Kad se Isus
približavao Jerihonu,
neki slijepac sjedio kraj puta
i prosio. (Lk 18,35)
(U osluškivanju kako svijet gazi.)
Čuo je gdje prolazi mnoštvo,
pa se raspitivao se što je to. (36)
Rekoše mu:
„Isus Nazarećanin prolazi.“ (37)

Tada on povika:
„Isuse, Sine Davidov,
smiluj mi se“ (38)
Oni ga sprijeda ušutkivali,
ali on je još jače vikao:
„Sine Davidov,
smiluj mi se!“ (39)

Isus se zaustavi i zapovijedi
da ga dovedu k njemu.
(jer slijep je pa ne može sam)
Kad se on približi, upita ga: (40)
“Što hoćeš da ti učinim?”
A on će:
“Gospodine, da progledam!“ (41)

Isus će mu: „Progledaj!
Vjera te tvoja spasila!“ (42)
I progleda on časa tog.
Uputi se tad za njim
slaveći Boga svog. (43)

(Oči nekoć slijepe
sad vidjeti mogu!)
Sav narod koji to vidje
dade hvalu Bogu. (43)

…

Slijepac onaj kad ču
da Isus će blizu proći
ne oklijeva vikati jako
i blizu mu želi doći.

On vjeruje zato i viče
da ga Isus može ozdraviti
Vjeruje da i slijepac može
u tren novi čovjek biti.

A ljudi kad čuju slijepca
kako viče i Isusa traži
oni mu govore da šuti,
nikog nema da ga snaži.

Al Isusa njegov vapaj ganu
On u glasu vjeru prepoznaje,
On nije kao oni ljudi,
On ne ide dalje nego staje.

Što hoćeš da ti učinim?
Isus njega lijepo pita
kao da to ne znaju svi,
kao da se to iz lica ne čita.

Isus želi da on kaže želju
da izusti svoju moblu naglas,
da tako prijateljstvo započne
s Onim tko je Bog i naš Spas.

„Gospodine, da progledam!“
siroti čovjek Isusa prosi.
Isus mu kaže: „Progledaj!“
i zdravlje mu u tren donosi.

Isus pokazuje još pred svima
da mu je vjera njegova mila,
jer ko što često reći zna
reče: Vjera te tvoja spasila!

I uslišan je čovjek onaj
što za Isusom molbu viče
sad ga više ušutkat ne žele,
sad on sretan Bogu hvalu kliče.

I dok gledamo taj prizor
Bartimeja koji ozdravlja,
Bog to i pred nas danas
primjer čvrste vjere stavlja.

On želi da vjeru imamo,
On želi da mu kažemo želje,
On želi da se ne bojimo ljudi
On nam želi dati veselje.

On zna da svi mi danas
slijepi znamo biti, iako zdravi,
jer duše naše ne vide dobro
koji je put krivi, a koji pravi.

On želi da pitamo Njega
da nam On prosvjetljenje da,
jer dileme naše nitko kao On
nitko muke naše kao On ne zna.

On zna da živimo u vrijeme
kad je vjere u Njega sve manje
al On nam želi dati oči vjere,
i da u Njega imamo pouzdanje.

On zna da nas ovaj svijet
stalno u neke zamke stavlja
i odvući nas želi od Onog
koji sigurnim putem upravlja.

On zna da je i grijeh taj
koji zamagljuje ljudima vid
da ne vide više što je zlo
i da izgube osjećaj za stid.

I zato On želi i nama danas
ko slijepcu onda zdravlje dati
izliječiti sve naše sljepoće
i Prijatelj biti koji nas prati.

Isuse, nama trebaju oči vjere,
da Tebe u životu prepoznamo
da vidimo kako nam nisi daleko
kao Promatrač s Neba samo.

Isuse, nama trebaju oči vjere
da Te vidimo na Oltaru
jer je Kalvarija Tvoja opet tu
u tom naprocjenjivu daru.

Isuse, nama trebaju oči vjere
da Te vidimo u svojoj braći.
U sestrama, u najbližima našim, 
očima vjere Tebe možemo naći.

Isuse, nama trebaju oči vjere,
da Te nađemo u srcu svom,
jer ti želiš Gospodar naš biti
i ljubavlju svojom grijati dom.

Isuse, budi naše Svjetlo,
da ne budemo slijepci u duši.
Pomozi nam da vidimo bolje
što nas gradi, a što nas ruši.

Isuse, budi naše Sunce,
daj nam zrake milosti svoje,
čuvaj nas od onih koji traže
kako da nas od Tebe odvoje.

Isuse, Sin Božji,
smiluj se i pomozi nama!
Teško je ovo vrijeme za vjeru
al ti nikog ne ostavljaš sama.

Marijo, Majko Isusova,
Budi naš uzor i svijetionik
Kad ne vidimo što ni kako
neka nam krunica svijetli
i tvoj sveti lik.

