9. prosinca 2004. Associated Press je izvijestio da najpoznatiji svjetski ateist, profesor filozofije Antony Flew, vjeruje u postojanje Boga. Cijeli svoj prethodni život proveo je dokazujući da Bog ne postoji. Objavio je preko 30 knjiga koje su oblikovale agendu modernog ateizma.

Antony Flew (1923.-2010.) nedvojbeno je bio najistaknutiji ateistički filozof u posljednjih 100 godina. Razvio je originalnu i urednu ateističku doktrinu, dao nove argumente protiv teizma. Ušao je u panteon najvećih ateističkih filozofa kao što su D. Hume, A. Schopenhauer, L. Feuerbach i F. Nietzsche. Stoga je njegovo obraćenje nesumnjivo bio veliki događaj.

Put u ateizam

Antony Flew rođen je u Londonu 1923. i odrastao je u Cambridgeu. Njegov je otac bio metodistički pastor, predavao je teologiju Novoga zavjeta na metodističkom koledžu u Cambridgeu i godinama je bio njegov rektor.

A. Flew je priznao da je kao dječak bio vrijedan i iskren kršćanin, ali ne baš revan. Molitve i odlazak u crkvu smatrao je teškom dužnošću.

Do kraja srednje škole, Antony je izgubio vjeru u Boga. Priznao je: “Kućna sredina u kojoj sam odgojen usadila mi je žar za kritičko istraživanje, što me je na kraju nagnalo da odbacim očevu vjeru” (Bog postoji , str. 39).

Jedan od glavnih razloga zašto je A. Flewa odbacio vjeru u Boga bio je problem postojanja zla. Mladić je tvrdio da je postojanje svemoćnog Boga punog ljubavi nespojivo s manifestacijama zla i patnje u svijetu.

Dječak je dugo skrivao svoj ateizam od roditelja. O svom odlasku iz vjere obavijestio ih je tek u siječnju 1946. godine.

Studij i akademska djelatnost

Antony je započeo studij na Sveučilištu Oxford 1942. Poziv u vojnu službu prekinuo je njegovo školovanje. No, u siječnju 1946. nastavio je redoviti studij. Diplomske ispite položio je s najvišom ocjenom 1947., a godinu dana kasnije počeo je predavati na Christ Church Collegeu u Oxfordu.

A. Flew je bio impresioniran znanjem poznatog pisca CS Lewisa, kojeg je mnogo puta susreo u Oxfordu. Smatrao ga je najuvjerljivijim kršćanskim apologetom.

U Oxfordu je Antony upoznao svoju buduću suprugu Annis Donnison. Iako Flew nije vjerovao u Boga, poštovao je moralna načela koja je primio od roditelja. Nikad prije braka nije pokušao imati odnos sa svojom zaručnicom, jer je bio uvjeren da su odnosi prije i izvan braka moralno zlo. Strpljivo je čekao nekoliko godina da Annis završi studij i tek su se tada vjenčali.

Godine 1950. Antony je počeo raditi kao profesor moralne filozofije na Sveučilištu u Aberdeenu. Nakon četiri godine preselio se u Englesku i preuzeo odjel za filozofiju na Sveučilištu Keele, gdje je predavao 17 godina.

U siječnju 1973. pridružio se Sveučilištu Reading, gdje je radio do kraja 1982. Potom je šest godina, do umirovljenja, predavao na Sveučilištu Bowling Green.

Profesor Flew bio je fasciniran trima velikim filozofskim temama: Bogom, slobodom i besmrtnošću.

Kao ateist A. Flew je tvrdio da: “1. Znam da Bog ne postoji; 2. Sklon sam vjerovati da svemir nema početka ni kraja; zapravo, ne znam ni za jedan dobar razlog za sumnju u istinitost bilo koje od ovih hipoteza; 3. Uvjeren sam da su se živi organizmi razvili iz nežive materije u iznimno dugom vremenu” (ibid., str. 97).

Bog postoji

Profesor Antony Flew neprestano se borio s pitanjima o postojanju Boga, ustrajno je tražio istinu i konačno ju je pronašao. Tijekom svog akademskog djelovanja često je vodio javne rasprave s filozofima drugačijih pogleda.

U svibnju 2004. održana je javna rasprava na Sveučilištu New York na kojoj su sudjelovali Antony Flew, izraelski znanstvenik Gerald L. Schroeder (autor najprodavanijih knjiga o znanosti i vjeri, posebice The Science of God ), te škotski filozof John Haldane .

Svi su očekivali žustru raspravu između najpoznatijeg ateista i dvojice znanstvenika koji vjeruju u Boga. Na samom početku skupa, na veliko iznenađenje svih, prof. A. Flew je izjavio da odbacuje ateizam i prihvaća postojanje Boga.

Rekao je: “Pa, sada vjerujem da je svemir nastao zahvaljujući beskonačnoj Inteligenciji. Vjerujem da zamršeni zakoni koji upravljaju svemirom otkrivaju ono što znanstvenici nazivaju Božjim umom. Vjerujem da život i njegova reprodukcija počinju u Božanskom izvoru” ( Bog postoji, str. 118).

Tijekom rasprave, znanstvenik je tvrdio da najnovija istraživanja o početku života ukazuju na postojanje kreativne Božje inteligencije.

Izjavio je da je istraživanje DNK “otkrilo tako nevjerojatnu složenost struktura potrebnih za stvaranje života da, po mom mišljenju, to dokazuje da je kombiniranje ovih nevjerojatno različitih elemenata na takav način da ih natjera da rade zajedno mora uključiti inteligenciju.

Riječ je o kolosalnoj složenosti svih tih elemenata i izuzetnoj suptilnosti načina na koji oni međusobno djeluju. Mogućnost slučajne kombinacije ova dva aspekta jednostavno je zanemariva. Sve je stvar ogromne složenosti koja proizvodi te efekte i koja mi daje dojam nečega što je stvorila Inteligencija” (ibid., str. 104).

” Napravio sam značajan ‘zaokret ‘, priznao je Flew”, naime, nakon više od šezdeset godina priznavanja ateizma, javno sam objavio da sam promijenio klupske boje. U isto vrijeme, iako sam gledao s drugog stajališta, s istim angažmanom i poštenjem, nastavio sam igrati, da tako kažem, istu igru” (ibid., str. 93-94).

Odbacivanje ateizma prof. Flewa je bila šokantna vijest za sve, a među ateistima je izazvala pravu histeriju. Bilo je komentara punih fanatične mržnje i totalne netrpeljivosti. Međutim, mnogi znanstvenici izrazili su zahvalnost za intelektualno poštenje istraživača.

Profesor Alvin Plantinga je napisao: “Ovo je dobar dokaz poštenja profesora Flewe. Iako je toliko godina odbijao ideju o Stvoritelju, mogao je priznati da je više govorilo u prilog suprotnog stava” (ibid., str. 101).

“Majmunski teorem”

Tijekom poznate debate u kojoj je sudjelovao prof. Flewa na Sveučilištu New York u svibnju 2004. bio je neprocjenjiv u argumentaciji Geralda Schroedera, koji je usporedio tvrdnju da je život nastao slučajno s vjerovanjem da će krdo majmuna koji bez razlike udaraju po tipkovnici računala napisati Shakespeareov sonet . Za profesora, ovo je “teorem majmuna”, samo gomila smeća. Prema njegovom mišljenju, tvrdnja da je nastanak života djelo slučajnosti potpuno je apsurdna u kontekstu najnovijih znanstvenih istraživanja.

A. Flew je nakon 60 godina obrane ateističkog svjetonazora odustao od njega jer suvremena znanost prikazuje tri aspekta prirode koji ukazuju na postojanje Boga.

Prvi aspekt, napisao je istraživač, jest da se priroda pokorava zakonima. Drugi aspekt je život, odnosno inteligentno organizirana i djelujuća bića nastala iz materije. Treći aspekt je samo postojanje prirode.

Antony Flew postavio je ključno pitanje ateistima, svojim bivšim kolegama: “Koji biste mogući ili nemogući događaj smatrali da vas prisiljava da barem razmotrite mogućnost višeg Uma?” (ibid., str. 118).

Flew je kritizirao Richarda Dawkinsa zbog potpunog zanemarivanja i ignoriranja 50 godina genetskih istraživanja. A njegov Sebični gen “knjiga je koja je krajnje zbunjujuća i zbunjujuća za obične ljude. Čak i kao ateistički filozof, smatrao sam ovaj popularizacijski rad jednako štetnim na svoj način kao i Goli majmun ili Ljudski zoološki vrt Desmonda Morrisa ” (ibid., str. 109).

Intelektualno poštenje

Tijekom svojih filozofskih istraživanja, profesor A. Flew zadržao je svoje intelektualno poštenje.

“Moj način da otkrijem Boga”, napisao je, “još uvijek je hodočašće razuma. Slijedio sam svoju misao gdje god me vodila. I to me navelo da prihvatim postojanje neovisnog, nepromjenjivog, nematerijalnog, svemoćnog i sveznajućeg Bića” (ibid., str. 189).

Flew je neprestano analizirao rezultate prirodnih znanosti i iz znanstvenih podataka izvlačio logične zaključke.

Slijedio je Sokratovo pravilo: “moramo slijediti zadano razmišljanje kamo god ono vodilo”, tj. načelo slijeđenja dokaza koji vode do istine.

Napisao je: “Uvijek me je vodila volja da tragam za logički ispravnim zaključivanjem koje je vodilo do istinitih zaključaka” (ibid., str. 111).

Uporno je tražio odgovore na najvažnija pitanja: Odakle zakoni prirode? Kako je život nastao iz nežive materije? Kako je stvoren svemir?

“Što znači da je nešto živo i kako se to odnosi na sveukupnost činjenica kemije i genetike u cjelini?” (ibid., str. 120).

