Obraćenje židova koji je postao karmelićanin (2.dio)

papa i oswald

U vrijeme Drugog svjetskog rata Oswald je sanjao da će ga od njemaca sakriti časne sestre. I uistinu jesu. Skrivale su ga 15 mjeseci riskirajući život zbog toga herojskog čina. A upravo to djelo potaklo je Oswalda da razmisli – o Onom koji ih je potakao na to djelo. U skrovištu je čitao Bibliju, (šest puta), knjige o svecima, pleo džempere, cjepao drva… Tu se odlučio krstiti, a uskoro i postati redovnik, (karmelićanin), imenom Daniel, svećenik, želio otići u Svetu zemlju svojim zemljacima pričati o tomu da je Isus – Mesija kojeg očekuju. Bio je revan svećenik, neizmjerno zahvalan Isusu i Mariji za milosti koje je primio živeći u Poljskoj.

 UTOČIŠTE U SAMOSTANU

Bila je noć pa je Oswald mogao prijeći grad neopaženo. Ušao je u vrt samostana koji je bio odmah u blizini židovske žandarmerije. Previše u strahu da bi kucao, čekao je jutro skliznuvši u prolaz koji je povezivao kuću u kojoj su sestre živjele i spremište. Rano ujutro sestra je išla pomusti krave. Zatečena Oswaldovim pozdravom uzviknula je: „Isuse i Marijo!“ Promrzao i gladan Oswald je bio primljen u sobu gdje je dobio doručak dobrodošlice. Kad je Oswald radio u policijskom zapovjedništvu on je bio u kontaktu sa sestrom poglavaricom, Euzebijom Bartkowiak, te joj je potajno dao papire za židove koji se skrivaju. A sad – on je bio taj koji ju je pitao da se sakrije tu kroz nekoliko dana. Dobio je odgovor kad su sestre došle natrag s nedjeljne mise u crkvi koja je bila udaljena 16 km. Tijekom svete mise sestre su svim srcem molile da spoznaju Božju volju. Te nedjelje evanđelje je bilo  o milosrdnom samaritancu. On je bio jedini prolaznik koji je pokazao milosrđe i dao konkretnu pomoć čovjeku koji je bio ranjen i opljačkan. Sestra Euzebija je razumjela te Isusove riječi: „Idi pa i ti čini tako!“ (Lk 10,38) kao zapovijed koju daje upravo njoj. Kad se vratila rekla je Oswaldu da će ga sestre sakriti koliko dugo bude potrebno. Treba imati na umu da je u ono vrijeme Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije za pomaganje židovima i za skrivanje prijetila smrtna kazna. Sestre su se vodile nesebičnom ljubavlju i njihova odluka bila je herojska. Riskirajući svoj život pružile su Oswaldu sklonište i brinule se za njega. U svojoj autobiografiji Oswald je napisao: „Ne samo da nisam ozljeđen na bilo koji način, zato što sam židov,  nego su drugi riskirali svoje živote da spase mene, i to žandarmeriji ravno ispred nosa.“

OBRAĆENJE I KRŠTENJE

Oswald je morao boraviti u skladištu većinu vremena. Tamo je provodio vrijeme čitajući knjige koje su mu sestre donosile. Bio je impresioniran čudesima u Lurdu. Oswald je bio uvjeren da su čudesa koja su se tu spominjala – djela Božja. Nakon što je tu proveo dvadeset dana pitao je sestre da mu donesu Bibliju. Prva knjiga koju je čitao je bilo je evanđelje po Mateju. A ovako se Oswald prisjeća vremena koje mu je promijenilo život: „Borba je započela. Čitao sam polako i pažljivo. Neke odlomke sam čitao iznova i uspoređivao sa drugima. Kroz tri dana sam čitao evanđelje po Mateju, čitao ga sve dublje,  i sve više u tome uživao. Riječ Božja me uvjerila. Shvatio sam da je ta Riječ upućena i suvremenim židovima također. Uopće nisam bio povrijeđen sa oštrim riječima upućenim farizejima. (…) Vjerovao sam da je evanđelje istinito. Na kraju krajeva bilo je pisano na hebrejskom, od židova za židove. (…) Ne mogu reći daje Isus u krivu. Mogu li? Ne mogu zanijekati čudesa i da su ona bila istinita. Mogu li? Oni koji su Isusu povjerovali iskusili su čudesa i u današnje vrijeme, dok u židova nema čudesa još od Isusova vremena…“

Oswald se suočio sa najvećom odlukom svog života. Čitajući i analizirajući evanđelje da sva starozavjetna proroštva o dolasku Mesije jesu ispunjena rođenjem Isusa Krista, pravim Bogom koji je postao pravi čovjek i koji je na sebe uzeo grijehe i patnju svih ljudi, koji je zaista umro i uskrsnuo od mrtvih opraštajući ljudima njihove grijehe.

