Vidimo da je Gospa je prošla kroz smrt iako ona to nije trebala, prošla je rastanak s apostolima i nakon toga je slijedio ukop. Isti dan se dogodilo uznesenje njenog tijela na nebo. Isus je tri dana ležao u grobu. I to je bilo da se ispune proroštva. A možemo tu pronaći i razlgo da je tu Gospodin htio ostaviti nedvojbeni dokaz o svoj smrti, ako u slučaju Lazara čije se tijelo već počelo raspadati kad ga je On uskrisio. Da je Lazar uskrnuo odmah, npr sat vremena iza smrti, rekli bi da je to bila nekakva reanimacija, i ništa posebno. Nije se počeo raspadati. A ovako je svima bilo očito da je to čudo. Ne samo da je vratio u život nego je zacijelio tijelo tamo gdje je najviše rapadalo. I zato se najveći broj njegovih neprijateja, kako kaže Ivan apostol, obratio. Zbog Lazarova uskrsnuća. Tada su htjeli ubiti Lazara zbog toga jer je bio glavni dokaz da je Isus činio djela koja nitko drugi nije mogao činiti.  Isus je pokazao da je pobjednik nad smrću i zato se uznesenje Gospino događa isti dan. .

Grob nije napušten. Uz grob je nekoliko apostola i svetih žena. Oni mole i pjevaju psalme.  Većinom se za sprovod vezuju tužaljke, a … kad među paslmima imamo onih koji izriču tugu, ali onih koji iskazuju vjeru, radost,… Vjerojatno su im osjećaji pomješani.  Znaju da je Gospa kod svog Sina i zato su radosni. To ih tješi jer imaju moćnu Zagovornicu na nebu. S druge strane ostaje žalost zbog rastanka jer ostaju bez nje, i to nije isto. Biti s Gospom, u njenoj blizini značilo je puno za cijelu Crkvu. Bila je žarište oko kojeg su se okupljali. Bila je majka u pravom smislu riječi. Ona ih je krijepila, tješila, podizala i usmjeravala. Zato su apostoli bili pozvani sa svih krajeva svijeta da dođu i da se oproste s Gospom…  Nije ih htio toga lišiti. To je kao rastanak sa jednim od roditelja. Bez obzira koliko je daleko, ako dijete zna da mu je roditelj na samrti potrudit će se da dođe i da se pozdravi zadnji put, ovdje na zemlji.  I to daje utjehu i utvrđuje onu zemlajku ljubav. To su u starom zavjetu bili posebno svečani trenuci. Tada bi roditelj ne samo očitovao svoju posljednju volju nego bi davao i blagoslov djeci. … može se reć prenosio je jedan dio svoje duhovne baštine na njih. Tako je i Elizej kad se rastavlja od Ilije traži da mu ostavi dvije trećine njegova duha. To je nasljedstvo bilo najvažnije. Elizej nije dobio ništa drugo već samo plašt… materijalno je u drugom planu. Ona duhovna baština i blagoslov je bio najvažniji. Nas danas ubi briga za materijalno, …kako dati djeci što više tih dobara, kako ih osigurati, a duhovno nasljedstvo? O tome se ne misli. I  onda se dobiva jedno, a ne i drugo.

„Vidjela sam široku stazu svijetla kako silazi s neba i zaustavlja se nad spiljom.“

Oni koji su tu nazočni to ne vide. Neobično je to kako postoji taj neviljdivi svijet, duhova, anđela, duša,… onih koji su živjeli prije nas, … sami Bog, koji je stvaran, ali je nedostupan našim očima. No on se može ljudima i pokazat. Zato Bog kad želi, šalje primjerice anđele da postane vidljiv ljudima kojima ga on šalje… I on može učinit da nam nevildljivu stvarnost učini vidljivom, da nam je približi preko naših osjetila. Zato u viđenjima svetaca na razne načine otkriva ostajstva svog Nebeskog Kraljevstva. I svjetlo je vrlo riječito. Silazi s neba i zaustavlja se na spilji. … to je ta poveznica neba sa ljudskom…

„U njoj bijahu korovi slave, puni anđela, usred kojih blještava duša Blažene Djevice dođe dolje lebdeći”

Iz iskaza kliničke smrti, kojih ima registriranih iz raznih krajeva svijeta, koja su pročavana i prate se, očito je da je čovjek kad je proglašen mrtvim, znači kad mu više ne radi ni mozak, da onda dolazi do odvajanja duše od tijela. I oni koji su se vratili u život kažu da su oni mogli gledati sve što se u toj prostoriji događa.  Mogli su gledati i čuti, premještati se sa jednog mjesta na drugo, mogli su iz bolnice ići u svoj dom, u svoju kuću, po želji, a opet s druge strane sa živima nisu mogli komunicirati.. vidjeli su ih i čuli, mogli su se premještati, materija im nije zapreka, da mogu prolaziti kroz zidove, ali ne mogu sa živima komunicirati. To znači da duša ima svoja posebna osjetila kojima vidi. Za vid nije dovoljno da čovjek ima oči i mozak, već je potrebno da ima život, da je duša u njemu. Bez duše, bez života ne može ništa vidjeti.  Duša bez tijela može nastaviti život. Nije to punina života, ali je život. Zato kažemo da je duša besmrtna. I doista u trenucima smrti Gospine, usnuća,  događa se odvajanje duše od tijela. Duša je nastavila živjeti. Kao u slučaju bilo koje smrti. Duša je besmrtna, a tijelo je predano zemlji. I u ovoj stazi svjetla s neba praćena anđelima dolazi duša Gospina. „Pred njom iđaše Njen Božanski Sin“… Isus ide u svom proslavljenom tijelu. To je jedino ljudsko  tijelu raju, a drugo je Gospino. Svi drugi čekaju Posljednji sud, kraj svijeta, da se dušama pridruže i tijela, da postanu dio slave, bilo propasti…  . Tragovi muke sad postaju tragovi slave. U samom centru bijaše sveta Marijina duša okružena anđelima s licima male djece.  U  krugu do nje bijahu oni kao djeca od oko 7 do 8 godina.. u sljedećem krugu imahu lica starije djece…  Nešto slično je prikazano na ovoj glavnoj slici u ckrvi (časnih sestara Djeteta Isusa, u Livnu) oko malog Isusa… u blizini se vide male glave, dalje se vide velike glave… od anđela se ne vidi praktički ništa drugo nego glave.

„Jasno sam mogla razlikovati samo lica, ostatak likova bijaše perfektn prozirno svjetlo.“

Sve se ovdje stapa u jedno, a opet svaki anđeo je zaseban i ima svoju osobnost. „Okružujući  glavu Blažene Djevice kao krunu bijaše kor svetih duhova. Ne znam što je to predstavljalo, ali sam vidjela da neki od njih gledaju u čuđenju, i adoraciji dok se drugi u strahu prostiru na zemlju.“

U viđenjima koje Bog daje ovakvim dušama zorno pokazuje istine vjere, na način da je to dostupno našim osjetilima i našem razumu onoliko koliko čovjek može… Teologija definira istine vjere, ali nema ovog zornog prikaza, nema mogućnosti da do toga dođe. Tako u biti jednu te istu stvarnost predočavaju na različite načine.

Kad mi kažemo da je definirana istina vjere, da je proglašena dogma o uznesenja Blažene Djevice Marije – znamo da se tu dogodlilo ovo uskrsnuće tijela i da se tijelo pridružilo Marijinoj duši i da je u slavi u nebu.  A način kako se to dogodilo – u to teologija ne ulazi. Takva viđenja Bog daje da približe tu stvarnost s drugog aspekta.

Ovaj dan mi slavimo 15.8. i zovemo ga Velika Gospa. To je dan proslave Gospine na nebu. I nebo se radovalo zbog toga i radovale su se duše pravednika.

“Jedan drugi trag svjetla izbije iz toga i podiže se k nebeskom Jeruzalemu. Blagoslovljena Marijina duša je lebdjela pred Isusom prodirući kroz stijene ušla je u grob… „

Duši kao i duhovnim bićima, anđelima ono materijalno nije zapreka. Ne trebaju se otklanjati materijalne barijere nego se prolazi kroz materiju. „Tad iziđe iz groba s tijelom u jakom svjetlu. „ Tijelo nije isto nego proslavljeno. Sv. Toma kaže da će svi u raju biti u najboljim godinama i bez fizičkih nedostataka. Neće biti kljastih, slijepih, gluhih.. i tijelo je proslavljeno i dobiva nova  svojstva kao što je imalo Isusovo tijelo. Koje u dvorani gdje su zaključana vrata prolazi kroz zid i zatvorena vrata… Može učinit da ga ne prepoznaju, kao marija Magdalena ni učenici na putu u Emaus, a može i da ga prepoznaju. Može se naći iz jednog mjesta u drugom, bez problema. Za pretpostaviti je da može biti i u bilokaciji, kao što je bilo dano nekim svecim, da bude na više mjesta u isto vrijeme. Proslavljeno tijelo u potpunosti sudjeluje u slavi Božjoj s dušom i tijelom, i ako smo imali na zemlji problema da gospodarimo tijelom takvih problema u raju nema. Tijelo je potpuno u vlasti duše.

„Iziđe praćena cijelim mnoštvom nebeskih duhova vraćajući se tako…u nebeski Jeruzalem“ „nakon toga nesta svaki sjaj zvijezda…  vrati se na zemlju“

Gdje su tu ljudi? Nema svjedoka onog što se dogodilo. Bog nije htio nikom pokazat nikome kako i što se dogodilo. Velike ključne događaje Božjeg nauma Bog ne mora otkivat, reklamirat, davat na sva zvona,nego se mogu događat i ovako skriveno…. Najvažnije stvari se događaju u dušama ljudi.

„Sutradan se pojavi Toma sa svoja dva pratioca. Toma je bio vrlo žalostan kad je čuo da je Presveta Djevica sahranjena.“

Svi su apostoli sazvani na vrijeme preko Boga odnosno njegovih anđela, bili su obavješteni, znali su da trebaju doći, da se oproste od Gospe… a Toma je zakasnio. Roneći obilne suze… Bio je neutješan jer sebi nije mogao oprostiti što je zakasnio. Svatko je bio obavješten na vrijeme. Za svetog Tomu se kaže da je bio apostol Indije, onda je sigurno imao je prevalit dalek put, možda dalji nego drugi. Ali on sebi predbacuje jer se možda mogao drugačije organizirat, i brže doći. Propustio je oproštaj s Gospom.

„Gorko plačući baci se s Jonatanom na mjesto u kući gdje je sveta Marijina duša napustila njeno tijelo. … a poslije toga dugo klečaše pred oltarom“

Apostoli su ga pustili da iskaže žalost, da moli, da udovolji duši,… „i nakon toga okupiše se oko Toma, uspraviše, zagrliše, i postaviše pred njega i njegova druga kruha i meda, …“.

Daju mu okrepu i gostoprimstvo. Nakon toga odvedoše ga do groba. Ako već nije mogao da se oprosti s Gospom onda želi da je još jednom vidi. Tek je prošao jedan dan da su je pokopali.

„Dvojica učenika razgrnuše grmlje na jednoj strani špilje. Toma i njegova dva učenika uđoše i moljaše se pred lijesom“ … Molitva priprema ovaj oproštaj.

„Tada apostol Ivan olabavi tri kožnata pojasa i odveza ih kako bi se poklopac košare lijesa mogao podići  „… Ivan koje je bio prvi svjedok Isusova praznog groba sad je i ovdje prvi koji dolazi i na Marijin grob.

„Postavili su svjetlo s jedne strane lijesa i podigli poklopac. Na njihovo ogromno čuđenje ugledaše samo povoje koji leže kao prazna ljuska ili školjka…“

Proslavljeno tijelo nema zapreke materije i može izić kroz te povoje. I zato je kažu da je Torinsko platno  Isusova slika koja je nastala usljed fenomena koji je sličan eksploziji. Tako se u platno utisnula slika Isusova tijela. Slično se događa i ovdje sa Gospinim tijelom. Možda još negdje postoji i platno Marijino… Povoji pokazuju da se dogodilo nešto nemoguće. Nisu odmotani, a tijelo je nestalo.

„Apostoli su zapanjeno zurili u lijes, ruke im podignute u zrak. Ivan povika: ‘Ona nije više tu.“

Ivan je i prvi prepoznao Gospodina i rekao: Gospodin je. On je prvi shvatio znakove ostavljene u gorbu i povjerovao. On je evo i ovdje prvi svjedok Marijina uskrsnuća. Ne treba ništa tumačiti. Prošao je to već kod Isusova uskrsnuća, on točno što se dogodilo. Njegove riječi su jasne i drugima.

„Drugi odmah brzo dođoše, plakaše, moljaše se, gledajući u nebesa i podižući ruke u zrak, pa se napokon baciše na zemlju, sjetivši se blještavog oblaka prošle noći.

Nešto su vidjeli od toga i sad stvari povezuju.  Zahvalni su, ganuti, radosni, slave Boga. Ovo je još jedna potvrda daje on Gospodar života i smrti.

Tada ustadoše, uzeše povoje, sva grobn platna i lijes kao relikvije, pase vratiše u kuću Svetim putem, moleći i pjevajući psalme. „

Molitva je najprikladniji izričaj, kad se ispraća pokojnika od kapele do groba. Preporučeno je da svećenik tu moli psalme. Sveć je prp da moli ps ljudi su znali dogvorati do groba. Sad svećenik može moliti (ako ih ne pjeva) većina priča u povorci, povorka postane neki društveni događaj. Ovdje nije tako. Oni mole i pjevaju psalme. Vraćaju se u raspoloženju u kojem je Gospodin na prvom mjestu pred stvarnosti smrti koja nas suočava sa zagrobnim životom – najprikadnije je usmjeriti misli na Boga, ne baviti se zamljskim stvarima.

Zato se svece zna prikazati sa lubanjama kraj njih. Mogli su imati lubanju da ih podsjeća na smrt. Njima je to bilo važno ako se pripremiti na život vječni. Danas to ne bi bilo problem jer imamo i nabaviti djelove tijela u plastici, pa se može zorno vidjeti što će se dogoditi sa tijelom… ali mi to prepuštamo medicinarima i onima koji služe neprijatelju.

„Kad uđoše u kuću Ivan položi složena platna na stolić pred oltar.”

Sve su uzeli. Znaju da su to svetinje i da će ih to okrijepiti. Providnosno je to da je Toma zakasnio. Da je došao na vrijeme ne bi imali mogućnost uvjeriti se da je ona uskrsnula. Bog se služi i ljudskim pogreškama da se proslavi i provede svoju volju.

Uredili su okoliš oko groba, napravili su malu kapelu. I pred njom križni put. Dok su s ljubavlju radili taj posao molili su psalme… Crkvene pjesme ne moraju pjevati samo za vrijeme svete mise.

„Nakon što su još jednom u Marijinoj kućici slavili Misu, apostoli s oprostiše jedan od drugoga, suzama i zagrljajima.“

Većina njih su se tada vidjeli zadnji put.

„Vidjela sam, da tu i tamo, zbog pobožnosti i časti, vjernici često grade crkve u obliku Marijine kuće, te da je njen grob i Križni put, još dugo bio posjećivan i čašćen od strane Kršćana.“

Prema ovim opisima (blažne Katarine Emmerick) pronađena je Marijina kuća u Efezu. Odgovara opisima u viđenju. I danas je postalo je nezaobilazno mjesto hodočašća. Turci ne dozvoljavaju da se to pretvori u crkvu. A čašćenje se nastavlja i danas.

