Isus zapovijedi:
„Odvalite kamen!“
(htjede Lazara van)
Kaže mu pokojnikova sestra Marta:
„Gospodine, već zaudara.
Ta četvrti je dan.“ 39

Kaže joj Isus:
„Nisam li ti rekao
(tad je podsjeti):
Budeš li vjerovala,
slavu Božju ćeš vidjeti?“ 40

Odvališe dakle kamen.
A Isus podiže oči i reče:
„Oče, hvala ti što si me uslišao. 41
Ja sam znao da me svagda uslišavaš;
No rekoh to zbog nazočnog mnoštva:
da vjeruju da si me ti poslao.“ 42

Rekavši to povika iza glasa:
„Lazare, izlazi!“ 43
I mrtvac iziđe,
(Božja Riječ tu je
u svojoj snazi!)

Noge mu i ruke bile
povezane povojima,
A ručnikom po licu bi omotan.
Nato Isus reče:
„Odriješite ga i pustite
neka ide!“
(I tako mu je novi život dan!) 44

Lazar, prijatelj Isusov
umro je. I kad mu dođe vijest
zaplaka Isus
pa iako zna da će ga opet
međ žive iz groba uzest.

Isus je potresen.
Obitelji koju voli
Lazar nedostaje sada.
I njemu samom prijatelj fali
jer čovjek je, srce ima,
al je i Bog koji vlada.

Lazar spava! on odgovori
i ka pećini onoj dugo korača
zna on da je Lazar umro
al zna i to da je snaga Božja
i od smrti jača.

Kad dođe do pećine
Isus zapovijedi
da se kamen odvali.
A već je četvrti dan unutra
i Marta se Isusu čudi
i drugi su u čuđenju stali.

Podsjeća on Lazarovu sestru
al podsjeća i nas
da vjeru imati treba
jer se tako vidjeti može
Slavu Božju,
Moć sa Neba.

Isus tada u Nebo gleda
i oni oko njeg vide
kako s Ocem svojim razgovara.
Po tom oni znaju tko ga šalje
da tamo gdje je smrt
život stvara.

A onda…
Dok na riječ njegovu
narod budno pazi
On mrtvacu zapovijeda:
„Lazare, izlazi!“

I iziđe čovjek
koji tri dana bi mrtav
i opet se među svoje vrati.
I čudo ovo nad čudima brojnim
mnoge nevjerne obrati.

Čudo ovo
daje im na znanje
da Isus ima vlast nad smrću
i da je s Neba
Njegovo poslanje.

U njegovoj ruci su
bolest i zdravlje,
On smrću i životom vlada
I ako je Zlo ušlo u svijet
On je naša pomoć i nada.

Mi vjerujemo da je Isus Bog
pravi Bog od pravoga Boga,
mi vjerujemo da je jači
od smrti i od Zloga.

Mi vjerujemo da je Isus Bog
I da će doći jednom u slavi
suditi sve ljude,
i uskrsnut će tada svi mrtvi
kad ih trublje anđeoske
ko iz sna probude.

Bit će to uskrsnuće tijela
za život vječni
a tijelo će biti po zaslugama.
Hoće li to tijelo rugobno biti
Ili odraz slave Božje
to ovisi o nama.

A ima ih znamo, ima ih dosta,
koji ne vjeruju i neće vjerovati
pa sve da neki i od mrtvih ustaju.
Isus tako reče i tako jest.
Što njima znači Mojsije ili Isus?
Oni u nevjeri svojoj do kraja ustraju.

Isuse, koliko samo ima ljudi
kojima ništa ne znače
Tvoja čudesa.
Kao da nije uopće ni važno
ni to što si Bog
ni što si sišao s Nebesa.

Kao da se vjerovati može
u isto vrijeme
u bogove razne,
bez obzira na to
što to nema smisla
i što duše tako ostaju prazne.

Nekad bogovi rimski
bogovi grčki,
bogovi ovi i oni,
a sada ljudima se nude
uz Tebe opet
mnogi bogovi novi.

Isuse, Ti bi mogao
samo da hoćeš
učiniti da svima jasno bude,
da si Ti Bog
da si Ljubav vječna,
ali da ćeš i suditi ljude.

Ipak Ti želiš da Istina
dolazi do ljudi
i preko nas,
preko onih koji vjeruju u Te
Ti želiš drugima reći
da u Tebi je jedino spas.

Hvala Ti što si preko drugih
došao i do mene
i što u meni vjera u Te živi
Hvala Ti što si me čuvao
za sebe
i što radim Isuse
na Tvojoj njivi.

Molim Te dođi i do onih…
koji Te možda
i ne znajući traže,
neka znaju da si Bog,
nek ih ne zavedu
moderne laži.

Bijaše židovski blagdan
pa Isus uziđe u Jeruzalem, (Iv 5,1)
kod Ovčjih vrata.
Tamo se nalazi kupalište
koje pet trijemova ima, a
hebrejski se zove Bethzatha. (2)

Tu su ležali mnogi
bolesni (od raznih bolesti)
Slijepi, hromi, uzeti
(tu su se nadali
Božju milost sresti). (3)

(Oni su čekali anđela Božjeg,
jer bi on u određeno vrijeme
došao i voda se tad počne gibati,
te bi prvi koji unutra uđe
ozdravljen bio od ma koje
bolesti da pati.) (4)

Bijaše ondje neki čovjek
koji je trpio od svoje bolesti
trideset i osam godina. (5)
(I on se nadao zdrav biti!)
Kad ga Isus opazi gdje leži
I kada dozna da je već dugo
u tom stanju, kaže mu:
„Želiš li ozdraviti?“ (6)

Odgovori mu bolesnik:
„Gospodine, nikoga nemam
(da meni bolesnu priđe)
tko bi me uronio u kupalište
kad se voda uzbiba.
Dok ja stignem,
drugi već prije mene siđe.“ (7)

