Posljednji sud kao mjesto učenja i odjelotvorenja nade

 

sud-zadnji41. U  zaključku središnjeg dijela velikog Vjerovanja Crkve gdje je govori o Kristovu otajstvu očevši od vječnog otajstva od Oca i rođenja u vremenu u krilu Djevice Marije, preko križa i uksrsnuća do njegova ponovog dolaska, nalazimo i ove riječi: „I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve“.

Još od najranijih vremena svijest o sudu imala je velik utjecaj na svakodnevni život kršćana. Bio je to kriterij prema kojemu su uređivali svoj ovozemni život , opomena njihovoj savjesti, i istodobno nada u Božju pravednost. U svojoj vjeri u Krista nisu nikada gledali samo iza sebe i iznad sebe, već uvijek i prema naprijed, prema času suda koji je Gospodin više puta navjestio. Taj pogled prema naprijed dao je kršćanstvu njegovu važnost za sadašnji trenutak. U uređivanju svetih kršćanskih zdanja, u želji da se dočara povijesna i kozmička dimenzija vjere u Krista, običavalo se na istočnoj strani prikazivati Gospodina koji se vraća kao Kralj – simbol nade, a na zapadnoj posljednji sud kao simbol odgovornosti za naš život. Taj su prizor vjernici gledali i on ih je pratio na izlazu iz crkve dok su se vraćali svojim svakodnevnim dužnostima. U kasnijem razvoju ikonografije, međutim, sve se veća prednost daje prijetećem i mračnom aspektu suda, koji je očaravao umjetnike više od sjaja nade, koji je često bio previše u drugom planu iza prijetećih slika.

42. U suvremenom dobu ideja posljednjeg suda sve više blijedi: kršćanska je vjera individualizirana i usmjerena prije svega prema spasenju pojedinca, dok u razmišljanju o univerzalnoj povijesti svijeta velikim dijelom prevladava ideja napretka. Ipak temeljni sadržaj iščekivanja suda nije jednostavno nestao, već je poprimio potpuno drugčiji oblik. Ateizam 19. i 20. stoljeća je, sudeći po njegovim polazištima i ciljevima, inačica moralizma: to je prosvijed protiv nepravdi u svijetu i svjetske povijesti općenito.

Svijet u kojem postoje tolike nepravde, u kojem toliki nevini trpe i u kojem vlada toliki cinizam vlastodržaca ne može biti djelo dobroga Boga. Bog koji snosi odgovornost za takav svijet, ne bi bio pravedni svijet, a još manje dobri Bog. U ime morala treba prosvjedovati protiv toga Boga. Budući da nema Boga da uspostavi pravednost, čini se da je sada sam čovjek pozvan uspostaviti pravdu na zemlji. Ako je protest protiv Boga zbog trpljenja u ovom svijetu i razumljiv, vjerovati da čovjek može i mora učiniti ono što ni jedan Bog ne čini i ne može činiti, preuzetno je i sasvim pogrešno. To što je ta postavka dovela do najvećih okrutnosti i zatiranja pravde nije nipošto slučajno, već je logička posljedica duboke izopačenosti takvog pokušaja. Svijet koji mora sam stvarati neku svoju pravdu svijet je bez nade.

… 

Izvor: Papa Benedikt XVI, U nadi spašeni

Print

You may also like...