Flew je prihvatio logičan zaključak da je nemoguće objasniti porijeklo života samo na temelju materije.

Napisao je: “ Tijekom proteklih 100 godina najeminentniji znanstvenici, uključujući neke od najboljih modernih znanstvenika, razvili su filozofski zadivljujuću viziju racionalnog svemira koji proizlazi iz božanskog Uma.

Slučajno baš tu sliku svijeta smatram najboljim filozofskim objašnjenjem za mnoštvo pojava kojima se bave i znanstvenici i laici“ (ibid., str. 121).

Profesor Flew vjerovao je u postojanje Boga putem racionalnog istraživanja, bez pozivanja na nadnaravne pojave. Božje postojanje otkrio je kao rezultat “hodočašća razuma”.

Značajan utjecaj na odbacivanje ateizma prof. Flewa je imao dvije knjige: Ponovno otkriće mudrosti Davida Conwaya i Svjetsko čudo Roya Abrahama Varghesea.

Prema Flewi, najuvjerljiviji argument koji ukazuje na postojanje Boga iznio je ugledni britanski profesor David Conway, koji je napisao: dobrota i nužno postojanje.

Ovaj skup atributa je zapanjujuće sličan onima koji se pripisuju Bogu u judeo-kršćanskoj tradiciji. Ova sličnost u potpunosti opravdava pretpostavku da je, govoreći o uzroku svijeta, Aristotel mislio na ovo božansko Biće koje se štuje u objema religijama […].

Objašnjenje svijeta i njegovog bogatog oblika je da je to djelo više, svemoćne i sveznajuće Inteligencije, koju obično nazivamo Bogom, i koja je stvorila svijet da dovede u postojanje i održi inteligentna bića” (D. Conway, The Ponovno otkrivanje mudrosti , str. 74).

Za A. Flewa postalo je očito da se postojanje Boga Stvoritelja može zaključiti iz prisutnosti vrlo preciznog dizajna prisutnog u prirodi. Jer mi u prirodi opažamo veliki red i postojanje stalnih racionalnih zakona, pravilnosti koje su matematički egzaktne, univerzalno primjenjive i međusobno povezane. Einstein ih je nazvao “utjelovljenim razumom”.

Odakle sklad i racionalni red u prirodi? Ovo važno pitanje postavljali su najveći znanstvenici: Newton, Einstein, Heisenberg i drugi. 

Jedini racionalni odgovor na to bilo je zapažanje da je izvor reda u svemiru – Božji um.

Istaknuti znanstvenici nisu ateisti

Profesor Antony Flew naglasio je činjenicu da mnogi istaknuti moderni znanstvenici smatraju zakone prirode “mislima Božjeg uma”. Optužio je R. Dawkinsa da u svojoj knjizi The God Delusion koristi laž, tvrdeći da je Albert Einstein bio ateist.

Jer kad su Einsteina nazivali ateistom, on je uvijek protestirao:

“ Stvarno se naljutim kada me oni (ljudi koji kažu da Bog ne postoji) citiraju mene u prilog svojim stavovima.  […]  Nisam ateist i ne mislim da se mogu nazvati panteistom.

Nalazimo se u položaju malog djeteta koje ulazi u golemu knjižnicu punu knjiga na mnogim jezicima. Dijete zna da je netko morao napisati te knjige. Ne zna kako. On ne zna jezike na kojima su te knjige napisane. Dijete pretpostavlja da su knjige posložene prema određenom tajnom redu, ali to ne razumije.

Mislim da se i najinteligentniji čovjek pred Bogom nađe u ovoj situaciji.

Vidimo svemir prekrasno uređen i njime upravljaju određeni zakoni, ali ti se zakoni samo nejasno razumiju. Naši ograničeni umovi svjesni su tajanstvene sile koja pokreće zviježđa” (M. Jammer, Einstein and Religion , Princeton 1999., str. 44).

Einstein je tvrdio da zakoni svemira govore o postojanju Boga koji, budući da je duh, “beskonačno nadilazi ljudski duh i pred kojim se čovjek, svjestan koliko skromnih mogućnosti ima, mora osjećati ponizno”.

Prema Einsteinu, kada upoznajemo prirodu, upoznajemo Boga. I premda priroda nije Bog, iskreno znanstveno ispitivanje prirode uvijek vodi do religije (usp. ibid., str. 148).

U jednom od svojih pisama Einstein je priznao: “Nikada nisam pronašao bolji izraz od “religiozan” za vjerovanje u racionalnu prirodu stvarnosti i njezinu posebnu dostupnost ljudskom umu. Tamo gdje ta vjera nedostaje, znanost se degenerira u standardni postupak ”(A. Einstein, Lettres a Maurice Solovine … , Pariz 1956., str. 102-103).

Tvorci kvantne fizike: Max Planck, Werner Heisenberg, Erwin Schrödinger i Paul Dirac vidjeli su jasan odnos između zakona prirode i Božjeg uma.

Planck je tvrdio da ne postoji nikakva suprotnost između znanosti i religije, “budući da jedno nadopunjuje drugo … religija i prirodne znanosti bore se rame uz rame u beskrajnom križarskom ratu protiv skepticizma i dogmatizma, protiv nevjere i praznovjerja [.. .] (i stoga) »Za Bogom« ” (M. Panck, citirano prema: Ch. C. Gillespie, Dictionary of Scientitic Biografhy, New York 1977., str. 168).

Slično stajalište zauzimaju i mnogi istaknuti suvremeni znanstvenici, kao što su: Paul Davies, John Barrow, John Polkinghorn, Freeman Dyson, Francis Collins, Owen Gingerich, Roger Penrose, Richard Swinburne i John Leslie.

Paul Davies, najvažniji tumač moderne znanosti, piše: “Ateisti kažu da zakoni prirode postoje bez razloga i da je svemir u konačnici apsurdan. Ja se kao znanstvenik s tim ne mogu složiti. Mora postojati nepromjenjiva racionalna osnova koja je korijen logične i uređene prirode svemira.”  

Svi znanstvenici koji se vode intelektualnim poštenjem slažu se da je svemir u svim svojim dimenzijama logičan i racionalan, dakle ukazuje na postojanje Boga.

Sv. i nauk Katoličke Crkve prenose istu istinu da se  “Bog, početak i svršetak svega, može sa sigurnošću spoznati prirodnim svjetlom ljudskog razuma iz stvorenih stvari” (II. vatikanski sabor Dei Verbum , 6).

Tko god iskreno traži Boga i intelektualno je pošten, sigurno će ga naći, kao što se to dogodilo u životu prof. A. Flewa. No, upoznavanje Boga, koji otkriva svu istinu o sebi, odvija se samo na razini vjere – uspostavljanjem osobnog odnosa ljubavi s njim.

Međutim, ako “čovjek, unatoč svojoj inteligenciji, ne može prepoznati Boga kao Stvoritelja svega “, rekao je sv. Ivan Pavao II. – razlog nije toliko nedostatak odgovarajućih sredstava, koliko prepreke nastale njegovom slobodnom voljom i grijehom” ( Fides et ratio , 19).

Stoga, kako kaže sv. Pavao, “ne mogu se opravdati od krivnje” svi oni koji “sputavaju istinu bezakonjem” (Rimljanima 1,18-20).

Izvor: Love one another, časopis; autor svećenik o. Mieczyslaw Piotrowski 

Sažetak članka u formatu fotografije-jpg možete pronaći na: HVALJEN ISUS I MARIJA

TRANSHUMANIZAM – želi spojiti čovjeka i stroj. Koliko to može biti opasno? To je nešto što se na veliko propagira, gospodari ovog svijeta žele brzo promijeniti svijet, a to je onda i to je razlog da budemo oprezni i to je nešto važno za proučiti.

Ta ideja da poboljšamo svojstva, da naše osobine postanu bolje nego to jesu – to je bazirano na TEORIJI EVOLUCIJE. I pošto ste nezadovoljni sa svojim “dizajnom” možete uraditi nešto po tom pitanju – svojim znanjem – da poboljšate čovjeka.

TEORIJA EVOLUCIJE  je jedna od velikih nauka koje formiraju umove ljudi – teorija evolucije je bila NEOPHODNA DA LJUDE PRIPREMI NA   T R A N S H U M A N I Z A M.

Transhumanizam nije nova ideja. Imate već u Egiptu mumije koja imaju protezu palca npr. To je neka vrsta transhumanizma gdje sa nečim NEPRIRODNIM pokušate nadomjestiti neki dio koji je čovjek izgubio. Po sebi to nije ništa moralno loše što postoje pomagala za čovjeka.

No ŠTO SE DOGAĐA SA NAPRETKOM TEHNOLOGIJE?

RAZVOJ TEHNOLOGIJE toliko je brz da se svakih pet godina znanje udupla (!) . Nitko ne može to sve pratiti. Postoji sada jedna UMJETNA INTELIGENCIJA KOJA TO SVE TREBA PRATITI. ČOVJEK GUBI KONTROLU.

Nove tehnogogije, RNK CJEPIVA, nešto što ima potencijal da bude ORUĐE TRANSHUMANIZMA. (… O DNK – koji je 1953 otkriven, a 2001  pročitan kompletno; PCR tehnologija – ne samo za dijagnostiku…

Mnoge od tih tehnologija se primjenjuju, a da vi i ne znate. Vi ne znate koje su tehnologije u mobitelima, u lijekovima i u hrani. Čovjeka se ništa ne pita, netko odlučuje umjesto nas! Što ćemo oblačiti – koje materijale; nitko te ne pita hoćeš li imati GPS – da te se može pratiti. To su jednostavno tehnologije koje su ugrađene. Nitko te ne pita želiš li takav auto.

Postoji internet svega, internet kuće – pametne kuće, internet frižidera koji ti javlja što unutra fali, i to može izgledati zanimljivo, zadivljujujuće, ali čovjeka sve više otuđuje. Mi se posjetimo, a nitko u nikog ne gleda u oči, listaju se mobiteli. Ta tehnologija ima za cilj da se upravlja čovjekom.

