Progonjeni zbog pravednosti

Sami Yacoub je otišao posjetiti progonjene kršćane u želji da im nekako pomogne. Našao ih je i u garažama nazvanim „groblje živih“, a tamo ostao zapanjen djelovanjem Božjim u njihovim životima, jednostavnošću i snagom njihove vjere, unatoč možda i vjerskom neznanju, a u kojoj su bili kadri ostati uz Krista i uz prijetnje progona i mučeničke smrti.

O progonjenoj braći i sestrama u vjeri piše sljedeće, u časopisu: „Love one another“, 2015., br.30. :

garaže1

Novosti koje stižu iz Iraka i Sirije su alarmantne. Potiču nas na molitvu i razmišljanje, ali i na djelovanje. Dobili smo pismo čitatelja, egipatskog kršćanina, koji je otišao u Irak pomoći stradaloj braći u vjeri.

Kako netko uopće može pomoći djetetu koju svaku noć plače prisjećajući se prisilnog odlaska iz kuće? Odrasli ne mogu podnijeti zvuk eksplozija, a srca malenih su okamenjena strahom. Koje riječi mogu utješiti majku koja je pobjegla ostavivši za sobom dijete, a ne može se vratiti da ga uzme? Hoće li to ikad sebi moći oprostiti? Tko može podnijeti suze čovjeka koji je odjednom izgubio sve i odjednom postao nesposoban da se brine za potrebe obitelji? Je li tko imao iskustvo oca koji je u naručju imao kćerku koja je bila utješena očinskom ljubavlju, a onda je iz naručja bila ugrabljena kako bi bila prodana radi trgovine, za nekoliko dolara, nakon što je bila silovana od desetorice njih? Možete li zamisliti da vam je žena odvedena kao ratni plijen i predana teroristima za zadovoljavanje požude, a ako biste je išli spasiti mogli biste ostati bez glave zbog tih ljudskih monstruma koji ne znaju što je to – milosrđe?

Kako je zastrašujuća ta ljudska mržnja kad se spoji sa džihadističkom ideologijom. Kako je jada taj čovjek koji se natječe s đavlom u činjenju zla. A to je ono što članovi ISIS-a čine našoj braći i sestrama u Mosulu i Karakasu, u zemlji gdje su njihovi preci živjeli kao kršćani…

ISIS je šokirao svijet svojim barbarstvima za koja smo mislili da više ne postoje. I stojeći tako pred tim činjenicama vraćam se u najmračnije doba ljudske povijesti i prisjećam se riječi Mahatme Gandhija: „Kad počnem očajavati sjetim se da je kroz povijest put istine i ljubavi uvijek pobjeđivao. Uvijek je bilo tiranina i ubijica, na neko vrijeme čine se nepobjedivi, ali na kraju uvijek padnu.“

garaža

Proveo sam nekoliko dana među izbjeglim obiteljima u Iraku i izbjeglicama koje su išle put Jordana, želeći podijeliti njihovu bol i pronaći načina da im pomognem u toj krizi. Stao sam sa svojim sinom i sa prijateljem iz djetinjstva u garaži gdje žive i gdje spavaju na podu. Mjesto je nazvano „groblje živih“ zahvaljujući neljudskim uvjetima života. Nisam mogao a da ne razmišljam što bi se dogodilo s nama da nas je zadesilo slično… Ono što smo čuli na svoje uši, ono što smo vidjeli na svoje oči, duboko je potreslo naša srca i duše. Riječi ne mogu dovoljno izraziti to iskustvo. Kako su smiješni svi naši problemi u usporedbi s tim, pa čak i kad izgledaju nemogući da bi se riješili. A kako je velika Božja milost koja nas brižno čuva dok mi sami nismo ništa bolji od onih koji stradaše kao žrtve ISIS-a.

Iz mnogih razgovora s izbjeglom braćom i sestrama u Kristu, različitih porijekla, mogao sam osjetiti njihovu iskrenu ljubav za njihove crkve unatoč slabom biblijskom znanju. Mnogi od njih nisu možda redovito išli ni u crkvu, možda ih nisu smatrali ni „vjernicima“ prema standardima crkvenih poglavara. Moguće je da su promatrani kao manje vrijedni i da njihovo učenje nije dovoljno dobro… Ipak ti koji su etiketirani kao oni koji su daleko od vjere ostaju uz Krista, suočavaju se sa progonom, sa smrću, sa opasnosti da im se odrubi glava. Kako je zadivljujuća vjera koja proizlazi  iz pravog iskustva življenja s Bogom, vjere koja nije mjerena ljudskim standardima ni doktirnalnim razlikama.

Bio sam zadivljen tom  jednostavnom vjerom koju su mnogi izbjegli pokazivali. Oni nisu vapili za osvetom nego radije da Bog oprosti njihovim bližnjima koji su ih neočekivano izdali, oduzeli im kuće i imanje. Nikada ranije nisam vidio tu vrstu vjere koja vodi ove žrtve da usred njihove tragedije mole Boga da otvori oči njihovim progoniteljima kako bi upoznali Istinu i kako bi ih Istina oslobodila. Oni možda i ne znaju citat iz blaženstava: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima“ (Mt 5,44-45)

d i d

Kako je Božja milost nama nedokučiva! Mi ne možemo razumjeti Njegove načine da u svoje Kraljevstvo dovede oni koji su od Njega daleko. To je djelo Duha Svetoga kojem sam svjedočio kod mnogih ljudi koje sam susreo. Mislio sam da ih idem ohrabriti, ali sam ostao zapanjen djelovanjem Božjim u njihovim životima.

Samo Sin Čovječji koji nije imao gdje glavu nasloniti može razumjeti progonjene zbog pravednosti tamo „na groblju živih“.

Najbolje da svoj članak zaključim riječima pape Ivana Pavla II u kojoj moli za mir u svijetu:

Stvoritelju prirode i čovjeka, istine i ljepote, ja molim: čuj moj glas, jer to je glas žrtava svih ratova i nasilja između individua i naroda.

Čuj moj glas, jer to je glas sve djece koja trpe i koja će trpjeti jer ljudi stavljaju svoju vjeru u oružje i rat.

Čuj moj glas dok te molim da usadiš u srca ljudi mudrost mira, snagu pravde i radost druženja.

Čuj moj glas jer ja govorim u ime masa svake zemlje i svakog povijesnog razdoblja, glas onih koji ne žele rat već kročiti stazom mira.

Čuj moj glas i usadi nam snagu da na svaku mržnju možemo uzvratiti ljubavlju, na svaku nepravdu totalnom predanošću pravdi, na svaku potrebu davanjem sebe, na rat – mirom.

O Bože, čuj moj glas i daruj svijetu Tvoj vječni mir.

Print

You may also like...