Sloboda pričešćivanja

Slide18

1. Dva oblika

Dva su oblika pričešćivanja u rimskom obredu svete mise, na jezik i na ruku.
Ovaj drugi, na ruke, uveden je tijekom posljednjih pedesetak godina i smatra se izvanrednim načinom, odnosno nečim neredovitim ili ustupkom. Naime, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u previranjima nakon Drugoga vatikanskog sabora, u nekim zemljama sjeverne Europe, koje su bile već dobrano zahvaćene procesom sekularizacije, uvedena je ta praksa protiv postojećih propisa i bez prethodnog odobrenja Svete Stolice. Tadašnji tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, danas kardinal, Malcolm Ranjith ustvrdio je 2008. godine da je ta „praksa uvedena bespravno i na brzinu“, a „sada je postala redovita praksa za čitavu Crkvu.“[1] Stavljena pred gotov čin, Sveta Stolica, tj. njezin Sveti zbor za bogoštovlje izdaje 29. svibnja 1969. uputu Memoriale Domini u kojoj stoji da pričest na jezik „bez daljnjeg treba biti zadržana, ne samo zato jer je to višestoljetna tradicija, nego posebno zato jer izražava i znači smjerno poštovanje vjernika prema svetoj Euharistiji“.[2] Nova praksa pričesti na ruku, upozorava isti dokument, može dovesti do „smanjenog poštovanja prema presvetom oltarskom sakramentu“, „do njegova profaniranja“ ili „do iskrivljenja euharistijskog nauka“. [3] Uputa je bila popraćena pismom francuskim biskupima iz lipnja iste godine, u kojem se pojašnjava da u svakom slučaju „nov način pričešćivanja ne smije biti nametnut na način da isključuje tradicionalan način“.[4] To je razumljivo jer je pričešćivanje na ruku pogodniji oblik za zloupotrebe pošto se sveto otajstvo lako može otuđiti i puno je veća mogućnost rasipanja čestica. Stoga se od biskupa traži osiguravanje pričesti na jezik za vjernike te se ističe da će Sveta Stolica dati dopuštenje (indult) za pričest na usta samo u onim krajevima gdje nije moguće zaustaviti ovu novu praksu i ako se ispune potrebni uvjeti, između ostalog da se „isključi svaka opasnost manjka poštovanja prema euharistiji ili doktrinarnih zastranjenja o ovom Presvetom sakramentu“.[5] Potrebno je naglasiti, kako donosi uputa Svetog zbora za sakramentalnu stegu Immensae caritatis iz 1973. godine, da posebno vjernike koji se pričešćuju na ruku, „treba učiti (…) da je Isus Krist Gospodin i Spasitelj te da se njemu, prisutnom pod sakramentalnim prilikama, mora iskazivati isto poklonstveno štovanje ili klanjanje kao Bogu“.[6] Tijekom godina mnogi su biskupi tražili dopuštenje i nova praksa se širila. Biskupska konferencija tadašnje Jugoslavije tražila je i dobila dopuštenje još početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. [7] U Italiji, na primjer, pričešćivanje na ruku je dopušteno tek 1989., dok u Kazahstanu, primjerice, nije dopušteno ni danas.[8] Također treba istaknuti, u izvanrednom, odnosno u tradicionalnom obredu slavljenja svete Mise pričest na jezik jedini je mogući oblik, kao i u istočnom obliku, kakav imaju primjerice, naši grkokatolici.

2.  Ključno pitanje

Posljednjih godina sve je više onih koji su svjesni da nije svejedno kako se pričešćujemo, odnosno da dva oblika nisu jednako vrijedna.
Nasuprot tome, neki – poput profesora liturgike na KBF-u u Đakovu, don Zvonka Pažina – drže da „to stvarno ni na koji način nije bitno pitanje i štetno je o tome previše raspravljati“ jer se zaboravlja na puno važnije probleme gubljenja vjere. [9] Takvo mišljenje ne dijelimo jer držimo da upravo neprikladno pričešćivanje, što se posebno događa upravo kod pričesti na ruku, utječe na slabljenje vjere u Euharistiju. Ozbiljne ankete provedene u Sjedinjenim Američkim Državama pokazuju da svega jedna trećina onih katolika koji se svake nedjelje pričešćuju ima „pravovjerno razumijevanje sakramenta, tj. da je Sveta Euharistija tijelo, krv, duša i božanstvo našega Gospodina Isusa Krista“.[10] Američki teolog Peter Stravinskas upozorava: „Primanje na ruku također ima još jednu nepredvidljivu posljedicu: stavlja primatelja u ulogu posrednika.“[11] Stoga pitanje o načinu pričešćivanja nije nebitno ili sporedno pitanje, nego naprotiv, izuzetno važno i bitno, jer mi vjerujemo u stvarnu i supstancijalnu prisutnost Isusa Krista dušom i tijelom, čovještvom i božanstvom. Nakon pretvorbe mi vjerujemo da je to pravi i živi Isus pod prilikama kruha i vina. I zato mu iskazujemo štovanje i klanjanje dušom i tijelom. Nama, katolicima, euharistija je ono najsvetije, jer vjerujemo da je to sam Gospodin pa zato svaka i najmanja promjena koja umanjuje štovanje ili svetost euharistije ima dalekosežne pogubne posljedice za vjeru. Papinsko apostolsko pismo biskupima Večera Gospodnja iz 1980. godine upozorava da u trendu opće desakralizacije svih stvari „Crkva treba da po svojoj službi štiti i osigurava ‘svetost’ (sakralnost) Euharistije“.[12] Toga su bili svjesni i mnogi najodgovorniji ljudi u Crkvi. Sveti papa Ivan Pavao II. na pitanje što misli o praksi pričešćivanja na ruku, odgovorio je da je dozvoljena ali da se on s time ne slaže niti je preporuča.[13] Kardinal Sarah se prisjeća: „Usprkos iscrpljenosti i nemoći (…) uvijek bi kleknuo pred Blagoslovljenim sakramentom. Nije mogao kleknuti i ustati sam. Trebala mu je pomoć drugih da savije koljena i da ustane. Do posljednjeg dana, želio nam je ponuditi veliko svjedočanstvo štovanja Presvetoga sakramenta.“[14] Isti kardinal navodi primjer i svete Majke Terezije: „Ispunjena divljenjem i poštovanjem, Majka Tereza se suzdržavala od dodirivanja transupstanciranog Tijela Kristova. Umjesto toga, klanjala mu se i promatrala ga tiho, spuštala se na koljena i klečala pred Isusom u Euharistiji. Štoviše, primila je Svetu pričest na jezik, poput malog djeteta koje ponizno dopušta da ju hrani njezin Bog. Svetica je bila tužna i bolno je patila kada bi vidjela kako kršćani primaju Svetu pričest na svoje ruke.“ [15] Više nego rječit je i primjer pape Benedikta XVI. koji je, „u posljednjim godinama svog pontikata želio dijeliti Euharistiju na usta i klečeći“ što je, kako smatra kardinal Robert Sarah, „daleko prikladnije za sam Sakrament“. [16] Tadašnji papinski ceremonijar mons. Guido Marini je čak u jednom intervjuu danom 2008. izrazio mišljenje da će takva praksa postati uobičajena na papinskim misama kao pastoralno prikladnija.[17] Kardinal Robert Sarah, prefekt Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u predgovoru za knjigu don Federica Bortola napisao je: „I tako možemo shvatiti da se  najveći dijabolički napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem zabluda i poticanjem na neprikladne načine primanje Svete pričesti. Doista, rat između Mihaela i njegovih anđela na jednoj strani te Lucifera na drugoj strani, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je misna žrtva i Isusova stvarna prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ovaj pokušaj pljačke slijedi dvije stvari: prva je smanjenje samog koncepta ‘stvarne Prisutnosti’. Mnogi teolozi ustraju u ruganju ili ignoriranju pojma ‘transupstancijacija’ unatoč stalnim referencama o njemu u Učiteljstvu Crkve. (…) Pogledajmo sada kako vjera u stvarnu Prisutnost može utjecati na način na koji primamo Pričest i obrnuto. Primanje pričesti na ruku nesumnjivo uključuje veliko raspršivanje čestica. Naprotiv, pozornost na najmanju mrvicu, briga o čišćenju posvećenih posuda, nedodirivanje hostije znojnim rukama, sve postaje vjera u Isusovu stvarnu prisutnost, čak i u najmanjim dijelovima posvećene Hostije: ako je Isus tvar euharistijskog kruha, a ako su i najmanje čestica dio tog istoga kruha, manje je važno koliko je velik ili mali komad Hostije! Tvar je ista! To je On! S druge strane, nepažnja prema česticama nas odvraća od te dogme. Malo pomalo misao može postupno prevladavati: ‘Ako ni župnik ne obraća pažnju na ulomke, ako dijeli pričest na takav način da se dijelovi mogu raspršiti, onda to znači da Isus nije u njima ili da je On tu samo do ‘određene točke’.‘ Dok izraz ‘transupstancijacija’ ukazuje na stvarnu Prisutnosti, osjećaj Svetog omogućuje nam da vidimo njegovu apsolutnu jedinstvenost i svetost. Kakva nesreća bi bila izgubiti osjećaj svetosti upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Primanjem posebne hrane na isti način kao da je obična hrana.“[18] Zakonik kanonskog prava svima stavlja na savjest brigu za svetost Euharistije pa u kanonu 898. kaže: „Neka vjernici u najvećoj mjeri štuju presvetu euharistiju, sudjelujući djelatno u slavljenju najuzvišenije žrtve, primajući veoma pobožno i često taj sakrament i časteći ga s najdubljim klanjanjem; neka pastiri duša, razlažući nauk o tom sakramentu, pomno poučavaju vjernike o toj obvezi.“[19] Veliki Ivan Pavao II. podsjeća u svojoj enciklici Ecclesia de Eucharistia iz 2003.: „Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. (…) Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo jer se ‘u ovom Sakramentu sažima cjelokupno otajstvo našega spasenja’.“[20]

