PRVI DIO

Djevojčica Melani (15 god) priča kako je išla po običaju čuvati krave svoga gazde. Krave je uvijek čuvala sama te je imala običaj “pričati s cvjetićima dobrog Boga”. Jako se iznenadila kad se pojavio dječak Maximin (11 god) koji je također bio pastir.  Melani bi radije bi bila sama, no dječak je ustrajao da skupa čuvaju krave govoreći da je on također iz Corpsa i da ga je njegov gospodar poslao.

Melani se udaljila i po svom običaju razgovarala sa cvjetićima dobroga Boga. Dječak je obećao da joj neće smetati. Ona je nastavila svoju priču sa cvjetićima ne pokazujući interes za igru sa dječakom kojem je bilo dosadno. Kad se dječak počeo smijati mislila je da joj se ruga. Govorio je da cvijeće nema uši i da je ne može čuti te da bi se trebali igrati skupa. Melani je odbila igru jer se nije običavala igrati s djecom, no dopustila mu je da promatra kako priča sa cvjetićima.

Maximin je govorio kako će brzo isteći vrijeme od deset dana pa će se od gazde vratiti k svom ocu. Kad je zazvonilo podne i Anđeo Gospodnji Melani ga je potakla na molitvu i ponudila svojim ručkom. Poslije su jeli sitno voće koje je raslo u blizini, a navečer su se zajedno spustili s planine. Dogovorili su se da će sutra čuvati krave zajedno.

Sutradan, 19. rujna 1846., zajedno su se uspinjali na brdo. Melani je primjetila da je Maximin dobar dječak i da je mogla s njim pričati. Želio je slušati što je govorila cvijeću dragog Boga. Kad je Melani predložila da naprave “raj” išli su nabrati hrpu raznobojnog cvijeća. Kad su nabrali cvijeće Melani je predložila da to odnesu u blizinu potoka, gdje je bilo kamenja pa su tamo gonili i krave. Potom su od kamenja gradili kuću, čiji gornji kat je bio “raj”. Kad su dovršili svoj posao promatrali su kamenje urešeno cvijećem i savladao ih je san. Udaljili su se otud dva koraka i zaspali na travi.

DRUGI DIO

“Kad sam se probudila nisam vidjela krave pa sam pozvala Maximina i popela se na brdašce. Odatle sam mogla vidjeti krave kako mirno pasu. Išla sam prema dolje kad se Maximin uspinjao a onda iznenada ugledam lijepu svijetlost,  sjajniju od sunca i jedva sam dospjela reći:»Maksimine, vidiš li to dolje? Ah! Moj Bože.« U tom trenutku ispadne mi štap iz ruke. Ne znam što se u meni tog trenutka tako ugodno zbilo, ali osjetila sam se kao nečim  privučena, osjetih veliko poštovanje puno ljubavi, a srce mi je počelo jako tući.

Uprla sam svoj pogled u to svijetlo koje je bila nepomično, a onda kao da se otvorilo pa unutra ugledam drugu svjetlost koja je bila sjajnija i u pokretu, a u toj svijetlosti prelijepu Gospođu koja je sjedila na našem “raju” s glavom u rukama. Ta lijepa Gospođa ustade i blago prekriži ruke promatrajući nas pa nam reče:

»Priđite, djeco moja, ne plašite se; ja sam ovdje, da vam objavim veliku vijest«.

Ove blage i mile riječi učiniše da poletim  do nje, a moje srce htjede da se zauvijek privine uz nju. Kad sam bila sasvim blizu lijepe Gospođe, pred njom, malo s desna, ona poče govoriti; a istodobno iz njenih lijepih očiju krenuše suze.

»Ako se moj narod ne želi podvrći, prisiljena sam pustiti da na njega padne ruka moga Sina.  Ona je tako teška i tegobna, da je ne mogu više zadržati.

Već dugo trpim zbog vas. Ukoliko želite, da vas moj Sin ne napusti, ja sam dužna moliti Ga bez prestanka. A vi toga ne činite. Trebate mnogo moliti i činiti dobro, ipak nikada ne biste mogli nadoknaditi patnju koju sam ja za vas preuzela.