Neka svatko od nas Bogu
služi svaki dan sve bolje
i u molitvi od tebe uči
puteve Njegove volje.

Dok je tako putovao
u Jeruzalem,
između Samarije
i Galileje je prolazio (Lk 17,11)
a onda eto mu
deset gubavaca u susret
kad je u neko selo ulazio.

Oni zavape k njemu (12)
dok su se zaustavili podalje:
“Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” (13)
A kad ih ugleda Isus ih
svećenicima šalje.

Reče im:
“Idite, pokažite se svećenicima!”
I dok su išli, očistiše se. (14)
(Isus njima bez dodira dade spas.)
Jedan od njih vidjevši da je ozdravio
vrati se slaveći Boga u sav glas. (15)

Baci se ničice
k Isusovim nogama,
(čovjek taj stranac),
zahvaljujući mu.
Bijaše to neki Samarijanac. (16)
Nato Isus primjeti:
“Zar se ne očistiše desetorica?
A gdje su ona devetorica? (17)

Ne nađe li se nijedan
koji bi se vratio i slavio Boga,
osim tuđinca ovoga?” (18)
(jer desetorica su se očistila)
A njemu reče:
“Ustani! Idi!
Vjera te tvoja spasila!” (19)

Gubavci su bili
ljudi bez nade
da će ozdraviti.
Zbog bolesti svoje
sa zdravima
nisu smjeli biti.

A ovdje ih evo
deset, a ne samo jedan.
Podalje od Isusa stoje.
I otamo ga mole glasno,
jer u Njemu vide
spasenje svoje.

Svećenici su imali vlast
proglasiti ih čistima
pa ih Isus k njima šalje.
Oni u vjeri pođu i ozdrave,
no samo jedan se vrati,
a ostali nastave dalje.

Da je samo jedan ozdravio
veliko je čudo,
nešto što razum ne shvaća,
al evo i desetorici njih
odjednom
Isus zdravlje vraća.

Jedan od njih,
jer ga zahvalnost nuka,
k Isusu se vrati,
jer nov život sada ima
i kako mu na tomu
hvalu ne dati?

Isus zna, Isus vidi
i druge koji nisu tu
koji su otišli svećenicima.
I pita za njih jer zahvalnost želi,
On pita što je s njima?

A što je s nama?
Idemo li mi na Izvor
od koga i život primismo?
Il idemo dalje kroz život
kao da Bogu zahvalnost
dužni nismo?

Toliko toga u životu
bio nam je
nezasluženi dar.
Riječi zahvale Bogu
On želi od nas
i to nije mala stvar.

Bog želi našu zahvalnost
ako želimo od Njega
milost primati
On želi da ga molimo
za ono što nam treba
i ono što nam treba
to će nam i dati.

Prije nego Ga i zamolimo
On zna naše potrebe,
On koji je Gospodar svega.
On zna da ne tražimo luksuz,
nego potrebno samo
i na prvom mjestu – Njega.

Prije svega
mi molimo
za dobro naših duša.
A Bog je Otac dobar
koji djecu svoju
sluša.

S Isusom kad molimo Oca
u volju Njegovu
mi imamo povjerenja,
I ako nam ne da što molimo
znamo da on križeve naše
u blagoslove mijenja.

Isuse, nema važnije stvari
za nikog od nas
nego voljeti Tebe, Boga,
i zahvalni biti za sve,
danas i zauvijek,
cijelog života svoga.

Isuse, hvala Ti
za sve,
osobito za one koji
su nam primjer vjere bili.
Ti im nagrada budi,
Ti ih ljubavlju svojom
zakrili.

Kad Isus ozdravi slugu
rimskog satnika,
kog pohvali što veliku vjeru ima, usp (Lk 7, 1-10)
uputi se Isus u grad zvani Nain
a pratili ga njegovi učenici
i silan svijet s njima. (11)

Kad se približi gradskim vratima
gle upravo su iznosili mrtvaca tada,
sina jedinca u majke udovice.
Pratilo ju mnogo naroda iz grada. (12)

Kad je Gospodin ugleda
sažali se nad njom
i reče joj: „Ne plači!“
(jer Bog je tu, na njenoj strani)
Pristup zatim, dotače se nosila;
nosioci stadoše,
a on reče:
„Mladiću kažem ti, ustani!“. (13-14)

I mrtvac se podiže i progovori,
a on ga dade njegovoj majci. (15)
(Opet sin je tu, opet nije sama.)
Sve obuze strah te slavljahu Boga
govoreći: „Prorok velik
usta među nama!”(16)

„Pohodi Bog narod svoj!“ – (16)
govorilo se
(a taj isti Bog pohodit želi
i svakog od nas)
Po svoj Judeji i po svoj okolici
proširio se o njem glas. (17)

U starom zavjetu pročitati možemo
kako je Ilija, kog Duh Sveti je vodio,
po Božjem naređenju, u ono vrijeme
udovicu i sina njenog pohodio.

