Kad se Isus
približavao Jerihonu,
neki slijepac sjedio kraj puta
i prosio. (Lk 18,35)
(U osluškivanju kako svijet gazi.)
Čuo je gdje prolazi mnoštvo,
pa se raspitivao se što je to. (36)
Rekoše mu:
„Isus Nazarećanin prolazi.“ (37)

Tada on povika:
„Isuse, Sine Davidov,
smiluj mi se“ (38)
Oni ga sprijeda ušutkivali,
ali on je još jače vikao:
„Sine Davidov,
smiluj mi se!“ (39)

Isus se zaustavi i zapovijedi
da ga dovedu k njemu.
(jer slijep je pa ne može sam)
Kad se on približi, upita ga: (40)
“Što hoćeš da ti učinim?”
A on će:
“Gospodine, da progledam!“ (41)

Isus će mu: „Progledaj!
Vjera te tvoja spasila!“ (42)
I progleda on časa tog.
Uputi se tad za njim
slaveći Boga svog. (43)

(Oči nekoć slijepe
sad vidjeti mogu!)
Sav narod koji to vidje
dade hvalu Bogu. (43)

…

Slijepac onaj kad ču
da Isus će blizu proći
ne oklijeva vikati jako
i blizu mu želi doći.

On vjeruje zato i viče
da ga Isus može ozdraviti
Vjeruje da i slijepac može
u tren novi čovjek biti.

A ljudi kad čuju slijepca
kako viče i Isusa traži
oni mu govore da šuti,
nikog nema da ga snaži.

Al Isusa njegov vapaj ganu
On u glasu vjeru prepoznaje,
On nije kao oni ljudi,
On ne ide dalje nego staje.

Što hoćeš da ti učinim?
Isus njega lijepo pita
kao da to ne znaju svi,
kao da se to iz lica ne čita.

Isus želi da on kaže želju
da izusti svoju moblu naglas,
da tako prijateljstvo započne
s Onim tko je Bog i naš Spas.

„Gospodine, da progledam!“
siroti čovjek Isusa prosi.
Isus mu kaže: „Progledaj!“
i zdravlje mu u tren donosi.

Isus pokazuje još pred svima
da mu je vjera njegova mila,
jer ko što često reći zna
reče: Vjera te tvoja spasila!

I uslišan je čovjek onaj
što za Isusom molbu viče
sad ga više ušutkat ne žele,
sad on sretan Bogu hvalu kliče.

I dok gledamo taj prizor
Bartimeja koji ozdravlja,
Bog to i pred nas danas
primjer čvrste vjere stavlja.

On želi da vjeru imamo,
On želi da mu kažemo želje,
On želi da se ne bojimo ljudi
On nam želi dati veselje.

On zna da svi mi danas
slijepi znamo biti, iako zdravi,
jer duše naše ne vide dobro
koji je put krivi, a koji pravi.

On želi da pitamo Njega
da nam On prosvjetljenje da,
jer dileme naše nitko kao On
nitko muke naše kao On ne zna.

On zna da živimo u vrijeme
kad je vjere u Njega sve manje
al On nam želi dati oči vjere,
i da u Njega imamo pouzdanje.

On zna da nas ovaj svijet
stalno u neke zamke stavlja
i odvući nas želi od Onog
koji sigurnim putem upravlja.

On zna da je i grijeh taj
koji zamagljuje ljudima vid
da ne vide više što je zlo
i da izgube osjećaj za stid.

I zato On želi i nama danas
ko slijepcu onda zdravlje dati
izliječiti sve naše sljepoće
i Prijatelj biti koji nas prati.

Isuse, nama trebaju oči vjere,
da Tebe u životu prepoznamo
da vidimo kako nam nisi daleko
kao Promatrač s Neba samo.

Isuse, nama trebaju oči vjere
da Te vidimo na Oltaru
jer je Kalvarija Tvoja opet tu
u tom naprocjenjivu daru.

Isuse, nama trebaju oči vjere
da Te vidimo u svojoj braći.
U sestrama, u najbližima našim, 
očima vjere Tebe možemo naći.

Isuse, nama trebaju oči vjere,
da Te nađemo u srcu svom,
jer ti želiš Gospodar naš biti
i ljubavlju svojom grijati dom.

Isuse, budi naše Svjetlo,
da ne budemo slijepci u duši.
Pomozi nam da vidimo bolje
što nas gradi, a što nas ruši.

Isuse, budi naše Sunce,
daj nam zrake milosti svoje,
čuvaj nas od onih koji traže
kako da nas od Tebe odvoje.

Isuse, Sin Božji,
smiluj se i pomozi nama!
Teško je ovo vrijeme za vjeru
al ti nikog ne ostavljaš sama.

Marijo, Majko Isusova,
Budi naš uzor i svijetionik
Kad ne vidimo što ni kako
neka nam krunica svijetli
i tvoj sveti lik.

Neka svatko od nas Bogu
služi svaki dan sve bolje
i u molitvi od tebe uči
puteve Njegove volje.

Nakon pogubljenja Ivana Krstitelja
i do Isusa će glas o tomu doći.
On tad ode na drugu stranu mora
da bi bio u samoći. (usp Mt 14,1-12; Iv 6,1; Mt 14,13)

Kad je otišao u osamu
bila je Pasha, blagdan židova.
Dočuo je narod gdje je Isus
pa pohrli pješice iz gradova. (usp Mt 13,1)

Silno mnoštvo ga je slijedilo
jer su gledali znamenja na bolesnima.
A Isus se bio uspeo na goru
i sjedio tamo sa svojim učenicima. (Iv 6,2-3)

Kad On uziđe vidje silan svijet,
o Kraljevstvu Božjem kaza im riječi,
jer se sažali nad njima,
a koji bolesni bijahu njih izliječi. (Lk 9,11)

Dan bijaše na izmaku
i dvanaestorica mu s riječima pristupe:
„Pust je ovo kraj i već je kasno.
Otpusti svijet nek ode
i nek hrane kupe.“ (usp Lk 9,12; Mt 14,15)

No On im odgovara:
“Podajte im vi jesti!”
(a to ih iskušava samo)
Kažu mu: “Da pođemo i kupimo
Za dvjesto denara kruha pa im damo?” (Mk 6,37)

Isus je znao što će učiniti
a ipak Filipa kuša
pa će ga upitati:
“Gdje da kupimo hrane
da svi oni mogu blagovati?” (Iv 6,5-6)