Dajem vam šest dana da radite, a za sebe zadržavam sedmi dan, ali nitko mi to ne želi dati. To je ono što jako otežava ruku mog Sina. Oni koji voze teretna kola, ne znaju govoriti a da u govoru ne spominju ime mog Sina. Ako vam plodovi trule, čini se da na vas to ne utječe. Mogli ste to vidjeti proše godine na krompiru. Vi niste za to marili. Naprotiv,  kad ste vidjeli da je krompir truo, vi ste psovali ime mog Sina. Krompir će i dalje trunuti, a za Božić ga više neće biti«. Ovdje sam pokušala rastumačiti riječ »pommes de terre«; ja sam mislila da to znači jabuke. Lijepa i dobra Gospođa pročita moje misli pa nastavi:

»Vi me, djeco, ne razumijete? Ja ću vam to drugačije kazati«. (Gospođa to ponovi na dijalektu /patois/. Melanija prevodi na francuski: »Ukoliko plodovi trule, to je samo zbog vas«.)

Gospođa nastavi: »Ako imate kukuruza, ne trebate ga sijati. Zvijeri će pojesti sve što posijete. A sve ono što naraste pretvorit će se u prašinu kad budete vrli.  Doći će velika glad. A prije nego dođe glad, malu djecu ispod sedam godina zahvatit će groznica i umirat će na rukama onih koji ih budu držali. Ostali će trpjeti pokoru od gladi. Orasi će biti loši, i grožđe će biti trulo.”

U tom času na trenutak Lijepu Gospođu nisam mogla čuti iako sam vidjela da je nastavila govoriti mičući svoje usne. Tada je Maximinu govorila tajnu. Potom se obratila meni govoreći na francuskom jeziku i povjerila mi jednu tajnu.

Evo te tajne u cijelosti, onakve kakvu mi ju je predala:

TREĆI DIO

“Melani, ono što  ću vam  sada reći, neka jedno vrijeme bude tajna. To ćete objaviti tek 1858. 

          Svećenici, službenici moga Sina, svojim zlim  življenjem, svojim nepoštovanjem i nepobožnošću kod služenja Svetih Otajstava, svojim pohlepom za novcem, častima i užitcima postali su jame nečistoće. Da, svećenici traže kaznu i kazna visi nad njihovim glavama. Jao svećenicima  i Bogu posvećenim osobama koje svojim nevjernostima i svojim opakim životom iznova razapinju moga Sina!

Grijesi Bogu posvećenih osoba vapiju do Neba i zazivaju kaznu. Ta je eto kazna pred njihovim vratima, jer nema više nikoga tko bi molio smilovanje i oproštenje za narod. Nema više velikodušnih duša, nema više nikoga tko bi bio dostojan Vječnome Bogu prinijeti neokaljanu Žrtvu za spasenje svijeta.

Bog će kazniti svijet kao nikada do sada. Jao stanovnicima zemlje! Bog će izliti svoj gnjev i nitko neće moći izbjeći toliko istovremene patnje.

Starješine, vođe Božjega naroda, zanemarili su molitvu i pokoru, te im je đavao zamračio rasuđivanje. Postali su zvijezde lutalice koje će đavao svojim repom povući u propast. Bog će dopustiti staroj zmiji da unese razdor među vladare, u sva društva i sve obitelji. Ljudi će podnositi tjelesne i moralne muke.  Bog će prepustiti čovječanstvo  njemu samome, te će poslati kazne koje će slijediti jedna za drugom tijekom trideset pet godina. 

Čovječanstvo  se nalazi na pragu najstrašnijih kazni  i najtežih događaja. Čovječanstvo se mora spremiti na to da će se njime upravljati gvozdenom palicom, te da će morati piti iz čaše Božjega gnjeva. Neka Namjesnik moga Sina, papa Pio IX. ne napušta više Rim nakon godine 1859. Neka bude nepokolebljiv i plemenit, te neka  se bori oružjem vjere i ljubavi. Ja ću biti na njegovoj strani. Papa neka ne vjeruje Napoleonu, njegovo je srce dvolično, te, kada bude htio postati i papom, a ne samo carem, Bog će ga brzo napustiti. On je inteligentan vladar koji će, u svojoj trajnoj želji za usponom, pasti na mač kojim je želio silom uzdići svoj narod.

Italija će biti kažnjena radi njene želje da sa sebe strese jaram Gospodara nad gospodarima. I tako će se naći u ratu, u kojem će krv teći posvuda. Crkve će biti oskvrnjenje i zatvarane. Svećenici i redovnici bit će progonjeni, osuđivani na smrt i okrutno ubijani.   Neki će napustiti vjeru, dok će veliki broj svećenika i ostalih posvećenih osoba otpasti od istinske vjere;  među  njima će biti čak i biskupa.  Neka se Papa čuva  čudotvoraca, jer dolazi vrijeme kada će se u zraku i na zemlji događati neobjašnjivi fenomeni. 

