajstvo. Gdje god se nalazi istina, ona sudjeluje u Onome koji je Utjelovljena Istina.

Crkva stoga ne može govoriti kao da je Krist samo kršćanski doprinos širem religijskom razgovoru. On nije jedna manifestacija božanskog misterija jednako dostupnog kroz međusobno proturječne religije. On je utjelovljeni Sin u kojem je Božje otajstvo definitivno objavljeno.

3. Što znači „poštovati“ druge religije

Izjava (dokumenta) Nostra Aetate da Crkva „ne odbacuje ništa što je istinito i sveto“ u drugim religijama – mora se čitati sa jasnoćom.

Predmet Crkvenog priznanja jest ono što je istinski istinito i sveto – a ne zabluda kao zabluda, idolopoklonstvo kao idolopoklonstvo ili lažno učenje kao lažno učenje. Istinu treba prepoznati jer sva istina u konačnici dolazi od Boga. Moralnu dobrotu treba poštovati jer svako istinsko dobro odražava dobrotu Stvoritelja. 

Ali prisutnost neke istine unutar religije ne čini religiju istinitom u cijelosti. 

Religijski sustav može očuvati prirodne istine o Bogu, molitvi, postu, žrtvi, obitelji, pravdi ili moralnom životu, a istovremeno nijekati Trojstvo, Utjelovljenje, božanstvo Krista, Njegovu otkupiteljsku smrt, Njegovo tjelesno uskrsnuće ili sakramentalni poredak koji je On uspostavio. 

Kontradiktorne tvrdnje ne mogu biti istinite u istom smislu u isto vrijeme. Isus Krist ne može istovremeno biti i ne biti božanski Sin Božji. Ne može istovremeno tjelesno uskrsnuti od mrtvih i ne uskrsnuti. Euharistija ne može istovremeno biti i ne biti Njegovo Tijelo i Krv. Bog ne može istovremeno biti Sveto Trojstvo i ne biti Sveto Trojstvo.

Milosrđe ne zahtijeva od nas da se pretvaramo da su takve kontradikcije beznačajne. Iskreno poštovanje prema drugoj osobi zahtijeva iskrenost u vezi s istinom. Stoga moramo pažljivo razlikovati tri stvari: 

Prvo, sa svakom ljudskom osobom treba postupati s ljubavlju i poštovanjem prema njezinom Bogom danom dostojanstvu.

Drugo, sve što je istinito i dobro u drugoj religijskoj tradiciji može biti prepoznato i cijenjeno.

Treće, zablude o Bogu i spasenju ne mogu se hvaliti, čuvati ili tretirati kao alternativne objave koje je Bog dao.

Bezuvjetno poštujemo sve osobe. Potvrđujemo istinu gdje god se ona nalazi. Odbacujemo zabludu jer zabluda ne može spasiti i jer ljubav želi za svaku osobu puninu istine.

4. Jesu li druge religije „putevi istine“?

Bilješka podsjeća na jezik koji sljedbenike drugih religija opisuje kao „suputnike na putu istine“ i kao „hodočasnike istine“ s kojima kršćani dijele dio putovanja. Ovaj jezik zahtijeva bitnu razliku.

Osoba može tražiti istinu, a da još ne posjeduje puninu objavljene istine. Osoba može iskreno odgovoriti na svjetlo savjesti i na milost koju Bog daje, a istovremeno ostati u zabludi oko ozbiljnih vjerskih pitanja. U tom subjektivnom smislu, možemo prepoznati drugo ljudsko biće kao su-tragatelja ili hodočasnika.

Ali iz toga ne slijedi da je svaka religija sama po sebi autentičan put koji je Bog uspostavio i koji vodi prema spasenju. Osoba i religijski sustav ne smiju se miješati. 

Osoba može biti potaknuta milošću dok se pridržava uvjerenja koja sadrže ozbiljne pogreške. Bog može upotrijebiti fragmente istine, prirodni moralni uvid ili iskrenu molitvu kao pripremu za primanje Evanđelja. Ali Krist djeluje kroz takvu milost – ne sama vjerska pogreška.

Crkva uči da oni koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Krista ili Njegovu Crkvu mogu postići spasenje ako iskreno traže Boga i odgovore na milost. Pa ipak, ta mogućnost ne čini vjersko neznanje spasonosnim dobrom i to ne čini evangelizaciju nepotrebnom. 

Katekizam uči: „Iako Bog, na načine koje poznaje, može one koji, bez svoje krivnje, ne poznaju Evanđelje, dovesti do vjere bez koje mu je nemoguće ugoditi, Crkva ipak ima obvezu, a i sveto pravo, evangelizirati sve ljude“ (KKC 848).

Stoga možemo hodati uz osobe drugih religija u građanskom prijateljstvu, djelima milosrđa, obrani ljudskog dostojanstva i težnji za mirom. Možemo ih slušati i tražiti međusobno razumijevanje. Ali ne možemo tvrditi da su vjerski sustavi koji niječu Krista paralelni putovi objavljene istine.

Hodamo uz druge ne zato što je Krist nepotreban, već u nadi da će ga svaka osoba susresti.

5. Dijalog i navještaj ne smiju biti odvojeni

U bilješci se s pravom primjećuje da dijalog i naviještanje pripadaju poslanju Crkve. Također se kaže da su neodvojivi.

