Bog čudesa u životima svetaca – Magnifikat.hr

Zaboravljena čuda – Bl. Marija Petković i stišana oluja

M.G. — Sat, 15 Jul 2023 20:14:51 +0000

Baš kao što smo skloni zaboraviti žrtve onih koji su dali živote za Domovinu tako smo skloni zaboraviti naše blaženike i naše svece koji su se žrtvovali za spasenje duša, za Vječnost, za Nebesku Domovinu.

Kad čujemo govoriti o bl. Mariji Propetog Isusa Petković, čiji smo blagdan nedavno proslavili, nećemo čuti gdje se govori o čudima, a zašto? Kao da su to priče za djecu! A znamo da je velik dio Evanđelja baš to – Isusova čuda. I ne možemo ih tako olako preskakati ili objašnjavati kao nekakav simboličan govor.

Evo jedno od tih zaboravljenih čuda iz Autobiografije naše blaženice.

OLUJA NA MORU

Izgleda da je sam pakao podigao tu strašnu oluju na moru da spriječi Marijin polazak iz Babine, da se spremi na odlazak, na osnutak nove družbe ili da joj skrši život, jer je ona morala poći za glasom Božjim.
Zato je imala čvrsto pouzdanje da će sam Gospodin smiriti oluju.
Oluja je bila sve veća i žešća baš kad smo se malom barčicom na vesla imali uputiti iz Babine u Prigradicu, na put dalek dva do tri sata veslanja.
Marija Telenta se prestraši te oluje već od straha nije mogla izaći iz kuće već je plakala, molila i strašila se i pogledati more. Tako isto su se prestrašila i četiri jaka mladića, mornari koji su dragovoljno odlučili svoju gospođicu Mariju iz zahvalnosti odvesti barkom u Prigradicu.
Upali su u strah radi te oluje i penjali se na brdo da bolje vide svo more.
A i onaj kojemu je pripadala lađa nije im je radi nevremena htio dati da mu se ne razbije i izgubi, potopi. A još više iz odgovornosti
za osobe koje bi stradale životom.
Ali Marija je morala poći u Blato da položi zavjete u Trećeme redu svetoga Franje za koje zavjetovanje je bio došao otac franjevac iz Korčule.
I drugo, da se po Božjem nadahnuću spremi na Božji poziv. Na velike Marijine molbe i uvjeravanje da će ih Bog čuvati i pomoći im čovjek je dao lađu. Ali se Marija Telenta od straha pred morskom olujom bojala izaći iz kuće.
Marija joj poručila neka dakle ostane sama u kući. Telenta se bojala u toj samoći ostati sama u kući i nije joj preostalo drugo nego da i ona dođe na obalu. Svi su se sa strahom gledali, gledali su u crno nebo i na crno uzburkano more koje je prema Konavlima bilo sve crnje i već su počele s vjetrom padati neke debele kapi kiše. Ali na Marijin poticaj svi su se ukrcali u lađu
i mornari su otisnuli lađu od kraja. Još je lako bilo preko zatvorene vale gdje more ni ne bude toliko uzburkano, ali kad su iza punte izašli iza vale na otvoreno more, vidjeli su svu strahotu mora. Na to se Marija s velikim pouzdanjem i vjerom podigne i okrene se prema širokom, bijesnom moru.

Podigne ruku i reče tiho: “U ime Isusovo, umiri se!”
I napravi znak svetog križa: “U ime Oca…”
U isti čas postane more mirno kao ulje.

Površina mu je bila ravna i bijela poput svijetlog i bijelog pravog mramora, a lađa je nečujno tiho sklizala
kao da leti. Na to su mornari položili vesla jer su vidjeli da lađa sama ide i počeli s nama pjevati pobožne pjesme.

Gospa od Stupa i jedno od najvećih čuda ozdravljenja svih vremena

M.G. — Wed, 12 Oct 2022 18:42:29 +0000

Isus je poslao apostole da idu propovijedati evanđelje po cijelom svijetu. Apostol Jakov otišao je u Španjolsku.

Nastanak svetišta Gospe od Stupa u Španjolskoj

U noći između 2. i 3. siječnja 40. godine, Blažena Djevica ukazala se apostolu Jakovu koji je molio na obali Ebra njen zagovor za uspjeh evangelizacije u Španjolskoj. Gospa je, u pratnji nekoliko zborova anđela koji su nosili njezin prikaz i mali stup od jaspisa, priopćila apostolu božansku volju da sagradi hram posvećen njoj.

Tako je započela povijest prvog svetišta u Španjolskoj i zasigurno jednog od prvih u cijelom kršćanstvu.