Godine 1864.  Lucifer će, zajedno sa velikim brojem vragova biti pušten iz pakla.  Oni će postepeno gasiti vjeru čak i kod Bogu posvećenih osoba.  Tako će ih tako zaslijepiti da će ti ljudi, osim ako ne budu blagoslovljeni posebnim  milostima, preuzeti duh anđela pakla. Brojni samostani  će izgubiti vjeru, a time će i mnoge duše sa sobom u povući u propast.

Zle knjige će preobilovati  na  zemlji, i duh tame će posvuda širiti duh mlakosti u svemu što se odnosi na čašćenje Boga.  Zlodusi će imati veliku moć nad prirodom. Gradit će se čak i crkve  gdje će se služiti tim zlodusima. Zlodusi će prenositi neke ljude s jednog mjesta na drugo, a među njima i svećenike, jer  neće biti vođeni dobrim duhom Evanđelja, a to je duh poniznosti, milosrđa i revnosti za slavu Božju. Povremeno pravednici će (prividno) biti vraćeni u život. (To znači da će mrtvi uzimati obličje pravednih duša koje su živjele na zemlji kako bi duše zaveli; i ti takozvani uskrsli ljudi, a koji su u stvari sami zlodusi u tom obličju, propovjedat će jedno drugo evanđelje, suprotno evanđelju Isusa Krista, poričući postojanje Raja, i duša osuđenih na vječnu propast. Sve te duše činit će se kao da su sjedinjene sa svojim tijelom. – Ovo je opaska pastirice Melani).

Na sve strane zbivat će se neobična čudesa, jer je prava vjera ugasila i lažna svjetlost obasjala svijet.  Jao knezovima Crkve koji se brinu jedino o tome kako će steći veće bogatstvo, kako će sačuvati svoj autoritet i oholo vladati.

Namjesnik će moga Sina mnogo trpjeti, jer će Crkva kroz  neko vrijeme biti prepuštena velikim progonima. Crkva će proživljavati strašnu krizu. Budući da će  istinska vjera u Boga biti zaboravljena, svaki će pojedinac htjeti biti samostalan i nadmoćan u svome narodu. Dokinut će se građansko, kao i  i crkveno pravo.  Gazit će se red i pravda,  te će se susretati samo ubojstvâ, mržnja, zavist, laž i razdor, bez ljubavi prema domovini i obitelji. 

Sveti Otac mnogo će trpjeti. Ja ću biti s njime do kraja da primim njegovu žrtvu.  Opaki ljudi će više puta nasrtati na njegov život ne bi li nanijeli štetu i skratili njegove dane. No niti on niti njegov nasljednik (uz rub je Melanija dodala u navodnicima “koji neće dugo vladati”) neće vidjeti triumf Božje Crkve.       

   Sve će građanske vlasti imati jedan te isti plan, a to će biti ukinuti i uništiti svako vjersko načelo, kako bi se napravilo mjesta za materijalizmu, bezboštvo, spiritizam te poroke svih vrsta.

          Godine 1865. vidjet će se grozota pustoši (kumiri) – doći će do oskvrnjivanja svetih mjestâ. U samostanima će se istrgnuti cvijeće Crkve i đavao će ponašati kao kralj  svih srdaca. Starješine redovničkih zajednica  neka dobro pripaze koje će osobe primiti u samostan, jer će se đavao poslužiti svom opakošću da uvede u redovničke zajednice osobe predane grijehu, jer će neredi i ljubav prema tjelesnim užicima raširiti po cijelom svijetu.

       Francuska, Italija, Španjolska i Engleska biti će u ratu. Krv će teći ulicama. Francuzi će se boriti protiv Francuza, a Talijan protiv  Talijana. Uslijedit će sveopći rat koji će biti stravičan. Kroz neko vrijeme Bog se neće spominjati ni Italije ni Francuske, jer se posve zaboravilo Kristovo Evanđelje. Zli će se služiti svim svojim opakim trikovima. Ljudi  će se međusobno ubijati i masakrirati čak i po svojim domovima. Na prvi udarac Njegova olujnog mača, potresti će se u strahu planine i sva priroda, jer su i  ljudski neredi i zločini probili nebeski svod. Pariz će biti spaljen (od svoje svjetine – o.p.)  a Marseille će biti potopljen. Više gradova bit će potresom uzdrmani i porušeni.   Ljudi će mislit  kako je sve propalo. Gledat će se jedino ubojstva, a slušati jedino zveket oružja i psovke. 

