Onih se dana opet skupi silan svijet.
Budući da nisu imali što jesti,
dozva Isus svoje učenike pa im reče
(kako narodu treba hrana):
“Žao mi je naroda.
Nemaju što jesti,
a uza me su već tri dana.” (Mk 8, 1-3)

“Neki su od njih došli izdaleka.
Ako ih otpravim kući
gladne
klonit će putom idući.” (3)

Učenici mu odgovore:
“Otkud bi ovdje
u pustinji mogao tko biti
da bi ih mogao
kruhom nahraniti?” (4)

On ih zapita
koliko kruhova imaju.
Oni odgovore: “Sedam.” (5)
Na to zapovijedi mnoštvu
da po zemlji posjedaju. (6)

I uze sedam kruhova,
zahvali,
razlomi
i davaše svojim učenicima
da posluživaju.
I poslužiše mnoštvu.
A imali su i malo ribica.
Blagoslovi i njih te reče
da im i to daju. (6-7)

I jeli su i nasitili se. ( 8)
A od preteklih ulomaka
sedam košara su odnijeli.
Bilo ih je oko četiri tisuće. (8-9)
(A u tom broju nisu žene i djeca
koji su također jeli.) Mt 15,38

Tada ih otpusti,
u lađu uđe i sjede,
pa učenike svoje
u kraj dalmanutski povede. (9-1o)

Narod je hrlio za Isusom
da ga vidi, da mu čuje riječi.
I tri dana su već s njim,
nikakav posao ih ne priječi.

Isus vidi narod u potrebi
i pozna njihov umor i glad.
I ono čudo što je već činio
želi učiniti i sad.

Poučit će ih kasnije
o Mojsiju i o mani s neba
i da je On kruh Života
kojeg tražiti treba.

Ali sada će im dat da jedu
od umnoženih riba i kruha,
da vide kako taj kruh i manu
povezuje snaga istog Duha.

I opet svojim učenicima govori
o narodu. O umoru i gladi.
A učenici opet tek pustinju vide
i ne znaju što da se radi.

I kad bi ovaj tekst bio
samo poučna priča
o dijeljenju onog što se ima
čemu bi nam bili ovi detalji
gdje Isus ljudsku nemoć
posvješćuje njima?

Pa ipak ima ih
koji očito čudo Božje
tek na poučnu priču svode,
ne gledaju kako Bogu slavu dati
već nekom ljudskom logikom
narod vode.

Istina je da Isus čini čudo,
čini ono što ljudski razum
ne može pojmiti.
A Istina je isto da čudo ovo
i pouka za nas može biti.

Između ostalog Isus nas uči
da sve što imamo stavimo
u Njegove ruke.
Tada On blagosloviti može
Ono što mu damo,
plodove rada,
plodove muke.

Nije njemu za čudo trebalo
ni kruhova sedam,
a niti jedan.
Niti u Kani ona voda.
Mogao je On
i iz ništa stvarati,
Al suradnju želi ljudsku
i da uza Nj bude naša sloboda.

On želi da sve Njemu prikazujemo.
Tad ni naše malo dobro djelo
nije mala stvar.
On želi da Njemu predajemo
i radosti i boli, u molitvi
na Njegov oltar.

A svećenici Božji,
oni su pozvani na puno više
i ako im je naroda Božjeg žao
prikazivat će žrtve za njega
po uzoru na Onog
koji je ne samo kruh
nego i sebe samog
na križu dao.

A mi? Ako zamislimo sebe
u toj gomili ljudi
koji su do tu hodali daleko –
kako bi primili to čudo kruha?
Zahvalni Isusu
ili ko farizeji koji Isusa
gledaju poprijeko?

Možemo li uopće zamisliti
sebe kako tri dana
Isusa slušamo?
Ili da u jednom danu
jedan sat vremena
Njemu damo?

Isuse, toliko riječi čujemo
u jednom danu,
toliko riječi koje
Dobru ne služe.
Toliko ispraznih vijesti,
koje nas zarobiti žele
na što duže.

A Ti nam želiš prići
i reći nam riječi koje nisu
riječi od ovoga svijeta.
Želiš nas ljubavlju svojom
čuvati od grijeha koji ranjava
i duši našoj za rast smeta.

Isuse,
Tebi kojem je naroda žao,
Naroda koji Tebe sluša…
Ti uvijek činiš ono
što je za spas duša.

A u ovo vrijeme naše
kad si dopustio i Judama
da među pastirima budu
čuvaj one koji Te slušati žele,
nek se ne kaže da se u Te
uzdaju za ludu.

Isuse, nek u narodu Tvom
ne nestane vjere,
nek čuda ne nestane!
Nek se zna da si Bog
koji Jest s nama
u sve dane.

Isus se povuče u krajeve tirske.
Tamo je htio biti.
I uđe u jednu kuću
želeći da nitko ne sazna, ali
nije se mogao skriti. (Mk 7,24)

I gle žena neka Kanaanka
iz onoga kraja
(što zbog kćeri svoje pati)
iziđe vičući:
“Smiluj mi se Gospodine!
Kći mi je teško opsjednuta!” –
žena će vikati.
Al Isus joj ni riječi ne uzvrati. (Mt 15,2-23)

Pristupe mu na to učenici
Te ga moljahu
“Udovolji joj jer za nama viče
žena ova.”
A On odgovori:
“Poslan sam samo
izgubljenim ovcama
Doma Izraelova.” (Mt 14,23-24)

Ali ona priđe,
pokloni mu se ničice
i kaže:
“Pomozi mi Gospodine!”
(Ona i dalje pouzdanje ima)
On joj odgovori: Ne priliči uzeti
kruh djeci i baciti ga psićima. (Mt 14,25-26)

A ona će:
“Da Gospodine,
ali i psići jedu od mrvica
sa stola gospodara svog.”
Tada Isus reče:
“O ženo, velika je tvoja vjera!”
I ozdravi joj kćerka časa tog. (Mt 14,27-28)

Čuli su ljudi za Isusova čuda.
Nadaleko se o Njem pronio glas.
Mnogi su nevoljni
tek u Njemu pronašli svoj spas.