Nama to izgleda privlačno, ali to je jedna velika ZAMKA koju i ne možemo prepoznati ako ne poznajemo SVETO PISMO, AKO NEMAMO ZNANJE O BOGU I ČOVJEKU.

Ovaj svijet je izgubljen u novim tehnologijama. Taj TRANSHUMANIZAM ide prema tome da ČOVJEK DA PRISTANAK ZA MNOGE STVARI, da mnogo toga potpisuju i pristaju na sve RADI KONFORMIZMA.

Ljude su na Zapadu istrenirali da imaju dva auta, da biraju gdje će ići na ljetovanje, i sl. I kad se ljudi jednom na to naviknu onda vas mogu UCJENIVATI. “Potpišite pa ćete dobiti propusnicu.” Čovjek se nalazi u velikoj zamci. Prava čovjeka su sve manja i manja.

Transhumanizam je jedna ogromna tema. Ide za tim da vas poveže sa kompjuterom. A kad vas poveže sa kompjuterom onda ne samo da vi šaljete poruke kompjuteru nego i kompjuter šalje poruke vama. Može IZMJENITI VAŠE PONAŠANJE – a ima jako puno dokaza kako se dirigira ponašanjem čovjeka – može se pratiti što mislimo, i mi mislimo da su to naše odluke, a nisu naše. Može se dogOditi da nas netko hakira, da na neki način budemo “kompjuterski opsjednuti”.

Postoji “cloud” (oblak) koji skuplja sve te informacije koje pohranjujete. Čovjek se ne pita TKO TO ČUVA SVE VAŠE INFORMACIJE U “OBLAKU”.

Vidimo da se mogu cenzurirati čak i predsjednici država i to su zastrašujuće stvari.

Postoji i sistem nagrade i kazne. U Kini npr postoje “socijalni poeni”: vidi se da li ste dovoljno dobri da biste mogli ići na ljetovanje, možete li ići u ovu ili onu zonu. Ovisno o tome jeste li napravili neke prijestupe…

BIT SVEGA SE MOŽE SHVATITI U SVIJETLU BIBLIJE – kroz događaj ČOVJEKOVA PADA U GRIJEH, iako mnogi kažu kako su to samo metafore.

(…) Ljudi nisu smjeli jesi sa stabla spoznaje dobra i zla. Eva je ušla u dijalog sa Zmijom (koja je vjerojatno izgledala drugačije, mogla je imati ekstremitete i krila… ali kasnije ju je Bog prokleo)

PRVA LAŽ SOTONE JE BILA – “NE NEĆETE UMRIJETI!” –  iako je Bog rekao , ako budu jeli sa tog stabla da će zasigurno umrijeti…

DRUGA LAŽ SOTONE – “VI ĆETE BITI KAO BOGOVI!” – znat ćete što e dobro, a što zlo…

Na te dvije laži počiva transumanizam!

Naš um je u “cloudu” i onda se želi postiči da i nakon što umreš nastaviš živjeti u tom “cloudu” — “Nećeš umrijeti!”

Bog nas je stvorio ali se želi postići to da se moramo “upgrade-ovati”.  Nešto kao kad kupiš bicikl pa mu dodatno trebaš kupiti svaki komad opreme. Upgrade-uješ ga tako da sve posebno moraš plaćati.

To su dakle te dvije laži od početka. Od ljudi će se tražiti da pristanu na to da im se stavi čipove u mozak i da imaju ogromnu količinu informacija. Ljudi će na to pristajati ne znajući da tako postaju robovi sistema.

Ljudi također misle moramo se protiv ovog svijeta boriti revolucijama. Zapravo prava revolucija se treba dogoditi u našem srcu, otvoriti srce Isusu Kristu, a On će se onda boriti za nas. Kao što je nekada Bog rekao židovima: Stanite i gledajte što činim za svoj narod…

….

Prof. dr. Tomislav Terzin diplomirao je molekularnu biologiju i fiziologiju, a doktorirao filozofiju i zoologiju na Sveučilištu Western u Kanadi. Stručnjak je na području genetike, molekularne biologije i razvojne biologije, a trenutno radi kao izvanredni profesor biologije na Fakultetu Augustana Sveučilišta Alberta u Kanadi. Autor je niza članaka i nekoliko knjiga.

Predaja govori kako je na jednom brodu koji je išao iz Svete zemlje ili Carigrada bilo tijelo svetog Šimuna i njegov vlasnik se teško razbolio. Kad je vidio da neće moći nastavit putovanje onda je dao skrovito zakopati tijelo svetog Šimuna u Zadru, na groblju i tu je ono bilo zakopano. On je kratko nakon toga umro, ali je povjerio redovnicima koji su ga njegovali, a to su bili pustinjaci, povjerio im je da je tu zakopano tijelo svetog Šimuna i da će ga oni naći i da ga iskopaju. Oni su to i učinili po noći. Međutim po noći je došla objava trojici rektora iz Zadra, a to su svjetovne vlasti toga vremena, da se tu nalazi tijelo velikoga sveca i oni su došli i našli redovnike kako iskapaju tijelo i onda su tijelo svečano pohranili u crkvi u Zadru.

Odakle je tijelo došlo tijelo svetog Šimuna u Zadar – dvije su verzije.

Pučka verzija kaže da je tijelo došlo izravno iz Svete zemlje i tu je doista originalno i bilo sahranjeno tijelo svetog Šimuna, a druga je verzija da je došlo iz Carigrada.

Sveti Šimun u Veneciji (zemni ostaci) i sveti Šimun u Zadru (neraspadnuto tijelo)

Naime, kad je bio Križarski rat u 13. st onda je Venecija došla u Carigrad i tamo je osvojila grad. Među njima su se našli neki koji su odlučili ukrasti tijelo svetog Šimuna, a koje je po predaji bilo sahranjeno u Carigradu u jednoj crkvi. To su morali činiti skrovito jer je to bilo strogo zabranjeno. To su učinili tako da je jednom pala ideja na pamet, a to je rekao svom prijatelju, oni su onda uključili i druge i sve skupa njih dvanaest se organiziralo da to naprave. Podijelili su se u dvije grupe, jedna od 5 druga od 7 da raznim putevima dođu do crkve. Međutim ova skupina od njih 7 se izgubila a ona skupina od 5 je došla i oni su to sami obavili. Dvojica su držali stražu, trojica su bili unutra . Nitko se nije usudio razbiti mramornu ploču ispod koje su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna i onda je jedan smogao snage, razbio je mramornu ploču, ispod toga se našla olovna škrinja a u njoj manja škrinja isto od metala u kojoj su se nalazili zemni ostaci svetog Šimuna. Oni su to onda u skrovitosti prenijeli na svoj brod, stavili u jednu drvenu škrinju i to je bilo popraćeno izvanrednim znakovima, svjetlom, mirisima i sl. Kad je narod u Carigradu vidio da im je tijelo ukradeno onda su protestirali kod Venecijanskog zapovijednika koji je izdao strogu zapovijed da se pronađe tko je to učinio međutim ovi su držali dogovor šutnje, nitko ništa nije odao, i na kraju kad je jedan od njih dobilo dozvolu da se  može vratiti u Veneciju on je to iskoristio i prenio zemne ostatke svetog Šimuna u Veneciju, konkretno u mjesto Rialto. Oni su se bili dogovorili da će to predati svom župniku. Imamo svjedočanstva da se sve to tako događalo, župnik je, kad je primio zemne ostatke svetog Šimuna, obavijestio biskupa i svečano su njegovi ostaci prenešeni u crkvu. Znamo ime i župnika iz toga vremena i biskupa i kako se odvio obred. Znači od tada je u Veneciji sagrađena crkva posvećena svetom Šimunu gdje se čuvaju i njegovi zemni ostaci. I trg se zove Trg svetog Šimuna. (Zemni ostaci = jer tu nije tijelo, samo neki ostaci tijela). Tijelo u Zadru je cjelovito tijelo dok su ostaci u Veneciji samo – zemni ostaci. Ove relikvije koje su se pripisivale svetom Šimunu one su bile odijeljene. Već je jedna ruka bila otišla u Francusku, glava je bila pohranjena u Carigradu na drugom mjestu, ono što je ostalo od tijela nije potpuno tijelo. To se štuje u Veneciji. Svakako, neki su naši povijesničari pokušali zaključiti da su ti zemni ostaci iz Venecije došli u Zadar jer postoje neki dokumenti gdje Venecija daruje tijelo svetog Šimuna Zadru, ali su drugi povijesničari protumačili da to darovanje nije bilo stvarno darovanje tih relikvija nego da je to bilo pokazivanje vlasti Venecije koja je na taj način očitovala da ta vlast gospodari i na ovom vjerskom planu. Svakako, po predaji, tijelo svetog Šimuna je bilo sahranjeno na tri mjesta u Jeruzalemu. Tri mjesta su bila kao mjesta njegova posljednjeg počivališta. U jednom od tih mjesta je bio sahranjen i Jakov, „brat“ Gospodinov, i Zaharija, otac sv. Ivana Krstitelja. Jedno od tih mjesta gdje su po predaji njih trojica bila sahranjena je bilo preuzeto od Bizanta i prenijeli su te ostatke u Carigrad. Znači ova druga dva mjesta nisu dirali ostatke nego su mislili da se njegovo tijelo nalazi tu. Znači Zadarsko tijelo svetog Šimuna dolazi izravno iz Svete zemlje i dolazi od dva druga izvora. Sa sigurnošću ne možemo točno utvrditi koje je tijelo doista od svetog Šimuna. Znamo da jedno i drugo tijelo pripadaju svecima, da pripadaju otprilike tom vremenu Isusova života, da dolaze iz Svete zemlje, to je nedvojbeno, koji su stvarno ostaci od svetog starca Šimuna to sa sigurnošću ne znamo. Znači imamo vjerojatnost 50 % najmanje, da je u Zadru sveti Šimun bogonosac. Ono što ide u prilog tomu da se radi baš o svetom Šimunu u Zadru je i to da je pred nekoliko godina pravoslavna Crkva tražila da se jedan dio tijela da za njihovu crkvu koja je sagrađena na mjestu ukopa svetog Šimuna – da se da jedna relikvija tako da oni mogu u crkvi posvećenoj njemu častiti njegove zemne ostatke također, i to je uz dozvolu Vatikana to je zadarski biskup Puljić to i učinio, dakle, darovao im je dio tijela svetog Šimuna koji je onda preneseno u Jeruzalem. Tijelo svetog Šimuna je u Zadar došlo 75 godina nakon ostataka koji su prenešeni iz Carigrada u Veneciju . Uz njega se vezuju mnoga čuda.