Odgovori mu Filip:
“To ne bi bilo dosta
da svaki nešto malo dobije.”
A kaza mu Andrija:
„Ovdje ima dječak
koji ima pet kruhova i ribe dvije.“ (Iv 6,7-9)

“Ali, što je to za tolike?”
Isus zapovijedi da ljudi posjedaju.
I posjedaše oni po travi,
Po sto i po pedeset se razvrstaju (Mt 14,19; Mk 6,40)

Posjedaše dakle muškarci
njih oko tisuća pet
A onda će Isus
kruhove ječmene uzet. (Iv 6,10-11)

Izreče zahvalnicu
pa razdijeli
onima koji su posjedali.
A i riba. Koliko su htjeli. (Iv 6,11)

A kad se nasitiše
reče Isus učenicima tada:
“Skupite preostale ulomke
da ništa ne propada!” (Iv 6,12)

Skupili su dakle
i napunili dvanaest košara cijelih
što od ječmenih kruhova ostade
onima koji su jeli. (Iv 6,13)

Kad su ljudi vidjeli znamenje
što ga Isus učini (otkud mu moć?)
Rekoše: “Ovo je uistinu Prorok
koji ima na svijet doć.” (Iv 6,14)

Kad Isus spozna da kane doći
pograbiti ga i zakraljiti
povuče se u goru, ponovo,
gdje će posve sam biti. (Iv 6,15)

…

Isus se htio odmaknuti od gužve
i sa svojim učenicima biti.
Na samo im htjede govoriti,
al od mnoštva se može se skriti.

Ljudi su željni Njegove blizine
željni su Njegove Riječi,
a čuli su i da čuda čini
i da mnoge bolesne liječi.

A što će biti toga dana
nitko od njih ni ne sluti.
Mnoštvo je već gladno,
al Isusa sluša
sve dok On sam ne ušuti.

Veća je bila duhovna glad
pa su htjeli slušati.
Propovijedanje satima
njima nije bilo dugo.
I nisu znali da će čudo kušati.

I ovdje Isus podsjeća na Mojsija
u one davne dane
kad pred njim je narod,
u slobodi,
ali nema hrane.

Mojsije tad moli Boga
da za njih On učini nešto
s visina.
I Bog im hranu obeća.
I padala je mana s neba
četrdeset godina.

Mana je bila čudo
koje samo
pokupiti trebalo.
I jeli su i nasitili se,
i nikom nije bilo malo.

Bog se brine.
Žao mu je naroda
koji se njegovim zove.
A u Isusovo vrijeme opet
eto kruha u izobilju,
eto mane nove.

Kruh se čudesno umnaža
u rukama Isusovim,
u apostolskim rukama.
I Isus tu djelom naviješta
čudo Ljubavi
što se na oltaru slama.

“Dajte im vi jesti!” –
reče Isus njima.
Al kako? Oni sami od sebe
nemaju tu moć.
Baš kao niti za oltarom.
Isus će tu po riječima svojim
čudesno doć.

“Dajte im vi jesti!” –
Nije pozvao žene
i nije njima tu moć dao.
Apostole želi da budu
Njegove svete produžene ruke,
da budu slika Onog koji ih je zvao.

Narod Božji i danas bi htio
kao narod nekad,
susresti Isusa živa.
U svećenicima svetim
i u Hostiji posvećenoj
jer tamo se On i danas skriva.

I danas on želi apostole nove:
svećenike, misionare
apostole Njegova Duha.
One koji će najprije
slušati Riječ, a onda
dijeliti Isusa
pod prilikama Kruha.

Čuda su to velika:
čudo mane u pustinji,
čudo umnažanja kruha,
čudo Isusa na oltaru.
Nisu to metafore samo,
kako bi htjeli neki
Bogu nezahvalni
na Njegovu daru.

Bog je oduvijek
uz narod svoj bio.
I bit će do sudnjega dana.
Svima koji vjeruju u Njega
On hranu daje
i On, Život, biva Hrana.

Bože, Oče naš,
koji si Izraecima manu dao,
Već tada si Ti
sve pustinje svijeta znao.

Već onda si znao
naše pustinje i naše gladi
i svakog pojedinog od nas.
I onda kad Sina si poslao
da narodu hrana bude
da bude Spas.

Već onda si nas znao
i u punini vremena dao
najviše što si mogao dati:
Isusa, Sina Svog.
Kad bi Ga barem
svi upoznati htjeli,
i priznati u vjeri: On je Bog.

Isuse, Božji Sine,
koji si govorio na gori,
hranio Riječju, liječio ljude
i čudesno umnažao kruh.
Nek je Tebi hvala
koji jedan jesi Bog
u osobe tri:
Otac, Sin i Sveti Duh.

Klanjam Ti se Bože
jer klanjanje pripada
samo Tebi.
Jer si Bog.
Budi mi blizu
uvijek.
Budi srce
srca mog.

Isus im je o suboti lekciju dao.
Vidjevši kako se protiv njega rote
podsjetio ih je na Stari zavjet i rekao
da je Sin Čovječji Gospodar subote. (usp Mt 12,1-8)

OZDRAVLJENJE U SUBOTU

Otišavši odande
dođe u njihovu sinagogu, (Mt 12,9)
gdje će čovjek s usahlom rukom biti.
Oni upitaše Isusa
da bi ga mogli optužiti:
“Je Ii dopušteno subotom liječiti?” (10)

On im reče: Tko to od vas
ako ima jednu ovcu, samu,
ne bi subotom izvadio nju
kad bi mu upala u jamu? (11)

A koliko je čovjek vredniji od ovce!
(Makar svijet vrijednosti mijenja.)
Tako slobodno je subotom
Činiti dobro!” – (12) (kaže Isus,
a onda čini čudo ozdravljenja.)

Tada reče čovjeku
da ruku ispruži.
On ispruži ruku
i ona mu zdrava bi. (13)

A farizeji iziđoše
(dobro njih ne zanima,
u bijesu svom stiskaju zube)
i održaše vijećanje protiv njega
kako da ga pogube. (14)

Kad im je Isus pričao kod klasja
slika Davida u sjećanju bila je živa,
a sad im priča o ovci jednoj
i zloću srca njihova im otkiva.

