Zašto sotona želi pokvariti mlade? (Marino Restrepo)

Group of multiracial friends with barbecue and beer bottle enjoying their vacation

Zašto Sotona toliko žestoko želi izopačiti i pokvariti mlade? Zato što je to ključna dob u kojoj može započeti proces demoniziranja duše. On zna kako je naše materijalno bivanje kratko i kako nas se lako može prevariti stvarima ovoga svijeta. Danas je vrlo uobičajeno vidjeti vrlo mlade ljude kako počinjaju samoubojstvo ili upadaju u strašnu ovisnost o seksu, drogi, novcu i svakom mogućem zlu koje se promiče preko medija, mode itd. Ako nas Sotona u mladim godinama ščepa u svoje ruke, teže ćemo se vratiti na prvotni put dobra. Budući da preko svojih osjetila, instikata i razuma upijamo vrlo snažne emocije, samo se milošću Božjom možemo vratiti na područje na kojemu se bojimo grijeha, na kojemu se bojimo da ne uvrijedimo Boga, jer je Đavao odavno uzurpirao to područje.

U tome su smislu znakovi vremena jasni. Nekoć je vrlo mlada osoba mogla naslijediti prijestolje nekog kraljevstva i započeti vladati. To je bilo moguće u monarhijama i dinastijama. Danas vidimo kolika je moć dana mladima od sredine 20. stoljeća. Vrlo mlade osobe mogu postati slavne i bogate te tako ući u društvo na velika vrata, biti ravnopravne sa starim posjednicima novca i moći, koji često potječu iz velikih izvora zla. Danas mlada ooba može postati dio te predstave, ući u nju nespremna i s još neoblikovanom ljudskom svijesti, što će takvu osobu automatski pretvoriti u svjedoka postizanja brze moći i slave te potaknuti druge mlade ljude da se ugledaju u nekoga tko im je preko noći postao idol. To je gotovo slično kao da vidite osobu koja ne zna upravljati ni automobilom, a pokušava upravljati sofisticiranim ili bilo kakvim zrakoplovom. To je pogubno za ljudski rod.

Samo je pitanje vremena kada će čovjek postati sarkastičan i ravnodušan prema Božjemu narodu i Božjim putovima. Jednom kada se čovjek promjeni na takav način, pada sve dublje u mrak i završava tako što žudi za sve više uzbuđenja u onome što je izopačeno i poremećeno. Takva osoba više ne može imati normalan odnos ni s jednom drugom osobom ni predmetom što dolazi od Boga, s područja dobrote. Takva osoba postaje zaslijepljena svjetlom kao slijepi miš, koji vidi samo noću. Svaki joj miroljubivi put izgleda bljutav, nevažan i nezanimljiv. Njezin je nutarnje biće pretvoreno u vrlo bučnu prostoriju. Ona se mora stalno zabavljati, zašto što je njezina nutarnja osamljenost, prouzročena odvojenošću od Božje ljubavi, tako duboka i nezasitna da cijelo vrijeme ima potrebu razonoditi se u nekom umjetnom društvu. Ovo je najbrži put u sve vrste pokora, koji onda postanu „lijek“ za to naizgled neizlječivo stanje. Prvo rješenje što ga u takvom slučaju nudi ljudsko razmišljanje sastoji se od samopoštovanja i samoostavarenja, od tehnika mentalne kontrole i svih vrsta svjetovnih putova kao što je opće prisutno pozitivno razmišljanje. Bilo što, što takvoj osobi omogućuje da se usredotoči na samu sebe. A to je još više udaljava od središta božanskoga u njezinoj nutrini, od Isusa u njoj, od priznanja Boga u svome postojanju. To je stvaranje umjetnog i površnog društva koje je bezbožno i potpun neosjetljivo za Božjega Duha.

(“Katolici, probudite se!”, Marino Restrepo,  29-31)

Print

You may also like...