Gertruda je bila bijesna militantna komunistkinja koja je bila učiteljica u ženskoj školi. Svojom misijom je pokušavala uništiti katoličku vjeru svojih učenika i nikada nije propuštala priliku da se ruga njihovoj vjeri ili ih lukavo indoktrinira marksističkom propagandom.

Jedna učenica, Angela, inteligentna i predana, zamolila je o. Norberta da je svaki dan pričesti kako bi lakše mogla podnijeti stalna progonstva svoje učiteljice.

“Još će te gore progoniti”, o. Norbert je upozorio, ali je desetogodišnja djevojčica inzistirala na tomu, tvrdeći da joj je Isus potrebniji nego ikad.
Zapravo, baš od tog dana, osjećajući da je nešto drugačije, učiteljica Gertruda je započela pravu kampanju psihičke torture.

Učiteljica je 17. prosinca smislila okrutni trik s namjerom da zada smrtonosni udarac dječjoj vjeri, tj. onome što je nazvala “drevnim praznovjerjima koja opsjedaju školu”.
Nježnim je glasom počela pitati ​​djecu, promovirajući ateistički materijalizam, te je tvrdila da postoje samo stvari koje se mogu vidjeti i dodirnuti. Kako bi ilustrirala svoju tvrdnju, zamolila je Angelu da napusti sobu. Kad je izišla cijeli ju je razred pozvao: – “Angela, uđi!” 

Angela je ušla, znatiželjna, ali sluteći da se radi o nekoj zamci.

“Vidite, djevojke,” rekla je učiteljica Gertruda, “zato što  je Angela živa osoba, netko koga možemo vidjeti, čuti i dodirnuti, kad je pozovemo, ona nas čuje. Ali pretpostavimo… da smo pozvali Dijete Isusa, u kojega neki od vas izgleda vjeruju… mislite li da bi vas poslušao?”

Nastupila je teška tišina; tada su neki glasovi bojažljivo rekli,

-“Da, mislimo.”

-“A ti, Angela”, upitala je učiteljica.

Sada Angela razumije. Očekivala je zamku, ali ne baš takvu. Ali ona je onda odgovorila žarkom vjerom:

-“Da! Mislim da me čuje!”

Sad se Gertruda glasno i dugo smijala. Zatim je, obraćajući se razredu, uzviknula;

“Dobro! Onda ga pozovi!”

Nastupila je tišina.

Odjednom je Angela pojurila u prvi red, suznih očiju. Pred svojim kolegicama iz razreda je vikala:

–“Poslušajte me cure, zvat ćemo ga! Zazovimo svi zajedno: Dođi, Djetešce Isuse!”

Sve su djevojčice skočile i počele govoriti: „Dođi, djetešce Isuse, dođi, djetešce Isuse…“

Gertruda je bila iznenađena. Nije očekivala takvu reakciju.

Ali djevojčice su nastavile. Sada se oko male voditeljice djevojčica stvorio kao neki prostor nade.

Komunistički argumenti nisu bili sasvim neučinkoviti.

Kad je iščekivanje bilo na vrhuncu, vrata učionice su se tiho  otvorila, na njima je zasjala intenzivna svjetlost, a zatim je ta svijetlost ušla u učionicu i lagano se povećala poput svjetlosti velike blage vatre.

Usred tog sjaja nalazio se globus koji je sjao još jačom svjetlošću.
Dok su djevojčice i učiteljica gledale, globus se otvorio i otkrio im zgodnog dječaka odjevenog u sjajnu tuniku. Njegov je osmijeh bio očaravajući, dok su mu djevojke uzvratile osmijeh, u savršenom miru i radosti. Zatim se globus lagano zatvorio i nestao kroz vrata.

Djeca su još uvijek ushićeno gledala u smjeru vrata kad ih je oštar krik prenuo i okrenuo u smjeru učiteljice:

– “On je došao!” Vikala je prestravljena učiteljica: “DOŠAO JE…!!!” I otrčala je niz hodnik.

O. Norbert je ispitivao djevojke jednu po jednu. Pod prisegom je posvjedočio da u njihovim izvješćima nije našao ni najmanju proturječnost.

Što se tiče Gertrude, ogromni šok ukazanja pogodio je njen bezbožni um, i ona nije prestala ponavljati:

• “Došao je, došao je!”

(Na temelju izvješća Marije Minovskce u časopisu Magnificat, Braga, Portugal.)

Beskrajna kazahstanska stepa – surova zemlja na koju su Sovjeti slali mnoštvo ljudi. Zemlja mučeništva nedužnih ljudi postala je i mjesto izvanrednog čuda po Gospinu zagovoru.

Neprijateljske stepske pustoši u Kazahstanu tijekom Drugog svjetskog rata bile su mjesto borbe za opstanak velikog broja ljudi i za mnoge, nažalost, gubitak.

Takva dramatična sudbina dogodila se i u Oziornoju – župi koja se sastojala od desetak zemljanih koliba, a osnovali su ih 1936. poljski prognanici. Čudo koje se u njemu dogodilo svjedoči da na zemlji nema mjesta bez Božje zaštite.

„Tamo gdje se grijeh povećavao, milost je još više narasla“ (Rim 5,20)

Velika područja Sibira i kazahstanskih stepa – ograničena ledom veći dio godine, beskrajne pustoši postale su poznate po svojoj lošoj reputaciji. Ljudi koji su tamo bačeni nasiljem komunističkog totalitarizma – izgubili su nadu i volju da se bore za svoj život.

Ove mučeničke, nesretne poljske prognanike iz Oziornoja odlikovala je neobična nada u takvim uvjetima. Izvor te nade bila vjera u Boga i povjerenje u zaštitu Majke Božje. Pa kad se prijetnja glađi približila više nego inače, poljaci lutalice uzeli su krunice i vidjeli samo Boga za pomoć.

U zemlji Kazahstan, koju je komunizam pretvorio u duhovnu pustinju, krunica je za njih bila poseban put do Boga. Na tim prostranim teritorijima jedva da je bilo svećenika.

Vjernici su često dugo čekali svetu misu i ispovijed (svećenici koji su pokušavali doći do vjernika bili su zatvoreni ili ubijeni – jedan od takvih herojskih, zatvorenih svećenika nedavno je proglašen blaženim, vlč. Władysław Bukowiński).

Molitva je tim potlačenim ljudima dala snagu da na neshvatljiv način podnose nadljudsku patnju kojom su bili opterećeni. Jedinstvo s Kristovim križem pružalo je podršku u stvarnosti komunističkog totalitarizma. Riječi Ivana Pavla II. iz enciklike o Božjem milosrđu mogu se povezati s ovom duhovnom stvarnošću:

“Križ je najskrovitija odanost Boga čovjeku, onome što čovjek – posebno u teškim i bolnim trenucima – naziva svojom sudbinom. Križ je poput dodira vječne ljubavi najbolnijih rana ljudskog postojanja na zemlji. […] U svom uskrsnuću Krist je objavio Boga milosrdne ljubavi upravo zato što je prihvatio križ kao put do uskrsnuća ”.

Stvoreno je jezero puno ribe

Ljudi koji su ostali među gluhim stepama, bez osnovnih životnih potrepština: hrane, odjeće, lijekova i alata, morali su na prisilni rad u teškim uvjetima i temperaturama od –50 ° C zimi do + 40 ° C ljeti.

Ožujak 1941. bio je izuzetno težak. Siromaštvo, glad i jaki mraz teško su umrli. Poljski prognanici u Oziornoju počeli su moliti krunicu Gospi za spas. Njihova gorljiva molitva uzdignuta do neba iz eutanazirane sovjetske republike nije ostala bez odgovora.

25. ožujka 1941., na svečanost Navještenja Blažene Djevice Marije, dogodilo se spektakularno čudo. Ledom okovano tlo počelo se brzo i brzo otapati. Kao rezultat, u zemlji se stvorio ponor u kojem je nastalo jezero. U njemu je bilo toliko ribe da ste ih mogli uhvatiti rukama. Tako su prognanici spašeni od gladi. Ljudi su dolazili po ribu iz cijelog područja, vozilo se kamionima, čak i nekoliko stotina kilometara!

Jezero je postojalo više od desetak godina, a presušilo je tek 1955. godine. Kasnije je puno puta bilo napunjeno vodom iz jesenskih otopljenja ili obilnih kiša, ali nikad više u njemu se nije pojavilo toliko ribe.

Godinama kasnije, 1997. godine, na obali jezera postavljen je kip Majke Božje s mrežom punom ribe.
Ivan Pavao II., tijekom svog apostolskog putovanja u Kazahstan 2001. godine, posvetio je kip i vjernici su ga uskoro štovali.

Zemlja žedna vjere i mira

Povjeravanje Majci Božjoj preko krunice bio je jedini izvor prijeko potrebne duhovne okrepe koja je svakodnevno bila dostupna prognanicima. Ti su vjernici, osim krunica, sa sobom u svom lutanju uzimali i Svetu Bibliju, molitvenike i svete slike.

Oni su znak da se borba za dostojanstvo, a kojeg su ih njihovi mučitelji željeli lišiti, odvijala prvenstveno u duhovnom području. Gledajući ona vremena, nadbiskup Astane vlč. Tomasz Peta, napomenuo je:

„Ova je zemlja more mučeničke krvi i suza, jer je to za vjeru vrlo plodna zemlja. Danas na ovoj krvi vjera dobro raste.”