Ti ljudi koji se čvrsto zakona drže
Isusa žele uhvatit u riječi
da kaže nešto krivo, da ga optuže,
a ne zanima ih čovjek koga liječi.

Ne zanima ih čovjek
a ni Isus. Ni otkud njemu moć?
Ne pitaju se za istinu pravu
već o smrti njegovoj pričat će poć.

Eto. Takvi su farizeji.
Dok Isus čini dobro i liječi.
Oni ga ubiti žele je rim nije stalo
do Istine, do Njegove Riječi.

A koliko je čovjek vredniji od ovce?
Ta i sam Bog je čovjekom postao.
Pa ipak, životinjama se ugađa često
a čovjeka čovjeku nije žao.

Ljudi ubijaju ljude.
Ništa čudno, ako i Boga ubiti žele.
I dok su naizgled za dobro
oni se pravom Dobru ne vesele.

Čovjek usahle ruke, kao iz jame,
pruži Isusu svoju usahlu ruku.
Vjeruje u Isusove riječi
i da On želi uzet njegovu muku.

I Isus uzima. Uzima njegovu nemoć
I daje da mu ruka opet zdrava bude.
Onaj isti koji kasnije u nemoći bi
s rukama raspetim na križu, za ljude.

U subotu, za židove sveti dan,
mrtvo tijelo Isusovo bi. I ruke.
Dan počinka. On počiva.
U grobu. Nakon strašne muke.

U nedjelju, za kršćane sveti dan,
Živo tijelo Isusovo bi. I ruke.
Dan uskrsa. On živi.
Najveće čudo je tu.
U tišini. U zoru. Bez buke.

Isuse dobri, hvala Ti
za svaku bol koju si za nas podnosio!
Ne samo dok si visio na križu
već i dok ti je farizej neki prkosio.

Isuse, hvala Ti
što si u nemoćima bio Spas.
U nemoćima našim i danas
Ti možeš liječiti nas.

Ti si Bog. Sve je u Tvojoj ruci.
Ti znaš što je za nas najbolje.
Daj da u boli znamo biti
dionici Tvoga križa
i Očeve svete volje.

(14) U Hramu nađe prodavače
volova, ovaca i golubova
a gdje sjede nađe tu i mjenjače.

(15) I načini bič od uža što ga uzima
te ih sve istjera iz Hrama
zajedno s ovcama i volovima.

(16) “Nosite to odavde!”
reče prodavačima golubova
„I ne činite od kuće Oca mojega
kuću trgovačku!“ – riječ je Njegova.

(17) I sjećanje učenika na Pismo gleda
i sjetiše se da je pisano:
„Revnost me za Dom Tvoj izjeda!“

(18) Nato se umiješaju židovi
pa će mu kazati:
„Da to smiješ činiti
koje nam znamenje možeš pokazati?“

(19) Odgovori im Isus,
na to ne šuti:
„Razvalite ovaj hram
i ja ću ga u tri dana podignuti!“

(20) No židovi će opet pitanjem na njeg ići:
„Četrdeset i šest godina se gradio ovaj Hram,
a ti da ćeš ga u tri dana podići?“

(21) No, oni ne razumiješe toga,
jer on je govorio
o hramu tijela svoga.

(22) Pošto uskrsnu od mrtvih
prisjetiše se učenici njegovi
da je to htio reći te povjerovaše Pismu
i besjedi koju Isus reče na dan ovi.

(Prema Iv 2, 13-22)

…

Od Pashe većeg blagdana nema
za židovski narod
kad se sve na veliko sprema.

Dan je to u kom se narod sjeća
kako ga Bog izbavi iz ropstva
dugog četiri stoljeća.

Preko Mojsija je onda more otvorio
čudesima mnogim
o sebi progovorio.

Taj Bog silni što more isuši
jedno je s onim u hramu
što prodavačima stolove sruši.

Duh Sveti je i u karanju tom
jer za molitvu je načinjen
taj hram Božji, taj Očev dom.

Kakva li prizora i neočekivana Gosta
koji se usudi toj svjetini
glasno reći: „Dosta!“

Bič on pravi i udara njime
oko njega sve zviždi, sjeva
dok hram on čisti u Božje ime.

Mjesto molitve tu on bičem stvara
a krivci se boje i ko miševi bježe
jer u njem vide moćnog Poglavara.

Koja je prva svrha blagdanskog slavlja
Isus ovdje bičem poučava
i molitvu na prvo mjesto stavlja.

A što je s našim slavljima blagdana?
i koje mjesto zauzima Bog
toga svetog dana?

Crkva je danas naš prostor sveti
za molitvu napravljena
da se čovjek tu Bogu posveti.

I dok Isus tiho iz svetohraništa gleda
mnogi tud prođe kao kroz kino
i niti mu riječi molitve ne da.

Važniji je tu ponekad dirigent neki
leđima okrenut Onom koji Jest
kao da ga nema il je stranac daleki.

Ni slike ni kipovi više često
na molitvu ne potiču baš
i kao da sve stavlja na krivo mjesto.

I propovjednici ga često zaobići znaju
s lažnom religijom dodvoravanja vlasti
umjesto da evanđelje cijelo naviještaju.

A katkad je crkva izložba tjelesa,
leđa, nogu, grudiju, ramena, …
ne mareć za Prisutnog Boga s nebesa.

Ja jesam koji jesam – tu je u crkvama
prije Mojsija on jest i prije Abrahama
al tako ga se često ostavlja sama.

I u ono veliko blagdansko vrijeme
umjesto da se razgovara s Njim
u crkvi su razgovori na svakakve teme.

Taj šušur, taj metež, mnoge privuče,
kupuje se, prodaje i na vratima Crkve
i lako to pažnju od Boga odvuče.

Novac šuška, trgovci se smješe
bit će para, blagdani su,
tako jedni druge tješe.

A ima li tu i posvećenih Bogu
koji u blagdanima priliku gledaju
da se kako okoristiti mogu?

I tko to danas mjesto molitve kvari
i brine se više za zemaljske
nego za one Božje stvari?

Tko to od svetog nesveto radi
ne mareć za Onog koji Jest
nekom svom bogu tamjanom kadi?

Tko to danas Isusa u hramu vrijeđa?
i da On zađe po crkvama našim
čija bi od biča nastradala leđa?

…
Isuse, Očev ljubljeni Sine
kako li si strog u hramu bio
kao da milosrđe posve tu umine.