Kaže mu Isus:
„Ustani, uzmi svoju postelju
i hodi!“ (8)
Čovjek odmah ozdravi,
uzme svoju postelju i prohoda.
A bijaše subota kad se ovo dogodi. (9)

Židovi su stoga govorili ozdravljenomu:
„Subota je! Ne smiješ nositi
postelju svoju!“ (10)
(ne raduju se s njim
što se zdrav preporodi)
On im odvrati:
„Onaj koji me ozdravi reče mi:
‘Uzmi svoju postelju i hodi!’ ” (11)

Upitaše ga dakle:
„Tko je taj čovjek koji ti je rekao:
„Uzmi i hodi?“ (12)
No ozdravljenik nije znao tko je taj
jer je Isus nestao u mnoštvu
što se nalazilo u ovoj prigodi. (13)

Nakon toga Isus u hramu
ovog čovjeka nađe.
I reče mu: Eto, ozdravio si!
Više ne griješi
da te što gore ne snađe!“ (14)

Čovjek ode i javi židovima
da je Isus taj bio,
da je On onaj
koji ga je ozdravio. (15)

Zbog toga što subotom radi
židovi su Isusa,
počeli napadati. (16)
„Otac moj sve do sada radi
pa i ja radim.“
– Isus će im na to
odgovor dati. (17)

Zbog toga su Židovi još više
gledali da ga ubiju
jer je ne samo kršio subotu (činom tim)
nego i Boga nazivao Ocem svojim
izjednačujući sebe s Njim. (18)

Isus ovom ozdravljenu čovjeku
kao razlog bolesti grijeh otkriva.
Zar je bolest kazna za grijeh?
Ne mora biti, ali ovdje biva.

Svaki grijeh ima posljedice svoje,
od početka, od onih prvih ljudi.
I Bog se ljuti i grijeh kažnjava,
i nije samo da prašta nego i sudi.

Čovjek je samo slabo stvorenje,
što grijehom vrijeđa Stvoritelja svog,
nit ne misli često da je grijeh što čini
niti da će mu zato sudit Vječni Bog.

Ako za grijehe naše na zemlji
ne nadoknade dobra djela i pokora,
ostaje nam vrijeme poslije smrti
gdje se za sve loše nadoknaditi mora.

Vjerujemo da postoji čistilište
za one koji nisu u teškom grijehu,
molitvom pomoći možemo njima
il djelima dobrim donijeti utjehu.

Otud se ipak u raj jednom dođe,
al duša tamo sebi pomoći ne može.
I nije svejedno ispaštat tamo dan
ili stoljeće možda, sačuvaj Bože!

No vjerujemo da postoji i pakao
za one koji umru bez pokajanja.
Što može Bog ako ga čovjek ne želi
i ako uz grijehe svoje čvrsto prijanja?

Veliko je čudo kad Isus ozdravlja
noge koje godinama hodati ne mogu
Al najveće čudo od svih je to
kad srce čovjekovo obrati k Bogu.

„Više ne griješi
da te što ne snađe što gore!“
tako Isusove riječi čovjeka onog
zbog grijeha njegovih ukore.

“Više ne griješi!”
Ako želimo čuti i nama On to kaže.
On oprašta, ali želi i popravak naš,
pa izaberimo što nam je draže.

Obraćenje nam uvijek treba,
jer uvijek možemo biti bolji,
Nikad dovoljno lišeni sebe,
nikad dovoljno po Božjoj volji.

Nepokretna duša je gora
od nepokretnog tijela.
Takva duša Boga upoznati ne želi,
nit Njegove riječi nit njegova djela.

Ima i onih koji su bili svjedoci,
koji su vidjeli Isusova čuda
ali ga nisu htjeli prihvatiti.
Radije su Njega držali za luda.

U riječima njegovim prepoznaju
da On sebe s Bogom izjednačava.
No oni ga Bogom priznati ne žele,
jer u toj bi vjeri nestala im slava.

Koliko je danas farizeja,
koji se za svoju moć i slavu boje?
Koji o govore o ljubavi za bližnje,
al izdaju Boga i Judin novac broje.
Koliko je danas i pastira
koji se svijetu žele dodvoriti,
pa zato ne spominju grijeh
i istinu o paklu nastoje skriti.

Kao da Bog može pravdu zanijekati,
kao da će jednom svi doć u raj,
kao da je svejedno kako se živi,
kao da je zločincu i svecu isti kraj.

Slobodan izbor Bog nam daje
dokle god čovjek životom diše,
al mi ne znamo kad je zadnji dan
i kad Bog će reći: ‘Dalje nema više!’

Slobodu našu nikad uzet neće
I nitko s Bogom neće na silu biti,
pa i za zdravlje Isus čovjeka pita:
„Želiš li ozdraviti?“

A tko ne bi htio biti zdrav?
I sretan biti – tko to ne bi htio?
Tu čežnju Bog nam u srce stavi,
da bi je jednom On i ispunio.

Čovjek ipak često slobodno bira
i ono što nije dobro za njega,
ulazi u grijehe koji vrijeđaju Boga,
odriče se Neba i Stvoritelja svega.

Isuse, koji si nepokretna ozdravio,
nakon godina dugih u bolesti,
budi utjeha onima što boluju
i koji Te danas živa žele sresti.

Nek Tvoja ljubav i danas liječi
osobito srca koja od grijeha pate,
Neka Te traže i priznaju Bogom
Neka se Tebi, Bogu svom vrate.

Daj svima da Te traže više,
da ne budemo u vjeri nepokretni.
Daj da Tebe u sebi pronađemo
i s Tobom u srcu da budemo sretni.

Hvala Ti za svako čudo Tvoje,
Hvala Ti za sve one koji Tebe traže.
Hvala Ti za svakog onog koji nama
na putu do Tebe pomaže.