I stvarno je tako. U svibnju 1990. započela je gradnja crkve u Oziornojama. Župa je posvećena Gospi, Kraljici Mira, kojoj je tamo darovan međugorski kip.

Gospa, Kraljica mira, također je proglašena glavnom zaštitnicom Kazahstana i Srednje Azije. Njezina skrb je od posebne važnosti u Kazahstanu – zemlji čija je povijest bolno obilježena sudbinom prognanika, a čije se sadašnje društvo sastoji od oko 130 nacionalnosti i gotovo svih religija svijeta.

U Oziornoju se nalazi i jedan od 12 oltara trajnog klanjanja Isusu u Presvetom sakramentu za mir u svijetu. Riječ je o inicijativi nazvanoj “12 zvijezda u Marijinoj kruni, kraljici mira“, koja uključuje 12 mjesta stalnog klanjanja (uključujući primjerice Jeruzalem i Kibeho).

Nacionalno svetište

Kako godine prolaze zaboravlja se tragična povijest deportacija, kao i čudo jezera punog ribe koja se pojavljuje u stepi. Međutim, duhovno značenje Oziornoja nimalo ne opada. Tamo dolaze hodočasnici različitih denominacija, posebno 25. lipnja – blagdana Kraljice mira. Tu se svake godine organiziraju i susreti mladih.

Ivan Pavao II, dok je bio u Kazahstanu, nazvao je Oziornoje “nacionalnim svetištem”. Kasnije je ovaj naslov službeno objavila Konferencija katoličkih biskupa u Kazahstanu. Rang nacionalnog svetišta je izuzetan, s obzirom na to da katolici čine 1% vjernika u zemlji, a svi kršćani čine 25%. Nadbiskup Tomasz Peta ističe:

“Katolička crkva u Aziji hoda po jezeru. Ovdje je služba hodanje po vodi s Kristom. Morate vjerovati da je Krist s nama. Povjerovati čak i više nego što je to mogao Petar. “

Naročito se svečano proslavio  26. srpnja 1995. godine, kada se dogodio čin posvećenja Gospi mjesnih Crkava u Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu i Srednjoj Aziji.

Ovaj je čin ušao u lanac povijesnih događanja koji se nadovezuju na povijesni čin posvete svijeta Bezgrešnom Srcu Marijinu (1984.) od strane pape Ivana Pavla II., kako je to tražila Gospa u Fatimi.

Nosite Isusovo i Marijino svjetlo

U Fatimi je Gospa izrazila želju za unošenjem vjere u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i dala posebna obećanja za obraćenje Rusije. Ovoj misiji pridružili su se, između ostalih Poljske sestre karmelićanke iz Częstochowe, kada su se 2007. nastanile u Oziornoju u maloj kazahstanskoj kući. Kasnije su podigli samostan u Božanskog milosrđa i Bezgrješnog Srca Marijina – prvi katolički samostan izgrađen od nule u povijesti Kazahstana.

Dolazak sestara čiji su životi ispunjeni kontemplacijom i stalna prisutnost Krista u Presvetom Sakramentu u ovim zemljama rječit je znak Božje milosti na djelu. Evangelizacija svijeta odvija se Božjom snagom i sudjelovanjem ljudi koji čitaju Njegovu volju u molitvi, kako je ukazao Ivan Pavao II:

“Misija je djelovanje u kontemplaciji i kontemplacija u akciji.”

Danas se Kazahstan ponovno rađa u novi život, ponovno se otvara duhovnoj stvarnosti. Nakon komunizma u njegovim je zemljama ostalo samo nekoliko džamija, nekoliko pravoslavnih crkava i jedna katolička crkva, koja se koristila kao vrtić.

Trenutno Kazahstan ima svoje katoličke biskupe, četiri biskupije i mnoge župe. Iako svakodnevni život stanovnicima postavlja brojne izazove, poput života u surovoj klimi i kroćenja prirode, a apostolska misija velik je napor, primjetni su duhovni plodovi ovog rada.

Marija, naša Majka

Oziornoje je područje duhovnog ozračja, jačanja, poseban susret s Bogom. Jasno pokazuje što je djelovanje Božje snage, čemu se najveće zemaljske sile ne mogu suprotstaviti.

Oziornoje – mjesto kazne koje je ateistički režim odredio za prognanike – pretvorilo se u nacionalno svetište, u koje dolaze mnogi hodočasnici različitih vjera. Dogodilo se to zahvaljujući vjeri ljudi, njihovoj pouzdanoj molitvi krunice i Posrednici Božjih milosti – Majke Božje.

„Kroz majčinsku ljubav brine za braću svoga Sina koja su još uvijek na hodočašću i koja su i dalje izložena poteškoćama i opasnostima dok ih ne odvedu u sretnu domovinu“ (Drugi vatikanski koncil, Lumen Gentium , 62).

Gospa se neprestano brine za svaku osobu, čak i danas. Saint Louis Maria Grignion de Montfort daje:

“[…] nitko od ljudi neće primiti nijedan nebeski dar koji ne bi prošao kroz njezine djevičanske ruke, jer je Božja volja da sve imamo kroz Mariju” ( Traktat o istinskoj pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji ).

Baš kao i izgladnjeli prognanici u Kazahstanu, svi koji se obrate Gospi bit će uslišani. Čak i najveći grešnik, kada zaziva Mariju: “Spasi me!” – dobit će pouzdanu pomoć.

Stoga, ako vam se čini da nema smisla boriti se protiv svojih grijeha, jer nemate snage ustati iz njih, ne možete vidjeti izlaz iz situacije – stavite se pod Marijinu zaštitu!
Ne ustručavajte se povjeriti sebe i svoje najmilije Bezgrješnom Srcu Gospe:

“Bezgrješna Majka Isusova i moja Majka – Marija. Po uzoru na svetog Ivana Pavla II., Danas kažem: Sav sam tvoj. Povjeravam Tvom Bezgrješnom Srcu sve svoje i sve što jesam: svoj um, svoju volju, srce i tijelo, svoja osjetila, osjećaje, rane i slabosti, svoje pamćenje, prošlost od začeća, sadašnjost i budućnost s tjelesnom smrću svaki korak, svako djelo, svaku riječ i svaku misao.

Tvom Bezgrješnom Srcu povjeravam i svoju obitelj i sve što imam. Dajem Ti sav svoj rad, molitve i patnje.

Ti, Najbolja Majko, štiti mene i moju rodbinu od Zloga. Isprosi nam milosti koje su nam potrebne za naše preobraženje i ozdravljenje. Vodi nas životnim stazama i upotrijebi nas za izgradnju kraljevstva Tvoga Sina Isusa Krista – jedinog Spasitelja svijeta od kojega proizlaze sva dobra, istina i život. Amen”.

Zajedno sa svetim Ivanom Pavlom II vapimo:

“Neka se beskrajna snaga Milosrdne ljubavi još jednom otkrije u povijesti svijeta! Neka zaustavi zlo i preobrazi savjest! Neka se svjetlo nade svima otkrije u Bezgrješnom Srcu! “.

izvor: milujciesie.pl

Colleen W. iz Amerike imala je TUMOR NA MOZGU koji se tako proširio da se nitko od liječnika kojima se obratila nije usuđivao raditi operaciju. To je značilo samo jedno: da će uskoro umrijeti. Završila je u invalidskim kolicima. Bila je potpuno OVISNA O POMOĆI DRUGIH. Imala je neopisive bolove u cijelom tijelu. Njena najveća utjeha bila je KRUNICA u ruci (od koje se ni kasnije ne odvaja). I pogled na križ… Prikazivala je Isusu svoju bol. Prepoznala je Božju volju u riječima jednog svećenika da ode u MEĐUGORJE. Za let je trebalo dopuštenje i jednog od liječnika, ali nitko joj osim jednog poljskog liječnika nije želio dati to dopuštenje. Kad je došla u Međugorje na svetoj misi je imala iskustvo razgovora s Gospom koja je tražila da se potpuno preda Ocu, SInu i Duhu Svetom. Ona je to i učinila. Nakon tog potpunog predanja Bogu, za vrijeme PRIČESTI osjećala je da je ozdravila. !!! Te večeri sve se promijenilo. Mogla je hodati, jesti, … Bila je zdrava!!! Kasnije je išla na Križevac zahvalna Bogu za Njegovu Prisutnost…. U Americi, na povratku, oko nje su se okupili liječnici. Promatrali su na ekranu čudo – TUMORU više nije bilo NI TRAGA.

Želje iz djetinjstva –

U djetinjstvu je odgajan kršćanski, a osobit primjer davala mu je majka s kojom su oni, djeca, svake nedjelje išla u ckrvu. Ona bi ljubila vrata i svete ikone, a oni su ponavljali sve što majka čini. Kao dječak sanjao je da postane netko, da ima svog konja, i da se pokaže u selu.

U njemu je rasla želja da se makne iz svog sela, da postane možda svećenik ili državni službenik, da postane obrazovan čovjek. Otac ga poslao na školovanje u grad, gdje se s vlasnikom stana dogovorio da mu pomaže oko svinja i drugih poslova. Sam otac mu je govorio da uči -ako ne želi raditi na mlinu, biti prašnjav i umoran. Na njemu je da bira. Odlučio je da će učiti, ali je dobro zapamtio i konobaricu uz koju pamti mladenački grijeh. Ono što mu se u gradu nije sviđalo bili su sumnjičavi pogledi stranaca, bez ljubavi. Težak mu je bio taj život, a najdraže bi mu bilo kad bi se vratio na selo gdje mu je sve bilo poznato.