I ova žena, strankinja,
u Njemu svoju nadu vidi,
al Isusov stav nas čudi.
On šuti, kao da ga nije briga,
kao da se u njem samilost
ne budi.

Možda mu je na tren bar
htjela okrenuti leđa.
Možda nije.
Možda smo samo mi takvi
jer nas šutnja katkad vrijeđa.

I učenici njegovi tu postaju
zagovornici.
Oni od Njeg čuda traže.
A Isus? Ne čini se da će poslušati.
A onda im svoj plan izlaže.

Oni moraju znati da su oni
novi narod Božji, Crkva,
nastala od Izraela,
da je poslan najprije njima,
a tek onda da se objavi i drugima
preko svojih riječi i djela.

On je želio pomoći,
ali nije bilo vrijeme od čuda.
Kao onda u Kani.
Tamo je Gospa posrednica bila,
a ovdje apostoli mole
da se Isus i poganima obznani.

Da bi žena mogla razumjeti
Isus će i njoj
jednu usporedbu dati.
Možda On tu njenu vjeru kuša.
A žena će veliku vjeru pokazati.

I tu je ključ od čuda. Vjera.
To je ono što Isus
i od nje traži.
Tad i zloduhe izgoni,
Tad i gubave čisti
Tad i uzete za hod snaži.

Vjera u Njega –
da On to može,
da je Gospodin. Da je On Bog.
I to priznanje nije za jedan tren.
To je ispovijest vjere
u Gospodara cijelog života svog.

Vjerujemo da je želio pomoći
makar bi mnogi rekli
da je grub u nastupu svom.
Ali i to je Isus. I On ima pravo
dati ili ne dati još.
Ali želi da ga se traži
s vjerom ustrajnom.

A kakva je naša vjera
kad na našu molitvu
nema odmah odgovora?
Možda odustajemo brzo
jer se čini da Isus ne sluša
kao da nas On uslišiti mora.

Znamo da ni onda nije
pomogao svima,
nit je sve ljude ozdravio.
I sveci su imali križeve teške
ali Bog im je dao snagu,
nije ih ostavio.

Vjerujemo u općinstvo svetih,
i znamo da i apostoli molit mogu
za molitve naše uslišanje
zato molimo i njima
jer su Bogu blizu,
jer i oni znaju naše stanje.

Isuse, naše molitve često,
mlake su, bez duboke vjere
ili bez duboke želje,
a Ti želiš da molimo žarče
da se uzdamo u Te
i da imamo u duši veselje.

Isuse, molim Te … 
i kad šutiš i kad se čini
da Tvoje uho me ne sluša,
Isuse, Ti znaš
da za Te i za Vječnost
živi moja duša.

Nakon čuda umnažanja kruha
Isus prisili učenike da u lađu uđu
i prebace se preko, (put Betsaide)
dok on mnoštvo otpusti.
A pošto ih otpusti uziđe na goru
uvečer, sam. Na molitvu ide. (Mt 14,22-23; Mk 6,45)

Lađa se već mnogo stadija
bila otisla od kraja,
šibana valovima.
Bijaše protivan vjetar.
O četvrtoj noćnoj straži Isus
hodeći po moru dođe k njima. (Mt 14,24-25)

A učenici,
ugledavši ga kako hodi po moru,
(mora da su ostali bez daha!)
prestrašeni rekoše: “Utvara!”
I kriknuše od straha.

Isus im odmah odgovori:
“Hrabro samo! Ja sam!
Ne bojte se!”
(I dok gledaju ga kako
mirno hodi)
Petar prihvati i reče:
“Gospodine, ako si ti,
zapovijedi mi da dođem k tebi
po vodi!” (Mt 14,27-28)

A on mu reče: “Dođi!”
I Petar siđe s lađe te,
hodeći po vodi, pođe k Isusu.
(u dubine)
Ali kad spazi vjetar, poplaši se,
počne tonuti te krikne:
“Spasi me, Gospodine!” (Mt 14, 29-30)

Isus odmah pruži ruku,
dohvati ga i kaže mu:
(dok pomaže mu da bi stao)
“Malovjerni,
zašto si posumnjao?” (Mt 14,31)

Kad uđoše u lađu,
utihnu vjetar.
(To je drugi čudesan čin)
A oni na lađi
poklone mu se ničice govoreći:
“Uistinu, ti si Božji Sin!” (Mt 14,32-33)

Čini se da bi učenici
nakon onog čuda
duže ondje boravili.
A i oni koje je Isus otpuštao
sigurno onaj događaj
nikad nisu zaboravili.

Isus je učenike ipak
prisilio da odu
i sam otpuštao ljude.
A onda ide na molitvu
da sam sa Ocem bude.

Učenici su već odmakli
i lađu su valovi udarali
dok je za njima
po vodi hodao
a oni to nisu znali.

Što to vide?
Očima svojim
ne mogu vjerovati!
Svi su u strahu.
Al Isus im se tad obrati.

“Ne bojte se! Ja sam!”
Petar mu se javlja,
progovara glasno.
I on hoće hodati po vodi,
al on je čovjek koji sumnja
i to mu brzo biva jasno.

Nakratko je i on bio na vodi.
Još jedno čudo.
Al onda se poboja Petar.
Iako je vidio njegovu vlast
nad zakonima prirode,
prestraši se on jer opazi vjetar.

I Isus ga pita zašto je posumnjao.
I naziva ga malovjerni.
Kao nekad učenike u oluji kad su bili.
A onda ulazi lađu
I vjetar prestaje. Jer On ima vlast.
I svi su mu se tada poklonili.

Klanjanje.
Ispovjest vjere u tišini.
Dok i more Njemu se klanja.
“Uistinu, Ti si Sin Božji!”
Priznaju naglas.
A oni to i nama daju do znanja.

Zakoni prirode poklekli su opet
pred Onim koji Jest,
kojem ništa nemoguće nije.
On daje nogama da stoje na vodi
i od uzburkana mora On čini
more opet mirno kao prije.