Nakon dva dana ode
odande Galilejskom kraju. (Iv 4,43)
Sam je Isus doduše izjavio
da prorok nema časti
u svom zavičaju. (44)

Kad je dakle stigao u Galileju
Galilejci ga lijepo primiše jer
što je sve učinio u Jeruzalemu
bijahu vidjeli
jer su se i oni tamo
na blagdan uspeli. (45)

Dođe, dakle, ponovno
u Kanu Galilejsku
gdje učini čudo od vode
kad je nestalo vina.
Ondje bijaše neki kraljevski službenik
koji je u Kafarnaumu
imao bolesna sina. (46)

Kad je čuo da je Isus došao
iz Judeje u Galileju,
ode k njemu pa ga moljaše da siđe,
da mu ozdravi sina,
jer samo što u smrt ne otiđe. (47)

Nato mu Isus reče
“Ako ne vidite znamenja
i čudesa ne vjerujete”. (48)
Kaže mu kraljevski službenik:
“Gospodine, siđi
dok mi ne umre dijete” (49)

Kaže mu Isus:
“Idi, sin tvoj živi!”.
I ode čovjek
koji povjerova Isusovoj riječi. (50)
Dok je taj još silazio
pohite mu u susret sluge
s viješću da mu se sin izliječi. (51)

Upita ih dakle za uru
kad mu je krenulo nabolje.
(Možemo zamisliti radost
očeva lica!)
Rekoše mu:
“Jučer oko sedme ure
pustila ga ognjica.“ (52)

Tada razabra otac da je to bilo
upravo onog časa
kad mu Isus reče ona slova:
“Sin tvoj živi!”
I povjerova on
i sva obitelj njegova (53)

Sin kraljeva službenika
bio je u teškoj bolesti.
Ta ognjica ga je lako mogla
u smrt odvesti.

I što da radi otac
koji ne vidi nikakva lijeka?
Čuo je za Isusa pa sad i on
od njega čudo čeka.

Moli ga da ide s njim,
prije neg mu umre sin, da dođe.
A Isus? Daje riječ da će biti dobro
i baš u tu uru bolest prođe.

Zbog čuda povjerovaše Isusu
ovaj čovjek i svi ukućani njegovi.
Više ništa nije kao prije,
i oni su sad u vjeri ljudi novi.

Bolest i smrt, to je veliko zlo
koje je sa grijehom ušlo u svijet
Bog nas je stvorio da živimo vječno
al zbog grijeha čovjek mora mrijet.

Bolest i smrt daju nam znati
da smo slabi i ovisni o Bogu,
jer ljudi su skloni zaboraviti na Nj
kao da živjeti i bez Njega mogu.

No nije Bog onaj koji zlo želi
niti je bolest nešto što On hoće,
On je stvorio ljude za vječni raj,
a ne da postanu robovi Zloće.

Kako shvatit misterij zla oko nas?
Kako shvatit da i pravednici pate?
Zašto Abrahama na kušnju stavlja?
Zašto Isusa nedužna mlate?

Teško je pitanje zla u svijetu,
i Isus na križu je odgovor nudi,
jer zašto je On nevin na križu
ako ne za dobro, za spasenje ljudi?

On je Spasitelj. Dobro, a od čega?
Od grijeha i pakla o kom se šuti!
Kako to onda da kršćana ima
koji o grijehu i o paklu ne žele čuti.

I kako da ih spasi Spastelj Isus,
osim kojeg drugog spasenja nema,
ako se od Njeg pomoć ne traži,
ako se radije u lažima drijema?

A ima duša koje su bolesne na smrt
a to su oni što žive u teškom grijehu.
Zar je pomoć reći “nije to ništa”?
Zar im laž treba dati i lažnu utjehu?

Zar ne bi trebalo ko otac za sina
tražiti Isusa da bolesne liječi,
da duše ozdrave, da učini nešto,
da se vječna propast spriječi?

Jer Isus nije tek Spasitelj zato
da bolesnog u zdravo tijelo vrati,
Njega molimo za zdravlje duša,
jer to je važnije i On to može dati.

Isuse, molimo te za obitelji naše
za sve oni koji boluju teže,
daj im zdravlje i tijela i duše,
neka im duša za tobom preže.

Molimo te za pastire Crkve
Nek ne gube olako povjerene ljude,
Nek im ne šute o grijehu i paklu,
prije nego u smrt odu i kasno bude.

Marijo, majko Isusova,
Ti sućuti imaš za sve ljudske boli,
Ti koja si pod križem gledala Sina,
Ti I danas za nas grešnike moli.

Neka smrt njegova bude na spas
Nama i onima za koje molimo tebe.
Nek Spasitelja traže i priznaju ga
jer samo tako čine najbolje za sebe.

Dok je tako putovao
u Jeruzalem,
između Samarije
i Galileje je prolazio (Lk 17,11)
a onda eto mu
deset gubavaca u susret
kad je u neko selo ulazio.

Oni zavape k njemu (12)
dok su se zaustavili podalje:
“Isuse, Učitelju, smiluj nam se!” (13)
A kad ih ugleda Isus ih
svećenicima šalje.

Reče im:
“Idite, pokažite se svećenicima!”
I dok su išli, očistiše se. (14)
(Isus njima bez dodira dade spas.)
Jedan od njih vidjevši da je ozdravio
vrati se slaveći Boga u sav glas. (15)

Baci se ničice
k Isusovim nogama,
(čovjek taj stranac),
zahvaljujući mu.
Bijaše to neki Samarijanac. (16)
Nato Isus primjeti:
“Zar se ne očistiše desetorica?
A gdje su ona devetorica? (17)

Ne nađe li se nijedan
koji bi se vratio i slavio Boga,
osim tuđinca ovoga?” (18)
(jer desetorica su se očistila)
A njemu reče:
“Ustani! Idi!
Vjera te tvoja spasila!” (19)

Gubavci su bili
ljudi bez nade
da će ozdraviti.
Zbog bolesti svoje
sa zdravima
nisu smjeli biti.

A ovdje ih evo
deset, a ne samo jedan.
Podalje od Isusa stoje.
I otamo ga mole glasno,
jer u Njemu vide
spasenje svoje.

