Predavanje O BRAKU I OBITELJI – monah Arsenije Jovanović

monahGENERACIJE NAŠIH DJEDOVA I BAKA

Da je netko mojoj baki i djedu rekao dođi na predavanje o braku i bračnim problemima  – čudili bi se. U to vrijeme to je bilo nešto besmisleno. Mogli bi očekivati da ih se zove na predavanje o astronomiji i slično, ali… o braku? O tome se saznavalo od oca i majke, od djeda i bake. Na žalost o takvim temama koje bi trebale biti potpuno jasne svima, mi moramo o tome držati – predavanja. To je jedna tragična činjenica…

U ono vrijeme je “zabavljanje” bio nepoznat pojam. Što to znači? Postojala je u to vrijeme jedna dobra institucija “provodadžije”… I to je bilo dobro… ljudi koji su vidjeli kad su se momci zamomčili i cure zacurile pa bi rekli: ovo su dvoje jedno za drugo… Jer sa strane se mnogo bolje vidi… Uzimali su se iz istog mjesta, komšiluka, iz istog naroda. …

Danas se putuje; vjenčavamo se sa kinezima, crncima, njemcima, …  To je vrlo problematično. Upoznamo se na nekoj zabavi, nekom aerodromu, svidimo se jedno drugom… divan, plav, visok, moćan… zaljubi se… Teško to funkcionira… Bitno je da imaju o čemu razgovarati. Tužna je slika vidjeti mladi par koji sjede u kafiću tu i tamo se malo porazgovaraju, pa prestanu – uzimaju mobitele i svako nešto tipka… I tako pola sata… to je to kad se nema o čemu komunicirati. Tijelima se komunicira najbrže, ali se i najbrže završi ako ne svijetli – duša. Ako Bog nije tu među nama. Mi smo tu uvijek u troje onda, ne u dvoje.

Vratimo se starima – njima je “zabavljanje” imalo negativan prizvuk. Ali spajanje u brak, to je bilo nešto ozbiljno.  U to vrijeme mislim da nije uopće bilo razvoda.  Znači, tada su brakovi bili stabilni, bilo je svađe, ali bilo je jasno:  to je put kojim putujemo. Djeca su bila manje više normalna…

GENERACIJE NAŠIH RODITELJA, OKO 30-ih

Sljedeća generacija, ona oko tridesetih, kao moji roditelji… Pojavljuje se taj pojam “zabavljanja”. Tu se već  uzlazi u odnose prije braka. Ne svi, naravno, ne ulaze svi ni danas. Ali tada je to već prisutno. Nije mu prva, nije joj prvi, i ti su brakovi već klimavi, riskantni, jer ona pamti one svoje ranije, on pamti svoje ranije… Ne moš da zaboraviš ni kad nekog vidiš na ulici kad hormoni rade, kad si mlad, – a kamoli da zaboraviš kad si s nekim dijelio postelju.  Ti to nosiš sa sobom, u taj brak. Opametimo se… naiđe se na pravog, dolaze djeca ali ti su brakovi klimavi. Govorimo o  generacijama 3o-ih… Ja sam jedan od djece tih iz generacije 30-ih, ja sam iz generacije 6o ih…

NAŠA GENERACIJA, OKO 60-ih

Postoji jedna ogromna odbojnost prema braku. Brak je ranije bilo nešto logično. Moja generacija već, urbana, …ali i na selu je isto već došlo  isto, došla je satelitska antena, facebook, mi smo se zabavljali beskrajno dugo, zasićavali se jedni drugih, postojala je ta “svedozvoljenost”, to je dobar termin (!)  Nije da su roditelji dozvoljavali – nisu, ali je društvo nametalo to da je sve dozvoljeno, pa smo mi govorili: “Pusti me na miru sve je dozvoljeno!” Poslije tako dugog zabavljavanja znamo se do tančina, a nije bilo Božjeg blagoslova, nije bilo te tajne, sve smo vidjeli, sve smo upoznali, izbjegavao se brak, ti brakovi su pucali vrlo brzo, jer tek onda vidiš da ste se zasitili jedno drugog, da tu nije bilo te divne božanske tajne, ti brakovi pucaju, jer recimo zabavljaju se po deset godina, vjenačaju se i za manje od godinu dana se rastavljaju

NOVE GENERACIJE, 90-ih

To su generacije koje ne da ne razmišljaju o braku, nego ne razmišljaju ni o zabavljanju. Djevojke su u grupi, mladići su u grupi. Za jedno večer – super. Poslije: Zdravo! Osjećaj odgovornosti je totalna nula. Znači – želim totalnu slobodu. Nemoj uopće da me optrećuješ. Samo ako može za večer, dvije i to je sve.

O čemu se tu radi? Nalazimo se u jednom zaista tragičnom naraštaju.  Civilizacija boluje od nedostatka komunikacije. Mi smo izgubili komunikaciju i na taj način smo izgubili mogućnost da razumijemo jedni druge. Problem je tamo još od početka čovječanstva, izgubili smo Boga u sebi, Tvorca s kojim mi trebamo komunicirati, koji nam daje moć da komuniciramo. Kada volim, tada komuniciram. Kada ne volim komunikacija se prekida.