Možemo reći čak da je pobožnost prema svetom Šimunu raširenija kod nas nego u Veneciji i to zato jer je sveti Šimun neprikosnoveni autoritet, dok Venecija ima druge svece i ostatke kao što su ostaci svetog Marka evanđelista koji je glavni zaštitnik Venecije. Budući da je tijelo svetog Šimuna očuvano jedan od hodočasnika je prije dva tri stoljeća zamjetio da se vidi još da je taj muškarac bio obrezan i po tome se vidi da je pripadao židovskom narodu, a s njim su povezana i razna čuda, ozdravljenja.

Oni koji su pokušali oskvrnuti njegovo tijelo bili su kažnjeni. Jedan njegov prst je uzela kraljica Elizabeta Kotromanić. Ona se nakog toga pokajala i dala sagraditi veliku škrinju koja je iz 14 og stoljeća i koja se smatra jednom od naših najvećih umjetnina u Hrvatskoj. Ona se na današnji dan otvara i onda se njegovo tijelo može vidjeti. Njegovo je tijelo cjelovito, osim što mu fali taj prst i taj dio tijela koji je darovan pravoslavcima i Jeruzalemu. Praktički je to kao jedna mumija, petrificirana. Pamuk koji se dobiva, a koji se može uzeti u crkvi, to je pamuk koji se prisloni uz tijelo relikvije, i onda na taj način postaje relikvija drugog reda i onda to vjernici koriste kao relikviju svetog Šime.

O škrinji u kojoj se čuva tijelo svetog Šimuna

Ono što je posebno zanimljivo jest škrinja u kojoj se čuva tijelo. Škrinja je podijeljena na ono što pokazuje iznutra i ono što pokazuje izvana. Iznutra imamo šest scena koja prikazuju čuda svetog Šime. Tri su na poklopcu – i pošto je otvorena škrinja vidjet će se ta tri i tri su s unutarnje strane koja nam vjerojatno neće biti vidljiva. Ove izvanjske scene su tri frontalno tri natrag i po jedna sa strane. Znači sve skupa osam prikaza. U ovom prvom frontalnom dijelu – centralni prikaz je prikazanje Isusa u hramu. Tu se vidi starac Šimun koji Isusa uzima u naručje. Kad su se pravile analize vidi se da je Isusovo lice u centru cijele kompozicije od tri scene na frontalnom dijelu škrinje. Imamo dva prikaza sa strane i jedan bočno koji objašnjavaju kako je tijelo svetog Šimuna dospjelo u Zadar. Na jednom prikazu se vidi lađa koja dolazi u Zadar i to je put kojim je tijelo došlo. Na drugome se vidi otkop tijela na groblju od redovnika. Vidi se ova tri predstavnika svjetovne vlasti i onda se vidi još jedna scena prebacivanja tijela u crkvu. Druga tri prizora su vezana uz sam Zadar gdje se dakle prikazuje kralja Ljudevita koji je bio sin od Kotromanićke, koji je vratio tijelo svetog Šimuna ponovo u Zadar. (Jer je on bio, kad je Zadar bio poražen, otet i prenešen u Veneciju neko vrijeme.)

Imamo prikaz gdje kraljica Elizabeta oskrvnjuje relikviju, to je na bočnoj strani, uzima, dakle, jedan prst. Na drugom mjestu je kraljica Elizabeta s kćerima, to je donatorska scena gdje ona svoju obitelj stavlja izravno pod zaštitu svetog Šime. U centru začelja imamo posvetni natpis kraljice Elizabete koji tumači da se u škrinji nalazi tijelo svetog Šimuna i na koncu imamo zadnju scenu koja prikazuje kraljicu Elizabetu uz odar oca koji je neko vrijeme bio pod utjecajem bogumila ali onda je poslije postao dobar katolik. Tri ove scene koje se vezuju uz kraljicu koja je naručitelj škrinje pokazuje da je ona ta koja je škrinju dala izraditi i zato su one stavljene u drugi plan, a u prvi plan su stavljeni prizori kako je tijelo svetog Šimuna došlo u Zadar.

Ono što je zanimljivo jest da je preko ove škrinje Zadar pokušao postići po uzoru na Veneciju, kako su oni razvili štovanje svetog Marka, pokušaju postići to da on postane jedna sila na istočnom dijelu Jadrana i pod zaštitom velikog sveca kao što je sveti Šimun. Zato ova škrinja služi kao jedna potvrda veličine sveca i veličine koju želi izgraditi Zadar u to vrijeme. Kad je nastala škrinja Zadar je doista bio na putu da postane jedna mala republika poput Dubrovnika i proširio se na okolna mjesta tako da je tada bio najjači u povijesti.

Krađe relikvija bila su “normalna stvar”

Zanimljivo je također spomenuti da je kod ratova tada, posebno između Venecije i Genove, i Venecije sa gradovima na našoj strani obale, da se bila proširila praksa da se jednostavno onom tko je poražen – ukradu relikvije svetaca. Tako su Venecijanci ne samo otuđili tijelo svetog Šime i odnijeli ga u Veneciju nego kad su poharali Trogir bili su uzeli njegove relikvije koje su Trogirani uz veliku muku jedva uspjeli dobiti natrag. Tako su bili poharali i Kotor i neke druge naše gradove u Istri. To su slično radili i ovi iz Genove. Tako da je to u ono vrijeme na neki način bilo normalno. To je u to vrijeme smatrano najvećom dragocijenošću, kao najveće blago, a ujedno je bio način i da se protivnika demoralizira i da ga se i na moralnom planu porazi. Tako da ćemo mi danas imat priliku vidjet njegovo tijelo jer je škrinja otvorena … Jedan naš povijesničar je uspio točno rekonstruirat scene na šrkinji zašto su bile scene postavljene baš tako, tri po tri, plus ove dvije scene.

Uz najbolju volju mi ne možemo biti sigurni da se tu doista radi o tijelu svetog Šimuna ali da se radi o svecu iz Isusova vremena to možemo biti sigurni jer potvrde koje smo imali preko čuda na to upućuju.

 Pokušaj krađe tijela od strane talijana, u Drugom svj. ratu

Zadnje čudo koje se dogodilo u Drugom svjetskom ratu je bilo u vrijeme fašizma talijani su odlučili da će prenijet škrinju svetog Šime u Italiju, drugim riječima da će ukrasti njegovo tijelo i škrinju, i prenijeli su je bili na brod ali na brodu se dogodilo da brod nije mogao isploviti. Još i sada su živi neki očevici iz toga vremena koji svjedoče da je brod jednostavno stao u luci i nije mogao isploviti. Onda su se dosjetili da je to zbog škrinje. Pozvali su svećenike da mole da brod može isploviti i biskupa, međutim brod nije isplovio. Biskup se dosjetio da pozove jednog mladomisnika koji je molio nad škrinjom i škrinja se nakon toga mogla podići i shvatili su da je jedino što mogu jest da je mogu vratiti natrag u crkvu. I tako je škrinja bila vraćena i evo hvala Bogu stoji i štuje se u Zadru.

Mi Hrvati inače imamo tu jednu nezgodnu crtu da slabo cijenimo svoju duhovnu baštinu, inače što spada na naše bogatstvo, kulturno i povijesno. Tako je i sveti Šime u Zadru na neki način ostao u zapećku i oko njega se nije razvilo neko štovanje.

O štovanju svetog Jakova u Španjolskoj

Španjolci su vidimo oko svetog Jakova razvili štovanje i razvili su famozni „Put svetog Jakova“,  a imaju puno manje dokaza da se tu doista radi o njegovu tijelu nego što imamo mi.

To je pitanje uvijek pitanje pobožnosti i štovanja naroda. Tako da je na nama da tu pobožnost širimo i preko nas će onda i drugi ljudi upoznavat i jasno bilo bi poželjno kada bi imali hodočasničke rute do svetog Šime i na taj način njegovali i širli tu baštinu.

Jasno da se i te stvari mogu iskriviti tako da u Španjolskoj put svetog Jakova je postao na neki način jedna moda i mnogi tim putem idu ne iz vjerskih pobuda nego više iz nekih drugih pobuda, duhovnih a koje mogu biti new age pobude, ili da borave u prirodi ili da pronađu sebe ili iz raznih drugih motiva. Znači da u jednom sekulaziranom društvu u kojem se nalazimo jasno da se izvorni vjerski sadržaj iskrivljuje i dobiva druga značenja. Čak u Santiagu gdje je tijelo svetog Jakova tamo ćete vidjeti gdje se prodaju vjerski suveniri da se prodaju uz vjerske suvenire vrlo ravnopravno prodaju i suveniri kao vještice na metlama i sl. To pokazuje da se stvari mijenjaju. To ne priječi da mi podržavamo to bogatstvo koje imamo tu. I doista mnogi se preko samog hodočašća svetom Jakovu učvršćuju u vjeri ili se čak vraćaju vjeri,

Poziv na življenu VJERU!

