Ovih se dana po medijima prilično pisalo o tome da je papa Franjo savjetovao »ispravak« riječi »Ne uvedi nas u napast« u Otčenašu, mnogi su se dobronamjerni uključili u raspravu o tome, ne samo teolozi i jezikoslovci, nego i vjernici laici različitih profila, kojima je stalo do dobrobiti Crkve i njezina poklada, usmene i pismene baštine. U tom kontekstu ne treba nikoga čuditi da je tomu svojim iznimno kvalitetnim promišljanjem i plodnim zaključcima pridonio i glasoviti dominikanac o. dr. Stjepan Krasić iz samostana u Dubrovniku. Premda je poznat kao briljantan povjesničar, koji je obogatio (ne samo) hrvatsku historiografiju brojnim znanstvenim otkrićima, on je u biti, razumije se, i teolog, koji ima što reći o aktualnim teološkim pitanjima i prijeporima.

…

»Posljednjih tjedana u našim dnevnim medijima pročitali smo više ‘senzacionalnih’ vijesti da je papa Franjo naredio da se ispravi, bolje reći točnije izrazi smisao riječi ‘Ne uvedi nas u napast’ u kršćanskoj molitvi Otčenaša. S pravom se ne od jučer postavlja pitanje je li to izvorni smisao molitve koju nas je sam Isus Krist ne samo naučio, nego i preporučio moliti? Ideja da te riječi nisu točno prevedene stara je gotovo koliko i prijevod Novoga zavjeta na latinski i moderne jezike. Odgovor na to pitanje može dati jedino znanstvena egzegeza izvornoga grčkoga teksta na kojem su napisana tri evanđelja. Zato bi prije bilo kakve izmjene trebalo čuti mišljenje uvaženih egzegeta kojih, hvala Bogu, i danas ima dosta u svijetu, da ne bismo u najboljoj namjeri da ispravimo jednu pogrješku pali u drugu.«

Međutim, proširujući Papino razmišljanje, dr. Krasić upozorava i na druge nedovoljno precizne riječi u prijevodu Otčenaša na hrvatski jezik: »Iako se ne radi o mojoj struci, odlučio sam se javiti ne da bi se unio spomenuti ispravak, nego da se usput, i to upravo u molitvi Otčenaša, isprave dvije druge jezične ili gramatičke nepravilnosti koje, nažalost, nitko nije zapazio niti o tome vodi računa. U molitvi Otčenaša u obliku kako su je prihvatili svi dosadašnji prijevodi nalazimo ne na jednu, nego na dvije velike gramatičke pogrješke: ‘dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja…’. Riječ je o molitvi, želji, preporuci, što se, kada je riječ o 3. licu jednine i množine, u hrvatskom jeziku izražava riječju ‘neka’. Dakle, ‘neka dođe kraljevstvo tvoje’, ‘neka bude volja tvoja’ itd. Vrlo je čudno da toliki naši jezikoslovci i bibličari nisu osjetili ‘bilo’ elementarnih gramatičkih oblika svoga jezika. Takvih primjera ima podosta, no njihovo navođenje izlazi iz okvira ovoga kratkoga osvrta. Nadamo se da će naši današnji bibličari i jezikoslovci, uz ispravak teksta ‘i ne uvedi nas u napast’ ispraviti i te i neke druge više nego očite gramatičke pogrješke, koje svaki dan toliko puta ne svojom krivnjom izgovaramo i ponavljamo.«

Dakako, dr. Krasić svjestan je zahtjevnosti i poteškoća na koje nailaze prevoditelji: »Nije nikakva tajna da nema savršenoga prijevoda s jednoga jezika na drugi, bez obzira na njihovu bliskost. U svakom prijevodu s jednoga jezika na drugi nešto se doda čega u izvornom jeziku nema ili oduzme nešto što u njemu ima. To poglavito vrijedi kad se radi o nesrodnim i arhaičnim jezicima, kao što su indoeuropski, semitski i slični, u kojima jedan izraz ima ili može imati više značenja. U takvim slučajevima prevoditelj osim svoje prevoditeljske službe postaje i komentator ili interpretator izvornoga teksta, pri čemu je lako pogriješiti. Talijani kažu: ‘traduttore – traditore’ / ‘prevoditelj – izdajnik’! Zato je svako prevođenje svetopisamskih tekstova veoma složen, delikatan i nadasve odgovoran posao.

