1»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god u ovčinjak ne ulazi na vrata,
nego negdje drugdje preskače,
od razbojnika taj je i od kradljivaca.
2A tko na vrata ulazi,
pastir je ovaca.

3Tome vratar otvara
i ovce slušaju njegov glas.
On ovce svoje zove
imenom pa ih izvodi (da pasu)
4A kad sve svoje izvede,
pred njima ide i ovce idu za njim
jer poznaju ga po njegovu glasu.

5Za tuđincem,
se dakako, povesti ne daju
već bježe od njega
jer tuđinčeva glasa ne poznaju.«

6Isus im kaza tu poredbu,
ali nitko nije razumio
što im je time kazati htio.

7Stoga im Isus ponovno reče:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ja sam ovcama vrata.
(Ja sam Spas)
8Svi koji dođoše prije mene,
kradljivci su i razbojnici;
ali ovce ne poslušaše njihov glas.

9Ja sam vrata.
Kroza me tko uđe, spašen će biti,
i ulazit će i izlaziti
i pašu nalaziti.

10Kradljivci dolaze samo da
zakolju, da pogube,
zato da ukradu.
Ja dođoh da život imadu,
u izobilju da ga imadu.«

»Ja sam pastir dobri!” – Isus kaže
Pastir dobri život svoj za ovce polaže.

12Najamnik — koji nije pastir
i nije vlasnik ovaca
—kad vidi vuka gdje dolazi ostavlja ovce i bježi,
(glavno da sebe skrije)
a vuk ih grabi i razgoni:
13najamnik je i do ovaca mu nije.

14Ja sam pastir dobri
i poznajem svoje i mene poznaju moje,
uistinu vam kažem,
15kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca
i život svoj za ovce polažem.

16Imam i drugih ovaca,
koje nisu iz ovčinjaka ovog.
I njih treba da dovedem i čut će moj glas
I bit će jedno stado
i jedan pastir
(jer svima želi biti Spas!)

17Zbog toga me i ljubi Otac
što polažem život svoj da ga opet uzmem.
Po istini vam kažem:
18Nitko mi ga ne oduzima,
nego ga ja sam od sebe polažem.

Vlast imam položiti ga,
vlast imam i opet ga uzeti.
Tu zapovijed mi dade
Otac moj Sveti..«

…
U prispodobi Isusu im priča
u  želji da ga bolje shvate,
o pastiru im pouku daje
i ovcama koje njega prate.

Upozorava ih na one što pastiri nisu
nego su kradljivci njihovih duša
i kako pogubno može biti
ako se takve pastire sluša.

Bilo je onda, a i danas ima onih
 što žrtvu ne žele, niti mole rado 
što samo na sigurnost svoju misle
i zapravo ih nije briga za stado. 

Isus je pastir što nas dobro uči
I ne samo da uči već i život svoj daje
Nije došao tražiti publiku i pljesak
Već dobro naše koje vječno traje.

On je Vrata kroz koja nam je ući
I nema drugih vrata do spasenja
Osim njega nema drugog spasitelja
Zato smo njegovi od časa krštenja.

Ako nam tko kaže da drugog Puta ima
Da i druge vjere isto spasenje nude
To su samo laži jer samo Isus je umro
Da pobjednik nad smrću zauvijek bude.

Malo ih je koji uzak put slijede,
malo koji Dobrog pastira traže,
pravdaju se da svi putevi u raj vode
ali riječi te za Isusa ne važe.

…

Pogledaj Isuse, na stado svoje,
koje tako često bez pastira luta,
Pogledaj Isuse i smiluj se narodu,
koji Tebe ne zna nit pravog Puta.

Pogledaj Isuse, na zemlju našu,
pogledaj zla koja joj prijete
Ti pastiru dobri, štiti svoje vjerne,
svakog koji želi biti tvoje dijete.

Pogledaj Isuse, na naše pastire,
ne dopusti da ih Zlo i svijet prevari
Ne daj da ih svladaju prizemne želje
pa zaborave zašto su pastiri u stvari.

Pogledaj Isuse na pastire bojažljive
koji rade kako im vlast države kaže
Ne vode oni stada na pašnjake Tvoje
nego tamo gdje drugi od njih traže.

Pogledaj Isuse na stada zaključana,
na vjerne Tvoje bez sakramenata
Pastiri su tu da hranu vječnu daju
al u strahu su oni zaključali Vrata.

Pogledaj Isuse, na one što se trude
biti pastiri po želji Srca Tvog,
Budi im snaga kad ih slomit žele,
Budi uvijek – s njima jaki Bog.

Pogledaj Isuse, na sve koji žele
takvog pastira koji Boga sluša,
O daj nam, Bože, takvih koji žive
na slavu Tvoju i spasenje duša.

Pogledaj Isuse, na Domovinu našu
po zagovoru Stepinca, kardinala,
Neka on bude uzor pastirima našim
pred navalom svakojakih zala.

Podaj nam Isuse, dobrih pastira,
po zagovoru Majke Tvoje svete
I čuvaj ih da Tebi vjerni budu
posred oluja što Crkvi prijete.

Isus zapovijedi:
„Odvalite kamen!“
(htjede Lazara van)
Kaže mu pokojnikova sestra Marta:
„Gospodine, već zaudara.
Ta četvrti je dan.“ 39

Kaže joj Isus:
„Nisam li ti rekao
(tad je podsjeti):
Budeš li vjerovala,
slavu Božju ćeš vidjeti?“ 40

Odvališe dakle kamen.
A Isus podiže oči i reče:
„Oče, hvala ti što si me uslišao. 41
Ja sam znao da me svagda uslišavaš;
No rekoh to zbog nazočnog mnoštva:
da vjeruju da si me ti poslao.“ 42

Rekavši to povika iza glasa:
„Lazare, izlazi!“ 43
I mrtvac iziđe,
(Božja Riječ tu je
u svojoj snazi!)

Noge mu i ruke bile
povezane povojima,
A ručnikom po licu bi omotan.
Nato Isus reče:
„Odriješite ga i pustite
neka ide!“
(I tako mu je novi život dan!) 44

Lazar, prijatelj Isusov
umro je. I kad mu dođe vijest
zaplaka Isus
pa iako zna da će ga opet
međ žive iz groba uzest.

