ZENICA – crkva svetog Ilije (Hodočašće u BiH, 2.dio)

pravoslavna-crkvaDo crkve sv. Ilije došli smo u nedjelju ujutro. Prije početka svete mise imali smo slobodnog vremena pa smo tako malo, svatko po svom izboru, obišli poneki dio grada. Nas par, ne poznajući mjesto, uputili smo se jednom ulicom pa kud nas odvede. Odvela nas je do neke žute crkve, pa smo iz radoznalosti otišli na ulazna vrata. Bila je to pravoslavna crkva u kojoj je sveta misa bila u toku. Ostali smo samo kratko, a opet dovoljno da osjetimo duh pravoslavne liturgije u kojoj je oltar potpuno odjeljen od naroda, iza pozlaćene ograde, dok je ono malo prisutnih, stajalo u prostoru bez klupa, odgovaralo na pjevane molitve i pjevano evanđelje o blaženstvima. Miris tamjana je obavijao svetište. Sva su lica usmjerena prema „svetinji nad svetinjama“, dok tek poneka osoba uđe naknadno i upali svijećicu koju ostavi kod ikone u sredini crkve. Crkva je bogato ukrašena ikonama, od koji je svaka priča za sebe, a i sam pogled na plafon odiše osjećajem za Nadnaravno. Pravoslavci o euharistiji vjeruju isto što i mi,  a to znači – vjeruju da je Isus tu stvarno prisutan pod prilikama Kruha i Vina.  No, kad pričest prestane biti glavni dio svete mise, a glazba postane glavna, kao da je crkva koncertna dvorana, onda je ovaj molitveni prizor iz pravoslavne crkve malo i čudan i dalek za naš mentalitet.

zenica-1Vraćamo se ulicama i sjednemo u blizini crkve. Prilazi nam jedan dječak musliman da uprosi koji marku. Malo potom dolazi i drugi. Čini se da ovdje i ne bi bilo teško evangelizirati muslimane. Ali nisam to pokušavala. Barem ne na direktan način. Sjetila sam se knjige „Cijena obraćenja“, gdje je jedan musliman započeo svoje obraćenje preispitivajuć Kur’an. Na njegovu priču o praćkama, tuči i nasilju pitala sam ga što Alah o tom kaže. Boji li se Alaha. Na jedno pitanje mi je odgovorio baš onako kako bi i dobar čovjek i dobar katolik odgovorio. Pohvalila sam ga da je bolji od Muhameda. Gledao me malo začuđeno. Nije mi palo na pamet da ga učim kako se koristi krunica, kad je on meni pokazivao kako se koristi praćka. Nekako se nadam da će i on potražiti Istinu. Možda u džamiji, možda kod kuće, nije bitno. Ali tko god istinu traži cijelim svojim srcem – sigruno će je i naći. Tako nas uči i Sveto Pismo (Pnz).

A onda smo ušli u crkvu sv. Ilije.ilija-3 Predivan reljefni oltar sv. Ilije priziva u pamet prizor na Karmelu kad je Ilija želio pokazati narodu i Baalovim svećenicima da je njegov bog pravi Bog, a da je Baal krivi bog. Baalovi svećenici (njih 450) prizivali su svoga boga Baala od jutra do podne da spali žrtvu na žrtveniku (vola) ali se ništa nije događalo. Potom je došao na Iliju red. On je naredio da se sve skupa i vodom polije da čudo bude veće. A onda je zamolio Boga da pošalje vatru s neba. I vatra je sišla i spalila žrtvu na očigled sviju kako bi se uvjerili da Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev… Bog Ilijin – pravi i živi Bog, a vjerovanje u Baala – krivoboštvo.

Danas je takvo što izgleda nepojmljivo. Jer svi bogovi moraju imati jednaka prava uvažavanja. Svako vjerovanje mora imati zajamčenu toleranciju, pa makar se radilo i sotonističkoj sljedbi, kao što ima slučajeva u Americi. I nije li užasavajuća i pomisao na to da u Londonu postoji podignut kip Luciferu, vragu? Ali, eto u ime tolerancije, sve je dopušteno.

Sveti Ilija obrani nas od takvih zala!

Sveta misa nedjeljom je dobro posjećena. Nadajmo se da to nije tek zbog moderne glazbe i novog benda, nego da je to zbog živog Isusa prisutnog na oltaru. Domaćin, svećenik koji je predvodio svetu misu ipak nije bio župnik nego svećenik koji je iz Zenice rodom, a koji je došao na dva dana iz Sarajeva gdje je na službi.zenica

Nakon svete mise otišli smo malo u razgledanje grada i na čevape. Iznenađujuće je bilo vidjeti na svakom kutu po nekoliko pasa „lutalica“. Ima ih po cijelom gradu, navodno, 25 000. Oni nisu ničiji i zapravo su svačiji, jer su ljudi na njih navikli.

S obližnjeg stadiona „Čelika“ dopirali su glasni zvuci: „Život nije lagan, ali nema predaje, mi smo ponos Zenice, Čelik ti si nama sve…“  Zeničani su eto ponosni na svoj “Čelik”, baš kao što su mnogi Splićani ponosni na svoj “Hajduk”. Da smo barem tako ponosni na svoju – katoličku vjeru.

Pa budimo ponosni što smo – katolici.

I nek i katolici u Zenici budu ponosni da su dio Božjeg naroda.

(Hodočašće, 6.11.2016)

Print

You may also like...