Protestanti & protivljenje kanoniziranim svecima & sv. R. Belarmin u obrani svetaca

sveci svi

kanoniziraniDanašnji protivnici štovanja kanoniziranih svetaca ne napadaju svece kao protestanti ranijih stoljeća, nego imaju druge metode kako bi ih omalovažavali. Obrana svetaca od strane sv. Roberta Bellarmina zaslužuje biti bolje poznata, a značajan dio te apologije jesu “Kontraverze protiv reformatora” koje je papa Pio XI proglasio glavnim razlogom, nakon njegove osobne svetosti što je sv. Belarmin proglašen doktorom Crkve.

Sv. Robert nije polemičar po prirodi nego silom okolnosti. A kako bi mogao šutjeti kad su otpadnici kao Marthin Luther otvoreno pisali da su “jedine kanonizirane osobe papistički sveci, a ne i kršćanski.” Temelji koji su napravljeni u njihovu čast služe samo za tovljenje lijenih proždrljivaca.” Priča se kako je Luther bio izuzetno ljut kad je kanoniziran njegov sugrađanin, njemački Adrian VI. Objavio je djelo “Protiv novog idola i starog đavla koji će biti postavljen u Meissenu“.

Bellarmin je otišao u srce protestantskog protivljenja kanoniziranim svecima. Heretici su tvrdili da nema svetaca u nebu, što je Bellarmin branio navodeći i poslanicu svetog Pavla gdje Pavao piše o svojoj želji da sve ostavi i bude s Kristom. Duše svetih nisu zatočene na nekom drugom mjestu, a želja svetog Pavla bila bi samo pusta želja da Isus već nije tamo. Postoji li ikoji razlog zašto bi sveci bili kanonizirani? Ako je tako tko ima moć i pravo da ih kanonizira? I je li njihov sud nepogrešiv kad proglašavaju njihovu svetost?

Prije nego što odgovori na ova pitanja Belarmin najprije objašnjava što je to proces kannonizacije. KANONIZACIJA nije ništa drugo nego javno svjedočanstvo Crkve koja svjedoči o istinskoj svetosti i određenom posjedu nebeske slave neke osobe koja je umrla. To je istodobno izrečen sud o samom svecu i sud o slavi koju ima s Bogom.

Postoji sedam osobitosti i osebujnih počasti koje Crkva propisuje u prilog onih koje podiže na dostojanstvo svetosti.

  • Osobe koje su kanonizirane su upisane u katalog svetaca što znači da su ih vjernici dužni zvati svetima i javno im štovati kao svece.
  • Oni se stoga mogu kao sveci zazivati u javnom štovanju.
  • Crkve i oltari mogu biti podizani u njihovu čast.
  • U njihovu čast mogu biti molitve brevijara i prikazane svete mise.
  • Njima je pripisan poseban blagdan u crkvenom kalendaru.
  • Slike i kipovi mogu biti posvećeni njima uključujući prepoznatljiv znak kojim se prikazuje njihova slava koju sada uživaju u nebu.
  • Njihove relikvije mogu biti čuvane u relikvijarima i javno štovane.

 calvin John Calvin (utemeljitelj jednog ogranka protestantizam) tvrdi: “Idolopoklonstvo je da se u bilo kojem stupnju štuju anđeli ili neki takozvani sveci koji su umrli“.

Da štovanje svetaca nije idolatrija pokazuje najstarija tradicija Crkve. Ono što Bellarmina posebno zanima je da pokaže kako knonizacija određenih ljudi u povijesti nije bio hir nego u skladu s Božjom voljom.

Uzmemo li Sveto pismo vidjete ćemo kako povijesne knjige opisuju slavu i smrt nekog velikog čovjeka, prema Božjem nadahnuću. U jednom malom dijelu knjige Sirahove  (od poglavlja 44 do 50)  autor je kanonizirao dvadeset svetih ljudi koji su živjeli prije njegova vremena: Henok, Noa, Abraham, Izak, Jakov, Mojsije, Aron, Pinhas, Jošua, Kaleb, Samuel, David, Ilija, Elizej i drugi.