Tu gledamo i Tvoje pravedno lice
i dok se mi ponašamo kao da nisi
anđeli pred Tobom padaju nice.

Milosrđe Tvoje traje dok smo živi
al onda dolazi i trenutak pravde
i vidjet ćemo jasno koliko smo krivi.

Kao Suca vidjet će te svako
I zaslužuje li raj
Il čistilište ili pako.

Ko zna što u onaj dan čeka i nas
udarci od biča Pravde,
ili pak u Milosrđu Božjem  spas.

Pravdi Tvojoj nitko neće umaći
pa i onog tko ne vjeruje u te
Ona će ga tamo na sudu naći.

Ne daj da se u nemar uljuljamo
ne gledajuć čemu si nas Ti učio
već daj da se na molitvu damo.

Dom molitve nek nam i srce bude
u blagdane i u obične nam dane
nek nam oči Tvoje milostivo sude.

Marijo, majko, mi se molimo i tebi
da se za nas ti zauzmeš
da u zamke Zloga mi upali ne bi.

Pomozi nam da ugodimo Tvome Sinu
i sve više i molitvom upoznajemo
Put, Život i Istinu.

I Isusova majka bila je tamo. (1)
A na svadbu je bio pozvan i Isus.
I njegovi učenici bili su onamo. (2)

Kad je vina počelo nestajati
dođe Isusu njegova majka
„Vina nemaju“ – ona se Njemu obrati. (3)

I kaže njoj Isus, Spas:
„Ženo, što ja imam s tobom?
Još nije došao moj čas.“ (4)

Poslužiteljima će tad njegova mati:
„Što god vam rekne učinite!”
(I oni će se odmah na posao dati.) (5)

Bijaše ondje za čišćenje židovima
šest kamenih posuda,
a svaka od po dvije do tri mjere ima. (6)

“Napunite vodom posude te!”

reče Isus poslužiteljima
I do vrha oni napune sve. (7)

Reče im dalje: „Zagrabite sada
i nosite ranatelju stola.“
Oni odnesu tada. (8)

Kad okusi vodu što posta vinom
A nije znao otkud dobre kaplje ove –
Znale su sluge koje zagrabiše vodu –
Ravnatelj stola zaručnika pozove. (9)

I kaže mu: „Svaki čovjek stavlja na stol
dobro vino najprije
A ono gore kad se čovjek ponapije,
a u tebe se dobro vino sve do sada krije. (10)

Tako u Kani Galilejskoj
Isus prvo znamenje napravi.
I povjerovaše u nj učenici njegovi
kad im se tu očitova u slavi. (11)

Nakon toga odu u Kafarnaum
Isus i oni što su mu kao braća znani
S majkom i učenicima skupa
i ostanu tamo nekoliko dana. (12)

(Prema Iv 2,1-12)

Najpoznatija svadba to je bila,
u Kani, onog čudesnog dana
gdje se i Gospa s Isusom uputila.

Nije to bilo kraljevsko vjenčanje
već dvoje koje ljubav veže,
a ne neko veliko imanje.

I kad nasta zabrinjavajuće stanje,
kad vina nesta Gospa sve vidi
pa Isusu to daje na znanje.

Za zaručnike želi blagoslov svog Sina
i da se u veselju združe tog dana,
a ne da dan pamte po manjku vina.

Zar Sin njoj može ne uslišit želju?
Protivi se naizgled da započne čuda
al čini to – i biva uzrok veselju.

Od obične vode vino najbolje pravi
i njegovi učenici svjedoci su toga
i kakvog Učitelja tu imaju u slavi.

Tu vjenčanje nije tek zabava noćna,
tu je ženidba po volji Božjoj bila
pa je i molitva stoga bila tako moćna.

Koji Gospinu zaštitu u životu žele,
oni se trude ugađati Bogu
a Bog će im onda i dati – da se vesele.

A kad godine i zaljubljenost prođu,
kad veselje utihne i teškoće porastu
kad bolesti i nemoći dođu

koji se zaista vole neće odustati
njima je sveto ono dano obećanje,
u dobru i zlu jedno uz drugo će stati.

I kad bolest zavlada i predugo traje,
kad od zaljubljenosti nestane traga
kad svijet ih uče da slijede osjećaje

koji se zaista vole neće odustati
znaju da je ljubav od osjećaja više
i da ih Bog svojom pomoću prati.

Skupa u dobru i zlu! – sveta su obećanja,
koji se zaista vole znaju što to znači,
i obnavljaju u srcu zavjete s vjenčanja.

Dok ih smrt ne rastavi – riječ su dali
u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti,
pred Bogom su svečano obećali.

I dok im drugi ljubav uništiti žele
Bog će im dati snagu koja treba
ako s Njim oni svoje brige dijele.

I dok svijet ih uči da samo guštaju,
da planiraju možda samo jedno dijete,
oni svoje planove Bogu prepuštaju.

No za mnoge koji se kršćani zovu
i troje djece već je puno
i ne pitaju se za želju Isusovu.

A On ne želi da se čovjek boji
života kog mu On povjeriti hoće
niti da planove bez njega kroji.

A znamo i sami što se danas događa,
da se malo gleda na Božje želje
i umjesto djece sebičnost se rađa.

Lukavo je sotona već mnoge zaveo
da priznaju i gay-brak
i na otpad od Boga ih naveo.

Lukavo se izokreće što Bog odredi
pa je stvar izbora jesi muško il žensko
ni zakon prirode više ne vrijedi.

Tamo kod prvog para
u raju, Bog dvoje ljudi
od jednog stvara.

I blagoslovi onaj par
muško i žensko
što jedno drugom postadoše dar.

I zapovijed im dade svetu
da postomstvo dadu
ko bogatstvo ovom svijetu.

Želio je Bog da on i ona
slika njegove ljubavi budu
al njih dvoje prevari sotona.

A Bog već tad ima svoj plan
u sveznanju svom već vidi
tko će njemu biti poslušan.

Jedna žena koja nema grijeha
za sve one što Spas čekaju
bit će prava utjeha.

I eto ta Žena i eto taj Spas
na svadbi znanoj u Kani
tu su radi njih, al i radi nas.

Tu su da blagoslov svoj daju
onima koji blagoslov traže,
da pomoć njihovu uza se imaju.