„Obratio sam se“ – piše Oswald, „skupa s onima koji se vraćaju s Kalvarije i skupa sa stotnikom ispovjedam: „Uistinu ovaj čovjek bijaše Sin Božji“ (Mt 27,54). I to je bilo sve. Ništa više nije bilo potrebno nego samo prepoznati Isusa Krista i povjerovati. Zapravo, u svom srcu, postao sam kršćanin … kao onaj koji je čuo riječi Filipove i povjerovao da je Isus Mesija. (Dj 8, 26-39). Ali nisam još želio biti kršten. Želio sam vjerovati u Isusa bez krštenja. Bilo mi je rečeno da bez krštenja ne možemo primiti milost, što mije bilo apsolutno nevjerovatno. I što je to uopće milost? I što mi treba milost ako sam upoznao Isusa Krista? Bio sam tvrdoglav kao Petar kod Posljednje večere, vjerujući da je moj razum dovoljan jer ako u bilo kojem trenutku i posumnjam mogu opet uz pomoć Biblije dokazati da je Isus – Krist. Nisam znao da je to meni bilo tako jasno upravo zbog milosti Božje, i da bez nje ne bi vjerovao kao što ni moji preci nisu vjerovali iako je među njima bilo puno pametnijih od mene. Ali Bog u svojoj neprevarljivoj i vječnoj odredbi odlučio da skine tamu s mojih očiju tako da bih mogao znati, prihvatiti i voljeti.

U kolovozu 1942. God Oswald je pitao sestru Euzebiju je li napisano u Bibliji da je krštenje neophodno za spasenje. Sestra mu je pokazala na riječi: „Onaj tko povjeruje i krsti se bit će spašen; ali onaj koji ne povjeruje bit će osuđen:“ (Mk 16,16). Ova jedna rečenica ga je potpuno uvjerila. Tri dana kasnije je sestri Euzebiji očitovao jedan zahtjev: „Jako bih volio biti kršten. Preklinjem Vas, nemojte mi uskratiti tu milost. Čekao sam sestru poglavaricu od jutros pa vas molim za tu veliku uslugu.“ Sestra je odgovorila razdragano: „Kad sam molila u kapeli, nešto mi je podsvjesno govorilo da moram puno moliti za tebe jer ćeš postati svećenik!“ Ja sam odrješito odbila tu misao misleći: „Što? On? Židov?“ Ali misao ne bi odlazila. Još se nisam toga riješila a evo ti govoriš da bi se krstio. Mogu osjetiti Božju ruku u ovome.”

Jedini svećenik živio je 10 km grada, a Oswald je bio u smrtnoj opasnosti. U takvoj situaciji s. Euzebija je odlučila da će ga kristiti bez svećenika. Oswald je primio sakrament svetog krštenja na rođendan svog oca, 25.8.1942. god. Preko sakramentalne kupelji i obnovu života u Duhu Svetomu (Tit 3,5) postao je novo stvorenje, oslobođen robovanja sotoni, grijehu i smrti. Postao je član mističnog Tijela Kristova i član zajednice Katoličke Crkve. Nakon primanja krštenja Oswald je bio pun radosti i zahvalnsti za Božje neizmjerno milosrđe i što ga je Bog toliko volio unatoč njegovoj grešnosti i bijedi. Sestra Euzebija je bila njegova kuma, a dala mu je Bibliju i krunicu. Nakon što je kršten Oswald je napisao: „O moj Bože prva i najveća Istino! Ja, Oswald Joseph Rufeisen, vjerujem svim svojim srcem, ispovjedam svojim ustima i potvrđujem svojim djelima da vjerujem i želim vjerovati do zadnjeg daha svog života sve i svaki pojedini članak vjere koji nam nalaže vjerovati Katolička Crkva. Iako ovo ne mogu razumjeti (jer tko bi mogao i razumjeti) podlažem svoje misli službi Kristovoj, ponizno častim sveta otajstva i ponizno tražim da mi posluže na spasenje.”

Na pitanje sestre Euzebije što ga je najviše uvjerilo da prihvati katoličku vjeru odgovorio je „Ljubav prema bližnjem. Uvidio sam da sestre riskiraju svoj život da spase mene, ne dopuštajući mi da se osjećam kao židov. To me navelo na razmišljanje kako mora postojati nešto više, neka vrsta Istine koja im je dala snagu (289.str). Nakon primanja krštenja Oswald je odlučio ostati skroman i siromašan te se povući iz javnih zabava i plesova jer to su bile prigode za mnoge grijehe, bilo u odnosu prema sebi bilo prema drugima.