3. Obeščašćenja

Pričest u stojećem stavu i na ruku prvi su uveli protestanti u 16. stoljeću, kad su se odvojili od Crkve, i to uslijed nijekanja stvarne prisutnosti Kristove u hostiji. Na taj se način Euharistija svodi na simbol, što oni i naučavaju. U prvim stoljećima Crkve, kada se primala pričest na ruku to se činilo sa svim mogućim obzirom i poštovanjem, često ne dodirujući je izravno kao danas.[21] S kojim strahopoštovanjem se tada primala sveta pričest vidimo u opisu koji daje sveti Ćiril Jeruzalemski u 4. st.: “Kad pristupaš ne dolazi raširenih ručnih zapešća niti razdvojenih prstiju. Desnici ljevicu učini prijestoljem jer će upravo primiti Kralja. Udubljenim dlanom primi Kristovo tijelo govoreći Amen. Pošto, dakle, brižljivo posvetiš oči dodirom svoga tijela, blaguj. Pazi da ništa od njega ne izgubiš jer što bi izgubio bilo bi kao da si ostao bez vlastitog uda. Reci mi, ako ti netko dade zlatna zrnca, zar nećeš svom pažnjom držati motreći da ništa od toga ne izgubiš te ne pretrpiš štete? Zar nećeš s kudikamo više pažnje paziti na to da ne otpadne ni mrvica od onoga što je skupocjenije od zlata i dragocjenog kamenja?”[22] U biti, kako ukazuje poznati španjolski teolog Federico Suárez, ako se u prvim stoljećima primala pričest na ruku to je bilo u prvom redu iz „čiste nužde, pošto se nisu posvećivale hostije, nego kruhovi“.[23] Sigurno je, kako kaže don Alojzije Bavčević, da „sam način pričešćivanja na ruku nije nikada bio kao ovaj danas“. [24] Od 9. stoljeća, „kao izražaj strahopoštovanja“,[25] odnosno „iz straha od mogućeg obeščašćenja“, Crkva uvodi pričest na jezik.[26] Tako se izbjegava krađa hostija, gubljenje i obeščašćivanje malih čestica u kojima je Krist stvarno prisutan te se dostojno i ponizno prima Tijelo Kristovo. U svakom djeliću hostije nalazi se cio naš Gospodin i obeščašćenje je pustiti da završi na podu i da se gazi. Kardinal Ratzinger upozorava da je strahopoštovanje prema Euharistiji potrebno i danas: „I jer se čovjek sastoji od tijela i duše, a osim toga je i biće zajedništva, potreban nam je i nadalje vidljivi izraz strahopoštovanja, potrebna su nam pravila za njezino zajedničko uobličenje, njezine vidljive znakove u ovom nesretnom i nesvetom svijetu.“[27] Nažalost, obeščašćenja se danas češće događaju, a tome – iskustvo pokazuje – u dobroj mjeri pogoduje pričest na ruku. Tako u apostolskom pismu Večera Gospodnja već 1980. godine stoji: „U nekim je krajevima ušlo u običaj pričešćivanje na ruku. (…) Međutim, ima glasova da se tu i tamo događaju žalosni slučajevi pomanjkanja poštovanja prema euharistijskim prilikama. Ta pomanjkanja terete ne samo osobe koje su krive za takve postupke nego i pastire Crkve što nisu bili dovoljno budni nad vladanjem vjernika prema Euharistiji.“[28] Isto pismo zato podsjeća: „Doticati svete prilike, dijeliti ih svojim rukama povlastica je zaređenih osoba.“ [29] Veliki papa Ivan Pavao II. se na kraju ovog pisma javno ispričava: „Pri kraju ovih razmišljanja htio bih – u svoje ime i u ime svih vas, časna i draga braćo u episkopatu – zamoliti za oproštenje za sve ono što je bilo s kojeg ljudskog razloga, a osobito zbog ljudske slabosti, nestrpljivosti ili nemarnosti, pa i zbog koje katkada djelomične, jednostrane, pogrešne primjene propisa Drugog vatikanskog sabora moglo izazvati neku sablazan ili nelagodnost u tumačenju nauka i štovanju koje dugujemo ovom velikom Sakramentu. Molim Gospodina Isusa da ubuduće u našem postupanju s ovim svetim Otajstvom izbjegavamo sve što bi na bilo koji način moglo oslabiti ili smutiti osjećaj štovanja i ljubavi u naših vjernika.“[30] Kardinal Malcolm Ranjith, kao tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, je napisao: „Ima također zloupotreba da neki odnose svete prilike da bi ih držali kao suvenir, neki ih prodaju, ili još gore, netko ih odnosi da bi ih profanirao u sotonskim obredima. Potvrđene su takve situacije. Čak u velikim koncelebracijama, također i u Rimu, više puta su nađene svete prilike bačene na zemlju. Ova situacija nas navodi ne samo da razmišljamo o velikom gubitku vjere, nego također o svetogrđima i uvredama Gospodinu koji se udostojava da nam dođe ususret želeći nas učiniti sebi sličnima, da bi se u nama odražavala Božja svetost.“[31] Rimski Katekizam zato opominje: „Među svim svetim Otajstvima… nema nijednoga koji bi se mogao usporediti sa presvetim sakramentom Euharistije: i stoga nema grijeha koji zaslužuje veću Božju kaznu od one vjernika koji ne postupaju sveto i pobožno prema Otajstvu tako punom sve svetosti ili koje dapače u sebi sadrži vlastitog autora i izvor svetosti.“[32] Osobno sam upoznao redovnicu koja je bila na velikoj svečanoj Misi koja se održala na otvorenom u Genovi 27. svibnja 2017. godine, kada je papa Franjo posjetio taj grad. Tom prigodom ona je vidjela stariju gospođu koja je primila pričest na ruku, prelomila je na dva dijela, jednu polovicu uzela u usta, a drugu polovicu dala svom psu. Pas je izbacio posvećenu hostiju iz usta, no ona ga je pljusnula i silom mu utjerala hostiju u usta, prije nego što je časna sestra mogla intervenirati i spriječiti ovo strašno svetogrđe. Apostolsko pismo Večera Gospodnja govoreći o odnosu prema pričesti kaže: „Ta se budnost traži i od pastira, koji su odgovorni za euharistijsko štovanje, i od Božjeg naroda čiji ‘osjećaj vjere’ baš ovdje treba da bude osobito budan i istančan.“[33] Slabljenje i gubljenje vjere u stvarnu prisutnost Isusovu u Euharistiji kao i učestala obeščašćenja i svetogrđa nedvojben su pokazatelj da se ponovno nalazimo u situaciji kada bi trebalo pojačano držati propisane mjere predostrožnosti kod pričesti na ruku ili taj oblik pričešćivanja ograničiti odnosno ukinuti. To i sama uputa Redemptionis sacramentum predviđa kad kaže: „Ako postoji opasnost obeščašćenja neka se ne dijeli sveta pričest na ruku vjernika.“[34] Ne mora se raditi samo o opasnosti krađe svetog otajstva za magijske obrede nego razlozi mogu biti i puno prozaičniji kao ako se hostije jako mrve, kad se sveta misa slavi na otvorenom, a puše jak vjetar i slično.[35]