Svećenici su imali vlast
proglasiti ih čistima
pa ih Isus k njima šalje.
Oni u vjeri pođu i ozdrave,
no samo jedan se vrati,
a ostali nastave dalje.

Da je samo jedan ozdravio
veliko je čudo,
nešto što razum ne shvaća,
al evo i desetorici njih
odjednom
Isus zdravlje vraća.

Jedan od njih,
jer ga zahvalnost nuka,
k Isusu se vrati,
jer nov život sada ima
i kako mu na tomu
hvalu ne dati?

Isus zna, Isus vidi
i druge koji nisu tu
koji su otišli svećenicima.
I pita za njih jer zahvalnost želi,
On pita što je s njima?

A što je s nama?
Idemo li mi na Izvor
od koga i život primismo?
Il idemo dalje kroz život
kao da Bogu zahvalnost
dužni nismo?

Toliko toga u životu
bio nam je
nezasluženi dar.
Riječi zahvale Bogu
On želi od nas
i to nije mala stvar.

Bog želi našu zahvalnost
ako želimo od Njega
milost primati
On želi da ga molimo
za ono što nam treba
i ono što nam treba
to će nam i dati.

Prije nego Ga i zamolimo
On zna naše potrebe,
On koji je Gospodar svega.
On zna da ne tražimo luksuz,
nego potrebno samo
i na prvom mjestu – Njega.

Prije svega
mi molimo
za dobro naših duša.
A Bog je Otac dobar
koji djecu svoju
sluša.

S Isusom kad molimo Oca
u volju Njegovu
mi imamo povjerenja,
I ako nam ne da što molimo
znamo da on križeve naše
u blagoslove mijenja.

Isuse, nema važnije stvari
za nikog od nas
nego voljeti Tebe, Boga,
i zahvalni biti za sve,
danas i zauvijek,
cijelog života svoga.

Isuse, hvala Ti
za sve,
osobito za one koji
su nam primjer vjere bili.
Ti im nagrada budi,
Ti ih ljubavlju svojom
zakrili.

Kad Isus ozdravi slugu
rimskog satnika,
kog pohvali što veliku vjeru ima, usp (Lk 7, 1-10)
uputi se Isus u grad zvani Nain
a pratili ga njegovi učenici
i silan svijet s njima. (11)

Kad se približi gradskim vratima
gle upravo su iznosili mrtvaca tada,
sina jedinca u majke udovice.
Pratilo ju mnogo naroda iz grada. (12)

Kad je Gospodin ugleda
sažali se nad njom
i reče joj: „Ne plači!“
(jer Bog je tu, na njenoj strani)
Pristup zatim, dotače se nosila;
nosioci stadoše,
a on reče:
„Mladiću kažem ti, ustani!“. (13-14)

I mrtvac se podiže i progovori,
a on ga dade njegovoj majci. (15)
(Opet sin je tu, opet nije sama.)
Sve obuze strah te slavljahu Boga
govoreći: „Prorok velik
usta među nama!”(16)

„Pohodi Bog narod svoj!“ – (16)
govorilo se
(a taj isti Bog pohodit želi
i svakog od nas)
Po svoj Judeji i po svoj okolici
proširio se o njem glas. (17)

U starom zavjetu pročitati možemo
kako je Ilija, kog Duh Sveti je vodio,
po Božjem naređenju, u ono vrijeme
udovicu i sina njenog pohodio.

A njih dvoje bijahu na pragu smrti
jer im je zbog suše glad zaprijetila.
Imali su samo malo brašna i ulja,
i zbog toga je jako žalosna bila.

Ilija tad čini čudo i umnoži hranu.
Nije to poučna priča već istina prava,
a još veće čudo čini kad joj umre sin,
ona Iliju zove i on njega oživljava.

Čuda su potvrda bila o Božjem poslanju,
zato je Ilija bio Božji prorok na glasu,
a ovdje i Isus susreće udovicu u boli
i nailazi baš u tom žalosnom času.

Zar Isus u ovoj majci i svoju majku ne vidi
koja će uskoro ostati bez Sina svog?
On nadu želi dati gdje nade nema,
jer tamo gdje je smrt život daje Bog.

On, Vječna Očeva Riječ,
koja iz mrtvih ljude vraća
i danas je Živ
i danas je jači
od svih naših nedaća.

Komu da idemo,
kad je On onaj koji je Put
Život naš i Istina?
Pa i onda kad se čini
da nade više nema,
kao kod udovičina sina.

Isuse, ti si Bog,
al bez sućuti nisu
za ljudske boli.
Ti imaš vlast
ali i srce
koje voli.

Nikakav vođa
nikakve religije
nikada nije takav bio.
Nikakve riječi ko tvoje
nikava djela ko ona
što Ti si ih činio.

Pogledaj danas
na sve oni koji
su bez nade.
Neka znaju da Ti si Bog
koji svemu razlog
najbolje znade.

Neka znadu svi oni
kojim suze teku
da Ti si Bog
koji voli.
Neka nam je svima
čvrsta vjera u život vječni,
gdje nema više suza
ni jauka, ni boli.

Marijo, majko Božjega Sina
kojeg si gledala
kako umire na križu
kako u boli izdiše.
Budi majka naša
i majkama svim onim
što za sinovima svojim
suze gorke liše.