Pa ipak, neki od njegovih izraza riskiraju zasjeniti tu nerazdvojivost. Konkretno, odlomak 46 kaže da misionar, nakon što je svjedočio o Kristovoj ljubavi, „jednostavno čeka“ da ga drugi pitaju o toj ljubavi.

Strpljenje i poštovanje slobode su neophodni. Obraćenje nikada ne smije biti prisilno. Vjera se ne može proizvesti manipulacijom. Ipak, samo čekanje na upit nije adekvatan prikaz apostolskog poslanja. Apostoli nisu čekali da im se narodi približe. 

Sveti Petar je javno propovijedao raspetoga i uskrslog Krista, pozivajući svoje slušatelje na pokajanje i krštenje (Djela 2,22-41). Sveti Pavao je ulazio u sinagoge i javna mjesta, raspravljajući i propovijedajući. Naviještao je Krista u Ateni, Korintu, Efezu i Rimu. Molio je svoje slušatelje da se pomire s Bogom. 

Učinio je to jer: „Ljubav Kristova nama upravlja“ (2. Korinćanima 5,14).

I opet: „Teško meni ako ne propovijedam Evanđelje!“ (1. Korinćanima 9,16). 

Dijalog može prethoditi navještaju, pratiti navještaj, uklanjati prepreke navještaju ili pomoći kršćanima da shvate kako najbolje naviještati. Ne može trajno zamijeniti navještaj. 

Papa Ivan Pavao II. učio je: „Međureligijski dijalog dio je evangelizatorskog poslanja Crkve. Shvaćen kao metoda i sredstvo međusobnog upoznavanja i obogaćivanja, dijalog nije u suprotnosti s poslanjem ad gentes ; štoviše, on ima posebne veze s tim poslanjem i jedan je od njegovih izraza“ ( Redemptoris Missio, 55). 

Isti papa upozorio je da dijalog ne oslobađa Crkvu od naviještanja Isusa Krista i pozivanja drugih da prime puninu objave. 

Dijalog je postao iskrivljen kada se mir među religijama kupuje šutnjom o Kristu. Dijalog u kojem kršćani mogu slobodno raspravljati o bratstvu, ekologiji, migracijama ili socijalnoj pravdi, ali im je implicitno zabranjeno pozivati ​​druge na vjeru u Krista, nije u potpunosti kršćanski dijalog. To je ograničavanje kršćanstva unutar granica koje je uspostavio religijski pluralizam.

Crkva ulazi u dijalog kao Crkva Isusa Krista. Ona ne može staviti svoj identitet u zagrade. 

6. Prozelitizam nije isto što i evangelizacija

Mnogo zbrke proizlazi iz riječi “prozelitizam”.

Ako prozelitizam znači traženje sljedbenika putem prisile, obmane, političkog pritiska, prijetnji, materijalnih poticaja, iskorištavanja siromaštva ili nepoštivanja savjesti, mora se odbaciti. 

Nitko ne može biti prisiljen prihvatiti vjeru. Bog želi slobodan čin vjere, a Crkva brani vjersku slobodu svake osobe.

Ali u suvremenoj upotrebi, “prozelitizam” se ponekad koristi tako široko da se čini da uključuje svaki namjerni napor da se druga osoba uvjeri u istinitost katoličke vjere ili da se ta osoba pozove na obraćenje.  Takva upotreba je neprihvatljiva.

                      Nije pogrešan prozelitizam:

• Proglasite da je Isus Krist Gospodin;
• Objasni zašto je katolička vjera istinita;
• Branite vjeru od prigovora;
• Pozvati osobu da se pokaje i vjeruje u Evanđelje;
• Poticati pohađanje mise ili sudjelovanje u kršćanskoj pouci;
• Pozovite nekrštenu osobu da primi krštenje;
• Pozvati krštenog nekatolika da uđe u puno zajedništvo s Katoličkom Crkvom;
• Molite se i žrtvujte za obraćenje onih koji ne poznaju Krista.

Ove aktivnosti pripadaju evangelizaciji kada se provode istinito, s ljubavlju i bez prisile. 

Izjava u odlomku 54 da prozelitizam više nema smisla smatrati „jedinim načinom interakcije s drugima“ može se razumno shvatiti kao odbacivanje agresivnog ili manipulativnog načina interakcije. Ne može se shvatiti kao izjava da obraćenje više nije prava nada ili svrha kršćanske misije.

Crkva ne traži obraćenike kao trofeje, političku imovinu ili dokaz institucionalne moći. Ona traži obraćenje duša jer želi da svaka osoba sudjeluje u Kristovom životu.

Željeti obraćenje druge osobe nije čin agresije. Ispravno shvaćeno, to je čin nadnaravne ljubavi.

7. Vjerska sloboda ne znači vjersku ravnodušnost

Crkva brani vjersku slobodu jer ljudska bića moraju biti slobodna od prisile u vjerskim pitanjima. Vjerska sloboda odnosi se na imunitet od prisile od strane pojedinaca, društvenih skupina ili države. To ne znači da su sve religije jednako istinite.

Pravo osobe na slobodu od prisile ne utvrđuje istinitost svega u što ta osoba vjeruje. Katolik može braniti građansku slobodu muslimana, hinduista, budista, Židova, ateista ili pripadnika druge religije, a istovremeno i dalje ispovijedati da je Isus Krist jedini Spasitelj i da punina objavljene istine postoji u Katoličkoj crkvi. 

Sloboda se odnosi na način na koji se prihvaća vjera. Ona ne ukida moralnu obvezu traženja i pridržavanja vjerske istine.