Nakon što je izgradio prvobitnu kapelu, Jakov se vratio u Jeruzalem gdje je, prvi od svih apostola, podnio mučeništvo za vrijeme progona Heroda Agripe.

Pilarska tradicija vrlo je stara a potvrđena je i objavama koje je u modernom dobu primila blažena Anna Catarina Emmerick, a također i časna sestra Marija Agredska koja prenosi Gospine apostolu Jakovu: “Uzvišeni Kralj izabrao sam ovo mjesto da u njemu podigneš hram, gdje će pod naslovom mog imena Njegovo ime biti veličano […]. On će dati slobodan put svom milosrđu za dobrobit vjernika i oni će ih mojim zagovorom zadobiti, ako ih traže s pravim pouzdanjem i pobožnom odanošću”.

Gospa je dodala: «Ovaj stup s mojim likom ostat će ovdje i trajat će sa svetom vjerom do svršetka svijeta».

Prošlo je gotovo dvije tisuće godina i sadašnje divovsko svetište u Zaragozi – koje je preživjelo tri bombe bačene na početku Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.), od kojih nijedna nije eksplodirala – stoji na istom mjestu na kojem je bilo ukazanje.

Unutar kapelice se nalazi dragocjeni stup, sa staklom kružnog oblika koje omogućuje hodočasnicima da ga poljube i časte ga.

Velika pobožnost prema Gospi, zaštitnici Španjolske može se vidjeti u širenju njenog imena Gospe od stupa kao i u mnogim pjesmama njoj posvećenoj.

No, vraćajući se na ukazanje , jedna je činjenica vrijedna pažnje: Iako je živjela je u skrovitosti tijekom zemaljskog života njenog Sina i Otkupitelja, nebeska Majka je već bila štovana od strane apostola zbog njezine posebne uloge u povijesti spasenja. I zazvana je, kako izvještava Anna Katarina Emmerick – pozivajući se na riječi svetog Jakova – “temelj i stup Crkve na zemlji”.

Jedno od najvećih čuda svih vremena pripisuje se zagovoru Gospe od Stupa, koje se dogodilo 1640. godine, a tiče se seljaka Miguela Juana Pellicera.

Ova je priča detaljno ispričana u knjizi Il miracolo Vittorija Messorija, koja se oslanja na razne dokumente tog vremena sa desecima svjedočanstava, uključujući i svjedočanstva liječnika koji nisu mogli ne potvrditi čudo.

Gospa od stupa i jedno od najvećih čuda svih vremena

Jedno od najvećih čuda svih vremena pripisuje se zagovoru Gospe od Stupa, koje se dogodilo 1640. godine. Krajem srpnja 1637. mladi čovjek Miguel Juan Pellicer je pretrpio prijelom desne noge i, odan Gospi od Stupa, išao je na putovanje od 50 dana kako bi se liječio u Zaragozi. Govorio je kako će brzo umrijeti, a u Gospino svetište se vukao na laktovima.

Došao je s nogom u gangreni, a kirurzi su je morali amputirati četiri prsta ispod koljena i otpustili su ga iz bolnice nekoliko mjeseci kasnije s drvenom nogom.

Sljedeće dvije godine Miguel je živio proseći u svetištu u Zaragozi, gdje ga je jasno vidio veliki broj ljudi. Navečer je poškropio ostatak noge s malo ulja od posvećenih svjetiljki, u nadi da će mu pomoći Gospa koja je neprestano molila.

Na kraju se odlučio vratiti živjeti sa svojom obitelji u Calandu i ovdje su ga, navečer 29. ožujka 1640., probudili njegovi zadivljeni roditelji jer su bili privučeni mirisom “kao iz raja”, a onda su ispod pokrivača vidjeli da vire dvije noge, a ne jedna (!). Miguel im je rekao da je sanjao kako se nalazi u kapelici Gospe od Stupa i kako maže nogu blagoslovljenim uljem.

Sljedeće jutro dva su kirurga pregledala su Miguela i u kratkom vremenu, kako u Calandi tako i u Zaragozi, zabilježeni su deseci svjedočanstava ljudi koji su dobro znali za njegov prethodni invaliditet. Tijekom dvije godine viđali su ga sa drvenom nogom, a sad je imao cijelu nogu.

Budući da je Miguelova izrasla noga izgledala ista kao ona prije, sa svim ožiljcima i tragovima, otkopano je mjesto na bolničkom imanju gdje su se pokapali amputirani udovi. Pokazalo se da je mjesto prazno.