Molitva za Božju volju i neobično viđenje

Dobrivoje  je volio romane, a i živote svetaca. Odlučio se moliti da otkrije što je volja Božja za njega. Kad bi svi otišli na spavanje on bi ustajao i klečao pred ikonom. Ujutro bi opet na koljenima molio: da li da ide u vojsku ili da čeka bolju priliku da ode od kuće? Jedne noć kad je zaspao čuo je glas koji mu je rekao: “Dobrivoje, izađi i vidi!” Glas je bio skoro zapovjednički. U prvi mah je pomisio da se netko s njim šali pa je ostao u krevetu još na kratko a onda je ustao i pogledao okolo. Odjednom je ugledao nešto, širine pola metra, što mu je izgledalo kao podcinčan lim, što se iz dvorišta uzdiže prema nebu, vertikalno, sve do oblaka. Onda je taj lik od vertikalnog poprimio horizontalan oblik i izgubilo se u daljini. Bio je zbunjen i preplašen. Opet je začuo glas: „Vidiš li Dobrivoje?“ „ Vidim“ – rekao je. A znaš li što znači to što vidiš? „Kako bi mogao znati? Odakle mi to znanje?“ Glas je potom rekao: „Bit ćeš poslan u daljine, prijeći ćeš mnoge države, a vratit ćeš se kad budeš iscjeljen od rana, potpuno zdrav“. Ništa mu nije bilo jasno. Viđenje je nestalo, a on je ostao zbunjen: kako je moguće čuti glas a ne vidjeti tko govori?

Propale zaruke

Na selu je zavolio djevojku kojoj je obećao svoju ljubav i s njom se zaručio uz dogovor da nikom ništa ne govore do punoljetnosti. Kad je Dobrivoje otkrio majci svoje namjere shvatio je da se to nije uklapalo u planove roditelja. Naime, njegovi su roditelji namjeravali njega dati kao posinka stricu koji nije imao djece kako bi dobio nasljedstvo. I tako je žalostan shvatio da mu ne preostaje ništa drugo nego prekinuti vezu s djevojkom koju je volio. I kad se toga prisjeća, u dubokoj starosti, bude mu pri srcu teško.

Odlazak u vojsku – za oslobođenje od Turaka

Nakon ove tužne epizode imao je jaku želju otići iz sela i to u vojsku. Pitao se smije li to napraviti bez roditeljskog blagoslova, no ipak se odlučio. Znao je da se traže mladići za obranu Srbije od Turaka, kod majora Tankosića. Njega opisiva riječima: „zmija nad zmijama. Za njega je neprijatelj bio isto što i prašina. Uvijek ga je gledao samo bez glave! Nas, svoje ljude, volio je i bio dobra prema nama. Ali za neprijatelje je bio gori i od najljuće otrovnice, gori od sotone!“ U toj službi Tankosića naučio je mnoge ratne vještine. Major je bio svjestan da mu za to trebaju mladi ljudi koji će imati hrabrost i slijepu poslušnost, na što su stariji teže bili spremni. Između ostalih vojnika bio je tu i Gavrilo Princip, ali nije bio dovoljno dobar za Tankosića, pa je otpušten. Gavrilo je, prema ovom svjedočanstvu Dobrivoja, da bi se dokazao, prihvatio zadatak da izvrši atentat na cara.

U srpsko-turskom ratu

„Dobro uvježbani neprimjetno smo se približavali turskim logorima, a u točno određeno vrijeme svi smo, nas dvadset i petorica, bacali po pet šest bombi u gomilu nepripremljenih vojnika. Za kratko vrijeme sve je bilo gotovo. Zatim smo vješto i brzo nestajali, sastajali se na određenim mjestima, ponovo se približavali nekom drugom logoru… osam mjeseci smo među Turcima sijali strah i užas; za njih smo bili nevidljivi, kao sablasti, a opasniji od zvijeri. Za nama je išla regularna srpska vojska, koja se potiskujući Turke, kretala prema Kumanovu i Makedoniji. Znao sam skoro o svakom zlu koje su Turci nanijeli mome narodu; to mi je bilo opravdanje, i pred sobom i pred drugima, za nemilosrdnu borbu. Nisam nalazio opravdanje ni za poturčene Srbe, koji su nam, u većini, bili neprijatelji kao i Turci.“

„Slušao sam Tankosićeva uputstva… ali me obuzimao nemir dok sam slušao jauke ljudi poslije bačenih bombi; tada je u meni zamiralo oduševljenje. Kada samo ostajao sam, uglavnom noću, drhturilo mi je srce i u meni se budilo nešto što me prisiljavalo da grčevito razmišljam o sebi i ipravnosti svojih djela.“

„Čim bih se probudi skakao sam s ležaja i padao na koljena, dizao ruke k nebu i drhteći, ispunjen stravom i užasom, molio sam Gospoda Isusa Krista da me spasi.“

U suzama je nalazio olakšanje, sanjao je da treba odustati od borbe, ali mu je razum govorio da mora nastaviti. Čudio se kako to da se u njemu javlja otpor prema borbi kad on nije kukavica. Onda je zaključio da je to stoga što nije dobio blagoslov od roditelja. Jedan susret s majkom ga je još više utvrdio u tom uvjerenju. Ona mu je rekla: „Sine, ti ne braniš sebe i nas, već napadaš na ljudi kao vuk na ovce. Sa tobom  i oko tebe nije sav tvoj narod, vi ste pojedinci. Vjeruj mi: nije dobro to što radiš! Nosite otrov, da ga popijete u slučaju da vas neprijatelj uhvati. To je, sinko, smrtni grijeh, ne smiješ ti sebi oduzeti život, nisi ga sam sebi ni dao!“  Tada mu je postalo jasno otkud u njemu toliki strah i nemir.

Kad se vratio kući plakao je od radosti i sve redom grlio i ljubio. Neprekidno je pjevušio.

Turska vojska je oslabila srpski narod, osim u vjeri i moralu, kaže Dobrivoje. Narod je doživio ropstvo pod Turcima petsto godina kao Božju kaznu za svoje grijehe, za nepoštivanje Božjih zapovijedi. Otada su se čuvali grijeha. Za namjeran prekid trudnoće, na primjer, išlo se u zatvor. Žene bi rađale puno djece. Najstariji sinovi bili su oslobođeni vojne obaveze, oni su pomagali majci oko čuvanja mlađih braće i sestara.  Škole su bile pri manastirima i crkvama. Ljudi su jako držali do kumstva, a do kuma se držalo kao do sveca. Tražilo se onog tko je radišan, uvažen, poštovan od većine. Ljudi su na zvonjavu crkvenih zvona ostavljali sve što rade i molili. Držva nije pljačkala svoj narod. Osamdeset posto stanovništva bili su seljaci. Nije bilo velike razlike između bogatih i siromašnih.

Moja je obitelj bila bogata, priča Dobrivoje. Imali su mlin. Sjeća se majčine dobrote prema onima koji nisu imali dovoljno i očeve grižnje savjesti što nije pomogao jednom čovjeku.

U Prvom svjetskom ratu

I tek što se oporavio od srpslko-turskog rata počeo je Prvi svjetski rat. Uslijedio je „nakon što je Gavrilo Princip, na Vidovdan 1914. Godine, ubio cara Ferdinanda i caricu Sofiju…“.  Dva starija brata su bila mobilizirana no on je bio još maloljetan no smatrao se spremnim za rat,  ovaj put u obrani protiv Švaba, gdje mu je savjest bila čista, a i otac je bio uz njega. Kupio je i njemu konja kojim je otišao u rat, a u čemu je već imao iskustva. No, jednom je jedva izvukao živu glavu. Zaspao je u slami dok su ostali vojnici otišli. Našao se oči u oči sa njemcima i bio siguran da mu je kraj. No opazio je jarugu u koju se otkotrljao dok su padale mine, čas ispred čas iza njega. Uspio se izvući i dostignuti svoju vojsku. Na pitanje što ga nisu probudili kad su pošli odgovor je bio: „Jesi li ti ratnik, a? Zar treba netko da te budi?“

Sjeća se strašnog pokolja u Ohridu, gde su Bugari zaklali četiristotine pedest učenika koje su sakrivali. U Ohridu i danas postoji groblje gdje su sahranjeni.

Sjeća se umiranja od gladi i tihih riječi na usnama s kojima su mnogi umirali: „kruha, kruha, kruha…“

Tek kada smo se oporavili, priča on, oni koji su vjerovali u Boga počeli su moliti i nadati se spasenju. Govorili su nam da nema spasenja bez iskušenja ni uskrsnuća bez smrti. …

Počeo je i sam govoriti vojnicima o pobjedi i povratku kući, a svećenik ga je upitao – je li on baš siguran da će se vratiti!? Da, odgovorio je. A njegova sigurnost bila je i zbog viđenja, koje je jednom imao i nikad ga nije zaboravio.

Sjeća se, kad je jednom prilikom bio u Africi, da je vidio užasne prizore koji su bili posljedica sifilisa. Tada je zapamtio pukovnike riječi: „Ovoga u Srbiji skoro da i nema,… a ako se Boga ne bojite, bojte se sifilisa“. Sjeća se i pukovnikove lijepe žene, a zbog samog gledanja na nju zaboravljali bi na ono loše i vraćala im se želja za životom, a ljubav prema domovini uspoređuje sa ljubavlju prema lijepoj ženi.

