Sakramenat Božjeg milosrđa – vrijeme da se čovjek pomiri s Bogom

Kod mnogih je uništena ideja grijeha kao i vjera. Iako se 90 % Hrvata  deklariraju kao vjernici – katolici, od toga se računa da ih 20%  ide na misu i obavlja jedan vjerski  minimum; a kad bi od tih 20%  pitali o stavkama vjerovanja: u  što vjeruju, a u što više ne vjeruju tj. što više ne žive –  vjerojatno bi se smanjilo na 2% . Dakle, negdje oko 2-3% njih se trude živjeti kao stvarni vjernici. Taj podatak se čini poražavajući, pa ipak Isus je govorio o malom broju učenika,… U našem vremenu je to posebno izraženo jer mi na Zapadu živimo u kolektivnom otpadu od vjere – apostazije. Mi možemo zatvarati oči i pokrivat se spomenicima i tragovima vjere naših starih, ali je to činjenica koju i vidimo. Dovoljno je pogledat mlade nakon krizme. Tko od njih, kad se krizma – nastavi ići u crkvu? 99 posto njih ne nastave, znači 99% njih ne bi trebali primit sakramenat krizme – jer nisu spremni za njega. isus korizmaTu vidimo kako mi popuštamo, činimo neke nedosljednosti – u ime milosrđa, što nam se onda kasnije vraća kao uvećani problem koji je teže riješit. Što će biti s onima koji su izgubljeni? Krist je došao tražit izgubljene, ali to ne znači da trebamo poticat filozofiju izubljenih i poticat ljude da se izgube što više da ih Isus nađe, nego moramo obratit pažnju da oni koji su nam povjereni da ih pomažemo i podižemo u vjeri da ostanu u vjeri. I zato Isus postavlja pitanje kad dođe drugi put na zemlju – hoće li naći vjere na zemlji. Za taj gubitak vjere i otpad netko će odgovarat: roditelji, svećenici, učitelji, biskupi itd…

Što svećenici mogu učinit po tom pitanju? Može se dogodit da idu linijom manjeg otpora i prešućuju stvari koje su nezgodne, kao što su grijesi bludnosti, ili općenito govoriti o grijehu ili govorit o posljednjim stvarima, kao što je pakao, sud, kazna Božja, i ako te teme zaobilazimo postanemo suučesnici grijeha. Jesu li i svećenici skloni prikloniti se duhu vremena, biti liberalni teolozi… ? Imamo svećenike kakvi su vjernici. Svećenici također osjećaju i žive u ovom vremenu. Oni mogu ugađati ovom svijetu. Ako to ugađanje služi da čovjeka dovedemo Bogu onda se to može tolerirat, ali ako to postane jedno sustavno nenavještanje onda to postaje paktiranje sa grijehom, suučesništvo u grijehu.

Što grijeh donosi? Uzrokuje zamračenje razuma i oslabljenje volje. Ako griješimo i ne izlazimo iz toga, onda naš razum sve teže i teže spoznaje istinu, sve teže raspoznaje što je dobro, a što je loše, naša volja je sve slabija da se tome odupre i onda sve dublje padamo.

Kako možemo znati u konkretnoj situaciji da smo počinili teški grijeh? Možemo znat prije svega po svojoj savjesti, imamo znanje koje smo dobili kao vjernici, imamo Sveto pismo prema kojem možemo znati da nismo dobro učinili.

Što je savršeno pokajanje? Osim što osoba koja se dođe ispovjediti se iskreno kaje, osjeća krivnju, … Prije krivnje važno je da postoji vjera. Kojeg smisla ima kajanje ako nema vjere? Ja se kajem zato što sam Boga uvrijedio. Dostojevski je rekao: „Ako Boga nema sve je dopušteno.“ Doista, kad čovjek ne bi bio vjernik što bi ga priječilo da ne griješi? Čime bi se rukovodio? Rukovodio bi se samo time da bude dovoljno inteligentan i vješt da ga se ne uhvati u počinjenom zlu.