Dignitatis humanae uči da su svi ljudi dužni tražiti istinu, posebno u onome što se tiče Boga i Njegove Crkve, i, kad se istina jednom spozna, „prigrliti je i čvrsto se držati nje“ ( Dignitatis humanae, 1) . 

Vjerska sloboda i misionarski navještaj stoga nisu neprijatelji. Prisila krši ljudsko dostojanstvo; navještaj se obraća ljudskoj slobodi i poziva je na istinu.

8. Duh Sveti i nekršćanske religije

U bilješci se navodi da Duh Sveti djeluje u ljudskoj povijesti i unutar različitih kultura i religija naroda. I to se mora pažljivo razumjeti.

Duh Sveti može djelovati u svakom ljudskom srcu. On može probuditi pitanja, razotkriti prazninu grijeha, potaknuti pokajanje, ojačati želju za istinom i pripremiti osobu da primi Krista. On nije ograničen vidljivim crkvenim granicama.

Ali Duh Sveti nikada ne proturječi Sinu. 

Duh ne nadahnjuje nijekanje Kristova božanstva, odbacivanje Utjelovljenja, odbacivanje Križa ili odbacivanje Evanđelja. On može djelovati u osobi unatoč takvim zabludama, privlačeći je prema potpunijoj istini. To ne znači da On pozitivno želi same zablude.

Prisutnost Duha među narodima je misionarska i kristološka. On priprema čovječanstvo za Krista, suobličuje duše Kristu i uključuje vjernike u Tijelo Kristovo. Kao što Gospodin uči: „A kad dođe Duh istine, uputit će vas u svu istinu… On će mene proslaviti“ (Ivan 16,13-14).

Svako pozivanje na Duha Svetoga koje Krista čini nepotrebnim protivno je objavljenoj misiji Duha. 

9. Antisemitizam, cionizam i moderna Država Izrael

Nedvosmislena osuda antisemitizma od strane Crkve mora se potvrditi bez zadrške. Mržnja, progon ili sumnja usmjereni protiv Židova zato što su Židovi teško je kršenje ljudskog dostojanstva i grijeh protiv ljubavi i pravde. Strašna povijest antisemitskog nasilja, koja je kulminirala Holokaustom, nikada se ne smije zaboraviti, umanjiti ili ponoviti. 

Ipak, osuda antisemitizma ne smije se manipulirati u odobravanje političkog cionizma ili bezuvjetnu obranu moderne Države Izrael.

Potrebno je pažljivo razlikovati nekoliko stvarnosti: židovski narod, židovsku religiju, Izrael biblijske objave, različite oblike političkog cionizma i suvremenu Državu Izrael. Ove su stvarnosti povijesno povezane, ali nisu identične. Njihovo miješanje proizvodi ozbiljne teološke i moralne pogreške.

Moderna Država Izrael je politička država. Mora se prosuđivati ​​prema istim načelima prirodnog moralnog zakona, pravde, ljudskog dostojanstva, legitimne obrane i zaštite nevinog života koja se primjenjuju na svaku drugu državu. Ona nema božansko izuzeće od moralnog suda.

Biblijska obećanja dana Izraelu ne mogu se smatrati općim teološkim odobrenjem za politike, teritorijalne zahtjeve, vojne akcije ili postupanje s drugim narodima koje poduzima moderna vlada. Nijedna suvremena država ne može tvrditi da su njezini postupci izvan moralne kontrole zbog privilegiranog vjerskog statusa.

Crkva prepoznaje jedinstven i trajan odnos židovskog naroda prema povijesti spasenja. Sveti Pavao uči da ostaju voljeni zbog patrijarha i da su „darovi i poziv Božji neopozivi“ (Rimljanima 11,28-29). Ovom otajstvu treba pristupiti s poniznošću, poštovanjem i pažljivom pažnjom prema cijelom Svetom pismu.

Ali neopoziv karakter Božjih darova ne uspostavlja dva paralelna saveza spasenja, jedan po Isusu Kristu i drugi odvojen od Njega. Niti poistovjećuje modernu državu Izrael s Crkvom niti toj državi daje teološki status mesijanskog Božjeg naroda. 

Isus Krist je u svojoj Krvi uspostavio Novi Savez. U Njemu obećanja dana Izraelu dosežu svoje ispunjenje i otvorena su svim narodima. Oni koji pripadaju Kristu – bili Židovi ili pogani – okupljeni su u jedno Tijelo.

„Nema više Židova ni Grka… jer svi ste jedno u Kristu Isusu. A ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju“ (Galaćanima 3,28-29). 

Crkva je novi i sveopći Božji narod, sastavljen ne prema rasi, nacionalnosti ili političkom državljanstvu, već kroz utjelovljenje u Krista. Kao što sveti Petar piše krštenima: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod stečen od Boga“ (1. Petrova 2,9).

Ovo ispunjenje ne smije se izraziti kao prezir prema židovskom narodu ili kao da je Bog postao nevjeran svojim obećanjima. Ali niti se trajni misterij Izraela smije pretvoriti u političku teologiju koja modernu nacionalnu državu tretira kao svetu, izvan svake kritike ili automatski opravdanu u svemu što čini.

Nijedna vlada nije iznad Božjeg zakona.

Izraelci posjeduju nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Palestinci posjeduju isto nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Židovski civili nikada ne smiju biti tretirani kao legitimne mete zbog ponašanja njihove vlade. Palestinski civili nikada ne smiju biti tretirani kao potrošna roba zbog ponašanja terorističkih organizacija. 