Isus je potresen.
Obitelji koju voli
Lazar nedostaje sada.
I njemu samom prijatelj fali
jer čovjek je, srce ima,
al je i Bog koji vlada.

Lazar spava! on odgovori
i ka pećini onoj dugo korača
zna on da je Lazar umro
al zna i to da je snaga Božja
i od smrti jača.

Kad dođe do pećine
Isus zapovijedi
da se kamen odvali.
A već je četvrti dan unutra
i Marta se Isusu čudi
i drugi su u čuđenju stali.

Podsjeća on Lazarovu sestru
al podsjeća i nas
da vjeru imati treba
jer se tako vidjeti može
Slavu Božju,
Moć sa Neba.

Isus tada u Nebo gleda
i oni oko njeg vide
kako s Ocem svojim razgovara.
Po tom oni znaju tko ga šalje
da tamo gdje je smrt
život stvara.

A onda…
Dok na riječ njegovu
narod budno pazi
On mrtvacu zapovijeda:
„Lazare, izlazi!“

I iziđe čovjek
koji tri dana bi mrtav
i opet se među svoje vrati.
I čudo ovo nad čudima brojnim
mnoge nevjerne obrati.

Čudo ovo
daje im na znanje
da Isus ima vlast nad smrću
i da je s Neba
Njegovo poslanje.

U njegovoj ruci su
bolest i zdravlje,
On smrću i životom vlada
I ako je Zlo ušlo u svijet
On je naša pomoć i nada.

Mi vjerujemo da je Isus Bog
pravi Bog od pravoga Boga,
mi vjerujemo da je jači
od smrti i od Zloga.

Mi vjerujemo da je Isus Bog
I da će doći jednom u slavi
suditi sve ljude,
i uskrsnut će tada svi mrtvi
kad ih trublje anđeoske
ko iz sna probude.

Bit će to uskrsnuće tijela
za život vječni
a tijelo će biti po zaslugama.
Hoće li to tijelo rugobno biti
Ili odraz slave Božje
to ovisi o nama.

A ima ih znamo, ima ih dosta,
koji ne vjeruju i neće vjerovati
pa sve da neki i od mrtvih ustaju.
Isus tako reče i tako jest.
Što njima znači Mojsije ili Isus?
Oni u nevjeri svojoj do kraja ustraju.

Isuse, koliko samo ima ljudi
kojima ništa ne znače
Tvoja čudesa.
Kao da nije uopće ni važno
ni to što si Bog
ni što si sišao s Nebesa.

Kao da se vjerovati može
u isto vrijeme
u bogove razne,
bez obzira na to
što to nema smisla
i što duše tako ostaju prazne.

Nekad bogovi rimski
bogovi grčki,
bogovi ovi i oni,
a sada ljudima se nude
uz Tebe opet
mnogi bogovi novi.

Isuse, Ti bi mogao
samo da hoćeš
učiniti da svima jasno bude,
da si Ti Bog
da si Ljubav vječna,
ali da ćeš i suditi ljude.

Ipak Ti želiš da Istina
dolazi do ljudi
i preko nas,
preko onih koji vjeruju u Te
Ti želiš drugima reći
da u Tebi je jedino spas.

Hvala Ti što si preko drugih
došao i do mene
i što u meni vjera u Te živi
Hvala Ti što si me čuvao
za sebe
i što radim Isuse
na Tvojoj njivi.

Molim Te dođi i do onih…
koji Te možda
i ne znajući traže,
neka znaju da si Bog,
nek ih ne zavedu
moderne laži.

Kad se Isus
približavao Jerihonu,
neki slijepac sjedio kraj puta
i prosio. (Lk 18,35)
(U osluškivanju kako svijet gazi.)
Čuo je gdje prolazi mnoštvo,
pa se raspitivao se što je to. (36)
Rekoše mu:
„Isus Nazarećanin prolazi.“ (37)

Tada on povika:
„Isuse, Sine Davidov,
smiluj mi se“ (38)
Oni ga sprijeda ušutkivali,
ali on je još jače vikao:
„Sine Davidov,
smiluj mi se!“ (39)

Isus se zaustavi i zapovijedi
da ga dovedu k njemu.
(jer slijep je pa ne može sam)
Kad se on približi, upita ga: (40)
“Što hoćeš da ti učinim?”
A on će:
“Gospodine, da progledam!“ (41)

Isus će mu: „Progledaj!
Vjera te tvoja spasila!“ (42)
I progleda on časa tog.
Uputi se tad za njim
slaveći Boga svog. (43)

(Oči nekoć slijepe
sad vidjeti mogu!)
Sav narod koji to vidje
dade hvalu Bogu. (43)

…

Slijepac onaj kad ču
da Isus će blizu proći
ne oklijeva vikati jako
i blizu mu želi doći.

On vjeruje zato i viče
da ga Isus može ozdraviti
Vjeruje da i slijepac može
u tren novi čovjek biti.

A ljudi kad čuju slijepca
kako viče i Isusa traži
oni mu govore da šuti,
nikog nema da ga snaži.

Al Isusa njegov vapaj ganu
On u glasu vjeru prepoznaje,
On nije kao oni ljudi,
On ne ide dalje nego staje.

Što hoćeš da ti učinim?
Isus njega lijepo pita
kao da to ne znaju svi,
kao da se to iz lica ne čita.

Isus želi da on kaže želju
da izusti svoju moblu naglas,
da tako prijateljstvo započne
s Onim tko je Bog i naš Spas.

„Gospodine, da progledam!“
siroti čovjek Isusa prosi.
Isus mu kaže: „Progledaj!“
i zdravlje mu u tren donosi.

Isus pokazuje još pred svima
da mu je vjera njegova mila,
jer ko što često reći zna
reče: Vjera te tvoja spasila!

I uslišan je čovjek onaj
što za Isusom molbu viče
sad ga više ušutkat ne žele,
sad on sretan Bogu hvalu kliče.

I dok gledamo taj prizor
Bartimeja koji ozdravlja,
Bog to i pred nas danas
primjer čvrste vjere stavlja.

On želi da vjeru imamo,
On želi da mu kažemo želje,
On želi da se ne bojimo ljudi
On nam želi dati veselje.

On zna da svi mi danas
slijepi znamo biti, iako zdravi,
jer duše naše ne vide dobro
koji je put krivi, a koji pravi.