… a na nama je da se trudimo da se trudimo da to vjersko ostane uvijek prisutno i da se na taj način pomogne i mlađim naraštajima – da upoznaju vjeru i dođu do osobnog življenja vjere!

(Izvor: don Jozin govor na hodočašću u Zadar 8.10.2018.)

hodočasnici iz crkve sv. Filipa Nerija 8.10.2018.

Pred crkvom sv. Šimuna 8.10.2018.

U redu prema glavnom oltaru, prije svete mise, gdje se na ovaj dan može vidjeti neraspadnuto tijelo sveca

tijelo sveca – vidi na slici, na poveznici

Sveta misa, 8.10.2018.

foto: M.G.

Ove godine smo nakon Zadra posjetili otok Murter i mjesto Tisno te svetište Gospe od Karavaja.

O tom neki drugi put…

Marie Armelle Beaulieu, glavni urednik Magazina Sveta Zemlja, koja je dobila je dozvolu da posjeti mjesto, i dalje se opire glasinama povezanim s navodnim “slatkim mirisima”. Osim tvrdnje da miris lako može biti sugestivan, također je dodala da ona uopće nije primjetila nikakav poseban miris.

S druge strane, tijekom posljednjeg  djelomičnog otvaranja učinjenom od strane arhitekta Nikolaosa Komnenosa, 1809. god. kroničari su također spomenui slatku aromu. Ljudi koji su zaintersirani za Sveti Grob su dobro upoznati s ovim tekstom tako da je moguće da oni mogu biti odgovor na nesvjesnu sugestiju oko doživljavanja takvog mirisa.

Elektromagnetske smetnje

No novinar je mnogo manje neodlučan glede elektromagnetskih smetnji koje su  zabilježene kod instrumenata zanstvenika. Fenomen je potvrdio jedan od znanstvenika koji je ovlašten za pristup grobnici. Kasnije, jedan od čelnika tima u građevini, Antonija Moropoulou, ukazala je na to da je stvarno teško zamisliti da bi netko bio voljan ugroziti njegov ili njezin ugled samo zbog “trika publiciteta.”

Osim toga, novinar svjedoči o iznenađenju znanstvenika tijekom otvaranja ploče: mislili su da je grob mnogo manji nego što je bio. Njihov zaključak: prethodno provedene analize sa instrumentima kao da su iskrivljene od strane elektromagnetskih smetnja.

Čini se, bez ikakvog drugog dokaznog elementa, da je Kristov grob doista utjecao na instrumente koji su osjetljivi na elektromagnetske smetnje. Međutim, moguća objašnjenja o motivima za takav fenomen lako postanu objekt nagađanja kod onih koji su strastveni oko Svetog Groba. Nepotrebno je reći da se ta nagađanja kreću od onih posve razrađenih do onih posve smiješnih.

Isusov Grob je prije svega – mjesto molitve

Otvaranje ploče i otkrivanje kamena na kojem se odmaralo tijelo Kristovo pokazali su da grob doista odgovara židovskim grobovima 1. stoljeća. No, prema Marie-Armelle Beaulieu, bitnu jezgra pitanja treba potražiti negdje drugdje. “Bila bih presretna ako znanstveni stručnjaci dokazali da je ovaj kamen je zaista onaj na kojem se Krist odmarao, ali čak i ako se dokaže suprotno, ona će i dalje biti – znak uskrsnuća.”

Novinarka, koja je bila stanovnik Jeruzalema u posljednjih 17 godina, bila je dio ekskluzivne, privilegirane skupine kojoj je odobren pristup mjestu. Kao što ona kazuje: “Crkva Svetoga Groba je uznemirujuće mjesto. Isprva mi se nije sviđalo baš. Očekivala sam lijepu crkvu i našla sam ovo mjesto čudne arhitekture, koja  ne posvješćuje ništa od biblijske scene. Nema ni traga grobnom vrtu, na primjer. ”

“Ali postupno sam otkrivala stvari, u povorci, u kojoj sam sudjelovala zajedno s franjevcima. To nije mjesto za posjet, nego mjesto za molitvu. Zahvaljujući franjevcu, bila sam u mogućnosti hodati sve do stijene koja je podržavala Tijelo Kristovo, nešto što nisam mogla zamisliti… Osjećala sam se nekako bez težine, ali sjećam se svih detalja. Nikada neću posjetiti Sveti Grob na isti način.

“Upravo sada, oni su zamijenili mramornu ploču na vrhu, i grobnica se može samo djelomično vidjeti, kroz otvor [zaštićen i oklopljen sa staklom]. Ali znam da je kamen tamo. Imala sam naviku kleknuti pred Kristov grob, a onda sam pomislila kako je to apsurdno jer Njegova stvarna prisutnost nije tamo i da bi se radije trebalo pokloniti pred Presvetim Sakramentom. No u Svetom grobu, ispred Groba, postoji “stvarna odsutnost”.

Prazan grob.  Čudo pred kojim se svako koljeno treba saviti, na nebu, na zemlji i u paklu.”

Izvor: ALETEIA, Mysteries surround the opening of Christ’s tomb

Atrakcija za turiste. Samo to?

Mnogi znatiželjni turisti na ovaj način uče o stvarnosti onog što je napisano na počecima Biblije… a i ateisti se sigurno katkad zapitaju… a što ako je istina?

…

Isusovo uskrsnuće tiče se svakoga od nas osobno. Daje smisao našem životu, našem trpljenju i smrti. Njegovo uskrsnuće oslobađa nas od ropstva sotoni, grijehu i smrti. Svakom od nas Isus želi darovati radost vječnog života u nebu. Bit ćemo sudionici te vječne radosti  ako odbacimo grijeh, mrzimo na grijeh i svoj život podlažemo Isusu.

Zašto su oni vjerovali?

Isus je umro sramotnom smrću na križu. Bilo je to u vrijeme kad je u Jeruzalemu bilo mnoštvo hodočasnika, koji su došli slaviti najveći židovski blagdan – Pashu. Židovi su smatrali da je netko tko je osuđen na takvu smrt bio – proklet od Boga. Zašto su onda pobožni židovi povjerovali u njegovo USKRSNUĆE? Zašto su vjerovali da je on – BOG? Zašto, ako bi takva tvrdnja – da je uskrsnuo i da je Bog – bila smatrana najgorom vrstom bogohuljenja? (Mk 2,6-7). Ti isti pobožni židovi propovjedali su da je Isus uskrsnuo i to sa neuobičajenom hrabrošću. Govorili su da je On – Bog i bili su spremni za tu istinu položiti svoj život. Povjerovali su, dakle, u nešto što se i njima ranije, (dok su Boga poznavali samo kao Boga – Jahvu)  činilo kao bogohuljenje i najveća uvreda Bogu.

Kako se to moglo dogoditi?

Jedino objašenjenje za ovu nevjerojatnu promjenu  jest šokantna ČINJENICA – Isusova USKRSNUĆA. Isus koji je umro na križu u strašnoj agoniji, koji je pokopan u grob – treći dan je uskrsnuo i SUSREO SE sa svojim učenicima, unatoč zaključanim vratima, razgovarao je s njima, jeo s njima, davao im zadnje upute. Apostoli i drugi Isusovi učenici bili su uvjereni da je Isus – Bog. Je li moguće ne povjerovati takvim svjedocima koji su položili svoj život za istinu koju su propovijedali? Ta čvrsta vjera u Kristovo uskrsnuće bila je kod dvanaestorice i drugih Isusovih učenika. Ova vjera je prenošena dalje iz generacije u generaciju u zajednici koja se zove Crkva, došla je do naših vremena i nastavlja postojati.

Apsolutna novost

Istina o Isusovu uskrsnuću bila je apsolutna novost ne samo za židove nego također i za druge religije. Ne postoji tekst izvan kršćanstva koji bi spominjao boga koji bi postao čovjekom, umro i uskrsnuo od mrtvih. Da bi bolje shvatili koliko je to nejverojatna činjenica u Isusovo uskrsnuće  u što su prvi povjerovali pobožni židovi moramo imati na umu učenje židovstva o Mesiji. Najučeniji biblijski stručnjaci, uključujući Davida Flussera – koji je bio najveći Izraelski autoritet  što se tiče povijesti drugog Hrama – naglašava da u Isusovo vrijeme nije bilo takvog teološkog trenda koji bi spominjao da bi Mesija trebao umrijeti i uskrsnuti od mrtvih. Nitko u odabranom narodu nije očekivao da će Mesija trpjeti, biti poražen i ustati od mrtvih. Pogotovo nitko nije očekivao da će biti razapet. Židovi su očekivali  da će na kraju vremena mrtvi uskrsnuti, o posljednjem sudu. Treba također imati na umu ideju o čisto duhovnom uskrsnuću, bez tijela, što je u sebi kontradiktorno i besmisleno za židova. Za židova, da bi bio uvjeren u činjenicu uskrsnuća i onda o tomu govorio on bi prije trebao vidjeti uskrslo tijelo ili ga čak dotaknuti, kako bi bio siguran zbog svojih vlastitih osjetila – da to zaista postoji. Upravo zato i sveti Toma reče drugim apostolima: „Dok ne vidim tragove čavala na njegovim rukama i nogama i ne stavim svoje ruke u njegov bok neću vjerovati“ (Iv 20,25). Za ljude grčke kulture ideja o uskrsnuću tijela je bila apsurd i besmisao. Za grke tijelo nema nikakve vrijednosti. Samo duša je smatrana besmrtnom i oslobođena je od zatvora tijela u trenutku smrti. Iz tog razloga je sv. Pavao bio ismijavan u Ateni kad je Grcima govorio da je Krist uskrsnuo i da je ustao od mrtvih kao pravi Bog i pravi čovjek (usp Dj 17,18). Učenje o smrti i uskrsnuću Kristovu je bilo apsolutna novost u ono vrijeme, sablazan za židove i besmislica za pogane.