4. Ukidanje redovnog oblika pričešćivanja

U posljednje vrijeme u slučaju epidemije izgleda da je jedna od prvih stvari ukinuti pričest na jezik. Dojam je kao da neki, pa i u Crkvi, to jedva čekaju, a neki su – nažalost – u trenutačnoj zarazi koronavirusom vidjeli priliku konačno odviknuti vjernike od pričešćivanja na jezik. Tako Biskupska konferencija Engleske i Walesa predlaže da se u svakoj sezoni gripe pričest daje samo na ruku.[36] Neke crkvene vlasti koriste epidemiju kao izgovor za ostvarenje prijašnjih stavova glede pričesti.[37] Iz toga je vidljivo da nije u pitanju samo strah od zaraze, nego i nešto drugo, a to je pokušaj redeniranja odnosa prema Euharistiji, a u skladu s određenim iskrivljenim shvaćanjima iste. O tome kardinal Gerhard Ludwig Müller, bivši prefekt Svetog zbora za nauk vjere kaže: „Ipak ima biskupa koji kažu da su vjernici previše vezani uz Euharistiju. To je besmislica. Euharistija je jedino istinsko klanjanje Bogu po Isusu Kristu. Ona nije jedan od mnogih oblika liturgije, štoviše svi oblici liturgije imaju razlog svoga postojanja u Euharistiji. Sve prima snagu i opstojnost iz Euharistije.“[38] I nastavlja: „A sada ima biskupa koji se nazivaju katolicima a koji ne razumiju središnju vrijednost Euharistije. To je pravi skandal: oni su zapravo rigidni, pravi klerikalci, oni koji ne drže ozbiljno do Isusove riječi i crkvenoga nauka. To je izopačen način razmišljanja. A taj ‘moderni’ katolicizam jest samouništavajuća ideologija. (…) Ova je kriza pokazala da mnogi naši pastiri razmišljaju kao svijet, da se zamišljaju više kao službenici društveno-religioznog sustava, nego kao crkveni pastiri koji su u prisnu zajedništvu s Bogom i sa svima.“[39] Sveti Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu povodom godine euharistije 2004. godine upozorava: „U čovjeku je, naime, uvijek prisutna napast da svede Euharistiju na vlastite dimenzije, dok se zapravo on mora otvoriti dimenzijama Otajstva.“[40] Često se ukidanje pričešćivanja na jezik ne provodi načelno, tj. isključivo u skladu s preporukama epidemiologa, koje pak sa svoje strane variraju od dana do dana i od zemlje do zemlje. Na primjer, nije jasno kako se u istoj državi i u istoj Crkve neki mogu pričešćivati na jezik, ne kršeći time trenutačne preporuke epidemiologa, a drugi ne mogu. Primjer naših grkokatolika najbolje ilustrira ovu situaciju. Odredbe za grkokatolike donose sljedeće: „Sveta euharistija neka se podjeljuje tako da se izrežu poduži komadići kruha (kao štapići) koji se mogu jednim krajem umakati u kalež i tako pričešćivati vjernike.“[41] Njihova praksa lijepo pokazuje kako se vjernici mogu pričešćivati na jezik i održavati epidemiološke mjere u isto vrijeme. Jednako tako i oni koji slave svetu misu po starom obredu imaju samo pričest na jezik i klečeći.[42] To znači da, primjerice u Zagrebu, ako netko želi primiti pričest na jezik dovoljno je da ode na Misu kod grkokatolika ili ondje gdje se ona održava po starom obredu. Ovo je očita nelogičnost da se u istoj državi i u istoj Katoličkoj Crkvi mjere provode tako da je u jednoj biskupiji moguće ono što nije u drugoj, odnosno da je čak i u istoj biskupiji u nekim crkvama zabranjena pričest na jezik, a u drugim je dozvoljena. Ovi različiti pristupi između katolika pokazuju da nije riječ isključivo o primjeni epidemioloških mjera. To jest, može se zaključiti da je odredba o načinu pričešćivanja ili ishod dogovora s civilnim vlastima ili pak ovisi isključivo o odluci mjerodavnih biskupa. Ispada da je onda sve pitanje dogovora s civilnim vlastima odnosno odluke biskupa.