Isuse, Ti si prijatelj apostola,
pa ipak, ti si prije svega
njihov Bog, Božji Sin.
I dolikuje to klanjanje u tišini,
taj sveti čin.

Ono što su doživjeli
u srce su pohranili. Duboko.
I u klanjanju Bogom Te priznaju.
Nekad malovjerni, sad vjeruju.
sad Ti hvalu daju.

A da uđeš Isuse danas,
u naše lađe, tamo gdje jesmo,
zar i nas ne bi ukorio
gledajući sve strahove naše –
“Što ste plašljivi, malovjerni?
Gdje je vjera vaša?
Gdje je srce vaše?”

Bi li ukorio i mene:
“Zar nisam Sin Božji?
Zar nisam Gospodin Tvoj
i tvoj Bog?
Zašto sumnjaš?
Zar nisam ja Gospodar
života Tvog?

Isuse, klanjam Ti se.
Iako ne vidim onih čuda,
i kako ruka Tvoja bolesne liječi
Vjerujem. Vjerujem apostolima.
Vjerujem u Tvoje
i u njihove riječi.

Dozva dvanaestoricu svojih učenika
i dade im vlast nad nečistim duhovima
Da ih izgone i da liječe svaku bolest
i nemoć svaku, koju tko ima. (1)

A ovo su imena dvanaestorice apostola:
Prvi Šimun, Petar zvani,
I Andrija brat njegov; i Jakov,
sin Zebedejev i Ivan brat njegov; (2)
(Ta četiri prva kao ribari su znani).

I Filip i Bartolomej,
Toma i Matej carinik;
(onaj koji je ove riječi zapisao)
Jakov Alfejev i Tadej; (3)
Šimun Kananaj i Juda Iškariotski,
koji ga je izdao. (4)
…

Dvanaestorici Isus dade poslanje
a uz to i vlast, svoju moć im da,
da bolesti liječe, u Njegovo ime,
da zloduhe izgone, da brane od Zla.

A zašto dvanest? Ko sinova Izraela
od kojih nasta narod Božji cijeli.
Da, nije slučajan broj taj. A Isus tada
Crkvu stvara. Novi Božji narod želi.

A zašto među njima nisu i žene?
Njegov razlog u Stari zavjet seže
Do dvanaest Jakovljevih sinova.
I tako stari za novi zavjet veže.

A svi mi ko kršćani imamo poslanje
i svakog, bez iznimke, Isus zove,
da svet bude, da k Njemu dođe,
da na putu slijedi riječi Njegove.

Ni majka njegova, najsvetija žena
nije bila pozvana da apostol bude.
Svećenstvo je za one muškog roda
al moderni danas i ženama to nude.

Oholost je ta što želi ukinuti razlike
između svećenstva i običnog naroda,
Želi da je manje svetog za oltarom
i da bude kako čija poželi sloboda.

I po svijetu Oholost razlike ukida
i da se više ne zna kako što zvati,
što uopće znači biti muško il žensko.
I tako se čovjek protiv Boga inati.

Što uopće znači svećenik biti?
I tko može biti primljen u red taj?
Zar heretik, zar žena, zar poganin?
Ne bi li to značilo Crkvi htjeti kraj?

Apostoli. Biskupi. Svećenici.
Oni su po zvanju najposvećeniji Bogu,
I Isus sigurno želi svetost među njima
jer njima je dano što ni anđeli ne mogu.

Oni u Isusovo ime pretvorbu čine,
u Isusovo ime i grijehe otpuštaju.
On su pozvani biti „Alter Christus“,
U jedinstvu s Njim da život Ocu daju.

Isus ih je htio, Njemu posvećene
Da za oltarom Njegove govore riječi,
da po njima On opet nazočan bude
da nas po sakrametima hrani i liječi.

Oni prvi apostoli bili su biskupi prvi,
polaganjem ruku svećenike su zaredili.
A koji bi opet za biskupe bili odabrani,
redili bi nove, da bi svećenici Božji bili.

I tako, u Crkvi katoličkoj postoji,
Božjih pomazanja neprekinut niz
od apostola do ovih naših dana,
preko njih nam Isus želi biti bliz.

Prva Crkva apostolska poglavara ima,
makar je Andriju Isus najprije zvao
Petar je prvi. Papa. Glava apostola.
Njemu je Isus to prvenstvo dao.

Petrova zadaća bila je da čuva vjeru,
što je Isus objavio da brani od zablude.
Kad Isus u nebo ode, da on svojoj braći
jasan nauk da, da čvrsta Stijena bude.

I bio je Petar što je trebao biti
I bili su drugi čvrsti stupovi zdanja
Samo je jedan od njih izdao Krista,
Judu zavede Sotona da se novcu klanja.

Matiju su izabrali, pa su opet na broju
i svatko odan onom u čemu je poučen.
Vjerni Kristu i evanđelju do smrti,
osim Ivana je svaki zbog vjere bio mučen.

A zašto su mučeni? Kakav je to zakon?
Na razne su načine njih progonili,
razapinjali na križ, probadali, pogubili
te ljude koji nikom zla nisu činili.

Njihov zločin je bio reći da je Isus Bog.
A to bijes i danas u poganima budi.
Zločin je reći da je On Spasitelj
i da je došao na zemlju radi svih ljudi.

Kršćanstvo je religija mira, mi to znamo
I mnoštvo je još Isusovih učenika
I nepoznatih i onih koji Crkva se sjeća
u kalendaru Crkve, kao mučenika.

Kakav je to zakon progonio kršćane
tamo gdje su komunisti bili na vlasti
ili tamo gdje su pod turskom vlašću
brojni kršćani morali pasti?

Kakav to zakon i danas daje
da se kršćani progone širom svijeta?
I toliki neznani umiru zbog vjere
jer Isus i danas svijetu smeta.

Sotonski napori udružuju snage
da sruše Crkvu, da je više nema.
A nastranost ima sve veću moć
i uvijek nove promidžbe sprema.