Tu su da s njima radost dijele
da znak ljubavi budu
to im oni od srca žele.

Gospe, Majko i naša i Zagovornice,
u potrebama našim
ni od nas ne krij svoje lice.

Ti izmoli za nas ono što nam treba
i daj da kušamo već sad
na zemlji komadić Neba.

I prije neg pozivamo za stol ljude
nek Sina Tvog u molitvi zovemo
da nam dragi Gost bude.

On i veselje s nama dijelit želi
i ne mora se smijat glasno
da bi znali da s nama se veseli.

Isuse, Ti si bliz svakoj dobroj želji
usliši nas i budi
temelj naših obitelji.

Primi naše veselje i naš znoj
sve ono što planiramo i radimo
neka bude – uz blagoslov Tvoj

Primi Isuse plodove našeg truda
i nek blagoslov Tvoj u životu našem
na Tvoju slavu čini čuda.

Spazi dvije lađe, a to se Šimunova nađe,
pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja.
Tu sjedne i poče poučavati mnoštvo iz lađe. (2-3)

Kad propovijed njegova minu
On Šimunu reče: „Baci mreže za lov!
Izvezi na pučinu!“ (4)

Odgovori Šimun: „Učitelju,
trudili smo se svu noć!
Ništa ne ulovismo,
ali na Tvoju riječ
opet ću mreže baciti poć!“ (5)

Učiniše tako i gle –
sve ribe uhvaćene gdje bi stale?
Bijaše ih veoma mnogo,
skoro im se mreže razdirale. (6)

Mahnuše drugovima na lađi drugoj
da im pomoć dođu izvuć ribu onu.
Oni dođoše i napuniše obje lađe,
što umalo im ne potonu. (7)

Vidjevši to Šimun Petar
do Isusovih nogu pade.
Grešan sam čovjek Gospodine!
Idi od mene! – govoriti stade. (8)

Zbog lovine riba što su ih ulovili
bijaše se zapanjio on
i svi koji su s njime bili. (9)

A tako i Zebedejevi sinovi,
Jakov i Ivan, drugovi Šimunovi.

Isus reče Šimunu tada
„Ne boj se!
Lovit ćeš ljude od sada!“ (10)

Oni ostaviše sve, te zatim
izvukoše lađe na kopno
i pođoše za njim. (11)

(Prema Lk 5,1-11)

Narod k Isusu hrli da riječ mu sluša
a On na Šimunovu lađu sjeda,
i riječju svojom hrani mnoštvo duša.

Učitelj im nov i znatiželja gusta,
guraju se da bolje čuju
što govore ta božanska usta.

U ribolov duša ovaj Ribar kreće,
evanđelje im naviješta
i put do vječne sreće.

On, koji i mrtve od sna budi
po vodi je mogao hodat da je htio
al običnost tu voli i suradnju ljudi.

Lađa na vodi katedra je njegova
i toj vodi majka ga od sad predaje,
da putnik bude ispod nebeskog krova.

Ne zna Ona što ga sve čeka
al zna da On ići mora
i prati ga izbliza i prati izdaleka.

Zemlji Obećanoj on narod vodit želi
i na tom putu vođa je njihov
što brige njihove i radosti dijeli.

Umorne ribare pozivom iznenadi
i tu, za učenike svoje buduće
on čudesan ulov radi.

Zorna lekcija nad Galilejskom vodom,
o ribarenju novom na koje ih zove
i o posluhu što obilato rađa plodom.

I svatko je od nas dobio poslanje
da upozna svoju vjeru
i da drugima nosi to saznanje.

Uspjeh je u rukama Ribara s neba,
naše je samo da surađujemo s Njim
a On će čudesa činit ako treba.

Razni su načini i mjesta mnoga
gdje se može ribar duša biti,
gdje se može donositi Boga.

Od krizme nam to poslanje traje
da svoju vjeru svjedočimo hrabro
bilo riječju bilo primjerom što se daje.

I nema isprike kršćanima
za ne brigu oko besmrtnih duša
i svaki tu časnu odgovornost ima.

A oni koji svećenički red primaju
preko apostola, dalje, do danas,
i odgovornost veću imaju.

Ako su apostoli prvi njihovi uzori
Evanđelje će navještati hrabro,
I govoriti ono što Isus govori.

Ako od apostola prvih zagovor traže
onda se trude oko poziva svog
i ništa im od duša srcu nije draže.

Al ako im se srce za ovaj svijet veže
bit će im teško pred apostole stat
A pred Isusovo lice još daleko teže.

Ako je tko svećenik time spašen nije
i u čistilište i u pakao može doći
ako ne pomiren s Bogom mrije.

Zabluda je vjerovat u samo sretan kraj,
Zabluda i druge uvjeravat u to –
da svi ćemo jednom doći u raj.

Daj nam Bože svetih svećenika
u čijem srcu prebivaš rado
u čijem srcu živi Tvoja slika.

I dok svijet sebi svoje vođe bira
po školi, po stasu, po glasu… –
Ti nama daj svetih pastira.

Dok svijet viče parole u ime mira
a u stvari navješta Isusu rat
Ti nama daj svetih pastira.

Dok svijet igra kako vrag svira
i kompromise lako radi
Ti nama daj svetih pastira.

A i nas čuvaj od pritajene Zvijeri,
od toga da se suobličimo svijetu
i daj da sve više rastemo u vjeri.

Marijo Majko sviju apostola
daj da budemo uzrok radosti Tvoje
a ne da budemo razlog Tvoga bola.

(37)Kad su čuli slova ta
Za Isusom pođu njih dva.

(38)Isus se obazre i vidjevši da idu za njim
Upita ih: „Što tražite?“.
(Oni pred njim zapitani staše)

„Rabbi!“ što znači: „Učitelju!“
– “Gdje stanuješ?“ – upitaše
–
(39)

Reče im: ​

 „Dođite i vidjet ćete“​

​Bilo je tad oko deset sati.​

I pođoše oni​

I cijeli onaj dan tamo će ostati.​

(40) Jedan od ona dva koji su pošli za Isusom
Kad im je Ivan na njeg pokazao
Bio je Andrija, brat Šimuna
koji se kasnije Petar nazvao.