        Pravednici će silno patiti. Njihove će se molitve, pokora i suze uzdizati k Nebu,  te će  sav Božji narod moliti za oproštenje i milosrđe, zazivajući moju pomoć i zagovor. A tada će Isus Krist u činu Svoje pravde i Svog  velikog milosrđa, zapovijediti Svojim Anđelima neka usmrte  sve Njegove neprijatelje. Odjednom će progonitelji Crkve Isusa Krista, kao i svi oni koji su se predali grijehu, nestati, a zemlja postati poput pustinje. Tada će doći mir, i čovjek će se izmiriti s Bogom. Isusa Krista će se služiti, veličati i slaviti.  Posvuda će cvjetati milosrđe. Novi će kraljevi biti desna ruka svete Crkve: snažni, ponizni, pobožni, siromašni, ali žustri u nasljedovanju vrlinâ Isusa Krista. Evanđelje se naviještati posvuda, te će čovječanstvo ostvariti  veliki napredak u vjeri, jer će među radnicima Isusa Krista vladati jedinstvo, dok će ljudi živjeti u strahu Božjem.

      Taj će mir među ljudima biti kratkog vijeka. Dvadeset i pet godina obilatih žetvi navest će ljude  na zaborav činjenice da su ljudski grijesi uzrokom svih nevoljâ na zemlji. Preteča Antikrista, čija će se vojska sastojati od snagâ nekoliko država, zaratit će s pravim Kristom, jedinim Spasiteljem svijeta. Oni će proliti puno krvi, te će htjeti ukinuti slavljenje Boga kako bi se na nj gledalo kao na Boga.

         Zemlju će  zadesiti nevolje svih  vrsta (uz kugu i glad koji će posvuda vladati). Doći će do niza ratova, sve do zadnjeg rata, što će ga tada voditi desetorica kraljeva Antikrista, koji će  imati jedinstven plan, te će biti jedini vladari mogućim nedaćama: bit će ratova sve do posljednjeg rata, što će ga voditi deset kraljeva antikristovih, a ti će kraljevi imati isti plan:  te će biti jedini vladari svijeta.  Prije no što do toga dođe, na svijetu će vladati neka vrsta lažnog mira. Ljudi će misliti jedino na zabavu. Oni zli će se predati raznim vrstama grijeha. Ali, djeca svete Crkve, djeca moje vjere, moji istinski sljedbenici, rast će u ljubavi spram Boga, kao i u svim onim vrlinama koje su mi najdragocjenije. Blagoslovljene duše koje se ponizno prepuštaju vodstvu Duha Svetoga! Borit ću se na njihovoj strani dok ne ostvare puninu vremena.

          Priroda traži osvetu spram čovjeka, te podrhtava pri pomisli što se mora dogoditi zemlji natopljenoj zločinima. Drhti zemljo i vi koji se Kristovima zovete, a koji zapravo iznutra obožavate sebe, drhtite, jer će vas Bog predati Svome neprijatelju, budući da su sveta mjesta zahvaćena korupcijom.

          U to će vrijeme Antikrista roditi jedna židovska redovnica, lažna djevica, koja će općiti sa starom zmijom, prvakom nečistoće, te će otac djeteta biti propali biskup. Već kod poroda, to će dijete bljuvati hulu, a imat će već i zube, te će, jednom riječju, biti utjelovljenje đavla. Stravično će vrištati, izvoditi čudesa, a hraniti se isključivo nečistoćom. Imat će braću koja će, iako ne poput njega i sami  utjelovljenja đavla, također biti djeca zla.  U dvanaestoj će godini na sebe privući pozornost sjajnim pobjedama što će ih ostvariti; te će uskoro svaki od njih predvoditi vojsku, koje će biti potpomognute legijama pakla.

            Godišnja doba će se izmijeniti, zemlja će donositi samo loše podove, zvijezde će izgubiti svoje redovite putanje, mjesec će odražavati tek blijedi crvenkasti sjaj. Voda i vatra izazvat će  na zemaljskoj kugli trzaje i stravične potrese koji će gutati čitave planine i gradove. Rim će izgubiti vjeru i postati sjedištem Antikrista.

            Zlodusi će zraka,  zajedno s Antikristom,  činiti velika “čudesa” na zemlji i u atmosferi te će ljudi  postajati sve više i više  izopačeni. Bog će se brinuti za svoje vjerne sluge i za ljude dobre volje. Evanđelje će biti propovjedano posvuda,  te će svi narodi svih nacija saznati Istinu.