Neumorno se želi društvo izopačit
I izopačenost još i ponosom zvati
Hvale se grijesi u nebo vapijući,
ono što je sveto bez srama se blati.

A ima li i onih koji se kršćani zovu
a rugaju se i s Isusom i s apostolima?
Ako im ništa sveto, ništa Božje nije
kakav to duh onda vlada njima?

Jednom kad pred Bogom
na sudu Njegovu svatko od nas bude
hoćemo li stati uz apostole vjerne
Ili ćemo biti negdje pokraj Jude?

Nedaj Bože biti na Judinoj strani
čuvaj nas od svakog koji Crkvu kvari
Daj nam biti na strani tvojih apostola
uz nauk uvijek važeć, a nauk tako stari.

Isuse, Ti čuvaj stado svoje
čuvaj sve nas,
po zagovoru apostola,
Daj da se jednom nađemo kod Tebe
u raju, s njima,
oko Tvoga stola.

Sveci Božji, apostoli,
naš Bog se u vama proslavio,
Nek Crkva njegova ne zaboravi nikad
uzore koje nam je na put stavio.

Vidjevši mnoštvo,
sažali mu se nad njima
(A što to Isus tu ugleda?)
– Bijahu izmučeni i ophrvani
kao ovce bez pastira. (36)
(Vidje da je velika duhovna bijeda!)

Tada reče svojim učenicima:
„Žetve je mnogo, a radnika malo.“ (37)
(I govori Isus dalje):
„Molite dakle gospodara žetve
da radnike u svoju žetvu pošalje.“ (38)

…
Puno je ljudi pred Isusom stalo
i svatko je imao neke svoje boli.
Vidi on sve brige, padove i lutanja
i svakog od njih neizmjerno voli.

Vidio je veliku duhovnu bijedu,
a to je gore neg za zemlju suša,
Vidio je da im pastira dobrih treba
što se brinu za vječno dobro duša.

Žetva je velika, a radnika malo – reče
A žetva je česta slika onih davnih dana
i dok gleda tu pustinju duha
zar On sam ne želi biti Njihova hrana?

Ko narod izraelski konačno na slobodi
u pustinji je bio i želi nešto za jelo
I tko im je onda davao četrdeset godina
manu sa neba da im hrani tijelo?

Onaj isti Bog. A sad je ovdje kao Sin.
Došao je reći, jer mu je do njih stalo
– Kuda čovjek ide i zašto živi?
Jer je to važno, a o tom se misli malo.

On je naš Put u zemlju obećanu
I nema mnogo puteva do tamo
Zalutat će oni koji ga ne slijede
Spasitelj je jedan, Isus je to samo.

On i Istinom sebe zove
I zna da su ljudi stvoreni za Istinu
To je paša za stado, a njemu trebaju
oni koji Istinu vole i za stado brinu.

Ipak, ima i onih u šumama daleko,
koji Isusa nikad nisu upoznali
I hoće li oni spašeni biti
ako im drugi nisu Istinu dali?

Ako bez svoje krivnje čovjek ne zna
za Isusa niti za Njegovo evanđelje
Ako slijedi Božji zakon u svom srcu
on može zadobit vječno veselje.

Ali ako zna, ako je čuo, a ipak neće
da vidi, da čuje, da prizna Spasitelja,
Ako odbija Njegovu ljubav i praštanje
to je njegov izbor, to je njegova želja.

I kako da se spasi ako Isusa ne želi?
A Isus je Spasitelj, to mu je ime.
Kako da se spasi ako Njega ne sluša?
Kakvom vjerom? U koga? Čime?

I nema Božje Objave koja može reći
da do raja ima Puteva više,
(pa se čini da i Spasitelja ima više?)
A nema. To učenje prevarom diše.

Isus, Put, želi biti i hrana na putu,
sažalno On gleda na potrebe duša,
On želi da se njegov narod hrani
Kruhom sa oltara i Riječju koju sluša.

A da bi hranio narod On pastire treba
Koji će biti Njegovo uho, usta i ruke
Koji će blagoslove dati i pričest svetu
koji će praštat grijehe i slušat im muke.

On pastire treba koji se bojati neće
ni rada, ni samoće, ni tereta, ni boli
On pastire treba i koje On pozove
te i jača na putu, jer ih posebno voli.

On pastire treba koji Njega slijede,
koji od svete mise žive svaki dan,
pastire koji znaju da je njihov život
dragocjen, Bogu i Crkvi darovan.

On pastire treba, a ne najamnike
kojima nije stalo do ovaca
Treba one što stado vode na izvore,
zbog njih, a ne zbog sebe il novaca.

On pastire treba, koji stado brane
od vukova kojih svugdje ima,
koji u stado ulaze u ovčijem ruhu
dok u srcu pakosti smišljaju njima.

I kada Isus sada na mnoštvo pogleda
Zar se sažalit neće na ono što vidi?
Mnoštvo vrluda, žedno, bez cilja,
Zar im ne želi dati vodu iz Hridi?

Da, Isus i danas pastire treba
koji će žednima kao voda biti
koji će ukazati na vode mutne
i izvore s kojih je opasno piti.

On pastire treba, i molitve naše
da nam dobre pastire dade
i po želji Isusova srca
da za Boga i za duše rade.

On pastire treba kojima će Bog
i spasenje duša biti prve želje
kao svetom Pavlu koji ono reče:
„Jao meni ako
ne navještam evanđelje!“

Gospodaru žetve, Bože naš,
radnike u žetvu svoju pošalji
a iz redova njihovih,
molimo Te, Ti vukove udalji.

Nek sjaj Istine pokazuje im Put
Neka Te svakim danom
upoznaju bolje!
Neka te mole, neka Te vole,
Neka budu plodovi
Tvoje svete Volje!

Marijo, Majko Isusova
majko apostola i svećenika!
Neka im i krunica Tvoja
daje želju da budu
Tvoga Sina slika!