(41) On ode javiti bratu Šimunu, prije od sviju
Da je nađen Krist, Pomazanik:
Te mu reče: „Našli smo Mesiju!“

(42) Dovede ga k Isusu, a Isus
Nakon pogleda njemu upućena
Reče: „Ti si Šimun, sin Ivanov!
Zvat ćeš se Kefa!“ – to znači „Petar – Stijena“

(43) Sutradan Isus poći u Galileju želi.
Nađe Filipa i reče mu: Pođi za mnom!“
– Da put Njegov dijeli.
(44) Filip je iz Betsaide bio
Iz grada Andrijina i Petrova.
Nađe on Natanaela i javi mu
(45) Što je nova:

Našli smo onoga o kom su zapisana slova,
O kom je pisao Mojsije u Zakonu i prorocima:
Isusa iz Nazareta, sina Josipova.“

(46) Reče mu Natanael:
Iz Nazareta da može što dobro biti?“
„Dođi i vidi!“ – Filip će mu odgovoriti.

(47) Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu,
Pohvalu mu sprema
Te potom reče: „Evo istinitog Izraelca
u kojem prevare nema!“

Kaže mu Natanel:
Odakle me poznaješ!“
A Isus mu je na to odgovor dao:
„Vidjet te pod smokvom,
Prije nego li te je Filip pozvao!“

(49) A na te riječi ovo su riječi Natanaela:
„Učitelju, ti si Sin Božji!
Ti si Kralj Izraela!“

(50) Isus mu tad reče želeć da se sjeti,
„Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’
Vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!“

(51) I nadoda: Zaista, zaista, kažem vam:
Gledat ćete otvoreno nebo ponad svega
I anđele Božje gdje uzlaze i silaze
Nad Sina Čovječjega.“

(Prema Iv 1,35-51)

Na Isusa Ivan učenicim’ pokazuje.
Onaj što je stoljećima čekan
Evo sada, tu je.

Jaganjac Božji, Spasitelj svijeta
I od nas grijeh oduzeti želi
da nam teret taj ne smeta.

Htio čovjek il ne htio priznat toga
Svatko od nas grijehe nosi
Na putu života svoga.

Al to naše grešnos tanje
U Isusu lijek dobiva
Kad se ima pokajanje.

I kad se čovjek stvarno kaje
Nema grijeha tako strašna
A da ispovijed mu oprosta ne daje.

Dođite! On stalno poziva stolu svom
Al prije svega želio je
Da mu srce naše bude dragi dom.

Dođite! On zove, al tko poziv sluša?
Onaj tko Njegovu blizinu želi
Taj i Božju ljubav kuša.

Dođite! On zove svoje apostole
Da budu s Njim,
Da budu dio Njegove škole.

Dođite! On i nas stalno zove
Na trenutke molitve u tišini
Da njemu damo brige i snove.

Dođite! I svijet nas isto mami
I mi često padamo u zamke
Ko da kroz život možemo i sami.

Dođite! Isus svejedno poziva,
Samo što se čovjek grešan
od pogleda njegova skriva.

On je onaj kog vjekovi su čekali
Kog su proroci navještali
I samo vjerni prepoznali.

Mesija! Spasitelj! Bog s nama!
U tišini je, a mi ga ne tražimo.
Nego ga često ostavljamo sama.

Učenici su ga tražili i upoznat htjeli
Pa ih on za sobom zove
I cijele sate s njima dijeli.

Tražimo ga i mi, još ovog dana,
Ne daleko negdje međ’ oblacima,
Već u srcu svom usred toga stana.

Hoće li nama On reći ko Natanaelu:
„Evo, vidim, u tebi prevare nema!“?
Ili jedno govorimo, a drugo je na djelu.

Svijet je pun laži i pretvaranja,
I još se hvali grijehom
I svakom vrstom varanja.

Ako se poput takvog svijeta želi biti
Kako u tišini tražiti Boga?
Kako se od Njegova pogleda ne skriti?

Ipak, Bog nas grešnike uvijek traži,
Želeć oduzet ono što nam smeta
Izbrisati iz srca sve prevare i laži.

Pred ljudima se može pretvarati često
Al Isus vrlo dobro sve u nama vidi
I koje nam On u srcu zauzima mjesto.

Vidio sam te… On i nama želi reći
Ne samo za loše već i dobre stvari
Vidio sam te… dal’ i nas ta Istina veseli?

Vidio nas je u našim zlim a i dobrima,
Vidio nas je kad mi nismo gledali Njega
A i sad On pogled svoj na nama ima.

Vidi on sve, svaki propust i čin
Vidi on sve, svaku želju i nakanu,
Vidi on sve, jer je Božji sin.

Vidjet ćemo i mi njega, jednom u slavi
I bit će nam svima jasno da je On Bog
kad se s anđelima jednom pojavi.

A do tad? Dotad ga s vjerom možemo naći
Negdje na životnom putu, običnog dana,
Il ako odvažnosti imao – u srce svoje zaći.

…

Ti vidiš, Isuse, Bože naš,
Bez da ti išta pričamo
Ti sve već znaš.

Ipak, Ti želiš da Ti pričamo
I da tako bolje sebe
I bolje Tebe upoznamo.

Isuse, na svaku riječ Tvoje uho pazi,
I ništa što kažem ili mislim
U prazno ne odlazi.

Isuse, nek prevare nema ni u meni,
kao Natanel nek Istinu tražim,
u društvu Tvom, u Tvojoj zjeni.

Nek me poslovi od Tebe ne odvuku
i nek se pitam često što Te raduje
a što Ti u srcu stvara muku

I poziv svoj im nudi:
„Hajdete za mnom,
učinit ću vas ribarima ljudi.“

(20) Na tu riječ njima upućenu
oni brzo ostave mreže
i za njima krenu.

(21) Pošavši odande, ugleda druga dva,
Ivana i brata mu,
Jakova Zebedejeva.

U lađi su
sa ocem svojim Zebedejem stali
A on ih pozva
dok mreže su krpali.

(22)

I lađu i oca oni brzo ostave​

I za njim pođu.​

(U službu Njegovu svoje snage stave.)

(Mt 4,18-22)

…

Dva umorna lica nagnuta ka vodi
ni slutila nisu
kud ih jedan običan ribolov vodi.

Dok na lađi stoje
i tiho gledaju u dubine
mreže skupa bace
i pogled im na moru otpočine.

A taj prizor sa obale Isus očima prati
želeć ih u ribolovu svom
i svojim učenicima zvati.

