Tri stupnja poniznosti

stepenice-2

Predhodno smo razmišljali o Kristu Kralju koji zove. Poziva nas da se obračunamo s mlakošću i da se velikodušno odazovemo, s revnošću. A revnost može biti u raznim stupnjevima.

Temelj duhovnog života je PONIZNOST, a očituje se u POSLUHU koji će biti rezultat LJUBAVI prema Bogu. Možemo tu prepoznati Isusa koji govori svojim učenicima. Isus ide na svetkovinu sjenica. Taj blagdan se slavio u listopadu. Narod je stanovao pod šatorima i sjenicama u Jeruzalemu i okolici i to je bilo narodno veselje. Tamo je Isus slao 72 učenika da propovijedaju, liječe i izgone đavle. Kad su se vratili govorio im je: „Dođite svi vi koji ste izmoreni i ja ću vas odmoriti… Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete mir svojim dušama“. Borba protiv grijeha ima i drugu stranu: Borba za Dobro. Što više pobjeđujemo grijehe, to više napredujemo u dobru i to više možemo naći mir u dušama.

  1. Stupanj poniznosti mora imati svaki kršćanin ako želi ostati vjeran Božjim zapovijedima. Mora mrziti na teški grijeh ako se uopće želi spasiti. Nitko nema garancije da mu se ne može dogoditi grijeh. „Dobar boj sam bio, vjeru sačuvao…“ Važno je boriti se da se ne upadne u teški grijeh. Blaženi Klaudije govori: „Vidio sam kako padaju stupovi… srušile su se kreposti…“…  Sv. Filip Neri je molio svaki dan da se ne poturči. Radije sve izgubiti nego učiniti i jedan smrtni grijeh. To je mržnja na teški grijeh. Radije i život izgubiti. Tomu su svjedoci mučenici. A tražilo se samo jedan čin da spase ovozemni život. Prvi stupanj je – sve što je blokada mom odnosu s Bogom to moram mrziti. Ovaj prvi stupanj je vjernost Kristu. On cijeni moju dušu toliko da je za nju umro. Kako mogu ja da je ne cijenim. Treba upotrijebiti sva sredstva da postignem taj prvi stupanj. To pomaže da upoznam strahotu grijeha. Kad bi čovjek došao do te spoznaje sigurno bi se čuvao i ne bi se ponašao lakomisleno. Ispit savjesti  nadzor nad nutrinom da se ukloni opasnost teškog grijeha. Nekad dođemo u blizinu grijeha. Možemo moliti, a možemo izbjegavati grešnu prigodu. Onda imam čist pogled. Važno je izbjegavati i bližnju grešnu prigodu. Znati da trebam neke stvari izbjeći i jedino je to riješenje. Često primanje sakramenta ispovijedi i pričesti – to nas obnavlja i jača. Čuvati pobožnost prema Gospi. Tko živi u prvom stupnju poniznosti – mrzi teški grijeh i boji ga se ko najvećeg zla. On je u stalnom prijateljstvu s Bogom i stvara osnovu da ide u drugi stupanj:
  2. Borba protiv lakog grijeha. Ovaj stupanj je savršeniji jer ima svetu ravnodušnost prema svim stvorenjima za koje nam nije poznata Božja volja. Odnos s osobom koju volim ne sastoji se od puno velikih stvari nego od puno malih stvari. Tako i u odnosu s Bogom imamo male grijehe koji smetaju tom odnosu. Smeta mi i kad malo kašljem. Zdravlje je po definiciji da nemamo nikakvih smetnji. Čovjek čini grijeh kad mu srce osvoji neko stvorenje i kad tu ljubav stavlja ispred Boga. Ovaj stupanj je svijest zloće lakog grijeha je je to svjesna neposlušnost Bogu. Kad ne ljubim prije svega Boga kao svoj posljednji cilj – lišavam se mnogih milosti, nezahvalan sam Bogu za mnoge primljene milosti i slabi mi otpor prema smrtnom grijehu. Dajemo zadovoljštinu Bogu i za lake grijehe zbog nemara… Propast je počela kad sam počeo popuštati u malim stvarima. Treba postići svetu ravnodušnost vjere, ne raditi po simpatijama i antipatijama. Važno je prepoznati što Bog želi. Da osjećam odvratnost prema lakom grijehu, makar onako kako tijelo osjeća odvratnost prema nečistoći. Tražiti milost da se ne ispričavam zbog mojih pogrešaka. Puno malih pogrešaka vidimo svaki dan. Kad bi za svaku tražili oproštenje brzo bi rasli u poniznosti. Sveti Josip Kupertinski je bio franjevac. Ništa mu nije išlo od ruke. Stalno je bio kažnjavan. Bog ga je tako tesao. Ali Bog je sve okrenuo na dobro. Bdjeti nad osjetilima, riječima i djelima.
  3. Treći stupanj poniznosti je najsavršeniji: Biti što sličniji Isusu Kristu iz čiste ljubavi prema Njemu. U znak zahvalnosti za primljena dobročinstva. I što budem sličniji voljet ću siromaštvo više od bogatstva, posljednje mjesto više od časti… da budem smatran nekoristan i lud iz ljubavi prema Kristu. Zato u molitvenom priručniku imamo i litanije poniznosti. Napisao ih je kardinal koji se vodio tom logikom. Tražiti ono što logika svijeta odbija. Pod uvjetom da je to za Boga jednaka slava – tražit ću ono što je za me teže. Nekad može biti da je slava Božja da neki čovjek prihvati ono što je za njega čast. Sveti Pavao nije prihvatio bičevanje. Pošteđen je te kazne. Taj priziv ga je odveo u Rim i onda je u Rimu mogao propovijedati. Ako je jednako za slavu Božju prihvatit ću ono što je teže. Borba protiv sebeljublja. Ljubav prema Bogu je uvijek ispred ljubavi prema sebi. U ovom stupnju su oni iskreni i odlučne volje a Bog ne daje tu milost svakomu. Svaki dan imam priliku vježbati se u poniznosti i doći do preziranja sebe, smatrati se posljednjim među svima. To automastski postavlja stvari drugačije. Nema mojih prava nego tuđih prava. Izbjegavati samohvalu i isticanje. Ne davati drugima prigodu da me hvale. Rado prihvaćati ukore, opomene, kazne. Podnositi bezobzirnosti. Primati poniženja. Radovati se uspjehu drugih.

Ovaj treći stupanj je posao cijeloga života. Vidimo to u životima svetaca (npr. „Savršena radost“ svetog Franje) Na tom putu nailazimo na odbijanje naravi prema poniženjima.

Što čovjek više ulaže u karijeru to je osjetljiviji. Tako ćete među intelektualcima vidjeti da reagiraju na svaku. Kad ih netko umanji na smrt se uvrijede i dobijete neprijatelja kojega se nije lako osloboditi. Treba pobijediti tu narav.

 

(izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi /Kamen, 26.12.2016.-1.1.2017./;

s dopuštenjem voditelja DV, don Josipa Mužića)

Print

You may also like...