            Upućujem žurni vapaj zemlji. Pozivam istinske učenike živoga Boga koji vlada na Nebesima; pozivam istinske sljedbenike Krista koji je čovjekom postao, jedinog istinskog Spasitelja ljudi; pozivam svoju djecu, istinske vjernike, one koji su mi se predali kako bi ih Ja mogla odvesti  svom Božanskom Sinu… Naposljetku, pozivam Apostole  posljednjih dana, vjerne učenike Isusa Krista,  koji su živjeli u preziru poradi svijeta i poradi sebe: u siromaštvu i poniznosti, u preziru i tišini, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i jedinstvu s Bogom, u trpljenju, svijetu nepoznati. Vrijeme je da izađu i svijet ispune svjetlom. Dođite i otkrijte se, kako biste bili moja dragocjena djeca. Ja sam na vašoj strani i u vama, pod uvjetom da je vaša vjera svjetlo koje vas rasvjetljuje u ovim  nesretnim danima.  Neka vas vaš zanos  učini gladnima slave i časti Isusa Krista.  Borite se, djeco svjetla, vi malobrojni koji vidite. Jer, sada je vrijeme svih vremena, konac svih konaca.       

          Crkva će biti zamračena,  a svijet obeshrabren. No, tada će doći Henok i Ilija,  ispunjeni Duhom Božjim. Oni će propovijedati snagom Božjom, te će ljudi dobre volje  povjerovat će  u Boga i mnoge će duše utješiti. Oni će učiniti  velike korake uz pomoć Duha Svetoga, te će osuditi đavolske zablude Antikrista.

          Jao stanovnicima zemlje! Doći će do  krvavih ratova i gladi, bit će pošasti i zaraznih bolesti. Kiša će biti popraćena prestrašnim kricima životinja. Oluje će potresati gradove a potresi gutati čitave zemlje. U zraku će se čuti glasovi. Ljudi će udarati glavom o zidove i zazivazi smrt, a smrt će im donijeti jedino muku. Krv će teći  posvuda. Tko će pobijediti ako Bog ne skrati tu kušnju? Bog će olakšati  prolijevanje krvi i suze pravednika, i čuti njihove molitve. Henok i Ilija bit će usmrćeni.  Poganski će Rim nestati. S neba će pasti vatra i progutati tri grada. Sav će svemir  biti obuzet strahom i brojni će biti zavedeni, jer nisu častili istinskog Krista koji živi među njima. Došlo je vrijeme kad će sunce  potamniti – jedino će vjera opstati.

           Sada je vrijeme; bezdan se otvara. Tu je kralj kraljeva tmina, tu je Zvijer sa svojim podanicima, koja se naziva spasiteljem svijeta. On će se uzdići oholo u zrak  prema nebu. Tada će ga ugušiti dah Svetog Mihaela Arkanđela. Zvijer će pasti na zemlju, a zemlja, koja će biti tri dana u grčevima, otvorit će svoje krilo puno ognja te će zvijer sa svojim sljedbenicima biti potopljena u vječni bezdan pakla.

          Tada će voda i oganj pročistiti zemlju i uništiti sva djela ljudske oholosti i sve će biti obnovljeno. Tada će se Bogu služiti i Boga slaviti.”

(…) nastavit će se

/Pobožnost Gospi u La Salettu odobrio je tamošnji biskup biskupije Grenoble i pape od pape Pia X nadalje. /

usp. Izvor: ourladyofroses.org

Svećenik klekne pred oltarom. On nikad to prije ne bi činio. Njegovo se srce otopi ugrijano ljubavlju i susreo se s Isusom tamo. Dok su suze tekle on je u srcu ponovio onu Ivanovu molitvu:

“SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM: GOSPODINE KAKO SAM SRETAN OTKAKO SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SI UZEO MOJE GRIJEHE. NE ZNAM PUNO O TOME KAKO MOLITI, ALI MISLIM SVAKI DAN NA TEBE. ZATO ISUSE, OVO SAM JA KOJI TI SE JAVLJAM DANAS.”