On želi da pitamo Njega
da nam On prosvjetljenje da,
jer dileme naše nitko kao On
nitko muke naše kao On ne zna.

On zna da živimo u vrijeme
kad je vjere u Njega sve manje
al On nam želi dati oči vjere,
i da u Njega imamo pouzdanje.

On zna da nas ovaj svijet
stalno u neke zamke stavlja
i odvući nas želi od Onog
koji sigurnim putem upravlja.

On zna da je i grijeh taj
koji zamagljuje ljudima vid
da ne vide više što je zlo
i da izgube osjećaj za stid.

I zato On želi i nama danas
ko slijepcu onda zdravlje dati
izliječiti sve naše sljepoće
i Prijatelj biti koji nas prati.

Isuse, nama trebaju oči vjere,
da Tebe u životu prepoznamo
da vidimo kako nam nisi daleko
kao Promatrač s Neba samo.

Isuse, nama trebaju oči vjere
da Te vidimo na Oltaru
jer je Kalvarija Tvoja opet tu
u tom naprocjenjivu daru.

Isuse, nama trebaju oči vjere
da Te vidimo u svojoj braći.
U sestrama, u najbližima našim, 
očima vjere Tebe možemo naći.

Isuse, nama trebaju oči vjere,
da Te nađemo u srcu svom,
jer ti želiš Gospodar naš biti
i ljubavlju svojom grijati dom.

Isuse, budi naše Svjetlo,
da ne budemo slijepci u duši.
Pomozi nam da vidimo bolje
što nas gradi, a što nas ruši.

Isuse, budi naše Sunce,
daj nam zrake milosti svoje,
čuvaj nas od onih koji traže
kako da nas od Tebe odvoje.

Isuse, Sin Božji,
smiluj se i pomozi nama!
Teško je ovo vrijeme za vjeru
al ti nikog ne ostavljaš sama.

Marijo, Majko Isusova,
Budi naš uzor i svijetionik
Kad ne vidimo što ni kako
neka nam krunica svijetli
i tvoj sveti lik.

Neka svatko od nas Bogu
služi svaki dan sve bolje
i u molitvi od tebe uči
puteve Njegove volje.

Sutradan su izlazili iz Betanije,
a On ogladnje. (Mk 11,12)
Izdaleka ugleda smokvu i lišće joj
i priđe
ne bi li na našao što na njoj.

Ali ne nađe ništa osim lišća
jer ne bijaše vrijeme smokvama. (13)
(Isus je tad smokvu prokleo)
Reče joj:
„Nitko nikada više s tebe ne jeo!“

Čuli to njegovi učenici. (14)
Stignu tako u Jeruzalem.
On uđe u hram i stane izgoniti one
što su tamo stali,
one koji su u Hramu
kupovali i prodavali.

Mjenjačima isprevrta stolove
i prodavačima golubova klupe. (15)
(Njih je puno, a On sam)
I ne dopusti da itko išta
pronese kroz Hram. (16)

Učio ih je i govorio.
“Nije li pisano:
Dom će se moj zvati Dom molitve
za narode sve?
A vi ste od njega načinili
pećinu razbojničku!” (17)
(Reče im Isus oštre riječi te.)

Kada su za to dočuli
(bijes svoju nisu krili)
glavari svećenički i pismoznanci,
tražili su kako bi ga pogubili.

Uistinu, bojahu ga se jer su ljudi
očarani njegovim naukom bili. (18)
A kad je bila večer
iz grada su izlazili. (19)

Kad su ujutro prolazili
mimo one smokve,
(nestala je gusta krošnja njena)
opaze da je usahla
do korjena. (20)

Petar se prisjeti pa će Isusu:
„Učitelju, pogledaj je!
Smokva koju si prokleo,
usahla je.“ (21)

Isus im odvrati:
“Imajte vjeru Božju. (22)
Zaista, kažem vam,
Rekne li tko ovoj gori (ovako):
‘Digni se i baci u more!’
I u srcu svom ne posumnja
nego vjeruje
da će se dogoditi to što kaže
doista bit će mu tako!

Stoga, što god zamolite i zaištete,
kažem vam:
Vjerujte da ste postigli
i bit će vam! (24)

No kad ustanete na molitvu,
oprostite ako što imate
protiv koga,
da i vama Otac vaš
koji je na nebesima
otpusti prijestupke vaše.“ (25)
(Riječ je Gospodina Boga)

Bog Starog zavjeta
i novog isti je Bog.
Bog Otac i Bog Sin
koji šalju Duha svog.

U starom zavjetu češće
nailazimo na strogo mu lice
na Boga koji prekorava zlo
i već na zemlji kažnjava krivce.

Al govor o kazni ušima ne godi
pa se lako dio Objave prešuti
i govori samo ono što je lijepo
i što je ušima drago čuti.

„Ja sam Gospodin Bog Tvoj,
nemaj drugih bogova uz mene!“
Govorio je Bog preko Mojsija,
al i uvijek ponavlja te riječi sa stijene.

I Ilija i proroci drugi poslije njega
u Božje će ime pred narodom stati,
u Božje ime govore i oštro
htijuć da se narod Bogu vrati.

Isus dopunja taj zakon Božji
i svi vide da se drži kao Bog
i jedni ga slušaju, kao i danas,
a drugi ne žele sa puta svog.

Ni onda ni danas jedni ga neće
priznati za Boga koji ima vlast,
tek ga za obična čovjeka drže
i neće pred Njim na koljena past.

Slika Isusa danas često je blaga
i navikli smo slušati o Njemu tako,
prikazuje se samo kao Milosrđe,
al ne i da se zna naljutiti jako.

A evo ovdje Isusa koji se i ljuti
na smokvu koja plodove ne sprema
pa onda opet ljuti se u Hramu
jer tamo je žamor i molitve nema.

A zašto je na smokvu ljut,
kao da smokva ima neko znanje?
Možda je mislio na prispodobu onu
u kojoj je smokva čovjekovo stanje.

U prispodobi smokva nije dala roda
i gospodar bi je posjekao
da već treću godinu zemlju ne crpi,
a vinogradar ga moli da je ostavi
još jednu godinu samo, neka se strpi.

U Isusovoj prispodobi tko je smokva?
To je čovjek koji se popravit ne želi
Isus je gospodar koji želi plodove naći
al ne nalazi ničeg da ga veseli.