Povijesnost uskrsnuća

Profesor Jacques Perret (…) povijesničar svjetskog ugleda primjenjuje naučne kriterije u proučavanju povijesnih tekstova Novog zavjeta koji opisuju Isusovo uskrsnuće. Rezultati ovog istraživanja su objavljeni u knjizi. Uskrsnuće: povjesni pristup (Ressuscite: approche historique; FAC Editions, 1984.) U zaključcima autor piše da povijesno istraživanje pokazuje da evanđelisti  prenose temeljnu istinu o Kristovu uskrnuću. Ukoliko osoba odbija vjeru u Isusovo uskrsnuće – za takvo nešto ne postoje povijesni razlozi. Svaki onaj koji žarko želi pronaći Istinu i tko, upotrebljavajući kriterije posljednje povijesne  istraživačke  metodologije, proučava biblijske tekstove koji se odnose na Isusovo uskrsnuće doći će do logičnog zaključka da oni govore o objektivnoj povijesnoj istini. Profesor Perret naglašava da nijekanje vjerodostojnosti onog što čitamo o Isusovu uskrsnuću u Novom zavjetu je posljedica pukog nemara ili ideoloških pretpostavki i predrasuda, a ne razultat istraživanja. Profesor Perret neke moderne biblijske učenjake da nije moguće proučavati povijesnost uskrsnuća zato što nije bilo ssvjedoka. Ti isti govore da nisu vjerodostojni tekstovi svetog Pisma o uskrnuću budući da su pisani od strane vjenika. Prof. Perret kaže na to: „Ako povjesničar antike u svom istraživanju upotrebljava metodu primjenjenu od nekog biblijskog učenjaka koji tvrdi da Evanđelja ne zaslužuju povjerenje, takva povjesničar bi bio predmetom ruganja svojih kolega.“ Činjenica da uskrsnuće nema svjedoka ne opravdava tvrdnju da je tu povijesnost isključena. Uskrsli Isus se ukazao konkretnim ljudima u konkretnom vremenu i mjestu. Na posljetku, gledajući učinke mogu se spoznati njihovi uzroci. Tvrdnja da evanđelja nisu vjerodostojna zato što su ih pisali vjernici je besmislena. Profesor Perret kaže da ne bi bilo moguće pisati nikakvu povijest ako bismo trebali odbaciti sve autore koji su na jedan ili drugi način uključeni u događanja o kojima pišu.

Štoviše prof. Perret piše da su susreti sa Uskrslim, opisani u evanđelju, doživljeni osjetilima svjedoka a to nije rezultat njihove vjere. Osim toga, uskrsli Isus ukazao se i Pavlu, nevjerniku koji je progonio kršćane, a koji se odmah obratio čim je susreo uskrslog Isusa. Dvanaestorica i drugi učenici koji prije nisu ni pomišljali da bi Isus mogao uskrsnuti od mrtvih, vide ga, razgovaraju s njim, govore s njim, jedu s njim. Kao rezultat toga oni su uvjereni da je Isus stvarno uskrsnuo. Slično, apostol Toma, tvrdoglavo nije vjerovao svjedočanstvu drugih apostola o Isusovu uskrsnuću. Tek kad je Toma sam susreto Uskrslog Isusa zidovi nevjere u njemu su pali. Ovi događaji pokazuju da su ukazanja bila vrlo stvarna i takva da su se mogla doživjeti ljudskim osjetilima.

USKRSNUĆE ima potpuno transcendentalnu dimenziju, ali također ima i iskustvenu i povijesnu dimenziju koja ne smije biti ignorirana ili zanijekana.

Istina je da je vjera u uskrsnuće daleko iznad ljudske misli ali je, na posljetku, utemeljena na činjenicama i ne protivi se razumu, kao npr. vjera onih koji kažu da Bog ne postoji te da se život razvio sam od sebe. Kako su naivni oni koji vjeruju u slijepu moć evolucije da proizvede razumnog čovjeka.

U 2. st. Celzo, koji se borio protiv kršćanstva, tvrdio je da je glavni izvor informacija za Isusovo uskrsnuće histerična žena – (Marija Magdalena). Argumenti koje je Celzo upotrebljavao  protiv uskrsnuća Isusova uskrsnuća  su ista kao i od strane nekih „znanstvenika“ u 19. i 20.-om stoljeću.  Stare su tvrdnje da su ukazanja uskrslog Isusa  rezultat halucinacija, subjektivne želje ili obmane od strane apostola. Prema nevjernicima, Isusovo uskrsnuće je „subjektivni“događaj u glavama ljudi povezanih s Isusom. Takvi argumenti ljudi koji su se protivili uskrsnuću nisu se promjenili.  To nisu nove terije  koje bi bile formulirane na temelju proučavanja nego su to neutemeljene gluposti začete u mislima ljudi koji mrze kršćane. Datira od ranih godina kršćanstva i ponavlja se u pseudoznanstvenoj formi i danas.

Ljudi koji iskreno tragaju za istinom, koji su slobodni od predrasuda i ideoloških pretpostavki, otkrivaju da je Isusovo uskrsnuće objektivna činjenica koja se dogodila u određenom vremenu na određenom mjestu. Istina, nije bilo svjedoka uskrsnuća, ali postoje svjedoci njegovih učinaka; oni su vidjeli prazan grob i netaknuto platno (na kojem je Isus ostavio otisnut svoj lik), susreli su uskrslog više puta, razgovarali i jeli s njim.

Koliko su vjerodostojna izvješća o uskrsnuću?

Prema posljednjim istraživanjima od strane biblijskih stručnjaka među kojima su Jean Carmignac, John A.T. Robinson, Claude Tremontant i Paolo Sacchi, postoje bezbrojni razlozi za vjerovanje da su sinoptička evanđelja (Po mateju, Marku i Luki) pisana na aramejskom i hebrejskom jeziku kad je kršćanstvo još bilo ograničeno na Izrael. Bila uređena između deset i dvadeset godina nakon što se se zbili šokantni događaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Evanđeoska izvješća su vrlo vjerojatna, ona nam donose povijesne činjenice i novost o spasenju. Kad se kršćanstvo počelo šiirti Mediteranom bilo je neophodno evanđelja prevesti na grčki. Tako smo dobili tekst koji datira oko 50 god. Posl. Kr. (…) Isus je bio osuđen na smrt razapinjenj zbog bogohuljenja, jer je kao čovjek tvrdio da je Bog (Mt 26, 65-66). Za židovski sinedrij još gore bogohuljenje bilo je propovjedati da je Isus uskrsnuo od mrtvih i da je on pravi Bog! A upravo iz tog razloga je Stjepan, prvomučenik, kamenovan na smrt. Uslijedila je i smrt apostola Jakova i drugih. Da uskrsnuće nije objektvina činjenica onda bi sinedrij i rimska vlast lako izgrugali prve propovjednike istine o Isusovu uskrsnuću pokazavši im mrtvo Isusovo tijelo –  naravno, kad bi takvo tijelo postojalo. No to nisu mogli učiniti budući da je Isusov grob bio prazan.

Vjera u uskrsnuće i božanstvo Isusa Krista bila je rođena stoga jer se Isus ukazivao i dao da bude prepoznat kao onaj koji je uskrsnuo i živi.

Nitko svojim očima nije vidio kako je Isus uskrsnuo od mrtvih, pa nam evanđelja ne daju taj opis. Evanđelja ne sadrže fantazije nego samo izvještaj činjenica koje su se dogodile. Autori Novog zavjeta događanja koja se odnose na uskrsnuće  opisuju nepristrano i istinito. Izvješta se nadopunjuju i nisu međusobno u suprotnosti.

Evanđelisti spominju tri posjeta žena na Isusov grob. Opis prvog posjeta (u evanđelju po Marku i Mateju) spominje ukazanje anđela i pripovjeda kako su Marija Magdalena, Marija Jakovljeva (majka) i Saloma, u strahu o tom događaju nisu nikom govorile (usp. Mk 16,8).

Drugi posjet grobu, prema izvješću evanđelja po Ivanu, spominje kako je Marija Magdalena vidjela dva anđela i kako je izvjestila apostole Petra i Ivana da je grob – prazan. (Iv 20.1).

Kod trećeg posjeta grobu, kojeg opisuje evanđelist Luka (24,9) opisuju žene koje su u grobu vidjele dva anđela i koje su se vratile javiti to jedanaestorici i ostalima.

Isus je pozvao apostole da se susretnu s njim u Galileji ali to ga ne priječi da im se ukaže najprije u Jeruzalemu. Tri žene su otišle do groba dok je još bilo mračno, a ostale kad se razdanilo. Petar i Ivan su vidjeli netaknuto platno u grobu iz kojeg je nestalo Isusovo tijelo, a što ih je potpuno uvjerilo u Isusovo uskrsnuće. Petar je bio u čudu dok je Ivan odmah povjerovao da je Isus ustao od mrtvih. Evanđeoska izvješća o uskrnuću su kako vidimo utemeljena na povijesnim činjenicama. Katolička Crkva kao zajednica počinje postojati kad je istina o Isusovu usksrnuću počela biti propovjedana: “Tog Isusa uskrisi Bog. Mi smo tome svjedoci!“ (Dj 2,32) PROPOVJEDANJE OVE ISTINE JE NAJVAŽNIJA MISIJA CRKVE. Povijesna činjenica Isusova uskrsnuća je najjasniji znak da je On naš  Spasitelj, pravi Bog i da je ustao od mrtvih za nas i za naše spasenje.

