Nekad smo strepili pred četnicima, moramo li sad – pred islamistima?

Kršćanstvo je religija mira. Za islam, ne znam, ali po svemu sudeći, ne čini se tako. Počevši od Muhameda, utemeljitelja islama, za kojeg je bilo normalno da vjeru širi RATOM protiv „neprijatelja“, kršćana i židova.

Isus, Bogočovjek,  je učenicima da zapovijed da idu po cijelom svijetu i šire evanđelje. To je i nama kršćanima obaveza. Ali nikako na silu. Bog ne želi brojeve, nego ljude. Bog nas sve želi kao djecu koja će ga voljeti kao Oca.

A što je s muslimanima i širenjem njihove vjere? I oni žele širiti vjeru. Njihov je ideal da cijeli svijet postane – muslimanski. I oni žele ići posvuda  i propovijedati – ali ne Boga u kakvog mi vjerujemo, nego Alaha. … Dobro, reći će neki, pa „oni ga samo tako zovu, ali zapravo vjerujemo u istog Boga“.

Stvarno? Ne, ne vjerujemo u istog Boga. Doduše, oni se pozvaju se na vjeru Abrahamovu, ali razlika između Bog u kojeg je vjerovao Abraham i Boga u kojeg je vjerovao Muhamed je velika. Abraham je s pravom uzor vjere, on je vjerovao Bogu koji mu je govorio naizgled nemoguće, i da će u starosti dobiti sina, i da ode u nepoznat kraj, i da će njegovo potomstvo biti kao zvijezda na nebu, da će od njega učiniti velik narod… a i onda kad ga Bog kuša tražeći da mu žrtvuje sina Izaka… A Muhamed? Muhamed nam ne može biti uzor. Osim što opravdava osvajačke ratove u ime širenja islama, za njega su žene više predmeti nego osobe. Dopušta mnogoženstva i rastave.mus

Kako bi mogli reći da vjerujemo u ISTOG Boga kad je za muslimana svetogrđe reći da je Isus Sin Božji, da je Bog. Kad je „svetogrđe“ priznavati Presveto Trojstvo. Njihova slika Boga je poprilično drugčija od Boga u kojeg mi vjerujemo. Srž je naše vjere, kako nas Isus uči – da Boga zovemo – Ocem. Kod muslimana toga nema. Na žalost. Nema ni sigurnost u opraštanje grijeha. Čovjek je pred Bogom više u strahu nego u sinovskom predanju. Ali džihada („svetog rata“)  – ima. I, ako je vjerovati upućenijima, (vidi: katolik.hr) taj  nije samo stvar manjine, nekih tamo terorista. Nama je teško vjerovati da postoji jedna takva „kultura“ gdje se „ubija u ime vjere“. Znam, znam… neprijatelji Crkve će vam odmah spomenuti križarske ratove. Ali neće vam reći istinu ni o križarskim ratovima koji su započeti kao OBRAMBENI rat. Kršćani su u Svetoj zemlji branili sveta mjesta od muslimana, okupatora. Obrana je tu bila dužnost.

U Hrvatskoj nema puno musimana. I nema baš ni džamija. Za sad. No ne znači da će tako i ostati. Islam ima tendenciju širenja. A naš narod, gledajući statistike, sve više stari i nestaje. Naša zemlja je mala. Za velike i moćne sile uvijek smo nekako na meti. A kako onda ne bi bili i za muslimane?

Lani smo u ovo doba, u našem gradu Sinju slavili 300 godina od pobjede nad Turcima. Prisjetimo se, Sinjani nisu imali nikakve šanse da se obrane pred moćnom silom. Mogli su jedino pasti na koljena i moliti se Bogu. I molili su. Molili su i pred Gospinom slikom, Majku nebesku da ih zaštiti. I Gospa je odgovorila na njihove molitve. Predaja kaže da su ljudi vidjeli uvečer ženu u bijelom kako hoda zidinama na brežuljku iznad grada, a sutradan su Turci  – nestali. Dobili su nekakvu bolest, virozu, srdobolju, i razbježali se. Bilo kako bilo, Sinjani su uvjereni da ih je Gospa tada zaštitila od moćnog neprijatelja.