Onaj što zna sve ribe kje plove
I sve ljude na svijetu
Hoće ih povest na puteve nove.

Mrežu svoje riječi on baci na nje,
Da ih treba
Jasno im daje na znanje.

Hajdete za mnom! Mirno im kaže
A oni spremno ostave sve
Svoje ribarske straže.

Slušaju ga, nimalo ne dvoje,
Ne pouzdaju se previše
u mreže one svoje.

Glas taj što im srca budi
Obećanje daje:
učinit ću vas ribarima ljudi!

Vjerujuć mu oni idu, a ne znaju kuda,
ne znajuć da će skoro vidjet
Njegova mnoga čuda.

Za njim idu, Njega slijede,
A samo Isus stvarno zna
Koliko ti koraci vrijede.

I drugu dvojicu susreće sada,
braću što u lađi mrežu krpaju
da riba ne propada.

O kako on želi da ne propadaju duše
I da se ni ova dva
na poziv ne ogluše.

Znajući dubine i tih srca dvaju
On i njih poziva
Da Boga bolje upoznaju.

I ostavljaju oni s lađom oca svog
Svoje konce, svoje igle, svoje mreže,
I ne znaju gdje će ih odvesti Bog.

I tako za Njim pođe prva mala družba
U ribolov jedan nov
Što polako postaje jedna sveta služba.

Mrežama svoje riječi i svojih djela
Širit će vjeru o Sinu Božjemu,
O besmrtnosti duše i uskrsnuću tijela.

Na moru života otimat će duše Zlomu
i privlačit ih sve bliže
Učitelju, Bogu svomu.

…

O Isuse, tko li je dostojan za Tobom poći,
Slabi smo i čini se da je uzalud na trud
No ti sve znaš i želiš nam pomoći.

Ribaru do ulova valja se strpiti,
Učiniti što je do njega i ostati miran
A o Tebi ovisi kakav ulov će biti

I mene ljubav za tvoj ribolov veže
U lađi svojoj stojim i čekam
I na Tvoju riječ bacam mreže.

Jedino ako slušam Tvoj glas
U ribolovu Tvom pomoći mogu
I na Te pokazivat kao na Spas.

Često sam samo ko ribar bez lađe
Sa običnom udicom i štapom u ruci
Čekam da Tvoju neku milost nađem.

Hoće li itko zbog pecanja moga
Upoznati bolje i zavoljeti više
Spasitelja svijeta, Boga moga?

O hoćeš li meni na kraju reći:
„Dođi, Tvoj ribolov je bio po mojoj volji,
Uđi u raj, Tvojoj vječnoj sreći!“?

Pomozi mi! Nek me Tvoje milosti snaže
I Ti, Marijo, Majko, pomozi mi
Da činim ono što mi Učitelj kaže.

Tvoje dijete zauvijek želim biti,
A ako me Isus i primio ne bi
Ti me, Majko, svojim zagovorom štiti.

Povedi me Ti ka Sinovu zagrljaju
U molitvi već, a ne tek na kraju
kad mi je poći na sud vječnom Kralju.

Tih dana Isus ništa jeo nije.
Tamo ga je iskušavao đavao,
a kad prođu oni dani ogladnije.

I đavao mu tad govoriti stane:
„Ako si Sin Božji, reci ovom kamenju
Da kruhom postane.“

Isus mu odgovori pun Svetoga Duha
Pisano je:
Ne živi čovjek samo od kruha.“

Povede ga u Jeruzalem grad
Postavi na vrh Hrama i reče:
„Ako si Sin Božji baci se odavde dolje sad!“

Ta pisano je, u stvari,
„Anđelima će svojim zapovjediti za te
da Ti budu čuvari.“

„Na rukama će te nositi da ne bi pao
Da se ne bi gdje nogom
O kamen spotakao.“

Odgovori mu Isus nakon toga:
„Rečeno je:
„Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga.“

I đavao ga tad na visoko povede,
Pokaza mu odjednom sva kraljevstva svijeta
i započe svoje besjede:

 Tebi ću dati svu vlast ovu
Jer meni je dana i komu hoću dajem
vlast i slavu njihovu.

Sve je to moje,
a ako se dakle pokloniš meni
sve će biti tvoje.

Isus mu na to odgovor pruži:
„Pisano je:
„Gospodinu Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinomu služi!“

Pošto đavao sve prilike iscrpi
udalji se od njega
i do druge prilike se strpi.

U početku duhovni svijet je stvoren
i trećina tad anđela u neposluhu pade
Što se ko zlodusi i sad protiv Boga bore.

Ivan apostol nam piše u knjizi Otkrivenja
i o borbi toj  čitamo njegova viđenja
A svoju ćud Zao duh do danas ne mijenja.

Od početka on čovjeka na zlo navodi
Od početka je on neprijatelj ljudskoga roda,
gnjevan ako čovjek na Božjem putu hodi.

I Sinu Božjem laska i lukavo progovara,
nađe ga umorna od gladi pa ga kuša
ne bil’ njega poslušao on ga nagovara.

I baš ko prve ljude
I Njega želi u neposluh uvući
Al Isus mu spremno odgovara
Božju volju vjerno slušajući.

Sotona ne miruje ni u naše dane
uvijek on nama nove zamke sprema
zna on naše pogreške i sve naše mane.

Već je on mnoge zarobio u svoju sjenu
nudeć im slavu novac i moć
samo da Božjoj volji leđa okrenu.

On bi najradije da se o njem ne govori
nit o grijehu riječi, nit o paklu koji sprema,
gleda kako nauditi vječno i za to se bori.

„Uživaj! Uzmi sve što ti život pruži!“
„Pusti molitvu, pusti što Bog kaže!
Radije se s mojim društvom druži!“

„Važno je bogatstvo i slavan postat,
kao pjevači, sportaši, zvijezde razne,
i moć je važna, a ne kršćanin ostat!“

Sugestije razne, preko ekrana i ljudi,
Sve pršti od obećanja zadovoljstva, sreće,
sva osjetila on vješto za uživanje budi.

Na razne se načine Zlomu odškrinjuju vrata
I kreće se putem širokim, kojim mnogi idu,
nekad iz zabave, a nekad ko Bogu iz inata.

U Bibliji vidimo da sotona ne drijema
Opsjedao je mnoge, proganjao i svece,
a ipak mnogi žive ko da njega nema.