Susret sa monasima, tim neobičnim ljudima

Dobrivoje je vjerovao da je uiteno svako dobro u čovjeku početkom rata. A onda je susreo dvojicu monaha sa Svete Gore. Tada se začudio da postoje takvi ljudi, sa dobrotom i toplinom u očima. U njihovoj prisutnost bilo bi mu toplo oko srca i prisjećao se svoje vizije od prije rata. U tom trenutku je vidio cijeli svoj prošli život i osjećao je kako je Bog stvaran. Kad su odlazili monasi su mu ostavili knjige koje je čitao od jutra do mraka, uz svijetlo svijeće.

Ratovanje s bugarima i zadobivene rane

Dok je jednom bio na straži, dobro se sjeća, bilo je oko jedanast navečer čuo je glas koji mu je rekao: „Bježi Dobrivoje, poginut ćeš!“ Poslušao je glas, istrčao van i upravo zavaljujući tomu glasu – spasio je život. Začula se strašna detonacija od koje je pao i zadobio jak udarac u glavu iako je na glavi imao šljem.

Sjeća se borbi prsa u prsa od koje bi osjećao strah prije nego se krene, ali kad nastane borba nestajao bi u njemu svaki strah. Ginuli su mu prijatelji, poznati, susjedi. I smrt je postala nešto na što se navikavao.

Sve je više uviđao besmisao rata. Shvaćao je da su ti ljudi pslani u rat od strane nekog višeg, ali razloge mu je bilo teško shvatiti.

Priča i kako je jednom, jer je bio dobar strijelac, lako mogao ubiti trojicu Bugara koji su veselo čavrljali. Ali ih je pustio da se napiju vode pa onda gađao puškom u kamen iznad njih. Oni su se brzo uvukli u rov, a on je potom osjetio neku blagost i mir. Bio je danima radostan zbog toga što ih je pustio da žive makar je prekršio vojničko pravilo.

Bugari su ubijali sve više srba. Tražio se dobrovaljac za akciju. Kolebali su se. U tom kolebanju bomba je pala u bunker i petero ih usmrtila. Svi su bili u iščekivanju da Dobrivoje pođe u akciju bacanja bombi na neprijatelja jer je imao ratnog iskustva. Prisjetio se rečenice iz viđenja: „Vratit ćeš se kući izliječen od rana!“ i odvažio se na akciju. Šest bombi koje je ponio bacio je u bugarske rovove, čuo jauke i kuknjavu, ali su ga pri povlačenju neki bugari ipak opazili te je zadobio dosta rana. Eksplozija ga je bacila iza kamena, i tako ga bugari nisu mogli ubiti. Tamo je ostao satima bez svijesti sa mnogim ozljedama. Imao je slomljenu nogu, imao je ranu iznad uha, od eksplozije mu je puknuo bubnjić, imao je ranu od mitraljeza u kuku i geler u plućnom krilu. Gađali su ruku, kad nisu mogli ništa drugo, ali su uspjeli samo jednom, iznad lakta.

Uvečer su po njega došli bolničari i odnijeli. Saznao je kasnije da je uspio uništiti minobacač. U bolnici je čitao svoje knjige koje su mu ponijeli, znajući da mu puno znače. U bolnici je primio tužne vijesti da su mu brata objesili bugari, a oca i sestru tako istukli da im nema nade u ozdravljenje. U njemu se rodio takav bjes i želja da osveti brata pa da juriša na bugare. Zaboravio je na evanđeoske riječi i ljubav prema neprijateljima. Htio je odmah na put, ali ga je vojna bolnica proglasila nesposobnim za borbu. Bilo je to u bolnici u Alžiru.

Kad je dobio dopuštenje da ode, ali u lakše akcije, odmah je tražio bombe. No sjeća se tadašnjeg straha od granata koje su padale posvuda i nije se znalo koje je mjesto sigurno. Svaki tren mogao bi postati krvava prašina. Kad više ne bi znao što bi kleknuo bi i molio svetog Nikolu: “Sveti Nikola, slavo moja, spasi me odavde, molim te. Ako preživim upalit ću ti svijeću, od čistog voska, deset kilograma tešku. Molim te i kunem ti se“. Slagao je, kaže. Upalio je kasnije svijeću, ali manju, jer veću nije našao, a nije imao ni para.

Prepričava i zgodu kada mu je život spasio njegov zapovjednik. Bilo je to u borbi prsa o prsa s jednim bugarinom. Taman kad je mislio da će ga bugarin oboriti na pod i dokrajčiti nožem, pištolj je neki opalio u bugarina… Opis te borbe je daleko strašniji, nego što se to ovdje čini.

Povratak kući iz rata

Kad god je imao priliku čitao je svoje knjige. Jednom je čuo glas: „E sad je došlo vrijeme da ideš kući, Dobrivoje!“ I on je taj glas prihvatio kao nešto najnormalnije. Kako je glas rekao tako je i bilo. Uskoro je otpušten iz vojske i vratio se kući.

Posjetio je oca i sestru u bolnici koji su uskoro umrli. Pokopao je i bratove kosti.

O RATU kaže potom: „Ima nečeg prokletog i nezasitnog u nama ljudima, u onima koji su pobjesnili od bogatstva, nerada, vlasti i slave, a koji zavađaju narode i započinju ratove. Da bi odjednom, brzo riješio probleme i zadovoljio želje za slavom i bogatstvom, čovjek ne misli na svoju ili tuđu muku, ni o mogućnosti osobne propasti i pogiblje. A razlog za rat je lako naći pri ovakvom, ondašnjem i današnjem ustrojstvu države…. „

Pitao se zar će mržnje u bugarima ili nijemcima nestati nakon rata? Sumnjao je u to. Mislio je da zbog te mržnje opet mora doći do rata.

Djevojke

Na povratku u selo imao je 24 godine. Vidio je lijepu ženu, koja ga podsjećala na onu pukovnikovu, ali koja je bila jako ohola. A dosta mu je bilo oholosti. Cijelo njegovo biće, kako piše, težilo je čistoći, iskrenosti i toplini nesebične ljubavi. Ježio se pri susretima s nadmenim pogledima i gadio se njihovih računica koje su bezobzirno isticali iznad ljubavi. Zavolio je jednu takvu. No dogodilo se da se razboljela od tuberkuloze. Pozvala ga je na smrtnom času da mu kaže kako je voljela samo njega i da zna kako će biti svećenik ilii monah. Govorio joj je da i on nju voli te da će se njome oženiti. Jedva se suzdržavao od plača. Takvu bol nije osjećao niti zbog gubitka svojih najbližih. Ona ga je molila da moli za nju i za njenu dušu. Tog dana je umrla.

Mala nećakinja i njeno viđenje

Nakon pokojnog brata ostala je njegova malena kćerkica. Majka joj je umrla pri porođaju. Ona je bila jako bistro dijete, ali i jako tužna. Pitala je često gdje je njena mama. Govorili su joj da je na nebu, ali da će jednom doći. I jednog dana dogodilo se nešto neobjašnjivo. Djevojčica je otišla moliti ispod kruške u vrt. Molila je Isusa i Bogorodicu da joj pošalju mamu. A onda je dotrčala govoreći da je vidjela mamu. Točno je opisala kako izgleda (!). Iako su to drugi brzo zaboravili Dobrivoje je to stalno pamtio.

Poziv

Razmišljao je Dobrivoje o svom pozivu. Što da bude? Seljak, vojnik, neki službenik, svećenik ili monah? Jednom je za plast poklonjenog sijena dobio ključeve od crkve pa je mogao tamo odlaziti na molitvu. Molio je tamo danima i noćima da razazna volju Božju. Molio je svetog Ivana Damaščanskog i sv Atanazija Aleksandrijskog. I molio je da ga prime u jedan samostan.

Jedne noći je tako otišao opet na molitvu. Majka ga je slijedila jer se pitala s kim se on to potajno sastaje. A onda je vidjela kako ulazi u crkvu. On se taman spremao na molitvu kad je začuo lupanje na vratima. Mislio je da remeta koji mu je dao ključeve da se moli. No bila je to majka. Majka je tu vidjela razlog svoje tuge. Obratila se Bogoridici riječima: „… kuku meni ostadoh bez još jednog sina. Ja sam se nadala da će mi on oči zaklopiti kad umrem, a ti mi ga uze!“ On se na to samo našalio.

(…) nastavit će se

Izvor: svetoslavlje.org  – Monah Kalist, 1. dio

Nastavak na: Monah Kalist, 2. dio

JEDNO OD ČUDA PO ZAGOVORU GOSPE LURDSKE – U BELGIJI

 PIERRE DE RUDER bio je radnik koji je jednom prigodom slomio nogu. Prijelom je bio takav da je mogao okretati slomljenu nogu naprijed – natrag, a tako i petu i nožne prste. Slomljene kosti ispod koljena bile udaljene jedna od druge, jer je jedan dio slomljene kosti bio izvađen.

Osam godina trpio je strašne muke. Išao je kod raznih doktora, ali nije bilo nade u izlječenje. Rana je krvarila i gnojila se, a zavoji što ih je često morao mijenjati strašno su zaudarali.

Savjetovana mu je amputacija, no je on odbio.

Želio je otići na hodočašće u jedno belgijsko Gospino svetište Gospe Lurdske. Tamo je bila špilja (nalik našem svetištu u Vepricu) gdje su se okupljali hodočasnici.