Ubojstvo civila, terorizam, uzimanje talaca, neselektivno nasilje, kolektivno kažnjavanje, prisilno raseljavanje i namjerno uskraćivanje životnih potreba ne mogu se opravdati etničkom pripadnošću, religijom, povijesnom patnjom, teritorijalnim zahtjevima ili tvrdnjama o nacionalnoj sigurnosti.

Prošla patnja jednog naroda ne daje njegovoj vladi dopuštenje da nanosi nepravdu drugom narodu. Također, nepravda koju su pretrpjeli Palestinci ne opravdava antisemitizam ili nasilje nad Židovima.

Katolici stoga moraju odbaciti dva suprotstavljena iskrivljenja: antisemitizam, koji židovskom narodu pripisuje kolektivnu krivnju ili zlobu, i nekritički kršćanski cionizam, koji političku odanost Državi Izrael pretvara u navodni zahtjev biblijske vjere. 

Kritika određenih politika ili vojnih akcija izraelske vlade sama po sebi nije antisemitizam. Postaje antisemitska kada Židovima pripisuje kolektivnu krivnju, koristi mržnju ili rasne stereotipe, uskraćuje židovskom narodu njihovo ljudsko dostojanstvo ili opravdava nasilje nad njima.

Isti moralni standard mora se primijeniti na antipalestinsku mržnju i na retoriku koja odbacuje živote, prava ili patnje Palestinaca. Ni židovska ni palestinska patnja ne smiju se tretirati kao moralno beznačajne.

Crkva ne smije dopustiti da nužna borba protiv antisemitizma ušutka legitimni moralni sud. Autentično prijateljstvo ne zahtijeva moralnu sljepoću. Poštovanje svakog naroda zahtijeva da se isti moralni zakon primjenjuje na sve.

Crkva ne stoji ni uz etničku mržnju ni uz političko idolopoklonstvo. Ona stoji uz istinu, pravdu, nevine i mir koji se može utemeljiti samo na priznavanju dostojanstva svake ljudske osobe.

10. Autoritet vatikanske note

Vjernici bi također trebali razumjeti prirodu dokumenta o kojem se raspravlja.

Bilješka koju su izdali dikasteriji, a odobrio za objavu Rimski papa, zaslužuje ozbiljnu i poštovanu pažnju. Ne smije se s njom postupati s prezirom. Istovremeno, takva bilješka nije po autoritetu identična Svetom pismu, nepogrešivoj definiciji, svečanoj koncilskoj konstituciji ili stalnom i univerzalnom nauku Crkve.

Crkveni dokumenti moraju se tumačiti prema hijerarhiji istina i u kontinuitetu s pokladom vjere.

Nijedna izolirana rečenica ne može se tumačiti kao da poništava:

Kristov misionarski nalog;

Dogmu da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj;

Nužnost vjere i krštenja;

Božansku ustanova Crkve;

Misionarsku narav Crkve;

Ili obvezu evangelizacije svih naroda.

Tamo gdje je kasniji tekst pogodan za ortodoksno tumačenje, katolici bi ga trebali čitati u skladu sa Svetim pismom i Tradicijom. Tamo gdje je formulacija dvosmislena, dvosmislenost se mora razjasniti onim što je Crkva dosljedno naučavala. 

Izraz ne može steći ortodoksno značenje samo zato što se pojavljuje u crkvenom dokumentu. Njegovo značenje mora biti u skladu s vjerom koja je jednom predana svecima.

11. Pastoralna načela za vjerne katoličke svjedoke

Budući da se biskup nikada ne smije smatrati oslobođenim dužnosti poučavanja istine, obrane poklada vjere, upozoravanja na pogreške koje ugrožavaju duše i poticanja vjernika da ostanu postojani u Kristu, stoga nudim sljedeća pastoralna načela kao biskupsku pobudu katolicima diljem naše nacije i svima koji žele ostati vjerni misionarskom nalogu Isusa Krista:

• Svaki katolički napor u međureligijskom dijalogu mora biti utemeljen na nedvosmislenom ispovijedanju da je Isus Krist jedinstveni i univerzalni Spasitelj čovječanstva.
• Druge religije ne smiju se predstavljati kao paralelni putovi spasenja ili kao alternativne objave koje posjeduju jednak božanski autoritet.
• Mogu se prepoznati istinski elementi istine i dobrote pronađeni u drugim vjerskim tradicijama. Istovremeno, vjerovanja koja proturječe božanskoj objavi ne smiju se potvrđivati, tretirati kao spasonosna sama po sebi ili namjerno prikrivati ​​kada je potrebna jasnoća.
• Dijalog se nikada ne smije koristiti za obeshrabrivanje obraćenja, krštenja, primanja u Katoličku Crkvu, apologetike, kateheze ili izričitog naviještanja Evanđelja.
• Katolici koji sudjeluju u međureligijskom dijalogu trebaju biti duboko obrazovani u Svetom pismu, Svetoj predaji i autoritativnom nauku Crkve. Nepoznavanje katoličke vjere nije otvorenost, a doktrinarna nesigurnost nije poniznost.
• Suradnja ljudi s drugim religijama u obrani ljudskog dostojanstva, pomaganju siromašnima, traženju pravde i radu na istinskom miru pohvalna je kada ne zahtijeva doktrinarni kompromis ili ne stvara vjersku zbrku.
• Katolici moraju biti posebno oprezni u pogledu zajedničke molitve i sudjelovanja u nekršćanskim vjerskim obredima. Ne smije se činiti ništa što stvara privid da sve religije štuju Boga na jednak način ili da njihovi obredi posjeduju jednaku istinu ili spasenjsku vrijednost.
• Biskupi, svećenici, đakoni, redovnici, kateheti, odgajatelji i roditelji trebaju jasno objasniti bitnu razliku između prisilnog prozelitizma i autentične evangelizacije. 
• Katoličke institucije nikada ne smiju prikazivati ​​obraćenje kao sramotu, čin neprijateljstva, oblik kulturne agresije ili relikt ranijeg doba. Slobodno i s ljubavlju pozvati drugu osobu da upozna Isusa Krista čin je milosrđa.
• Katolici bi trebali izričito moliti za obraćenje svijeta, širenje Evanđelja, spasenje duša i okupljanje svih naroda u jedinstvo Kristove Crkve.
• Nužna osuda antisemitizma od strane Crkve nikada se ne smije koristiti za sprječavanje legitimne moralne kritike politika ili postupaka Države Izrael.
• Kritika Države Izrael nikada ne smije pripisivati ​​kolektivnu krivnju židovskom narodu, nijekati njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu sigurnost, koristiti antisemitske stereotipe ili postati izgovor za mržnju ili nasilje.
• Ista kršćanska briga za pravdu mora braniti dostojanstvo, sigurnost i legitimna prava i Izraelaca i Palestinaca. Patnja jednog naroda nikada se ne smije koristiti kao opravdanje za ravnodušnost prema patnji drugog. 
• Nijedna politička ideologija, nacija, vlada ili vojna sila ne mogu se tretirati kao izuzete od prirodnog moralnog zakona. Svaka država i svaka politička vlast stoje pod Božjim sudom.
• Katolici se moraju oduprijeti svakom pokušaju – bilo crkvenom, kulturnom ili političkom – odvajanja ljubavi od istine. Ljubav bez istine postaje sentimentalnost; istina bez ljubavi postaje oružje. Autentično kršćansko svjedočanstvo zahtijeva oboje. 

Nudim ova načela kao ispunjenje odgovornosti koja je dana svakom biskupu da čuva apostolsku vjeru i proglašava riječ „kada je to zgodno i kad je nezgodno“ (2 Timoteju 4,2). Potičem vjernike da ispitaju svaki suvremeni prijedlog koji se tiče vjerskog dijaloga u svjetlu Svetog pisma, Svete predaje i vječnog nauka Crkve.

Nijedan katolik ne bi smio dopustiti da pogrešna želja za društvenim prihvaćanjem ušutka ime Isusa Krista. Nijedan svećenik, učitelj ili roditelj ne bi smio ostaviti one koji su mu povjereni u nesigurnosti oko nužnosti Krista, misionarske prirode Crkve ili vrhovne dužnosti traženja spasenja duša. 

Moramo govoriti s ljubavlju, strpljenjem i poniznošću. Ali moramo govoriti. 

12. Istina i ljubav ne mogu se razdvojiti 

Crkva odbacuje dvije suprotstavljene pogreške u svojim odnosima s drugim religijama.

Prvo je neprijateljstvo: prezir prema onima koji vjeruju drugačije, prisila, ruganje, diskriminacija ili nasilje. Takvo ponašanje proturječi dostojanstvu ljudske osobe i Kristovoj ljubavi.

Drugi je indiferentizam: tvrdnja da su vjerske razlike u konačnici nevažne, da su sve religije jednako Bogu voljne kao putovi spasenja ili da je pozivanje drugih na obraćenje nepotrebno ili uvredljivo.

Katolički put nije ni neprijateljstvo ni ravnodušnost. To je istina u ljubavi.

Poštovat ćemo one koji vjeruju drugačije. Branit ćemo njihovo ljudsko dostojanstvo i legitimnu slobodu. Strpljivo ćemo slušati, surađivati ​​u pravednim ciljevima, ispravljati laž bez prezira i odbijati svaki oblik prisile. Ali nećemo šutjeti o Isusu Kristu. 

Nećemo skrivati ​​Njegovo božanstvo kako bismo olakšali dijalog. Nećemo govoriti kao da je Križ samo jedan kršćanski simbol među mnogima. Nećemo svesti evangelizaciju na dobar primjer bez navještaja. Nećemo tretirati krštenje kao nepotrebno, Crkvu kao neobaveznu, niti obraćenje kao kršenje bratstva.

Najdublje bratstvo se ne postiže uskraćivanjem istine koja spašava. 

Niti ćemo dopustiti da vjerski dijalog postane instrument političkog favoriziranja. Osudit ćemo antisemitizam bez odricanja od prava i dužnosti da prosuđujemo postupke Države Izrael prema moralnom zakonu. Branit ćemo židovski narod od mržnje, a istovremeno ćemo braniti dostojanstvo i živote Palestinaca. Nećemo dopustiti da nas patnja jednog naroda učini slijepima za patnju drugog.

Apostoli nisu žrtvovali svoje živote za tvrdnju da su sve religije različiti izrazi iste potrage. Mučenici su umrli jer su ispovijedali jednog Gospodina, jednu vjeru, jedno krštenje i jedno spasonosno ime: Isusa Krista.

Svijetu ne treba Crkva koja se stidi Evanđelja. Treba Crkva koju prožima ljubav prema Kristu i stoga koju prožima ljubav prema dušama. 