Sve ove činjenice potvrđuje i niz dokumenata iz tog vremena, koje je Vittorio Messori detaljno opisao u svojoj knjizi Il miracolo : U dodatku se nalazi i mišljenje Landina Cugole, šefa kirurgije i specijalista za reimplantaciju ekstremiteta, koji je detaljno ispitao svjedočanstva zapisnika o vremenu i zaključio da sve odgovara normalnom postoperativnom tijeku.

U danima neposredno nakon čuda, Miguel nije odmah mogao normalno hodati, nego je hodao sa štakama, kao da je nakon operacije. Prošla su tri mjeseca prije nego što je nozi vraćena prirodna duljina.

Izvor: La Nuova bussola

Anđeli u životima svetaca (Gemma G., Don Bosco, Padre Pio, …)

M.G. — Sat, 01 Oct 2022 20:41:58 +0000

Sveta Gemma Galgani

U biografiji sv. Gemme, koju je napisao njezin duhovnik, spominje se prijateljstvo Gemme i njenog anđela čuvara. Prema tim zapisima, ona je sa svojim anđelom čuvarom razgovarala kao i sa ljudima. Uvečer bi ga molila da je blagoslovi i da bdije uz njenu postelju. Sigurna da će on tako i učiniti, odmah bi se mirno okrenula na stranu i zaspala. Jednom joj je prilikom anđeo rekao:

„Biti mi je tvojim nerazdvojnim pratiteljem. Ne znaš li tko mi je povjerio tu službu? Sam milosrdni Isus.“

Gemma spominje da ju je anđeo opominjao kada bi se dovela u napast da počini grijeh. Svojim ju je prisustvom odgajao i pomagao joj rasti u krepostima. Na svetoj misi ju je opomenuo da bolje pazi, a na čudesan način anđeo bi nosio njena pisma duhovniku.

Sveti Ivan Bosco

Paul O’Sullivan u svojoj knjizi „Sve o anđelima“ opisuje nesvakidašnja iskustva svetog Ivana Bosca:

„Kada se jedne noći vraćao kući kroz mračan i opasan dio grada, ugledao je divnog velika psa kako ga slijedi. Isprva ga se bojao, ali je ubrzo uvidio da je pas prijateljski raspoložen. Životinja je hodala uz njega, otpratila ga do vrata njegova doma, a potom otišla. Ovako se zbilo pet, šest ili više puta.

Čudesna pojavljivanja psa u najpravodobnijim trenutcima i na različitim mjestima O’Sullivan opisuje kao anđeosko posredovanje.

Zaista, osim što nas bodre i usmjeravaju na putu svetosti pomažući nam rasti u krepostima i čuvajući nas od napasti, anđeli nas štite od svakojakih nevolja i zala.

Sveti Padre Pio

Jedan je student pripovjedio kako je otišao na ispovijed svecu, padre Piu te ono što ga se osobito dojmilo na kraju ispovijedi

“Padre Pio udijelio mi je odrješenje, a potom me upitao: – ‘Vjeruješ li u anđela čuvara?’

‘Pa, nikad ga nisam vidio’, odgovorio sam.

Nekoliko me puta ‘išamarao’ svojim prodornim pogledom, a zatim vrlo ozbiljnim glasom kazao:

‘Pažljivo gledaj! Eno ga, tamo stoji. Predivan je!’

Okrenuo sam se, ali naravno da nisam ništa vidio. Ipak, u očima Padra Pija jasno se dalo razaznati kako on zaista nešto vidi jer je gledao u točno određenu točku.

‘Tvoj je anđeo čuvar ovdje i štiti te! Moli se anđelu, revno mu se moli!’

Oči Padra Pija sjajile su se. Odražavale su svjetlost mog nebeskog vodiča.”

Blažena Anna Maria Taigi

Anna Maria Taigi bila je domaćica i majka sedmero djece te su upravo te uloge bile izvor njenoga posvećenja, Sve svoje obaveze izvršavala je u prisustvu svog anđela čuvara. S njime je kuhala, čistila i brinula se o djeci.

Slala ga je da utješi bolesne i zaštiti one koji su u napasti ili nevolji. I mi možemo činiti isto: svakodnevno moliti anđele siromašnih, bolesnih ili slučajnih prolaznika, da ih čuvaju. Molite anđele za posredovanje u konfliktima i za brigu za najmilije uz koje ne možete biti u ovom trenutku…

******

Prijateljstvo s anđelima prije svega nas približava Bogu i uvodi nas u nebeske tajne

Zapisi velikih mističarki poput sv. Terezije Avilske ili Anne Catherine Emmerich otkrivaju nam mnogo divnih stvari o svijetu anđela, ali da je najvažniji aspekt uloge anđela čuvara u ljudskom životu taj da nam pomažu razumjeti križ, rasti u milosrdnoj ljubavi prema bližnjima i na koncu, preobražavati se u Krista. …

Čudo krvi svetog Januarija (Italija, Napulj)

M.G. — Mon, 19 Sep 2022 14:48:13 +0000

Osušena, zgrušana krv svetog Januarija čuva se u relikvijaru u Napulju (Italija). Krv sv. Januarija, prema predaji, u dvije staklene ampulice sakupila je pobožna žena Euzebija.