A njih dvoje bijahu na pragu smrti
jer im je zbog suše glad zaprijetila.
Imali su samo malo brašna i ulja,
i zbog toga je jako žalosna bila.

Ilija tad čini čudo i umnoži hranu.
Nije to poučna priča već istina prava,
a još veće čudo čini kad joj umre sin,
ona Iliju zove i on njega oživljava.

Čuda su potvrda bila o Božjem poslanju,
zato je Ilija bio Božji prorok na glasu,
a ovdje i Isus susreće udovicu u boli
i nailazi baš u tom žalosnom času.

Zar Isus u ovoj majci i svoju majku ne vidi
koja će uskoro ostati bez Sina svog?
On nadu želi dati gdje nade nema,
jer tamo gdje je smrt život daje Bog.

On, Vječna Očeva Riječ,
koja iz mrtvih ljude vraća
i danas je Živ
i danas je jači
od svih naših nedaća.

Komu da idemo,
kad je On onaj koji je Put
Život naš i Istina?
Pa i onda kad se čini
da nade više nema,
kao kod udovičina sina.

Isuse, ti si Bog,
al bez sućuti nisu
za ljudske boli.
Ti imaš vlast
ali i srce
koje voli.

Nikakav vođa
nikakve religije
nikada nije takav bio.
Nikakve riječi ko tvoje
nikava djela ko ona
što Ti si ih činio.

Pogledaj danas
na sve oni koji
su bez nade.
Neka znaju da Ti si Bog
koji svemu razlog
najbolje znade.

Neka znadu svi oni
kojim suze teku
da Ti si Bog
koji voli.
Neka nam je svima
čvrsta vjera u život vječni,
gdje nema više suza
ni jauka, ni boli.

Marijo, majko Božjega Sina
kojeg si gledala
kako umire na križu
kako u boli izdiše.
Budi majka naša
i majkama svim onim
što za sinovima svojim
suze gorke liše.

Jedne je subote Isus naučavao
u nekoj sinagogi. Lk 13,10
(I bolesni su ga tamo mogli sresti)
I eto žene koja je osamnaest godina
imala duha bolesti.

Bila je zgrbljena i nikako se
nije mogla uspraviti ta žena. 11
Kad je Isus opazi dozva je i reče joj:
“Ženo, od svoje bolesti
sad si oslobođena!” 12

I položi na nju ruke
a ona se odmah uspravi
i poče Boga slavit. 13

Nadstojnik sinagoge,
kad je Isus u subotu izliječio
govoraše mnoštvu, zlovoljan:
“Šest je dana u koje treba raditi!
U te dakle dane dolazite
i liječite se, a ne u subotnji dan!” 14

“Licemjeri!”
Odgovara Gospodin –
“Ne driješi li svaki od vas u subotu
svoga vola ili magarca od jasala svoga
da ga vodu vodi. 15

Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu,
koju evo osamnaest godina
Sotona sveza,
Nije li je trebalo u dan subotnji
odriješiti od tih veza?” 16

Na te njegove riječi postidješe se
svi oni koji su mu se protivili,
a sav se narod radovaše
zbog svega čime se On proslavio
(jer oni su se tomu divili.) 17

Sedmi dan je
sveti dan.
Dan molitve i odmora.
Bog je taj dan posvetio
i zato se Božjim
držati mora.

Sedmi dan je bio
subota
u ono vrijeme
dok Uskrsa još nije bilo.
Taj dan misli su bile
usmjerene k Bogu,
i nije se radilo.

Ljudi su se okupljali
u sinagogi.
Kao onda kad Isus ozdravi
bolesnu ženu.
Onaj koji dođe pobijediti
Sotonu i bolest i smrt
oslobađa i nju,
uništava bolest njenu.

Onaj koji je pobjedio
Sotonu i danas je živ,
U crkvi ga nedjeljom
vjernik traži.
U taj dan
On želi biti
od svega nam draži.

U taj dan nas traži
Onaj koji s Neba silazi
da sebe dade
za nas,
u taj dan On želi
da i mi tražimo Njega
i duše svoje spas.

Pa ipak toliko je zgrčenih
među nama
nad svoje obaveze
i toga dana.
Kao da živimo samo
za ovu zemlju
i kao da nam treba samo
za tijelo hrana.

Isus u onaj sveti dan
u sinagogi
čini čudo ozdravljenja,
ali također
licemjere kori
jer za dobro nisu
njihova htijenja.

U taj dan, u Božji dan
ne budimo i mi
kao oni
koje Isus kori.
Jer, na kraju, za koga je
to što radimo, ako ne
za Onog koji nas stvori?