Čujemo ponovno riječi svetog Pavla: „Dakle, mi smo poslanici Krista, Boga koji nas potiče. Za Krista vas molimo: pomirite se s Bogom!“ (2 Kor 5,20). 

Ovaj apel ostaje misija Crkve. Ostat će takva sve dok se Krist ne vrati u slavi.

Povjeravajući sve narode zagovoru Blažene Djevice Marije, Zvijezde evangelizacije, i zaštiti svetih apostola Petra i Pavla, ostajem

U Kristu,

Biskup Joseph E. Strickland

IZVOR

– „Kako bismo mogli zanemariti ovu situaciju? Ovo se mora adresirati“, rekao je Strickland, kritizirajući Fr. Jamesa Martina koji je ponovno bio uključen.” Unatoč jasnoći njegova upozorenja, nitko od nazočnih nije odgovorio, ignoriran je, i sjednica je nastavljena bez osvrta na to pitanje. (Catholic Herald). Biskupska konferencija je imala očito važnijeg posla: ragovor o migrantima.

Biskup Joseph Strickland po prvi puta je u Međugorju, skupa sa grupom hodočasnika iz Amerike.  “Hvaljen Isus!” – je vaš lijepi pozdrav – počinje biskup propovijed, a onda se osvrće na prvo čitanje na današnjoj svetoj misi – o Davidu i Golijatu. Početak ukazanja Gospe u Međugorju bilo je u vrijeme komunizma i ljudi su se sigurno tada osjećali kao David u borbi sa Golijatom pitajući se kako se možemo protiv njega boriti. Ali uz Božju pomoć može se. U životu svakog od nas postoje trenuci kad smo kao David u borbi sa Golijatom. (…)

U susretu s jednom od vidjelica jučer prenosi poruku da moramo moliti za svoje svećenike te ih ohrabriti da budu sveti, da budu svećenici čije srce poslanja jest da budu marijanski i euharistijski.

Gospa nikad nije htjela ljude privlačiti k sebi nego k svome Sinu: “Sve što vam rekne učinite!”

Biskup spominje iskustvo penjanja na brdo ukazanja te kako je nekada razmišljao (tipično američki): “Zašto taj put ne poboljšaju?” Ali je onda shvatio da je upravo u tomu ljepota. Kad bi bio popločan i udoban izgubio bi svoju ljepotu. Stjenovit je, baš kao što je i život stjenovit. I to je jedno iskustvo o kojem hodočasnik može razmišljati kad se penje na brdo ukazanja ili na brdo Križevac.

U današnjem evanđelju vidimo Isusa koji želi donijeti čovjeku ozdravljenje, a tu je čovjek sa usahlom rukom i farizeji koji žele napasti Isusa. To je scena koja se u evanđelju tako često ponavlja: Gospodin Bog dolazi sa svojom ljubavlju i milosrđem, a biva odbačen od vjerskih vođa. No on svejedno donosi ozdravljenje.

Svatko od nas ima nešto usahlo u svom životu, nešto što želi da Gospodin dotakne, pa ga molimo da nas ozdravi. Možda to neće biti kada mi to želimo i kako mi to želimo, ali Isus donosi ozdravljenje.

Među onima koji iskazuju podršku Stricklandu svakako valja spomenuti KARDINALA MULLERA,  ex prefekta Kongregacije za nauk vjere (a koja više ne postoji pod tim nazivom, već je taj najvažniji ured u Vatikanu papa Franjo preimenovao u Dikasterij za nauk vjere, kojim sada upravlja kontroverzni biskup, odnedavna kardinal, Victor Fernandez koji, između ostalog, podržava blagoslove istospolnih parova…).

BISKUP STRICKLAND je poznat po obrani života nerođenih, u vrijeme Korona-krize zalagao se za pravo na ne-cijepljenje upitnim, experimentalnim “cjepivima” , a svom nauku redovito podsjeća da moramo ostati vjerni Evanđelju Isusa Krista i Crkvi koju je Isus ustanovio, ne pristajući na to da se od Crkve radi neka nova ili drugačija Crkva.

Na njegovoj stranici možemo pročitati i pastoralna pisma koja je nedavno pisao kako bi utvrdio braću svećenike u vjeri. No, umjesto očinske papine podrške što je dobio? Apostolsku vizitaciju iz Vatikana! (moguće baš zato kako bi se moglo reći da je otišao sa službe nakon Vatikanske “inspekcije”) Nakon toga – tišina. Nikakve izjave o bilo čemu što bi se pokazalo ozbiljan razlog za uklanjanje sa službe biskupa biskupije Tyler u Teksasu. Kao da se koristila metoda zastrašivanja i kao da se očekivalo da sam odstupi sa dužnosti  – a samo zato jer želi ostati vjeran nepromjenjivom učiteljstvu Katoličke Crkve. A pošto nije želio sam odstupiti papa ga je sam razriješio dužnosti. I onda čitamo natpise: “Razriješen s dužnosti nakon apostolske vizitacije…”, a većina onih koji ništa ne znaju o biskupu Stricklandu i njegovim apostolskim nastojanjima,  tako olako mogu zaključiti da Vatikan (tj. papa) zasigurno ima neke razloga za svoje takvo postupanje.   A ima li zaista? Nitko ne zna za te “razloge”, osim pape, izgleda. (A možda se pravi razlog krije u govorima kao što je ovaj iz 2018. KRATKI VIDEO). I očito je da se biskup Strickland našao u situaciji kao i kardinal Muller, kad ga je papa Franjo, bez ikakva objašnjenja otpustio iz najvažnijeg ureda u Vatikanu.