A što s vjerom ako je vjera dar? Netko može reći: nemam vjere! Netko je dobio taj dar, a ja nisam. Istina je da je vjera dar, kao što je i zdravlje dar i kao što se trudimo, a nekad i tjeskobno oko toga da održimo svoje zdravlje, ili svoj izgled, tako i vjera ovisi koliko se mi trudimo da taj dar vjere zadržimo i održimo. I kroz molitvu, i kroz ispovijed.

Savršeno pokajanje je kad nam je žao za učinjene grijehe iz ljubavi prema Bogu. Svjesni smo da smo tako povrijedili Boga i Božju ljubav….

Ne od straha od pakla. Većina ljudi se možda ispovjeda u strahu od pakla? Da… i zato – Crkva to prihvaća kao nesavršeno pokajanje koje se onda dopunjava sa zaslugama našeg Gospodina. Ne bismo trebali razdjeljivati to nesavršeno i savršeno pokajanje jer mi smo kao ljudi nesavršeni i mi nikad nećemo imat samo jedno, to je nešto što mogu postić sveci, ali kod nas će uvijek biti prisutna i jedna briga oko samih nas. Kad je Isus sav zakon sažeo u dvije zapovijedi onda druga uključuje i ljubav prema sebi. Tražit vlastitu sreću je dobro, ali treba biti prisutna ta ljubav prema Bogu i što je više prisutna ljubav prema Bogu – to naš čin ima veću vrijednost.

Je li Marija Magdalena možda slika jednog savršenog pokajanja? – Blažena Katarina Emeric, koja je vidjela život Gospodinov kaže da je Marija Magdalena imala dva obraćenja, u prvom se priznala grešnicom, ali se vratila starom životu, a onda je drugo obraćenje bilo ono definitivno. Imamo i drugi primjer, a to je primjer raskajanog razbojnika kojem je Isus rekao: Još danas ćeš biti sa mnom u raju.

Međutim, treba voditi računa o tom da tu nisu najvažniji osjećaji. Mi ne odgovaramo na temelju svojih osjećaja, nego na temelju volje.

Ako ja sebi postavljam postavljam pitanje: Ljubim li Boga? To ne mogu prevest pitanjem – da li ja osjećam ljubav prema Bogu? Kad ja osjećam ljubav prema Bogu? U rijetkim trenucima. Onda ispada da smo ga sve skupa ljubili sat vremena.

Ako nisu osjećaji – što je onda ljubav prema Bogu? Možemo to usporediti s ljubavlju prema mužu, djeci?… Kad se npr. majka po noći budi radi djeteta njoj se to ne da, osjeća čak odbojnost prema tome što čini, a ipak se ustaje… Kad bi je pitali voli li ona svoje dijete rekla bi da ga voli. A na temelju čega bi rekla da ga voli? Nije na temelju osjećaja. Kad se u braku kaže ”u dobru i u zlu” – nigdje se ne spominju osjećaji…  ”u zdravlju i u bolesti”. To je pitanje odluke i volje. To je ono što je presudno i u odnosu prema Bogu. Mi ne odgovaramo za naš osjećaj, koji nam može pomoć ili odnemoć, nego odgovaramo za ono gdje se nalazi naša volja: Što ja hoću?

Osjećaji…  Živimo li u vremenu kad smo osjećaje stavili na neki pijedestal, pa mnogi traže da ih nose neki osjećaji? Pa se ide i na misu gdje će se dobit neki osjećaji? To jest – jedan od idola našeg vremena! Talijani recimo imaju dva izraza za izrazit ljubav: „Ti amo“ što znači „Volim te“ i drugi „Ti voglio bene“ što znači hoću ti dobro. Jedno je vezano uz osjećaj, uz poljubac, a drugo je vezano uz volju.  A volja je nešto što traje stalno i kad nema osjećaja.