5. Relativiziranje pričešćivanja

U prošlosti su u Crkvi već bila korištena različita pomagala za davanje pričesti u slučaju epidemija ili nekih drugih velikih pogibelji pazeći na dostojanstvo svetog otajstva.[43] To pokazuje da uporaba razuma nije protiv vjere. I danas imamo pojedinačnih slučajeva u kojima je nađeno prikladno rješenje. Primjerice, da se u posebnom, steriliziranom platnu donese žličica, na koju se primi hostija, koja se onda stavlja u jezik.[44] Neki nude rješenje koje je, izgleda, postojalo u prvoj Crkvi, da se pričest primi na malom, osobnom tjelesniku (korporalu) koji se drži na dlanu. Međutim, danas je uvelike situacija drugačija, svjetovni način razmišljanja prodro je u Crkvu i nudi svoja rješenja, često posve lišena vjere. Štoviše, kao da su neki u Crkvi i izvan Crkve jedva dočekali da relativiziraju način pričešćivanja i tako nas udalje od Krista. Biskup A. Schneider upozorava kako neki katolički predstavnici kao da pokazuju „ciničku radost“ u sve većem širenju „procesa banalizacije i desakralizacije Presvetog i Božanskog Tijela Kristova u euharistijskom sakramentu, izlažući Tijelo Gospodinovo pravim opasnostima nepoštovanja (gubitak čestica) i svetogrđa (krađa posvećenih hostija).“[45] Tako je Amerikanac Doug Henricksen izumio aparat za dijeljenje hostija već tijekom svinjske gripe koncem 2009. godine.[46] Sadašnja pak kriza, izazvana koronom, donijela je svoje neprilične izume. U Njemačkoj su, u župi svetog Josipa u Bottropu, koristili posebni drveni nosač u kojem su umetnute hostije i svaki vjernik se sam posluživao.[47] U župi Stans u Švicarskoj pak posvećene hostije stavljali su u posebne kutijice koje su vjernici nosili sa sobom i pričešćivali bi se sami gledajući Misu na televiziji.[48] Na to je reagirao kardinal Sarah, prefekt Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, dakle vrhovne ustanove u Katoličkoj Crkvi odgovorne baš za ispravno podjeljivanja sakramenata: “Ne, ne, ne to apsolutno nije moguće, Bog zaslužuje poštovanje, ne može Ga se staviti u vrećicu. Ne znam tko je smislio tu ludost, ali ako je točno da je lišavanje Euharistije sigurno trpljenje, ne može se pregovarati o načinu pričešćivanja. Pričešćuje se na dostojanstven način, dostojan Boga koji dolazi k nama. S Euharistijom se treba ophoditi s vjerom, ne možemo s njom postupati kao s najobičnijom stvari, nismo u trgovačkom centru. To je totalno ludo. (…) Postoje dva pitanja koja treba apsolutno pojasniti. Ponajprije, Euharistija nije pravo niti dužnost: ona je dar koji besplatno primamo od Boga i koji trebamo prihvaćati s čašćenjem i ljubavlju. Gospodin je Osoba, nitko ne bi osobu koju voli primio upakiranu u vrećicu ili na nedostojan način. Odgovor na lišavanje Euharistije ne može biti oskvrnjivanje. To je uistinu pitanje vjere, ako u nju vjerujemo ne možemo se prema njoj odnositi na nedostojan način.“[49] Vrijeme koronavirusa je poslužilo za obnovljene napade na Euharistiju. Kardinal Sarah kaže: „Ne treba se čuditi. Đavao snažno napada Euharistiju jer je ona srce života Crkve. Ali vjerujem, kao što sam već napisao u svojim knjigama, da se srž problema nalazi u krizi vjere kod svećenika. Ako su svećenici svjesni toga što je Misa i što je Euharistija, određeni načini slavljenja ili određene hipoteze o Pričesti ne bi ni padale na pamet. S Isusom se tako ne može postupati.“[50] U svoj ovoj panici oko korone kao da je izostalo nadnaravno motrište vjere i prevladalo naravno. Činjenica je da, kako kaže biskup Schneider, „tijekom 2000 godišnje povijesti Crkve nema dokazanih slučajeva zaraze primanjem Svete Pričesti“.[51] Ruski pravoslavni svećenik i liječnik Aleksej Timakov rektor je crkve Sv. Nikole pri centru za borbu s tuberkulozom gdje drži svetu misu dva puta tjedno i tom prigodom pričešćuje.[52] Iako se pričest dijeli uglavnom bolesnicima i to pod obje prilike ipak on ne pamti da se itko razbolio. Stoga on zaključuje: „Za mene je upravo to dokaz da su tamo u Kaležu – Kristovo Tijelo i Krv.“[53] Suvremeni zapadni katolik teško tako nešto može pojmiti, a kamoli prihvatiti. Kardinal Müller: „Moramo se moliti Bogu da nadiđemo izazove svoga osobnog i društvenog života, ali ne zaboravljajući transcendentnu dimenziju, to viđenje vječnoga života i prisnog jedinstva s Bogom i s Isusom Kristom čak u našemu trpljenju.“[54]

6. Higijenski argumenti

Nekima, nažalost, smeta uopće postavljanje pitanja o načinu pričešćivanja, jer – po njima – ispada da se ne shvaća težina situacije, da se cjepidlači i otežava ionako zahtjevno stanje. Međutim, nema nijednog dokaza da je pričest na jezik manje higijenska ili opasnija za zdravlje od one na ruku. Štoviše naravni argumenti su protiv zabrane pričesti na jezik jer ukazuju da se virus širi zrakom, a ne dodirom. Tako talijanski liječnik dr. Fabio Sansona ukazuje da ni jedan od dva oblika pričešćivanja ne predstavlja ozbiljan rizik zaraze.[55] Covid se doista širi zračnim putem preko kapljica ili u obliku aerosola, a ne dodirom.[56] Stoga ruke kao i pljuvačka teško mogu uzrokovati zarazu jer ne sadrže virus u tom obliku (kapljičnom ili zračnom).[57] Nadbiskupija Portland 2. ožujka 2020. godine je dala priopćenje u kojem kaže da su konzultirali dva liječnika, od kojih je jedan specijalist imunologije, koji su se složili da oba oblika imaju istu razinu rizika.[58] Prof. dr. Filipo Maria Boscia, predsjednik nacionalnog udruženja katoličkih liječnika Italije, upozorava kako su ruke dio tijela koji je najizloženiji virusu jer svašta dodiruju i stalno ih moramo dezincirati pa su zbog toga zaraznije i opasnije od jezika.[59] Isti liječnik upozorava da smo u brizi za zdravlje pretjerali i prekoračili granice zdravog razuma.[60] Mnogi svećenici upozoravaju da, kada se ispravno udjeljuje pričest na jezik (klečeći i ispružena jezika), nema praktično nikakva rizika od dodira. Drugi pak smatraju da je pričešćivanje na jezik u higijenskom smislu puno bolje od pričešćivanja na ruku. Tako američki svećenik John Zuhlsodrf tvrdi, na temelju svog iskustva, da je pričešćivanje na jezik sigurniji i higijenskiji način jer se puno rjeđe dodirne jezik negoli ruku.[61] U svakom slučaju svrha odredbi naših biskupa u krizi izazvanoj koronavirusom je izbjegavanje dodira ruku, usana i jezika. To je ostvarivo ako se na ispravan način dijeli pričest odlaganjem na ruku ili na jezik. Kod pričesti na ruku po ispravnoj logici mogućnost zaraze je veća jer i kad se ispravno čini prođe barem tri ruke (svećenikovu te lijevu i desnu primatelja) i češće se dogodi dodir negoli kod pričešćivanja na jezik. Kako je svećenik pozvan u ovim odredbama i dodatno, uz pranje ruku prije pretvorbe, oprati ruke prije Mise, a vjernici nemaju tu mogućnost, očito je da sami sebe izlažu tako većoj opasnosti negoli kad su pričest primili samo iz ruke svećenika na jezik.[62] Pričest na jezik je manje opasna i više higijenska negoli na ruku koja je najveći prijenosnik zaraze. Stoga je opravdano, držeći se duha biskupskih odredbi i njihove svrhe davanje pričesti na jezik i na ruku uz povećane mjere opreza. Tako se pomaže vjernicima štititi Euharistiju, a istovremeno se provodi naložena odredba. Ako bi se pak jedan od dva predviđena oblika trebao privremeno ukinuti onda je to prije pričest na ruku, negoli na jezik, jer je pričest na ruku puno opasnija za širenje zaraze i bolesti. Zato su ispravno, postupili biskupi Bosne i Hercegovine koji su odredili: „Preporučuje se i svećenicima da kod davanja pričesti budu posebno pozorni te da poštuju volju vjernika.“[63] Također, 28. travnja 2020. Američka biskupska konferencija objavila je smjernice u kojima informira svećenike da je sigurno dijeliti pričest na jezik i da to ne predstavlja nikakav „nerazuman rizik“.[64]