U Novom zavjetu imamo istu stvar. Sveti Luka u Djelima apostolskim kanonizira sv. Stjepana, starog Jakova, uz Petra, Pavla, Silu i Barnabu. Najmanje što možemo zaključiti iz svete tradicije jest da Bog najvjerojatnije nije prekinuo praksu koju je On nadahnuo i ohrabrivao godinama, sve do apostolskih vremena.

Štoviše, autoritetom svetog pisanja mi smo dužni častiti svece. “Neka ljudi pokažu svoju mudrost i Crkva objavi pohvalu njima” (Prop 45,15)

Osim Božje objave, sam razum nam kaže da baš kao što zlo i grijeh zaslužuju mržnju i osudu, tako se vrlina i svetost moraju nagraditi s dužim poštovanjem i priznanjem.

Osim toga, čast koju iskazujemo svecima na kraju će se okrenuti u našu prednost jer će nam uzvratiti na našu pažnju tako što će oni za nas postići kod Boga mnoge milosti preko njihova moćnog zagovora.

Ali, kako možemo slaviti svece kao što bismo trebali ako ne možemo razlikovati prave svece od onih koji to nisu?

ako neznamoTreći element u vezi čašćenja svetaca jest dužnost da ih nasljedujemo. U svecima imamo tako puno modela nasljedovanja, toliko vrlina koje nam Bog daje da nas vode kroz život. No, opet sasvim je nemoguće slijediti primjer druge osobe ako ne znamo tko je on ili koje vrline prakticira i kojim kušnjama je podvrngut.

Ne možemo imitirati neku apstrakcije, općenitosti. Parafrazirajući Isusovu rečenicu – svetost svetaca je SVIJEĆA koja ne smije biti stavljena pod varićak nego na svijećnjak da svijetli svima – Crkva to doslovno ispunja svaki put kad kao svijećakanonizira nekog od odabranika Božjih. iako su sveti, oni nisu daleko od nas i oni ne prestaju biti naša braća u Kristu.

Svi smo mi članovi jednog Tijela i zbog toga dijele iste radosti i tuge. U Božjem planu je da su nam sveci namjenjeni da nam pokažu svoju susojećanost i učine što mogu da priteknu našim potrebama. Nema sumnje da oni svoju ulogu ispunjavju vjerno i to ne samo općenito nego i pojedini svetac pomaže pojedincu na zemlji.

Mi s naše strane trebali smo se pridružiti njihovoj sreći i zahvaliti Bogu za slavu koju im je dao. To je opet teško, ili bolje reći NEMOGUĆE – AKO NE ZNAMO TKO SU SVECI, KAKAV SU HEROJSKA DJELA OSTVARILI I U ČEMU SE SASTOJI NJIHOVO DOSTOJANSTVO.

Sveti Belarmin piše:

SVECI KANPretpostavimo da Crkva nije eksplicitno ukazala na određene ljude koji su vrijedni našeg štovanja. Rezultat bi bio ZBUNJENOST na kvadrat. Stvarni sveci bi možda mogli biti prepoznati ali u isto vrijeme nemali broj osuđenih bi također bili čašćeni kao sveci.

Dogodio se tako jedan slučaj u vrijeme svetog Martina, a što je zabilježio kroničar Sulpicus. Iz nekog neobjašnjivog razloga lokalni stanovnici su počeli štovati nekog nedavno preminulog pojedinca kao mučenika. Istina, čovjek je bio ubijen, ali zašto? Martin je sumnjao u cijelu tu stvar pa je proveo opsežnu istragu no nije mogao donijeti nikakav konkretan zaključak sve dok mu se kao odgovor na njegove molitve nije ukazao taj “mučenik” i identificirao se. Nije bio mučenik nego kradljivac koji je postao žrtva vlastitih nedjela i osuđen je na pakao za svu vječnost.

Heretik Martin Luther je pisao: “Svaki čovjek je slobodan kanonizirati koga god hoće!” Postavlja se pitanje – ako to nije tako – tko onda ima moć kanoniziranja svetaca?