Bog nam dobro želi
kao Otac dobar
i hoće da njemu dajemo
sve svoje probleme.
Njemu pripada
i čovjek
i čovjekovo vrijeme.

Kako bi dobro bilo
svetost vratiti
svetoj nedjelji.
Kako bi dobro bilo
obiteljski na misi biti
prema Božjoj želji.

Kako bi dobro bilo
kad bi Bog opet imao
prvo mjesto.
A ne shoping,
niti utakmica,
ko što se događa često.

Kako bi dobro bilo
da u taj dan svi imaju
dan odmora
od obaveza svih.
Da u obitelji budu
obnovljene duše
i da Bog povezuje njih.

Kako bi dobro bilo
da u taj dan zgrčenih nema
nad svakodnevnim poslovima.
Da se vrijeme daruje
susretima,
Bogu i svojim bližnjima.

Bože, Oče naš,
za sebe si nas stvorio.
za Tebe nek bude i rad
i odmor što nam treba.
Nauči nas da znamo stati
sa svime što činimo
i svrnemo svoj pogled
put neba.

Isuse, Ti si rekao:
„Dođite k meni svi vi koji ste
umorni i opterećeni
i ja ću vas okrijepiti!“
Daj da se sjećamo toga
osobito u nedjeljni dan,
jer Ti želiš naša snaga biti.

Duše Sveti,
Duše naših duša,
Ti nam daji nadahnuće.
Nek s Tobom bude
i nedjelja naša,
ustajanje naše i usnuće.

Spazi dvije lađe, a to se Šimunova nađe,
pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja.
Tu sjedne i poče poučavati mnoštvo iz lađe. (2-3)

Kad propovijed njegova minu
On Šimunu reče: „Baci mreže za lov!
Izvezi na pučinu!“ (4)

Odgovori Šimun: „Učitelju,
trudili smo se svu noć!
Ništa ne ulovismo,
ali na Tvoju riječ
opet ću mreže baciti poć!“ (5)

Učiniše tako i gle –
sve ribe uhvaćene gdje bi stale?
Bijaše ih veoma mnogo,
skoro im se mreže razdirale. (6)

Mahnuše drugovima na lađi drugoj
da im pomoć dođu izvuć ribu onu.
Oni dođoše i napuniše obje lađe,
što umalo im ne potonu. (7)

Vidjevši to Šimun Petar
do Isusovih nogu pade.
Grešan sam čovjek Gospodine!
Idi od mene! – govoriti stade. (8)

Zbog lovine riba što su ih ulovili
bijaše se zapanjio on
i svi koji su s njime bili. (9)

A tako i Zebedejevi sinovi,
Jakov i Ivan, drugovi Šimunovi.

Isus reče Šimunu tada
„Ne boj se!
Lovit ćeš ljude od sada!“ (10)

Oni ostaviše sve, te zatim
izvukoše lađe na kopno
i pođoše za njim. (11)

(Prema Lk 5,1-11)

Narod k Isusu hrli da riječ mu sluša
a On na Šimunovu lađu sjeda,
i riječju svojom hrani mnoštvo duša.

Učitelj im nov i znatiželja gusta,
guraju se da bolje čuju
što govore ta božanska usta.

U ribolov duša ovaj Ribar kreće,
evanđelje im naviješta
i put do vječne sreće.

On, koji i mrtve od sna budi
po vodi je mogao hodat da je htio
al običnost tu voli i suradnju ljudi.

Lađa na vodi katedra je njegova
i toj vodi majka ga od sad predaje,
da putnik bude ispod nebeskog krova.

Ne zna Ona što ga sve čeka
al zna da On ići mora
i prati ga izbliza i prati izdaleka.

Zemlji Obećanoj on narod vodit želi
i na tom putu vođa je njihov
što brige njihove i radosti dijeli.

Umorne ribare pozivom iznenadi
i tu, za učenike svoje buduće
on čudesan ulov radi.

Zorna lekcija nad Galilejskom vodom,
o ribarenju novom na koje ih zove
i o posluhu što obilato rađa plodom.

I svatko je od nas dobio poslanje
da upozna svoju vjeru
i da drugima nosi to saznanje.

Uspjeh je u rukama Ribara s neba,
naše je samo da surađujemo s Njim
a On će čudesa činit ako treba.

Razni su načini i mjesta mnoga
gdje se može ribar duša biti,
gdje se može donositi Boga.

Od krizme nam to poslanje traje
da svoju vjeru svjedočimo hrabro
bilo riječju bilo primjerom što se daje.

I nema isprike kršćanima
za ne brigu oko besmrtnih duša
i svaki tu časnu odgovornost ima.

A oni koji svećenički red primaju
preko apostola, dalje, do danas,
i odgovornost veću imaju.

Ako su apostoli prvi njihovi uzori
Evanđelje će navještati hrabro,
I govoriti ono što Isus govori.