7. Problem savjesti

Za dobro moralno djelovanje treba imati i dobru nakanu. Stoga odluka za pričešćivanje na jezik ili na ruku ne smije biti potaknuta inatom ili ljutnjom, nego je potrebno razmotriti o čemu se tu radi i zauzeti načelan stav. To je često mukotrpan put, ali tako se dolazi do kršćanske zrelosti i olakšava iznalaženje odgovora u sličnim i težim situacijama. Mnogim praktičnim vjernicima odredba kojom se ukida pričešćivanje na jezik stvara problem u savjesti, jer su se našli u dvojbi: primati pričest na ruku ili ne držati se odredbe biskupa (pod uvjetom da nađu svećenika koji ih je voljan pričestiti na jezik) odnosno ograničiti se na duhovnu pričest. Oni koji se redovito pričešćuju na jezik i, ako je moguće, klečeći u pravilu ne čine to zbog puke navike ili vezanosti na tradiciju nego zbog uvjerenja da je to prikladniji način kojim se sveto otajstvo čuva od obeščašćenja i svetogrđa te se svjedoči vjera u stvarnu prisutnost Gospodinovu. To drže i mnogi njihovi pastiri, pa primjerice Kardinal Malcolm Ranjith, kao tajnik Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, ističe da pričest na ruku „pridonosi postupnom i rastućem oslabljenju stava poštovanja prema svetim Euharistijskim prilikama“ za razliku od pričesti na jezik koja je „bolje čuvala taj osjećaj poštovanja“.[65] Oni koji se ne pričešćuju na ruku i po savjesti im je takav oblik neprihvatljiv, a nije im moguće pričestiti se na jezik, mogu se uzdržati od pričesti i učiniti pričest željom, odnosno duhovnu pričest. Njima može biti bolje ograničit se samo na duhovnu pričest, nego li primiti pričest na ruku.[66] U svakom slučaju, nitko ih ne može prisiliti da se pričeste na ruku.[67] Ne primiti pričest zbog poštovanja prema svetosti sakramenta i zbog uvažavanja vlastite savjesti nije ni po čemu sporno. Naprotiv, to je svojevrsna privremena žrtva koja se može prinijeti da se stanje razjasni i riješi što prije. Na neki način, to može biti i stanovito upozorenje i poziv biskupima da što prije promijene navedenu odredbu. Vjernik koji se zbog savjesti ne pričešćuje na ruku, premda je u stanju posvetne milosti i pričestio bi se na jezik, da je to moguće, može imati na umu i sljedeće. Sveta misa je ponajprije žrtva Novoga zavjeta koju Krist prinosi Ocu. Stoga povremeni (i u ovom slučaju prisilni) izostanak gozbene sastavnice, tj. pričešćivanja, može posvijestiti vjerniku upravo tu istinu naše vjere i pobuditi ga na zahvalnost i klanjanje. Dovoljno je sjetiti se da je sveta misa uistinu „Golgota ovdje i sada” i da se vjernik treba s Blaženom Djevicom jednostavno klanjati njezinom Sinu. Upravo stoga u starini nije bilo često pričešćivanje vjernika, čak ni redovnika ili redovnica. I nije im zbog toga nedostajalo milosti da dosegnu herojski stupanj krjeposti. Danas se, nažalost, prečesto zanemaruje činjenica da je sveta misa  žrtva i da je sasvim dovoljno biti nazočan na njoj da bi se ispunila obveza nedjeljne euharistije. Druga mogućnost, pričešćivanje na jezik, unatoč odredbi biskupa, je teži izbor jer izgleda da ide protiv poslušnosti. No, je li to tako i tko je ovdje u krivu? Imaju li biskupi uopće pravo odlučivati tako nešto i je li njihova odluka obvezujuća za vjernike? S druge strane, osvrnimo se i na to kratko i usput, postoji mala mogućnost i da građanske vlasti postave pitanje odgovornosti jer se krše njihove preporuke. S tim u vezi dovoljno je reći dvije stvari: 1. građanske su vlasti izdale samo preporuke, a ne zapovijedi; i 2. građanske vlasti nisu kompetentne za liturgiju, tj. nemaju nikakvo pravo odlučivati o bogoslužju Katoličke Crkve. 8. Pravo izbora U Općoj uredbi Rimskog misala proglašenog od Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu 12. studenoga 2002. u paragrafu 161 stoji: „Ako se pričest dijeli samo pod prilikom kruha, svećenik hostiju malo podigne, pokaže je svakomu pojedinom i kaže: Tijelo Kristovo. Pričesnik odgovori: Amen te primi Sakrament na usta ili, gdje je to dopušteno, na ruku ako to želi.“[68] Uputa Redemptionis Sacramentum (Sakrament otkupljenja) koju je dao isti Sveti zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu 25. ožujka 2004. u paragrafu 92. donosi: „Iako svaki vjernik ima pravo, prema svojemu izboru, svetu Pričest primiti na usta, ako pričesnik želi primiti Sakrament na ruku, u oblastima gdje je to dozvolila Biskupska konferencija, a potvrdila Apostolska Stolica, njima se sveta hostija podjeljuje na ruku. Potrebno je, međutim, pozorno paziti da pričesnik hostiju odmah pred djeliteljem stavi u usta, kako nitko ne bi otišao s euharistijskom prilikom u ruci.“[69] Sveti zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu je barem tri puta intervenirao tamo gdje se htjela nametnuti pričest na ruku ponavljajući da se to vjernicima ne smije nametati i da je „svatko slobodan pričestiti se na jedan ili drugi način“. [70] Odgovor istog Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu iz travnja 1999. na upit može li se nametnuti pričest na ruku vjernicima odgovara da „pravo vjernika da prime Euharistijski kruh na jezik ostaje netaknuto“, a oni koji idu nametati pričest samo na ruku djeluju „protiv normi“.[71] Vjernici imaju pravo izabrati jedan od dva načina pričešćivanja, a svećenik im nema pravo nametati onaj koji se njemu više sviđa, kao što se zna dogoditi kod pričesti na ruku. Tako u apostolskom pismu Večera Gospodnja već 1980. godine stoji: „Događa se i to da se ne poštuje slobodan izbor i slobodna volja onih vjernika koji više vole da se i dalje pričešćuju na usta.“[72] Svjestan važnosti toga problema i kardinal Ratzinger moli „sve svećenike da budu tolerantni, da prihvate odluku svakog pojedinca“.[73] Profesor Zvonko Pažin sažima: „Za praksu je važno znati: vjernik ima slobodu pričestiti se na jedan ili drugi način a, između ostaloga, naša biskupska konferencija ne zabranjuje pričest klečeći. Prema tomu i nekorektno je i ružno da pričestitelj insistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa. Valja dopustiti slobodu tamo gdje ju propisi dopuštaju. (…) Naravno, ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da ne bi – ne daj Bože! – pričest odnijeli i obeščastili. S druge pak strane, valja uvijek poštovati slobodu vjernika da se pričeste na jezik ili na ruku.“[74] Za vrijeme svinjske gripe 2009. i 2010. godine otac Anthony Ward podtajnik istog Svetog zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u pismu od 24. srpnja 2009. pozvao se na naputak Redemptionis Sacramentum (br. 92) da svaki vjernik ima pravo izbora na pričest na jezik i da nije dopušteno uskratiti mu takvu pričest osim ako nema kanonske zapreke (br. 91).[75] U Kolumbiji su biskupi pojasnili da iako preporučuju primanje pričesti na ruku radi koronavirusa vjernici imaju pravo izbora i ako hoće mogu se pričestiti na jezik.[76] To je u skladu sa uputom Redemptionis Sacramentum koji način pričešćivanja priznaje kao pravo vjernika a ne kao prerogativu biskupa ili svećenika. Kardinal Sarah je to, u ovoj našoj situaciji, ponovio, rekavši: „Postoji već pravilo u Crkvi i njega treba poštovati: vjernik je slobodan primiti Pričest na jezik ili na ruku.“[77] Dakle jasan je zaključak da su biskupi slobodni iskazati svoju želju ili preferenciju ali nemaju vlast zapovjediti primanje pričesti na ruku ili zabraniti primanje pričesti na jezik. 9. Prekoračenje ovlasti Teolog don Alfredo Morselli je ukazao da je obveza primanja pričesti na ruku „teška zloporaba, jer se protivi važećim normama i ne jamči nikako imunitet od zaraze. Virusi mogu živjeti na površinama, kako ruku, tako predmeta (klupe, kvake itd). Jedini način za biti sigurni je da svećenik dezincira prste kod svake Svete Pričesti i odlaže na jezik vjernika hostiju, ili na ruku na kojoj je tjelesnik. Ova mjera je istinska neopravdana rana u srcu vjernika kojima je žao primiti hostiju na ruku“.[78] Biskup Schneider također drži da je bilo koja zabrana pričesti na jezik „zloporaba vlasti“.[79] To znači da, kako kaže talijanski profesor Giorgio Nicolini, „tko čini suprotno i ide protiv onog što je određeno čini grijeh“.