Ona smokva, što je prokle, ima lišće
a smokve i prije lišća rastu, ako ih ima,
Isus je gladan, učenici to znaju,
a On svoju ljutnju ne krije pred njima.

On koji sve stvori
gladan biva kod stabla bez ploda,
onda opet grozota pustoši u Hramu
nikog nema da Bogu slavu poda.

On koji sve stvori ima moć
da stvoreno i kazni ako hoće,
Njegova je priroda i sve na njoj,
njegova su stabla i njegovo voće.

Njegov je Hram i njegovi su ljudi
ta on je svemu život dao,
a nezhvalnost posvud gleda
On koji je za nas s neba sišao.

Zna da se približio križ, da je vrijeme,
da se plati zbog grijeha nastala šteta,
i vidi on dobro sve posljedice Zloga,
i Zmiju što je prokle na početku svijeta.

Vidi on sve potomke Adama i Eve,
od prvog do zadnjeg vidi sve ljude,
vidi sve neposluhe, grijehe sve,
i Zmije koje danas laži svoje nude.

A ono stablo spoznaje dobra i zla,
možda ga na nj i ova smokva sjeća,
i na grijeh onih prvih ljudi,
i kako je nestala ona rajska sreća.

Svi grijesi svijeta za koji dan, znao je,
sručit će se bolno na njegova leđa,
za ovo vrijeme je došao, da na se uzme
svaku zloću koja Ljubav vrijeđa.

I možda je plakao potom, u samoći,
i zemlju natopio svojim svetim suzama
On koji potpuno Nevin trpjeti dođe,
da bi se grijesi mogli obrisati nama.

Isuse, oprosti, oprosti, oprosti,
toliko je vrijeđanja sa svih strana,
toliko nezahvalnosti
toliko dubokih Tvojih svetih rana.

Isuse, oprosti, oprosti,
za sve dane kad si gladan bio
kad smo bili ko smokva bez ploda,
a Ti si našu ljubav u djelima htio.

Isuse, oprosti, oprosti,
što ne držimo više do mjesta sveta
za sve što ne dolikuje crkvama našim
i što je toliko toga što molitvi smeta.

Isuse, oprosti, oprosti,
Ti imaš pravo biti ljut,
toliko ih više ne vjeruje
da si Ti Istina i Život i Put.

Isuse, oprosti, oprosti,
jer ako siđe gnjev Tvoj
O Bože! Što li će biti?
I prokletih koliki broj?

Isuse, oprosti, oprosti,
mogu li ti ikakva utjeha biti?
Oprosti, možda mogu malo
u molitvi, s Tobom suze liti.

Marijo, Majko Isusova,
Majko Ljubavi koja ne prestaje,
Budi Majka naša
i uči nas kako se plodove daje.

Uči nas kako se ponašati u Hramu
u mjestu svetom, gdje je živi Bog,
Uči nas kako primati pobožno
Isusa, dragog Sina Tvog.

Bijaše židovski blagdan
pa Isus uziđe u Jeruzalem, (Iv 5,1)
kod Ovčjih vrata.
Tamo se nalazi kupalište
koje pet trijemova ima, a
hebrejski se zove Bethzatha. (2)

Tu su ležali mnogi
bolesni (od raznih bolesti)
Slijepi, hromi, uzeti
(tu su se nadali
Božju milost sresti). (3)

(Oni su čekali anđela Božjeg,
jer bi on u određeno vrijeme
došao i voda se tad počne gibati,
te bi prvi koji unutra uđe
ozdravljen bio od ma koje
bolesti da pati.) (4)

Bijaše ondje neki čovjek
koji je trpio od svoje bolesti
trideset i osam godina. (5)
(I on se nadao zdrav biti!)
Kad ga Isus opazi gdje leži
I kada dozna da je već dugo
u tom stanju, kaže mu:
„Želiš li ozdraviti?“ (6)

Odgovori mu bolesnik:
„Gospodine, nikoga nemam
(da meni bolesnu priđe)
tko bi me uronio u kupalište
kad se voda uzbiba.
Dok ja stignem,
drugi već prije mene siđe.“ (7)

Kaže mu Isus:
„Ustani, uzmi svoju postelju
i hodi!“ (8)
Čovjek odmah ozdravi,
uzme svoju postelju i prohoda.
A bijaše subota kad se ovo dogodi. (9)

Židovi su stoga govorili ozdravljenomu:
„Subota je! Ne smiješ nositi
postelju svoju!“ (10)
(ne raduju se s njim
što se zdrav preporodi)
On im odvrati:
„Onaj koji me ozdravi reče mi:
‘Uzmi svoju postelju i hodi!’ ” (11)

Upitaše ga dakle:
„Tko je taj čovjek koji ti je rekao:
„Uzmi i hodi?“ (12)
No ozdravljenik nije znao tko je taj
jer je Isus nestao u mnoštvu
što se nalazilo u ovoj prigodi. (13)

Nakon toga Isus u hramu
ovog čovjeka nađe.
I reče mu: Eto, ozdravio si!
Više ne griješi
da te što gore ne snađe!“ (14)

Čovjek ode i javi židovima
da je Isus taj bio,
da je On onaj
koji ga je ozdravio. (15)

Zbog toga što subotom radi
židovi su Isusa,
počeli napadati. (16)
„Otac moj sve do sada radi
pa i ja radim.“
– Isus će im na to
odgovor dati. (17)

Zbog toga su Židovi još više
gledali da ga ubiju
jer je ne samo kršio subotu (činom tim)
nego i Boga nazivao Ocem svojim
izjednačujući sebe s Njim. (18)

Isus ovom ozdravljenu čovjeku
kao razlog bolesti grijeh otkriva.
Zar je bolest kazna za grijeh?
Ne mora biti, ali ovdje biva.

Svaki grijeh ima posljedice svoje,
od početka, od onih prvih ljudi.
I Bog se ljuti i grijeh kažnjava,
i nije samo da prašta nego i sudi.

Čovjek je samo slabo stvorenje,
što grijehom vrijeđa Stvoritelja svog,
nit ne misli često da je grijeh što čini
niti da će mu zato sudit Vječni Bog.