Ako od apostola prvih zagovor traže
onda se trude oko poziva svog
i ništa im od duša srcu nije draže.

Al ako im se srce za ovaj svijet veže
bit će im teško pred apostole stat
A pred Isusovo lice još daleko teže.

Ako je tko svećenik time spašen nije
i u čistilište i u pakao može doći
ako ne pomiren s Bogom mrije.

Zabluda je vjerovat u samo sretan kraj,
Zabluda i druge uvjeravat u to –
da svi ćemo jednom doći u raj.

Daj nam Bože svetih svećenika
u čijem srcu prebivaš rado
u čijem srcu živi Tvoja slika.

I dok svijet sebi svoje vođe bira
po školi, po stasu, po glasu… –
Ti nama daj svetih pastira.

Dok svijet viče parole u ime mira
a u stvari navješta Isusu rat
Ti nama daj svetih pastira.

Dok svijet igra kako vrag svira
i kompromise lako radi
Ti nama daj svetih pastira.

A i nas čuvaj od pritajene Zvijeri,
od toga da se suobličimo svijetu
i daj da sve više rastemo u vjeri.

Marijo Majko sviju apostola
daj da budemo uzrok radosti Tvoje
a ne da budemo razlog Tvoga bola.

(3) On onda svu okolicu Jordana obađe
Propovijedajući obraćeničko krštenje
Da narod otpuštenje grijeha nađe.

(4) Kao što je pisao Izaija
u one dane davne:
„Glas viče u pustinji
Pripravite put Gospodinu,
Nek mu staze budu ravne!

(5) Neka se ispuni dolina svaka
Svaka gora i brežuljak nek se slegnut znade
Što je krivudavo neka se izravna
A hrapavi putevi neka se izglade.

(6) I za svako će tijelo
Spasenje Božje
Doći na vidjelo.“

(7) I čulo je to mnoštvo što dođe da se krsti
Gdje Ivanova usta glasno zbore:
„Leglo gujinje! Tko vas samo upozori
Da bježite od srdžbe skore!

(8) Donosite dakle obraćenja dostojnih plodova
I nemojte početi u sebi govoriti:
Djeca smo Abrahamova!

Jer kažem vam i riječ ovu:
Bog iz kamenja ovog
Može podići djecu Abrahamovu.

(9) Već je na krojen stablima sjekira položena sada:
Svako dakle stablo koje ne donosi dobra roda
Siječe se i baca u oganj, da strada.“

(10) Mislilo je stoga mnoštvo
Riječ njegova – šta je?
Što nam je dakle činiti? – pitaju ga.(11)

I on im odgovor na to daje:

„Tko ima dvije haljine, neka podijeli svatko
S onim koji nema.
U koga hrane ima, neka učini isto tako.“

(12) I carinici se dođu k njemu krstiti
Pa ga pitahu:
„Učitelju, što je nama činiti?“

(13) Reče im tada da rade pošteno:
„Ne uzimajte više
Nego vam je određeno!“

(14) A i vojnici bijahu onamo
Pa ga upitahu:
„A mi, što mi činiti moramo?“

I reče im:
„Nikome nasilja ne činite,
Nikoga krivo ne prijavljujte
I plaćom svojom zadovoljni budite.“

(15) Narod bijaše u iščekivanju
I svi se u srcu pitahu
„Tko je Ivan?
Nije li on možda Krist
Od davnina obećan?“

(16) Zato im Ivan svima govoriti krene:
Ja vas, istina, vodom krstim.
Ali dolazi jači od mene.

Ja nisam dostojan
Ni remenje na obući njemu odriješiti.
On će vas krstiti ognjem
I Duhom Svetim.

(17) U ruci mu vijača da gumno svoje čistim stvori
I sabere žito u žitnicu svoju,
A pljevu da spali ognjem što neugasivo gori.

(18) I mnogim je drugim pobudama pričati stao
I tako je narodu Ivan evanđelje navještao.

(19) A Heroda je Ivan zbog Herodijade prekorio
Zbog žene njegova brata i zbog svih zlodjela
Ivan je protiv njega zborio.

(20) Svemu tome nadoda Herod još i to zlo djelo
Da je Ivanovo u tamnicu ubacio tijelo.

(Prema Lk 3,1-20)

…

Baš u ono određeno vrijeme davno
Ivan započe svoje propovijedanje
prije neg Isus nastupi javno.

Crkva riječi Ivanove pred Božiće ponavlja:
“Pripravite put Gospodinu! Obratite se!”
Jer u grijehu nema pravog slavlja.

Samo kršćansko ime ništa ne znači
ko ni židovima što su Abrahamov rod
već vjera i djela u koja se oblači.

Bog i danas poziva svakog tko ga sluša
da dobro čini, a izbjegava zlo,
kako bi živjela sretno naša neumrla duša.