DUHOVNA OBNOVA (povlačenje u tišinu)

Onih 15 mjeseci kod sestara Oswald je nazvao – duhovna obnova. To je bila, kako on reče, najveća milost koju je primio od Boga. Skriven u spremištu podijelio je vrijeme na molitvu, čitanje i ručni rad. Svijetlo koje je dopiralo kroz rupu na dasci bilo je dovoljno da može čitati i promatrati dvorište žandarmerijskog zapovjedništva. Kroz tih petnaest mjeseci Oswald je pročitao Bibliju šest puta. Ovo čitanje bila je za njega najveća duhovna hrana. Također je čitao živote svetaca i obraćenika. Priča obraćenja sa ateizma poznatog pijanista Hermana Cohena, Povijest jedne duše – sv. Terezije od Djeteta Isusa... puno je doprinijelo Oswaldovu otkrivanju svećeničkog poziva u karmelskom redu. Naučio je da se vjera izražava i produbljuje svakodnevnom molitvom,  a što je privilegij i dar. Zanemarivanjem molitve, osoba gubi osoban odnos s Bogom  gubi blago vjere! Gospu je volio tako puno da je svaki dan prikazivao sebe njenoj majčinskoj brizi, kako bi ga ona majčinski vodila putevima vjere u Isusa. Svaki dan je molio krunicu i tiho pjevao Gospi. Također je molio krunicu Božanskog milosrđa i molitvu ranama Isusovim. Čitajući svaki dan tekst sv. Mise svaki dan je sudjelovao na misi koja se slavi u crkvama – na duhovan način te primao  duhovnu sv. pričest. Vršio je pokoru i postio. Svoje svakodnevne molitve je obavljao sa velikim entuzijazmom. Postigao je i veliku vještinu u pletenju džempera, a također je i sjekao drva za sestre. Sestre su ga tretirale kao blisku osobu, kao brata. Ovako taj odnos opisuje u svojoj autobiografiji: „Osjećao sam da sam u Isusu Kristu bio jedno s njima. Tu je rođen moj osjećaj za Crkvu – nadnaravni osjećaj za zajedništvo u Crkvi, za suživot. Crkva je postala moj dom, cijeli svijet je postao moja domovina, jer imao sam braću u Kristu posvuda. O blažena Crkvo, majko svih ljudi, kako si mi bliska postala beć ovdje na zemlji. Samo ti proviđaš uvjete za miran i bratski suživot ljudi. 

Njemci su prisilili sestre da se presele u drugu kuću. Da bi prikrio svoju prisutnost Oswald je morao obući odoru časnih sestara. U više slučajeva morao se sakriti u zahod kada bi u samostan došli žandari ili koji drugi gosti. Činjenicu da nikada nije bio otkriven Oswald pripisuje posebnoj brizi sv. Josipa. Situacija je postajala sve opasnija pa je Oswald, 2.12.1943. napustio samostan. Opet je bio sam ne znajući mjesta u koje bi krenuo. A ovaj put bilo je čak i gore budući da je bilo jako hladno i puno snijega. Nakon mnogih zgoda u kojima je zamalo poginuo, konačno se mogao pridružiti grupi branitelja gdje su se branili židovi iz Mira. Tu su mnogi za svoj život mogli zahvaliti njemu. A zahvaljujući njihovim svjedočanstvima izbjegao je smrt, pridružio im se i tu bio do lipnja 1944. U to vrijeme otpora Oswald je puno molio i kad je god bilo moguće evangelizirao bi primjerom života i riječju. Sjeća se: „Svaki put kad sam bio u prilici da prolazim kroz područje odakle sam mogao vidjeti crkvu, pa makar i sa velike udaljenosti, u kojoj je čuvan Presveti sakrament, ja bi mu se iz daljine poklonio i svojom željom Ga pozivao da dođe. Mislim da je svarno i dolazio.

U KARMELSKOM REDU

Nakon oslobođenja prva stvar koju je Oswald učinio bila je da je posjetio sestre Uskrsnuća. Podijelio je s njima svoju radosnu vijest da je odlučio postati karmelićanin kako bi sudjelovao na Kristovu djelu spasenja, kao redovnik i svećenik. Dok je čekao da bude primjljen u red Oswald je radio u župnom uredu u Novoj Vilejki. Tamo je upoznao dvije židovske djevojke, blizanke, koje su se obratile nakon što su čitale „Paskalove misli“… 29.3.1945. imao je sreću da se može priključiti grupi povratnika i doću Krakov.