[80] Vjernici stoga imaju slobodu savjesti i mogu odlučiti kako će primiti pričest, a „svako kršenje te slobode savjesti čini teško nasilje nad savješću pričesnika“. [81] Jedan crkveni pravnik kaže: „S moje točke gledišta, biskup ne može zahtijevati da vjernik prima Pričest na ruku. (…) Norma je norma, i zasnovana je na pravu vjernika da izabere kako će štovati Boga u onom trenutku Mise koji je po svojoj naravi duboko osoban i ne zajednički. Moje mišljenje je zasnovano na ponovljenoj pravnoj regulativi Svete Stolice u obrani prava katolika da prima pričest na jezik i na koljenima preko Mise u redovnom obliku, čak i ako bi njegov biskup ozakonio suprotno. Takva ozakonjenja se smatraju, po svojoj naravi, kao savjeti, ne kao obvezujući. Ako to vrijedi za biskupov zakon, a fortiori vrijedi također za svećenika u župi. Jednom laiku ne može biti zanijekan Sakrament osim ako nije poznati javni grešnik. Svećenik koji bi svojom inicijativom rekao vjernicima da moraju primati pričest na ruku krši kanonski zakon i navodi vjernike da ga i oni krše.“[82] Na žalost u skoro trideset godina moje svećeničke službe više puta su mi se vjernici potužili, nekad i plačući, da su bili prisiljeni uzeti pričest na ruku, a nikad se nije dogodilo obrnuto da im bude nametnuta pričest na jezik. Profesor Giorgio Nicolini je 12. svibnja 2020. razgovarao s tajnikom kardinala Roberta Saraha koji mu je potvrdio što je i sam kardinal rekao, da nije dopušteno nijekati pričest na jezik. „Stoga, biskupi i svećenici koji bi nametali samo pričest na ruku čine zloporabu, radi koje činim dobro ako uputim ‘kanonsku prijavu’ istom Zboru za bogoštovlje i stegu sakramenata.“[83] U Redemptionis sacramentum br. 169 objašnjeno je što se događa kod zloporaba: „Ondje gdje se na slavlju svete liturgije počini zloporaba, riječ je o stvarnome krivotvorenju katoličke liturgije. Već je Sveti Toma napisao: ‘U porok krivotvorenja pada tko od strane Crkve iskazuje Bogu štovanje protivno načinu ustanovljenom božanskim autoritetom od Crkve i uobičajenim u njoj.’“[84] Želim vjerovati da naši biskupi nisu svjesni da su upali u zloporabu, ali važno je da iz nje što prije iziđu. Vjernici pak mogu mirne savjesti uzimati njihovu odredbu samo kao preporuku i koristiti svoju slobodu izbora načina pričešćivanja. Ako im se pak uporno uskraćuju njihova prava, onda je poželjno da to prijave Svetom zboru za bogoštovlje i sakramentalnu stegu. [1] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 10. [2] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [3] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [4] Sacrée Congrégation pour le Culte divin, La Lettre, Roma, 1969., na: https://www.ceremoniaire.net/depuis1969/docs/memoriale_domini.html, (25. svibnja 2020.). [5] Congregazione per il Culto Divino, Istruzione Memoriale Domini, Roma, 1969., na: http://www.webdiocesi.chiesacattolica.it/cci_new/documenti_diocesi/77/2014-09/12- 333/Memoriale%20Domini.pdf, (25. svibnja 2020.). [6] Sacra Congregazione per la Disciplina dei Sacramenti, Istruzione Immensae caritatis, Roma, 1973., br. 4., na: http://www.cdl.diocesipa.it/PAGINE_NUOVO_SITO/Documenti/Immensae%20Caritatis.htm, (25. svibnja 2020.). [7] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 134. [8] Federico Catani, „Comunione sulla mano? No, grazie. L’esempio di Mons. Laise“, Libertà e Persona, 26. svibnja 2016., na: http://www.libertaepersona.org/wordpress/2016/05/comunione-sulla-mano-no-grazielesempio-di-mons-laise/, (25. svibnja 2020.). [9] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 135, b. 290 [10] Peter M. J. Stravinskas, „Liturgical Vision vs. Liturgical Visions: Vatican II, Pope Benedict XVI, Cardinal Sarah“, Catholic World Report, 15. ožujka 2018., na: https://www.catholicworldreport.com/2018/03/15/liturgical-vision-vs-liturgical-visions-vatican-ii-popebenedict-xvi-cardinal-sarah/, (25. svibnja 2020.). [11] Peter M. J. Stravinskas, „Liturgical Vision vs. Liturgical Visions: Vatican II, Pope Benedict XVI, Cardinal Sarah“, Catholic World Report, 15. ožujka 2018., na: https://www.catholicworldreport.com/2018/03/15/liturgical-vision-vs-liturgical-visions-vatican-ii-popebenedict-xvi-cardinal-sarah/, (25. svibnja 2020.). [12] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 8., 19. [13] Paul Kokoski, „Holy Communion in the Hand?“, Catholic Culture.org, 2008., na: https://www.catholicculture.org/culture/library/view.cfm?recnum=8616, (25. svibnja 2020.). [14] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [15] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [16] “Neka se svećenik ne usuđuje nametnuti svoju vlast po pitanju načina primanja Pričesti”, Quo Vadis Croatia, 26. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/neka-se-svecenik-ne-usuduje-nametnutisvoju-vlast-po-pitanju-nacina-primanja-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [17] Darko Grden, „Pričest na ruku je povlastica“, Glas Koncila, 27/6. srpnja 2008., 7. [18] „Kardinal Sarah o načinu primanja Svete pričesti“, Quo Vadis Croatia, 24. veljače 2018., na: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-sarah-nacinu-primanja-svete-pricesti/, (25. svibnja 2020.). [19] Zakonik kanonskog prava, Glas Koncila, Zagreb, 1996., 455. [20] Ivan Pavao II., Enciklika Ecclesia de Eucharistia, Verbum, Split, 2003 br. 61, 66-67. [21] Na Posljednjoj večeri pričest je Isus vjerojatno dao na ruke apostola ali to su bile posvećene svećeničke ruke koje mogu dodirivati euharistiju. O mjerama predostrožnosti i zaštite svetog otajstva u prvoj Crkvi usp: Athanasius Schneider, Dominus est, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 46-47. [22] Ćiril Jeruzalemski, Mistagoške kateheze, Služba Božja, Split, 2005., V/21, 218. [23] Federico Suárez, Il sacricio dell’altare, Ares, Milano, 2007., 166. [24] Alojzije Bavčević, Pričest na usta ili na ruku, Župni ured, Vepric, 2012., 13. [25] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 70. Usp. također Athanasius Schneider, Dominus est, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 30. [26] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 134. [27] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 107. [28] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 29-30. [29] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 30. Slično kaže i uputa Neprocjenjivi dar: „Nije dopušteno da vjernici sami uzimaju posvećeni kruh i svetu čašu, a još manje da jedni drugima iz ruke u ruku prenose.“ (Sveta kongregacija za sakramente i bogoštovlje, „Uputa o nekim normama u štovanju euharistijskog otajstva“, ibidem, br. 9, 49). [30] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 12., 34. [31] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 13. [32] Catechismus Romanus, dio II, pogl. 4., 1. [33] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 29. [34] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, br. 92, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.). [35] Alojzije Bavčević, Neke primjedbe na služenje sv. mise kod nas, vlast. naklada, Vepric, 2006., 130. [36] Paul Smeaton  – Pete Baklinski, „Priests, bishop reveal rashness in banning Communion on tongue in response to coronavirus“, Life Site News, 4. ožujka 2020., na: https://www.lifesitenews.com/news/priestsbishop-reveal-rashness-in-banning-communion-on-tongue-after-coronavirus, (16. svibnja 2020.). [37] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [38] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [39] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [40] Ivan Pavao II., Ostani s nama Gospodine. Apostolsko pismo u Godini Euharistije, IKA, Zagreb, 2004., br. 14, 15. [41] Milan Stipić, „Odredbe ordinarija Križevačke eparhije o novim mjerama zaštite od corona virusa za Križevačku eparhiju“, Križevačka eparhija, 30. travnja 2020., na: https://www.krizevackaeparhija.com/index.php/arhiva/vijesti-2020/664-odredbe-ordinarija-krizevacke-eparhije-o-novim-mjeramazastite-od-corona-virusa-za-krizevacku-eparhiju, (26. svibnja 2020.). [42] Vidi: Stefan Frey, „Pravila za sprečavanje i zaštitu od korona virusa u kapelama FSSPX-a u Hrvatskoj“, Christus Rex, 5. svibnja 2020., na: https://christusrexhrvatska.blogspot.com/2020/05/pravila-za-sprecavanje-izastitu-od.html, (26. svibnja 2020.). [43] Vik van Brantegem, „Le ‘pinzette eucaristiche’ in tempo di coronavirus. Uno sguardo alla storia degli ‘utensili eucaristici’”, korazym.org, 10. svibnja 2020., na: http://www.korazym.org/42827/le-pinzetteeucaristiche-in-tempo-di-coronavirus-uno-sguardo-alla-storia-degli-utensili-eucaristici/? fbclid=IwAR2ZXIH2v_ATjDYQlOQt4VqIbDaImQQ2vXlvyptq2aAEbNm6SlaPQUv2zIA, (26. svibnja 2020.). [44] „La comunione? Uso un cucchiaio sterilizzato, non le mani“, Stilum curiae, 3. ožujka 2020., na: https://www.marcotosatti.com/2020/03/03/la-comunione-uso-un-cucchiaio-sterilizzato-non-le-mani/, (26. svibnja 2020.).