I ne znajući za njim suse na put dali
Slijedeć obećanja u bogatstvu skrita,
I zbog novca dušu svoju njemu prodali.

Zbog moći su i kršćani ostavljali Krista
Jer su htjeli taj udobni put bez križa
I da njihov lik uz pohvale mnoge blista.

Zbog slave svoje izdavalo se Boga
gazilo druge, varalo i kralo,
napuštalo se i najbližeg svoga.

Razne su zamke koje Zli podmeće,
samo da se čovjek njemu preda,
samo da Bogu svome leđa okreće.

Podlost vraga i oholost odavna je znana
Al pobjedu konačnu nema on nego Bog
I u anđelu čuvaru svakom pomoć je dana.

Otkako je svijeta vodi se duhovni rat
Ali ako u molitvi uz Boga ostanemo
i on će vjerno na našoj strani stat.

…

O Isuse, pobjedniče protiv svakog Zloga duha
daj nam da vidimo što vidjeti treba
i za svijet taj duhovni daj nam više sluha.

Daj da molitvu držimo za veliko blago
I trenutke u tišini s Tobom
Jer ti želiš biti društvo nama drago.

Ti milosti svoje uvijek želiš dati
Ali mi smo zauzeti sa sto stvari drugih
I ne možemo tako Tvoju ljubav upoznati.

Ne daj da s nama sigurnost novca vlada,
Ne daj da nas moć nit slava osvaja,
ne daj da nam duša u kušnjama strada.

I kad se netko bori da nam se naruga,
Il da nam oduzme dobar glas
Neka nas obuzme radost, a ne tuga.

Jer što nas briga za mišljenja svijeta,
Ako nas naš Stvoritelj u naručju drži,
I ne želi da nam takvo nešto smeta.

Marijo Majko, ona koja Zmiju gazi,
Djeca smo Tvoja, brani nas od Zloga,
okom svojim ti nas budno pazi!

(14) Ivan ga je riječima odvratiti htio:
Ti bi mene trebao krstiti,
a Ti k meni dolaziš da bi kršten bio.“

(15) „Pusti sada. Ta dolikuje nam
da tako ispunimo svu pravednost.“
I kad Isus te riječi izusti
Ivan posluša te popusti.

(16) Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode.
I gle! Nebo se rastvori!
I ugleda Ivan Duha Božjeg
Gdje silazi kao golub i spušta se na nj.
(17) I začu glas gdje govori.

Glas taj prozbori s nebeskih visina:
„Ovo je Sin moj ljubljeni!
U njemu mi sva milina!“

(Prema Mt 3,13-17)

Isus je Sin Božji i On ne treba krštenje
jer grijeha nema, jer je svet, jer je Bog
al takvo je Božje htijenje.

Ko jedan od grešnika spušta se ka vodi
rad naših grijeha sagiba se,
ko da Oca čuje: Sine, hodi…!

I nebo se tad u licu svom promjeni,
Otac s neba tajnu zbori
da Sin je njegov to Ljubljeni.

I Duh Sveti u tom času vidljiv biva
Na Isusa ko golub slijeće
I slika Trojstva tu je živa.

Jedan je Bog, a božanske osobe tri
Otajstvo je to naše vjere
Gdje um staje i ne može to pojmiti.

No Objava to je s neba, Božja i sveta
I ona se ne mijenja
prema shvaćanjima svijeta.

Bog i nama vel’ku milost želi dati,
Dušu našu oprati od grijeha
te nas djecom svojom zvati.

I Boga u duši mi nosimo od tada
sve dok teški grijeh ne pobjedi
i na radost Zloga duša strada.

A Isus želi u dušama trajno biti
I milost Božju izgubljenu
kroz ispovijed obnoviti.

Milost Božja čuda čini
Obraćenike mnoge daje,
i svece u Nebeskoj visini.

Al za život svetaca svijet ne mari
I što li je Bog učinio u dušama tim
Kakve čudesne, nadnaravne stvari!

Oni su željeli više od života
I život s Bogom stvarno im je bio
Cilj na kraju i vrhunska vrednota.

Ni sportskog uspjeha nema bez rada
Ni kršćanina nema bez života žrtve
Ni sveca kojim duh ovog svijeta vlada.

Životom svojim Boga proslaviti!
To je ono za što živjeli su sveci
A cilj i svakog kršćanina to ima biti!

A što možemo učiniti Njemu na slavu?
Kako ruke svoje koristiti, noge svoje,
usta svoju, uši svoje, svoju glavu?

Od početka naše udove On stvara,
i muško i žensko On stvori,
da život svaki o Bogu progovara.

Muško il žensko, to određuje Bog,
sve na nama Božji je dar, a naše je:
živjeti na slavu Stvoritelja svog.

Danas ljudi i spol sami žele odrediti
ko da Bog već dao nije, i rod neki,
I tako sami sebi nekim bogom biti.
…

Da Te bar svi ljudi Ocem zovu!
Da je bar kršćane briga za Zakon Tvoj
i za onu sliku u duši, sliku Isusovu!

Bože, dokle li će ljudska samovolja ići?
Dokle ljudi mogu u oholosti rasti?
Dokle u ponore Zloga mogu sići?

Ti i danas želiš duše da Te Ocem zovu
Želiš u njima razvijat vjeru, ufanje i ljubav,
da rastu svete, na sliku i priliku Isusovu.

Al kako s tugom ko Otac moraš gledat
kako Tvoja djeca ne žele Tvoja djeca biti
te im ne možeš silom svoje darove dat.

Vidiš li Oče u našoj duši svog Sina?
Jesmo li sačuvali milost sa krštenja?
Što bi nama rekao Tvoj glas sa visina?

Oče nebeski, kad gledaš u nas,
vidiš li Ljubljenog Sina svog?
Iako smo mi samo ljudi grešni
a On od vijeka, pravi Bog…

Je li naš život Tebi po volji?…
Oprosti nam sve nemare naše
i pomozi nam da budemo bolji.

O Isuse, koji od krštenja živiš nam u duši
Diši s nama dahom našim
I ne daj grijehu
svetu milost da uguši.

Duše Sveti, ne dopusti duhu svijeta
da nas u zamamne zamke uvuče
i da nam na putu k Nebu smeta.

Marijo, o Majko,
i Tvoji smo od dana krštenja!
Čuvaj Isusa u nama,
nek nas On na svoju sliku mijenja.