Kad se Isus, Petar, Jakov i Ivan
vrate s brda k učenicima (Usp Mk 9, 2-13)
ugledaše oko njih silan svijet
i pizmoznance u raspravi s njima. (14)

Čim ono mnoštvo
Isusa ugleda
pohrli k Njemu s pozdravima 15
a on ih upita:
što to putem raspravljate s njima? 16

Netko iz mnoštva mu odvrati:
„Učitelju, dovedoh ti svoga sina
koji nijemoga duha ima.17
Gdje god ga ugrabi
on se pjeni, koči se
i škripi zubima.“ 18

Da ga istjeraju
Tvojim se učenicima obratih
ali ni oni ga ne mogahu
istjerati. 18

On im odvrati:
„O rode nevjerni.
Dokle mi je s vama biti?
Dokle li vas podnositi? 19

Dovedite ga k meni!“ 19
Reče Isus i oni ga dovedu.
(i umjesto pred učenicima sad će
pred Isusom biti)
Čim zloduh ugleda Isusa
potrese dječakom
i on se stane valjati i pjeniti. 20

Isus ga upita
„Otkad se dječaku to događa?“
(Koliko vremena imade?)
On reče: „Od djetinjstva. 21
Da ga upropasti
i u vatru i u vodu ga baciti znade. 22

Nego, ako što možeš
Pomozi nam,
Imaj s nama samilosti!“ 22
A Isus (kad to čuje)
Odgovori: “Što ako možeš?
Sve je moguće
Onom koji vjeruje.“ 23

Dječakov otac
(u žalosti svojoj)
brže povika:
“Vjerujem!
Pomozi nevjeri mojoj!” 24

Vidjevši da svijet odasvud grne,
Isus je nečistomu duhu
zapovijed dao:
„Nijemi i gluhi duše,
Ja ti zapovijedam, iziđi iz njega
i da više nisi u nj ušao!“ 25

Zloduh na to zaviče,
žestoko strese dječaka
te iziđe,
a on osta kao mrtav
te su mnogi govorili da je umro. 26
No Isus mu tad priđe

dohvati za ruku
onog koji pade,
podiže ga
i on ustade. 27

Kad Isus uđe u kuću,
upitaše ga učenici nasamo:
„Kako to da ga mi
ne mogosmo izagnati?“ 28
Ovaj rod se ničim drugim
ne može izagnati
osim postom i molitvom!
– Isus im odvrati. 29

…

Jedna od najvećih zamki sotone,
najvećeg neprijatelja Boga,
jest uvjeriti ljude da ga nema
a evo dokaza o postojanju Zloga:

Opsjednuća. U Isusovo vrijeme
nije tih slučajeva malen broj bio.
A prije Isusa nije bilo čovjeka
koji bi Zlom duhu što zapovjedio.

Vlast nad zlim duhom nije bila
u rukama ljudi, već kod Boga,
i anđela Božjih.
Samo oni su mogli tjerati Zloga.

A onda dolazi Isusovo vrijeme.
I On čini nešto neviđeno prije.
Još k tomu i apostolima daje
tu moć koje se ranije vidjelo nije.

Isus to može, jer je Bog,
On ima vlast, on ima moć,
S njim Božje Kraljevstvo tu je,
kraljevstvo koje nikad neće proć.

Ipak, poslanje samo učenicima
nekad nije bilo dosta.
A ono što oni tu dodati mogu
jest molitve više i više posta.

Zao duh i danas ima silnu moć
i opsjednuća ima gdje se očituje,
stoga Crkva određuje egzorciste
i Mihalea svetog arkanđela štuje.

Crkva i molitvu i post preporuča
no danas se o postu malo čuje.
Ugodnost i lakoća, to se traži.
Sve za tijelo. A duša osljepljuje.

A mi smo bića koja imaju dušu
bića koja nikad neće umrijeti,
Tijelo je to koje umire, duša ne,
ona i nakon smrti nastavlja živjeti.

Nema tog čovjeka kojem možeš reći:
Ti nemaš dušu, imaš samo tijelo!
Ne. Svatko je duša, prije svega,
i još od začeća mi smo Božje djelo.

Tijelo je ono po kojem duša naša
može ljubav dati Bogu i bližnjemu,
Tijelo je naše za uskrsnuće stvoreno
i Bogu treba zahvaljivat na njemu.

Mi smo ipak ono što nam je u duši,
po duši se čovjek pred Bogom mjeri,
anđeli nismo i grešni smo ljudi,
a ima i ljudi, na žalost, poput zvijeri.

Ima ih i koji se klanjaju Sotoni,
koji su odlučili biti njegove sluge,
u zamjenu za vlast, za moć, za slavu,
oni su spremni uništiti druge.

Na strani Zvijeri su oni što nazivaju
dobrom – ubojstva i sramotna djela.
Ohole se, Zlog uzdižu, Bogu prkose.
Gdje će im duša? Gdje ohola tijela?

I što tu vjernici učiniti mogu?
Što kad je Zlo tako uzelo maha?
Ukazivati na zlo, moliti, postiti,
i na Božjoj strani biti, bez straha.

Odreći se sotone i njegovih djela,
ispovjedati vjeru u pravoga Boga,
Tražiti pomoć Gospe i svetih u nebu,
tražiti zaštitu anđela, čuvara svoga.

Bože, Stvoritelju anđela i ljudi,
Tebi kojem vjerna duša služi,
dok traje ovaj rat za duše,
Ti nad nas moćnu ruku pruži.

Isuse, Božji Sine, koji imaš moć
zapovijediti Zlomu, da odlazi,
budi uz svakog tko Tebe moli,
tko tebe prizna ti na njeg pazi.

Duše Sveti, goste naših duša,
Ti vladaj u hramu naših tijela,
nadahnjuj nas da u Tebi budu
naše misli, riječi i djela.

Marijo, Majko naša,
I tebe molimo krunicom svetom,
brani nas od Zloga koji vreba
i duše krade harajući svijetom.

Kad dođe u Betsaidu,
dovedu Isusu slijepa čovjeka
pa ga zamole
da ga se dotakne
(jer i taj čudo čeka). Mk 8,22

On uhvati slijepca za ruku,
izvede ga iz sela.
A onda (dok još ne vidje ništa)
pljunu mu u oči
stavi na nj ruke i zapita ga:
“Vidiš li išta?” 23

Slijepac upilji pogled i reče:
“Opažam ljude.” (pa doda)
“Vidim nešto kao drveće
koje hoda.” 24

Tada mu Isus opet
ruke na oči stavi
i slijepac progleda
i ozdravi.