Ako za grijehe naše na zemlji
ne nadoknade dobra djela i pokora,
ostaje nam vrijeme poslije smrti
gdje se za sve loše nadoknaditi mora.

Vjerujemo da postoji čistilište
za one koji nisu u teškom grijehu,
molitvom pomoći možemo njima
il djelima dobrim donijeti utjehu.

Otud se ipak u raj jednom dođe,
al duša tamo sebi pomoći ne može.
I nije svejedno ispaštat tamo dan
ili stoljeće možda, sačuvaj Bože!

No vjerujemo da postoji i pakao
za one koji umru bez pokajanja.
Što može Bog ako ga čovjek ne želi
i ako uz grijehe svoje čvrsto prijanja?

Veliko je čudo kad Isus ozdravlja
noge koje godinama hodati ne mogu
Al najveće čudo od svih je to
kad srce čovjekovo obrati k Bogu.

„Više ne griješi
da te što ne snađe što gore!“
tako Isusove riječi čovjeka onog
zbog grijeha njegovih ukore.

“Više ne griješi!”
Ako želimo čuti i nama On to kaže.
On oprašta, ali želi i popravak naš,
pa izaberimo što nam je draže.

Obraćenje nam uvijek treba,
jer uvijek možemo biti bolji,
Nikad dovoljno lišeni sebe,
nikad dovoljno po Božjoj volji.

Nepokretna duša je gora
od nepokretnog tijela.
Takva duša Boga upoznati ne želi,
nit Njegove riječi nit njegova djela.

Ima i onih koji su bili svjedoci,
koji su vidjeli Isusova čuda
ali ga nisu htjeli prihvatiti.
Radije su Njega držali za luda.

U riječima njegovim prepoznaju
da On sebe s Bogom izjednačava.
No oni ga Bogom priznati ne žele,
jer u toj bi vjeri nestala im slava.

Koliko je danas farizeja,
koji se za svoju moć i slavu boje?
Koji o govore o ljubavi za bližnje,
al izdaju Boga i Judin novac broje.
Koliko je danas i pastira
koji se svijetu žele dodvoriti,
pa zato ne spominju grijeh
i istinu o paklu nastoje skriti.

Kao da Bog može pravdu zanijekati,
kao da će jednom svi doć u raj,
kao da je svejedno kako se živi,
kao da je zločincu i svecu isti kraj.

Slobodan izbor Bog nam daje
dokle god čovjek životom diše,
al mi ne znamo kad je zadnji dan
i kad Bog će reći: ‘Dalje nema više!’

Slobodu našu nikad uzet neće
I nitko s Bogom neće na silu biti,
pa i za zdravlje Isus čovjeka pita:
„Želiš li ozdraviti?“

A tko ne bi htio biti zdrav?
I sretan biti – tko to ne bi htio?
Tu čežnju Bog nam u srce stavi,
da bi je jednom On i ispunio.

Čovjek ipak često slobodno bira
i ono što nije dobro za njega,
ulazi u grijehe koji vrijeđaju Boga,
odriče se Neba i Stvoritelja svega.

Isuse, koji si nepokretna ozdravio,
nakon godina dugih u bolesti,
budi utjeha onima što boluju
i koji Te danas živa žele sresti.

Nek Tvoja ljubav i danas liječi
osobito srca koja od grijeha pate,
Neka Te traže i priznaju Bogom
Neka se Tebi, Bogu svom vrate.

Daj svima da Te traže više,
da ne budemo u vjeri nepokretni.
Daj da Tebe u sebi pronađemo
i s Tobom u srcu da budemo sretni.

Hvala Ti za svako čudo Tvoje,
Hvala Ti za sve one koji Tebe traže.
Hvala Ti za svakog onog koji nama
na putu do Tebe pomaže.

Nakon dva dana ode
odande Galilejskom kraju. (Iv 4,43)
Sam je Isus doduše izjavio
da prorok nema časti
u svom zavičaju. (44)

Kad je dakle stigao u Galileju
Galilejci ga lijepo primiše jer
što je sve učinio u Jeruzalemu
bijahu vidjeli
jer su se i oni tamo
na blagdan uspeli. (45)

Dođe, dakle, ponovno
u Kanu Galilejsku
gdje učini čudo od vode
kad je nestalo vina.
Ondje bijaše neki kraljevski službenik
koji je u Kafarnaumu
imao bolesna sina. (46)

Kad je čuo da je Isus došao
iz Judeje u Galileju,
ode k njemu pa ga moljaše da siđe,
da mu ozdravi sina,
jer samo što u smrt ne otiđe. (47)

Nato mu Isus reče
“Ako ne vidite znamenja
i čudesa ne vjerujete”. (48)
Kaže mu kraljevski službenik:
“Gospodine, siđi
dok mi ne umre dijete” (49)

Kaže mu Isus:
“Idi, sin tvoj živi!”.
I ode čovjek
koji povjerova Isusovoj riječi. (50)
Dok je taj još silazio
pohite mu u susret sluge
s viješću da mu se sin izliječi. (51)

Upita ih dakle za uru
kad mu je krenulo nabolje.
(Možemo zamisliti radost
očeva lica!)
Rekoše mu:
“Jučer oko sedme ure
pustila ga ognjica.“ (52)

Tada razabra otac da je to bilo
upravo onog časa
kad mu Isus reče ona slova:
“Sin tvoj živi!”
I povjerova on
i sva obitelj njegova (53)

Sin kraljeva službenika
bio je u teškoj bolesti.
Ta ognjica ga je lako mogla
u smrt odvesti.

I što da radi otac
koji ne vidi nikakva lijeka?
Čuo je za Isusa pa sad i on
od njega čudo čeka.

Moli ga da ide s njim,
prije neg mu umre sin, da dođe.
A Isus? Daje riječ da će biti dobro
i baš u tu uru bolest prođe.

Zbog čuda povjerovaše Isusu
ovaj čovjek i svi ukućani njegovi.
Više ništa nije kao prije,
i oni su sad u vjeri ljudi novi.

Bolest i smrt, to je veliko zlo
koje je sa grijehom ušlo u svijet
Bog nas je stvorio da živimo vječno
al zbog grijeha čovjek mora mrijet.

Bolest i smrt daju nam znati
da smo slabi i ovisni o Bogu,
jer ljudi su skloni zaboraviti na Nj
kao da živjeti i bez Njega mogu.

