Bogu ništa nije nemoguće (2. dio)

Kako je u vrijeme Drugog svjetskog rata Bog preko jedne mistične duše i darova koje joj je dao (unutarnji govor s njom, govor s osobama koje su trpjele u progonstvu, bilokacija…) pomagao Crkvi koja je komunističkim režimom bila stjerana u šutnju. Između ostalih za koje se žrtvovala bio je i naš kardinal Alojzije Stepinac…

…

Totalitaristički sistem stvoren od strane Staljina  vodio je nemilosrdan rat protiv religije koja je okarakterizirana kao “opijum za mase”. Kako bi ljude odvukli od Boga i religiozne prakse, najprije je trebalo uništiti kler, prikazati svećenike i redovnike kao prevarante koji su  obavljali magijske obrede te tako iskorištavaju praznovjerni narod.  Sovjetski režim je prikazivao Crkvu kao Vatikanske špijune, neprijatelje države u službi zapadnog imperijalizma. Protiv katoličkih vjernika istočnog obreda (koji su bili mnogi, ne samo u Ukrajini, nego i na Balkanu) komunisti su imali posebnu taktiku. Gledajući ih kao otpadnike od pravoslavne vjere oragniziraju masovne prosvjede za “obnovu jedinstva” htijući ih nasilu povratiti u pravoslavnu crkvu i zabraniti svaki kontakt s katolicima, a pogotovo sa Svetom Stolicom. Za uzvrat Ruska pravoslavna crkva je podložena državi. Sličnih pokušaja je bilo unutar katoličke crkve uz obećanja raznih privilegija samo kako bi Crkva bila podložna državnim vlastima i odcijepljena o Rima.

U takvim pokušajima bili su uspješni osobito u Kini.

Slično nastojanje bilo je u Poljskoj u pokušaju da se stvori svećenike – patriote, ali neuspješno. Komunizam se nije zadovoljavao samo s tim da uništava kler, težio je uništiti i samu religiju, odvratiti ljude od molitve, od Crkve, od liturgije tako da se iskorijeni sami pojam o Bogu, vjeri i vječnom životu. Rat protiv Boga započeo je u Rusiji s Oktobarskom revolucijom 1917. Kasnije se proširio s komunističkom sustavu svim zemljama Sovjetskog bloka, u Narodnoj republici i Kini.

Praksa vjerskih progona proširila se iz Istočne Europe na obalu Tihog oceana. U Kini traje do danas. Staljinova smrti 1953. godine donila je bitnu promjenu.  Grkokatoličke crkve su izgubile pravnu osobnost. Vjernici su se našli progonjeni od strane državnih tijela za bilo koji oblik religioznog života ili pokušaj traženja duhovne pomoći od strane katoličkih svećenika.

Apostolat Crkve je znatno otežan. Biskupi su protjerani iz biskupije, u zatvoru ili pritvoreni.  U SSSR crkvene organizacije ne postoje. Svećenici su bili prevezeni u kampove, crkve su zatvorene. Sve se to događalo iza “željezne zavjese”, koji zatvara SSSR sa Zapada. Cilj je bio da se isključe sva sredstva informacija kojom je slobodni svijet mogao biti informiran  o tome što se događa tamo gdje komunistički sustav održao vlast.

U međuvremenu unutar “bloka” terorom su začepljena usta naroda. U SSSR-u, čak se ni članovi obitelji nisu usuđivali raspitivati o sudbini njihovih uhićenih članova. Progonjena Crkva nije imala sredstva da se predstavi vjernicima.  To je upravo ono što su vlasti htjele: da se ušutka svaki govor o Bogu, vjeri i svećenicima koji su bili zatvoreni ili ubijeni. Taktika tišine je korištena na široj razini. U Poljskoj znamo da se isti mehanizam koristio kako bi se zataškali masovni zločini u Katynu.