Vrijeme će proći i Božji doć će sud,
doć će Sin Božji kad Sudac svijeta
i odjednom pojaviti se svud.

Tada ćemo dobro vidjet sav život svoj
misli, riječi, djela i propuste,
grijehe svoje i njihov broj.

Za srca tvrda Ivan će oštru pouku dati
Leglom zmijskim ih naziva
da se sva ozbiljnost grijeha shvati.

Ne štedi on ni moćnika koji preljub čine
jer nije mu stalo do mladosti svoje
već do vječnog spasa i istine.

U Ivanovu pozivu i nama riječ je dana
da se obraćamo i klonimo grijeha,
al to je danas neka riječ strana.

No grijeh je onaj rad kojeg Isus dođe
da nas krvlju nevinom otkupi i spasi,
Sin Božji, kao čovjek rođen.

I mnogi se trude riječ “grijeh” ukloniti
samo da je griješiti nekako lakše,
i nekako lakše u pokvarenu svijetu biti.

Zar je svejedno ima li vječnosti il nema?
Zar je svejedno dal nam se sreća rajna
il možda propast vječna sprema?

Zar je svejedno raj il leglo zmija?
Radost vječna il oganj vječni
gdje se sve od boli svija?

A Sud će Božji jednom sigurno doći
i svi ćemo o svima tada sve znati
i ništa se od svega sakrit neće moći.

…

O Isuse Spasitelju,
udovi Ti za nas krv svetu proliše
pa ipak mnogi ljudi
grijeh od Tebe više zavoliše.

Spasi nas, o Isuse,
jer Spasitelj Ti si,
od grijeha, zla i smrti vječne,
neka zalud umirao nisi.

Ne daj nam doći u ono mjesto muka,
gdje izlaska više nema,
iz mjesta boli i jauka.

Ne daj nam dugo ni u čistilištu biti
i u trpljenju bolnu
da nam nitko nema
naše boli malo ublažiti.

O ne daj nam u mukama ni jedan dan
povedi nas, Spasitelju,
k sebi,
u vječni stan.

M.G.

Isusov skroviti život

I vratiše se u Nazaret do doma svoga
kad obave sve po zakonu Gospodina Boga.
A dijete je raslo i jačalo u mudrosti i svemu
Božja je milost počivala na njemu.

Isus u hramu

Ko što su redovito roditelji na blagdan Pashe išli,
I kad Isusu bi dvanaest u Jeruzalem s njim su uzišli.
Nakon tih dana kad su se kući vratili u čuđenju su stali
jer dječak osta u Jeruzalemu, a oni to nisu znali.

Odu dan hoda misleć da je među suputnicima
i stanu ga tražiti među rodbinom i znancima.
Među njima nije – tužni to shvate
I tražeći ga opet u Jeruzalem se vrate.

Nakon tih dana traženja svjetlo svanu njima
Nađoše ga u Jeruzalemu među učiteljima
Tamo u hramu on njih sluša i pita
Te vide da je u Njem prava mudrost skrita.

Kad ga nađu zapanjeni bijahu od svega.
A majka brižna tad upita njega:

 Zašto si nam to učinio sinko mili?
Gle otac tvoj i ja žalosni smo te tražili?

Zašto ste me išli tražiti?
Niste li znali da mi je biti
U onom što je Oca moga?
A oni ne razumješe riječ Djeteta i Boga.

Isus u Nazaretu

I siđe s njima u Nazaret i poslušan im bi
a majka ove uspomene u srcu svome skri.
Isus je napredovao u dobi i mudrosti da sudi
rastući u milosti kod Boga i ljudi.

…

Hajdemo u Dom Gospodnji
čujemo li zov?
Tisućljeća star,
a uvijek tako nov.
 

Dom Gospodnji Isus zove
– Domom Oca svog
Tu on bi onda
Tu  i sad živi Bog.

 Isus Josipa voli i poštuje
ko što pristoji dobru sinu
No daje do znanja
tko je On i tko mu je Otac uistinu.

 Vodi i nas Dijete Božje
– Domu Oca svog
Nek u našem srcu živi
milost Božja – dragi Bog.
 
Daj nam nasljedovat Tebe
u čistoći i posluhu
Daj nam biti, po uzoru na Te,
siromasi u Duhu.

(M.G. 19.12.2017.)

Isusovo obrezanje

Da bi židovske zakone u svemu ispunio
Osmog je dana dječak na obrezanju bio.
Ime Isus po anđelovoj riječi su mu dali
jer on ga tako prozva kad bi sasvim mali.

I kao što Mojsije propisa – kad čišćenja dani minu
‘svako muško prvorođenče nek se posveti Gospodinu’
I učiniše kao što još piše o žrtvi u zakonu židovstva
da prinesu dvije grlice ili golubića dva.