Jednoga dana, iza podneva svećenik je primjetio da stari Ivan nije došao. Budući da je prošao već više dana. Otišao je u bolnicu raspitati o njemu, čuo je da je bolestan. Bolesničko osoblje bilo je zabrinuto za njegovo zdravlje, ali on im je donosio radost. Tjedan u kojem je on bio s njima donio je promjene na čitavom odjelu. Njegov smijeh, radost, promjenili su ljude i to je bila njegova nagrada. Glavna sestra nije mogla razumjeti zašto je Ivan bio tako sretan kad nije bilo ni cvijeća ni poziva ni pisama, ni posjetitelja nije imao. Svećenik je ostao uz njegov krevet, izrazi je sestri brigu: nema prijatelja koji bi došli pokazati da im je stalo. On sam nije se imao kamo vratiti. Gledajući iznenađeno stari Ivan je rekao s dopadljivim osmjehom – medicinska sestra je u krivu. Ona nije mogla znati da je On ovdje sve vrijeme. Svaki dan u podne On je ovdje. Kaže svećeniku dalje:

Dragi prijatelju, vidite, On sjedi desno dolje, nagne se prema meni i kaže mi:

“SAMO SAM DOŠAO DA TI KAŽEM IVANE, KAKO SAM SRETAN OTKAKO SMO NAŠLI JEDAN DRUGOGA ZA PRIJATELJA I DA SAM UZEO TVOJE GRIJEHE. UVIJEK VOLIM ČUTI TVOJE MOLITVE. JA MISLIM SVAKI DAN NA TEBE. ZATO IVANE, OVO JE ISUS KOJI TI SE JAVLJA DANAS.”

izvor: video

Ali, iako volonteri nisu nosili kraljicu – nosili su Kralja. Isusa – Kralja neba i zemlje. Baš kao i sveti Kristofor. Kristofor je naime želio služiti nekom tko je najmoćniji, pa je naposljetku traženja došao do zaključka da je Isus taj. Kad je išao pustinjaku po savjet kako služiti Isusu, jer on ne može ni puno molit ni puno postit, pustinjak mu savjetuje da prenosi hodočasnike s jedne obale rijeke na drugu. I Kristofor odluči svoju snažnu građu staviti u Božju službu. Jednom prilikom prenosio je dječaka, no on odjednom postade jako težak. Ali kako? „Dijete“ – upitao ga je Kristofor – kako to da si tako težak? „Kako ne bi bio težak – kad nosiš Kralja neba i zemlje“ – reče Dječak i nestade. I Kristofor shvati da je nosio Isusa. A upravo to je činio i svaki put kad je prenosio hodočasnike. Nositi Isusa drugima – to je misija svakog kršćanina, počevši od vremena apostola pa do danas. Tako su volonteri ovih dana imali priliku nasljedovati primjer svetog Kristofora. A koliko su u tom uspjeli? Bog zna. I oni znaju. Volonterima nitko ne daje novac za ono što rade i baš zato su volonteri. Primili su svoju plaću – i time što su dobrim djelima utjecali na druge. Primjerice i sam vozač autobusa, osjetio se potaknutim da pomaže u  nošenju, ne mareći što će izblatnjaviti cipele koje nisu prikladne za ovakav teren.  Tako je i on imao tu čast nositi našu Kaju s Podbrda, a više puta ju je i sam iznio  i unio iz autobusa, spremao kolica i sl.

Nisam čula da se u Međugorju ovih dana dogodilo koje čudo ozdravljenja, ali je meni osobno, družeći se četiri dana s Kajom, hraneći je, oblačeći je, dijeleći sobu s njom, vozeći njen „mercedes“ (kako ona u šali zove svoja invalidska kolica) čudesno s kakvim mirom prihvaća svoj veliki hendikep. Ona u vjeri zna da njena bolest u Božjem planu služi za neko veće dobro. U vjeri i mi znamo da svaka bolest ujedinjena s Isusovom boli služi za spasenje duša. A vječno je dobro – najveće dobro.

Dojmljiva mi je bila rečenica jedne majke ovih dana čije smo svjedočanstvo imali prilike čuti: „Mi (roditelji) nikad nismo molili za njeno ozdravljenje!“

Poučno je bilo čuti u propovijedi da su bolesnici „slika Crkve“ koja je bolesna u svojim udovima. Crkva je Tijelo Kristovo i kako sveti Pavao opisuje svi udovi su dijelovi tog istog Mističnog Tijela Kristova.

Lijepo je bilo susresti puno nasmijanih lica u osoba sa invaliditetom.