Pasije Svetogorac, jedan predivni starac iz Svete Gore, (opet monah koji govori o braku) kaže da današnja civilizacija boluje od tri glavne bolesti: razvodi, duševna oboljenja i karcinom. Tu vidimo da je suština svega – gubitak komunikacije.

Ne možemo se sporazumjeti. Mi ne znamo što hoćemo zapravo. Nismo uopće svjesni šta mi hoćemo od života. Ne možemo komunicirati sa sobom, sa drugim i sve se ruši. Međuljudski odnosi su u ogromnoj krizi. Kakve to veze ima s duševim oboljenjima i karcinom. Ima i te kakve. Glavno oboljenje današnjice je šizofrenija, rascjep ličnosti. Sad je to samo šifra. Ima ih preko tridestak vrsta. Uglavnom je šizofrenija gubitak komunikacije sa sobom i sa drugima. Čovjek ne može više da iskomunicira sa sobom. Kod karcinoma vidimo da dolazi do gubitka komunicije stanice između stanice. Gubi se sila koja daje zdravlje organizmu. Dvije ćelije u jednom organizmu ne mogu komunicirati između sebe, i čim nema komunikacije, gubi se ljubav, gubi se atrakcija, dolazi do odbijanja i do raspada. Karcinom nije ništa drugo nego rat.

Drugi svetogorski starac sv. Silvan A. on je rekao da je najveći grijeh današnjice – rat. Rat nije ništa drugo do gubitak Boga gubitak Tvorca. Kad gubimo Boga u sebi, gubimo tu snagu da živimo, da komuniciramo i da volimo. Onda dolazi do kraha, ne razumijemo jedni druge, i sve počinje da se ruši. Mi nismo svjesni šta mi hoćemo od života, šta hoćemo od prijateljstva, od života, šta hoćemo od braka… (17.51)

 

….

Tko je Arsenije Jovanović – evo nekoliko podataka s nekoliko internetskih izvora: 

Bio je roker, u grupi iz koje je nikla “Ekatarina Velika, mladost proveo u elitnom dijelu Beograda, završio stomatologiju, živio u New Yorku. Kao mladić, koji je u vrijeme osamdesetih “imao sve”, a opet osećao neizrecivu prazninu i besmisao, bio je svjedok tragične sudbine  kruga vrhunskih umjetnika, glazbenika, slikara stare SFRJ koji su, zajedno sa njim, bjeg od tog istog besmisla potražili u još većem ništavilu – drogi. Većina ih je umrla. Ili su se predozirali, ili su ih pokosili hepatitis i sida. U sjećanje na njih napisao je knjigu “Bog i rokenrol”. “Neki su mu zamjerili, – govori – a nekima je ta  knjiga spasila život.” U svojoj knjizi “Bog i rokenrol” opisuje stradanje članova popularne grupe Ekatarina Velika, gde govori da je prvi od heroina umro bubnjar, vjerojatno najbolji koga je Beograd imao. Zatim je otišao vođa grupe gitarist i pjevač, onda basist te na kraju Margita, klavijaturistkinja, sva otečena od narkotika, alkohola i lijekova. Knjigom je htio pokazati i ovu drugu stranu medalje glazbenog pravca. Kada sam objavio knjigu neki su mi zamjerili. Pitali me ko će to čitati.  A mladi su je djelili između sebe i puno njih se skinulo s droge poslije te knjige…

Danas je monah u Crnoj Gori. Bavi se i psihologijom.

O mladima je jednom rekao da u “zombirani i nadrogirani”. U Podgorici su se održavala redovite tribine na kojoj je to izjavio pa je nekom to zasmetalo i otad tribina više nema. A omladinu je važno sačuvati – “zato što je omladina najzdraviji dio društva. Čovjek srednjih godina je ucjenjen poslom, djecom. Omladina je rasterećena i može pokrenuti promjene. Sistem to zna i ne želi da se istina čuje. Sjećam se mog vremena. Vođe najvećih rokenrol bendova bile su izmanipulirane od sistema. Mislili su da su borci, neki buntovnici, u stvari, sistem je preko njih kontrolirao omladinu. Dođu klinci na koncert, ispušu se, izprotestiraju, kažu: “Kako nam je dobro u ovom mekom komunizmu”, i ne bune se. Onda im još ubace drogu i završe posao.

A ovako on opisuje život mladih današnjice:

“Ne prođe ni 24 sata bez nekog stimulansa, od kofeina i nikotina, preko alkohola, do droge i seksa. Moji preživeli prijatelji mi pričaju da je u Njujorku sramota ako da kažeš da nisi imao bar jednu gej vezu. Neka si “hetero”, ali moraš da imaš i neku gej – avanturu da bi te smatrali “civiliziranim”

O društvu kaže da pati od nedostatka ljubavi. Ljudi su debeli jer žele utoliti svoju duhovnu glad. Duša im je gladna. Društvo odvlači roditelje van kuće, preopterećeni su, nemaju vremena za svoju djecu. Odgajani su bez ljubavi. Zato imamo epidemiju psihičkih bolesti.

O ljubavi kaže kako se, na žalost, sve više poistovećuje sa požudom. I ne postoji ljubav na prvi pogled kao što ne postoji ni prijateljstvo na prvi pogled.”…

Print

You may also like...