U jednoj izjavi kardinala Mullera, prije nego se dogodilo ovo najnovije razrješenje, stoji:

Ono što se radi biskupu Stricklandu je strašno. To je zlouporaba božanskog prava episkopata.
-Kad bih mogao savjetovati mons. Stricklanda, on nikako ne bi trebao (sam) dati ostavku, jer bi se onda moglo oprati ruke od krivnje.

Nadalje, kardinal Muller objašnjava:

Prema zakonu pravednosti, Papa može smijeniti biskupa samo ako je učinio neko zlo (krivovjerje, raskol, otpad, zločin ili potpuno nesvećeničko ponašanje), na primjer pseudo-blagoslov koji vrijeđa Boga i vara ljude o njihovom spasenju – blagoslivljajući osobe suprotnog ili istog spola u izvanbračnim zajednicama.

Samovoljno razrješenje s mjesta biskupa u biskupiji u kojoj je biskupa postavio sam Krist kao vlastitog pastira potkopava Papin autoritet, kao što se povijesno dogodilo s nedostojnim pogađanjem za službu pod avignonskim papinstvom (ovaj gubitak povjerenja bio je jedan od glavnih razloga reformacijskog odvajanja kršćanstva od Katoličke Crkve i mržnje prema papi koji se svojim samovoljnim postupcima stavio na Božje mjesto).

Prema katoličkom nauku, papa ni na koji način nije gospodar Crkve, nego je, kao Kristov zastupnik za sveopću Crkvu, prvi sluga svoga Gospodina, koji je trebao reći Šimunu Petru, koji je upravo postao stijena Crkva: “Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!” (Mt 16,23).
Papa nema ovlasti od Krista da zastrašuje i maltretira dobre biskupe koji slijede Krista Dobrog Pastira koji, u skladu s biskupskim idealom Drugog vatikanskog sabora, posvećuju, poučavaju i čuvaju Božje stado u Kristovo ime, samo zato što lažni prijatelji prokazuju te dobre biskupe papi kao neprijatelje,

dok heretički i nemoralni biskupi mogu raditi što hoće, odnosno svaki dan uznemiravati Kristovu Crkvu nekim drugim glupostima. 

*******

Biskup Strickland nakon razriješen nije ljut ili ogorčen. Njegova je snaga u euharistijskom Isusu i molitvi, osobito molitvi krunice.  Na nama je da molimo za papu i svećenike. U kratkom videu od minute možete poslušati biskupovu poruku – nakon razrješenja

NASTAVIMO HODATI

Tako je hladno vani,
Tako hladno.
Srce mi se ledi
Kad slušam
Taj zvuk tame što odzvanja.
Moj pastiru dragi,
Ja sam samo ovca
no ipak znam
nije vrijeme za skrivanja.

Pastiru dragi, slušaj …
Kakva je to glazba?
… Tako je hladno.
Ne zvuči tako lijepo
Ko Ona  stara, davno znana.
Tako je hladno. Huči.
Pastiru dragi,
Volim slušati tvoj glas,
Tako miran,
a opet
tako hrabro zvuči.

Nastavimo hodati,
Pastiru dragi,
U Svjetlu
Gledajući Nebo
U strahopoštovanju.
Nastavimo hodati
Prema križu tamo,
Prema Nebu
noću,
kao danju.

***

LET’S KEEP WALKING 

It’s cold outside,
so cold.
My heart freeze
when I listen
sounds of dark.
It’s so cold outside.
My shepherd dear,
I’m just a little sheep
but I know
it’s not time to hide.

Shepherd dear,
listen…
What kind of music is that?
… It’s so cold.
It doesn’t sounds lovely,
as One, Old known.
It’s so cold.
Shepherd dear,
I love to listen
your voice
peaceful,
yet so bold.

Let’s keep walking,
shepherd dear,
in Light
looking Hevaen
in awe.
Let’s keep walking
toward the cross
and Heaven
above.

M.G., 12.11.2023.

Nedavno smo slavili blagdan svetog Jeronima
(koji kaže da je)
ignoriranje Biblije – ignoriranje Krista!

Mislim da se trebamo podsjećati da je Isus Utjelovljena Riječ

I cijelo Evanđelje nam u različitim dijelovima govori tko je Utjelovljeni Isus među nama
Čujemo od poslanice Galaćanima – čitanje na koje se želim usredotočiti – Gal 1,5-9 – jer mislim da sadrži poruku koju stvarno trebamo čuti
I uvijek se sjećati da Evanđelje znači Radosna vijest
To jest zapravo dio poruke Radosne vijesti, poslanica Galaćanima, dio evanđeoske poruke Isusa Krista
Pročitati ću i onda ćemo komentirati, podijeliti neke misli
Tu su neke bitne istine i mi trebamo prepoznati da donosi Radosnu vijest ali i upozorenje i svijest što mi to imamo u pologu vjere u u  U Svetom Pismu

To nije nešto što mi možemo ikada umanjivati ili pustiti na bilo koji način pustiti da ode.