A onda, odmah nakon proslave 300.-e obljetnice dogodio se i onaj val izbjeglica. Onaj „naopaki val“, koji nije išao abnani prema Meki, ni prema Saudijskoj Arabiji, nego prema Europi. Slučajno? Mnoštvo muškaraca, vrlo malo žena i djece, koji kucaju na kršćanska vrata milosrđa… I dok nas sa svih strana uvjeravaju da se ne trebam bojati, to su samo „izbjeglice“, a „i mi smo to nekada bili“… u ljudima strah. Je li s pravom strah? Gledajući Muhamedov život, gledajući povijest Turskih osvajanja, gledajući sadašnjost i sve te islamističke napade širom svijeta, gledajući progone kršćana o kojima mediji govore jako malo, gledajući što muslimanski zakoni propisuju i za svoje članove, (koji ne dođu u džamiju, koji ne znaju recitirati Kur’an, koji se nađu s Biblijom, koji „izdaju islam“ prelaskom na kršćanstvo…), gledajući tu neku okrutnu „kulturu“  koju mi lako ne shvaćamo… teško čovjek može reći: „Dobro nam došli!“

Istina je da smo pozvani na milosrđe. Ali kršćanska vjera u milosrđe može se lako i zlorabiti. I običnoj bajci za djecu – djeca se uče da ne vjeruju svakom tko kuca na vrata. Znate već onu priču o vuku i sedam kozlića, kad se vuk umiljatim glasom pretvarao da je njihova mama… Pouka: Čuvaj se vukova! A vukovi se nekada pretvaraju da su ovce. Isus nije pričao bajke, ali nas je upozorio da ne budemo naivni i da postoje vukovi u ovčjem runu. I papa Benedikt XVI je molio vjernike na početku pontifikata da molimo za njega, da ne pobjegne pred vukovima  – u Crkvi. Nije, dakle, tajna da opasnost na ovce vreba čak i iz crkvenih redova. I da među zaređenima ima – vukova u ovčijem runu. Ta zar je vuku u interesu da ga ovce prepoznaju?

Budimo milosrdni, ali ne budimo naivni. Bog ne želi da budemo naivni. Ali želi, da i ovoj situaciji vjerujemo da je Njemu sve moguće. On koji voli sve ljude, jer nas je sve stvorio, ne želi da ratujemo, da se međusobno istrebljujemo. Teško ćemo mi to dokazati nekom tko je od malih nogu naučen da mrzi kršćane, da mrzi Bibliju, da mrzi sve što mu kršćanin kaže…

Ljudi koji iskreno traže Istinu – naći će je. Isus je Istina i daje se naći svima koji ga traže. Na nama je da molimo da i muslimani upoznaju Boga, da upoznaju Isusa koji je – Ljubav, pa makar ga sada – mrze.

Nekoć smo strepili i od četnika. A s obzirom na to koliko su bili opremljeniji i moćniji jedino nas je čudo moglo spasiti. A eto to se dogodilo. Postali smo opet slobodan narod iako uz veliku cijenu i brojne žrtve. Svoji smo na svom, pa makar smo se vraćali u zapaljene domove. A to, kako su nas dalje političari vodili, (u EU), kako su nas izdavali ovi i oni, to je druga priča, u koju se neću petljat, jer se u politiku ne razumijem. A nije mi ni žao. U svakom slučaju jasno mi je da je velikima u interesu da nas što više posvađaju, da nas što je više moguće podijele i da se ne kaže bezveze: „Zavadi, pa vladaj!“

Nekoć smo strepili od četnika. Moramo li opet strepiti – pred islamistima? 

Možda ne moramo strepiti, ali oprez nije na odmet.

U svakom slučaju, pozvani smo Bogu se utjecat za pomoć i ne uzdati se tek u se i u svoje snage. Mi smo jadni i slabi, ali Bog je SVEMOGUĆ. On može i u jednom danu obratiti cijeli jedan narod.

O daj, Bože, da se muslimani obrate!

 Ali, i prije toga, o daj Bože da se mi kršćani obratimo.

Print

You may also like...