Mogao je
(sad primjeti)
sve jasno
i nadaleko vidjeti. 25

Tada ga Isus kući posla
i reče mu
(da na jedno pazi):
“U selo ne ulazi!” 26

Ovdje Isus postepeno
čovjeka oslobađa
od sljepoće.
Al zar nije mogao odmah?
Zašto to polako hoće?

Da je tko izmišljao ovu zgodu
sigurno bi drugačije
zapisao riječi.
Jer što bi Svemogućem trebalo to
da u dva puta
slijepoću liječi?

Ili komu bi na pamet palo
da piše kako Isus koristi
pljuvačku za ozdravljenje?
Al Isusa ne zanima
što svijet misli, što će reći.
Takvo je Božje htijenje.

Odakle mu pravo da tako postupa?
Tko je On
da čovjeku u oči pljuje?
No sjetimo se što Mojsiju kaza:
“Tko je dao čovjeku usta?
Tko ga čini gluhim ili nijemim?
Tko li mu vid daje ili osljepljuje?”

“Zar to nisam ja, Jahve?”
reče on Mojsiju –
koji je bio “na govoru težak
na jeziku spor.”
Čovjek, pa ni tijelo mu, ne pripada
njemu samom. Pripada Bogu.
Božji je stvor.

Samo Bog zna zašto
neki ljudi nemaju zdravlje
godinama.
Al On koji sve vidi
i sve križeve zna
ima svoj spasenjski plan
sa svima nama.

Prorok Izaija
u više je navrata pisao
o Onom koji će doći
i vid vratiti slijepima.
A to je jedan od znakova
po kojem se Spasitelj
očituje Izraelcima.

Izraelci su čekali stoljećima
prije nego Isus dođe
i poče činiti čudesa.
Tad su mogli vidjet
da je Kraljevstvo Božje blizu,
da su se na zemlju spustila
Nebesa.

A jesu li to prepoznali svi?
Ili su ostali slijepi
pored svega što je učinio?
Slijepi su ostali mnogi
kod očiju zdravih
jer shvatili nisu
da je Bog među njima bio.

Oholost je ta
koja čovjeka zaslijepiti može
i ne dati da Istinu vidi,
da mu srce kao kamen učini
i da mu se Zlo
od Dobra više svidi.

I ta sljepoća duše
gora je od sljepoće
koja pogađa oči ljudske.
Sveti Pavao to dobro zna.
Slijep je bio tri dana, al na duši
mjesecima imao je ljuske.

Sljepoća duše, to je ono
što čovjeka priječi
da Isusu vjeruje
i prihvati
Njegove riječi.

U sljepoći toj progoniti može
onog koji Isusa u životu želi
a tko je Isus nit ne želi znati
i svojom se voljom
od Njega dijeli.

Oholost je ta
koja i danas otvara vrata
zlodusima koji se u vjeri ne krste,
duhu bluda, duhu nemorala,
duhu abortusa, duhu svetogrđa,
duhu zločinaca svake vrste.

Oholost je ta
koja i vođe zasljepljuje
pa hoće ono što Bog ne želi
I kud će narod ako ih slijedi?
Kud može čovjek koji se
od Boga dijeli?

Zloduh je taj koji lijepa imena
pridaje zlima
da zavara, da čovjek ko slijepac
padne u jamu, u grijeh.
I dok čovjek griješi
zloduh se veseli,
pobjeđuje nad njim
i krade mu smijeh.

“Ljubav” je to,
“Pravo izbora”
“Ubojstvo iz milosrđa”,
“Zdravstvena zaštita”,
“Planiranje obitelji”
Varljivi nazivi za Zlo
koje kruži oko ljudi
ne bi li nasjeli
i bili njegovi prijatelji.

I koliko ih oslijepi
od blještavila reklama
od moćne propaganda Zloga?
Koliko je opsjednutih
onim što govore moćnici
ne mareć za Istinu, za Boga?

Oholost je ta
nasljedna bolest
od početka, od stvaranja.
Ona je zaslijepila i prve ljude,
kad su pristali
na sotonska varanja.

Oholost prati i nas
jer smo i mi potomci
onog prvog ljudskog para,
Oholost nam kaže:
“Čini što god želiš!
Ne postoji tamo negdje
Bog koji ljude kara.”

Bože, Stvoritelju naš,
bilo je dana kad smo rekli
“Činit ćemo što god Ti kažeš!”
a onda smo opet pali.
No Ti nas i tad gledaš
i kao Otac dobar želiš
da se na Te oslonimo,
jer smo slabi, jer smo mali.

Isuse, Ti si Bog, pa ipak
Ti si i sam dijete bio
i kasnije, koliko puta,
pred smrtnicima grešnim,
toliko puta si se ponizio.

A mi? U sljepoći svojoj
često krivo vidimo stvari
i sebe i druge.
Daj nam poniznosti, molimo Te,
da ne budemo
razlog Tvoje tuge.

Marijo, majko naša,
Ti nam otvori oči
da duhovnu stvarnost
vidimo bolje.
Ti naš život čini
boljim, svaki dan,
da budemo djeca
Božje, a ne svoje volje.

Onih se dana opet skupi silan svijet.
Budući da nisu imali što jesti,
dozva Isus svoje učenike pa im reče
(kako narodu treba hrana):
“Žao mi je naroda.
Nemaju što jesti,
a uza me su već tri dana.” (Mk 8, 1-3)

“Neki su od njih došli izdaleka.
Ako ih otpravim kući
gladne
klonit će putom idući.” (3)

Učenici mu odgovore:
“Otkud bi ovdje
u pustinji mogao tko biti
da bi ih mogao
kruhom nahraniti?” (4)

On ih zapita
koliko kruhova imaju.
Oni odgovore: “Sedam.” (5)
Na to zapovijedi mnoštvu
da po zemlji posjedaju. (6)

I uze sedam kruhova,
zahvali,
razlomi
i davaše svojim učenicima
da posluživaju.
I poslužiše mnoštvu.
A imali su i malo ribica.
Blagoslovi i njih te reče
da im i to daju. (6-7)

I jeli su i nasitili se. ( 8)
A od preteklih ulomaka
sedam košara su odnijeli.
Bilo ih je oko četiri tisuće. (8-9)
(A u tom broju nisu žene i djeca
koji su također jeli.) Mt 15,38

Tada ih otpusti,
u lađu uđe i sjede,
pa učenike svoje
u kraj dalmanutski povede. (9-1o)

Narod je hrlio za Isusom
da ga vidi, da mu čuje riječi.
I tri dana su već s njim,
nikakav posao ih ne priječi.