Maria Tereza započinje svoju misiju

Jugoslavija je također podnosila komunistički režim pod diktatorskom vladavinom generala Broza Tita. Nakon što je doveden pred namješteno suđenje, nadbiskup zagrebački i primas Hrvatske, Alojzije Stepinac (sada blaženi) osuđen je na deset godina robije. Godine 1951., njegova je kazna preinačena u kućni pritvor u Krašiću, gdje je ostao pod strogim nadzorom policije. Vjerski progon bjesnio je u cijeloj zemlji; ipak, nadbiskup je obavješten o nekoliko svećenika iz njegove biskupije koji su sudjelovali u podzemnom pastoralu, posjećujući male skupine vjernika. Biskup Stepinac je žarko želio sudjelovati u barem jednom od tih sastanaka sa svojim vjernicima. Nije samo policijska straža ta koja je otežavala taj posao. On je patio i od teške rane na nozi, što je bila posljedica njegovog boravka u logoru. Hodati do mjesta sastanka izazvalo bi mu neopisivu bol.
I ovdje je započela misija Marije Tereze. Unutarnji glas govorio joj je o želji nadbiskupa Stepinca. Glas ju je pitao hoće li preuzeti na sebe njegovu bol i dopustiti mu da posjeti svoje stado. Marija Terezija se složila. Tijekom nekoliko sati trpjela je strahovitu bol, ali je nadbiskup bio u mogućnosti otići na sastanak i vratiti se kući na sigurno, nezapaženo od strane policije. Nakon toga, 1954. godine, Marija Terezija je prihvatila patnju mnogih skrivenih mučenika Crkve u šutnji. 6. prosinca 1954., ona je dobila novu milost kojom je mogla pomoći progonjenoj Crkvi – a to je bilokacija. Zahvaljujući ovom daru, ona je bila u mogućnosti da se pojavi u raznim zatvorima da podržava svećenike, biskupe i vjernike koji su potrebni duhovne pomoći nakon što je pretrpjela užasne muke; drugi su mogli proslijediti bitne informacije. Pozivana tim unutranjih glasom, Marija Tereza nikada nije odbila pružiti pomoć. Bilokacija postala sve češća. Fenomen sastojao u tome da je Marija Tereza  fizički bila kod kuće u Urbaniji dok je bila vidljiva u  fizičkom obliku i drugdje (ponekad udaljeno i tisuće kilometara). Ondje će razgovarati s pojedincima, obavljati natprirodne pothvate kao je prolaženje kroz zaključana vrata i zapletenu bodljikavu žicu. Samo su je sugovornici vidjeli. Svaka takva bilokacija rezultat je očite nadnaravne intervencije.

Još jedan čudesan dar Marije Tereze je mogućnost za primanje verbalne komunikacije. Uz unutarnji glas koji govori s njom, ona je počela čuti glasove brojnih pojedinaca, uglavnom onih Bogu posvećenih iza željezne zavjese koja će zatražiti njezinu pomoć.

Marija Tereza podijelila ove poruke sa svojim duhovnikom, vlč Cristoforom Campana. Od vremena otkad je počela imati mistična iskustva on je to promatrao iznad nje same tj. uvijek želeći biti siguran da se njene poruke podudaraju s istinama vjere i da su za dobro Crkve u cjelini. On je objasnio fenomen “nadnaravnog komunikacije” na sljedeći način: “Osoba koja bi vodila razgovor preko Marije Terezije osjećala bi neodoljivu snagu, potpuno svjesna da je to bio snažan poziv od Boga koji omogućuje informacije preko nje, a  namijenjene isključivo za dobrobit Crkve.”  Većina tih poruka su prenešene vlč. Campani, koji ih je potom prenio Svetom Ocu. Sve to je morao provesti u najvećoj diskreciji, a sve za dobro Crkve i sigurnost onih koji koriste ovaj “mistični telefon.” Tako zahvaljujući Mariji Tereziji i njezinu ispovjedniku, Sveti Otac – onda Pio XII – mogao je pratiti što se događa sa Crvom u šutnji. Priznao je da je ovaj izvor informacija – od neprocjenjive vrijednosti.

