Bijaše čovjek star i imao je veliko blago,
al nije imao ono što bi mu srcu bilo drago
Sina nije imao kom će sve to dati,
jednom kad Bog odluči k sebi ga pozvati

Prije Božjeg poziva – Abram mu je bilo ime
A Bog mu reče da pođe iz zemlje sa svime
Sa čeljadi, sa stokom u posve nepoznat kraj
I obeća mu blagoslov – što izgleda kao raj

Ta Božja Riječ Abrahama jako usreći
”da će velik narod od njega poteći”,
Koji uza nj budu blagoslov će dobit sveti,
a koji ga budu kleli – sami će bit prokleti

Puno godina je imao kad je na put krenuo
Rekli bi neki – ‘čovjek – već uvenuo’
I što on to smjera, kom Bogu se on klanja?
…No on je vjerovao čvrsto u Božja obećanja…
…

Do Egipta s narodom siđe, u vrijeme gladi
Poboja se za svoj život i upita se što da radi
Kako bi uživao naklonost kod faraona
Za ženu Saru reče da sestra mu je ona

Po običaju tamo, ženu se i tako moglo zvati
al Abraham im nije dao svu istinu znati.
Faraon za ženu sazna i tad posta jako ljut
pa Abrahama i sve njegove otpravi na put
…
Nećak Lot s njim čuvaše veliko blago.
Abraham mu prepusti smjer – koji mu drago.
Radi više paše i manje svađe između pastira
Razdvojiše se jer je bilo bolje – radi mira.

Lot odluči zauzeti prostore do Sodome
i tu se nastani po slobodnu izboru svome
a Bog živi, kom Abraham se klanja
ponovi mu sad opet velika obećanja …

Jel mogao Abraham doći do daha
kad ču za potomstvo ko zemaljskog praha
”Na noge”, – Bog reče i put mu pokaže,
pa Abrahama nove riječi za put osnaže
…

Tko može dočarati vjeru čovjeka tog
Punog pouzdanja u sve što reče Bog
Božja obećanja ko da nisu imala mjere
A ni čovjeka nije bilo Abrahamove vjere
…

U naše vrijeme, kažu, vjera je u krizi
A ljudi su vječito u ovozemnoj brizi
Svijet nudi čovjeku svoja uživanja i čari
I tako sili čovjeka da vjeru zanemari.

Vjera se ponekad stavlja s razumom u rat
Al ona u ratu nije, jer razum joj je brat.
Razum je Božji dar i nije čovjekov bog
stvoren je da služi, a ne da bude oruđe Zlog.

I srce je Božji dar, stvoreno da za Boga kuca
Al i osjećaj se nekad sa vjerom pobuca
Osjećaj je ipak tek jeka ljubavi i vjere
Od osjećaja samog dobar plod se ne ubere
…

Nek se, Bože, molbe naše češće k tebi penju
Da zaliješ sjeme vjere dano nama na krštenju
Nek ne guši ovaj svijet što ti želiš nama dati
Neka raste naša vjera i kroz život uvijek prati

..

više na: Knjiga Postanka u poeziji

Gledao je Bog jel ostao još netko pravedan
Pa od svih ljudi na svijetu nađe se tek jedan
Bio je to Noa, koji je ‘s Bogom hodio’,
makar se iz grešna potomstva rodio

I Bog svoje nade prema Noi tad usmjeri
I svoj plan sa svijetom njemu On povjeri
Makar netko rekao da je okrutan Božji potez taj
On s pravom može reći: ‘A sad je zloći kraj!’

Taj čovjek je uvijek Bogu služit vjerno htio
I Eto taj je u Božjim očima novi Adam bio
Naredi mu Bog da načini arku golemu
I on posluša – makar se ljudi rugali njemu

Noa se posvema posveti Božjem Djelu
I tako spasi sebe i obitelj cijelu
Vidjeli su drugi kasno u tom djelu Božje prste
Al tek se još životinje spase, po dvije od svake vrste

Znao je Noa da će vrijeme Božje pravde doći …
I okrenu tad kiša, ”četrdeset dana i noći”
Tek tada ugledaše s lađe kako vedar dan sviće
Kad sa zemlje bi istrijebljeno svako živo biće

Ararat je lađi bio za nov početak luka
Na tu planinu spustila se s Noom Božja ruka
…

Ugledat se nama u Noinu vjeru divljenja vrijednu
Kad godina je imao šest stotina i jednu

Jedna obitelj započe novi svijet, Božji mir i slogu
Pa Noa u zahvali prinese ugodnu žrtvu Bogu
I obeća Bog dok god zemljom kroči ljudska stopa
‘više nikad neće biti takva potopa’
”Sve dok zemlje bude”, dok se sunce kreće
”sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime
dani, noći nikad prestat neće”

I blagoslovi Bog Nou i obitelj svu
Što započe novo stvaranje na jednom novom tlu
I sklopi Bog savez, kog se često sjetit treba,
Kad postavi svoju dugu – kao znak – preko neba
”da zalogom bude savezu između zemlje i mene”
Da sjećanje na savez svet nikad ne uvene

…

više iz knjige Postanka na: Knjiga Postanka u poeziji

I Bog uzme jedno rebro od Adama snena
Pa od jednog učini dvoje. Tako nasta žena.
Savršena Božja slika bijahu njih dvoje
Ogledalo Razuma i sobodne volje

Konačno, moja vrsta! Netko sličan meni! –
S divljenjem je gledao čovjek prema ženi
Oboje bijahu ko djeca, tako nevini i čisti
Bez odjeće a bez stida, ko jedno, al ne isti

Bijahu bez grijeha u svakom pogledu
I do prvog neposluha sve je bilo u redu
Živjahu njih dvoje kao jedno biće
Jedno drugom bijahu radost i otkriće.
….
Gledamo li čovjeka što on stvarno jest
Trag Stvoritelja u njemu ćemo srest
Stvoritelj je taj što nam život daje
Pa i onda kad Ga stvorenje ne poznaje
…
Muško i žensko stvori Bog da bude par
Jedno za drugo stvori ih – kao dar
U ljubavi da žive, otvoreni životu
Da ne znaju za grijeh niti sramotu
…

Bog je naš Stvoritelj! – Biblija kaže
Al čovjek danas vjeruje što mu je draže
Sebe proglašava nekim bogom slobode
Pa donosi i odluke što ga u srmt vode
…
Čuvaj nas Bože u uvjerenju da smo Tvoji
U svijetu gdje čovjek bez Tebe živote kroji
Čuvaj nas Oče od bogova ovoga svijeta
Gdje sotona dušu vreba da bude oteta

(cijela knjiga Postanka u poeziji na: Postanak )

”U početku stvori Bog nebo i zemlju stvori”
Davna je to Riječ, al i danas snažno zbori
”Zemlja bijaše pusta i prazna i bijaše tama”
Prije nego je Bog uresi i dade – nama.