Neobično je bilo biti gost pansiona u kojem se domaćini trude pružiti najbolju uslugu, a da im mi za to ne plaćamo.  A čime su volonteri to zaslužili?  Nismo li tek „sluge beskorisne“? I ne bi li nam plaća trebala biti na nebesima? Oko organizacije hodočašća i od jednog dana ima posla, a kamoli za hodočašće od više dana. Što se naše grupe tiče, a koja u Međugorje dolazi iz crkve sv. Filipa Nerija, to valjda najbolje zna višegodišnja volonterka Magda Kaliterna.  Inače, u organizaciji crkv sv. Filipa, skupa sa upraviteljem crkve i duhovnikom don Josipom Mužićem ove godine se organizira i deveto bolesničko hodočašće u Lurd, a na koje se ide avionom kojeg napune bolesnici, volonteri i njihove pratnje.

Kako svugdje, pa i u samostanima, tako i među volonterima ima onih koji iskreno žele zadržati Boga na prvom mjestu i njemu služiti služeći bolesnima, ali nađe se i onih koji se žele dobro provesti, pa stoga i jedni drugima zažele prije puta ono: „Dobro se provedi!“ I svi smo mi u situciji da od neke brige: kako, što, kada, gdje – zaboravimo na ono najbitnije – a to je ono spomenuto na početku: da drugima donosimo Isusa. Možda pođemo s nakanom da to što činimo činimo Isusu, pa putem na to zaboravimo. Zato znamo da je važno da se na tu čistoću nakane uvijek ponovo vraćamo. Znamo da nismo samo socijalni radnici, nego želimo biti – nositelji Isusa. U tomu je bitna razlika između socijalnog radnika i kršćanskog hodočasnika.

A u tom – u nakani – vidimo i ono što razlikuje životinju od čovjeka. Magarca od čovjeka. Psa od čovjeka. I magarac može nositi čovjeka. I pas može voditi slijepca. Ali oni nemaju spoznaje da je to čovjek, da je i sam Bog postao čovjek, da je Bog njihov stvoritelj, da su samo stvorenja ni da je Bog njihov Bog…  A zašto to spominjem? Prvog dana hodočašća, u dvorani za predavanje iznenadio me četveronožni gost na pozornici. No, kako je taj gost bio pratnja slijepoj osobi, nekako je prirodno da su ga svi dočekali s pljeskom. Problem je, međutim, kad se sljedećeg dana netko s takvim specijalnim četveronožnim gostom zaputio u crkvu, odakle je vraćen jer „psu nije mjesto u crkvi!“ Ne bi to ni znala da nisam zaustavila jednog irskog svećenika i zamolila ga da mi blagoslovi sliku. On blagoslovi, upozna Kaju, pa nadoda da je to druga slijepa osoba koju je danas susreo te da se jako iznenadio što slijepom dječaku nisu dopustili da sa svojim psom uđe u crkvu (!) Pa, iskreno sam mu rekla, „ne bi ni ja psu dala u crkvu, ali bi pomogla dječaku da uđe unutra, bez psa...“ Nije mi ništa na to rekao, al bilo mi je očito da se ne slaže sa mnom.

I da dodam onaj „šlag“ na kraju, kako neki zovu zadnju točku programa kod Patricka i Nancy (a oni su posebna priča o Božjoj Providnosti, koju možete poslušat ako svratite u dvorac koji se nalazi u podnožju Podbrda.) Nismo tu zapravo dobili šlag, već sladoled, kojeg su kako smo čuli kasnije, naručili i ne znajući kako će ga platiti,a onda su dobili novčanu donaciju. Prije sladoleda imali smo pizze u izobilju, baš kao lani hot-doga. A namiriti 200 ljudi nije baš jednostavna stvar. Čuli smo i da su se pomolili Bogu da im pošalje Coca-colu pa se pojavio čovjek i sa tom donacijom. Upravo na vrijeme. I osim tih „poslastica“ koju većina obožava, da atmosfera bude ispunjena veseljem pobrinuo se i duo svećenika iz Poljske koji su pjevali, svirali pa i plesali. A njima dvojici pomogle su i naše „Lastavice“.

I došlo vrijeme (tri sata, Ura Milosrđa) da se krene natrag. Ostavljamo i dvorac i Podbrdo, Križevac i crkvu iza nas. U autobusu pjesma i veselje. Vraćamo se domovima svatko sa svojim dojmovima. A onda opet svi u jednoj želji (a i krunicu neki žarče mole…) da u tekućoj utakmici  Hrvatska pobjedi Tursku. I Hrvatska je pobjedila. I neka je. Ali Hrvatska je znamo, bez obzira na ishod utakmice, na klimavim nogama. Hrvatska su ljudi koji u njoj žive. Hrvatska je svatko od nas. A svatko od nas može svaki dan odlučiti – živjeti za sebe ili za drugog i Boga.