Služeći Crkvi u šutnji

Misija Marije Tereze je poprimala sve šire razmjere. Iako potpomognuta mističnim darovima, ova misija je uzela stvaran, konkretan oblik. I tako će Marija Terezija poduzeti tri putovanja u ime progonjene Crkve: dvije u 1955 (za Insbruck, lipanj 5-7, i Ateni i Grčkoj, 28. srpnja-kolovoza 4); i jedan u 1956 (Nürnberg, 27. svibnja – 16. lipanj). Svaki od tih putovanja rezultirao je susretima i razgovorima koji su otvarali nove mogućnosti kontaktiranja i pomaganja Crkvi u zemljama komunističkog bloka, uključujući i SSSR-a, Čehoslovačku, Mađarsku, Bugarsku, Jugoslaviju, Poljsku, Istru, pa čak i Kinu i Indokinu. Suvišno je reći da bi bez mističnih darova Marije Tereze sve to bilo nemoguće.
S tim u vezi veliku ulogu odigrao je kardinal Joseph Wendel, nadbiskup Münchena i vatreni podupiratelj Crkve na Istoku, a također i komunistički aktivist, visoko pozicioniran u mađarskom režimu i poznat samo po svom pseudonimu: Filip Trotzki. On je zapravo mladi svećenik koji će uskoro biti imenovan za biskupa. On je iskoristio svoj visoki položaj kako bi pomogao prelatima u zatvoru, kako bi posredovao između njih i slobodnog svijeta, izdavao propusnice, putovnice i sl. Ovaj neumorni, potpuno posvećen (underground) svećenik kojega je kardinal Mindszenty (po nalogu pape Pija XII) posvetio za biskupa, umro je od galopirajuće iscrpljenosti samo nekoliko godina nakon njegova ređenja, ubrzo nakon sastanka s Marijom Terezom u Nürnbergu. Svaki detalj komunikacije s Crkvom tišine je prenešen Svetom Ocu. Mnoge stvari je trebao odlučiti sam Papa: na primjer, oslobađanje od pojedinih liturgijskih disciplina u podijeli sakramenata u koncentracijskim logorima. Sve to je morao biti provedeno u najstrožoj tajnosti. Jedan čin nemara mogao je biti jako opasan. Onaj koji je uvijek posredovao između Marije Tereze i pape je vlč. Campagna.

Euharistijsko čudo

I sam papa Pio XII je osobno želio upoznati Mariju Terezu. U svemu je bilo četrnaest audijencija, a započele su 1955, a završile su neposredno prije Papine smrti 1958. Duljina svake audijencije je određena duhovnim razlučivanjem. Često bi to trajalo satima, jer je Sveti Otac želio biti obaviješten u pojedinosti o svemu što Marija Terezija znala o svakoj mogućoj osobi i crkvi iza željezne zavjese. Slušajući o metodama zatvoreništva i o herojski podnešenim mučenjima papa je često ronio suze. 
Sveti Otac se zanimao o duhovnom životu mistika. Jednog dana, nakon što je čuo za njeno duboko iskustvo euharistije, odlučio se sam u to uvjeriti. Dok su šetali Vatikanskim vrtovima, Papa je iznio jedan ciborij koji sadrži četiri hostije za pričest . Pitao je Mariju Terezu da mu kaže koje su hostije posvećene, a koje nisu. Bez oklijevanja, ona je uklonila dvije od njih a za dvije preostale je rekla: “To su posvećene.” Papa je odgovorio: “Molimo Boga da nam dade znak da su ove dvije hostije doista posvećene.” U tom trenutku površinom hostije su se počele pojavljivati i širiti mrlje krvi. Vidjevši taj znak Kristove stvarne prisutnosti u euharistiji, Sveti Otac je pao na koljena.