Na njegov blagdan – 19.9. krv se mijenja u tekuće stanje. Čudo se događa od 1389.-e godine, a ponovilo i danas.

Isto se događa još dva puta u godini: na dan prijenosa njegovih posmrtnih ostataka u Napulj i na dan kad se njegovu zagovoru pripisuje izbjegavanje katastrofe od erupcije vulkana Vezuv, 1631.

Tekuće stanje krvi nekad potraje satima, a nekad danima. Relikvijar sa krvi sveca okreće obično nadbiskup Napulja dok se narod moli. Kad se čudo dogodi narod ide poljubiti relikvijar, i tako iskazati štovanje Bogu koji se proslavlja tim čudom krvi sveca, a pjevajući “Tebe Boga hvalimo!” (Te Deum)

Bilo je godina u kojima se krv nije pretvorila u tekuće stanje: u rujnu 1939., 1940., 1943., 1973., 1980. te također u prosincu 2016.

Relikvijar ostaje izložen na štovanje vjernicima osam dana, a onda se zaključava u trezor.

Crkva je dosad iz predostrožnosti izbjegavala događaj proglasiti čudesnim, no ostaje neobjašnjivo na koji se način krv pretvara u tekuće stanje niti kako se kasnije opet osuši i zgruša.

Mučeništvo svetog Januarija, biskupa Beneventa, dogodilo se za vrijeme cara Dioklecijana, početkom 4. st. Prema predaji, njegov prijatelj je bio uhićen jer je bio kršćanin. Januarije ga je, sa još dvojicom, otišao posjetiti u zatvor tražeći da ga se oslobodi. Sudac, međutim nije slušao nego je i njih osudio na smrt. Kazna bacanja zvijerima promijenjena je u kaznu odrubljivanja glave.

SVETI ŠARBEL MAKLUF – veliki čudotvorac

M.G. — Sun, 24 Jul 2022 17:51:21 +0000

Sv. Hildegarda i slijepi dječak

M.G. — Mon, 17 Jan 2022 20:01:09 +0000

Približite me onom čamcu; htjela bih znati što to toliko rastužuje tu ženu.

Kada se opatica primakla bliže vidjela je u čamcu mladu ženu koja je u krilu držala dijete. Bila je posve utonula u svoju bol i podigla je pogled tak kada ju je Hildegarda samilosno pozdravila: Oh, to ste Vi, štovana Hildegardo – uzviknula je mlada majka k Vama sam se zaputila. Uzela je u naručje svoje dijete i pokazala ga Hildegardi. Pogledajte moje najmlađe, ječala je, rođeno je slijepo – zar nikada neće moći vidjeti svoju majku – u svom je očaju milovala svoga malog dječaka po njegovom bezizražajnom licu.

Hildegardu je duboko dirnula bol te žene toliko joj je željela pomoći ali nije mogla činit čuda – to može samo Bog.

Kleknula je i svom snagom svoje duše molila se da Bog otvori mališanu oči za čudesa svijet što ga je stvorio.

Zatim je zgrabila šaku vode iz Rajne,

pognula se prijeko k čamcu i umila djetetu oči.

Njegov je pogled živnuo razbistrio se i ono je gledalo od Hildegarde k majci, od majke Hildegardi i smiješilo se.

Izvor: Sv. Hildegarda iz Bingena, Velika knjiga o zdravlju

Sveta Hildegarda i proročki dar

M.G. — Wed, 12 Jan 2022 19:00:06 +0000

Kad se spomene sveta Hildegarda obično se pomisli na zdravu prehranu. No Hilegarda je imala i proročki dar i to već o dječje dobi.

Hildegarda iz Bingena rođena je 1098. godine u Njemačkoj, kao deseto dijete stare plemićke obitelji Bermersheimer. Već u dobi od tri godine pokazuje proročki dar.

Jednog je dana Hildegarda trčala po livadi sa svojom dadiljom. „Pogledaj ono malo tele tamo prijeko!“ – povikala je Hildegarda. „Posve je bijelo, samo na glavi i na nogama ima mrlje. Ah i na leđima ima nekoliko mrlja.“ Dadilja nigdje nije mogla vidjeti nikakvo tele. Tada Hildegarda pokaže na steonu kravu: „Tamo je, vidiš!“ Dadilja je samo okretala glavom misleći: Što sve može dječja mašta. Smijući se izvjestila je Hildegardinu majku o najnovijim opažanjima. Međutim kada se otelilo tele nitko se više nije smijao. Izgledalo je točno kako ga je trogodišnja Hildegarda opisala. Roditelji su tada počeli shvaćati kakav čudesan dar im je Bog stavio u kolijevku njihova malog djeteta.