Ti ih brani u Istini,
kad Tvoju pomoć traže!
Neka te mole, neka Te vole,
Neka im ništa od Boga
ne bude draže.

A mi, čije duše ištu
pastire dobre,
Daj nam biti dobro stado.
Daj da i mi, po uzoru na Te,
u poslu svom, Sinu Tvom
služimo rado.

Tek što slijepci iziđoše
gle, doniješe mu nijemaka
koji je opsjednut bio. (32)
I pošto iz njeg izagna đavla
nijemak je progovorio. (33)

Mnoštvo se čudom čudilo i govorilo:
„Nikad se takvo što ne vidje!“ (33)
A farizeji govorahu:
„Po poglavici đavolskom đavle izgoni!“ (34)
(Jer njima se Isus ne svidje.)
…

Obično čovjek bude nijem
jer je gluh rođen
al za ovog piše da je
i većim zlom pogođen.

To što je jezik mu vezan
jesu okovi Zloga,
Al i on će susrest moć
Spasitelja svoga.

„Gluhi čuju, nijemi govore…“
s Isusom se događa sve to.
Ispunja se ono što je navješteno,
u Njemu se ispunja Pismo Sveto.

I čuda što ih čini postaju znaci
da je među njima Mesija, Spas,
Onaj kog je Izrael čekao dugo
došao je, radi njih i radi svih nas.

Tako deset znamenja čini
na početku djelovanja svog
Onaj što će reći kasnije:
”Ja Jesam”, a to znači – Bog.

Okove bolesti i smrti skida,
On oslobađa od Onog koji tlači,
okove Zloga, okove ropstva ništi
jer On je Bog i od Sotone je jači.

Sotona i zli duhovi nisu prošlost
oni i danas moćno zavode ljude.
Vrag ima bezbroj načina da namami,
a mnogi se osvjeste kad kasno bude.

Ipak ni jedan grijeh, ni jedan čovjek
dok god živi nije slučaj bez nade.
Obratit se može, Bogu se vratit
i umaknuti onom koji duše krade.

Sotona je donio razdor i neće prestat
trudit se oko toga da nas prevari.
On od davna vreba, zameće smutnju,
i nalazi načine taj zavodnik stari.

On uvjeri ljude da ga zapravo nema,
da bi čovjek za dušu bio nemaran.
A mi vidimo da je Isus izgonio đavle
i vidimo koliko je on zapravo stvaran.

Opsjednuće su tumačili i kao bolest
i kao da to nije neko naročito djelo.
Al pogledajmo što narod kaže:
„Takvog nečeg još se nije vidjelo!“

Farizeji Isusa za vradžbinu optužuju,
kao da on sa Zlim duhom surađiva,
ne vide oni u Njem Božjeg Poslanika,
ne vide da na Njem Duh Božji počiva.

Duh Njegov, Duh Božji i nama treba
Duh Sveti da nas kroz život vodi
da okove grijeha i sa nas On kida
da nas Spasitelj naš za se oslobodi.

A uvijek je bilo i bit će farizeja
koji Isusa osuđuju jer ga malo znaju
Nije im stalo. I ne žele znati.
Okorjela srca u zloći ustraju.

Uvijek je bilo i bit će sluga sotone
koji će evanđelje tumačit po svom
Ne zanima ih stalan nauk Crkve
pa i danas se trude stvorit novi lom.

Kao nekoć Luther koji svećenik je bio
što otpade od Crkve i reče joj: „Dosta!“
Povijest će ga pamtit kao raskolnika
koji pogazi celibat jer mu teretom posta.

Na nama je da upoznamo tko Isus jest,
da upoznamo Onog kog i danas sude,
da ne bi i mi dospjeli među farizeje
ili Onom koji Jest bili novi Jude.

Na nama je da tražimo svetoga Duha
da nas on čuva od zabluda svijeta
jer Sotona u Crkvi ratove zameće
i svatko je od nas njegova meta.

Duše Sveti, pomozi nam,
Duše Sveti Ti nas vodi!
Nek svatko od nas gleda
kako da Tebi, Bogu ugodi.

Ni talenti nit mi, nismo sami za se,
svaki član Crkve crkveno je blago
Ti raspolaži s nama kako želiš
Onako, Bože, kako Tebi je drago.

Neka Tebi i Crkvi Tvojoj služimo
onako kako najbolje znamo.
Neka životom i djelima svojim
Tebi, Bože, slavu damo.

Kad je Isus odande odlazio
molba se dvaju slijepaca vine.
Za njim su vikati stali:
„Smiluj nam se, Davidov Sine!“ (Mt 9,27)

Kad Isus uđe u kuću
i slijepci će mu pristupiti
A on će ih upitati:
„Vjerujete li da to mogu učiniti?“ (28)

Kažu mu:
„Da, Gospodine!“ (28)
Tada se On dotače očiju njihovih
i sljepoću njihovu skine.

Reče im Isus:
“Po vašoj vjeri
neka vam bude!“
I oči im se otvore!
I dođe glas o tom
među mnoge ljude. (30-31)

Isus im je poprijetio bio
„Pazite da drugi ne doznaju!“ (30-31)
Al kad iziđoše
oni razniješe glas o Isus
po svem onom kraju.“ (33)

Jednom je davno Bog tamu poslao
da devetim zlom kazni egipćane.
Tri dana je trajao taj gusti mrak,
a onda im konačno svjetlost svane.

Bilo je to pet stoljeća prije Davida,
a David je bio tisuću godina prije njih.
I od onog vremena sluša se riječ Pisma
da će doći jedan Kralj drugčiji od svih.

Potomak Davidov, ali i Božji Sin
tu je, nadomak ruke, njihov Spas.
Ne gube vrijeme, dosta im je tame,
ko vapaj iz ropstva bio im je glas.

Sine Davidov, smiluj nam se! – viču
Za Spasiteljem svojim pružaju ruke.
A Isus se zaustavlja. Želi im pomoći
i osloboditi ih te njihove muke.