Papa je naredio vlč. Campani da se osobito brine za zdravlje i snagu Marije Tereze jer mu je postalo jasno da je Sotona želio omesti u posjetu Rimu. Ti posjeti su bili potkopavani carstvom mržnje i laži koje je Zli gradio na Istoku. U isto vrijeme, njezina mistična iskustva, stigme, sati agonije i ekstaze nastavili su se bez smanjivanja. Sve je to bilo u znaku intenzivne patnje. Za svaku bilokaciju Marija Terezija morala je platiti periodima krajnje iscrpljenosti. Patila je od brojnih bolesti.

Unatoč tome Marija Tereza se nije štedjela. Uzela je zavjet siromaštva, što je realizirala predajom njezinog djela obiteljskog nasljedstva bratu, čime se lišila izvora prihoda. Nesposobna za rad u profesionalnom svojstvu, živjela je u skromnoj stanu koji je imao malu kapelicu s Presvetim. Imala je također sobu za posjetitelje u gostinjsku sobu. Živjela bi od onog što su joj posjetitelji donijeli: ponekad je toga bilo u izobilju, a ponekad ne bi bilo ništa. Ono što bi dobivala na dar također je darivala Crkvi iza željezne zavjese. Ona je organizirala i skupine da joj pomognu u ovoj misiji.  

Oni bi prikupljali novčana sredstva i darove (hrana, vjerske pomagala, knjige) i slali bi ih na Istok kad god su imali priliku. Kada bi ljudi izrazili čuđenje kako malo je jela, Marija Tereza je odgovorila da su ljudi na Istoku jeli daleko lošije od nje. Nitko nije ni pomišljao da na ramenima ove žene, koja živi sama u Urbaniji, leži tako ogroman teret odgovornosti za Crkvu. Zavjet čistoće Marija Tereza je napravila puno ranije: kad je odlučila cijeli svoj život predate Bogu. Razumjela je da njen zavjet poslušnosti znači potpuno podvrgavanje Svetom Ocu i ispovjedniku. Prije nego bi djelovala prema nekom mističnom pozivu uvijek bi tražila dopuštenje od duhovnika.

Misija u punom jeku
Tako, u 1958, Mariji Terezi je naloženo da putuje u Sovjetski Savez, ali na normalan način-kao turist. Nevoljko je išla, bojeći se raznih teškoća svojstvenih ovoj zemlji tužnih legendi, koja, nažalost, nije bila legenda. Svećenici i vjerske skupine su obaviješteni kako dolazi do duhovne komunikacije. Unatoč početnim strahovanjima, putovanje je proteklo jako dobro i donijelo je izvrsne rezultate. Tijekom dana Marija Terezija je sudjelovala u službenim putovanjima (čak je posjetila Lenjinov mauzolej).

U večernjim satima hotelski radnici noćne smjene, obraćeni katolici, prokrijumčarili su je vani da se susretne s biskupima, svećenicima, katoličkim laičkim grupama, koje djeluju u katakombama dvadesetog stoljeća. Upoznala je mnogo ljudi koji su se borili junački za Božji posao. Skupila je podatke od goleme vrijednosti za Papu i napravila mnogo fotografija. Bila je zadivljena podzemnom organizacijom pastoralnog rada koji se provodi se u teškim prilikama te zemlje.

Mnoštvo informacija koje je skupila, problemi koji su joj privlačili pažnju, kao i njena osobna zapažanja morala su biti mukotrpno memorirana jer sve što je bilo u pismenom obliku moglo je biti zaplijenjeno na granici. Ovaj jedanaestosatni izlet bio je prvi u nizu putovanja koji će Marija Terezija učiniti kroz zemlje komunističkog bloka. Kada je to moguće, otišla je kao turist; kada nije, Bog joj je dao dar bilokacije. Otišla je tamo gdje je Božja Providnost vidjela potrebu za pomoć: za podizanje nade, sudjelovanje na stvarima koje zahtijevaju posredovanje, omogućujući Crkvi da nastavi sa barem malom mjerom pastoralnog djelovanja. Za vjernike koji su trpjeli komunistički teror, posjet Marije Tereze je bio jasan znak da ih Crkva nije zaboravila.