Na putu se zaustavio u Čestohowi. Po prvi put je molio u kapeli čudotvorne slike Jasnogorske Gospe. Evo kako se on sjeća tih trenutaka: „Stajao sam tamo dugo vremena, od sedam sati ujutro do pokrivanja slike i lio sam suze (…) Cijelo vrijeme sam proveo u žarkoj molitvi, u radosti i zahvalnosti za ono što jesam, iz povjerenja u Djevicu Mariju i njeno vodstvo, u želji da joj dovedem izgubljenu ovcu doma Izraelova, doma njezina. Također sam njenom zagovoru preoručio tu naciju u kojoj sam živio i koja je moju sudbinu dovela u Njene ruke.“

Iz Čestohove je otišao u karmelski samostan u Černu blizu Krakova, gdje je primljen u novicijat i gdje je dobio redovničko ime Danijel. Kad je završio svoj studij teologije i položio vječne zavjete, za svećenika je bio zaređen 29.6.1952. (…) Sestre Uskrsnuća su bile tamo umjesto njegove rodbine, a one su bile i te koje su ga primile kad je slavio svoju prvu svetu misu, 5.7.1952. O. Danijel je misu slavio za svoje roditelje i članove obitelji koji su poginuli u vrijeme rata. Poslije ređenja služio je kao svećenik s velikom revnošću uVadovicama. Kasnije je djelovao i u misijama. Glasio je i kao izvanredan propovjednik i voditelj duhovnih vježbi. Imao je jaku želju da ode u Svetu zemlju kako bi o Kristu propovjedao svojim zemljacima. Nakon što je prošao mnogo prepreka koje su mu postavljale komnističke vlasti, o. Danijel je dobio dopuštenje da napusti Poljsku i 9.7. 1959. je stigao u Haifu i odsjeo je u samostanu Stela Maris na gori Karmel. Počeo je služiti katolicima židovskog porijekla. Izraelske vlasti nisu mu davale građanstvo komentirajući da židov koji se obratio na kršćanstvo nije više smatran židovom. O. Danijel ovaj predmet daje na sud, a to je onda privuklo pozornost javnosti širom svijeta.

1965. O. Danijel je našao kršćansku zajednicu u Haifi koja se služila hebrejskim jezikom u liturgiji. Namjeravao je stvoriti zajednicu vjernika po uzoru na prvu zajednicu u Jeruzalemu predvođenu svetim Jakovom, apostolom. O. Danijel je uvjeren da je odbijanje Isusa Krista kao očekivanog Mesije glavni razlog tragedije ne samo Izraelaca nego i drugih naroda.

Bio je blizak i sa svetim Ivanom Pavlom II i sa kardinalom Josephom Ratzingerom. Bio je pozivan da drži razna predavanja na raznim fakultetima u Americi i europi, a svrh svega bio je revan svećenik do smrti, 30.7.1998. U njegovoj autobiografiji piše: “Vrlo sam zahvalan Bogu što je dopustio da živim u ovo vrijeme, da iskusim život onakvim kakav jest, da se suočim s dilemama koje sam imao, i što sam došao – do Istine. (…)

Nije li ovo vrijeme u kojem je zlo u porastu, u kojem raste vladavina sotone, nije li ovo bezbožno vrijeme kad je Isus razapinjan, bičevan, huljen, više nego ikada prije, nije li u ovo vrijeme svakog kršćanina da moli za povratak židova Bogu?

Ovo je moj sadašnji Sionizam! Hvala Ti Bože Siona. Ponizno ti zahvaljuje tvoj sluga, jadni grešnik, najsretniji čovjek kojeg su izbavio sa dna pakla, što si me poučavao i iznutra preobražavao u katoličkog Sionista, što mi nisi dopustio da vidim cilj života, ni nagradu za žrtve, za znoj i krv u židovskom Sionizmu. Stotinu zahvala ti dajem danas što si me oslobodio iz zamke, tisuću zahvala … za svetu Crkvu katoličku, u kojoj ima mjesta za sve.“

Iskrena i ustrajna potraga za Istinom dovela je oca Oswalda R. do otkrića radosne istine da je Isus Krist Mesija najvaljen u SZ i očekivan od židova. Vjerovao je da je on pravi Bog koji je postao pravi čovjek da bi nas spasio. Vjeruje da je Isus uistinu uskrsnuo od mrtvih i ustanovio zajednicu, katoličku Crkvu. Samo u toj zajednici, možemo doći do potpune Istine o isusu Kristu i ostvariti odnos s njim, te postići spasenje.

(Iz autobiografije o. Danijela Marije)

Izvor: LOVE ONE ANOTHER

 

 

Print

You may also like...