No prije svega želi čuti vjeruju li,
vjeruju li stvarno da on to može?
I opet daje do znanja da je vjera važna
da svatko od nas kaže: Vjerujem ti Bože!

Bog traži od nas tu vjeru čvrstu
da On je Bog koji noć i dan stvori
da On koji je stvorio i tijela naša
On daje i oku da vidi i jeziku da zbori.

Kako li je to ne vidjeti ne želimo znati,
bez godišnjih doba, život bez boje,
kako li je to ne vidjeti sunca ni zvijezda,
nit oči dječje, nit jedno, Bože, djelo tvoje?

A koliko je očiju Bože kojima si vid dao
a ipak biraju gledati svakakve prostote.
Nit ne misle na to da nisi oči dao zato
da preko njih duh bluda ulazi u živote.

I što onda vrijedi vid ako je na propast?
Što vrijedi ako se njime grijesi skupljaju?
Rekao si: Bolje je čovjeku i bez očiju biti
nego da zbog njih duše u pakao propadaju.

Ne bi li trebali svako jutro otvarajući oči
zahvaliti Tebi što nam daješ dar vida,
a pred svime što nam dušu kvari
zaklopiti ih, jer dobro je imat stida.

Hvala Ti Bože za oči!
Nek te nikad ne iznevjere.
Daj da i dalje vidim Tvoja djela,
a pogotovu da vidim očima vjere.

Marijo, pomozi nam u ovom svijetu
da od grijeha čuvamo oči svoje
jer tamo gdje si ti samo čista su srca
a mi želimo prispjet u društvo Tvoje.

]]> https://magnifikat.hr/ozdravljenje-bolesne-zene-i-uskrisenje-jairove-kceri-mk-521-43/ Thu, 18 Jul 2019 19:22:30 +0000 http://magnifikat.hr/?p=7712 Kad se Isus s lađom
ponovno prebacio prijeko,
preko vode,
silan svijet je nagrnuo
da k Njemu ode. (Mk 5,21)

Stajao je uz more.
I dođe, gle, jedan
od nadstojnika sinagoge,
a Jair se zvao.
Pade Isusu pred noge
kad ga je ugledao. (22)

Usrdno Jair Isusa moli:
Kćerkica mi je na umoru!
(svoju bol i molbu on ne skriva):
“Dođi, stavi ruke na nju,
da ozdravi i ostane živa!” (23)

I pođe s njima.
A za Isusom su se mnogi
na put do Jaira dali
i u mnoštvu tom njega pritiskali. (24)

A neka je žena
dvanaest godina od krvarenja bolovala. (25)
Od pustih liječnika pretrpjela je mnogo
i sve svoje imanje je razdala.

I ništa nije koristilo
što je liječnike posjećivala.
Štoviše bilo joj je sve gore,
bolest je sve gora bivala. (26)

Čuvši za Isusa,
(Ona ga molbom ko Jair ne zove.
Što to čini?)
Priđe mu među mnoštvom odostraga
i dotaknu se haljine njegove. (27)

Mislila je
„Bit ću spašena
dotaknem li se samo njegovu haljinu“ (28)
I odmah prestane njeno krvarenje
i oćuti u tijelu
da zlo bolesti tad minu (29)

Isus odmah u sebi osjeti
da je iz njega izišla sila
(zna On što je),
pa se okrenu usred mnoštva i reče:
„Tko se to dotaknu haljine moje?“ (30)

A učenici mu rekoše:
„Ta vidiš kako te mnoštvo
odasvud pritišće
(guraju se okolo,
kud god maknuo)
i još pitaš
Tko me se to dotaknuo?“ (31)

A on zaokruži pogledom da vidi
onu koja to učini. (32)
Žena, sva u strahu i trepetu,
svjesna onoga što joj se dogodio,
pristupi, baci se preda nj
pa mu kaza sve po istini. (33)

On reče ženi
što je ozdravila:
„Kćeri,
vjera te tvoja spasila!“

(Bogu hvala i slava!)
“Pođi u miru i od svoga zla
budi zdrava!”

Dok je Isus to još govorio,
eto nadstojnikovih
koji će mu poručiti:
„Kći ti je umrla.
Čemu dalje učitelja mučiti?“ (35)

Isus je čuo taj razgovor
(al ipak želi ići tamo)
pa će nadstojniku:
„Ne boj se! Vjeruj samo!“ (36)

I ne dopusti da ga itko prati
(Onog dana)
Osim Petra i Jakova
i brata Jakovljeva, Ivana. (37)

I dođu u kuću nastojnikovu,
(Dođe i Isus, Spas)
ugleda buku i one koji plakahu
i naricahu u sav glas. (38)

Uđe i kaže im:
„Što bučite,
što ste plakat stali?
Dijete nije umrlo,
nego spava.“ (39)
A oni mu se podsmjehivali.“ (40)

No on ih sve izbaci,
uze sa sobom djetetova oca i majku
i svoje pratioce s njima.
Uđe onamo gdje bijaše dijete (40)
(želeć da je opet međ’ živima).

Primi dijete za ruku govoreći:
„Talita, kum!“
(Tako će je iz mrtvih zvati)
Što znači:
“Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ (41)
I djevojka odmah usta i poče hodati.

Dvanaest godina joj je bilo.
I u tren ostadoše zapanjeni
jer ih je ovo veoma začudilo. (42)

On im dobro poprijeti
neka toga drugi ne doznaju;
I reče da djevojci jesti daju. (43)

Opet se mnoštvo oko Isusa gura
i jedan uvažen čovjek je međ njima.
Ne gordi se ničim, na koljena pada
za zdravlje kćeri moli pred svima.

I Isus pođe s njim. I mnoštvo pođe.
Svi se nadaju čudu, a Isus već zna
umrijet će ona, ali On će je dići
kao da je budi iz duboka sna.

U mnoštvu tom gurali se svi
među njima i ona žalosna žena.
Svi su htjeli prići Mu bliže
al Isusa dotaknu jaka vjera njena.

Ona je ‘nečista’, po zakonu židovskom,
u one dane, dokle god to stanje traje,
i ne smije doticati nikog da ne onečisti
pa joj to još veću bol zadaje.