Zbog toga su njeni roditelji odlučili svoje dijete staviti u Božju službu. Nije im bila lagana ta pomisao rastati se od svoje male ljubimice, ali su također bili svjesni da tako Bogu daju svoju desetinu, svoj dar koji mu pripada.

Božja providnost je htjela da je baš u to vrijeme kad su oni o tom razmišljali, a kad je mala Hildegarda imala tek sedam godina, u njihovu susjedstvu, u jednom zamku, grofova kći donijela odluku o odlasku u klauzuru.

Jutta je drage volje prihvatila prijedlog da sa sobom povede i malu Hildegardu te da se o njoj brine. Za Juttu je bilo prava milina u zboru sestara čuti i Hildegardin glasić kako slavi Boga.

Klauzura o kojoj je riječ bila je priključena benediktinskom samostanu. Mala Hildegarda je mislila kako svi vide što i onda pa je govorila drugima o svojim vizijama. No, kad je imala petnaest godina shvatila je kako stvari stoje, pa više nije drugima očitovala ono što vidi.

Mnoge od objava koje je Bog davao Hildegardi odnose se na tjelesno i duhovno zdravlje čovjeka.

U vezi s tim spomenimo samo to da je Hildegarda smatarala kako je za zdrav život čovjeka potreban redoviti molitveni život, prehrana namirnicama iz prirode te kretanje.

Često je mučena bolestima i mnogo je godina živjela skromno kao redovnica. Kad je umrla Jutta koja je bila poglavaraica samostana, nasljedila ju je njena mala duhovna kći, Hildegarda.

Izvor:

Bogu ćemo odgovarat što nismo prenosili vjeru! (Propovijed, don Josip Mužić, 27.11.2021.)

M.G. — Sun, 28 Nov 2021 16:30:10 +0000

Na blagdan Gospe od čudotvorne medaljice – u župi sv. Josipa Radnika, u Zadru, don Josip Mužić je predvodio misno slavlje. Njegovu propovijed prenosimo sa stranice IKA:

Don Josip je u propovijedi rekao kako „živimo u vremenu koje je skeptično i rezervirano prema čudima“.

„To je zahvatilo i neke teologe i svećenike, pa bi oni htjeli tumačiti Sveto pismo drugačije, na način da ono što jasno stoji kao čudo u Svetom pismu, oni to protumače kao neku sliku, alegoriju ili daju neko polu-znanstveno, pseudo-znanstveno tumačenje da se čudo zapravo nije dogodilo, nego da to treba shvatiti samo slikovito“, rekao je don Josip, upozorivši da na taj način „izbacujemo ono nadnaravno u Svetom pismu“.

A „kruna čuda na kojem stoji naša vjera je Uskrsnuće Gospodinovo“, naša vjera počiva na najvećem čudu, uskrsnuću Isusa Krista, naglasio je don Josip. „Ako niječemo istjerivanje đavla – da su to bile psihičke bolesti; ako niječemo ozdravljenje bolesnih, govoreći da su to bila samo prividna ozdravljenja; ako niječemo pretvaranje vode u vino, zanijekat ćemo i uskrsnuće i reći da je to samo jedna lijepa, plemenita poruka i ništa drugo. Što onda ostane od naše vjere? Ništa. Ako Isus nije uskrsnuo, kaže apostol, naša vjera je uzaludna. U što mi onda vjerujemo? Ako nema pobjede nad smrti, ako nema dokaza da je Isus Bog koji je pobijedio smrt, dao nam otkupljenje i vječni život, čemu naša vjera“ upitao je propovjednik, istaknuvši da se onda „naša vjera svodi na propovijedanje dobrotoljublja, humanizma, filantropije. Postajemo produžena ruka građanskog društva, kao jedna nevladina udruga, kao neki produžetak civilne vlasti koja nam kapne nešto sredstava jer obavljamo društveno korisne stvari: pomažemo ovisnima, propovijedamo da se čini dobro, a ono što je važno jest da ne propovijedamo više Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga. Da više ne donosimo Evanđelje u punini, ne donosimo vjeru, nego donosimo nešto ovozemno, horizontalno, da se potpuno suobličujemo svijetu. Onda ovome svijetu donosimo bljutavu sol po kojoj svijet može samo gaziti“, poručio je don Josip, rekavši: „Zato danas neki napuštaju Crkvu – jer su razočarani s onim što propovijedamo, s vjerom koju donosimo. Razočarani su što vide mlakost, osrednjost, stalni kompromis, podilaženje onima koji imaju moć, vlast i kapital. To je kompromizam. Kakva je ta vjera? Kad gledamo samo nakon Drugog svjetskog rata kakva je bila vjera u našem narodu, u našim svećenicima, našim biskupima – to je bila herojska vjera! Svi su tada bili spremni ići u mučeništvo“ istaknuo je don Josip, prisjetivši se tadašnje generacije bogoslova. Jedan stariji svećenik, don Špiro Vuković tada je rekao: „Blago nama jer možemo u cipelama ući u nebo“.