Prema viđenjima blažene Katarine Emmerick

osvrt: don Josip Mužić, dv siječanj 2019, bilješke MG

(zadnji osvrt u nizu; vidi ranije objave)

Možemo se pokušati uživiti u tu scenu, ali uvijek je to drugčije iz naslonjača… Tamo, pod križem, je drugčije. Marija je pala u nesvjest, posjeli su je, jedni su stajali, drugi su klečali… POKORA nam može pomoći da donekle susojećamo sa Isusovim bolima. Zato je uz križni put uvijek vezano pokorničko raspoloženje. Jedni idu bosonogi… Ljudi se na razne načine dovinjuju kako pomoći duši da suosjeća.

„Jezik mu bijaše potpuno suh pa reče: „Žedan sam!“

Razumljivo je da je žedan. Odbio je piti. Odbio je ponuđenu mješavinu. Ne daju mu normalni napitak. Ono što je Veronika pripremila nisu mu dali. Pošto je suđenje bilo po noći nitko nije mislio na to da mu treba dati piti. Kod presuda smrtnih zatvorenika se obično pita koja mu  je zadnja želja. Isusova zadnja želja je žeđ za dušama. Majka Tereza je to dobro uočila. Isus govori učenicima: „Zar mi niste moglI dati malo vode?“ Nije se dozvoljavalo nikom da mu pomogne, ali kad je odjednom nastala tama i kad su pali na koljena u tom času njegovi su mogli biti prisebnii i tražiti način da mu olakšaju muku. Ustravljeni su i zaprepašteni. Zatečeni. Mislili su na sebe. Možda su zahvalni što nisu dionici ubojstva …kako su ga povrijedili… ali pažnja je na sebi. Koliko su gledali …pod dojmom su užasa,  a misli negdje drugdje. Duboka tuga: kako se toga nisu sjetili… dao im je do znanja da ih nitko ne bi spriječio dok je bio mrak. Znao je to Isus, ali nije to od njih tražio prije, pustio ih je da se bave sobom i svojom mukom. Nehotični propust.

Koliko puta mi sagriješimo propustom jer nismo toga svjesni. Ili smo svjesni ili smo mogli biti svjesni… nismo o tom razmišljali… Za odgovoriti Božjoj volji potrebno je razmišljanje, prisebnost da osjećaju ne blokiraju, da i razum sudjeluje i da svoj doprinoss…

„I moji bližnji trebali su me zaboraviti i ne dati mi piti“. Proroštva kroz stoljeća objave. U svemu ispunja proroštva zna da je to volja Očeva za njega. I ova njegova šutnja služi tome, ali je bližnjima dao do znanja koju potrebu ima, da ljubav ne bude samo sućut nego da bude djelotvorna koliko je moguće u tim okolnostima.

„Učenici tada dadoše vojnicima nešto novaca vojnicima kako bi dobili dopuštenje da mu daju malo vode“…  Kupuju dozvolu za djelo ljubavi, a trebalo bi biti besplatno. Vojnici poštuju protokol. Naučeni su na kazne i radije će sagriješiti u strogosti nego u blagosti. Ocat i žuč… namjeravaše to ponuditi Isusu. Ljudi to ne piju u redovitim okolnostima. Smjesa…. ne znamo točno čemu to služi. Drže se onog što je predviđeno u tretmanu osuđenika na smrt.

„Namjeravaše to ponuditi Isusu, ali stotnik Abenadar, čije je srce bilo taknuto SUojećanjem, uze od njih spužvu, iscijedi žuč i izli na nju malo svježeg octa.“

Njihovo srce nije bilo taknuto kao njegovo. Vide, ali su srca zatvorena. Ne dopuštaju sUOjećanje jer žele profesionalno obavljati posao. Navikli su na okrutnost. Luksuz je suosjećat s onim koji pati. To vidimo u našim službama često, od socijalnog rada, suda, bolnica… radi se profesionalno, ali se ne daje srce da tu ima dio, da se ne bi dali više… Sami ocat služi da se ugasi žeđ… Rimski vojnici su pili bevandu vodu s vinom jer su znali što pomaže za žegu kad su se morali ‘kuhat’ pod opremom. Mi nismo toliko praktični već razmišljamo kako prodati usluge… ljeti hladne napitke, gazirana pića. A obična voda? Na tome nitko ne moeže zaraditi. Praktične stvari nam pobjegnu.

„Ne mogu drugačije doći do njega. Isusu prilaze sa obzirom, izbjegava se grubost.. vjerovatno spužva sa octom pokazuje obazrivost, … Milost može biti davana i na način da se osjeća nadmoć, može se davati sa zahvalnošću što ima priliku nešto učiniti za Gospodina.

„Čas našega Gospodina konačno dođe.“

Trebalo je dočekati ovaj trenutak. Smrt se nakon muke traži kao osloboditelj, kao izlaz iz boli. Za to mi kažemo za one koji su na smrt bolesni – „Bog mu se smilovao da se više ne muči“. U toj situaciji ne može se puno učiniti.

„Njegova smrtna borba je započela.“

Zadnja agonija, koja čeka svakoga u različitim okolnostima, ali je neizbježna kad se duša odvaja od tijela brza i nasilna – opet čovjek to prolazi, ali će to proživjeti. I tada cijeli život prođe pred očima. (…U Dubrovniku, na ulazu u grad je litica nad morem i tu se dogodilo više samoubojstava. Ima tamo jedno stablo za koje su se neki uhvatili i spasili se u zadnji tren jer su se predomislili. U djelićima sekunde….)

„Hladni znoj obli svaki njegov ud.“

Cijelo tijelo sudjeluje u borbi.

„Ivan je stajao pod Križem otirući ogrtačem Isusove noge. Magdalena je čučala pokraj podnožja Križa, skroz mahnita od žalosti.“

Ivan je stajao pored križa. Noge su mu dostupne i bar tu može olakšati Isusove muke. Magdalena ne može učiniti ništa, mahnita u žalosti.

„Blažena Djevica Marija je stajala između Isusa i dobrog lopova podržavana Salomom i Marijom Kleofinom. Oči su joj bile prikovane na liku njenog umirućeg Sina“. … drugi razbojnik se utišao. Oči su na liku Njenog izmučenog Sina. Ne želi da išta promakne. Želi susojećat. Biti mu blizu.

„Reče: Dovršeno je!… oče u ruke tvoje predajem duh svoj“

u odlučujućim trenucima svoje smrti on ima vlast nad čovještvom. U Malinskom vrtu se predao neprijateljima… Oni su popadali na Njegove riječi… Mogao je otići i izgubiti se u mraku. Mogao se osloboditi i sići s križa. Predao se. To predavanje se sada obnavlja. On odlučuje o trenutku smrti, a to je kad je napravio sve što je Otac od njega tražio. Popio je kalež do kraja.

„Ove riječi koje je jasnim i drhtavim glasom, glasno izrekao, odjeknuše po zemlji i nebu.“

odjeknule su tako da su ih svi mogli čuti … I tako ispunja poslanje. Dovršava otkupljenje.

„Čas poslije nakloni glavu i preda duh.“

„vidjela sam njegovu dušu pod formom blještavog meteora, kako u podnožju Križa prodire u zemlju.“

Njegova duša, poput naše, ne umire sa tijelom. Njegova duša, skupa sa njegovim božanstvom, ide nad pakao … i k onima koji se ne mogu spasiti bez njega. Njima se objavljuje i izbavlja ih. Bog je mogao učiniti da to odvajanje duše bude vidljivo.

„Ivan i svete žene padoše ničice na zemlju, klanjajući se.“

Svakako, svete žene i Ivan su to vidjeli i padaju na zemlju, klanjanju se i vjeruju. Imaju znak pred sobom.

„Stotnik Abenadar fiksirao je oči na izobličenom liku našeg Gospodina, potpuno svladan i preplavljen svime što se dogodilo. Taj trenutak bio je trenutak milostii za Abenadara. Konj je pod njim drhtao. Srce mu je bilo dirnuto, raspuklo se kao tvrda stijena“.

Stotnik je preplavljen je svime što se dogodilo. Mi zamišljamo kako je izgledao rimski časnik.. U vojsku nisu išli feminizirani, nego oni koji su bili spremni za borbu. On je ogrubio u svim tim bArbstvarima koje je doživio, u proljevanju krvi, navikao je na okrutnost… ko zna koliko je smrti vidio i zadao svakodnevno. Ali ova ga smrt mijenja. Ni smrt najbližeg nije na njega ovako djelovala. Svladan time što se dogodilo. On gleda Isusa kako nosi svoju patnju, kako umire, kako zadržava dostojanstvo, a i  cijeli kontekst… sudjeluju nebo i zemlja. Cijeli svemir. Cijeli svemir ostavlja dojam na one koji se kaju i otvaraju Bogu… Tu je i svjedočanstvo Gospe. To je bio njegov trenutak milosti. Konj je pod njim drhtao. I životinja osjeća i prenosi to na jahača. „Srce mu je bilo dirnuto, raspuklo se kao tvrda stijena.“ U trenutku molitve se predaje. Srce se iz svog oklopa oslobađa i otvara milosti.

„On baci daleko svoje koplje, udarajući se u prsa govoreći: „Blagoslovljen Njaviši Bog, Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Zbilja Ovaj čovjek bijaše Sin Božji.“

Tu imamo ispovjest vjere jednog rimljanina koji prihvaća Isusovo božanstvo, ostavlja bezboštvo i krivovjerje. Preobrazba se događa u jednom danu, u jedan tren. Potpuna i korjenita promjena. Odbacuje koplje … onaj čovjek koji je sudjelovao u muci Gospodnjoj, odbacuje instrument muke, priznaje se grešnikom, .. To dolazi od čovjeka koji ima najvišu vlast, on je zapovijednik nad plaćenicima, farizeima… kom nitko ne može ništa. Mogao je Isusa živoga skinuti s križa.

„Čim je Abenadar iskazao javno svjedočanstvo svoje vjere u Isusovo Božanstvo, njegov primjer su slijedili mnogi vojnici, kao i još neki prisutni, čak i nekoliko farizeja.“

Njegovo svjedočenje vjere u Isusovo božanstvo je bilo prilika i drugima da se i oni promjene. Njegovi podložnici ga slijede. I oni se obraćaju, čak i nekoliko farizeja. Među njima ima onih koji propuštaju… Bog se služi raznim načinim da postigne obraćenje. Među svecima u katoličkoj Crkvi ima i takvih koji su ostali bez glave kao sveti Denis (Dionizije) koji je onda svoju glavu uzeo u ruke i još 10 sati tako propovijedao (!) evanđelje. Jesmo li mi spremni prihvatiti takva čuda… ili takvo što ne dira naša srca?! Nema to veze sa mnom. Gdje je naše srce? Kakva je naša nutrina?

„dođoše do Blažene Djevice i odvedoše je od podnožja Križa. Nema riječi koja bi opisala duboku bol Blažene Djevice. Oči su joj bile zatvorene, boja kože kao u leša. Nije mogla stajati, pade na zemlju, ai je ubrzo podigoše i podržavahu Ivan, Magdalena i drugi. Još jednom pogleda na svoga ljubljenoga Sina – Sina kojeg je začela po Duhu Svetomu, meso njena mesa, kost njenih kostiju, srce njena srca – kako visi na Križu između dvojice razbojnika.

 Mariju su odveli u podnožje križa…oči su joj bile zatvorene… ona se poistovjećuje sa sinom i prolazi ono što on prolazi. Michelangelova „Pieta“ – Marija i Isus – iste su boje i dobro pokazuje kako je Marija bila dionik Isusove muke, to čini našim očima zorno dostupno…

Raspet, osramoćen i prezren od onih zbog kojih dođe na zemlju da ih spasi. S pravom je tada dobila naziv „kraljicom mučenika“. Sunce je još bilo zatamnjeno i ovijeno maglom. Za vrijeme zemljotresa, zrak postade težak i sparan, ali poslije postade svjež i čist. Kad je tijelo skinuto, bijaše zamotano od struka do koljena..“

Zadnji pogled na Sina na križu. On završava tu da spasi one koju mu to uzrokuju. Sunce je još zatamnjeno u vrijeme zemljotresa… ako su bili prestravljeni od pomrčine sunca… u Evanđelju piše: „i duše pravednika iziđoše iz grobova i one svjedoče da za Krista…“

I staviše ga u naručje Gospino.

„A tada ga položiše u naručje Blažene Djevice Marije, koja, svladana žalošću i ljubavlju, ispruži ruke da primi svoj dragocjeni teret“

prema viđenjima blažene Katarine Emmerick

osvrt don Josip Mužić, dv siječanj 2019, bilješke MG

Najrasprostranjeniji oblik pobožnosti prema Gospi je krunica. Možemo reći da zauzima povlašteno mjesto u vjerničkoj praksi našeg naroda. Moli se prije svete mise, kad je bdijenje uz pokojnika, ili nakon pokopa, kad se ispraćaju pokojnici, ili su se sahranjivali sa krunicom i sl.

Možemo reći da se sve do polovice 20. st.  do prije 50-60 godina krunica svakodnevno molila u većini hrvatskih domova  i to uglavnom navečer i to je bila najprostranjenija i najdraža pobožnost našega naroda. Ona je očuvala pojedince i obitelji od svih opasnosti, zabluda i nesreća, čuvala je obiteljsku svetost, pomagala je supružnicima da vrše svoje bračne dužnosti,  djeci da poštivaju roditelje, a u mladosti je bila jakost u borbi protiv bludnosti. Preko nje su članovi obitelji postajali jedna duhovna zajednica. Stvaralo se se duhovno zajedništvo. Tu je otac imao glavnu riječ. On je počinjao molitvu. Tu se očitovalo da je otac glava obitelji. I doista djeca molitvu drugačije doživljavaju kad dolazi od oca, nego od majke. Od majke se to shvaća kado da nije nešto ozbiljno, kao da je manje važno, nešto što spada na žene. Najčešće se molila na početku i na svršetku dana – prije večere. (primjer: pradjed koji je imao desetero djece i predmolio krunicu prije večere… koji bi zakasnili na krunicu – ostali bi bez večere…) Nerijetko se molilo i na koljenima. To se moglo vidjeti i nekad davno u Međugorju, koje je bilo zabačeno od cijele civilizacije, kad se živjelo teško, od plodova zemlje, i tada u to vrijeme se i hodočasnike primalo besplatno, i zajedno s njima se molilo prije doručka, svi su išli na misu svaki dan, … To je kao da ste se vratili u neki svijet prije 100 godina, nešto sasvim drugačije od onoga što imamo sada.

Naš franjevac Crnica piše da prije 60 godina gotovo da nije bilo  obitelji u kojoj se nije zajednički molila krunica… Kaže on da je tada bio običaj da u vrijeme kad s običavala moliti krunica župnik prođe mjestom i ako bi opazio da se u nekoj kući ne moli glasno krunica spomenuo bi to sljedeće nedjelje sa oltara. I onda bi se ljudi opet vratili molitvi. Vidimo da su oni prije bili vrlo konkretni.

Jedan naš sugrađanin, svetac, sveti Lino Monpas, porijeklom francuz, ali rođen u Splitu (1866….) tu je proveo djetinjstvo, ali kad je postao franjevac većinu života je djelovao u Italiji i proglašen je svetim. On je običavao tijekom svibnja ljude u dvorišta okupljati na molitvu krunice. Nije ih okupljao u crkvi, nego kako su bili u raznim kvartovima, onda ih je okupljao po dvorištima da zajedno mole. I to bi okupilo ljude iz tog kvarta i iz obližnjih kuća.

Jedan naš kandidat za oltar,  sluga Božji Egidije Bulešić, bio je rod od mučenika Miroslava Bulešića, ali nije umro mučenički nego je umro mlad, bio je u Istri poznat, (u Puli), kao apostol mladih. I on piše jednom svom prijatelju: vjera neka nam bude štit, krunica lijek, a …pobožnost Gospi nadahnut će nam snagu. Koliki slabi nalaze snagu moleći dnevno svetu krunicu. On je sam u najtežim okolnostima dok je bio u vojarni i kasnije dok je služio u mornarici, redovito molio krunicu. Kad se teško razbolio i umro od bolesti, a da nije imao još ni 3o godina potakao je da se na njegovu odjelu u bolnici u Puli molila krunica svaku večer. U njegovoj kući je bio običaj da su u kući mali kućni oltarić gdje se svaku večer molila krunica.