Ipak se odvaži,
makar se svoje bolesti stidi
u svojoj tuzi želi tek haljinu dotaći
i ne želi da je Isus u tom mnoštvu vidi.

A Isus, On sve vidi,
On zna kad ga vjera dotiče
i izlaže je pogledima sviju
jer se zdravlje njeno i drugih tiče.

Kćeri, on je milo zove. Suosjeća.
Reče: “Tvoja te vjera spasila!”
Sad je sretno mogla među druge
jer je dvostruko zdrava bila.

Ona žena ni slutila nije
da će dodir vjere njene
biti zapisan za sve nas
i za sve nevoljne žene.

A baš u to vrijeme sreće
za Jaira crna vijest stiže
da je kćerka umrla mu
i da Isus ne treba ić bliže.

Po zakonu, sad ‘nečista’ je
i ona. Tako oni stvari vide.
Jer mrtva je. I čemu ići?
No Isus Jaira hrabri. I ide.

Ne boj se! Samo vjeruj! Isus mu kaže.
I vjeruje on. Što preostaje ocu koji voli?
A i ono čudo maloprije ohrabrenje biva
gdje je izliječeno dvanaest godina boli.

Dočeka ih jauk, naricanje i plač.
Isus ih utišava. Pst. Ona samo spava.
Dozva je: „Talita, kum!“
I ona ustade – živa i zdrava.

Bez riječi su svi.
Gledaju kako Riječ život daje,
mrtvo tijelo kao od sna budi
pa opet živi, na noge ustaje.

Davno je to bilo. A danas?
Danas se čini da nema više čuda.
Nije baš da nema, ali ih je malo
Ili bolje reći, malo je vjere. Posvuda.

“Ne boj se! Samo vjeruj!” –
On i nama želi reći.
Kad se čini da nade više nema
da znamo:
Naš Bog je Od svega veći!

Ne boj se! Samo vjeruj!
I ako te napuste ljudi.
I ako te zaborave, kao da te nema.
Ne boj se! Bog i mrtve budi.

Ne boj se! Samo vjeruj!
Ali ne u svoje snage. U Njega.
On zna zašto je dopustio i zlo
On dobro može učiniti od svega.

Ne boj se! Ti i meni kažeš.
Oluje ne mogu ništa Stijeni.
I kad ti se čini da sve se ruši
Ti se drži mene, ti vjeruj meni!

Isuse, Ti si Bog s nama,
od bolesti i od smrti jači,
pa kako to da Ljubav tvoja
mnogima tako malo znači?

Isuse, daj nam vjeru jaču
da se ne bojimo biti uza Te,
ako nas išta od Tebe odvaja
nek nas riječi Tvoje
k Tvome srcu vrate.

Ojačaj Isuse
sve one koji trpe boli
suze im Ti u blagoslov pretvori,
neka znaju da si Bog koji voli.

Preporučamo ih sve
i Tvojoj svetoj Majci, Mariji,
neka ih ona u bolima ojača,
kao Tebe jednom na Kalvariji.

Marijo, Majko, budi ti
bolesnima i umirućim snaga.
Odagnaj od njih u tom bolnom času
napasti očaja, sve napasti vraga.

Pomozi i onima koji skrbe
za bolesne i za umiruće,
neka u ruke Tvoje stave
život njihov i preminuće.

Neka znaju svi da je život dar
koji nam Bog od početka daje
Život je dragocijen svakog trena
do kraja, dokle god Ti
daješ da traje.

Hvala Ti Isuse,
i za život moj.
Hvala Ti i za dar zdravlja.
A za u buduće, u dobru ili zlu,
nek me milost Tvoja
ne ostavlja.

Ušavši u lađu
preko je preplovio (Mt 9,1)
i opet je Isus
u Kafarnaumu bio. (Mk 2,1)

Pročulo se da je u kući
pa se okupiše mnogi
ali ne mogahu ući.

Dok je Isus navještao Riječ njima
nije bilo mjesta više
niti pred vratima (Mk 2,2)

Četvorica su nosila jednoga
na nosiljci (Mt 9,1)
nosili su uzetoga. (Mk 2,3)

Zbog mnoštva ga nisu mogli unijeti
(al vjera se njihova nečega dosjeti!)

Otkriju krov nad mjestom
gdje je Isus bio,
otvor načiniše kako bi se uzeti
na postelji dolje spustio. (4)

Vidjevši vjeru njihovu
(s kojom bolesnog spuštaju)
Isus uzetomu kaže:
„Sinko! Grijesi tvoji ti se otpuštaju!“ (5)

Sjedili su ondje i pismoznanci neki
I oni su riječi Isusa čuli
pa počeše mudrovati u sebi (6)
„Što to ovaj govori? Huli!“

Ta, (mislili su, po Istini),
“Tko može grijehe otpuštati
doli Bog jedini?” (7)

Isus duhom proniknu
kud im misli lete
pa im kaza:
„Što to u sebi mudrujete? (8)

Ta što je lakše?
reći uzetom:
‘Opraštaju ti se tvoji grijesi!’
Ili ‘Ustani i hodaj!
i postelju svoju ponesi!’

Ali ovo morate znati:
Vlastan je Sin Čovječji
grijehe otpuštati!” (10)

I reče uzetom:
“Ustani! Tebi zapovijedam
Uzmi svoju postelju i pođi kući.” (11)
Sam.

I on usta,
(Nepokretan bi,
a sad zdravlje ima!)
Uze odmah postelju
I iziđe
naočigled svima. (12)

I govori li su svi, zaneseni,
slaveći Boga:
“Takvo što ne vidjesmo još
za života svoga.” (13)

Mnoštvo se okupljalo oko Isusa
jer nije bio kao drugi učitelji,
htjeli su k Njemu zdravi i bolesni
i čovjek onaj, uzet, na postelji.

Četvorica ljudi odvažno krenuše
nosili su uzetog vjerujuć u čudo.
I kad se činilo da su uzalud došli
oni čine nešto naizgled baš ludo.