Šimunovo proroštvo i prikazanje u hramu

Živio tada u Jeruzalemu čovjek Šimun zvan.
Taj čovjek bijaše pravedan i bogobojazan.
Utjehu Izraelovu dugo je iščekivao
a Duh Sveti na njemu je prebivao.

Da će vidjet Pomazanika Božjeg otkri mu Duh Sveti
i da do tog časa on neće umrijeti.
Kad su roditelji došli u hram dječaka prikazati
da ode i on u hram Duh Sveti će mu kazati.

Trenutak je to bio za radost i suze
kad Dječaka tog ugleda i u naručje uze.
Jer Bog mu ovu silnu milost dade
prije smrti on ga ovako blagoslivljat stade:

Sad otpuštaš slugu svoga
Gospodaru moj
U miru – po riječi svojoj.

Ta vidješe oči moje spasenje Tvoje
koje si pripravio Ti
Pred licem naroda svih.

Svijetlost Ti nam da
na prosvijetljenje naroda
Slavu puka svoga
Puka izraelskoga.

Šimun će roditeljima tad blagoslov dati
a onda se riječima Mariji obrati:

Na propast i uzdignuće ovaj evo je dan,
mnogima u Izraelu za znak osporavan.
A i tebi samoj mač će dušu prostrijeliti
da namisli mnogih srdaca otkrivene mogu biti.

Anino proroštvo

A bijaše u to vrijeme neka proročica Ana,
iz plemena Ašerova bi i poodmaklih dana. 
Nakon djevojaštva živjela je tek sedam godina uz muža
a do osamdeset četvrte Bog joj samotan život pruža.

U postovima i molitvama dok je bila sama
danju i noću služila je Bogu, ne napuštajući hrama.
Upravo u taj čas i ona dođe, Otkupitelja hvali
pričajući to kasnije onima koji su Ga čekali.

Ko što krštenjem netko biva dio Crkvenoga Tijela,
tako židov obrezanjem biva dio Izraela.
Iako Isus nije trebao kao grešnik obrezan biti
On htjede već tada malen za nas kapi krvi liti.

U doba Mojsija prvorođenci Egipta su umirali
jer egipćani s faraonom nisu Boga poslušali.
Preko Mojsija je Bog Izraelu zakon svoj dao
pa se svaki prvorođenac Bogu posvećivao.

Poslije toga, po zakonu, prikazanje je za žene
da bi po porodu četrdeseti dan bile očišćene.
I Marija se poslušno podvrgava zakonu tom
iako bez grijeha je i Duhu Svetom ona je dom.

Šimunu će na tren Dijete predati
i njegove će oči tu Spasenje ugledati
On zna da ljepšeg prizora u životu nema
i zna da djelo veliko pred njima se sprema.

 Šimun zna da je tu Spasitelj kom će se jedni diviti
al zna da će bit i  onih koji će mu se protiviti.
Zna što i Majku čeka ko da vidi scenu križa
jer komu nego majci bol sina može bila bliža?
…

Koga Bože više voliš nego Sina svoga?
A ipak ga ne štediš križa okrutnoga.
Ili majku svoga Sina  – zar ne voliš do neba?
A ipak puštaš bol i na nju jer to tako treba.

 Isuse mali, daj nam shvaćat to djelo Otkupljenja
i da svaka žrtva vrijedi i da dušama vječnost mijenja.

Daj, Bezgrešna, grešnicima da vrednujemo boli
ne prestajuć vjerovati da Bog nas i tada voli.

 Mali Isuse, iz Šimunovih ruku dođi i u naručje moje
da te u molitvi gledam izbliza i te mile oči tvoje.
Nek me tvoj pogled uvijek prati
Snaga moja budi, Ti i Tvoja mati!

(M.G., 18.12.2017.)

Pod vedrim nebom bijahu pastiri u onom kraju
što se zbilo u Betelehemu još ne znaju.
Anđela tada vidješe – prizor što oduzim dah
i sve ih obuze neki čudan strah.

No anđeo im pristupi i reče: Ne bojte se!
i kaza im stvari radosne što se tamo dese:
Danas se u gradu Davidovu rodio Sin,
rodio se Spasitelj, Krist Gospodin.

Novorođenče ćete naći – evo znaka vama –
gdje povijeno leži u jaslama.
I odjednom mu se silni zbor nebeski pridruži
što hvalom Bogu –Njemu višnjem služi.

Silna djela Bog za čovjeka čini
I anđeli mu pjevaju
Slava Bogu na visini!

A na zemlji mir ljudima
Radosna vijest
Njegovim miljenicima. 

Čim u nebo otiđoše anđeli, Božje sluge,
pastiri na put poticaše jedni druge.
U njima straha više nema
dok govore: Hajdemo do Betlehema!

Pogledajmo što se to zbilo u javi,
događaj koji nam Gospodin objavi!

