Neki mladi franjevac iz doba svetog Franje i napasti da napusti red

franjevac siromah

 Neki mladić, plemenit i vrlo fin, dođe u Red svetog Franje. Nakon nekoliko dana, pod štetnim utjecajem zloduha, postade mu redovnički habit, što ga je nosi o, toliko mrzak, da mu se činilo kao da nosi najprostiju vreću. Odvratni su mu bili rukavi, bila mu je mrska dugačka i široka kapuca, a grubi habit činio mu se nepodnošljivim teretom. A i sam Red postajao mu je nepodnošljivim, te odluči svući habit i vratiti se u svijet.

Kako ga je naučio njegov učitelj, običavao je svaki puta, kad god bi prošao ispred samostanskog oltara, u kojem je bilo pohranjeno Tijelo Isusovo, pokloniti se s velikim poštovanjem, skinuti kapucu i sklopljenih ruku pokleknuti.

I dogodi se da je one noći kad je odlučio otići i napustiti Red, morao proći pokraj samostanskog oltara. Prolazeći, po običaju poklekne i učini dužno poštovanje. Tu se zanese u duhu. Bog mu pokaza neobično viđenje.

Vidio je pred sobom nebrojenu četu svetaca gdje idu u povorci dva po dva, odjeveni u lijepa i skupocjena suknena odijela, a obrazi i ruke su im sjale kao sunce. Išli su pjevajući i svirajući, poput anđela. Među njima bijahu dvojica otmjenije odjeveni i ljepše urešeni nego drugi. Bili su okruženi tolikom svjetlošću da su se čudili svi koji su ih promatrali. Na kraju povorke opazi jednoga urešena tolikom slavom, te se činilo da je to novi vitez, kojega su više poštovali od svih ostalih.

Kad je ovo viđenje prestalo, plemeniti je mladić bio zapanjen i nije znao što je ova povorka imala značiti, a nije se usudio pitati, već je stajao kao izvan sebe od čudesne miline. No, kad je gotovo cijela povorka prošla, smogao je toliko smionosti da je potrčao za posljednjima te ih upitao, govoreći u velikom strahu: “O, moji dragi, molim vas, da mi se udostojite kazati tko su ti tako divni ljudi u ovoj tako časnoj povorci?” Oni mu odgovoriše: “Znaj, sinko, da smo mi svi manja braća i sada dolazimo iz rajske slave.” A on upita dalje: “Tko su ona dvojica koji su sjali više nego ostali?” Oni odgovoriše: “To su sveti Franjo i sveti Antun, a ovaj posljednji koga si vidio da je najčašćeniji, to je sveti brat koji je nedavno umro. Budući da se on srčano borio protiv teških napasti i do kraja ustrajao, vodimo ga u ovoj sjajnoj povorci u rajsku slavu. Ovu nam je lijepu suknenu odjeću, koju nosimo, dao Bog u zamjenu za grubo ruho koje smo strpljivo nosili u Redu. A divna svjetlost koju vidiš na nama dana nam je od Boga zbog ponizne strpljivosti, svetog siromaštva, poslušnosti i čistoće, što smo sve do kraja obdržavali. Stoga, sinko, neka ti ne bude teško nositi odjeću svetog Franje iz ljubavi prema Isusu Kristu. Ona je toliko plodonosna da, ako u toj odjeći budeš prezirao svijet i umro svijetu, ako se budeš hrabro borio protiv neprijatelja, onda ćeš dobiti zajedno s nama takvo odijelo i divnu svjetlost.” Nakon tih riječi mladić dođe k sebi.

Ojačan tim ukazanjem, otjera od sebe svaku napast, prizna svoj grijeh pred braćom i gvardijanom te je od tada plačući razmatrao, želio činiti oštru pokoru i nositi grubo odijelo. I tako je završio svoj život u svetom Redu na glasu svetosti. Na slavu Isusa Krista. Amen.

Izvor

Print

You may also like...