Bellarmin razlikuje dvije vrste dvije vrste kanonizacije ovisno o tome treba li se osoba smatrati svetom !. samo u svojoj provinciji ili je 2. svetost te osobe treba biti proglašena za cijeli kršćanski svijet. Ako je svetost neke osobe posvjedočena za sve vjernike onda im je zabranjeno dovoditi u pitanje svetost te osobe, što nije slučaj za nekog sveca koji se štuje na lokalnoj razini. Belarmin je također oprezan u ukazivanju na razliku između povijesne prakse i objektivnog privilegija u “kanonirziranju” nekog od “teritorijalnih” svetaca. Prema drevnim autoritetima, običnom biskupu je dopušteno da kanonizira sveca radi štovanja na njegovu biskupskom teritoriju.

Čitamo u jednom od pisama sv. Ciprijana, npr. gdje on naređuje svojim svećenicima da ga obavijeste kad je netko umro radi vjere tako da može odmah slaviti svetu misu u njegovu čast i dodijeliti datum njegove smrti kao datum blagdana biskupije. Mi također znamo da je u starim danima bilo stotine svetih osoba čije štovanje je postojalo u jednoj ili drugoj provinciji ali su bili savim nepoznati izvan mjesta gdje su živjeli. Evo jedan primjer. U Djelima Koncila Firence Grci su počeli častiti jednog Šimuna Metafrasta kao sveca dok su Latini bili iznenađeni da taj uopće postoji. Kako bilo – bio je to običaj koji je od tada zabranjen zbog mnogih zloupotreba koje su nastale.

od pape aleksandraOd vremena Aleksandra III i Inocenta III nitko se ne može ni lokalno štovati kao svetac osim ako njegovo čašćenje nije formalno odobreno od strane rimskog Pape. Ali kad je riječ o kanoniziranju osoba za cijelu Crkvu svi autoriteti su suglasni da ta moć ne pripada nikom ispod vlasti pape. Kao što spada na papu da proglasi nekog heretikom i da ga kao heretika vjernici trebaju držati – tako ima moć proglasiti sveca i zahtjevati od vjernika da ga kao takvog časte.

“Reformatori” iz vremena sv. Belarmina su se protivili moći pape da kanonizira svece jer su, kako kažu, u rimskoj liturgiji mnogi sveci koji nikada nisu kanonizirani od strane papa. Ako Crkva priznaje kao svece i one koji nikada nisu bili kanonizirani zašto je potrebno da ih papa kanonizira uopće?

Belarmin prizaje povijesnu činjenicu ali odbacuje zaključke koje protestanti izvlače. Prema njegovu izračunu prva papinska kanonizacija je bila za vrijeme pape Lea III oko 816 god. kad je upisao sv. Suiberta u kanon svetaca i odredio 4.9. kao njegov blagdan. On citira rukopis povjesničara Surija kako bi potkrijepio svoju tvrdnju.

I sad kao problem: Sv. Toma Becket, sv. Franjo, sv. Dominik bili su propisno kanonizirani od strane pape. No što je sa svetima prije ovoga vremena?

Univerzalna Crkva počela je štovati ove drevne svece ali ne na temelju pozitivnog zakonodavstva, već kroz neumorni običaj. I legitiman običaj, kako znamo od sv. Tome, ima moralnu snagu zakona kada vladar danog društva daje barem prešutnu suglasnost na dotični običaj.

Slijedom toga, štovanje svakog sveca koji je možda započeo kao mjesni običaj, nakon što ga Crkva u cjelini prihvati, a Vrhovni Pastir prešutno ili eksplicitno odobri takvu praksu postaje obvezujući u savjesti za sve kršćanske vjernike.

John Wyclif, protestant, kaže da “papa nije više nepogrešiv nego li sultan Turske ili kralj Etiopije kad kani kanonizirati sveca.” Lutherova glavna poteškoća protiv kanoniziranja ljudi bila je da je to proturječno Svetom Pismu pa kaže da “nikoga ne možemo proglasiti svetim prije Posljednjeg Suda“.