Ne budi nevjeran

Nakon Isusove smrti na križu Isusovi učenici su bili potpuno razočarani i uvjereni da je sve gotovo. Isus je uskrsnuo sa svojim tijelom koje je prije toga prebivalo u grobu. Nakon uskrsnuća se ukazuje i dopušta da bude prepoznat preko njihovih osjetila, preko vida, sluha, dodira. Preko četrdeset dana od ovog trenutka uskrsnuća Isus je svojim učenicima dao mnoge uvjerljive dokaze da je on ŽIV… i govorio im o kraljevstvu Božjem (Dj 1,3) Kad se ukazao učenicima oni su bili prestrašeni. “Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam. Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: “Imate li ovdje što za jelo? Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.” (Lk 24, 37-43)

Slično, Isus pobjeđuje Tominu nevjeru. “Stavi svoj prst ovamo. Pruži svoju ruku i stavi je u moj bok. Ne budi nevjeran, nego vjeran. (Iv 20, 27) Kroz ovaj fizički kontakt apostoli su postali uvjereni da je Isus uskrsnuo u onom istom tijelu koje je bilo razapeto i položeno u grob.

U toku četrdeset dana susreli su ga u raznim situacijama. Postali su sigurni da je stvarno živ u svom proslavljenom tijelu koje nije podložno fizičkim ograničenjima. Nakon uskrsnuća Isus se pojavljivao i nestajao, ulazio je kroz zatvorena vrata u prostoriju gdje su bili apostoli. Vjera u uskrsrnuće bila je ojačana ovim izravnim susretima u kojima se Isus ukazivao ponizno i bez ikakve note trijumfalizma. Apostoli su prepoznali njegov glas, kosu, lice, njegove ruke i bok zajedno sa ranama koje su bile posljedica razapinjanja, te su iskusili radost konačne pobjede nad smrću, grijehoom i sotonom.

Uskrsli Isus je stalno prisutan u svojoj Crkvi, oprašta grijehe u sakrametu ispovijedi; u Pričesti nam daje hranu za besmrtnost. On liječi naše rane srca, oslobađa nas naših ovisnosti, ali mi mu moramo vjerovati, pouzdati se u Njega potpuno i ostvariti osoban odnos s Njim.

Kad se ujedinjujemo s Isusom u svakodnevnoj molitvi, kad prihvaćeno od Njega dar vječnoga života u sakramentu  ispovijedi i pričesti, kad odbacujemo svaki grijeh i ispunjamo Njegovu volju – sudionici smo u Njegovoj pobjedi nad smrću, paklom i sotonom i doživljavamo radost uskrsnuća već ovdje na zemlji.  

Smrt je pobjeđena. “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” …”hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!” (1 Kor 15,55.57)

…

Izvor: časopis “Ljubite jedni druge”, 2014./28, Tko uzvjeruje bit će spašen,

(urednik) o. Mieczyslaw Piotrowski

ISUSOVO LICE

Na platnu se vide i otekline na Isusovu licu. Vide se i lomovi nastali udarcima štapom. Također i kosa zalijepljena krvlju. Vidi se također da je na mjestima kosa bila iščupana iz korjena. (usp. Iv 19,3). Tako se inače tretiralo bogohulitelje, među koje uvrstiše i Isusa. I unatoč velikoj boli koju je morao osjećati Njegovo lice odražava MIR. Ne upućuje li i to na Njegovo božanstvo – u kojem je znao da ide prema konačnoj pobjedi nad Zlom, nad patnjom, nad grijehom, nad smrću?

KRUNJENJE

Ova metoda mučenja bila je rezervirana samo za Isusa. Ni jedan povijesni izvor ne spominje krunjenje osuđenika – osim u slučaju Isusove muke. Na platnu se nalaze brojne krvave mrlje. Vidljivo je da je kruna bila nalik kacigi tj. da je pokrivala cijelu gornju površinu glave (!). Na čelu je izbrojeno 13 rana od trnove krune, a sve ukupno oko 50.

BIČEVANJE

Vrsta biča kojim je Isus bio udaran je ‘flagrum‘ tj. takav bič koji na svršetcima ima metalne dodatke koji bi se zarili u tijelo i otkidali komade mesa. Ovakvo bičevanje bi najčešće prozrokovalo smrt osuđenika. Pilat je, kako vidimo u evanđelju, želio Isusa „samo izbičevati“ pa ga pustiti. To objašnjava i zašto su ga nemilice izudarali. Mislili su da bi mu to mogla biti jedina kazna. U bičevanju su sudjelovala dvojica, od kojih je desni bio viši i nemilosrdniji. Krajevi biča su obavijali tijelo i trgali ga. …

KRIŽNI PUT

Iz rana na ramenima neki stručnjaci zaključuju da je Isus nosio samo vodoravnu gredu križa, dok su mu ruke bile vezane. Drugi stručnjaci tvrde da je nosio cijeli križ. Sasvim iscrpljen od bičevanja hodanje do mjesta smaknuća bilo je neizmjerno teško. Bila je to udaljenost od oko pola kilometra. Nekoliko puta je pao na lice. Vidljive su deformacije na licu, na nosu, a u mrljama krvi pronađeni su i tragovi zemlje i kamenja. Križ ipak nije mogao dalje nositi sam – pa je, kako znamo iz evanđelja vojnik prisilio Šimuna Cirenca da mu pomogne.

RAZAPINJANJE

U Isusovo vrijeme bio je to najbrutalniji oblik mučenja. Na platnu su jasno vidljivi tragovi čavala na zapešćima. Čavli zabijeni u dlanove ruku nisu mogli pridržavati teret tijela na križu. Noge su pribijene jednim čavlom, na način da je lijevo stopalo bilo položeno preko desnog. Ruke prekrižene preko abdomena jasno su vidljive. Budući da su čavli proboli ruku na mjestu gdje se nalazi živac vezan uz palac, na platnu se palčevi ne vide, već samo četiri prsta ruku.  Gledajući u kom smjeru je curila krv niz ruke zaključuje se o Isusovu položaju na križu, te i to da se pokušavao podići da bi došao do zraka, a onda bi opet klonuo od nemoći.

RANA NA SRCU

Rana kojom su proboli Isusov bok široka je oko 1 i pol cm. … Iz rane su potekli krv i krvna plazma  što nam sveti Ivan opisuje: ”krv i voda”… Isusovo probodeno Srce ostaje kao znak neizmjerne Božje ljubavi prema nama. Isus je postao pravi čovjek i iz ljubavi prema nama lišava se svega, prihvaća smrt pod teretom naših grijeha. „A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. (Iz 53,4-5)

U tom strašnom iskustvu patnje i smrti za grijehe čovječanstva, Isus je djelovao u savršenoj poslušnosti Ocu. Postao “poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2, 8). Njegova patnja dosegla svoj vrhunac u trenutku agonije na križu, kad je povikao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mat 27,46). Ovdje je središnji događaj povijesti stvorenog svijeta.

Kroz smrt i uskrsnuće, Isus je izvojevao konačnu pobjedu nad smrću i grijehom. On svemu čovječanstvu nudi udio u ovoj pobjedi. Kako bi iskusili čudo oproštenja grijeha, moramo biti spremni povjeriti i otvoriti naša srca bezgraničnom milosrđu Božjem. Moramo prići ispovjedaonici i napraviti pošteno priznanje svojih grijeha. Kroz sliku svoga izmučena tijela, Isus nas poziva da tražimo oprost od svakoga grijeha u sakramentu pokore i da ostanemo u stanju posvetne milosti. Zahvaljujući našem Gospodinu nema beznadnih situacija u životu. Ako padamo u grijeh, Isus je spreman da nas podigne i da nas osloboditi. Trebamo svoj život predati Isusu s potpunim povjerenjem. “O moj Isuse, kako je lako postati svet; Sve što je potrebno je – malo dobre volje… Isus žuri da sebe da za dušu, a ako je duša vjerna Božjoj milosti, ona može vrlo brzo dosići svetost. Bog je vrlo velikodušan i ne uskraćuje svoje milosti nikom; štoviše, on daje više od onoga što od Njega tražimo”(Dnevnik, 291).

Izvor: Časopis: Ljubite jedni druge, Volio nas je do kraja

Slika je utisnuta na vrijednom komadu drevne tkanine koje je satkano od svilenih niti predenih od jedne vrste morskih dagnji. Materijal je vatrostalan kao azbest i posve neprikladan za slikanje na; to fino tkivo ne podržava ulje niti akvarel.

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju što je dokaz da te dvije slike predstavljaju jednu te istu osobu. Nema sumnje da se struktura i dimenzije lica utisnutog na velu i na Torinskom platnu 100% podudaraju. Tu se s pravom može govoriti o matematičkom dokazu.

Torinsko platno i rubac iz Manoppella su najveća trajna čuda na svijetu. Sa znanstvenog stajališta, niti jedan niti drugi ne bi smjeli postojati. Neobjašnjivi su! Samo je slika Gospe Guadalupske je usporediva s ovim dvama platnima.

Sve ukazuje na činjenicu da je sa rupcem koje se nalazi u Manoppellu pokriveno Isusovo lice u grobu. Stoga je to poseban “svjedok” uskrsnuća, tim više što ono nosi “snimku” Isusova lica uhvaćenu u samom trenutku kad je prešao iz smrti u život.

Pravi Bog, koji je iz ljubavi prema nama postao pravi čovjek, tako da u svojoj muci, smrti i uskrsnuću mogao otvoriti za nas put prema nebu, ostavio nam dvije izvanredne slike: jednu otisnut na pokrovu u Torinu, a druga na rupcu iz Manoppella.

Oni predstavljaju zapis o najvažnijem trenutku u ljudskoj povijesti – o onom trenutku koji je vidio konačni poraz sotone, grijeha i smrti. Postavši pravi čovjek, Božji Sin je mogao uzeti na sebe grijehe i patnje svih ljudi koji su živjeli ili će ikada živjeti. (On to može jer u Bogu nema vremena, samo  vječno: “Sada”), “Naše je boli na se uzeo…” (Iz 53, 4). Budući da je bez grijeha, On je u svojoj muci i smrti na križu uzeo na se učinke grijeha i patnje svih ljudi. Dok doživljava najveću napuštenost i patnju u trenutku smrti, on prikazuje sve nas svom Ocu nebeskom. Na taj način On je pobijedio grijeh i smrt, te je dobio od Oca dar uskrslog života.