Blaženi Ivan Merz govori o svom iskustvu krunice: U Lurdu sam naučio što je to krunica, i to mi je od sada najbolji prijatelj. Prije Lurda iskreno priznajem bila je u dnu duše neka sumnja i osjećaj da li se ja ne molim kakvom fantomu moje mašte. Molio sam dakako, jer da sam prestao značilo bi ne vjerovati u Gospu – a kuda onda? Okrenut se od katolicizma, a sve oko tebe mračno i tužno. On je molio krunicu i dok je sumnjao. Bio je svjestan ako prestane da će se prekinuti i njegova pobožnost prema Gospi. A da će onda otpasti i od katoličke vjere. No da bi to bilo osvjedočena, uvjerena molitva bio je presudan Lurd. Preporučivao je da se svaki dan izmoli cijela krunica meditirajući otajstva. Sam se toga držao, a njegova krunica trajala je pola sata, molio je i hodajući, i nije je izostavljao u vrlo nepovoljnim okolnostima. Tako je prilikom hodočašća u Rim 1926. Skupinu djevojaka „orlica“ uspio smjestiti tek iza ponoći no kad je sve bilo gotovo onda je u dva sata izmolio krunicu. Ljubav prema krunici širio je riječima. Tako je jednom kazao: „Kad vam bude u životu teško i kad vas snađu nevolje uzmite u ruke Gospinu krunicu i ona će vas utješiti i dati vam snage da se mirno nosite sa potpunim predanjem u volju Božju.”

Sarajevski nadbiskup i sluga Božji Stadler je tražio od vjernika da se polaganim moljenjem krunice i razmatranjenjem njenih otajstava nakon svete mise zahvaljuju za svetu pričest. Preko tjedna, ako idu na svetu misu onda je preporučavao da putem do crkve razmatraju otajstva krunice kao pripravu za pričest. A u povratku neka razmatraju otajstva krunice za zahvalu. Znači, da se pripremaju 20 minuta i da zahvaljuju 20 minuta. Krunicu naziva časoslovom za puk i traži od svećenika da tumače narodu otajstva krunice i da kroz listopad, Gospin mjesec, svaki dan nakon mise mole naglas krunicu bez obzira na broj vjernika.

Blaženi Alojzije Stepinac je jednom napisao: “Gdje je krunica tamo je Majka Božja. A gdje je Majka Božja tamo je sigurno i Isus s njom. A gdje je Isus, tamo je Bog, tamo je sve.” To je dakle lanac koji nas vodi na odredište. On je ljubav prema krunici naučio u svome obiteljskom domu. On kaže: Moj je otac svaki dan molio krunicu i mi smo svi zajednički molili. To se ne zaboravlja. Dok je bio seljak zapamtili su ga da je jednom rukom upravljao kočijom, a u drugoj je držao krunicu i molio. Kao svećenik molio je cijeli ružarij, petnaest otajstava krunice i nije se ustručavao to pokazati pred drugima. Tako dok je imao dužnost ceremonijara u nadbiskupskom dvoru tu je svaku večer … molio svetu krunicu. Kad je postao Zagrebački nadbiskup onda je svakodnevno za vrijeme rata, u Gospinim mjesecima svibnju i listopadu, obilazio Zagrebačke crkve i zajedno s narodom molio klečeći sva tri dijela krunice. Dakle svih 15 otajstava bi molio zajedno s narodom na koljenima. Znao je da su vremena teška i da molitvu treba pojačat.  Jednako tako je običavao moliti krunicu svake subote pred izloženim Presvetim kod sestra karmelićanki u Brezovici. Sam je 1943 preveo jednu knjigu o krunici gdje u predgovoru piše da je to jedno od najvažnijih sredstava ljudskog odgoja. Mi danas posežemo za raznim tehnološkim pomagalima, literaturom, svim i svačim, a evo on kaže to je najvažnije sredstvo ljudskog odgoja i tako će to biti do kraja svijeta. Važnost krunice kao sredstva vjerskog odgoja je neprolazna. Vi kršćanski roditelji, kaže on, naučite se dnevno moliti svetu krunicu da po njoj isprosite blagoslov i zaštitu Bogorodice svojoj djeci. Vaš primjer je od silne važnosti za djecu. I vaša krunica neće ostati bez zaštite Marijine. Nemojte misliti da djeca ne znaju što je to pobožnost Majci Božjoj. Nitko ne osjeća što je majka, tako dobro kao djeca. Na drugom mjestu piše – kao što je duh bezvjerja nagrizao mnogo toga tako je nastojao potisnuti i ovu divnu molitvu.

Danas je na žalost nestalo te dnevne molitve iz mnogih obitelji. S krunicom je nestalo i obiteljskog blagoslova koji je uz molitvu krunice bio vezan. Usuđujem se reći, kaže on, ako je kojem župniku uspjelo provesti u svojoj župi dnevno i sveopće moljenje krunice da je doista preporodio župu. Dakle, ako je župnik postigao da svaka obitelj dnevno moli krunicu on je doista preporodio župu. Svjestan je da je zapreka u širenju ove pobožnosti posebno u ljudskim obzirima koji su zastupljeniji u gradu nego na selu. Tako je makar bilo u njegovo vrijeme. Preporučivao je molitvu žive krunice…. Jedno svoje pastirsko pismo je posvetio upravo temi krunice. Kad je bio u sužanjstvu u Krašiću onda je svesrdno širio moljenje krunice, osobno i zajedničko. Ona ga je pratila i na koncu njegova života. Svjestan je osporavanja ove molitve, ali je svjestan i njene snage. Ona je za njega dragocjeno blago. U jednoj prigodi kaže sveta krunica je tako jednostavna, utješna a usti mah tako moćna da je očito djelo samoga Boga preko ruku Bogorodice.

I kad se pitamo zašto je nama danas tako teško moliti krunicu onda vidimo da imamo razne izgovore. ‘suhoprana, dosadna, ništa ne osjećam, ponavlja se, samo izgovaram riječi…’ Papa Ivan XXIII j rekao da je najgora molitva ona koja je neizmoljena. Možemo molit loše, ali opet molimo. Onda se možemo truditi da bolje molimo… ako čekamo na nadahnuće i da se rastapamo od osjećaja onda to ne funkcionira. Onda ćemo možda molit samo nekoliko puta u životu. Osim toga molitva je dar Božji. Ne zavisi samo do nas. Ako se Bogu sviđa da nas ostavi u suhoći, sviđa mu se da molimo s vjerom i sa snagom volje onda je ta molitva Njemu ugodnija, i onda čini i nama dobro. I ako se mi trudimo za Boga odvajati vrijeme, On nas onda uči moliti, odgaja nas. Krunica se može moliti na razne načine: možemo razmišljati o otajstvima, o riječima koje izgovaramo, možemo razmišljat o svom odnosu s Bogom… svakako važno je trudit se da i misli budu upravljene prema Bogu. To je smisao molitve. Da upravimo misli k Bogu.

Na nas utječe i vrijeme u kojem smo rođeni. U našem vremenu razni su izazovi,… tehnološka dostignuća, počevši od tv, internet, naučili su nas da sve dobivamo brzo i bez truda, da ne koristimo svoje duševne moći, ni maštu ni volju ni razum ni memoriju, nego  što trebamo u tom trenutku – tu je.  Bog tako ne funkcionira. Nije on automat za čaj, pa da ubacim jednu desetku i onda da iziđe rezultat. Zanimljivo je da je ovaj običaj moljenja krunice zapravo nestao kad je došla televizija. I vidimo da je ona zauzela mjesto krunice. Svaka obitelj ima televiziju i ako ništa drugo pogledaju dnevnik sat vremena, … ako se ne pali TV to je samo zato jer imaju računala, tablete, mobitele, i tu koriste opet najmanje sat vremena, i onda kaže se da nema vremena za molitvu. Nije samo pitanje da nam to ”pojede vrijeme”. Nego, to nam otežava molitvu. Napunimo se svim mogućim smećem, i bespotrebnim informacijama, i kad se treba sabrat stvari ne funkcioniraju zato je važno da to znamo stavit pod kontrolu. Ako trebamo bit informirani, o čemu trebamo bit informirani? Koliko se vremena izgubi u informacijama. Pa što imamo od toga? Ne mogu ništa promjenit, pa što onda imam od toga da znam što se događa po svim krajevima svijeta, u saboru, u strankama, …. samo se čovjek nervira, … ako imaš poziv da ćeš se društveno angažirat, politički, onda kupuj novine, i gledaj dnevnik, onda imaš neki cilj, a ovako – nećeš se angažirat, nemoš ništa promjenit, … možeš molit pa će se mijenjat srca tih ljudi. To je ono što mnoge ljude sustavno uništava. Mediji ih truju, osjećaju se ojađeni, malodušni, očajni, i predaju se… dignu ruke i ne žele se više boriti. Jer šta oni mogu. Ti si nitko i ništa, stalno si tu, a ovi moćnici sami sebe reklamiraju, oni su netko i nešto, ti ništa ne možeš, oni sve odlučuju, ti postaješ sve manji, sve neznatniji, i ništa, … čovjek se tu pogubi. A kad čovjek moli onda vidi da je Bog svemoguć i da on može mijenjat i ovaj svijet.

Krunica je bila i utjeha u nevoljama. Iz svjedočastava zatvora u komunizmu, vidimo da puno njih svjedoči da im je krunica bila snaga.

Tako katolički laik Valentin K. Napisao je nakon pada komunizma uspomene sa robije koje je doživo sa 16 godina, 46 je bio osuđen na 6 godina robije, a razlog je bio što je širio pastirsko pismo od kardinala Stepinca. To je primjer kako je komunizam uništavao vjeru i oduzimao prava vjernicima. Zato je dobio osudu na robiju. Njemu se osobito pokazala učinkovita molitva krunice kombinirana sa strelovitim molitvama. Svoje suzatvorenike je naučio razne kratke strelovite molitve i malo duže molitve. Za vrijeme robijanja pomoglo mu je poluglasno pjevanje Gospinih pjesama. Osvrćući se na mišljenje da je molitva krunice za starije žene on ističe da je upoznao u životu mnoge muškarce koji su svakodnevno molili krunicu i od kojih se imalo što naučiti i nisu ništa izgubili na svojoj muževnosti. U zatvoru su stariji katolici učili mlađe moliti krunicu … kada su im svi nabožni predmeti bili oduzeti došli su na ideju da izrade svoje krunice. Zato su iskoristili sjemenke rogača za zrnca i žicu i izrađivali su posebne križeve… kad su kod premetačine neke od tih krunica otkrivene uprava je odlučila da svatko kod koga se nađe krunica dobije tri dana samice za kaznu.

Marica Stanković je na robiji provela pet godina jer se javno usprotivila klevetama protiv kardinala Stepinca i ona kaže da je njoj krunica bila od izuzetnog značenja, a tako i drugim zatvorenicama. Molile su zajedno kad god su mogle. … pogotovo za vrijeme šetnje svaka je krunicu omotala oko prstiju … ali postalo je nemoguće u logoru molit krunice i onda je to ostalo samo kao osobna molitva. Žene su se snalazile na razne načine. Kad su im bile oduzete krunice onda bi pravile krunice od špaga, zrnca od osušenog kruha. I takve su krunice premetali cijeli dan. Ali bilo je i takvih momenata kad su i takve žene izgubile hrabrost. Previše je to dugo trajalo. Previše. S druge strane osoblje logora se natjecalo u najraznovrsnijim bogohulnim psovkama želeći tako duhovno slomiti zatvorenice. Prvih godina je molitva bila jaka, a onda je polako počela slabiti i nada i molitva je slabila. Marica je svih pet godina ustrajala u svojoj redovitoj molitvi. Pred sam izlazak iz zatvora piše: sve što je sadržavalo pojam muke smućivalo me. Nisam više mogla moliti ni žalosnu krunicu ni križni put. Jer sam po tim molitvama postala još smućenija. I tako sam nizala krunicu za krunicom, ali osim uobičajene smišljala sam nove.

Don Anto Baković je sebi u zatvoru potajno napravio desetku od konopa i tako je molio krunicu. Kao mladi svećenik došao je na ispraćaj iz Bosne kardinalu Stepincu i bio je u prilici da u katedrali bude jedan od čuvara njegova mrtvog tijela. A nisu se svećenici tada za to baš otimali jer su znali da za to mogu biti kažnjeni. U mrtve ruke blaženika stavio je neko vrijeme krunicu svoje pokojne majke i onda je pohranio kod sebe sa željom da s njom bude pokopan. To mu je bila uspomena na majku i na kardinala i jasno, na Gospu.

dv. siječanj 2019, don Josip Mužić, bilješke MG

Oko šeste ure sunce se iznenada zamrači… Ne možemo to predočiti, kako je to izgledalo, da usred dana nastane pomrčina. Kad se takve stvari događaju onda nas mediji pripremaju, ljudi fotografiraju i ispadne nešto  zabavno. No kad je to iznenada, bez najave, kao u ovom slučaju, i kad to ne traje jednu minutu ni pet, nego duže onda to čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Ovo smračivanje se podudara sa zadnjim trenucima života Isusova. Ako ljudi šute priroda progovara, nebo progovara. Kako nebo tamni i zvijezde su sve vidljivije. Vjerojatno se ta pojava može povezati sa pomrčinom sunca, a to se odražava i na zvijezde da ih drugačije vidimo. Ali to nije neka svakodnevna očekivana pojava i jasno je da ljudi ostaju zgranuti. Ljudi i životinje su prestrašeni od užasa. Životinje znaju osjetiti potres ili neku nepogodu. Po instiktima vide da nešto nije u redu. I reagiraju ispravno. Prestrašene su. Tako i ljudi. Strah je reakcija. I to nije običan strah nego užas, strah u najvećoj mjeri. To možemo usporediti sa poremećajima na nebu i zemlji koji će uslijediti pred Isusov Drugi dolazak. Kad ljudi budu dobijali znakove upozorenja. Prestravljeni su ali se ne mijenjaju… ovdje strah djeluje spasonosno. Ovdje ima pozitivan učinak – da približava ljude Bogu, ali može imati i negativan, da udalji ljude od Boga, da se zazire od Boga, gleda ga se kao nekog tko mu može nešto oduzeti, umanjiti… To je čovjek privezan za idole. Vjeruje u Boga, ali do Boga mu nije stalo. Prednost se daje idolima. Isusovi neprijatelji nastavljaju. Nije pomogao ni Isusov primjer, ni to da je nevin, ni činjenica da vide Mariju i pobožne žene mirne, da nema u njima bijesa, i sve što je Isus prije činio nije djelovalo na to da se promijene, da se ganu, da osjete sućut. Bili su ogrezli u mržnji. Strah ih zaustavlja. Aktivna mržnja staje. Strah od Božjeg suda, od kazne pokazao se djelotvornim. Nebo im je dalo do znanja da postoji pravda i istina koja se ne može izbrisat. Stali su u izljevima mržnje. Strah ih je otrijeznio. Počeli su se preispitivati. Zadnji su farizeji. „Pokušavali su filozofski (znanstveno) protumačiti što se događa. Objašnjenja za koja nisu uvjereni, koja ne stoje. Njihova objašnjenja su neuspješna. Kako vidimo znanost postaje idol, misle da znanost može sve objasniti,… Ili, bolje reći, moćnici preko znanosti, mogu podvaliti stvari koje nisu istina. Tako i to da je čovjek bi ona mjesecu. Kako to da od onda do danas nema novih fotografija? Mogu biti i fotomontaže. Tehnika je napredovala. I ljudi budu uvjereni. Ne možemo im vjerovati. A oni ovise od moćnika. Ako im treba novaca to može biti dobar povod – ajmo odvajat novac… Njima se bezrezervno vjeruje jer je to znanost, jer znanost stoji iza toga, a kad se radio o Božjoj Riječi onda se sve stavlja pod povećalo. Ništa nije dovoljno. Znanstvenici postaju idoli ko ‘zlatni telci’ današnjice. I njima se klanjamo.