[45] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [46] Giovanni Marcotullio, „Messa e Comunione: tra i paletti di Sarah e i dispenser per le ostie“, Aleteia, 6. svibnja 2020., na: https://it.aleteia.org/2020/05/06/messa-comunione-robert-sarah-doug-henricksen/, (26. svibnja 2020.). [47] „Bottrop: Pfarrei St. Joseph feiert Gottesdienste mit Hostienleiste“, Neues Ruhr-Wort, 9. svibnja 2020., na: https://neuesruhrwort.de/2020/05/09/bottrop-pfarrei-st-joseph-feiert-gottesdienste-mit-hostienleiste/, (26. svibnja 2020.). [48] „Tutto fa brodo: prendi la tua Comunione in una scatolina“, gloria.tv, 20. travnja 2020., na: https://gloria.tv/post/Y3qj6McdB3y72po73D4AVeG1U, (26. svibnja 2020.). [49] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [50] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [51] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [52] „Ja sam liječnik i znam što su to virusi“, Upoznaj pravoslavlje, 2. travnja 2020., na: https://orthodoxhr.wordpress.com/2020/04/02/ja-sam-lijecnik-i-znam-sto-su-to-virusi/, (26. svibnja 2020.). [53] „Ja sam liječnik i znam što su to virusi“, Upoznaj pravoslavlje, 2. travnja 2020., na: https://orthodoxhr.wordpress.com/2020/04/02/ja-sam-lijecnik-i-znam-sto-su-to-virusi/, (26. svibnja 2020.). [54] „Kardinal Müller: Nijedan biskup nema pravo zabraniti javne Mise“, Vjera i djela, 9. svibnja 2020., na: https://www.vjeraidjela.com/kardinal-muller-nijedan-biskup-nema-pravo-zabraniti-javne-mise/, (26. svibnja 2020.). [55] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [56] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [57] Fabio Sansonna, „Comunione in bocca: nessun rischio per la salute“, La Nuova Bussola Quotidiana, 3. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/comunione-in-bocca-nessun-rischio-per-la-salute, (26. svibnja 2020.). [58] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.).