„Dakle, on je bio spreman tada s 18… 20 godina, položiti život za Krista. A zašto smo mi danas spremni“ upitao je don Josip, poručivši: „Moramo čuvati vjeru i za nju se boriti“.

U svjetlu navještaja Prvog čitanja, kad su suočeni Žena i zmaj, don Josip je rekao da je zmaj uvijek bio simbol zla. Poganstvo pak naučava da su dobro i zlo pomiješani u čovjeku i božanstvima. „Krist je donio razdjeljenje i rekao: ovo je dobro, ovo je zlo. Ako smo mi slabi, obilježeni posljedicama Istočnog grijeha, to ne znači da se ne zna gdje je dobro, a gdje zlo. Mi smo dužni boriti se protiv zla i napredovati u dobru. Zato je naš život na zemlji stalno vojevanje, stalna borba“, rekao je don Josip, upozorivši da, ako se prestanemo boriti, postajemo dio ovoga svijeta. „Onda Krist od nas nema koristi, nemaju od nas koristi duše koje traže istinu i Boga. I odgovarat ćemo za propuštene prilike, za nepotrošene talente, odgovarat ćemo za to što nismo prenijeli vjeru i odgajali za vjeru“, rekao je don Josip, podsjetivši da se sv. Juraj borio protiv zmaja, boreći se tako protiv poganstva. „Poganstvo je zmajevima prinosilo krvave žrtve, ljudske žrtve, i to je ono što je kršćanstvo iskorijenilo – ne samo molitvom i pokorom, nego i konkretnom borbom, korištenjem oružja“, rekao je don Josip.

„Mi smo danas došli u situaciju da se ne može prihvatiti da kršćanin mora biti ratnik, bojovnik. Nego ispada da kršćanin mora biti neki mlakonja koji stalno klima glavom i prihvaća sve što se od njega traži. To je nespojivo s onim što donosi Krist. On kaže, došao sam da donesem razdjeljenje. Donosimo li mi razdjeljenje? Kad gledamo kako se ophodimo prema vjeri za koju su naši stari krvarili, polagali živote, imamo cijelu povijest popločanu mučenicima – kako se mi prema tome ophodimo? Kao da je nešto usputno, kao da je nešto s čime se uvijek može trgovati, što je stalno na rasprodaji“, upozorio je don Josip.

„Ako se mi sramimo Krista, onda nas Krist neće prepoznati svojima pred svojim Ocem, kad dođemo na Posljednji sud. Posljednji sud čeka svakog od nas nakon smrti kao i sveopći sud na koncu svijeta. Od toga ne možemo pobjeći. Moramo sebi postaviti pitanje: prihvaćam li ja Sveto pismo i svoju vjeru cjelovito, potpuno, da vjerujem u sve što je objavljeno. Ako to prihvaćaš, onda ćeš od nositelja ovosvjetovnog razmišljanja dobiti etiketu da si integralist. Integrale znači cjelovit, a to je nešto što se danas shvaća negativno. Bit ćeš omražen, možda i progonjen zbog toga. To je već prvo gdje se moramo konfrontirati. Ako želimo sačuvati temelje naše vjere, onda smo fundamentalisti. Fundamento znači temelj. Ako želimo ići do kraja, onda smo radikali, korjeniti. Prema tome, svijet se osigurao da nas razvodni, da nas utopi u svjetovnom načinu razmišljanja gdje nam je unaprijed prišio razne etikete“, rekao je don Josip, naglasivši da je rezultat toga ozračje relativizma: „Sve je relativno. Nema istine za koju sam ja spreman položiti život. U vjeri. Nema istine za koju sam se spreman izložiti“, poručio je propovjednik.