I dok drugi nisu imali vjere u čudo, Pierre je vjerovao i molio Gospu da mu vrati zdravlje pa da može opet raditi i zarađivati za svoju obitelj, kako ne bi morao živjeti od milostinje.

I njegovim patnjama bio je kraj. Ustao je bez štaka i počeo hodati bez ikakva problema. Ozdravio je. Njegova žena koja je to vidjela, shvaćajući što se upravo dogodilo, pala je u nesvijest. Oko njega su se počeli okupljati hodočasnici. Dvije rane su bile zacijeljene, a dvije razdvojene kosti su se čudesno spojile. Obje noge postale su iste. Postoje dokumentirane slike noge prije i poslije ozdravljenja.

Izvor

U svijetu postoje mjesta na kojima je Bog očitovao čuda preko prirodnih fenomena, ali Okit je jedinstven po tomu što se to čudo s prirodom – u ovom slučaju s klenom koji bi propupao, prolistao i procvjetao, i sve to u nekoliko minuta,   događalo na Božić, na dan kad se slavi Isusovo rođenje. Na ostalim mjestima u svijetu slični čudesni fenomeni su vezani uz nekog sveca, uz Gospinu čudesnu prisutnost,… ali ovdje je to vezano uz otajstvo Božjeg utjelovljenja.

Komunisti su se pobrinuli da se to Božićno čudo zaboravi. Odlučili su klen posijeći. Najprije sami, ali bez rezultata jer se sjekira odbijala od stabla i u strahu pred nečim čudesnim našli su čovjeka koji nije bio iz njihova mjesta kako bi on obavio taj posao. I tako je klen posječen. A svjedočanstva govore kako je dotični umirao s pokretima ruku kao da sječe stablo.

Na mjestu starog klena posađen je novi, ali na novom se čudo nije događalo.

Živimo u vrijeme velike krize u Crkvi, u vrijeme podijela, u vrijeme u kojem vjera sve više slabi. U vrijeme kad je razni bezbožnici žele posjeći, da više ne postoji. Na žalost, onih koji sjeku vjeru ili u tom poslu sudjeluju, ima i među samim pastirima. Mislim na one koji su se odmakli od evanđelja, od učenja Crkve, te prešutno ili riječima odobravaju stvari koje su grešne, pa i teško grešne.

Što učiniti da naša vjera ojača? Što učiniti da se mi i drugi oko nas više okrenu prema našoj moćnoj zagovornici Gospi i Njenom Sinu,  Onom Jedinom Spasu od kojeg možemo očekivati pomoć?

I ovo hodočašće je jedan put, stopama onih koji su nekoć ovuda u hodili u vjeri.

Slijedeći stope pastira don Josipa Mužića, (koji je napisao i knjigu „Božićno čudo u Okitu“), uputili smo iz Vodica ona četiri kilometra pješke, prema Okitu i crkvici Gospe Karmelske.

Putem smo zastali i u župnoj crkvi svetog Križa. Tu smo imali priliku vidjeti neobične jaslice nazvane: „Kardinalovo srce“, rad mještanina Josipa Jole Mateše, vjernika, pjesnika i samoukog kipara, koji ima samo nekoliko razreda škole, ali puno Božjeg dara. Tom prigodom čuli smo i njegove stihove o blaženom kardinalu. ( „…/postao si simbolom u svijetu progonjene Crkve i Krista/, život si dao da živi sveta Crkva katoličkau Hrvata/, … )

A doista, što je s kardinalovim srcem? Gdje je ono nestalo? Što je sa tim blaženim srcem koje je kucalo i izgaralo za Crkvu, ne htijući je podrediti državnim vlastima?

Postoje navodi koji upućuju na to da su jugoslavenske komunističke vlasti naredile da se prigodom obdukcije kardinalovo srce preda agentima policije.  A onda je, čini se, kardionalovo srce bilo spaljeno u malom policijskom krematoriju. Nije im bilo dovoljno što je mrtav nego su mu morali iščupati srce?! To dovoljno govori o mržnji na kardinala i o mržnji na Crkvu. A budući da je nestanak njegova srca bio tako tajanstven,  nagađa se i o mogućnosti da je dopalo u ruke tajnog sotonističkog društva koje je nad srcem vršilo svoj svetogrdni obred, a članovi takvog društva djeluju pod zakletvom šutnje.

Neprijatelj su mogli i srce kardinalu iščupati, ali nisu mogli ugasiti vjeru hrvatskog naroda.

Podsjetimo se riječi Ivana Pavla II o kardinalu: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem Alojzije Stepinac svojem narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orjentirati.“

Tako, imamo i mi zvijezdu na nebu koju nam valja slijediti. Našeg blaženika Alojzija koji se borio hrabro protiv crvene petokrake, makar mu je ona u demonskoj mržnji na kraju i srce iščupala. Ali mi znamo da smrt nije kraj.

I svako hodočašće, pa i ovo, podjeća nas da smo na ovoj zemlji samo stranci i hodočasnici. Mi imamo Domovinu vječnu. Mi vjerujemo u život vječni kojeg nam je Isus obećao. Mi vjerujemo da ćemo uskrsnuti. I Alojzije će uskrsnuti, i njegovo srce, bez obzira na to što je spaljeno.

Putem iz župne crkve, a prije penjanja na brdo Okit, svratili smo u vrt Jole Mateše. Ovdje samo nekoliko fotografija, a više možete pročitati na stranicama Slobodne Dalmacije – o čemu piše Vesela Dujmić

U župnoj crkvi sv. Križa, jaslice u poprsju kardinala Stepinca. Autor: Jole Mateša

…

pored križa kojeg je J.M. napravio od 5 kilometara bodljikave žice

U vrtu samoukog kipara Jole Mateše

Bunja, rad J.M., u kojoj je Betlehemski prizor

u vrtu J.M. je i veliki anđeo koji drži bisernu školjku. Ona se polako otvara uz zvuke Božićne pjesme, a unutra je “biser” – mali Isus

sveta misa, ponoćka, u crkvi na Okitu

Za propovijed – klikni na link

Jednoga dana kad bude čas smrti nitko neće biti s nama. Tada je svatko sam. Nitko s nama ne prolazi taj trenutak. Ni majka ni otac, ni ovaj ni onaj. Svatko je sam. Ali Majka Marija je s nama u tom času… Samo ona je s nama kao naša Majka Nebeska i Zagovornica pred Bogom, … u onaj čas kad dođemo na njegov sud.

Zato je važno već u ovom životu uzeti je kao svoju majku.

Čujemo često za protestantske susrete, ovih ili onih karizmatika… Slave Isusa. To je u redu. Slave Duha Svetoga. To je u redu. Ali gdje je tu Marija, ljubljena kći Očeva, zaručnica Duha Svetoga? Nema je. Zato, ne idem tamo gdje nema Majke. I budite na oprezu kad idete na neke susrete na kojima vidite da zapravo nema vjere da je Gospa uistinu naša Nebeska Majka …

…

…

Vlč. Piotr Glas je svećenik koji svjedoči kako mu je hodočašće u Međugorje promjenilo život. Tamo je molio za svoje ozdravljenje i nije mogao ići na Križevac. Išao je samo u podnožje Podbrda. Tamo se molio kod plavog križa i mislio je da je prošlo 10-15 minuta kako se zadubio u molitvu pa se stao ispričavati onima koji su mu bili u pratnji i čekali ga da završi molitvu. Oni su mu rekli: “Ti mora da se šališ? Nije prošlo 10-15 minuta… Prošlo je tri sata otkako moliš!”

To je bilo njegovo nezaboravno iskustvo molitve zbog kojeg je počeo ozbiljnije doživljavati Gospu, kao Majku. Želio se tamo opet vratiti.

Bilo je određeno da ide u Ameriku. Otamo je želio organizirati hodočašće u Međugorje. Ljudi nisu za to mjesto ni čuli, misleći da je to u Poljskoj.  Tamo je na župi upoznao dječaka od 13ak godina koji je bio teško bolestan. Želio je hodočašće namjeniti osobito za njegovo zdravlje. A rekao je dječaku da i on moli dok oni budu na hodočašću. Kako priča, za vrijeme ukazanja na Podbrdu, uzeo je dječakovu sličicu u ruku i držao u ruci moleći Gospu da ona sad učini nešto za njega, jer je on kao svećenik učinio što je mogao. Ako ne učini ništa za njega neka učini nešto za njegovu obitelj jer su stvari išle loše… (njegova majka je morala ostaviti dobro plaćen posao jer je morala uz njega biti 24 sata dnevno… )

Na povratku je saznao da je i dječak molio i da je u to vrijeme osjećao da mu se stanje popravilo, da je ozdravio.

Dječak je ozdravio, odrastao. A kasnije je odlučio postati – svećenik. …

( O svjedočanstvu ozdravljenja na linku – youtube. )

Dr. Nasir Sadiki musliman je kojem su liječnici prognozirali da će najvjerojatnije do sutradan umrijeti. Ako preživi, govorili su, najvjerojatnije neće vidjeti na jedno oko, čuti na jedno uho i bit će mu oštećen mozak. Mislili su da Nasir spava no on je čuo tu zlokobnu prognozu i onda u strahu od smrti – zavapio Bogu: “Bože, ako te ima, ozdravi me!”