No nije Bog onaj koji zlo želi
niti je bolest nešto što On hoće,
On je stvorio ljude za vječni raj,
a ne da postanu robovi Zloće.

Kako shvatit misterij zla oko nas?
Kako shvatit da i pravednici pate?
Zašto Abrahama na kušnju stavlja?
Zašto Isusa nedužna mlate?

Teško je pitanje zla u svijetu,
i Isus na križu je odgovor nudi,
jer zašto je On nevin na križu
ako ne za dobro, za spasenje ljudi?

On je Spasitelj. Dobro, a od čega?
Od grijeha i pakla o kom se šuti!
Kako to onda da kršćana ima
koji o grijehu i o paklu ne žele čuti.

I kako da ih spasi Spastelj Isus,
osim kojeg drugog spasenja nema,
ako se od Njeg pomoć ne traži,
ako se radije u lažima drijema?

A ima duša koje su bolesne na smrt
a to su oni što žive u teškom grijehu.
Zar je pomoć reći “nije to ništa”?
Zar im laž treba dati i lažnu utjehu?

Zar ne bi trebalo ko otac za sina
tražiti Isusa da bolesne liječi,
da duše ozdrave, da učini nešto,
da se vječna propast spriječi?

Jer Isus nije tek Spasitelj zato
da bolesnog u zdravo tijelo vrati,
Njega molimo za zdravlje duša,
jer to je važnije i On to može dati.

Isuse, molimo te za obitelji naše
za sve oni koji boluju teže,
daj im zdravlje i tijela i duše,
neka im duša za tobom preže.

Molimo te za pastire Crkve
Nek ne gube olako povjerene ljude,
Nek im ne šute o grijehu i paklu,
prije nego u smrt odu i kasno bude.

Marijo, majko Isusova,
Ti sućuti imaš za sve ljudske boli,
Ti koja si pod križem gledala Sina,
Ti I danas za nas grešnike moli.

Neka smrt njegova bude na spas
Nama i onima za koje molimo tebe.
Nek Spasitelja traže i priznaju ga
jer samo tako čine najbolje za sebe.

Dok je tako putovao
u Jeruzalem,
između Samarije
i Galileje je prolazio (Lk 17,11)
a onda eto mu
deset gubavaca u susret
kad je u neko selo ulazio.

Oni zavape k njemu (12)
dok su se zaustavili podalje:
“Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” (13)
A kad ih ugleda Isus ih
svećenicima šalje.

Reče im:
“Idite, pokažite se svećenicima!”
I dok su išli, očistiše se. (14)
(Isus njima bez dodira dade spas.)
Jedan od njih vidjevši da je ozdravio
vrati se slaveći Boga u sav glas. (15)

Baci se ničice
k Isusovim nogama,
(čovjek taj stranac),
zahvaljujući mu.
Bijaše to neki Samarijanac. (16)
Nato Isus primjeti:
“Zar se ne očistiše desetorica?
A gdje su ona devetorica? (17)

Ne nađe li se nijedan
koji bi se vratio i slavio Boga,
osim tuđinca ovoga?” (18)
(jer desetorica su se očistila)
A njemu reče:
“Ustani! Idi!
Vjera te tvoja spasila!” (19)

Gubavci su bili
ljudi bez nade
da će ozdraviti.
Zbog bolesti svoje
sa zdravima
nisu smjeli biti.

A ovdje ih evo
deset, a ne samo jedan.
Podalje od Isusa stoje.
I otamo ga mole glasno,
jer u Njemu vide
spasenje svoje.

Svećenici su imali vlast
proglasiti ih čistima
pa ih Isus k njima šalje.
Oni u vjeri pođu i ozdrave,
no samo jedan se vrati,
a ostali nastave dalje.

Da je samo jedan ozdravio
veliko je čudo,
nešto što razum ne shvaća,
al evo i desetorici njih
odjednom
Isus zdravlje vraća.

Jedan od njih,
jer ga zahvalnost nuka,
k Isusu se vrati,
jer nov život sada ima
i kako mu na tomu
hvalu ne dati?

Isus zna, Isus vidi
i druge koji nisu tu
koji su otišli svećenicima.
I pita za njih jer zahvalnost želi,
On pita što je s njima?

A što je s nama?
Idemo li mi na Izvor
od koga i život primismo?
Il idemo dalje kroz život
kao da Bogu zahvalnost
dužni nismo?

Toliko toga u životu
bio nam je
nezasluženi dar.
Riječi zahvale Bogu
On želi od nas
i to nije mala stvar.

Bog želi našu zahvalnost
ako želimo od Njega
milost primati
On želi da ga molimo
za ono što nam treba
i ono što nam treba
to će nam i dati.

Prije nego Ga i zamolimo
On zna naše potrebe,
On koji je Gospodar svega.
On zna da ne tražimo luksuz,
nego potrebno samo
i na prvom mjestu – Njega.

Prije svega
mi molimo
za dobro naših duša.
A Bog je Otac dobar
koji djecu svoju
sluša.

S Isusom kad molimo Oca
u volju Njegovu
mi imamo povjerenja,
I ako nam ne da što molimo
znamo da on križeve naše
u blagoslove mijenja.

Isuse, nema važnije stvari
za nikog od nas
nego voljeti Tebe, Boga,
i zahvalni biti za sve,
danas i zauvijek,
cijelog života svoga.

Isuse, hvala Ti
za sve,
osobito za one koji
su nam primjer vjere bili.
Ti im nagrada budi,
Ti ih ljubavlju svojom
zakrili.

Kad Isus ozdravi slugu
rimskog satnika,
kog pohvali što veliku vjeru ima, usp (Lk 7, 1-10)
uputi se Isus u grad zvani Nain
a pratili ga njegovi učenici
i silan svijet s njima. (11)

Kad se približi gradskim vratima
gle upravo su iznosili mrtvaca tada,
sina jedinca u majke udovice.
Pratilo ju mnogo naroda iz grada. (12)

Kad je Gospodin ugleda
sažali se nad njom
i reče joj: „Ne plači!“
(jer Bog je tu, na njenoj strani)
Pristup zatim, dotače se nosila;
nosioci stadoše,
a on reče:
„Mladiću kažem ti, ustani!“. (13-14)

I mrtvac se podiže i progovori,
a on ga dade njegovoj majci. (15)
(Opet sin je tu, opet nije sama.)
Sve obuze strah te slavljahu Boga
govoreći: „Prorok velik
usta među nama!”(16)

„Pohodi Bog narod svoj!“ – (16)
govorilo se
(a taj isti Bog pohodit želi
i svakog od nas)
Po svoj Judeji i po svoj okolici
proširio se o njem glas. (17)

U starom zavjetu pročitati možemo
kako je Ilija, kog Duh Sveti je vodio,
po Božjem naređenju, u ono vrijeme
udovicu i sina njenog pohodio.