Farizeji su zašutjeli, potpuno su umukli. I više nitko ne govori protiv Isusa. I proces se nastavlja. Strah Božji djeluje. Mnoge je zahvatila grižnja savjesti. „Neka Njegova krv padne na njegove ubojice!“, a prije su govorili „Njegova krv na nas i na našu djecu!“. A tko su ubojice? Samo izvršitelji? Pilat, mučitelji i vojnici? A svi ostali – nisu ništa? Ako sam Isusa udario putem to nije moja krivica? Nek padne… I oni koji su ga pogrđivali. To je ona zapovijed šesta, deveta, deseta… Nije samo riječima nego i mišlju. Tu se mogu počiniti grijesi veći nego djelima. Pornografija je postala pošast koja je počela zahvaćati i djecu od 6-7 godina. Mjenjaju se odnosi muško-žensko, ruše se brakovi, stvara se ovisnost. A koliko se ispovijeda taj grijeh u mislima?

„Udaraše se u prsa“ priznaju dio odgovornosti. A žele biti slobodni od kazne.

Brojni drugi padoše na koljena. Zamislimo scenu  – oni koji su proklinjali, iskazivali mržnju, sad padaju na koljena i cijelo malo brdo je pokriveno ljudima koji kleče. Preklinju Isusa za oproštenje. Ne samo djelomično nego potpuno. Ovo je ispravan stav. Traženje oprosta. A on se sažalno okrenu… (rekao je ženama da ne plaču na Njim nego nad sobom i nad svojom djecom…) Iako je u svojoj muci misli na njih. Ovo su prvi plodovi Isusove muke koji će se nastaviti i nakon Isusove muke …  obraća se rimski časnik. I znakovi se povećavaju. Tama je postala sve veća. Svi osim Marije i Isusovih prijatelja napuštaju križ. Oni koji ostaju nemaju sebi što predbaciti. Oni koji odlaze – odlaze jer je neizdrživo, radi grižnje savjesti, jer povećanje tame ulijeva u njih strah…

Dobri razbojnik reče Isusu: „Sjeti me se kad dođeš u svoje Kraljevstvo“. Ovaj se čovjek obratio na križu gledajući kako Isus nosi svoju muku. Drugčije od stava mržnje i proklinjanja. Počeo se mijenjati. Ustao je u obranu Isusa, rekao je da je „pravednik“… „a mi smo dobili kaznu koju smo zaslužili“.  Traži smilovanje glasom poniznim i punim nade. Sad kad ga vidi u najjadnijem izdanju obaća mu se kao Spasitelju. To je velika vjera koja biva nagrađena. I Isus mu govori: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju!“

Tri Marije i Ivan okružuju križ Isusov i gledaše Gospu i Isusa. Ne mogu mu pomoći, ali mu mogu pružiti utjehu.

… Ljudi žele umrijeti u kući jer su tu okruženi  onima koji ih vole, a umrijeti u bolnici znači umrijeti kao anonimus. I još kad jedna medicinska sestra bude na dvadeset pacijenata onda je često pacijent prepušten sam sebi. Bez ikoga… Pa što me briga ako ću umrijeti dva mjeseca ranije, ako ću umrijeti kao čovjek. Bolje to nego umrijeti u bolnici…

„Marija moljaše Isusa da može umrijeti skupa s njim“. I kad gledamo ovu molbu to je razumljiva molba. S Njim se ništa ne može usporediti i logično da želi otići s Njim. Ali to stavlja u Njegovu volju. …Događalo se kod starih da su muž i žena toliko povezani jedno s drugim da i umru jedno za drugim, jer ih ništa više ne vezuje sa ovim svijetom…

Daje odgovor na molitvu:  „Ženo, evo ti sina…“ drugačije je to od onog što ona traži. I tu je Njena nova zadaća. Tu smo dobili Mariju za Majku svakog od nas, i za Majku Crkve. Da je imao na umu samo da zbrine Mariju onda ne bi čekao križ i ne bi se obratio nekom izvan svoga roda. Mogao je uzeti i nekog iz svoga roda.  I ne bi s tim krenuo na križu: „Ženo evo tvog sina“. Na drugom mjestu kaže „Evo ti majke!“ a da je mislio samo na Ivana bio bi to rekao samo Ivanu. Na ove zadnje odredbe ona pade na ruke pobožnih žena. Drugi put izgubi svijest… „posjednu je na podziđe ispod križa.“ Kako vidimo blaženica ovdje daje tumačenje –zašto Mariju oslovljava „Ženo“, a ne „Majko“ … kad se to ispunjava u smrti sina…

Niti me iznenadilo da je najposlušnija i najponiznija od svih žena na anđelove riječi odgovorila: „Evo službenice Gospodnje...”  neka mi bude po tvojoj riječi„ Ona i sad kad joj je rečeno da će postati duhovna majka drugomu sinu odgovorila istim riječima, s poniznom poslušnošću… i odmah posvojila svu Božju djecu kao svoju djecu, kao braću Isusa Krista. Došla je brzo k sebi. Nije se opirala Božjoj volji i svoju zadaću nastavlja i danas. I kao što Gospa daje odabranim dušama da vide i budu prisutni tako … u dušama ljudi koji su protagonisti. Različita sredstva da nam približi Radosnu vijest.

I kad bi nama uništili sve biblioteke i Crkve i ove se stvari milošću Božjom lakše osjećaju nego što se mogu opisati riječima. Jer kao što Gospodin daje odabranim dušama da mogu vidjeti i bit prisutni u događajima njegova života tako isto može dat da se vidi što se događa u dušama ljudi koji su protagonisti tih događaja.

Bog na raspolaganju ima najrazličitija sredstva da nam približi Radosnu vijest.

I kad bi se uništile sve biblioteke i crkve i kad više ne bi bilo evanđelja i Biblija onda bi  Bog bi govorio na druge načine. Onima koji vjeruju, nadaju se i ljube, bilo bi sve utisnuto u srcu puno više nego danas. Bog djeluje i ispisuje u naša srca, u našu nutrinu upisuje svoju poruku, onoliko koliko su ove kreposti vjere nade i ljubavi prisutne… i ta poruka ostaje. Tako Riječ Njegova postaje tijelom u nama.

prema: viđenjima blažene Katarine Emmerick

osvrt: don Josip Mužić, dv 2019, siječanj, bilješke MG

MARIJA je DIONIK ISUSOVE MUKE od početka do kraja, koliko je njoj to bilo moguće. Kad razmišljamo danas kako se ljudi susreću sa bolešću u pravilu se obraćaju medicini. Kad nije bilo injekcija – trpjeli su. Danas, kad se rade operacije onda postoje anestezije, kad netko umire opet mu se daju omamljujuća sredstva. Danas čovjek ne može sam nositi bol – treba mu medicina. To je pokazatelj udaljavanja od Boga i sve više utjecanja surogatima, traži se riješenje u lijekovima, psiholozima, psihijatrima, kao da BOG tu ništa ne može učiniti.

ISUS I MARIJA potpuno su svjesni, bez sredstava za omamljivanje nose ovu muku i smrt. I kad je bilo moguće da to uzmu ne uzimaju. Žele sudjelovati u tome. Što znači prisutnost Gospina u muci – možemo to gledati kako dodatnu muku. Razdire je ono što proživaljava, a za Isusa je dodatna muka to što njegova majka pati. Jedno drugo tješe, ali su i BOL jedno drugom. Ispijaju kalež muke do kraja.

Nakon susreta sa sinom Gospa je pala u nesvjest. Ima onih koji stoje uz nju, vode brigu. Vratila se k sebi i opet se vraća na mjesto muke. Ogromna želja da ga vidi dala joj je nadnaravnu SNAGU. U toj poplavi mržnje ona može Isusu dati još koji iskaz ljubavi, da vidi da ga nisu svi napustili. Zna da je još malo dijeli od smrti njenog sina. Koliko god mi mislili da je riješenje bježati od boli (jer onda se često prođe i  gore…) (npr. kad se rat prati izvana… kao student u Italiji… tad izgleda još strašnije nego kad si u Domovini, kad čuješ da okolo padaju granate, ideš u sklonište…  navikneš se na to).

Marija je praćena drugima otišla je u Lazarovu kuću… Oni koji su Isusu bili vjerni okupljaju se pod križem. ŽENE tu prednjače. Od muških je tu samo Ivan… i Šimun Cirenac. Ostalih nema. Marta i Magdalena su u kući. Cijela ta obitelj kad se okrenula Bogu postala su potpora za Isusa, za njegovo djelo i postali su njegovi sljedbenici. Sve te žene bile su žalosne i utučene. Marija Magdalena je prednjačila. Nije mogla obuzdati suze. Ističe se u dobru i u zlu. Bol je bila jača od nje.

Krenule su odatle da učine put križa. Da počaste svaku stopu Isusove muke. Čemu to sad služi? To je izraz ljubavi, zahvalnosti za ono što trpi, zadovoljština za one koji su to izazvali. Putem nalaze kaplje njegove KRVI. To je čašćenje svetinje. Kao što mi danas častimo EUHARISTIJU oni časte njegovu NAZOČNOST, svaki spomen njegov muke. U zajedništvu su s Isusom i tako mu mogu biti utjeha. Majka je brojala svaku stopu, ne promiče joj nikakav detalj. Bog ju je rasvjetljavao da može prihvatiti muku… Pokazivala je pratiljama mjesta osobitog trpljenja. Marija vjeruje kao Majka koja uvodi i druge u OTAJSTVO ljubavi i križa. Vrhovni izraz ljubavi – položiti život svoj za svoje bližnje. Tada je oštri mač proboo njeno srce. Zato (Gospa žalosna… sa 7 mačeva, 7 Gospinih žalosti… …) To je ono što nam je prenešeno u baštinu pa imamo pobožnost KRIŽNOG PUTA.

Došli su do kuće od Veronike… PILAT je na putu u palaču, prolazi ulicom.. . Svjestan je da radi protiv svoje savjesti, mirno ide kući na počinak, na ručak, ko da se ništa nije dogodilo… ne moraju se sklanjati nego mogu i stajati sa strane, mogu biti i upozorenje svojim stajanjem, ali sklanjaju se. Nije vrijeme za takvo nešto. Pilat je dobio upozorenje preko svoje supruge, ona je u Isusu prepoznala pravednika, ali on nije poslušao. Svakako one se sad ne bave njime, MISLE NA ISUSA i ništa drugo.

Kad ugledaju Isusov LIK NA RUPCU…  vide nagrađen odvažan čin ljubavi… patničko lice… Taj rubac se i dalje čuva u crkvi u mjestu Manopelo (Italija), gdje dolaze hodočasnici. Tamo je bio i papa Benedikt. Častilo se i u Rimu. Dante je zabilježio i naše sunarodnjake… Isusovo lice na rupcu poklapa se s onim na Torinskom platnu. Isus je ostavio znakove svoje muke nama na spomen i čašćenje. Sve su briznule u plač jer ih je to ganulo, jer mogu vidjeti da Isus i tada misli na njih i ZAHVALJUJU BOGU na tako divnoj MILOSTi.

„Uze vrč… krene ne Golgotu…“ Vino koje je pripremila Veronika trebalo je Isusu ublažiti bol, ali nije bilo dozvoljeno da uzme. Njihov broj je značajno rastao. Ako ih je bilo 18, s Veronikom, priključuju se drugi, moglo ih je bio 20-30… I došli su do vrha, do mjesta raspeća. Htjeli su podnijeti veću muku… put je prohodniji i mogu brže doći. Ovi ljudi oko Marije i pobožnih žena… sažalili su se dan njim. Posvjestili su sebi što se događa. Svjesni su svih dobročanstava što ih je činio… Da je bio i najveći zločinac te bi muke izazvale SUĆUT, a kamoli ne kod pravednika. Gospa još sa dvije žene i Ivanom ide do vrha Kalvarije najbliže Isusu. Druga grupa zaostaje za Marijom koja se jedva drži. Niže je treća grupa u tom metežu nisu mogle ostat sve grupirane i daju prednost Gospi da ona dođe što bliže.

Pozvani su pojedinic koji raznose poruku između njih. I sad imamo druge likove osim žena, Pilata, Ivana…  sad se vide i FARIZEJI, i na konjima su, tako mnogo bolje KONTROLIRAJU NAROD, ne dopuštaju da im šta promakne, sve drže pod nadzorom. Oni su pravi akteri muke. Oni su iznudili smrt, osudili ga na smrt, doveli do bičevanja, potkupili plaćenike, dali da se iživljavaju,  … kod razapinjanja…  Do kraja se angažiraju da OKRUTNOST nad Isusom bude što veća. RIMLJANI su oni koji održavaju red.

GOSPA je stalno upravljala pogled na mjesto gdje će biti razapet. Vidi sve instrumente muke i mučenja. Vidi izvršitelje muke, polupijani, …kunući, proklinjući… to nisu rimski vojnici, ni židovski nego PLAĆENICI. A njih huškaju FARIZEJI. Naučeni su na okrutnosti i to čine s punim angažmanom. Isusa se ne može vidjeti i to povećava Gospino trpljenje. Zna da je još živ. To su zadnji trenutci kad ga još može vidjet živa a ipak vrijeme sporo odmiče. Ona zna što će biti dalje, razmišlja i to joj razdire srce. Vidimo kakvo je bilo vrijeme… potamnjelo je sunce.

Isus je umro OKO TRI sata. Pripreme su završene oko podne. Oko tri sata bile su najveće muke. Imamo POBOŽNOSTI koje se vežu uz taj čas Isusove smrti, ali bolje se toga sjećaju oni koji ga mrze – SOTONISTI drže crne mise u tri sata po noći  da se naopako obilježi sat Isusove smrti. Sad dozna da su ga sklonili na malom brežuljku. Tu su ga sklonili do pripreme… izvode ga brutalno. Nije samo fizičko nego i verbalno zlostavljanje. Rimski vojnici su sve promatrali, misle samo na obdržavanje reda. To su židovska posla. Da su malo razmislili – to nje samo posao – tu se MUČI NEVINOG čovjeka, a oni kao vojnici imaju pravo na PRIGOVOR SAVJESTI. Imaju odgovrnost pred Bogom. Sve to žene gledaju i daju  novaca ljudima preklinjujući da plate samo da daju Isusu malo vina kojeg je Veronika pripremila. Ali oni se na to oglušuju i popiju to sami. Posljednju čašu nude Gospodinu. Zapravo je to trebalo imati učinak umirenja bolova. Isus pije svoj kalež do kraja.