Muslimani inače ne mole Boga za zdravlje. Njihov Bog ne ozdravlja. I nije mu kaže došao ni Allah ni Muhamed. Došao mu je ISUS. Znao je da to bio On. Lice mu se sjajilo. Predstavio se kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova. …

Ujutro, oni isti došli oni isti doktori koji su dali jako loše prognoze. Stali su u čudu. Nisu mogli vjerovati da se događa ozdravljenje, da se bolest povlači. Sutradan je otpušten iz bolnice.https://www.youtube.com/watch?time_continue=6&v=VZXya9fUwn4

Izvor: croative.net

(fotografija s interneta: http://www.floracatalana.net/acer-campestre-l-)

Mještani Vodica stablo o kojem je riječ zovu klen[1] a stručni mu je naziv Acer monspessulanum.[2] To  je vrsta javora raširena u Dalmaciji gdje je i autohtona vrsta. Njegov korijen je „prilagodljiv vrlo plitkim zemljištima; dobro prodire u pukotine stijena“.[3] Klen  cvate u travnju i svibnju, a može doživjeti i preko tristo godina.  Uz crkvicu Gospe o Karmela, udaljeno kojih dvadesetak metara, raslo je veliko  klenovo stablo. „Gore na samom vrhu raslo je više desetaka stabala klena, ali ovaj pred crkvicom se isticao nad ostalima.“[4] Po mišljenju mještana, Vodičanina Josipa Šprljana, klen je bio na vrhu brda i onda kada je crkvica građena, tj. u drugoj polovici 17. stoljeća,[5] što bi mogla potvrđivati i karta iz druge polovice 17. stoljeća na kojoj je na vrhu Okita izgleda nacrtano stablo. Talijani također spominju navedeni klen kao „stoljetno stablo“,[6] stoga ne stoji mišljenje fra Ćire Markoča da je klen posađen oko 1870. godine.[7]

„Na vrhu glavice, tik do same plokatice pred crkvom, u samom kršu, izrastao je stari klen. Svoje je stare debele grane raspružio sve unaokolo, te se sve u proljeću načičkaju cvijetom i listom, tako da ga je lako i iz udaljenosti prepoznati. I prema kapeli pružila se tako jedna debela grana, koja završava sa dva deblja ogranka, od kojih jedan, s burnije strane, gleda upravo u sliku B. D. Marije, koja je u srebrenom okviru na oltaru kapelice, tako da se slika tog ogranka, kad su vrata kapele otvorena, može kroz staklo okvira u samoj slici vidjeti.“

Klen je narastao do visine od četiri metra i račvao se u tri velike i snažne grane.[9] Na Badnjak bi se svake treće godine dogodila neobjašnjiva pojava. Od tri velike grane procvjetala bi jedna grana, i to samo ona koja je rasla prema crkvici. Pojava se događala redovito, bez obzira na vremenske uvjete.

Jedan od prvih opisa te pojave ostavio je dr. sc. fra Ante Crnica: „Po prilici od g. 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 s noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, t.j. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istoga stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se je događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga ili oštra. Ako se koje godine nije dogodilo, bio je znak da će se dogoditi kakva nesreća. U proljeće pak i ta grana kao i sve druge grane i stabla opet bi procvjetala i prolistala, kao da se u prosincu nije ništa dogodilo. Kad bi se dogodio taj pojav, cvijeće i lišće, ako se ne bi pobralo, ostalo bi jedan ili dva dana na stablu i onda bi uvenulo. Ali se redovito odmah pobralo i pokazivalo, odnosno slalo rodbini, znancima i prijateljima.“[10] Fra Ivon Ćuk, također na temelju iskaza svjedoka, prenosi: „Da, svake treće godine. Grana je na oči počela cvjetati u 12 sati u noći. I to samo jedna, ona prema crkvici okrenuta. I nije bilo tako kao da su pupovi prije toga bili nabrekli. Ništa se ta grana do toga trena nije razlikovala od ostalih grana. Suha, kao i ostale u zimsko božićno doba! A u navedeni sat sve je na njoj počelo oživljavati. Pupovi su naglo nabrekli, raspukli se, ocvjetali, ozelenili.“[11] To bi se zbilo odjednom po redoslijedu, kako su prenijeli svjedoci: „Pup, cvit, list.“[12] Grana okićena „bogatim bijelim cvjetovima“[13] isticala bi se nadaleko u okruženju drugih golih grana i stabala. Uglavnom na Svetog Stjepana, dan poslije Božića, i lišće i cvijeće bi se osušilo i otpalo.[14] Jedan Vodičanin još navodi: „U blizini grane koja je procvala osjećala se ugodna toplina.“[15]

Točno vrijeme događanja nesporno je ponoć, dok se neki spore kada je riječ o samu trajanju pojave, tj. je li se pojava zbivala u svega nekoliko minuta ili pak duže. Prema Ivanu Kataliniću „ogranak oko 11 sati u večer propupa i oko ponoći procvjeta i prolista“.[16]  Slično drži i Ante Crnica koji  navodi da bi u jedanaest sati bio početak, a vrhunac u ponoć. Ivon Ćuk i drugi kažu da se to događalo baš u ponoć. Fra Ivon Ćuk donosi i zgodu koja potvrđuje njegovu tvrdnju: „Znatiželjnici su čekali. Samo je jedan kod sebe imao sat. Čekali su i čekali. Vrijeme je prošlo, ništa se nije dogodilo. Vratili su se u selo, pomalo razočarani. Kad su stigli, ustanovili su da je tek jedanaest sati. Kad su se vratili na Okit, čekao ih je rascvjetali klen.“[17] I drugi, poput Mile Bastića, prenose da se pupanje i cvjetanje događalo u ponoć za samo nekoliko minuta.[18] Josip je Šprljan je sa dvadesetak prijatelja bio na Okitu, na Badnjak 1927. godine. Bili su nedaleko od stabla sat prije ponoći, tj. oko 23 sata. O tome kaže: „Nas dvojica, trojica popesmo se na klen te baterijskim svjetiljkama pretražismo sve tri grane ne bi li primijetili da se koji pup pomakao, probudio od svog zimskog sna. Obeshrabreni siđosmo bez svake nade da bi te noći mogao cvasti. Pup klena je sićušan, sitniji nego na bilo kojoj vrsti stabala.“[19]

Ovaj neprotumačivi znak, upravo fenomen, koji se događao u Vodicama pokraj Šibenika trajao je sedamdeset godina od 1880. do 1950. godine.

[1] U našim mješovitim šumama uspijeva nekoliko vrsta javora koji imaju vrlo vrijedno i cijenjeno drvo“  („javori“, Hrvatska enciklopedija, na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=28847, (14. svibnja 2018.).
[2] Ovaj naziv raširen je u Dalmaciji a inačice su mu klenj i klien (Ivan Šugar, Hrvatski biljni imenoslov. Nomenclator botanicus Croaticus, Matica Hrvatska, Zagreb, 2008., 292-293)
[3] Čedomil Šilić, Atlas dendroflore (drveće i grmlje) Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska Čitluk – Franjevačka kuća Masna Luka, Čitluk- Masna Luka, 2005., 310.
[4] Josip Šprljan, „Redoslijed pisanja o klenu“, 2 B.
[5] Josip Šprljan, „Tajanstveno stablo klen“, rukopis iz osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, privatna arhiva, 1.
[6] „Izvještaj Karabinjerske ispostave“, 583.
[7] (Ćiro) (Markoč), „Čudna pojava u Božićnoj noći“, Gore srca, 1951./VI./5., 3.
[8] I. Katalinić, nav. dj., 181.
[9] „Svetište na Okitu“, 5; Y.  Ivonides, nav. dj., 165.
[10] A. Crnica, nav. dj., 186.
[11] Y.  Ivonides, nav. dj., 165.
[12] Po kazivanju V. Juričeva Polica.
[13]Josip Šprljan, „Stablo koje pamti“, rukopis iz devedesetih godina 20. stoljeća, privatna arhiva, I A.
[14] K. Stošić, nav. dj., 135.
[15] Stjepan Šprljan, „Pismo J. Mužiću“, Frankfurt, 18. ožujka 2018.
[16] I. Katalinić, nav. dj., 181.
[17] Y.  Ivonides, nav. dj., 165.
[18] M. Bastić, „Brdo vjere – stablo Betlehem – crkva mučenica“, 9.
[19] J. Šprljan, „Tajanstveno stablo klen“, 1.