Isus vidi narod u potrebi
i pozna njihov umor i glad.
I ono čudo što je već činio
želi učiniti i sad.

Poučit će ih kasnije
o Mojsiju i o mani s neba
i da je On kruh Života
kojeg tražiti treba.

Ali sada će im dat da jedu
od umnoženih riba i kruha,
da vide kako taj kruh i manu
povezuje snaga istog Duha.

I opet svojim učenicima govori
o narodu. O umoru i gladi.
A učenici opet tek pustinju vide
i ne znaju što da se radi.

I kad bi ovaj tekst bio
samo poučna priča
o dijeljenju onog što se ima
čemu bi nam bili ovi detalji
gdje Isus ljudsku nemoć
posvješćuje njima?

Pa ipak ima ih
koji očito čudo Božje
tek na poučnu priču svode,
ne gledaju kako Bogu slavu dati
već nekom ljudskom logikom
narod vode.

Istina je da Isus čini čudo,
čini ono što ljudski razum
ne može pojmiti.
A Istina je isto da čudo ovo
i pouka za nas može biti.

Između ostalog Isus nas uči
da sve što imamo stavimo
u Njegove ruke.
Tada On blagosloviti može
Ono što mu damo,
plodove rada,
plodove muke.

Nije njemu za čudo trebalo
ni kruhova sedam,
a niti jedan.
Niti u Kani ona voda.
Mogao je On
i iz ništa stvarati,
Al suradnju želi ljudsku
i da uza Nj bude naša sloboda.

On želi da sve Njemu prikazujemo.
Tad ni naše malo dobro djelo
nije mala stvar.
On želi da Njemu predajemo
i radosti i boli, u molitvi
na Njegov oltar.

A svećenici Božji,
oni su pozvani na puno više
i ako im je naroda Božjeg žao
prikazivat će žrtve za njega
po uzoru na Onog
koji je ne samo kruh
nego i sebe samog
na križu dao.

A mi? Ako zamislimo sebe
u toj gomili ljudi
koji su do tu hodali daleko –
kako bi primili to čudo kruha?
Zahvalni Isusu
ili ko farizeji koji Isusa
gledaju poprijeko?

Možemo li uopće zamisliti
sebe kako tri dana
Isusa slušamo?
Ili da u jednom danu
jedan sat vremena
Njemu damo?

Isuse, toliko riječi čujemo
u jednom danu,
toliko riječi koje
Dobru ne služe.
Toliko ispraznih vijesti,
koje nas zarobiti žele
na što duže.

A Ti nam želiš prići
i reći nam riječi koje nisu
riječi od ovoga svijeta.
Želiš nas ljubavlju svojom
čuvati od grijeha koji ranjava
i duši našoj za rast smeta.

Isuse,
Tebi kojem je naroda žao,
Naroda koji Tebe sluša…
Ti uvijek činiš ono
što je za spas duša.

A u ovo vrijeme naše
kad si dopustio i Judama
da među pastirima budu
čuvaj one koji Te slušati žele,
nek se ne kaže da se u Te
uzdaju za ludu.

Isuse, nek u narodu Tvom
ne nestane vjere,
nek čuda ne nestane!
Nek se zna da si Bog
koji Jest s nama
u sve dane.

Kad se vrati iz krajeva tirskih
pa preko Sidona
dođe Galilejskom moru
u krajeve dekapolske
(a tamo monoge ozdravi)
donesu mu nekog gluhog mucavca
pa Ga zamole da ruku na nj stavi. (Mk 7,31-32)

On ga uze na samo od mnoštva,
utisne svoje prste u njegove uši
(makar nas čudi gesta ova)
Zatim pljune
i dotaknu se jezika njegova. (Mk 7,33)

Upravi pogled u Nebo
Uzdahne i kaže mu: “Effata!”
A to će reći: “Otvori se!”
(Kao da su uši ili usta
vrata). (Mk 7,34)

I odmah mu se otvore uši
i razriješi spona jezika
(Bog to čudo dade!)
te on razgovjetno govoriti
stade. (Mk 7,35)

A Isus im zabrani
da ikom kazuju.
No što im je on više branio
oni su to više razglašavali
(jer kako da se o tom šuti?)
Zadivljeno govoraše:
“Dobro je sve učinio!
nijemima govor daje,
a gluhima daje čuti!” (Mk 7,36-37)

Gluhog mucavca drugi su doveli
u nadi da će se i njem
Isus smilovati,
da će staviti ruku na nj
i zdravlje mu dati.

Isus ga pak nasamo uzima
dok nevoljnik u čudu gleda,
kako mu u uši prste stavlja
i riječju stvarateljskom
i pljuvačkom svojom
On moćno ozdravlja.

Kakav čudan stvarateljski čin.
U početku tu bijaše bolesnik
ko zemlja pusta i prazna.
Bez govora i sluha.
A onda Isus, vječna Riječ,
k Ocu gleda i uzdahne,
ko da čovjeka ponovo stvara
snagom svoga Duha.

I čovjek biva ko nov.
Ko da je u njem nova i duša.
Duša koja govoriti može.
Duša koja sad Isusa sluša.

I kako da to Isusovo djelo
on s drugima ne podijeli?
Kako kad se kao nikad
on sada veseli?

I oni koji su ga doveli
kako da ne pronesu
kud god idu ovo evanđelje:
kako Isus čovjeka novim stvara
i kako mu vraća
veselje?