A njih dvoje bijahu na pragu smrti
jer im je zbog suše glad zaprijetila.
Imali su samo malo brašna i ulja,
i zbog toga je jako žalosna bila.

Ilija tad čini čudo i umnoži hranu.
Nije to poučna priča već istina prava,
a još veće čudo čini kad joj umre sin,
ona Iliju zove i on njega oživljava.

Čuda su potvrda bila o Božjem poslanju,
zato je Ilija bio Božji prorok na glasu,
a ovdje i Isus susreće udovicu u boli
i nailazi baš u tom žalosnom času.

Zar Isus u ovoj majci i svoju majku ne vidi
koja će uskoro ostati bez Sina svog?
On nadu želi dati gdje nade nema,
jer tamo gdje je smrt život daje Bog.

On, Vječna Očeva Riječ,
koja iz mrtvih ljude vraća
i danas je Živ
i danas je jači
od svih naših nedaća.

Komu da idemo,
kad je On onaj koji je Put
Život naš i Istina?
Pa i onda kad se čini
da nade više nema,
kao kod udovičina sina.

Isuse, ti si Bog,
al bez sućuti nisu
za ljudske boli.
Ti imaš vlast
ali i srce
koje voli.

Nikakav vođa
nikakve religije
nikada nije takav bio.
Nikakve riječi ko tvoje
nikava djela ko ona
što Ti si ih činio.

Pogledaj danas
na sve oni koji
su bez nade.
Neka znaju da Ti si Bog
koji svemu razlog
najbolje znade.

Neka znadu svi oni
kojim suze teku
da Ti si Bog
koji voli.
Neka nam je svima
čvrsta vjera u život vječni,
gdje nema više suza
ni jauka, ni boli.

Marijo, majko Božjega Sina
kojeg si gledala
kako umire na križu
kako u boli izdiše.
Budi majka naša
i majkama svim onim
što za sinovima svojim
suze gorke liše.

Jedne je subote Isus naučavao
u nekoj sinagogi. Lk 13,10
(I bolesni su ga tamo mogli sresti)
I eto žene koja je osamnaest godina
imala duha bolesti.

Bila je zgrbljena i nikako se
nije mogla uspraviti ta žena. 11
Kad je Isus opazi dozva je i reče joj:
“Ženo, od svoje bolesti
sad si oslobođena!” 12

I položi na nju ruke
a ona se odmah uspravi
i poče Boga slavit. 13

Nadstojnik sinagoge,
kad je Isus u subotu izliječio
govoraše mnoštvu, zlovoljan:
“Šest je dana u koje treba raditi!
U te dakle dane dolazite
i liječite se, a ne u subotnji dan!” 14

“Licemjeri!”
Odgovara Gospodin –
“Ne driješi li svaki od vas u subotu
svoga vola ili magarca od jasala svoga
da ga vodu vodi. 15

Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu,
koju evo osamnaest godina
Sotona sveza,
Nije li je trebalo u dan subotnji
odriješiti od tih veza?” 16

Na te njegove riječi postidješe se
svi oni koji su mu se protivili,
a sav se narod radovaše
zbog svega čime se On proslavio
(jer oni su se tomu divili.) 17

Sedmi dan je
sveti dan.
Dan molitve i odmora.
Bog je taj dan posvetio
i zato se Božjim
držati mora.

Sedmi dan je bio
subota
u ono vrijeme
dok Uskrsa još nije bilo.
Taj dan misli su bile
usmjerene k Bogu,
i nije se radilo.

Ljudi su se okupljali
u sinagogi.
Kao onda kad Isus ozdravi
bolesnu ženu.
Onaj koji dođe pobijediti
Sotonu i bolest i smrt
oslobađa i nju,
uništava bolest njenu.

Onaj koji je pobjedio
Sotonu i danas je živ,
U crkvi ga nedjeljom
vjernik traži.
U taj dan
On želi biti
od svega nam draži.

U taj dan nas traži
Onaj koji s Neba silazi
da sebe dade
za nas,
u taj dan On želi
da i mi tražimo Njega
i duše svoje spas.

Pa ipak toliko je zgrčenih
među nama
nad svoje obaveze
i toga dana.
Kao da živimo samo
za ovu zemlju
i kao da nam treba samo
za tijelo hrana.

Isus u onaj sveti dan
u sinagogi
čini čudo ozdravljenja,
ali također
licemjere kori
jer za dobro nisu
njihova htijenja.

U taj dan, u Božji dan
ne budimo i mi
kao oni
koje Isus kori.
Jer, na kraju, za koga je
to što radimo, ako ne
za Onog koji nas stvori?

Bog nam dobro želi
kao Otac dobar
i hoće da njemu dajemo
sve svoje probleme.
Njemu pripada
i čovjek
i čovjekovo vrijeme.

Kako bi dobro bilo
svetost vratiti
svetoj nedjelji.
Kako bi dobro bilo
obiteljski na misi biti
prema Božjoj želji.

Kako bi dobro bilo
kad bi Bog opet imao
prvo mjesto.
A ne shoping,
niti utakmica,
ko što se događa često.

Kako bi dobro bilo
da u taj dan svi imaju
dan odmora
od obaveza svih.
Da u obitelji budu
obnovljene duše
i da Bog povezuje njih.

Kako bi dobro bilo
da u taj dan zgrčenih nema
nad svakodnevnim poslovima.
Da se vrijeme daruje
susretima,
Bogu i svojim bližnjima.

Bože, Oče naš,
za sebe si nas stvorio.
za Tebe nek bude i rad
i odmor što nam treba.
Nauči nas da znamo stati
sa svime što činimo
i svrnemo svoj pogled
put neba.