Don Josip je rekao da su u mnogim situacijama vjernici i svećenici postali mlaki. „Mi smo jedno tijelo. Bolest na jednom dijelu tijela prenosi se i na druge udove. Zato, ako želim ozdravljenje, trebamo krenuti od sebe, svoje obitelji i bližnjih, tu staviti Krista na prvo mjesto. Odatle ćemo živjeti kao od oaza, obitelji će postati kućne Crkve, živjet ćemo Evanđelje dalje. Tu nas nitko ne može pokolebati. Možemo imati i teologe koji krivo naučavaju, svećenike koji svakako žive, možemo imati vjernike koji nas sablažnjavaju jer žive dvostrukim životom – ali ako ti znaš da je Krist jedini Bog, da se jedino po njemu može spasiti, onda ćeš se držati Njega i tu nema više nikakvog kompromisa. Ne zanima te kako drugi žive i što drugi misle. Nego po Evanđelju i Katekizmu prepoznaješ da je netko u krivu“, rekao je don Josip.

Propovjednik je istaknuo da su hrvatski narod kroz povijest očuvali vjera i pobožnost prema Majci Božjoj koja je „na temelju vjere običnog puka i svećenika stalno činila čuda“.

Istražujući, don Josip je uvidio kako je nakon rata u krajevima gdje žive Hrvati u Hrvatskoj i u BiH „bilo više od deset ukazanja Majke Božje koja su bila progonjena od tadašnje vlasti, a ljudi su završavali na robijama i robijali zbog toga. To se nije smjelo istraživati jer se to smatralo neprijateljskim djelovanjem. Je li moguće da su ljudi tada, posebno djeca, bili spremni riskirati život i materijalnu sigurnost svoje obitelji, da im se sve oduzme? Je li moguće da su bili spremni riskirati zatvore i živote“, upitao je don Josip, rekavši da je i to primjer kako „onda kad nam je bilo najteže, Gospa nam je bila najbliža. Zato se ne trebamo nikad pokolebati. Ako se držimo Krista i njegove Majke, onda ćemo i u najtežim okolnostima, u najtežim vremenima, imati i najveće milosti koje će nas činiti sposobnima da se nosimo s tim izazovima i iskušenjima, da iz njih izađemo kao pobjednici. Ako se nekad ta pobjeda ne vidi odmah, vidjet će se kasnije. Vukovar je izgledao kao naš poraz. No, preko Vukovara mi smo došli do Oluje. I baš na Gospin blagdan, 5. kolovoza, ostvarili smo oslobođenje od okupacije, od neprijatelja i dobili smo slobodu“, poručio je don Josip, rekavši da se naše vojevanje treba nastaviti, kako bismo „pobjeđivali zlo koje se ne zaustavlja, koje nadire preko zakona, medija, politike i koje potkopava temelje naše vjere, obitelji i naroda“.

„Ne smijemo se uljuljati u ono što su postigli naši branitelji i naši stari kroz povijest. Moramo biti svjesni da smo sada mi na prvim crtama bojišnice, da se moramo boriti za svoju vjeru, ako je želimo sačuvati i prenijeti svojoj djeci. Neka nam u tome bude zagovornica i pomoć Majka Božja“, poručio je don Josip Mužić.

Sv. Sharbel ozdravio ženu i ostavio tragove operacije – kao znak nevjernicima

M.G. — Mon, 16 Nov 2020 17:11:59 +0000

Za znanost nije jasno – kako je to sveti Sharbel obavio operaciju. Bolesnica Nohad iz Libanona doživjela je paralizu lijeve strane tijela (9.1.1993.) usljed začepljenja arterija. S teškom mukom je govorila i jela. Molila se svetom Sharbelu, svecu zaštitniku Libanona.

Sanjala je svetog Sharbela pored svog bolesničkog kreveta kako je operira, a bio je u prisustvu drugog redovnika koji je pridržavao jastuk. Napravio je odličnu operaciju, s jedne strane vrata i s druge strane vrata. Kad se probudila na vratu rane su bile svježe, a šavovi su bili nevjerojatno precizni tako da kirurzi tvrde kako ni jedan kirurg na svijetu ne bi to tako dobro napravio. Bilo je to 22.1.1993.

Rekao joj je da će ti šavovi na njenom vratu biti znak za nevjernike kako bi se obraćali Bogu. Šavovi će krvariti svakog prvog petka u mjesecu kao i svakog 22.og u mjesecu, a 22. je dan operacije.

Ovako joj je rekao dan nakon operacije, u snu:

Operirao sam te da bi se ljudi obraćali i da vide da si čudesno ozdravila. Mnogo se ljudi udaljilo od Boga, prestali su moliti i primati sakramente i žive kao da Bog ne postoji. Molim te da sudjeluješ na svetoj misi u Annaji 22. svakoga mjeseca i redovito dolazite na misu do kraja svog života.