Premda je Luther morao ublažiti svoje stajalište priznajući barem neupitnu svetost ljudi kao što su Augustin, Jeronim, Ambrozije, Bernarda, Franje i dr. svejedno on ne bi bio toliko siguran, budući da o njima nema ništa u Svetom Pismu. Prema tome “papa niti svi anđeli na nebu nemaju moć postavljanja novog članka vjere koji nije sadržan u Svetom Pismu.”

dogmatsko samoubojstvoNepotrebno je reći da nas Katolička Crkva uči upravo suprotno. A ovako to izražava sv. Belarmin.: Smatramo da Crkva ne griješi u kanonizaciji svetaca. Dokaze za to nije teško naći. Ako bismo sebi dopustili da možemo sumnjati u to da li je kanonizirani svetac zaista svetac ili nije onda bi to (koristeći izraz sv. Augustina) bilo dogmatsko samoubojstvo, jer bi nam tada bilo dopušteno da dovodimo u pitanje bilo što što radi cijela Katolička Crkva.

Ako bi Crkva mogla pogriješiti u njezinim kanonizacijama razultirao bi sa barem dva ozbiljna zla.

posljediceKad bi Crkva u kanoniziranju mogla pogriješiti tada bi: oni koje slavimo kao svece A NISU U NEBU bili lišeni naših molitava za ispokoj duše; zazivali bi na se zlo umjesto blagoslova pitajući Boga da nas obdari milostima koje oni imaju; zazivali bi pomoć i onih koji su u paklu; 2. A što se tiče onih koji su VEĆ U NEBU mi bismo molili i za njih – a njima ne trebaju naše molitve, uskratili bi sebi zagovor mnogih svetaca u nebu…

Cijela optužba na Crkvu je da na čast oltara podiže ljude, muškarce i žene a bez ikakve predhodne istrage. Ako ništa, Crkva bi mogla biti optužena za strogost u tom pogledu. Naime, Crkva zahtjeva određeni broj autentičnih i izvandrednih čuda koja redovit i neophodan uvjet za kanonizaciju.sveci čuda

Niti jedna razumna osoba ne bi dovodila u pitanje posvijesno postojanje Julija Cezara ili Pomeja, jednostavno zato jer je posvjesničari obično slažu da su Cezar i Pompej stvarno živjeli.

Povjesničari su ljudi koji su zbog toga podložni i greškama i obmanama, a mi im ipak vjerujemo. Moramo li manje vjerovati Svemogućem Bogu, Njegovoj beskonačnoj mudrosti i istini, kada svjedoči o svetosti jednog od Njegovih izabranika i potvrđuje Njegovo svjedočanstvo s neupitnim čudima – pogotovo kad nema razloga zašto sumnjati u svetost te osobe.

Zanimljivo je zapamtiti kolika je ogromna razlika između Belarminova stava prema svetima i stava Luthera i njegovih sljedbenika kojima se Belarmin suprostavio. Hartman Grisar piše o Lutheru:

Njegova suprostavljanja kanonizaciji svetaca bilo je diktirano njegovom mržnjom prema svakom štovanju svetaca i njegovom averzijom prema ideji kršćanskog samoodricanja, poslušnog podlaganja rkvi i katoličkoj aktivnosti kojoj su ideali bili kanonizirani sveci. Nigdje drugdje nije tako pokušao srušiti idal kršćanskog života kao ovdje.  Prema njemu, nastojanje oko velike svetosti od strane pojedinaca nije ništa drugo nego odstupanje od Kristova djela, a evanđeoski savjeti potiču samo pogrešno napuštanje svijeta. Pravi sveci moraju biti “dobri jaki (lusty) grešnici koji se ne crvene kad mole ‘otpusti nama duge naše…’…

Belarmin je mislio drugačije. Njegova pobožnost svecima bila je poznata.

Iako svatko prirodno ima želju da ga se sjete nakon smrti i nemali broj njih pokušava  ostvariti neku vrstu besmrtnosti gradeći spomenike, slikajući slike, obajavljujući knjige… U Božjoj providnosti samo će sveci postići časno sjećanje u srcima onih koji ih budu slijedili. Osim toga što čašćenje svetaca donosi slavu Bogu, čiju slavu odražavaju, također i mi imamo koristi. Sveci nam, više nego itko drugi, pokazuju da život savršene kreposti i nije tako nemoguć. Oni su živi svjedoci Isusovih riječi da oni koji su voljni surađivati s Božjom milošću, njihov jaram ne samo da nije gorak i težak nego sladak i lagan za nošenje.

Izvor: therealpresence.org

Print

You may also like...