I pohite te pronađu dijete novorođeno
gdje leži spokojno u jasle položeno.
Tu su Marija i Josip, u štalici s njim
s tim djetetom, a Bogom Presvetim.

O čemu im je javljeno sve su pogledali
i drugima o tom čudu sve su ispričali.
Svi koji su čuli divili se tim dobrima,
svemu što su pastiri ispričali njima.

Marija u sebi sve to pohranjiva
i prebire u svom srcu ono što se zbiva.
Slaveći i hvaleći Boga pastiri se vrate
za sve one milosti što su im date.

Anđeo Božji ukaza se pastirima,
njima koji svijet zadnjima drži i neukima.
To prisustvo ih straši ali i veseli
Jer anđeo s njima Božje tajne dijeli.

I što vide u štalici ti judejski pastiri
Jedno malo dijete što iz jasala viri
I njegovu majku što ga nježno njiše
 al vjerom oni znanju da tu ima puno više.

Ne gledaju ga tek ko u travi rijedak cvijet
već se dive što dođe u njihov siromašni svijet.
Taj netko tako važan štalicu bira
i Bog baš hoće uz sebe društvo pastira.

Dijete „povijeno u pelene“ njima znakom biva
za stvarnost nebesku što u jasle se skriva.
Znak nije ni potres ni grom ni oganj sa neba
već u pelenama djeteše koje pomoć treba.

U molitvi i mi možemo s pastirima biti
u štalicu sa strahopoštovanjem zaviriti.
Potražiti prizor koji anđeo dade za znak
i prepoznati Boga što kao dijete udiše zrak.

U molitvi možemo promatrat Mariju i njena muža
nježnost i sigurnost što se Isusu pruža.
U vjeri možemo vidjet što oči vidjeti ne mogu
i u malom djetetu klanjati se vječnom Bogu.

Mali Isuse hvala Ti što nas želiš blizu
i da gledamo te događaje kao reprizu.
Hvala ti što si Moćan htio bez moći biti
da bi se poniznosti mogli od Tebe naučiti.

Danas kod tvojih jasala opet tiho molim
i opet tiho ti kažem da te puno volim
i reći ću ti to ako treba još stotinu puta
umjesto onih što te gledaju oka mrka, ljuta.

 (M.G., 17.12.2017)

Popis svijeta bi u vrijeme cara Augusta.
Baš u onaj čas s tom naredbom on usta.
I svi su išli na popis, svaki u svoj grad,
a tako i Josip koji je u Betlehem morao tad.

Iz doma i loze Davidove Josip je bio
pa se iz Nazareta u Betlehem uputio.
S Josipom i Marija, njegova zaručnice krene
u trudnoći svojoj u neizvjesnost se zaodjene.

I dok su bili ondje dođe rađanja dan
ali gdje će u to doba naći stan?
U svratištu za njih mjesta bilo nije,
pa se u štalicu to otajstvo Božje skrije.

 I porodi tu Prvorođenca svoga
Čovjeka pravog i pravoga Boga.
Koga Bog navjestio je sada se i javlja
Marija ga povija i u jasle stavlja.

Josip dođe među svoje, među poznate kuće
ali mjesta nigdje nema i ne zna kud će.
Kako teška briga te noći njega mori
jer mjesta nema za Stvoritelja koji sve stvori.

Onog komu svi mogu sa svojim brigama doći
Ostao je napušten one hladne noći.
Nema nigdje mjesta! Josip tužno mora reći
I tek štalu nađe gdje će Isus u slamu leći.

On koji daje da nam sunce sija s neba
U štalicu, u jasle, među životinje treba.
Štala nije mjesto gdje bi uvaženi htjeli biti
Al eto tu Nebo htjede zemlju poljubiti.

U tihom klanjanju pored jasala njih dvoje,
A Bog je tu sretan, jer je došao među svoje.
U njegovim očima oni gledaju nebo bez kraja.
Kakav nebeski prizor pruža obična staja.  

 U molitvenu duhu i mi možemo ući k njima
I vidjeti kako ga Majka u naručje prima.
Možemo ga i mi u poklonstvu uzeti
I pustit molitvi da na Njegovo srce sleti.

Od početka si htio biti prognan iz društva ljudi
Od početka pustio da te svijet ko nevažna sudi.
Od početka si kao stranac na zemlji koju stvori
Od početka si kralj, a uvijek siromašni ti dvori.

Dopusti da i ja uđem u tu štalicu gdje Jesi
Da tvoj pogled me raduje i tvoji osmjesi.
Da s Marijom i Josipom promatram samo
U zahvali što si htio biti rođen baš tamo.

Dopusti da ti šapnem u to uho malo
da mi je jako, Isuse, do Tebe stalo
da Ti si moja radost i želja,
da bez Tebe meni nema veselja.

 (M.G., 16.12.2017)