Svatko od nas može odlučiti biti – nositelj Isusa, po uzoru na svetog Kristofora. Radeći dobra djela s Isusom i za Isusa.  I na hodočašću i ne samo na hodočašću.

Isus nas čeka u našoj svakodnevnici.

(iz kuta volontera-pratnje, M.G.)

Kako bi nam pomogao da se pouzdajemo više u Njega, Isus nam je dao Dnevnik svete Faustine i sliku Njegova Milosrđa. Isus nam govori: “Grijesi nepovjerenja me najviše ranjavaju” (Dnevnik, 1076).

“Moje srce je žalosno, jer čak i izabrane duše ne razumiju veličinu Mog milosrđa. (…) Ne zaboravite moju muku, pa ako ne vjerujete mojim riječima, onda barem vjerujte mojim ranama.” (Dnevnik, 379).

“Kako je bolno da se duše tako rijetko ujedinjuju sa mnom u svetoj pričesti. Čekam duše, a one su prema meni ravnodušne. Volim ih nježno i iskreno, a ne vjeruju mi.  Želim na njih obilato izliti svoje milosti, a duše odbijaju prihvatiti ih. Tretiraju me kao mrtav objekt, dok je moje srce puno ljubavi i milosrđa. Kako da biste znali mjeru moje boli, zamislite najnježniju majku koje ima ogromnu ljubav prema svojoj djeci, a djeca ipak preziru njenu ljubav. Zamislite njenu bol. Nitko je nije u stanju utješiti. Ovo je samo slaba slika  Moje ljubavi “(Dnevnik, 1447). “Nepovjerenje od strane duša para cijelu moju nutrinu (…) Bez obzira na moje nepresušnu ljubavi za njih ne vjeruju mi. Čak ni moja smrt nije dovoljno za njih “(Dnevnik, 50).

U tim bolnim riječima izgovorenih sv. Faustini, Isus otkriva glavnu i temeljnu bolest čovječanstva a to je –  grijeh. Ova najgora bolest čovjeka proizlazi iz nepovjerenja, slabe vjere, sumnje ili nevjere u Boga. Na taj način smo se zatvorili i spriječili Krista da nas spasi, da nas oslobodi od okova Zloga, da nas preobrazi svojom Ljubavlju. Samo Isus može izliječiti ranjeno ljudsko srce i na taj način pobijediti grijeh izvor svih naših nedaća i uzrok naših duhovnih i fizičkih bolesti.

Mi dolazimo prihvatiti Kristovu milosrdnu ljubav kroz svakodnevnu molitvu, a osobito po sakramentima pokore i euharistije. Isus nam ne obećava ovozemaljski život bez patnje, ali dajući nam da nosimo križ On nosi njegov najteži dio.  Putem potpunog predaja volji Spasitelja, naše trpljenje postaje put do spasenja i izvor velikih i sjajnih milosti.

Isus želi da se potpuno pouzdamo u Njega i želi da prihvatimo Njegovu volju u svojim životima.  Tada ćemo biti Isusu zahvalni za sve: za patnje i radosti, za bolesti i zdravlje, za život i smrt, jer ćemo u svojim srcima nositi najveći i najdragocjeniji biser – Njegovu ljubav. (Mt 13, 44-46)

o. Mieczysław Piotrowski

Izvor: Više se ufaj da primiš više, časopis “Ljubite jedni druge”

U životu svetoga Ljudevita, francuskoga kralja (+1270) čitamo ovu zgodu;
U jednoj pariškoj crkvi bio jednoga dana izložen Presveti Oltarski Sakrament. Crkva je bila puna vjernika. Najednom su svi ugledali u sv. Hostiji Maloga Isusa, okružena nebeskim sjajem. Glas o tome brzo je pukao po cijelom Parizu. I ljudi su masovno žurili u onu crkvu, da vide to veliko čudo. Pozvali su i kralja da dođe i vidi.

Ali svetac im je odgovorio: “Meni ne treba tamo ići, jer ja tako čvrsto vjerujem da se Isus nalazi u Presvetom Sakramentu, kao da ga gledam tjelesnim očima. Dapače još čvršće, jer oko me može prevariti, a Sin Božji nikada! On je na zadnjoj večeri rekao nad ovim kruhom i vinom: “Ovo je tijelo moje – ovo je krv moja!”