Činjenica je da i najbolji prijevodi, što se hrvatskoga jezika tiče, nisu baš besprijekorni. Dovoljno je uzeti u ruke najnoviji prijevod sadržan u Zagrebačkoj Bibliji Staroga i Novoga zavjeta, čiji su urednici Bonaventura Duda, Jure Kaštelan, u izdanju ‘Stvarnosti’ u Zagrebu g. 1968., i sva izdanja ‘Kršćanske sadašnjosti’, od g. 1972. i dalje. Unatoč svim zvučnim imenima koja su u tome, bez ikakve namjere za podcjenjivanjem, sudjelovala, nitko od njih nije primijetio da u njoj ima ne samo jezičnih, nego i sadržajnih, odnosno dogmatskih pogrješaka. Mislim da je važno upozoriti i na te pogrješke, propuste i netočnosti kada se bude odlučivalo kako će biti formuliran novi tekst Otčenaša.

vlč. Stjepan Krasić, dominikanac

Kao primjer navodim jedan od najvažnijih citata Staroga zavjeta u kojem Bog kaže zmiji: ‘Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu’ (Post 3, 15). Glagolski oblik ‘satirati’ po svom je značenju dugotrajan i nesvršen čin. Znači i da se radnja odvija ili može odvijati neograničeno dugo bez postizanja željenoga cilja, umjesto glagolskoga oblika ‘satrti’, što znači svršenu, jednokratnu i učinkovitu radnju. Upotrijebljeni glagolski oblik sugerira smisao suprotan od onoga koji mu je htio dati sveti pisac i kao takav ‘miriše’ na herezu u dogmatskom pogledu. Nije to jedini pogrješan prijevod.«

Grčki otok, Malta ili naš Mljet

U tom nizu problematičnih prijevoda pojedinih pojmova na koje upozorava dr. Krasić posebno je zanimljivo nazivlje otoka koji se spominje u Svetom pismu: »Drugi je sličan slučaj pitanje imena otoka na kojem je sv. Pavao apostol doživio brodolom. (Dj 28, 1-16). U grčkom izvorniku taj se otok zvao ‘Melita’. Na Sredozemlju su tri otoka koja su nosila to ime: jedan u Grčkoj, drugi je bio Malta, a treći je bio naš Mljet. Još se i danas među egzegetima i geografima vode prijepori o kojem se od tih triju otoka radi. Naši su se prevoditelji bez ikakva obrazloženja, i rekao bih razloga, odlučili za Maltu. S kojim pravom? U svetom tekstu se kaže: ‘Pavao nakupi naramak granja i baci na krijes kadli zbog vrućine iziđe zmija i pripije mu se za ruku…’ Na Malti, koliko se zna, nikada nije bilo zmija, a nema ih ni danas.«

Izvor: Glas Koncila, br 49. 2018. Smisao koji “miriše” na herezu

U Crkvi je isto puno diplomata – svećenika i biskupa – koji bi htjeli zadovoljiti i Boga i svijet, a u medijima su takvi iskorišteni da svijet promiče svoje ciljeve (iako nisu izravno izdali Boga – jesu neizravno). Ilija je provokacija za sve one koji stalno odgađaju, za one koji se stalno povlače koji žele riješavati probleme stalnim kompromisima želeći za se lagodan život.

Ilija riskira sve i spreman je izgubiti sve. Njega se ne može ničim uvjetovati. Ne podliježe strahu od progonstva, prijetnji od zazora naroda.

Obadija je suprotan tomu. Boji se za život. Ne misli da Ilija najviše riskira. Kao da i Ilija nije čovjek poput njega. Ahab nije tražio Iliju samo u svom kraljevstvu nego i okolo. Toliko mu je to bilo važno. Pritisak je rastao. Zakleo se. To „zakleo“ možemo prevesti i sa „prokleo“ što odražava stanje dubokog nezadovoljstva i ljutnje. Rečenica: „Evo Ilije“ podsjeća na rečenicu: „Evo Čovjeka!“ – kad je Isus izbičevan pred narodom koji je tražio njegovu glavu. Sam se izručuje u ruke neprijatelja – bez straha. Obadija pokazuje da ga je strah za vlastiti život : “Kad te nađe ubit će me“… nije zabrinut za Iliju. Navodi dobro koje je činio „od mladosti“ ida pripada pravoj vjeri. Kako je spasio sto proroka… I tu on je riskriao jer ga je netko mogao i ubiti zbog jednog spašenog čovjeka, a kamoli zbog sto. No ne može jedno davno dobro napravljeno djelo opravdati čovjeka da kasnije cijeli život živi kukavički. To je prodana duša.

To je problem kršćana i danas. Problem kršćana koji se prodaju i tako služe neprijatelju iz straha za svoj život, da im bude dobro i da ih ljudi časte, da budu ugledni.