Ljubav je domišljata, za obzire ne mari,
nije njima problem ni na krov se popeti
izazvati čuđenja i podsmijehe ljudi
samo da bi zdrav bio onaj čovjek uzeti.

Isus diže pogled na otvoren krov
pa gleda čovjeka što se preda Nj spušta
vidi on i vjeru one četvorice
a bolesnu čovjeku grijehe otpušta.

A tko može grijehe otpuštati?
Jasno, to može samo Bog!
Pismoznanci se čude, misle da huli,
al on im ne krije poslanja svog.

Pismoznanci dobro znaju stari zavjet
i kad Isus sebe Sinom Čovječjim naziva
nešto iz viđenja proroka Danijela
o Sinu Čovječjem Isus im otkriva.

„Na oblacima nebeskim dolazi netko
Kao Sin Čovječji“ tako Danijel navodi
„Njemu je bila predana vlast i čast
i kraljevstvo, da mu služe svi narodi.“

On tako ima vlast otpuštati i grijehe
On je Spasitelj, daje nam na znanje,
Al za ta taj dar nije dovoljno ‘oprosti!’,
potrebno je imat u srcu pokajanje.

A koliko je navaljanih ispovijedi
baš zato što kajanja nema?
Rijetko se i govori o krivnji i grijehu
jer to baš i nije poželjna tema.

Za svaki grijeh se nađe opravdanje
i psihologija opravdava zle čine,
a ako ubojstvo društvo ‘pravom’ zove
kako neće dopuštati i druge zločine?

“Hrabro sinko!” Isus govori onom:
“Otpuštaju ti se grijesi tvoji!”
I danas to on želi reći svakom
tko se grešnikom priznati ne boji.

“Hrabro!” Isus i nas hrabri
i voli kad se odlučimo Njemu poći.
On bolesti naše već uzeo je na se,
sve boli duše i tjelesne nemoći.

Hvala Ti Isuse,
za sve one dobre ljude
što su nam pomogli na putu k Tebi
i koji se još i danas trude.

Hvala Ti Isuse
za sve dobre svećenike
po kojima nam želiš grijehe opraštati,
a za njihovu želju da spašavaju duše
Ti im svojom Ljubavlju vrati.

Hvala Ti Isuse
što se ne umaraš od slušanja
da ponavljamo isto.
Ali Ti znaš…
Ti znaš kada nam je žao
i kada želimo imati srce čisto.

Oprosti Isuse,
za uzetost moju,
moju mlakost.
Daj mi srce koje voli žarče
i na putu mom podari mi
jakost.

I kada u gadarski kraj
prijeko dođe,
dvojica opsjednutih
u susret mu pođe.

Izlazili su iz grobnica
silno goropadni, u moći,
te nitko onim putem
nije mogao proći. (Mt 8,28)

I gle, povikaše:
“Što ti imaš s nama Božji Sine?”
(zli dusi priznaju da je Bog!)
“Došao si mučiti nas
prije vremena svog?” (29)

A podalje je paslo
veliko krdo svinja.
I dok je Isus još bio tih
Zlodusi ga zaklinjati stanu
“Ako nas istjeraš
pošalji nas u njih!“ (30)

„Idite“
On im reče tada.
I oni iziđu i uđu u svinje.
I gle, niz obronak u more krdo jurnu
i u vodi strada. (32)

A svinjari pobjegoše.
Razglasiše što novog ima
i to što se desi
s opjednutima (33).

…

Ima ih što uče da sotone nema
da je to samo dio poučne priče.
A što evanđelje stvarno kaže?
To kao da nas se više ne tiče?

Opsjednuća su jedan od dokaza
da sotona moćno djeluje na ljude
nadnaravnu snagu može im dati
i bez da se uče i bez da se trude.

I danas opsjednuti tu moć pokazuju,
egzorcisti svjedoče što se tu zbiva,
više osoba jednog držat mora
i sotona tu svoju prisutnost ne skriva.

I pokazuje da zna stvari skrivene
koje običan čovjek ne može znati
kao i tu: zli duhovi će Isusa
Sinom Božjim zvati.

I znaju zli dusi da je Isus jači
i još s jednom molbom oni se jave
a Isus jednom riječju iz ljudi ih tjera
u svinje što se u moru podave.

A ljudi kad vidješe što je Isus učinio
ne bijahu sretni. Žao im je svinja?
Zar dobro ljudi nije više bitno
i život čovjeka od krda životinja?

Isus oslobađa od ropstva sotone
al svi ljudi takve slobode ne žele.
Radije bi oni da i sotona vlada
nego da se od imanja svog dijele.

Mi danas nemamo baš prilike te
opsjednute ljude na putu sresti
ali susrećemo one koji vragu služe
i nisu li takvi slučajevi česti?

Ako se živi tek za prolazne stvari,
za ovaj svijet, za slavu i moć,
ako se križ odbacuje i trpljenje
tu je širok put za u propast poć.

Ima i onih što mu služe žarče
kao oni što magijom se bave,
kao masoni, skriveni i u Crkvi
kojih se vješto kršćanima prave.

Antikristi svi su oni koji služe
Ocu laži mjesto pravom Bogu
oni mogu biti kamen smutnje
ali Krista nadvladati ne mogu.

O Kraljice neba i kraljice anđela
u tebe se Tvoj puk uzda
Ti i danas možeš učiniti nešto
da se sotonska moć obuzda.

Ti si kraljica neba
i pod nogama tvojim
pali anđeo poražen stoji
Ti si samo stvorenje,
al Žena bez grijeha,
koje se sotona boji.

Isuse,
Ti si Ljubav sama
a mržnja je
onaj anđeo pali.

Ko ričući lav obilazi
koga da proždere
i čini se da mu ulov
i nije baš mali.

Nedaj da mu ikad
i ja ulov budem
jer Ti si moj izbor
odavna.

 Sveti Mihaele arkanđele
brani i mene
od neprijatelja tog
ogavna.