Pet minuta do dvanaest! Možda mnogi računaju na to da će se u zadnjem trenu pokajat, kao dobri razbojnik, pozvat svećenika i sve riješit. To je pogled na Boga sa jedne distance gdje čovjek nije siguran da mu Bog želi dobro i misli – ja bolje znam što je za mene dobro. Ali u tome čovjek može toliko otvrdnit u svojoj oholosti da mu to postane glavna zapreka za pomirit se s Bogom. A drugo što se može dogodit jest da njegovi najbliži ne budu surađivali na tomu da mu dovedu svećenika. A ako cijeli život ne ide u crkvu, a sad mu žele dovest svećeika može mislit da ga žele što prije poslat na onaj svijet, naljutit će se, neće nam ostavit u oporuci ono to je predvidio i sl. I zato se s tim stvarima nije igrat. Poznat je slučaj Voltaira, koji je izgubljeno zvanje, jer je htio biti isusovac, njegovi su bili protiv i on je postao jedan od najvećih protivnika vjere u svom vremenu i kadd je došao smrti čas ona je na zaprepaštenje svojih prijatelja bezvjeraca i masona odlučio pozvati svećenika. Pozvao je svećenika, pomirio se s Bogom, ozdravio. Kad je ozdravio vratio se starom životu, napadanju na vjeru i na crkvu, i onda su se oni drugi put organizirali kad je bio bolestan, napravili su stražu da mu ne dovedu svećenika ako bi ga tražio. I doista ga je i tražio, ali mu ga nisu htjeli dovest i umro je u mukama.

Smrtni grijeh je smrtni zato što čovjeka vodi u vječnu smrt, propast tj. u pakao.

Laki grijeh oslabljuje život duše, ali ne prekida zajedništvo s Bogom. To je kao npr. kao da je netko prehlađen ili ga bole sinusi, al nema rak, neće od toga umrijeti. Je li ih potrebno ispovjedat? Nije, ali je dobro. Dovoljno se  njih pokajat prije mise… Dakle, i ono što nas ne dijeli od Boga dobro je ispovjedat kako bi popravili svoj odnos s Bogom. Ispovijed nije samo zato da bi nas izbavila od vječne propasti, od pakla, nego zato da napredujemo u duhovnom životu. U sakramentu dobiamo sakramentalnu milost koja nas jača da se borimo protiv onih stvari koje smo ispovjedali. Zato se sv. Leopold Mandić ispovjedao svaki dan. A preporuča li se to tako često? Dobro je ispovjediti se jednom mjesečno… i po potrebi – tj. svaki put kad se učini smrtni grijeh.

Osim teškog grijeha, lakog grijeha, postoji i nesavršenost. Što bi to bilo? To bi mogli povezat s propustima, jer uvijek se možemo trudit stvari činit bolje. Tako npr. nečija mana može biti da je neuredan ili da lako plane. Ali to je nešto na čemu se može raditi i postajati savršeniji. Sv. Franjo Saleški je radio na svom temperamentu pa je od toga da lako plane došao do toga da je postao uzor blagog čovjeka.

Treba li nam za ispit savjesti disciplina (kao npr. praćenje u tablicama i sl.)  ili se možemo osloniti na spontanost?  Imamo raznih načina kako ispitati savjest. To su samo pomoćna sredstva. Nikako sredtvo ne može sebi postat svrha. Ako nam jedno sredstvo ne pomaže zamjenimo ga drugim. Važno je da ne podcjenjujemo načine koje su koristili naši stari, jer ljudi smo kojima treba nešto konkretno. Ako se prepustimo spontanosti potrošit ćemo puno više vremena nego što nam je potrebno. Prije je to bilo u molitvenicima i ljudi su se s tim dobro koristili…

Što će nam se dogoditi poslije smrti?… (nastavit će se…) – o Božjem sudu…

/iz intervjua sa don Josipom M. u TV emisiji “Vidljivi tragovi”, urednice Danire Matijace

Vidi na: Vidljivi tragovi, o ispovijedi, grijehu, ispitu savjesti…

Print

You may also like...