Izvor teksta: Knjiga “Božićno čudo na Okitu“, Josip Mužić,

…

Okončanje klena

Klen je preživio talijansko rušenje crkve i nastavio cvasti na Badnjak. „To je bio jasni dokaz da Bog na tom mjestu izvodi nešto što izmiče svim prognozama i istraživanjima. Upravo zato je nekima smetao.“[1] Tijekom Drugoga svjetskog rata „sveta Gospina slika prenesena je u župsku crkvu, a kapela je porušena. Međutim pojav se ponovio i god. 1943. i 1946. kao i nakon rata 1949. ljeti g. 1950. Neki nevaljalci zabili su u stablo nekoliko velikih čavala, da bi se osušilo. Ali se nije osušilo, nego je iznimno i te godine na isti način i u isto vrijeme ista grana opet procvjetala i prolistala. To je bilo zadnji put, jer se je našao jedan nevaljanac, koji je slijedeće godine pred blagdan Gospe od Karmela stablo posjekao i oljuštio koru sa stabla, da se taj pojav ne može više ponavljati.“[2] Štoviše, Ivo Grgurev, prenosi da su mu iščupali čak i korijenje.[3] Takozvani „nevaljanci“ zapravo su ondašnji komunisti, oni su i odlučili da se uništi stablo koje je naviještalo vjeru.[4] Nitko od mještana nije htio biti izvršitelj toga zadatka jer „nije htio prekinuti nešto što je za njih bila svetinja“[5] i „nijedan bezbožnik iz Vodica i okolice nije se usudio ni pomisliti na to.“[6] Nemali razlog tomu bio je i strah jer su jednom, okupivši se u većem broju skupa sa ženama, pokušali sasjeći klen ali kada je Fabio Šprljan zamahnuo sjekirom na stablo, sjekira mu se neobjašnjivo odbila od drveta te su se svi prepali i pobjegli.[7] Zato je izbor za likvidaciju klena pao na jednoga došljaka. Riječ je bila o  partijcu „lugaru Josi F/uštinu/ zvanom Parun iz Kaline (Primošten) rodom iz Krčulja koji je tada radio na terenu Vodica kao šumar.“[8] On je sjekirom posjekao klen 1951. godine, a čini se da mu je drvo pokazao Vodičanin Fabio Šprljan.[9] Također Kika Fuštin potvrdila je, 10. svibnja 1994., Josipu Šprljanu da je klen posjekao Josip Fuštin.[10] Počinitelj je u tom nedjelu imao i službenu policijsku zaštitu. Evo opisa jednoga očevidca: „Otac me je posla u Okit pasti konja. Naša zemlja je bila odmah ispod puta Okita, kod kapele svete Uršule. Oko podne sam vidija da se uz skaline penju tri čovjeka. Jedan je od njih imao milicionersku kapu. Ostala dvojica su nosila šegun i sikiru. Čudija sam se šta će oni gori. Zatim se čulo da pilaju neko drvo. Tek sam posli nekoliko dana dozna da su ispilali sveto drvo klen. To se dogodilo kad je u Vodicama, ne znam kako se ta služba zvala možda predsjednik mjesnog odbora, bio Šime Baturica. Sve su nas zavili u tugu. Narod nije to moga prižalit.“[11]

Don Stipe Perkov dopunjava sliku sa slijedećim podacima: „U isto vrijeme slični ‘junaci’ ruše zavjetne kapelice na primoštenskom području i paraju svete slike. U njihovom društvu ‘pohvalio’ se nesretni Joso F. – Parun kako je i on svojom sjekirom doprinio da se stane na kraj popovima i fratrima koji varaju ljude, ‘pa i to da usrid zime cvita klen na Okitu, ali dok je Jose neće ni zelenit a kamoli procvitati.’ Nažalost, Parun i njemu slični ubrzo su požalili što su učinili. Po prirodi ili Bogu zatekla ih je teška kazna: stiglo ih je ono isto što su radili nedužnim kapelicama, svetim slikama i klenu. Joso F. – Parun ubrzo iza počinjenog zločina teško je obolio. Sav se osušio od bolesti, nije mogao raditi, ni jesti, a veliki mu je problem bilo stajati na nogama ili sjediti pa je najčešće – čučao. Ja ga pamtim kako je satima čučao pred svojom kućom u Kalini. Mještani su govorili: ‘Gledaj kako ga je Bog sasjekao!’ Da bude još gore nesreća je zadesila i njegova sina … Sam Joso kad je umirao, pričaju očevidci, stalno je mlatio rukom po postelji kao da sječe, valjda kajući se javno za svoj grijeh.“[12] Teško je u svemu tome vidjeti samo sklop slučajnosti: „Snašla ga je kazna što je htio iskorijeniti Božićno cvijeće Majke Božje s Okita.“[13] Što se tiče mogućega pomagača Fabija Šprljana, on „je poginuo nešto kasnije tražeći vodu za selo, što se i zna, propao je u neku jamu, procip ili pukotinu pa su ljudi to vjerovatno povezali kao Božju kaznu.“[14] Župnik je zapisao da je dotični poginuo zbog „naprasite smrti, nesrećom“ 1961. godine i da se o njemu govorilo da je 1951. na Veliki petak skinuo klatna sa zvona kako ne bi mogla zvoniti na Uskrs. [15] Josip Šprljan je, nakon pada komunizma, razgovarao s Fabijem Šprljanom o klenu prikupljajući tako informacije iz prve ruke.[16] U svakom slučaju, mržnja na kršćansku vjeru bila je jedini motiv za probadanje i kasniju sječu klena. Ta je mržnja bila toliko velika da  se prenijela i na obično stablo jer je svojim neobjašnjivim ponašanjem ugrožavalo službeno bezboštvo. Tako je okitski klen prvo bio prokazan od domaćeg Jude, proboden čavlima i onda doživio nasilni kraj poput Onog kojega je svojim cvjetanjem na Božić naviještao.

[1] „Svetište na Okitu“, 5.
[2] A. Crnica, nav. dj., 186. Zabadanje čavala u klen navodi i fra Ćiro Markoč (nav. dj., 3).
[3] I. Grgurev, nav. dj., 167.
[4] T. Đurić, nav. dj., 52.; S. P(erkov), nav. dj., 6.
[5] T. Đurić, nav. dj., 52.; S. P(erkov), nav. dj., 6.
[6] Stjepan Šprljan, „Pismo J. Mužiću“, Frankfurt, 18. ožujka 2018.
[7] Po kazivanju Josipa (Jole) Mateše, 28. ožujka 2018.
[8] S. P(erkov), nav. dj., 6.
[9] Stjepan Šprljan, „Pismo J. Mužiću“, Frankfurt, 18. ožujka 2018. Istome se pripisivala i sječa klena (Ljetopis župe sv. Križa, 321).
[10] Josip Šprljan, „Napomene za klen“, bilješke iz devedesetih godina 20. stoljeća, privatna arhiva, 14. svibnja 1994.
[11] Izjava Markijol Juričev Špirić Gracija pokojnoga Gracije, rođena 1940. u Vodicama, dana Josipu (Joli) Mateši početkom travnja 2018.
[12] S. P(erkov), nav. dj., 6. Sinu mu je pila otkinula ruku (J. Šprljan, „Napomene za klen“, 2). Druga inačica, koja ne navodi ime počinitelja kaže da je pri sječi klena ozlijedio nogu koju su mu zbog toga uskoro morali amputirati pa je počinitelj nakon toga ubrzo umro (T. Đurić, nav. dj., 52). Ova se dva opisa ne isključuju, ali je pouzdaniji prvi jer je svjedočanstvo iz prve ruke, dobiveno od dvaju izvora, donosi precizne podatke o počinitelju i tijeku događaja.
[13] T. Đurić, nav. dj., 52.
[14] Stjepan Šprljan, „Pismo J. Mužiću“, Frankfurt, 18. ožujka 2018.
[15] Ljetopis župe sv. Križa, 321.
[16] J. Šprljan, „Napomene za klen“, 14. svibnja 1994.

Put prema crkvici na Okitu, uz molitvu krunice, (Vodice)

U ovoj crkvi se zapravo slavi Gospa Karmelska. Kad su naši ljudi, iseljenici čuli za to čudo (klena koji cvjeta na Badnjak) htjeli su imati neku grančicu tog klena i onda se to slalo. A danas je to čudo palo u zaborav. O čemu se tu radi? Ljudi su u Okitu dolazili na Badnjak u crkvu. Tada nije bilo Polnoćki. I onda je bila Božićna misa u 4 sata ujutro. Narod se molitvom pripremao na tu misu. Ljudi su znali dolaziti već oko 8, 9 sati i onda bi ostajali do jutarnje mise. I tako su primjetili – čudo: Klen koji je bio pred crkvom bi u ponoć prolistao, propupao i procvjetao. I to se događalo svake tri godine. (Klen inače cvjeta svako treće godine). To je trajalo do sv. Stjepana. Ljudi su uzimali nekoliko listića i čuvali bi ih. Tako se prisjeća i šibenski biskup Ivas da mu je majka poslala grančicu tog klena i on je to čuvao sve do svoga ređenja. Kasnije mu se negdje zagubila. Uglavnom, ljudi su njegovali to čudo. Čudesno je to što klen cvjeta u četvrtom ili petom mjesecu, a ne tada, zimi. Za Božić (!).

Zasluga je jednog laika da je jednu grančicu dao profesoru botanike. On je trebao dati neko znanstveno objašnjenje. Rekao je: „TO JE ZNANOSTI NEOBJAŠNJIVO, ALI JA NE VJERUJEM U ČUDA!“ I to je jedan korektan stav čovjeka koji je bio ateist. To priznanje o čudu došlo je, dakle, od nevjernika.
Unatoč tome to je ostao jedan nezapažen fenomen.
Došlo je jedno društvo koje je htjelo utvrditi radi li se o čudu. Kad su već mislili da nema ništa od čuda netko je uzviknuo: “Evo, procvjetalo je!” Tada je kažu župnik održao najkraću propovijed ikad: „Evo Bog i Njegova majka su nam poslali znak svoje prisutnosti!“
1942. godine talijanski vojnici su čuli za čudo i tražili od lovaca da ih odvedu gore. Gore su se pridružili ljudima… Ponijeli su grančicu u Italiju. Komunisti su na talijane gledali kao na neprijatelje. :…. Župnik je sklonio Gospinu sliku i oni su s ratnog broda porušili crkvu…  …  Gradnja crkve je bila brza: U 72 je sve sagrađeno! Ljudi su nosili materijal na ledjima, na glavama… Svi su radili. Žene i djeca. Bili su vezani za to svetište.