Isuse, Ti si rekao:
„Dođite k meni svi vi koji ste
umorni i opterećeni
i ja ću vas okrijepiti!“
Daj da se sjećamo toga
osobito u nedjeljni dan,
jer Ti želiš naša snaga biti.

Duše Sveti,
Duše naših duša,
Ti nam daji nadahnuće.
Nek s Tobom bude
i nedjelja naša,
ustajanje naše i usnuće.

Kad se Isus, Petar, Jakov i Ivan
vrate s brda k učenicima (Usp Mk 9, 2-13)
ugledaše oko njih silan svijet
i pizmoznance u raspravi s njima. (14)

Čim ono mnoštvo
Isusa ugleda
pohrli k Njemu s pozdravima 15
a on ih upita:
što to putem raspravljate s njima? 16

Netko iz mnoštva mu odvrati:
„Učitelju, dovedoh ti svoga sina
koji nijemoga duha ima.17
Gdje god ga ugrabi
on se pjeni, koči se
i škripi zubima.“ 18

Da ga istjeraju
Tvojim se učenicima obratih
ali ni oni ga ne mogahu
istjerati. 18

On im odvrati:
„O rode nevjerni.
Dokle mi je s vama biti?
Dokle li vas podnositi? 19

Dovedite ga k meni!“ 19
Reče Isus i oni ga dovedu.
(i umjesto pred učenicima sad će
pred Isusom biti)
Čim zloduh ugleda Isusa
potrese dječakom
i on se stane valjati i pjeniti. 20

Isus ga upita
„Otkad se dječaku to događa?“
(Koliko vremena imade?)
On reče: „Od djetinjstva. 21
Da ga upropasti
i u vatru i u vodu ga baciti znade. 22

Nego, ako što možeš
Pomozi nam,
Imaj s nama samilosti!“ 22
A Isus (kad to čuje)
Odgovori: “Što ako možeš?
Sve je moguće
Onom koji vjeruje.“ 23

Dječakov otac
(u žalosti svojoj)
brže povika:
“Vjerujem!
Pomozi nevjeri mojoj!” 24

Vidjevši da svijet odasvud grne,
Isus je nečistomu duhu
zapovijed dao:
„Nijemi i gluhi duše,
Ja ti zapovijedam, iziđi iz njega
i da više nisi u nj ušao!“ 25

Zloduh na to zaviče,
žestoko strese dječaka
te iziđe,
a on osta kao mrtav
te su mnogi govorili da je umro. 26
No Isus mu tad priđe

dohvati za ruku
onog koji pade,
podiže ga
i on ustade. 27

Kad Isus uđe u kuću,
upitaše ga učenici nasamo:
„Kako to da ga mi
ne mogosmo izagnati?“ 28
Ovaj rod se ničim drugim
ne može izagnati
osim postom i molitvom!
– Isus im odvrati. 29

…

Jedna od najvećih zamki sotone,
najvećeg neprijatelja Boga,
jest uvjeriti ljude da ga nema
a evo dokaza o postojanju Zloga:

Opsjednuća. U Isusovo vrijeme
nije tih slučajeva malen broj bio.
A prije Isusa nije bilo čovjeka
koji bi Zlom duhu što zapovjedio.

Vlast nad zlim duhom nije bila
u rukama ljudi, već kod Boga,
i anđela Božjih.
Samo oni su mogli tjerati Zloga.

A onda dolazi Isusovo vrijeme.
I On čini nešto neviđeno prije.
Još k tomu i apostolima daje
tu moć koje se ranije vidjelo nije.

Isus to može, jer je Bog,
On ima vlast, on ima moć,
S njim Božje Kraljevstvo tu je,
kraljevstvo koje nikad neće proć.

Ipak, poslanje samo učenicima
nekad nije bilo dosta.
A ono što oni tu dodati mogu
jest molitve više i više posta.

Zao duh i danas ima silnu moć
i opsjednuća ima gdje se očituje,
stoga Crkva određuje egzorciste
i Mihalea svetog arkanđela štuje.

Crkva i molitvu i post preporuča
no danas se o postu malo čuje.
Ugodnost i lakoća, to se traži.
Sve za tijelo. A duša osljepljuje.

A mi smo bića koja imaju dušu
bića koja nikad neće umrijeti,
Tijelo je to koje umire, duša ne,
ona i nakon smrti nastavlja živjeti.

Nema tog čovjeka kojem možeš reći:
Ti nemaš dušu, imaš samo tijelo!
Ne. Svatko je duša, prije svega,
i još od začeća mi smo Božje djelo.

Tijelo je ono po kojem duša naša
može ljubav dati Bogu i bližnjemu,
Tijelo je naše za uskrsnuće stvoreno
i Bogu treba zahvaljivat na njemu.

Mi smo ipak ono što nam je u duši,
po duši se čovjek pred Bogom mjeri,
anđeli nismo i grešni smo ljudi,
a ima i ljudi, na žalost, poput zvijeri.

Ima ih i koji se klanjaju Sotoni,
koji su odlučili biti njegove sluge,
u zamjenu za vlast, za moć, za slavu,
oni su spremni uništiti druge.

Na strani Zvijeri su oni što nazivaju
dobrom – ubojstva i sramotna djela.
Ohole se, Zlog uzdižu, Bogu prkose.
Gdje će im duša? Gdje ohola tijela?

I što tu vjernici učiniti mogu?
Što kad je Zlo tako uzelo maha?
Ukazivati na zlo, moliti, postiti,
i na Božjoj strani biti, bez straha.

Odreći se sotone i njegovih djela,
ispovjedati vjeru u pravoga Boga,
Tražiti pomoć Gospe i svetih u nebu,
tražiti zaštitu anđela, čuvara svoga.

Bože, Stvoritelju anđela i ljudi,
Tebi kojem vjerna duša služi,
dok traje ovaj rat za duše,
Ti nad nas moćnu ruku pruži.

Isuse, Božji Sine, koji imaš moć
zapovijediti Zlomu, da odlazi,
budi uz svakog tko Tebe moli,
tko tebe prizna ti na njeg pazi.

Duše Sveti, goste naših duša,
Ti vladaj u hramu naših tijela,
nadahnjuj nas da u Tebi budu
naše misli, riječi i djela.

Marijo, Majko naša,
I tebe molimo krunicom svetom,
brani nas od Zloga koji vreba
i duše krade harajući svijetom.