Imamo i OPIS PLAĆENIKA. Ima ih 18, a šest njih koji ga bičuju. Zadnji su zaduženi za razapinjanje. To su stranci drugačijeg izgleda i ponašanja. Njima je mučenje i opijanje zabavno. Opijanje – da otupi savjest i i naslada okrutnosti. To nije bez đavla. Zato ona (k.E.) tu vidi DEMONE. (Kad vidimo okrutnosti u ratu… u Drugom svjetskom ratu četici su ubili župnika iz Postira,  … on se bio sklonio se na sigurno, a onda kad je vidio da dio naroda ostao vratio se – jer pastir ne ostavlja svoje ovce – onda su mu oderali kožu i nabili na kolac (!). To nije neko uobičajeno mučenje, tu se otvara prostor za djelovanje Zloga koje tjera čovjeka na sve veću okrutnost. Vidi kako im ĐAVLI daju osjećaje, sjedaju im na ramena, sugeriraju misli kako Isusu povećati muku, kako biti što okrutniji. Demoni su se udružili skupa s ljudima…  A imamo i s druge strane ANĐELE koji plaču, anđeli koji tješe… šapću Isusu i Gospi riječi utjehe da izdrže do kraja. Bog ne ostavlja svoje. Baš tada je najprisutniji. Strgoše ogrtač s Gospodina, pojas. Grubo mu skinuše krunu. Onda mu skidaju haljinu preko ranjene glave bez milosti. Isus tu stoji, gol – samo malo platna oko bedara. To trganje je popraćeno bolima … Imao je otvorene rane od udaraca i bičevanja i to izazvalo je neopisivu bol. Sve su se te rane ponovo se otvorile. Drhtao je kao šiba, slab, gubitak krvi, jedva se držao na nogama, pokriven ranama.. vide se kosti (!) i kad je pao opet barbarsko iživljavanje…  uživaju u grubostima… opet trnova kruna, otvorene stare i nove rane…

dv, osvrt – don Josip Mužić, bilješke MG

prema: Muka Isusova prema viđenjima Katarine Emmerick

Gospa hoda po raznim mjestima kuda je prošao i Njen Sin. Većina je tu ispunjena mržnjom prema Isusu. Izvanjski opis… blijedih i ispijenih obraza. Osoba izgubi boju kad je pod naporom. Muka… Gospa nije spavala, morala je izdržat… očiju crvenih od plakanja. „PONOSNA JEDNOSTAVNOST njenog držanja ne može se opisati.“ Lice odražava bol, a držanje ponos i jednostavnost. Gospa se pod mukom nije promijenila, već je ostala ista. Na muci se poznaju junaci. U muci možeo izvući najgore od sebe, jer se ne mogu nositi sa bolom… Usprskos boli i žalosti, umoru koji je izdržala njen lik je blag i skroman. ‘Haljina joj nije zgužvana‘. Bol, žalost, umor… blagost, skromost, urednost. Obrnuto od blag bilo bi oštar ili… Čovjek u teškoj situaciji, kao što je njena, izgubi blagost . Marija zna da je Isus nevino osuđen, da se iživljavaju nad njim iz mržnje… a to je moglo dati oštrinu njenom liku. Mogla bi se postavit kao ona koja je na strani pravde i da to dade do znanja, uznositim držanjem. Nema tu ni toga. Ona ne istjeruje pravdu. Nema bijesa ni mržnje. Ovo da joj haljina nije zgužvana pokazuje da ima kontrolu i nad izgledom. Uspjeva gospodariti nad žalosti, nije se tomu prepustila. Vlada tim stanjem. Ostaje Gospodarica. Osjećaji ne odnose prevagu. Žalost može čovjeka izobličiti. Ljubav i mržnja isto mogu promijeniti izgled čovjeka. Bijes također. ‘Veo joj je padao graciozno po ramenima’.

Katarina Emmerick se zaustavlja nad Gospinom ljepotom onda kad je Gospi najteže. Imala je već SKORO 50 GODINA, ali nisu godine presudne, već ono što čovjek nosi unutar sebe. Nutarnja ljepota određuje njen izgled, hodanje, daje da i u najtežim trenucima izgleda veličanstveno. Tiho i dostojanstveno se kreće premda joj je srce bilo žalosno. Kad je čovjek u žalosti ne može voditi računa o tome kako se kreće. Pokreti mogu biti nezgrapni. Svakako mogu biti bučni. Ovdje je sve na svom mjestu. Prolazi križnim putem kako je to činio njezin sin. Isus je pokazao slabost ljudske naravi u Getsemanskom vrtu, kad se znojio krvavim znojem, od nutarnje muke nad onim što vidi. Pred svim onim što ga čeka. I

IDE KRIŽNIM PUTEM TIHO I DOSTOJANSTVENO. Nasljeduje Isusa. Nema buke, privlačenja pažnje, izvanjskog iskazivanja boli. Sve je u tišini. Isus pada pod križem, ali se diže. Ne glumi. Srce joj se žalosti, ali lik je miran i spokojan, blag i skroman. Ne vidi se što nosi u duši. Vidi se da je žalosna, ali vidi se da je mirna. Kako je to moguće u najtežim trenucima života? To je od Boga. Ta povezanost s Bogom joj daje snagu. Haljina je mokra od rose i suza. Čista je i u svemu uredna. Sve je na svom mjestu. Njena ljepota je bila nadljudska. Mješavina jednostavnosti i čistoće. U Gospinu „Veliča“ … zbog velikih djela Gospodnjih… ima tu nešto veliko i sveto, a opet jednostavno i čisto. Nešto od toga vidimo kod svete Majke Tereze – jednostavnost, a opet čistoća i svetost. To nas upućuje na drugi svijet. Teško je dati neko lice Gospi. Možda najbolje odgovara izričaj Michelangela, kako drži Sina na koljenima. Sve je jednostavno, bijelo i čisto. Sveto. Crte lica su uzvišene, a opet se sve stopilo sa Isusom.

LIK MARIJE MAGDALENE je totalno drugčiji. Jedna i druga ostale su s Isusom do kraja. Razlikuju se kao žene, po povijesti, po reakcijama, … magdalena je bila viša i robusnija… Viša od Gospe, čvršće konstrukcije, pokazuje jakost, može se nositi da izazovima… Prva je otišla na Isusov grob, dok su apostoli bili zaključani u dvorani. Jaka žena, kad djeluje onda je odlučna, ne koleba se, ne premišlja, ne prepušta se nekoj krivoj ženskosti koja zaboravlja na jakost, ..Ljepota joj bješe skoro uništena životom grijeha. Ona nije bila prostitutka, ali je živjela nemoralno, živjela je s uvjerenjem da to čini iz ljubavi, ali na krivi način. Izgubila se u tome. U toj tjelesnoj ljubavi. Ovdje se događa ono da grijeh postaje vidljiv na vani. Grijeh ostavalja trag na vani. Ključno za ljepotu u nutrini nije ishrana ni kozmetički preparati ni druga postignuća. Tko je rob nečeg to se vidi na licu, tko je rob pića, spolnosti, strasti, … te stvari zagospodare i čovjek postane rob, a to se odrazi i na izgledu. Bore na licu se oblikuju prema onom iznutra. Tko je ljut ima drugačije bore. Zavisi kakva je duša. Tu je ostavilo traga i njezino obraćenje. Pokajala se za svoj grešan život i to je utisnulo pečat na nju. Kajanje nije prestalo. Dodana je bol zbog Isusove muke. Njoj koja se naučila duboko osjećati i prepustiti se osjećajima sad je to uništava. ‘bila je čista slika očaja‘. Izgubila je nadu. Ne vidi izlaza. Ovi prejaki osjećaji odnose prevagu. Nema više kontrole. Kose zamazane… nije joj važno ono u izgledu. Potpuno zamotana u veo i potpuno izvan sebe od žalosti. ‘van sebe’. Izgubljena. Tada čovjek isključi razum, vlada teško stanje duše. Razum ne može funkcionirat. Žalost može imati takav učinak. Čovjek vidi samo ono što se vidi. Mnogi su je stanovnici gledali sa znatiželjom. Nisu je nikad tako vidjeli. Naslađuju se. Sad je ispod njih. U grijehu je. Nosila bi se sa ponosom i samosvjesno. Poznavali su je kao naprednu. A kasnije kao bijednu. To su dvije slike iste osobe. Upirali su prstom na nju, a neki su na nju bacali i blato. (Vidimo to na primjeru naših koji bacaju blato na premijera, a koji su nekad bili prvi u dodvoravanju. Oni ne idu protiv struje, … žele biti politički korektni.) Ona nije na to obraćala pažnju. Nije osjećala ništa osim velike tjeskobe. Do Marije Magdalene ne dopiru te tuđe reakcije kao da ne vidi, kao da to njen mozak ne procesuira. Samo tjeskoba. Teška nutarnja muka kojoj s ne vidi izlaza.

Ovdje imamo dvije postavke KAKO SE POSTAVITI U IZAZOVIMA ŽIVOTA.  1.MAGDALENA je tu razumljiva. Ona je izgubila nadu. Pokolebala se vjera. Svela se na ostatke ostataka. Puno je vidjela. Vjera je ugrožena. A ako nemamo nade i vjere ostaje ljubav. Ta ljubav je razumna ljubav. Ona ga ne može ljubiti kao Boga. Njene reakcije su naravne i nama posve razumljive. Sa smrću se sve završava. Nema na nju odgovora.  2.GOSPA nam je tu teže shvatljiva. Možemo reći skoro protu-ljudska. I to se ne može objasniti samo tim da nije izgubila nadu ni vjeru. Vjeruje u uskrsnuće. Smrt je samo dionica koja vodi do uksrnuća. Kad je Krist umro nikom nije bilo na pameti da će on uskrsnuti. Marija je bila pažljiva i ona je to dobro čula. Ona je puna nade i zna da ovo nije kraj. Ima vjeru i nadu, ali dolazi do izražaja drugačija ljubav od naravne. Jasno da ga ljubi kao majka, ali u prvom planu je božanska ljubav. Ljubi ga kao Boga. Ove nadnaravne kreposti čine da je spokojna unatoč tome što se srce razdire. Ona je gospodarica osjećaja i nosi to drugačije od Marije Magdalene.

DV, don Josip Mužić, prema viđenjima blažene Katarine Emmerick, 

bilješke MG

Prema viđenjima blažene Katarine Emmerick, 234…

Sutradan sam vidjela Josipa kako uređuje ležaj i sjedalo za Mariju u tzv. Spilji
podojenja Abrahama, koja je također bila i grobnica njegove dojilje Marahe. Bila je
prostranija nego li Spilja rođenja. Marija ostade u toj spilji nekoliko sati, dok je Josip
pospremao Spilju rođenja. Iz grada je donio dosta sitnog posuđa i nešto sušenog
voća. Marija mu reče da će roditi Dijete kad padne noć. Tad je bilo točno devet
mjeseci otkad je Maria bezgrješno začela po Duhu Svetom. Njemu se Marija molila
da učini sve kako bi ona i Josip postali dostojni primiti Dijete obećanja, to Božje
dijete koje je natprirodno začeto. Zamolila Ga je da ujedini s njom u molitvi, sva ona
tvrda srca koja Mu nisu pružila sklonište.
Josip predloži da pozove neke pobožne žene koje je poznavao u Betlehemu, kako bi
pomagale Mariji, ali ona to odbi, rekavši da joj nije potrebna ničija pomoć. Kad Josip
dovede Mariju natrag u Spilju rođenja, bilo je oko pet popodne. Uokolo je objesio još
nekoliko dodatnih lampi. Pred vratima je, pod istakom, napravio mjesto za malu
magaricu, koja je s polja radosno doskakutala do njih.

Kad Marija reče Josipu da se vrijeme približilo i da bi bilo dobro da on sad počne
moliti, Josip je napusti i ode do svoje niše, poslušavši njenu molbu. Prije nego je
otišao u svoju nišu, još jednom se osvrnu i pogleda k onom dijelu spilje gdje je
Marija u molitvi već klečala na ležaju, leđima okrenuta k njemu, a licem prema
istoku. Josip ugleda da je spilja ispunjena svjetlošću koja je izbijala iz Marije, jer ona

bijaše cijela obavijena svjetlošću, kao nekim plamenovima. Bijaše to kao kad je
Mojsije gledao gorući grm. Josip se prostre po zemlji i više nije gledao unatrag.

Slava je oko Marije postajala sve svjetlija i svjetlija, tako da se lampe koje je Josip
objesio više nisu ni vidjele. Marija je klečala, a oko nje je u naborima padala njena
bijela haljina. Oko ponoći, njena molitva postade ekstatična, a ja je ugledah kako
lebdi iznad tla, da se ispod nje moglo dosta prostora vidjeti. Ruke je prekrižila na
prsima, a svjetlo oko nje postade izvanredno blještavo. Više nisam vidjela stropa
spilje. Iznad Marije se pružala staza svjetlosti, sve gore do nebesa. Svjetlosna je
staza izgledala, kao da jedna svjetlost izlazi iz druge, kao da se jedan lik stapa s
drugim, a iz tih drugih sfera svjetlosti izlazila su nova nebeska bića.
Marija je stalno molila, oči je oborila prema tlu. U taj tren ona porodi Dijete Isusa.
Vidjela sam Ga kao malo novorođenče, puno svjetlosti, sjajnije od ostale svjetlosti,
leži na ponjavi kraj njenih koljena. Dok sam ga gledala, učinilo mi se kao da raste. Ali
bljesak te briljantne svjetlosti bijaše nevjerojatan, pa ne znam jesam li to stvarno
vidjela i uopće kako sam to vidjela. Čak je i neživa priroda izgledala kao potresena.
Kameni zidovi i strop spilje su sjali i izbacivali kao neke iskre, kao da su oživjeli.

Marijina je ekstaza trajala nešto dulje. Tad je vidjeh kako prebacuje prekrivač preko
Djeteta, ali još Ga nije uzela u naručaj, čak Ga nije ni dotakla. Nakon dosta vremena,
vidjeh Dijete kako je uzbuđeno i plače, i tek tad se Marija povratila k punoj svijesti.
Zajedno s prekrivačem podiže Dijete do svojih grudi, povi i sebe i Dijete velom.
Mislim da je Dijete tad sisalo. Ugledah anđele u ljudskom obliku oko Marije, prostrte
licem ka tlu.
Može biti da je bilo oko sat nakon porođaja kad je Marija pozvala Josipa koji je još
uvijek bio prostrt u molitvi, da priđe. Kad je došao, pade na koljena, licem dotaknu
zemlju u stanju sreće, čašćenja i poniznosti. Marija mu ponovo reče neka pogleda
Sveti dar s nebesa, a tad Josip uze Dijete u naručaj. Blažena Djevica tad omota dijete
u crvenu plahtu, pa preko nje u bijelu, ovijajući dijete sve do ispod pazuha. Ramena i
glavu djeteta je omotala drugim platnom. Imala je samo četiri male plahte za
povijanje djeteta. Tad položi dijete u jasle, koje su bile ispunjene slamom i finom
mahovinom, preko čega je položila prekrivač, pa je on visio sa strana jasli. Jasle su

stajale na nekom kamenu, a na tom mjestu je tlo spilje bilo ravno i protezalo se sve
do prolaza, gdje je postajalo šire. Pod na tom dijelu spilje bijaše niži od mjesta gdje
je Dijete rođeno, a prema njemu su vodile stepenice koje su bile usječene u zemlju.
Kad je Marija položila Dijete u jasle, ona i Josip stajaše kraj jasala sa suzama
radosnicama, pjevajući hvale Bogu.
Sjedalo i ležaj Blažene Djevice bijahu blizu jasala. Prvi dan sam je vidjela sjediti
uspravno i odmarati se ležeći postrance. Na njoj nisam primijetila nikakvih posebnih
znakova slaboće ili bolesti, kako inače imaju žene koje su rodile. I prije i poslije
porođaja, bila je odjevena u bijelo. Kad bi došli posjetioci, obično bi sjedila kraj
jasala, više zamotana u veo

osvrt na gornji tekst, dv siječanj 2019, don Josip Mužić, bilješke MG:

Kako se dočekuje blagdan Božića? Koliko smo zabavljeni raznim praktičnim stvarima, a koliko mjesta i vremena imamo za Njega? Onda se događa da se vrata srca nađu zatvorena, hotimično ili ne. A to zato jer smo zauzeti drugim brigama i ne primjećujemo da mu je rođendan.