Na spomen svoga ozdravljenja, do kraja zemaljskog života svaki prvi petak u mjesecu, a također svakoga 22. u mjesecu tvoje pooperacijske rane će krvariti.

Tako je do dana današnjeg. Te rane s jedne i s druge strane vrata krvare. Znak. Bog daje taj znak za ljude koji su nevjernici, ravnodušni…

Izvor: video – o. Mieczysław Piotrowski

Otkako se Sv. Sharbel ukazao Nohad u snu 22. siječnja 1993., i učinio neobičnu operaciju – stotine i tisuće ljudi iz Libanona i cijelog svijeta okupljaju se 22. svakog mjeseca kako bi molili i slavili misu u Annayi, u Libanonu.

Malo poznato ukazanje svetog Josipa, u Francuskoj

M.G. — Fri, 20 Mar 2020 11:46:25 +0000

Ukazanje u Cotignacu jedno od rijetkih ukazanja sv. Josipa koje ima službenu potvrdu Crkve. Dogodilo se 7. lipnja 1660. godine

Dvadesetdvogodišnji pastir Gaspard Ricard tom je prilikom vodio stado na ispašu. Ubrzo, oko 1 sat poslijepodne, velika vrućina probudila je u njemu snažnu žeđ te se naslonio na jednu stijenu kako bi odmorio.

Iznenada pred njega je stao visok čovjek, pokazao na obližnju stijenu i rekao:

“Ja sam Josip, podigni onu stijenu i pij.”

Gaspard je međutim u nevjerici gledao veliki kamen znajući da bi ga teško pomaklo i više ljudi zajedno, no stranac je samo ponovio ono što je već rekao.

Mladić je poslušno pokušao podignuti stijenu te je, čudom, uspio. Pronašao je ispod stijene izvor vode. Iznemogao od žeđi počeo je piti. Kad se napio vode shvatio je kako je njegov dobročinitelj nestao bez traga.

Pastir je otrčao u selo kako bi rekao svima što se dogodilo. Ne možemo ni zamisliti kako se osjećao. Poznavajući ga kao skromnog mladića, svi su mu vjerovali. Požurili su vidjeti novootkriveni izvor i iznenađujuću količinu vode, tamo gdje do tad vode nije bilo. Josipa više nisu vidjeli.

Ljudi su ubrzo odasvud počeli pristizati pa se ubrzo na tom mjestu počela graditi kapela u čast sv. Josipa. Svake godine mjesto posjećuje tisuće hodočasnika.

Vodu su pili, kupali se u njoj, a pokazalo se da je voda čudotvorna.

Među ozdravljenima je npr. i jedan hromi čovjek koji se s tog izvora vratio kući zdrav, bez štaka.

godine otac Allard (iz Oratorija koji je sagrađen na ovom mjestu) napisao je: “Vode svetog Josipa donose čuda. Otkako sam se vratio, čovjek kojeg poznajemo iz Avignona, rođen hrom, otišao je do izvora i vratio se izliječen, ostavivši tamo štake. Svi piju i nose vodu.”

Iz svih mjesta u pokrajini i susjednih zemalja dolaze nemoćni, bolesnici svih vrsta, a većina njih se vrati izliječena od svojih bolesti i utješena.” piše on.

Sam francuski kralj, Luj VIII., posjetio je to mjesto te je je odlučio da se dan na koji se ukazao sv. Josip obilježava u cijelom Kraljevstvu kao nacionalni praznik.

Što nas poučava sveti Josip?

Josip nas poučava šutnji, poslušnosti i nasljedovanju Isusa.

On nije govorio puno riječi. U evanđelju ne postoji ni jedan događaj gdje bi Josip nešto govorio.

I u ovom malom mjestu nije puno govorio. Samo jednu kratku rečenicu.

U naše vrijeme ljudi su obasuti lavinom riječi. Odasvuda. Navikli su živjeti u buci. Sveti Josip nas uči da volimo tišinu. Josipova tišina nije prazna! – govori svećenik iz tamošnjeg svetišta. To je samo nepostojanje nepotrebnih riječi.

Sveti Josip je bio poslušan. Što bi mu Bog naredio on bi odmah i izvršio.

U ovom slučaju i pastir Gaspard sluša Josipa. Nema puno riječi. Podiže ogromnu stijenu za koju je bio siguran da je ni pun ljudi zajedno ne bi podigli. Bog nagrađuje poslušnost.

Josip nasljeduje Isusa. Isus je činio čuda tamo gdje je bilo vjere.

I sveti Josip pokazuje čuda tamo gdje ga vjernici mole i s pouzdanjem ga traže za pomoć.

Neka sveti Josip i nama bude u pomoći.

Izvor teksta: ncregister.com