[59] Michele M. Ippolito, „Boscia (Medici cattolici): ‘Comunione sulla mano più contagiosa di quella sulla lingua’”, La Fede Quotidiana, 10. svibnja 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/boscia-medici-cattolicicomunione-sulla-mano-piu-contagiosa-di-quella-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [60] Michele M. Ippolito, „Boscia (Medici cattolici): ‘Comunione sulla mano più contagiosa di quella sulla lingua’”, La Fede Quotidiana, 10. svibnja 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/boscia-medici-cattolicicomunione-sulla-mano-piu-contagiosa-di-quella-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [61] John Zuhlsdorf, „Communion in the time of Coronavirus. Best Practices, Risk, and You“, Fr. Z’s Blog, 1. ožujka 2020., na: https://wdtprs.com/2020/03/communion-in-the-time-of-coronavirus-best-practices-riskand-you/, (26. svibnja 2020.). [62] „Pismo biskupa Splitske metropolije svećenicima i vjernicima o slavljenju svetih misa i drugih liturgijskih slavlja u vrijeme zaraze koronavirusom“, Splitsko-makarska nadbiskupija, 30. travnja 2020., na: https://smn.hr/4442-pismo-biskupa-splitske-metropolije-svecenicima-i-vjernicima-o-slavljenju-svetih-misa-idrugih-liturgijskih-slavlja-u-vrijeme-zaraze-koronavirusom, (26. svibnja 2020.). [63] „Biskupska konferencija BiH uvodi mjere: Mise na otvorenome, odgođen vjeronauk“, N1, 14. ožujka 2020., na: http://hr.n1info.com/Regija/a490875/Biskupska-konferencija-BiH-uvodi-mjere-Mise-naotvorenome-odgodjen-vjeronauk.html, (26. svibnja 2020.). [64] Joshua J. McElwee, „US bishops’ guidelines for reopening Mass: groups of 10, sanitizer during Communion“, Catholic World Report, 4. svibnja 2020., na: https://www.ncronline.org/news/coronavirus/usbishops-guidelines-reopening-mass-groups-10-sanitizer-during-communion, (26. svibnja 2020.). [65] Malcolm Ranjith, „Predgovor“, u: Athanasius Schneider, Dominus est – to je Gospodin, Don Božidar Medvid, Jelsa, 2008., 10. [66] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [67]Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [68] Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., 38. [69] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, br. 92, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.). [70] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [71] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [72] Ivan Pavao II., Večera Gospodnja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. , br. 11., 30. [73] Joseph Ratzinger, Bog je s nama. Euharistija: središte života, Verbum, Split, 2005., 70

[74] Zvonko Pažin, Liturgijska sakramentologija, KBF u Đakovu, Đakovo, 2018., 135. O prisiljavanju pričešćivanja na ruku kod nas vidi: Alojzije Bavčević, Pričest na usta ili na ruku, Župni ured, Vepric, 2012., 57. [75] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [76] Michele M. Ippolito, „Colombia, parlano i vescovi: ‘i fedeli hanno il diritto di ricevere la comunione sulla lingua’“, La Fede Quotidiana, 10. ožujka 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/vescovi-sebbeneraccomandata-sulla-mano-fedeli-diritto-ricevere-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [77] Riccardo Cascioli, „Sarah: ‘Basta profanazioni, non si tratta sull’Eucarestia’“, La Nuova Bussola Quotidiana, 2. svibnja 2020., na: https://lanuovabq.it/it/sarah-basta-profanazioni-non-si-tratta-sulleucarestia, (26. svibnja 2020.). [78] Michele M. Ippolito, Coronavirus, p. Morselli: “la Comunione in mano è un grave abuso” La Fede Quotidiana, 9. ožujka 2020., na: https://www.lafedequotidiana.it/coronavirus-p-morselli-la-comunione-inmano-e-un-grave-abuso/, (26. svibnja 2020.). [79] Athanasius Schneider, „Bishop Schneider: The Rite of Holy Communion in times of a pandemic“, Life Site News, 28. veljače 2020., na: https://www.lifesitenews.com/opinion/bishop-schneider-the-rite-of-holycommunion-in-times-of-a-pandemic, (26. svibnja 2020.). [80] „Professor Giorgio Nicolini : non è lecito negare la comunione sulla lingua !!!“, benedettoxviblogwordpress, 7. ožujka 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/03/07/professor-giorgio-nicolini-non-elecito-negare-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [81] „Professor Giorgio Nicolini : non è lecito negare la comunione sulla lingua !!!“, benedettoxviblogwordpress, 7. ožujka 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/03/07/professor-giorgio-nicolini-non-elecito-negare-la-comunione-sulla-lingua/, (26. svibnja 2020.). [82] Peter Kwasniewski, „Bishops Cannot Mandate Communion on the Hand or Forbid Communion on the Tongue“, Onepeter5, 6. svibnja 2020., na: https://onepeterve.com/bishops-communion-hand-tongue/, (26. svibnja 2020.). [83] „Non è lecito negare la comunione sulla lingua !!! I sacerdoti che si riuteranno dovranno essere denunciati!!!“, benedettoxviblogwordpress, 13. svibnja 2020., na: https://benedettoxviblog.wordpress.com/2020/05/13/non-e-lecito-negare-la-comunione-sulla-lingua-isacerdoti-che-si-riuteranno-dovranno-essere-denunciati/, (26. svibnja 2020.). [84] Congregazione per il culto divino e la disciplina dei sacramenti, Istruzione Redemptionis sacramentum su alcune cose che si devono osservare ed evitare circa la Santissima Eucaristia, na: http://m.vatican.va/roman_curia/congregations/ccdds/documents/rc_con_ccdds_doc_20040423_redemption is-sacramentum_it.html, (26. svibnja 2020.), br. 169.

Don Josip Mužić, izvor: Vjera i djela

Print

You may also like...