Slika Svetog Lica na rupcu u Manoppellu i otisak tijela na platnu u Torinu nastaju kao rezultat Božje intervencije u trenutku uskrsnuća. U njima imamo čudesno svjedočanstvo onog trenutka kad je Isusovo čovještvo bilo proslavljeno.

Na Torinskom platnu imamo snimak njegova mrtvog tijela na samom početku njegove proslave. Tijelo je već počelo zračiti tu tajanstvenu energiju koja je uzrokovala da se projicira na platno u obliku fotografskog negativa, s tako preciznim detaljima.

Rubac Manoppella, s druge strane, je (pozitiv) otisak Kristovog živog lica. Proces proslavljenja nije potpun, jer je lice još uvijek obilježno modricama i oteklinama. Sjaj Uskrsloga beskrajno nadilazi naše poimanje. Tek u nebu ćemo biti u stanju gledati to lice u najvećem mogućem zadovoljstvu. Lice rupca Manoppella je lice Uskrsavajućeg Krista, u trenutku Njegove prijelaza iz smrti u život, u trenutku obilježavanja transformacije osakaćena tijela  “od kog svatko lice  otklanja… (Iz 53,3). Slika na rupcu u Manoppellu je snimak lica u trenutku prije nego se “ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost” (1 Kor 15,53).

Bog nam je ostavio vidljivu sliku o istinitosti njegova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. Po ovom znaku je jasno nam je da je uistinu postala pravi čovjek, koji je preuzeo na sebe sve naše patnje i grijeha, i da je On doista umrijeti i uskrsnuti od mrtvih kako bi nas oslobodio od grijeha i smrti i doveo nas do pune sreće u raju.

Božansko lice Manoppella je bitan dokaz Isusova uskrsnuća. Ona poziva svakog od nas da se obratimo i da zauzmemo osobni odnos ljubavi s Uskrslim u svakodnevnoj molitvi, a posebno u sakramentima pokore i euharistije. Raspeti Isus doista je ustao od mrtvih i živi ​te u svom milosrđu grli svakog grešnika. On nas moli da redovito primamo sakramente ispovijedi i svete pričesti. “Kako želim spas duša! (…) Želim izliti božanski život u ljudske duše i posvetiti ih, samo ako bi bile spremne prihvatiti moje milosrđe. Najveći grješnici će postići veliku svetost, samo ako se se pouzdaju u moje milosrđe. Najveće dubine moga bića se prelijevaju od milosrđa na sve što sam stvorio. Moje je zadovoljstvo da djelujem u ljudskoj duši, da je ispunim svojom milosrđem i da je opravdam. ” (Sv Faustina, Dnevnik, 1784).

…

“Ja sam kruh živi koji je s neba sišao; Tko jede ovaj kruh, živjet će zauvijek; Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta … Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nemate života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan “(Iv 6, 51; 53-55).

Fr. M. Piotrowski, SChr

Izvor: časopis Ljubite jedni druge, Dokazi uskrsnuća

Krv kojom je natopljeno platno ostavlja jasno vidljive mrlje dok je slika tijela blijede boje. Tragovi krvi nisu dirani iz čega se zaključuje da Isusovo tijelo nitko nije uklanjao iz platna. Na platnu nema znakova kidanja. Zaključak je da je tijelo koje je unutra bilo položeno na tajanstven način prošlo kroz platno i ostavilo trag u obliku fotografskog negativa. Samo vjera nam može reći da se to dogodilo – u trenutku uskrsnuća.

Godine 1978. platno je prošlo opsežne testove od strane tima stručnjaka, uglavnom američkih, kao što je to STURP (Torinsko platno Research Project). Više od 120 sati platno je bilo podvrgnuto ispitivanju i najsitnijih detalja. Između ostalog bilo je fotografirano pod izravnom umjetnim svjetlom i pod snažnim reflektorima. Ispitivanja znanstvenika su potvrdila sljedeće:

1) platno sadrži krv čovjeka i to krvne grupe AB;

2) slika definitivno nije oslikana;

3) platno pokazuje tragove brojnih rana koje proizlaze iz bičevanja (mnogi od njih su vidljive samo pod ultraljubičastim svjetlom);

4) pokrov sadrži i pelud biljaka, na prednjoj i zadnjoj strani (Max Frei, švicarski kriminolog, otkrio je pelud cvijeća koje je postojalo samo u regiji Galilejskog jezera, u Kristovo vrijeme, što upućuje na to da je platno neko vrijeme bilo tamo.

5) Slika je uzrokovana oksidacijom vanjskih vlakana i nalazi se samo na površini tkanine. Smanjena oksidacija vlakana rezultirala je trodimenzionalnom slikom. Samo vlakna koja su najbliža površini imaju tu obojenost koja stvara sliku. Rezultat je to oksidacije za koju je potrebno ekstremno precizno mjerenje od 180 – 600 nm, što je manje od debljine bakterije (1 nm = 106 mm). Usporedbe radi prosječna ljudska kosa ima promjer od 100 000 nanometara) Bojanje ne može biti uklonjeno ni uz pomoć kemijskih otapala. To je također dokaz protiv djelovanja sunčevih zraka. Slika se nije formirala oko krvnih ugrušaka. Gdje god postoje mrlje krvi tamo se na površini nije kreirala slika. Otisak tijela je prozirno žute boje; no na platnu nema tragova boje ili pigmenta. Slika na tkanini uzela je oblik umotanog tijela,  a ipak, unatoč tomu, na fotografskom negativu savršeno je ravna. Nema deformacija. U optičkom terminologiji fenomen je poznat kao “paralelna projekcija.” Znanost nije u stanju objasniti način na koji je slika prenesena na platno. Tako američki znanstvenik John Jackson, primjećuje: “Na temelju fizičkih i kemijskih procesa koje danas poznajemo, imamo osnova za reći da slika na platnu ne bi smjela postojati, a ipak je stvarna, iako ne možemo objasniti kako je došao u postojanje. ”

Računalna tehnologija je uvelike pridonijela proučavanju platna. Zahvaljujući tomu dobili smo digitalne fotografije najviše rezolucije. Tako se otkrivaju detalji koji se nikad ne bi mogli zapaziti golim okom. Kroz trodimenzionalno uređivanje slike, znanstvenici su identificirali dva mala novčića, koja su smještena iznad očiju, čovjeka na platnu. Desno oko je bilo pokriveno kovanicom koja je kovana između 29. i 32. godine – dakle, iz vremena Poncija Pilata. Preko lijevog oka je novac kovan u čast Julije, Tiberijeve majke. To je još jedan dokaz u prilog tomu da je platno iz Isusova vremena.

Sliku na platnu karakterizira i finoća obojenosti kojom je načinjen lik na platnu. Slika je formirana smanjivanjem intenziteta žute boje u različitim nijansama, tako stvarajući trodimenzionost, a koju su STURP-ovi stručnjaci bili u mogućnosti promatrati i mjeriti tijekom ispitivanja 1978. godine.

NASA – stručnjaci, Eric Jumper i John Jackson dobivaju prve trodimenzionalne fotografije platna pomoću NASA-inog analizator VP8 slike. Dr. Giovanni Tamburelli Sveučilišta u Torinu dobiva još bolje 3D slike. Godine 2002. Platno je prošlo kroz temeljitu obnovu. Bila je to savršena prigoda na kojoj se mogla provesti detaljna analiza. Cijela površina platna, sprijeda i straga, digitalno je skrenirana. Dok su ispitivali ovaj skenirani materijal, dvojica stručnjaka sa Sveučilišta u Padovi, Giulio Fanti i Roberto Maggiolo, došli su do zapanjujućeg otkrića. Proizišlo je da je blijeda slika lica na obrnutoj “skrivenoj” strani platna potpuno podudarna onoj slici lica s prednje strane. (Fant i Maggiolo objavio svoja otkrića u 14. travanj 2004 pitanje Journal of optiku Instituta za fiziku u Londonu.) Na stražnjoj strani platna vidljivi su detalji nosa, nosa, očiju, kose, brade i brkova. Slika na stražnjoj strani platna imala je iste karakteristike kao što ih ima ona na prednjoj strani. Bilo je fotografski negativ, načinjen tajanstvenim bojanjem na površini vlakana; a osim toga, bio je trodimenzionalan. Slika na prednjoj i stražnjoj strani platna podudaraju se u dimenziji, obliku i položaju. Nema izravnog kontakta između slike na prednjoj strani i one na obrnutoj strani platna. Površina platna na obrnutoj strani nema obojenosti. Platno, dakle, ima dvije slike lica – jedna je na prednjoj strani, a drugi na poleđini. Ovo nevjerojatno otkriće dviju slika na platnu još je jedan dokaz da takvo nešto ne bi mogao stvoriti niti jedan poznati ljudski izum. Moderna znanost nije ih u stanju replicirati, a ne mogu nastati niti kao rezutat prirodnih procesa.

Zdrav razum  nam govori da s dubokom vjerom i poniznošću moramo prihvatiti činjenicu – da je ovaj čudesni lik na plaštu nastao u trenutku – uskrsnuća.

Bio je to Uskrsli Gospodin koji je za sva pokoljenja sačuvao sliku svoje muke i smrti, te nam je htio pružiti dokaze o svom uksrnuću. Učinio je to ne tek za nevjernike, nego i za vjernike.

Izvor: Časopis Ljubite jedni druge, Dokazi uskrsnuća

Fr. M. Piotrowski, SChr