Crkva je ponovo porušena od strane Srba 1992. Palo je 130 granata u jedno jutro pa su poslali i avione koji će je porušiti.

Tako je crkva porušena dva puta. .
Crkva je ponovno građena. 2000-e godine je to započelo. (vidi/poslušaj video). Ovu novu, sadašnju crkvu projektirao je Bašić, to ga se dojmilo. Upotrijebio je prvoklasan kamen, vidio je da tu ima potencijal entuzijazma i na to se oslonio. To je sad jedna crkvica koja nije toliko prisna ni sakralna kao što je bila crkva prije, ali možda to još dotjeraju. To je sve od kamena. Odatle se ima lijep pogled na okolicu.
Danas se na taj fenomen gleda kao na neku BAJKU O KLENU, na „legendu“. Gubi se spomen na čudo. A ima još svjedoka, od onog vremena, koji čuvaju grančicu klena. Onih koji su bili svjedoci čuda. Zadnje čudo dogodilo se 1049. godine. Tada su komunisti odlučili sasijeći klen. Htjeli su poslat nekoga stanovnika da odsječe stablo, no sjekira se odbila od stabla pa su onda angažirali jednog čovjeka koji živi 40 m dalje. Spominje se da je taj čovjek kad je umirao imao pokrete ruku kao da siječe (klen). Kad je klen posječen posađen je novi, no primjetilo se da se ne razvija. Vidjelo se u čemu je problem kad se otkopao. Na tri mjesta su žile bile prstenovane. To je napravljeno tako da se klen sasuši.

… U Vodicama postoji i jama Golubinka, gdje je skončalo 400 ljudi, a bez ikakva sudjenja…

Sličnosti ovog čuda u Okitu s nekim drugim čudima u svijetu

ČUDO U FIRENZI – Kad je bio pokop jednog biskupa svetog života i kad je, prigodom pogreba, jednim putem trebao proći lijes – lijes se dotakao stabla brijesta i BRIJEST je procvjetao (!). Taj brijest je sasiječen. Ostalo je samo deblo. Od tog drveta je napravljen korpus koji se i danas štuje. Tako je taj sveti biskup čudom potvrdio da je svet čovjek.
ČUDO U GUALDO TADINU – Jedan je redovnik odlučio biti pustinjak. Pustinjak je umro. A kako su to ljudi doznali? Zvona su počela zvoniti i tako su otkrili. STABLA uz put su procvjetala.
ČUDO SV. RITE – U životu svete Rite čitamo da je zamolila rodicu da joj donese ružu i dvije smokve iz očeva povrtnjaka. Kad je ova prolazila pokraj kuće svete Rite u povrtnjaku je bila ruža i dva ploda smokve. …
ČUDO U MJESTU BRA (Italija) – Jedna trudnica koja je prolazila pokraj kapelice našla se tu kad su tuda prolazili neki vojnici, plaćenici, koji su je htjeli silovati. Ona je zavapila Gospi u pomoć . Tu je uz Gospinu pomoć porodila dijete. Gospa joj je pomogla da prereže vrpcu. Vratila se kući. Tamo je onda otišla rodbina nadajuć se da će vidjet Gospu. I na tom mjestu divlja je ŠLJIVA procvjetala. 1340. Kad je kardinal Sh. ucjepio grančicu sa te šljive koja cvjeta zimi na drugu, vidjelo se da cvate u isto vrijeme kad i ona u mjestu Bra.
ČUDO U MEKSIKU – GOSPA GUDALUPSKA – U mjestu Guadalupe, na brdu Tepejac Gospa se ukazala Juan Diegu. U to vrijeme Španjolci su osvajali Meksiko ali unatoč naporima da pridobiju ljude na kršćanstvo nije baš bilo uspjeha. S ovim događajem stvari se mijenjaju. Gospa je Juan Diega poslala biskupu da na tom mjestu sagradi crkvu. Biskup mu nije vjerovao nego je tražio znak. Gospa je poslala znak. Bilo je to posebno cvijeće, RUŽE, koje nisu cvjetale u Meksiku. Gospa je te ruže složila u njegov plašt. No ispod ruža je ostavila i svoju sliku. Biskupove sluge nisu htjele primiti Juan Diega. Ali kako im je tu bilo nešto neobično pustili su ga iz radoznalosti. Na slici su bile neobjašnjive boje i to je nešto što traje do danas. Gospine zjenice na slicu su čudesne jer je u njima prizor koji se ogađao kod biskupa. Vidi se pet osoba. Znanost potvrđuje da ljudska ruka takvo nešto ne može napraviti. U vrijeme kad se ovo događalo oko 5-6 milijuna ljudi je otpalo na protestantizam, a onda u 10 godina preko 8 milijuna domorodaca je primilo katoličku vjeru. Gospina slika je cijela jedna kateheza. Slika pokazuje da je Gospa trudna. Ima pojas kakav nose trudne žene u Meksiku, ima kraljevsko dostojanstvo, gazi polumjesec… nadvladava poganska božanstva. Pravo značenje imena Guadalupe je: „ona koja zmiji gazi glavu.“
I tu je primjer Božjeg znaka u prirodi.
ČUDO SA MASLINAMA – (Italija) – Dvije pastirice su našle grančice MASLINE. Gospa je rekla da se tu sagradi crkva. Župnik je djevojčicu koja mu je to rekla poznavao kao gluhonijemu te je zaključioo odmah da je imala ukazanje . On nije imao viđenje. Od tada se u ime Gospe slavi misa i procesija. Na kraju procesije tri masline procvjetaju, daju plod i oni onda mogu taj plod ponijeti sa sobom. Tako obilježavaju taj Gospin dan.
ČUDO SA TRNJEM ISUSOVE KRUNE – Isusova kruna je bila štovana najprije u Jeruzalemu pa u Carigradu. Kad su križari osvojili carstvo kruna je darovana francuskom kralju te se prenijela u Pariz. Kruna nije bila onakva kakvu je mi prikazujemo već kao kaciga. Sad je bez bodlji jer su bolje darivane crkvama. „Trn iz Isusove krune“ – štuje se u raznim mjestima. Računa se da ih ima preko 900. Neki nisu originali. Neki su se samo dotakli relikvije pa su relikvije druge klase. U Italiji ima preko 200 takvih mjesta. U crkvi sv. Andrije, na jugu Italije, točno na Blagovijest kad se poklopi da je Blagovijest na isti dan kad i Veliki petak (a to se dogodi dva puta u jednom stoljeću) na taj dan bi se dogodilo čudo. Na trnovima se naprave mali pupoljci i mijenja im se boja. To je bilo nešto impresivno.
***
To su događaji koji su nekako najbliže događanjima u Okitu. A to što se događalo svako tri godine – možemo tražiti simboliku u tri stvari: Proslava Isusova rođenja, proslava Duha Svetoga i proslava Marije.
A kako to da je izabrano baš to mjesto? Tumačenje bi se moglo naći u tomu što se tu Božić dočekivao na jedan kršćanski način. To je onda moglo biti jedno priznanje vjeri. Danas se Božić dočekuje u drugčijem konzumističkom duhu. A s druge strane, ono što se događalo u betlehemu je bilo u skromnosti. To je Božji način djelovanja.

(Izvor: Informacije koje je u autobusu na hodočašću u Okit ispripovijedao don Jozo, a koji o istom piše knjigu)
Za više informacija o mjestu Okit, gradnji crkve, Gospi Okitskoj, pogledaj video sa hodočašća Gospi Okitskoj

fotografije sa hodočašća Gospi Okitskoj, 29.4.2018:

S molitvom krunice na putu Gospi Karmelskoj

Ulaz u crkvu Gospe od Karmela

Čudesnog klena, koji je cvjetao na Badnjak, više nema. Posjekli su ga komunisti. Iz onog vremena tu je ostao jedan drugi stari klen, koji evo normalno cvjeta u ovo proljetno vrijeme.

Na mjestu nekadašnjeg čudesnog klena posađen je novi, no na njemu nema onog čuda od prije.

Josip Mateša Jole, priča o cvjetanju klena…

Josip Mateša, koji je osim kipar, također i pjesnik, na kraju svete mise nam je pročitao nekoliko svojih stihova, te don Jozi poklonio križ…

“Karmelski dvori”, vlasništvo jedne Janjevačke obitelji sa osmero djece

Vrt Josipa Mateše, gledan izvana, sa ulice, a iz kojeg na ulicu gleda lik Isusa iz žive masline…

Maslina od koje je J.Mateša napravio lik Isusa u Maslinskom vrtu. U vezi s ovim kipom održao nam je cijelu katehezu – o volji Božjoj.

Posred vrta je i kip sv. Majke Tereze

Zanimljiv i vrijedan rad svakako je i “Višeslavova krstionica”, ukopana u zemlju. Zasigurno je to jedna prelijepa “fontana” kakve baš nemamo prilike vidjeti drugdje.

U vrtu je i – “bunja” – kućica od kamenja, kakve su se gradile u poljima kao zaštita od nevremena.

Ispod nadstrešnice su masline od kojih su nastali radovi protkani dubokom religioznošću, o kojima smo imali priliku nešto i čuti.

Jedan od radova – Gospa drži mrtvo Isusovo tijelo – ili kako je taj rad nazvao J.M. : “More boli”

Rad inspiriran knjigom Otkrivenja, o “dvije masline”, “dva svijećnjaka”, “dva svjedoka”….” Srce Isusovo i Srce Marijino”

…

Na povratku u Split – PRIMOŠTEN – Gospa Loretska