Opet Isus neki svoj razlog ima
zašto nije želio
svratit pažnju na se.
Ali ono što On uvijek želi
jest da uši njihove Boga slušaju
da jezici evanđelje navještaju
i da se ljudi za vječnost spase.

A kako mi koristimo
svijetlila na nama
koja nam Bog stvori?
Priznamo li da je stanje tužno?
On nam ta vrata na tijelu dade,
i oči i usta i uši – za dobro,
a ne da puštamo unutra
ono što je ružno.

Zatvori!
I oči i usta i uši!
Ako te na grijeh navesti hoće.
Zar to nije Isusova želja?
Grijeh uvijek puno nudi
a malo daje. Bez Boga
u duši nema veselja.

Naš svijet je pun smeća,
ali ne tek onog što prirodu ništi,
nego smeća koje duše uništava.
I ako nam je Bog dao zdrav razum
zašto se onda dobro u dobro
a zlo u zlo ne svrstava?

Mi možemo ipak otvoriti
vrata svoje duše
širom. I za ono što Bog neće.
Možemo i slušati i govoriti i gledati
riječi i stvari koje su samo
smeće.

Ali mi to nećemo.
Bog nam je dao slobodu
da biramo ono što On hoće.
Mi ne želimo slušati sotonu
i njegove sluge
koji su puni prikrivene
ili očite zloće.

Isuse!
Uzmi ti svoje ruke
bolesne uši i jezike pogane.
Izliječi duše!
Izliječi one koji sebe i druge
grijehom hrane.

Uzmi Ti u svoje ruke
one koji izopačeno zovu
normalnom stvari.
A nama daj odvažnosti
da zatvaramo svoja vrata
za sve ono što dušu kvari.

Dahom Svoga Svetog Duha
i Riječju svojom
Ti nas i danas stvaraj,
Bože!
Daj da biramo što je dobro
a odbacujemo što je zlo,
da se Ti Isuse u nama
odmarati možeš.

Isus se povuče u krajeve tirske.
Tamo je htio biti.
I uđe u jednu kuću
želeći da nitko ne sazna, ali
nije se mogao skriti. (Mk 7,24)

I gle žena neka Kanaanka
iz onoga kraja
(što zbog kćeri svoje pati)
iziđe vičući:
“Smiluj mi se Gospodine!
Kći mi je teško opsjednuta!” –
žena će vikati.
Al Isus joj ni riječi ne uzvrati. (Mt 15,2-23)

Pristupe mu na to učenici
Te ga moljahu
“Udovolji joj jer za nama viče
žena ova.”
A On odgovori:
“Poslan sam samo
izgubljenim ovcama
Doma Izraelova.” (Mt 14,23-24)

Ali ona priđe,
pokloni mu se ničice
i kaže:
“Pomozi mi Gospodine!”
(Ona i dalje pouzdanje ima)
On joj odgovori: Ne priliči uzeti
kruh djeci i baciti ga psićima. (Mt 14,25-26)

A ona će:
“Da Gospodine,
ali i psići jedu od mrvica
sa stola gospodara svog.”
Tada Isus reče:
“O ženo, velika je tvoja vjera!”
I ozdravi joj kćerka časa tog. (Mt 14,27-28)

Čuli su ljudi za Isusova čuda.
Nadaleko se o Njem pronio glas.
Mnogi su nevoljni
tek u Njemu pronašli svoj spas.

I ova žena, strankinja,
u Njemu svoju nadu vidi,
al Isusov stav nas čudi.
On šuti, kao da ga nije briga,
kao da se u njem samilost
ne budi.

Možda mu je na tren bar
htjela okrenuti leđa.
Možda nije.
Možda smo samo mi takvi
jer nas šutnja katkad vrijeđa.

I učenici njegovi tu postaju
zagovornici.
Oni od Njeg čuda traže.
A Isus? Ne čini se da će poslušati.
A onda im svoj plan izlaže.

Oni moraju znati da su oni
novi narod Božji, Crkva,
nastala od Izraela,
da je poslan najprije njima,
a tek onda da se objavi i drugima
preko svojih riječi i djela.

On je želio pomoći,
ali nije bilo vrijeme od čuda.
Kao onda u Kani.
Tamo je Gospa posrednica bila,
a ovdje apostoli mole
da se Isus i poganima obznani.

Da bi žena mogla razumjeti
Isus će i njoj
jednu usporedbu dati.
Možda On tu njenu vjeru kuša.
A žena će veliku vjeru pokazati.

I tu je ključ od čuda. Vjera.
To je ono što Isus
i od nje traži.
Tad i zloduhe izgoni,
Tad i gubave čisti
Tad i uzete za hod snaži.

Vjera u Njega –
da On to može,
da je Gospodin. Da je On Bog.
I to priznanje nije za jedan tren.
To je ispovijest vjere
u Gospodara cijelog života svog.

Vjerujemo da je želio pomoći
makar bi mnogi rekli
da je grub u nastupu svom.
Ali i to je Isus. I On ima pravo
dati ili ne dati još.
Ali želi da ga se traži
s vjerom ustrajnom.

A kakva je naša vjera
kad na našu molitvu
nema odmah odgovora?
Možda odustajemo brzo
jer se čini da Isus ne sluša
kao da nas On uslišiti mora.

Znamo da ni onda nije
pomogao svima,
nit je sve ljude ozdravio.
I sveci su imali križeve teške
ali Bog im je dao snagu,
nije ih ostavio.

Vjerujemo u općinstvo svetih,
i znamo da i apostoli molit mogu
za molitve naše uslišanje
zato molimo i njima
jer su Bogu blizu,
jer i oni znaju naše stanje.

Isuse, naše molitve često,
mlake su, bez duboke vjere
ili bez duboke želje,
a Ti želiš da molimo žarče
da se uzdamo u Te
i da imamo u duši veselje.

Isuse, molim Te … 
i kad šutiš i kad se čini
da Tvoje uho me ne sluša,
Isuse, Ti znaš
da za Te i za Vječnost
živi moja duša.