Obadija je iznio logično razmišljanje – kako može stradati. Ako sve ovo rijeme nisu našli Iliju – vjeruje da Ilija opet može nestati. On ne vidi da Bog želi da pred kraljem prizna svoju vjeru nego samo vidi da može izgubit svoj život i da Bog želi njegovu smrt. „U strahu su velike oči“. Strah prikazuje činjenice drugčijima. Ne vidi da Bog može izvojevati pobjedu i s nekim tko je neznatan kao David koji protiv diva nije imao nikakve šanse i gdje se jedino pametno činilo – pobjeći. Bog tako ne razmišlja nego želi da se čovjek izloži i da računa na Božju snagu, da On posrami moćnike i da pokaže da je On jedini Bog. Ilija govor: „Još ću mu se danas pokazati!“ i tako umiruje Obadiju. I ovaj odlazi Ahabu miran. (…)

Ahab kasnije ide u susret Iliji s riječima: „Jesi li ti onaj koji upropašćuje Izrael…?“ Ahab i bez pozdrava optužuje Iliju za zlo koje pogađa narod. Ne pita se: „Gdje sam ja pogriješio... „, ne spominje vjeru u Boga, nego narod… kao da je narod važniji od Boga. Tu je samo važna horizontalna dimenzija. Ako se tako postave stvari onda je Ilija kriv što je zemlju pogodila suša i glad. Slabići se uvijek opravdavaju tako da krivicu predbacuju na drugoga… Nikad oni nisu krivi.

Ilija odgovara: „Ne upropašćujem ja Izraela… a ti su sljedbenik Baala“ Ilija ukazuje na izvor problema koji je došao preko kralja i njegove obitelji. Ahab je odgovoran za kraljevstvo i narod. „Ti si sljedbenik Baala“ – dakle, sotone. To je po srijedi. Klanjaš se Baalu i vodiš u propast cijeli narod. To je izvor svih problema. Sad sakupi 400 proroka… i Ilija mu daje upute što treba činiti. Ahab može vidjeti da se radi o izazovu. On prihvaća izazov. Ilija se ne zadovoljava mrvicama. On želi da se obrati cijeli narod i zato daje takvu naredbu… (za žrtvu na Karmelu gdje će se ognjem s neba dokazati koji Bog je pravi Bog)

Bilješke s duhovnih vježbi, Božićno vrijeme 2015)

Razmatranje na temu Ilije proroka,

Don Josip Mužić

Vidi također i Navještaj Božje kazne, (1. dio razm.)

(Nastavak slijedi…)

Životopis sv. Ilije – ukratko – u poeziji

Stvaranje svijeta

/iz Velikog katekizma svetog pape Pia X.)

…

10. U početku je Bog stvorio nebo i zemlju sa svim što nebo i zemlja sadrže. Premda je ovo veliko djelo mogao izvršiti u jedan jedini čas, htio je ipak svijet stvoriti u šest vremenskih razdoblja, koja Sveto pismo nazivadanima.

                Prvi dan je rekao: neka bude svjetlo i nastalo je svjetlo, drugi je dan stvorio nebeski svod, treći je odijelio vode od zemlje, a zemlji je zapovjedio da na njoj raste trava, cvijeće i svaka vrst plodova, četvrti dan je stvorio sunce, mjesec i zvijezde, peti je stvorio ribe i ptice, šesti dan je stvorio sve ostale životinje, a onda je napokon stvorio i čovjeka.

                Bog je sedmi dan prestao stvarati pa je taj dan nazvan subotom, a to znači odmorom, a poslije je po Mojsiju naredio židovskom narodu, da taj dan bude posvećen Gospodinu.

Stvaranje muškarca i žene

11. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku i to ovako: tijelo mu je učinio od zemlje, a onda mu je udahnuo u lice besmrtnu dušu.

                Bog je prvom čovjeku dao ime Adam, što znači učinjen od zemlje, i smjestio ga na mjesto puno ljepote koje se zvalo Zemaljski raj.

12. Adam je međutim bio sam. Ali, Bog je želio da ima društvo i suprugu pa je učinio da Adam duboko zaspi. Dok je spavao, Bog mu je izvadio jedno rebro i od toga rebra napravio ženu i dao je Adamu. On ju je primio sa zahvalnom ljubavlju i nazvao jeEvom, što znači život, jer Eva je trebala postati majkom svih ljudi.