Jer je to SVJETLO KRISTOVO KOJE NAS VODI, riječ koja  je utjelovljena među nama, ne na isti način kao prije kad je 30 godina hodao zemljom,
ali jest s nama na drugačiji način – Utjelovljena Riječ On je s nama u sakramentima, OSOBITO U EUHARISTIJI

To sve govorim da dam kontekst ovim riječima velikog apostola, apostola Pavla,
Samo da se podsjetimo, i da budemo snažni, jasni i radosni
U ovih nekoliko riječi koje nas podsjećaju…

Pavao kaže: …

Čudim se, da se tako brzo od i vraćate od onoga, koji vas pozva milošću Kristovom, na drugo evanđelje;
A drugoga ipak nema;
samo što su neki, koji vas zbunjuju
i hoće da iskrive evanđelje Kristovo.
Ali ako i mi, ili anđeo s neba navijesti vam evanđelje drukčije, nego što vam navijestismo,
neka bude proklet!
Kao što prije rekosmo, i sad opet velim:
“Ako vam tko navijesti evanđelje drukčije,
nego što primiste, neka bude proklet!
Gal 1,6-9

Snažne riječi!

Mogu zamisliti da mnogi kažu: Biskupe, mislili smo da ste rekli kako je to Radosna vijest!
Ali je. To jest Radosna vijest, da se podsjetimo JEDAN JE GOSPODIN, JEDNA JE VJERA, JEDNO KRŠTENJE, JEDNO EVANĐELJE i TO SE EVANĐELJE NE MIJENJA!

Nema snage na zemlji, nikakva čovjeka ne znam kojeg ranga ili pozicije
NITKO NE MOŽE MIJENJATI OVAJ POLOG VJERE.

Sveti Pavao ne govori detalje o tome što Evanđelje kaže – ali ostatak ove poslanice i ostale poslanice stalno pokazuju na Isusa četiriju evanđelja: Matej, Marko, Luka i Ivan

I polog vjere je jasan. A nije tako jasno za mnoge u vodstvu danas, u Crkvi, na raznim mjestima,
I mnogi ljudi su zavedeni misleći: o mi ne želimo ići ovim putem, želimo ići ovim putem
Nedavna sinoda je ok ako imamo na pameti da mi možemo imati diskusiju: koje je moje razumijevanje, kakvo je moje mišljenje, ALI UVIJEK SE VRAĆAJUĆI NA VJERU KOJA JE OBJAVLJENA ISTINA!

(VJERA) NIJE O (različitim) MIŠLJENJIMA, o popularnim glasanjima, nije o konsenzusu, nego je O ISTINI Isusa Krista,
On je ISTINA Utjelovljena!
I sveti Pavao to pojašnjava vrlo jasno:
„Neka taj bude proklet“ – To su poprilično snažne riječi!

To se također može prevesti kao:
„Anatema!“  – Ta je riječ u prošlim stoljećima upotrebljavana vrlo često, ali to jest –
Anatema – reći da postoji Novo evanđelje
Ili reći da ono što je napisano u Evanđelju – nije istina
Istina se ne mijenja jer Istina je Utjelovljena osoba
Istina je vječna: Otac, Sin i Duh Sveti
I Bog je toliko volio svijet, da je, kako čitamo u Evanđelju, da je poslao svoga Sina da bude utjelovljen među nama.

Da nam pojasni što to znači VJEROVATI U BOGA, POZNAVATI BOGA, na čiju sliku smo stvoreni, na Njegovu sliku i priliku,
I baš mi je u jednom razgovoru bilo nešto posviješćeno, a imam tako puno razgovora, ne mogu sve pohvatati, ne mogu točno citirati osobu, ali vrlo mudro kaže –

da Isus koji je pravi Bog i pravi čovjek – on nam POKAZUJE BOGA, ali što ova osoba kaže, čini mi se vrlo važnim u ovo vrijeme:

On nam pokazuje kako biti ČOVJEK.

• (Pokazuje nam) kako biti ljudsko biće.

To je jednako istinito i za svakog muškarca i za svaku ženu, svako dijete, svakog tinejdžera, svaku stariju osobu, svaku mladu osobu – ISUS KRIST JE UZOR ZA NAS, u svom utjelovljenju, u svom hipostatskom jedinstvu – da upotrijebimo taj teološki izraz,

ON NAM POKAZUJE KAKO BITI LJUDI, ljudska bića, kako nam je živjeti – nama koji smo stvoreni na sliku i priliku Božju Jer on je savršena ljudska slika i prilika svoga Oca, On je ujedinjen sa svojim Ocem – osobom Presvetog Trojstva, na način koji mi ne možemo ni približno pojmiti, On je Druga osoba Presvetog Trojstva,
On nam pokazuje kako osoba koja je stvorena na sliku i priliku Božju – treba živjeti….

Poslušaj na yt – VJERNI BOGU

Biskup Strickland u emisiji sa Terryem Barberom govori o opasnosti sinkretizma po kojem je svejedno kojoj vjeri pripadaš.

Vjerujemo da je Crkva koju je Isus ustanovio Katolička Crkva i to trebamo radosno i revno naviještati drugima.

U konačnici postoji JEDNA ISTINA, napominje biskup, i ne mogu postojati dvije istine koje se suprostavljaju jedna drugoj.

Ono što naglašava, na blagdan korejskih mučenika, jest da nitko ne umire za nešto što je jednako kao i sve drugo (svejedno koje si vjere…) nego se umire za nešto što vjeruješ da je od tolike važnosti da bi radije dao život nego tu istinu zanijekao... Ta vjera nam treba, napominje biskup, vjera mučenika…

(Ovdje je samo mali, prvi dio emisije – na YT VJERNI BOGU)