Majka Crkva je molila za njih, pomagala im, razmišljala o njima, znala sve njihove patnje; jednom riječju, stajala s njima kao jedno mistično Tijelo Kristovo. To je bio vitalni aspekt misije koje je Bog povjerio talijanskoj mističnoj duši.

Nakon što je papa Ivan XXIII, nasljednik pape Pia XII, upoznat s radom Marije Tereze daje svoju svesrdnu podršku. Kao rezultat toga, ostvareno je još mnogo više dragocjenih kontakata s progonjenom Crkvom. Poljski kardinal Stefan Wyszynski dobio je slobodu. Kao onaj koji je imao stručno znanje o komunističkom sustavu i njegovim metodama, dobio je od pape posebne ovlasti, punomoć koja se protezala teritorijem cijelog komunističkog bloka. 
Papa je osigurao slobodu iz kampa za kardinala Josepha Slipyja, svećenika grkokatoličke crkve u Ukrajini. Potonji je naknadno dobio dozvolu da napusti SSSR i ode u Rim. U Zagrebu, nadbiskupu Franji Šeperu, bliskom duhovnom pouzdaniku Marije Tereze, bilo je dopušteno da živi u slobodi i nastavi s ograničenom aktivnosti. Marija Terezija je mnoge od tih predstavnika Crkve u šutnji poznavala duhovno. Kad su se našli u Rimu, naravno, nastojali se se susresti “uživo”. S tim u vezi, Drugi Vatikanski koncil, koji je bio tek na početku, otvario je nove mogućnosti. Bilo je nepovratnih gubitaka. 1960., hrvatski kardinal Stepinac, (sada blaženi) umro je nakon dulje patnje. Na veliku žalost Marije Tereze kardinal Josip Wendel, koji je bio neumorni nositelj pomoći Crkvi na Istoku, umro je iznenada u Münchenu.

Cijena žrtve

Uspostavljanje kontakata, bilokacije, prenošenje informacija i darova, organiziranje materijalne pomoći za Crkvu šutnje – sve ovo Marije Tereza vrši u prisustvu stalne tjelesne i duhovne patnje. Shvatila je da je na taj način sudjeluje u boli i muci onih koji su trpjeli zbog svoje vjernosti  Kristu. 1959. je piše u svojim bilješkama:

“Vidim da se približava uništenje svijeta i pravednost Boga Oca. Osjećam da ne mogu učiniti ništa, jer ja sam griješila mnogo. Vidim turbulentna događanja u sadašnjosti i budućnosti. Vidim  beskrajan ponor istrebljenja; a ipak još blijedo svjetlo milosrđa i dalje osvjetljava ovu mračnu noć “.

1979, vodeći računa o Fatimskoj poruci, ispovjednik Marije Terezije je postavio sljedeće pitanje: “Je li se približilo vrijeme Gospinog trijumfa nad sotonskim materijalizmom?”  Njegov odgovor: “Da, uskoro! Oh, ali to će biti strašno! To neće biti izumiranje čovječanstva, ali to neće biti puno manje od toga!” Godinu dana kasnije, čuvši o neprestanim progonima, vlč Campana upitao: “Hoće li krv tih mučenika propasti?” Njegov odgovor je bio kratak: “Ni jedna kap njihova! Niti jedna kap! “

Godine 1963. papa Ivan XXIII umro. Marija Terezija je posjetila umirućeg papu putem bilokacije. Njegove oproštajne riječi njoj su bile: “Ja sam dao svoj život za Koncil i za Crkvu šutnje. Sada umirem; ali ti moraš živjeti. Nakon moje smrti, drži smisao i cilj svog života.”  U skladu sa željom sv. pape Ivan XXIII, Vijeće je nastavljeno;  U međuvremenu, na poziv kardinala Stefana Wyszynskog, Marija Terezija je putovala u Poljsku.

(Nastavit će se)

Teresa Tyszkiewicz

izvor: LOVE ONE ANOTHER

vidi također: Bogu ništa nije nemoguće, 1. dio