O anđelima

13. Prije čovjeka, koji je najsavršenije biće čitava vidljivog svijeta, Bog je stvorio beskrajan niz drugih bića čija je narav bila viša od čovjekove i koji su se zvali anđelima.
14. Anđeli su bića bez opipljiva oblika, jer su čisti duhovi stvoreni tako da postoje bez ikakva tijela, također su stvoreni od Boga na njegovu sliku, sposobni da ga upoznaju i ljube te slobodni, da rade dobro i zlo.
15. U doba kušnje mnogi su od tih duhova ostali Bogu vjerni, ali neki su od njih sagriješili. Njihov je grijeh bila oholost. Oni su naime željeli biti slični Bogu i nisu željeli ovisiti o njemu.
16. Vjerni duhovi, nazvani dobri anđeli ili “nebeskim duhovima”, jednostavno “anđeli“, bili su nagrađeni vječnom srećom u raju.
17. Nevjerni duhovi nazvani “đavli” ili “demoni”, sa svojim vođom nazvanim Lucifer ili Sotona, bili su istjerani iz raja i osuđeni na pakao za svu vječnost.

Grijeh Adama i Eve i njihova kazna

18. Bog je stvorio Adama i Evu u savršenom stanju nevinosti, milosti i sreće, stoga su bili izuzeti od smrti i od svake duševne i tjelesne bijede.
19. Bog im je dopustio jesti od svih plodova u zemaljskom raju, ali im je samo zabranio okusiti plodove jednog stabla koje je raslo usred zemaljskog raja i koje Sveto pismo naziva “drvetom spoznaje dobra i zla”. Tako je to drvo nazvano, jer bi Adam i Eva, da su bili poslušni, tim drvetom, stekli svako dobro, to jest obilje milosti i sreće, a u slučaju neposluha oni bi izgubili svoje savršenstvo za sebe i za svoje potomstvo, iskusili bi zlo, i to ne samo duhovno, nego i tjelesno.

                Bog je htio da ga Adam i Eva u znak te poslušnosti priznaju za Gospodina i Gospodara.

                Sotona, zavidan zbog njihove sreće, počeo je napastovati Evu, šaptati joj služeći se zmijom i poticati je da prekrši primljenu zapovijed. Eva ubere zabranjeno voće, okusi ga i navede i Adama da i on kuša i tako oboje sagriješiše.

20. Ovaj je grijeh proizveo za njih, kao i za čitavi ljudski rod, najkobnije učinke.

                Adam i Eva izgubili su posvećujuću milost, Božje prijateljstvo i pravo na raj, pa su postali robovima sotone i zaslužili pakao. Gospodin ih je osudio na smrt, potjerao ih je iz onoga mjesta uživanja, tako da su morali zarađivati kruh u znoju svoga lica uz neizbrojne muke i umore.

21. Adamov se grijeh proširio na sve njegovo potomstvo, osim djevice Marije. To je grijeh s kojim se rađamo i koji se zove istočni grijeh.
22. Istočni grijeh je ljaga na našoj duši od početka našeg postojanja. Ta ljaga čini nas Božjim neprijateljima, sotonskim robovima, isključenima zauvijek iz raja te podložnima smrti i svim drugim nevoljama.

Obećani Otkupitelj

23. Bog ipak nije ostavio Adama i njegovo potomstvo u tome nesretnom stanju. U svom beskrajnom milosrđu on mu je ubrzo obećao Spasitelja ili Mesiju, koji će doći i spasiti ljudski rod od robavanja sotoni i od grijeha te mu zaslužiti raj. To je obećanje Bog više puta ponovio patrijarsima i židovskom narodu glasom svojih proroka.

Adamovi sinovi i patrijarsi

24. Pošto su Adam i Eva protjerani iz zemaljskog raja, dobili su dvoje djece kojima su dali imeKain i Abel.

                Kad su odrasli Kain se posvetio zamljoradnji, dok je Abel postao pastir. Bog je pokazao da više voli Abelove žrtve paljenice, jer mu je on, pobožan i nevin, prikazivao najbolje žrtve svoga stada, a Kainove je žrtve, koji mu je prikazivao plodove zemlje, odbacivao. Kain, pun ljutine i zavisti na brata, poveo ga je sa sobom na šetnju u polje, nasrnuo na nj i ubio ga.

25. Bog je htio utješiti Adama i Evu zbog Abelove smrti, pa im je dao drugog sina, kojega su nazvali Set, a on je bio dobar i bogobojazan.

                Adam je tijekom svoga dugog života od 930 godina imao još mnogo sinova i kćeri, koji su se množili pa su malo po malo napučili zemlju.

26. Među Setovim potomcima i drugom Adamovom djecom stari oci brojnog potomstva postajali su glavarima plemena, koja su nastala od sinova i njihovih unuka. Oni su bili i njihovi knezovi i suci i svećenici. Povijest ih časti časnim imenom patrijarha. Providnost im je davala vrlo dugi život, da bi mogli naučiti potomke o objavljenoj vjeri i da bi čuvajući vjernost tradiciji o Božjim obećanjima, ovjekovječili vjeru u budućeg Mesiju.