Imamo opis kako je Josip pripremao špilju za porod. On sam to radi nekoliko sati. I nema sad razlikovanja muških i ženskih poslova u situaciji potrebe. Ponovo je otišao u grad, donio hrane, posuđa. Odlučio je da će ostati tu. Marija zna trenutak kad će roditi. Kad padne noć. Ako je noć pala oko 8, onda od 8 pa nadalje. Točno devet mjeseci nakon začeća. Marija se moli Duhu Svetom. Cijelo to vrijeme od devet mjeseci svjesna je što je Druga Božanska osoba učinila u njoj. Svjesna je svoje uloge u povijesti spasenja i moli ga da učini sve kako bi bili dostojni primiti dijete – zna da su djetetu potrebni obadvoje – moli podjednako za oboje. Ne moli da budu kadri djetetu osigurati materijalne stvari, već da budu dostojni… Čovjek je uvijek Boga nedostojan zbog grešnosti. Moli Duha Svetoga da ujedini sva srca koja mu nisu pružila sklonište. Nije po srijedi nemogućnost nego – je li srce velikodušno ili nije. Ne toliko njoj i Josipu nego su to učinili samom Bogu. I nema garancije da to neće nastaviti činiti.

Svakako to odbijanje Boga je grijeh koji je Boga povrijedio. Omalovažavali su i ponizili Boga. Josip predlaže da pozovu neke pobožne žene da pomognu. Ona zna da će se rođenje događati na drugačiji način… Usredotočava se na radosno iščekivanje Isusova rođenja. Vratili su se u špilju oko pet sati popodne. Josip obavlja još nekoliko manjih poslova i onda Marija govori da se vrijeme približilo i da bi dobro bilo da on sad počne moliti. Ona nije radila ništa nego se posvetila molitvi, a sad je red na Josipu da moli. Kako vidimo to kaže obazrivo, ne naređuje mu nego ga moli. Znamo da je porod u ponoć, ili pet do ponoći… šest ipo sati izgleda ogromno. Gospa je molila ko zna koliko vremena, nema tu sitničarenja. (Kad kad se kasni na misu umjesto da se dođe 10-15 minuta ranije. Ili pola sata, da se pripremimo.) Josip ne diskutira, nego ode do niše. Tu je prostor za spavanje. Posluša njenu molbu i kako vidimo poslušnost je svugdje zastupljena. On je glava obitelji, a sluša Mariju. A onda će slušat Isusa. Traži se volja Božja. Sluša se drugog koji bolje vidi i Boga preko njega. Pogleda još jednom prema Mariji, osvrće se u brizi hoće li moći sama. Vidi je da kleči u molitvi i da je spilja obasjana svjetlošću. Bio je to znak da se ne brine. Cijela je bila obavijena svijetlošću. Podsjeća na gorući grm, na sveto tlo. Josip to zna i ne treba mu dodatno objašnjenje. Prostire se po zemlji. Usredotočio se na Gospodina. Josip i Marija poniru u nutrinu, imaju Boga u duši, …Katarina Emerick opisuje….  Slava oko Marije postaje sve veća i lampa se više ne vidi. Bijela haljine i kasnije boje i tu govore. Oko ponoći ugleda je kako lebdi iznad tla. Ruke je prekrižila a svijetlo se pojačalo. Mijenja se cijeli prostor i preobražava svijetlošću. I nema granica neba i zemlje. Više se ne vidi ni stropa spilje nego samo nebo.  Povezalo se s Marijom. I vidi se staza sve do nebesa. I ta svjetlosna staza je puna likova i događanja. Marija je stalno molila. Ne ometa je, ne gleda i zna da je sad najvažniji Isus koji se treba roditi. I u taj tren kad je oborila oči porodi dijete – Isusa. Puno svjetlosti sjajnije od ostale. Možemo pretpostaviti da je ON izvor svijetlosti. Mali Isus leži gol do njenih koljena, …. kao na križu. I vidi ga „kao da raste“…

Svijetlo daje jednu katehezu o Bogu koji se rodio kao čovjek. I neživa priroda govori. … Isus: „Ako zašute oni koji su pozvani govoriti – kamenje će progovoriti!“ … Ako ljudi zakažu, priroda govori. Bog Otac je proslavio rođenje svoga Sina i izvanjski. Marija je uronjena u Boga. Dijete je ležalo, a da ga nije ni dotakla. Ono majčinsko, da ga uzme i privne na grudi sad je u drugom planu. Ona je u Bogu i klanja mu se. Obožava ga. Nakon dosta vremena dijete zaplače. … ima ljudske, djetinje potrebe. Hladnoća, glad. Traži toplinu majke. Gospa se sad uživljava u ulogu majke. Prvi put ga privija do grudiju. Povija ga i hrani ga.

Ugleda anđele oko Marije, licem prema tlu. Uz neživu prirodu vidimo da je i cijelo nego uključeno.  Marija ne zove Josipa odmah. Najprije se sabire i ostaje u zahvali. Ali ne zaboravlja ga. Zove ga nakon sat vremena. On je bio prostrt u molitvi više od sedam sati. Pratio je Mariju molitvom, nije doživio što i ona, ali  je bio vjeran i ustrajan. Zove ga da priđe. I Josip dođe. Ne pita ništa nego pada na koljena. U stanju sreće, čašćenja, poniznosti. Bog ih je našao dostojnima da im povjeri svoga Sina. Rodio se unatoč svih prepreka. Ko zna što je vidio gledajući u dijete. Što ga se dojmilo u djetetu. Marija mu opet reče da pogleda sveti dar s nebesa. Ona se ustručavala, nije ga odmah uzela. I Josip ima svetu nelagodu. Svjestan je da je to Bog, a on samo čovjek. Josip prvi put drži Isusa. Ne znamo koliko je dugo to trajalo, ali dovoljno da zasiti Josipovu dušu. Nema nepotrebnog i suvišnog razgovora. Je li gladan, žedan i sl. Tek sad se Gospa posvećuje Isusu, da ga povije, … To su prije radili stari, povijali bi dijete kao malu mumiju. Imala je četiri plahte. Tako ga je obukla i položila u jasle. Jasle su pripremljene jer je ispod pokrivača slama i mahovina. Stajao je na uzvišenom mjestu.

Kad je Marija položila dijete u jasle potekle su suze radosnice. Pjevali su hvale Bogu. Pripremali su ga molitvom… , Žrtva putovanja, odbacivanje u Betlehemu, praktične poteškoće – nisu utjecale na to da izgube molitvu. Sad kad se dijete rodilo oni se klanjanju. U suzama radosnicama, daju hvalu Bogu.

Za Mariju znamo da je rekla hvalospjev „Veliča“. Ovdje obadvoje pjevaju hvale Bogu i tako daju srcu oduška. Marija se smješta blizu jasala. Prvi dan sjedi uspravno, odmah postrance. Stav divljnja i skrbi. Nema nikakvih znakova slaboće ili bolesti što se može povezati sa dogmom o Bezgrešnom začeću. Ako je Bog zamislio da se djeca začinju drugčijim putem, a ne u bolima (kako opisuje Katarina Emmerick) pošto Marija nema ljage istočnoga grijeha ona je toga pošteđena i zato nema slabosti i boli.

Ona sada rađa kako je trebala rađati Eva. Nije trebala ni umrijeti, ni razboljeti se. Nije tom podložna. Umrla je iz žudnje za Bogom, kao i neki sveci. Bila je odjevena u bijelo. Kod jasala kad bi došli posjetitelji bila je zamotana u veo…

prema viđenjima bl Katarine Emerick, str 230…

Josip tad s Marijom ode ravno do Betlehema, u čijoj su okolici kuće bile raštrkane, ali
on ode ravno do centra. Ostavi Mariju i magare na jednom mjestu neka čekaju, a on
ode u razne dijelove grada tražiti gostinjac za konak. Marija je morala dugo čekati na
Josipa, koji se vrati zbunjen i zabrinut.
Nigdje nema mjesta, sve je zauzeto, a počelo se mračiti. Josip predloži da odu na
drugi kraj grada, gdje će zasigurno naći konačište. Pođoše dolje niz ulicu, koja bijaše
seoska cesta, jer su kuće bile razbacane po kosama brda, a na kraju bijaše niski ravni
prostor, kao neko polje.
Tu bijaše prekrasno stablo s glatkom korom, krošnja mu raširena kao krovište. Josip
ostavi Mariju i magare pod drvetom, a on ode potražiti konak. Išao je od kuće do
kuće, do svojih prijatelja, kojima je govorio o Mariji, a oni se pravili da ga ne
poznaju.
Josip se vrati Mariji koja ga je čekala pod stablom. Plakao je, a ona ga je tješila.
Ponovo krene u potragu po gradu, ali gdje god da je došao i rekao da mu žena ima
termin za roditi, još je prije bio odbijen.

U međuvremenu se smračilo. Marija je stajala pod stablom. Njena raspojasana
haljina padala je u bogatim naborima oko nje, a glava joj pokrivena bijelim velom.
Magare je bilo kraj nje, glavu je okrenulo k stablu, a na postolju koje je Josip
napravio za Mariju, bila je prtljaga. Narod je žurio tamo amo. Mnogi su znatiželjno
bacili pogled na Mariju, kao što čovjek prirodno zuri u osobu koja dugo stoji
nepomična u mraku. Mislim da su joj se mnogi i obratili, pitajući je tko je. Ah, nisu
pojma imali da pred njima stoji majka Spasitelja! Nisu ni sanjali, da je Spasitelj tako
blizu!

Marija je bila tako strpljiva, tako mirna, puna nade. Ah, stvarno je dugo morala
čekati! Napokon sjede, ruke prekriži na prsima i obori glavu. Nakon dugo vremena,

pojavi se Josip u velikom razočaranju. Vidjela sam da je gorko plakao, a, jer je opet
bio neuspješan u pokušaju pronalaženja gostinjca, oklijevao je prići Mariji. Ali
iznenada mu pade na pamet jedna spilja van Betlehema, koju su pastiri koristili kao
spremište, kada bi dovodili svoju stoku u grad. Josip se često povlačio u nju, kako bi
se skrio od braće i kako bi molio. Vjerojatno je u ovo doba godine prazna, a ako neki
pastir i dođe, lako će se s njim dogovoriti. On i Marija tamo će bar pronaći sklonište,
a nakon odmora, opet će pokušati pronaći konak u gradu.

Tad krenuše ulijevo, kao da obilaze srušene zidove, grobove i bedeme okolice grada.
Penjali su se kosinom ili brdom, a tad se put poče spuštati. Napokon stigoše do
brežuljka pred kojim su bila stabla jele, bora ili cedra i drveća s nekim malim lišćem
kao šimšir. U tom brežuljku se nalazila spilja ili podrum, o kojem je Josip mislio.
Uokolo ne bijaše niti jedne kuće.

Jedna strana spilje bijaše izgrađena grubom zidarijom, a na njoj bijaše otvoreni
prolaz, kroz koji su pastiri izlazili u dolinu. Josip otvori laganu prepreku od trstike,
koja je skrivala vrata, a kad su ulazili, iznenada se mala magarica pojavi pred njima.
Magarica ih je napustila kad su bili kraj Josipove roditeljske kuće, pobjegavši u
okolicu grada. Veselo je skakutala i trčkarala oko njih, a na to Marija reče: ‘Gledaj, to
je sigurno Božja volja da smo ovdje.’ Ali, Josip je bio zabrinut, a potajno i malo
posramljen, jer je prije puno puta govorio Mariji o dobrom prijemu na koji će
zasigurno naići u Betlehemu.
Nad vratima je bio neki istak, pod koji je Josip svezao magare, a onda je napravio
sjedalo za Mariju. Oko 20 sati, kad su stigli u tu spilju, bijaše već prilično mračno.
Josip zapali baklju i uđe u spilju. Ulaz je bio vrlo uzak. Zidovi su bili nabijeni svim
vrstama grube slame, kao rogoz, iznad kojih su visjele hasure od trske. Otraga u
spilji na stropu, bijahu neke rupe za provjetravanje. Sve u spilji bijaše u neredu. Josip
sve izbaci van, počisti, načinivši tako više prostora, a u stražnjem dijelu spilje pripravi
ležaj i sjedalo za Mariju, koja je već sjedila na nekoj krpi sa zavežljajem prtljage kao
potpornjem.
Tada Josip uvede magare unutra, a lampu pričvrsti na strop. Dok je Marija blagovala,
on iziđe van na polje u smjeru Spilje podojenja (Mliječna spilja). Dođe do potočića i

potopi kožnu čuturu u nj, da se napuni. Otišao je i do grada, gdje je nabavio malo
hrane, neke druge stvarčice i mislim, nešto voća. To bijaše stvarno na Šabat, ali zbog
velikog broja stranaca u gradu i njihove potrebe za raznim potrepštinama, roba je još
uvijek bila izložena na tržnici za prodaju. Cijena se plaćala odmah pri kupnji. Mislim
da su sluge ili pogani čuvali tezge, ali ne mogu se baš svega sjetiti.

Kad se Josip vratio donio je mali smotak tankih štapića, lijepo aranžiranih s trskom, i
jednu škrinju s ručkom, u kojoj je bio ugljen. Ugalj istrese na ulazu spilje, te zapali
vatru. Zatim ode po čuturu i donese vodu, pa pripremi obrok. Obrok se sastojao od
variva neke velike biljke koja je imala puno sjemenja, te nešto kruha. Nakon što su
objedovali, Marija leže da se odmori na svom grubom ležaju, preko kojega je Josip
rasprostro prekrivač. Josip je pripremao svoj ležaj na ulazu u spilju. Kad je to
zgotovio, ode ponovo u grad. Prije nego li je otišao, postavio je sve zapreke na ulazu
u spilju, kako bi zadržao toplinu unutar spilje. Tada po prvi puta, vidjeh Blaženu
Djevicu na koljenima kako moli, nakon čega leže na tepih pored sebe, ruka joj pod
glavom, a zavežljaj joj služi kao jastuk.

…

osvrt – don Josip Mužić, dv, 2019, biljške MG:

Izdan je zakon o popisu stanvništva. Kako zamisliti Betlehem? Josipu je to poznato mjesto. Marija nikad nije bila tu. Rasla je u Nazaretu, bila u hramu, kasnije se udala. Zamišljamo to kao malo mjesto, od možda 1000, 2…, 5000 stanovnika. U prirodi. Sve je uklopljeno u okoliš. Priroda dominira. Iako ima kuća, nisu nametljive. Neupadljive su u prirodnom prostranstvu. Josip zna da tu ima mogućnost smještaja, jer se većina konačišta nalazi baš tu. Ostavi Mariju da čeka. I to je prva postaja gdje Marija čeka. Prvi pokušaj traženja smještaja od strane svetog Josipa. Još su bili puni nade. Stigli su do odredišta i ne pada im na pamet da će biti odbijeni. U Betlehemu ima dosta konačišta, ali ima i puno ljudi koji su stigli iz istog razloga kao i oni. No Gospi je vrijeme da rodi i to je jedna otežavajuća okolnost. Marija je morala dugo čekati na Josipa. Sad joj je 15, još je mlada. Trudnoća je vidljiva. I može se reći da je upadljiva sa svojom mladošću i sa trudnoćom. Ističe se među drugima. Dugo čekanje nikom ne pada lako. Kad čekamo 15-20 minuta autobus i to nam je dugo, to nam poremeti cijeli plan. Ovdje se vrijeme čekanja mjerilo satima. Nakon dugog čekanja Josip se vraća zbunjen i zabrinut. Prije je bio pun nade. Zbunjuju ga zatvorena vrata. Brine se hoće li uspjeti riješiti problem. Počinje se mračiti. Marija ne prigovara, nitko se ne buni, teško je…

Kad čovjek dođe u drugo mjesto i nema gdje prespavati … a ovdje Josip razmišlja da mu se žena može poroditi na otvorenom, bez dtručnosti, bez uvjeta. I to je problem. Kako to povezat s tim da se od nje treba rodit Sin Božji. Zašto ga Bog nije ostavio u Nazaretu, da mogu dočekati dijete na prikladan način? Josip i Marija znaju za proroštvo o Betlehemu. I da ih je Bog tu doveo preko ljudske volje. Josip sad dolazi s drugim prijedlogom da idu u drugi dio grada – udaljeniji, gdje je manje ljudi. Opet se javlja nada. Ulica je seoska cesta, kuće po kosinama brda jer se u nizinama čuvaju obradive površine… Tu je pod stablom Josip ostavio Mariju da čeka. Bez obzira kako stablo bio lijepo to je opet zaklon koji pruža intimnost od pogleda, i ipak to je sve na otvorenom, ljudi prolaze, a Marija mora biti sama. Josip sad više ne traži konačište. Ide od prijatelja, do prijatelja, ide redom ništa ne prepušta slučaju, ide sistemom eliminacije. A oni se prave da ga ne poznaju. Ne izlaze u susret potrebi. Gaze i prijateljstvo s Josipom. Sad je tuđinac i neznanac. Josip se sad vraća po drugi put i sad nije tek zbunjen sad je duboko žalostan. Plakao je, a Marija ga je tješila. Ne vidi izlaza. Hvata ga panika. On je odgovoran za Svetu obitelj. Doživljava da je on promašio. Da se nije dobro organizirao. Da je ostao u Nazaretu makar bi se dijete rodilo u normalnim oklonostima. Marija ga tješi. U dugom čekanju mogla je izgubiti živce zbog brige za dijete. Mogla se brinut i za sebe. Bog joj nije objasnio kako će se dijete roditi. Imala je ljudske razloge da se brine više nego Josip, ali ima mir i snagu koju Josip nije imao. Vjerojatno to dobiva od Isusa. Osjeća čedo u utrobi koje će se skoro roditi. Božja prisutnost čini sve drugčijim.

Josip opet krene u potragu po gradu. Sad ide u one kuće koje je bio izostavio. Svugdje je odbačen jer ima ženu koja treba roditi. Ne odbijaju oni Mariju i Josipa nego Isusa. Da su došli bez Isusa ne bi bilo problema. Tu vidimo da početak Isusova života sliči kraju – u odbačenosti i prezrenosti. Tako i završava. On je jednostavno nepoželjan. Bez obzira što cijeli Stari zavjet priprema na taj događaj, sad kad treba dati malo skrbi da se rodi u prikladnim oklnostima svugdje zatvorena vrata i odbacivanje. Pada mrak. Marija je stajala pod stablom. To ima jedno značenje. Kao pod križem. Nutarnji stav postojanosti, ustrajnosti, nesalomljivosti. Nema pojasa oko haljine, trudnoća je uznapredovala, glava je pokrivena bijelim velom, … No, svejedno, kako god je odjeća štiti ipak je na prometnom mjestu. Narod je žurio tamo-amo… onda dugo stoji nepomično… žena, trudnica, mlada, čeka, sama… vjerojatno ih se doima i njena ljepota, držanje tijela, dostojanstvo… mnogi su joj je i obratili jer žele znati nešto o njoj, ali nitko ne nudi pomoć. Vide ženu, prtljagu, magare,… no nisu joj ponudili ni čašu ovde, ni pitali trebali joj nešto… samo – tko je ona? Kako se zove. Nisu imali pojma da je majka Spasitelja.  Da su znali vjerojatno bi svi otvorili vrata. … Prevagnuo je interes i komoditet. Ako imaju veće prostorije mogu smjestiti više ljudi, žena treba biti sama, a onda odmah gube na zaradi. To je novac koji će im dobro doći preko godine. Trudnica se tu ne uklapa. Vidimo i danas da se trudnoća ne uklapa u karijeru, u studij, u neki zamišljeni način života i onda se odbaci, posegne se za pobačajem. U ovom slučaju ne radi se o tom, ali je vrlo blizu toga. Ostaviti ženu na otvorenom je vrlo pogibeljno za nju i za dijete. „Marija je bila strpljiva i puna nade“ Odakle joj nada? Kako je to različito od naših reakcija na čekanje, odbacivanje, prezir… Kad smo u velikoj potrebi – gdje je tada strpljenje, mira, nada? Isusa vidimo na križnom putu da je strpljiv, miran, … nade nema jer zna da je kraj. Marija je puna nade jer čeka rođenje Isusovo, zna da će imati mogućnost da ga primi u ruke, i to će biti po prvi put u povijesti moguće, tako da je ovo čekanje još duže. Moglo je biti oko šest, sedam sati navečer. A to je puno vremena. Cijeli dan. Kako je to dugo čekati. Bez okrepe. Vjerojatno je imala nešto, ali opet… ne može se umiti, ne može otići na wc, odmoriti se. Jedino joj ostaje da sjedne. Očito je očekivala da će se problem brzo riješiti. Snage su popustile. Dijete je teško.  … glavno da se ne mora susretati sa pogledima znatiželjnika, da se može sabrati na molitvu. Nakon dugo vremena pojavi se Josip u velikom razočaranju. Prvi put je bio zabrinut. Drugi put je plakao. Ovaj put gorko plače. Ovaj gorki plač je iz dubine duše, kad čovjek više nema nade. Opet je bio neuspješan. Sebi pripisuje odgovornost i krivnju. Kako će Mariji saopćiti da nemaju gdje? Da nemaju riješenja. Ostavljeni su nasred ceste. Iznenada mu padne na pamet jedna spilja.

Na kraju svega sjeća se te mogućnosti. Kad je planirao put u Betlehem nije uopće o tako nečem razmišljao, inače bi to odmah uredio za obitavalište. To mjesto nije prikladno i bez uvjeta je. Sad nema izbora. Ili to ili ostati pod vedrim nebom. Špilja mu je poznata jer se tu povlačio na molitvu. Postojala je mogućnost da je u to vrijeme prazna. S pastirima će se dogovoriti. Nije bio odustajao od grada jer nije pomišljao na mogućnost da se dijete može roditi u špilji.

I tad krenuše. Došli su na mjesto gdje nema kuća, gdje je priroda, tu nalazi špilju. Time se završava Josipov križni put. Pronašao je riješenje. Osposobio ga za boravak. Bog je htio da se rodi onako kako ljudi nisu očekivali, u odbačenosti, a opet i daleko od znatiželjnika, od nereda i živosti u svratištima, … Sve se ovdje može odvijati u ljubavi Josipa i Marije, u prisnosti jedne obitelji i ljepoti prirode. Sve je to povezano i sa pokorom (hladnoća, loši mirisi), ali nema traga grijeha. Sve je tu Božje.

Prema viđenjima blažene Katarine Emmerick:

“Na dan kad Crkva slavi ovaj blagdan, imala sam viziju Navještenja. Vidjela sam
Blaženu Djevicu kratko nakon njena vjenčanja u Nazaretu. Nije bilo Josipa. On je tad
bio s dvije tegleće marve na putu za Tiberijadu, gdje je išao po svoj alat.
Ali, Ana je bila u kući, zajedno sa svoje dvije sluškinje i dvije djevice, koje su inače
bile s Marijom u Hramu. Sve je u kući bilo nanovo namješteno od Ane. Predvečer, svi
su molili stojeći oko okruglog stola, s kojeg su kasnije jeli povrće koje je već bilo

servirano. Ana je bila zabavljena kućanskim poslovima, s vremena na vrijeme je išla
tamo amo, dok se Blažena Djevica penjala stepenicama u svoju sobu.

Tamo je odjenula dugu bijelu vunenu haljinu, kao što je bio običaj nositi je kad se
molilo, oko pasa je imala pojas, a žućkasto bijeli veo na glavi. Ušla je jedna djevojka,
upalila višekraki svijećnjak, pa se povukla. Marija privuče mali niski stolić, koji je bio
uza zid i postavi ga u centar sobe. Marija preko stola postavi crveni stolnjak, pa onda
preko njega bijelo prozirni. Na krajevima i u centru stolnjak bijaše ukrašen vezom.
Kraj stolića postavi mali okrugli jastučić, te kleknu na njega. Leđa je naslonila na
ležaj, vrata od sobe joj bijahu zdesna. Na podu je bio tepih.
Marija nabaci veo s glave preko lica, postavi šaku u šaku na prsa, pa započe moliti.
Vidjela sam je kako dugo moli s unutrašnjim žarom. Molila je za Otkupljenje, za
dolazak obećanog Kralja, i da njene molitve imaju bar nekog utjecaja na Njegov
dolazak. Dugo je klečala, kao da je u ekstazi, pogleda uprta k nebesima. Tad spusti
glavu na prsa, pa tako nastavi moliti. Sad je pogledala udesno, te ugledala blještavi
lik plavokosa mladića s krilima. To bijaše arhanđeo Gabrijel. Noge mu ne doticahu
tla. U jednoj poluokrugloj putanji, okružen ogromnim svjetlom i slavom, dođe lebdeći
do Marije. Lampa postade mračnija, jer se cijela soba ispunila njegovom svjetlošću i
slavom.

Anđeo s rukama blago podignutim na prsima, progovori Mariji. Vidjela sam riječi kako
izlaze s njegovih usana kao slova blještava svjetla. Marija odgovori, bez da je
pogledala gore. Tad anđeo ponovo progovori, a Marija, kao da je potaknuta
poslušnošću prema njegovoj zapovijedi, skinu malo svoj veo, pogleda ga, pa reče:
“Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj!”

Sad sam je vidjela u još većoj ekstazi. Strop sobe je nestao, a iznad kuće se pojavio
svijetli oblak sa svjetlosnim tragom iza sebe, koji je sezao visoko u nebo. Daleko gore
u izvoru ovoga svjetla, vidjela sam viziju Presvetog Trojstva. Izgledalo je kao trokut
slave, i mislim da sam unutra vidjela Oca, Sina i Duha Svetog.

Kad je Marija izgovorila riječi:”Neka mi bude po riječi tvojoj!”, vidjela sam pojavu
Duha Svetog. Lik je bio ljudski, a cijela pojava je izvirala iz blještava svjetla, u obliku
krila. Vidjela sam kako s prsiju i ruku tog lika isijavaju tri zrake svjetla. One su
prodrle u desnu stranu prsa Blažene Djevice i združile su u jedno pod njenim srcem.
Odmah, taj tren, Marija postade perfektno prozirna i blještava. Bilo je to kao da
materija nestaje, kao što tama nestaje pred strujom svjetlosti.

Kad je anđeo nestao, a s njime i struja svjetlosti, ugledala sam, dolje ispod traka
svjetlosti koji je vodio u nebo, pljusak polu propupalih ruža i malog zelenog lišća,
kako pada na Mariju. Ona bijaše cijela uronjena u sebe. U sebi je vidjela Utjelovljenje
Sina Božjeg, jedno sićušno ljudsko biće svjetlosti, sa svim svojim udovima, čak i
prstići već bijahu savršeno razvijeni. Kad sam gledala tu misteriju, bilo je oko ponoći.

Prošlo je nešto vremena, a tad Ana i druge žene uđoše u Marijinu sobu, ali kad je
vidješe u ekstazi odmah se povukoše. Tad Blažena Djevica ustade, priđe malom
oltaru na zidu, postavi sliku malog djeteta u povojima, pa se stade moliti stojeći pod
lampom koja je gorjela pred oltarom. Tek pred samo jutro otišla je na počinak. Kad
se to zbilo, Marija je imala malo više od 14 godina.”

…

(osvrt na gornji tekst: don Josip Mužić, siječanj 2019., bilješke MG) :

Ovo je prizor kojeg su umjetnici prikazivali na razne načine. Centralni likovi su anđeo i Gospa. U prostoriji nije bilo Josipa. Marija je bila sama. Mi smo s Nazaretom vezani i preko Nazaretske kućice koja je bila na Trsatu, pa je prenešena u Loreto. Dugo su naši hodočasnici odlazili u Loreto moleći: „Vrati nam se Gospe, vrati!“

Vidimo koliko znači i sami kameni spomen tog događaja. Loreto je postao vrlo brojno hodočasničko mjesto. Jedno zdanje od cigle, ali čudesno prenešeno. Mjesto gdje su živjeli Marija, Josip i Isus. Nešto je ostalo i u tim zidovima. Mi smo svjesni kako se znamo na nekim mjestima osjećati ugodno, a u nekim mjestima se osjeća hladnoća. … U kući gdje se moli nešto ostaje. Tko tu dolazi osjeća nešto toplo oko srca. A tamo gdje je razdor osjeti se neki led, kao na groblju. Mi imamo sposobnost da ono što je u duši možemo utisnuti u materiju. Ljubav Božja oplemeni čovjeka, njegove crte lica, pročisti dušu. Grijeh to promijeni na gore. I zlo se vidi izvanjski. Možda se to najbolje vidi u pogledu, u izrazu lica. Ima takvih pogleda da se čovjek zaledi. Ima mržnje koja kao da probada.

Isus je u Nazaretu imao najbolji mogući ljudski život. Bio je okružen ljubavlju Marije i Josipa i tu je na prvom mjestu bila Božja ljubav koja ga je grijala. Marijina majka je bila u kući sa dvije sluškinje, dvije djevojke koje su odrastale s Marijom u hramu. U kući su bile samo žene. Pet žena i Marija. Tu se živjelo u jednoj kućnoj crkvi, u okruženju koje pomaže i izgrađuje. Josip nije bio dobrog imovinskog stanja. Ana je bila bolje stojeća.

Predveče su svi jeli oko stola, sigurno su molili i duže nego su molili naši stari, a naši stari su molili krunicu prije večere. Što se vremenski više udaljujemo od početka stvaranja to se čovjek više udaljuje od Boga… Povijest je u znaku nazadovanja, čovjek se udaljuje od Boga, raste bezboštvo… Isus je postavio pitanje: „Kad se vratim hoću li naći vjere na zemlji?“ Dogodit će se kolektivni otpad od vjere. A to se događa danas na Zapadu.

Katarina Emmerick opisuje detalje. Kaže da jedu povrće.. Ana je bila zabavljena kućanskim poslovima. Mogli bi se pitati što njoj to treba, mogla se posvetiti samo duhovnim stvarima i molitvi. Duhovnost, međutim, nije odvojena od materijalnog. Bog je postao čovjekom – da pokaže kako je i materija pozvana da proslavi Boga. … Sve materijalno što nam je povjereno je za dobro. Da nas je Bog stvorio tako da nemamo potrebu jesti što bi onda radili? Nagon za obdržavanjem nas goni da radimo, drži nas u ravnoteži da ne budemo gotovani, kao razmažena djeca. Ne znaju što će sa sobom pa rade ludosti. … Bolje da služe roditeljima nego neznancima…. Kućanski poslovi nisu prokletstvo nego blagoslov.

Ana ovdje podsjeća na Martu koja je obuzeta poslom, (obavlja razne stvari, nije nervozna… u određenom trenutku počinje sebe sažaljevat – Zašto Marija ne radi, …)

Gospa se penjala uz stepenice, u sobu. Bijela haljina… zanimljivo da se uz molitvu vezuje jedan oblik oblačenja. Haljina je najprikladnija za molitvu. Tišina, Presveto, svete slike, klečanje – znamo da nam sve to pomaže u molitvi – ali možda nismo razmišljali da nam i odjeća pomaže u tomu. Znamo da se treba dolično obući da bi smo saobraćali s Bogom. Kartuzijanci radi toga imaju kapuljače i onda su …kao u zagrljaju Božjem. Čovjek se izdvoji. To je jedna zaštita od svijeta. Prije koncila žene su za vrijeme mise nosile marame. To se zadržalo u nekim zemljama. Korejanci u Međugorju npr. – to je jedan izvanjski znak koji pomaže čovjeku da se usredotoči na Gospodina.

Jasno je da je Marija tu za molitvu. Vidi se po odjeći. Marija se organizira za molitvu. Stolić je u centru sobe, preko njega crveni pa bijeli stolnjak. Izvanjske stvari su potrebne, ali ovo daje i jednu notu svečanosti (kao što mi za blagdane stavljamo svečani stolnjak). Svjesna je da je biće i da joj trebaju ove izvanjske stvari. Bila je u takvom položaju klečanja u kakvom je mogla ostati dugo vremena. Bio je tu i tepih. Kad se čovjek više puta kleči, nakon nekog vremena koljena otvrdnu, odeblja koža, organizam se navikne. I nije tako teško, a u molitvi pomaže.

Marija nabaci veo preko lica, nestaje je. Izolira se od svijeta. Mi možemo zatvoriti oči i to nas usredotočuje na Gospodina. „Postavi šaku u šaku, na prsa“. Sve to joj služi da može bolje moliti. Vidjela sam je da dugo moli sa nutarnjim žarom, usredotočena je. Znamo što je molila. Za otkupljenje, mada ne zna što to sve znači. Moli da dolazak obećanog kralja i da njena molitva ima nekog utjecaja. Da dade svoj doprinos. Dugo je klečala pogleda uprta k nebesima. Vrijeme s Bogom prolazi brzo. To je kao kad imamo milost utjehe – teško se odvojiti od molitve. A u suhoćama vrijeme nikako da prođe. „glava na prsima“, sad se nešto promijenilo, jer prije je gledala u nebo. Pogleda u desno i vidi plavokosog mladića s krilima. Bio je to Gabrijel.

Anđeli nisu tjelesna bića nego duhovna, ali da bi komunicirali s nama mogu uzeti bilo koji oblik. A ako se pojave sa krilima jasno je onda da nisu ljudi nego drugčija stvorenja. Daju se prepoznati. Noge mu nisu doticale tla. Kao Gospa kad se ukazuje u Fatimi – u špilji – ne treba joj oslonac za noge.

Svjetlost i slava… ljudsko svjetlo se ne može mjeriti sa Božjom slavom. … Anđeo progovori… „vidjela sam riječi koje izlaze“…. Marija je vidjela lik, prepoznala ga je, ali ne gleda u njega, … katarina Emmerik se ne zadržava na riječima koje anđeo govori, imamo ih u evanđelju. Marija skinu veo pogleda ga i reče: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi Tvojoj!“ sve se to događa na jednostavan način. Jedna djevojka i jedan anđeo. Bogu ne trebaju reklame. On se ne nameće. Prave stvari se događaju u dušama. Mi znamo raditi mnoge stvari da nas ljudi prepoznaju po djelima, ali najviše što možemo učiniti za druge je osvajati ljude za Boga, možemo moliti Boga da okrene srca Bogu…

Preko Boga možemo spašavati duše, … Marija je dala pristanak. To je možda desetak sekundi koje su promjenile cijelu povijest!  Bog joj daje potvrdu da je dobro odlučila. Sad sam je vidjela u još većoj ekstazi. Majka Tereza – (… ) a onda ju je Gospodin pustio da se bori, da živi od sjećanja. I Marija vjerojatno nije doživjela tako nešto više.

… (…) Bog i slikama može dočarati otajstvo. Kao da materija nestaje. Trenutak začeća – u trenutku njenog pristanka. Naš život se događa preko odluka za Boga. Nije najvažnije ni jesmo li u samostanu ili u obitelji, najvažnije je – kakvi smo kršćani. Jesmo li Kristovi? Ili svaštarimo pa smo nikakvi kršćani.

… „kad je anđeo nestao… … “  Nebo je proslavilo ovaj događaj. Preko ovog znaka je uronjena u sebe.

Prošlo je nešto vremena i žene kad su ušle vidješe da je u ekstazi… Prije smo vidjeli kako su Joakima zatekli u ekstazi i ostavili su ga tako cijelu noć. Kad smo mi nekog vidjeli u takvom stanju? Malo je pravih svetaca i molitelja.

Marija stavi sliku djetešca … Ne znamo odakle joj ova slika, ali to joj je pomagalo da moli za dolazak Mesije. Sad moli molitvu zahvale. Zahvala produljuje molitvu. Odlazi na počinak. Ulazimo dublje u Božja dobročinstva. Marija je znala da je začela otkupitelja. I to je jedna stvarnost pred kojom sve drugo nestaje. Treba vremena da to prihvati, da to usvoji. Tu pomaže zahvalnost. Da je Marija požurila pogasiti svjetla  izgubila bi milosti… Zato trebamo biti obazrivi s milostima.

Poteškoća u razmatranju je što živimo u vrijeme koje ne drži do čistoće i do djevičanstva. I onda ono kad Crkva uči da je Marija bila Djevica prije poroda za vrijeme i poslije poroda – to je nešto što je daleko. Jasno da je nama to nerazumljivo i da je to otajstvo, ali s druge strane to je izazov za čovjeka da bude ponizan i da prihvati što ne može do kraja razumjeti… Bez obzira koliko to bilo zahtjevno čovjek shvaća da je to privilegiran put koji vodi Bogu.

„Djevice sa 14 godina su ostajale u hramu…“… Predhodno je Katarina Emmerick dala svoje viđenje – „sa šest godina je dovedena u hram.“ Nakon toga je primljena u hram i tu je živjela kao u internatu, sve do svoje 14.-e godine. To je cijela naša osmogodišnja škola. Može nam izgledati prerano vrijeme za udaju i ako se sjetimo sebe u tim godinama znamo da je naš naraštaj nezreo za brak, no pitanje je kad su uopće zreli. Što mi sebi stavljamo kao prioritet? Crkva ih smatra zrelima u toj dobi jer im daje krizmu,…

Tamo je još sedam njih… Sveta Ana je došla biti s Marijom. Joakim je umro. Prelazak u zrelost je velik prijelaz i Ana joj dolazi biti pri ruci. Ona je ostala udovica, Marija je izgubila oca, … vidimo kako se Gospa osjećala kad je morala napustiti hram. Ovdje je ona doživljavala hram iznutra. Za većinu hodočasnika to su bile skrivene odaje.

Silno je žalila. Očito se tu osjećala sigurno i ostvareno. U Božjoj blizini. I vjeruje se da je već tada zavjetovala djevičanstvo. U sebi je raskrstila sa svijetom koji je nije privlačio. Ana je cijeli život ostala u hramu. Gospa je to od mladosti bila spreman učinit. Svjesna je što gubi. Ali rečeno joj je da se mora udati. Brak se smatrao ljudski gledano najvećim ostvarenjem. Nije bilo mogućnosti da netko živi djevičanstvo ako rano nije ostala udovica.

Kako je Marija izgledala…? Ima raznih umjetnika i slika, pa možemo zamisliti neku koja nam najviše govori. Svakako na obznanjenje odluke onda odgovara molitvom, kao što su Ana i Joakim krize riješavali molitvom.  Tako i ona. Mogla je molit i na drugom mjestu, ali nije htjela biti vidljiva drugima. Htjela je biti povučena. …  Tada čini ono što je činila više puta na dan. Ode zagrabit vodu sa bunara. To spada na ženu. Tada joj se Bog objavi preko nutarnjeg glasa. Bog može progovarati preko glasa, bez anđela. Može govoriti direktno u duši. Glas ju je opomenuo i utješio. Da se ne opire. I dao joj je utjehu. Da pristane na brak koji joj bude predložen. U njenom slučaju – tu je zavjet djevičanstva, a sad se nalazi u situaciji da prihvati brak – i to je nešto što se čini proturječno. Pa kad se kaže da će začeti sina … kako prihvatit ovu kontradikciju… Marija objektivno ne može vidjeti kako će Bog to izvesti … protiv onog što očekuje društvo… kako ići protiv struje, protiv sviju… Bog ima put do svakog srca. Pravo navještenje događa se u Nazaretu. Zavisno od situacije Bog Bog većim događajima daje i veću važnost. …pa pošalje svog anđela Gabrijela. Jednog od svojih najvećih anđela. Daje joj da ga vidi jer je to ključni događaj. Ovo je priprema za taj događaj.

Vidje starog svećenika.. nemoćan, nepokretan… (nije u staračkom domu)… do njega se drži, smatra se Božjim čovjekom, i zato baš njega nose u Svetinju nad svetinjama… Ovom izboru muža dali su veliko značenje. Imali su znakove da joj treba poklonit posebnu pažnju. Židovi dugo čekaju Mesiju. Od roda Davidova. I nadaju se da će se to dogoditi baš u njihovu naraštaju. Bog je vjeran obećanjima i njemu se ne žuri. A od Abrahama je prošlo stoljeća. Nada o Mesiji je bila živa. Sve je više bilo znakova. Bog je rasplamsao nadu. Starog svećenika nose u Svetinju nad svetinjama. Svećenik moli sjedeći ispred svitaka. To su zapisi Starog zavjeta. (I Isus je tako pročitao proroštvo iz svitka i primjenio ga na sebe…) Svećenik moli i ima viđenje. „mladica iz panja Jišajeva…“… iz ovog je jasno svećeniku i drugima da se radi o Mesijanskom proroštvu i da je Marija na neki način s tim povezana.

„Tada vidjeh da su svi muškarci iz Davidove loze pozvani u Jeruzalem...“. Pozvani su da dođu. Ne pita ih se. Daje se naredba. Ni ne pomišlja se da se odbije. Ozračje vjere. Svima je do istoga. Da se ubrza dolazak Mesije. Mnogi su se pojavili u vrijeme blagdana. To se moglo povezati s ovim.

Marija je bila dovedena u njihovu prisutnost. Nije to bila ženidba na slijepo.
„…“ mladića… žarko moli za dolazak Mesije, ima veliku želju da oženi Mariju… i mogli bi reći da je on jedini koji je tu bio zaljubljen, koji ju je volio, a drugi ne još. No Bog njega zaobilazi unatoč toga što ispunja uvjete.

Marija je plakala. Je li to bilo prije glasa, ili nakon što je čula glas? Ali onda se to ne poklapa s onim da je prihvatila Josipa za muža. Ova situacija nije lako pala za Mariju. Ako je cijelo vrijeme živjela u povučenosti, molitvi, sad odjednom izložena, pred muškarcima, znatiželjom, propitkivanjem, i ne odgovara joj to.

Tada veliki svećenik dade grančice…

Oni traže čudo od Boga da vide kojeg je On odredio. Nas to čudi, ali prije nego se proglasi nekog svetim traži se znak odozgo da se vidi da je po srijedi svetost. Kad se radi o nadnaravnoj stvari traži se volja Božja i to se vezuje sa proroštvom „mladica koja će procvjetat“. To je grančica koja ne može procvjetat i nije čudno da njihove grančice nisu procvjetale.

„momak… diže ruke i gorko zaplaka…“ Jedini on ovako burno reagira. Drugi su otišli i napustili hram. Iz ovog zaključujemo da su se u ovom mladiću razvili osjećaji prema njoj… Njegova snažna ljubav ga odatle vodi da ostavlja ovaj svijet i pridružuje se pustinjacima…

Danas bi rekli – “ako nisi uspio – naći ćeš nekog drugog.” On je bio siguran  – ili će oženiti Mariju ili će se posvetiti Bogu… i tu je bila po srijedi istinska ljubav. Njegov život je bio podređen tome da moli za dolazak Mesije.

Svakako, rezultat je negativan, nitko nije prošao. I svećenici ne zaključuju da je test kriv nego ‘mi smo tu nešto pogriješili’. Prekapaju dokumente i nađu – Josipa. Josip ima još pet braće i on je nepoznat, zanemaren. Do njega se ne drži. Pronašli su ga među papirima i onda ga fizički traže. No koliko god to bilo blizu to je zavučeno mjesto. Tamo je Josip stanovao sam. On živi skromno, blizu riječice… sam sebe uzdržava, nema nikoga sa sobom. Rekli su mu da mora poći u Jeruzalem. Prihvaća što se od njega traži  i događa se čudo. „Bijeli cvijet sličan ljiljanu“… svijetlo kako lebdi iznad njegove glave… i ovdje se pronašla volja Božja.

Tada ga dovode Mariji. Ne spominje se da plače…. ne opire se, nego ga ponizno prima. Kako se osjeća Josip? Iznenadna ženidba. Tko ga je na to mogao pripremiti? Bog je tu bio na djelu. I kod njega je spremnost, pribranost, prihvaćanje volje Božje. Oboje su bili podložni volji Božjoj.

(duhovne vježbe, siječanj 2019, voditelj don Josip Mužić, bilješke MG)

…

(Iz viđenja blažene Katarine Emmerick :
Tamo je bilo još sedam djevica koje su zajedno s Marijom otpuštene iz Hrama, kako
bi se udale. Zbog ovoga je sveta Ana došla u Jeruzalem da bude s Marijom, koja je
silno žalila što mora napustiti Hram. Ali, rečeno joj je da se mora udati. Vidjela sam
jednog izuzetnog starog svećenika, koji više nije mogao ni hodati, kako ga nose u
Svetinju nad svetinjama. Prinosili su tamjan na žrtveniku. Svećenik je molio sjedeći
ispred svitaka, a u viziji je položio ruku na stih proroka Izaije (Iz. XI, I.), koji govori
da će iz Jišajeva panja isklijati mladica koja će procvjetati.
Tada vidjeh da su svi neoženjeni muškarci u zemlji, a koji su bili iz kuće Davidove,
pozvani da dođu u Jeruzalem. Mnogi su se pojavili u vrijeme blagdana, a Marija je
bila dovedena u njihovu prisutnost. Vidjela sam jednoga od njih, nekog pobožnog
mladića iz regije Betlehema, koji je oduvijek žarko molio da mu bude dozvoljeno
sudjelovati u dolasku Mesije. Velika bijaše njegova želja da oženi Mariju. Ali, Marija je
plakala, nije se htjela udavati.

Tad Veliki svećenik dade svakom muškarcu po grančicu da je drže u ruci, dok je on
molio i prinosio žrtve. Nakon toga, sve su grane polagane u Svetinju nad svetinjama,
da vide koja će procvjetati. Čija grana procvjeta taj će oženiti Mariju. Kad je taj

mladić koji je silno želio oženiti Mariju vidio da njegova grana nije procvjetala, ode do
prostora van Hrama, podiže ruke uvis k Bogu i gorko zaplaka. Drugi su prosci
napustili Hram, a mladić požuri na goru Karmel, gdje se pridruži pustinjacima koji su
ondje boravili još od vremena Ilije. Nastani se tamo na gori i tamo provede svoje
dane u molitvi za dolazak Mesije.

Nakon ovoga vidjela sam svećenike kako prekapaju po raznim pismima i svicima u
potrazi za nekim drugim pretkom iz Davidove kuće, nekim koji još nije došao u
Jeruzalem. I tad pronađoše, da među šestoricom braće iz Betlehema, fali jedan, koji
je nepoznat i ignoriran. Potražiše ga i pronađoše Josipa, šest milja od Jeruzalema,
blizu Samarije. Bilo je to neko malo mjesto kraj rijeke. Tamo je Josip stanovao sam u
poniznosti, u jadnoj kućici blizu vode, radeći drvodjeljski zanat kod nekog drugog
gazde. Rekli su mu da mora poći u Jeruzalem, u Hram. On ode. Kad dođe, dadoše
mu granu. On je položi na oltar, a ona procvjeta na vrhu, bijelim cvijetom, sličnom
ljiljanu. Istovremeno vidjeh svjetlo kao Duha Svetoga kako lebdi iznad njegove glave.
Tada ga odvedoše Mariji, koja je bila u svojoj sobi. Marija ga primi kao svoga
zaručnika.