MOLITVA (traženje Boga, izražavanje ljubavi, sjetilna i voljna ljubav, gdje su nam misli…)

molitva kontemplaija

 

Svi smo mi pozvani na SVETOST, da budemo Marija i Marta. (Kao Marija konteplativni, kao Marta aktivni) Kontemplacija treba doći u sklopu akcije. Biti „kontemplativci u akciji“ (Ignacije Loyolski). Održavati prisnost s Bogom tj. da ono što radimo – radimo radi Boga i s Bogom.

Prvo se postavlja pitanje – ŠTO JE KRŠĆANSKI ŽIVOT? To je ljudski život življen u skladu sa porukama Isusa Krista – na slavu Božju. To znači – ljubeći ga i obdržavajući Njegove zakone. Kad čovjek ima vjeru živi s onim što nas je Krist učio i trudi se urediti život prema tome da sve bude za Boga. To stvari stavlja na pravo mjesto. Možemo tražiti slavu jedni od drugih, možemo sami sebi davat slavu – i to su sebični motivi. Kad živimo radi slave Božje onda ne tražimo sebe nego Njega.

Izričaj „ljubiti Boga“ – što to znači? Ako ga ljubimo onda ćemo obrdžavati i Njegove zakone zato što ga ljubi. Zakon je način da mu uzvrati ljubav. Kontemplativni život… to nije nešto pridržano samo redovnicima već i onima u svijetu. I preko dana se možemo usredotočiti na male duhovne vježbe: strelovite molitve, misaone molitve, usmene molitve… to su načini kako tu blizinu tražimo i obdržavamo. Ta nutarnja sredstva su nam pomagala. To nam postane navika, kao dio naše naravi. U „Ispovjestima ruskog hodočasnika“ vidimo njegovu molitvu koja se ponavlja bezbroj puta dok ne postane dio njegova disanja. Kad dišemo sjećamo se Boga. Bog će mu odgovoriti i izići u susret. Dođe tako do trajne povezanosti s Bogom. To su osobito molitvene vježbe popraćene sa vježbama mrtvljenja. Molitva i udobnost ne idu skupa. Može se probat i bez mrtvljenja – pa će se vidjet da su rezultati slabi. Kod molitve krunice npr. treba odlučiti moliti dok ti se još ne spava. Ako odlučiš da ćeš je ostaviti za prije spavanja onda će umjesto pola sata trajat  sat vremena, ili će biti samo jedno otajstvo, ili nećemo biti sabrani nego će misli biti negdje drugdje… Čovjek se mora boriti protiv naravi i svijeta, protiv sjetilnih zadovloljstava.

MOLITVA u kontemplativnom životu – život molitve. Konteplativni redovi imaju puno vremena za molitvu. Pustinjaci su osam sati spavali, osam radili, osam molili. Dakle jedna trećina vremena bila je za molitvu. Ali to je činilo da je i sve drugo što rade bilo – za Boga. (U pravilu Karmela središnji propis – neka svatko bude u svojoj sobici bdijući…) Kartuzijanci su imali svatko svoju kućicu s vrtom i bili bi izolirani, …nešto slično kao mi ovdje na duh.vj. npr.,.. I stalno su bili u Božjoj prisutnosti. Pričali bi samo nedjeljom. Nešto bi zajednički radili ali bez priče. To ima smisla ako čovjek u tomu traži Boga. Možemo misliti kako je njima kad dođe vrijeme suhoće, ako je nama na duhovnim vježbama teško jedan dva dankontepmlativaca… a oni mjesecima možda ili godinama tako… U svijetu postoje kompenzacije, a toga tamo nema. Nema ničeg da te odvuče od onog bitnog. U Karmelu su u danu raspoređene razne duhovne vježbe: 2 puta misaona molitva razmatranja, od jedan sat vremena, (sv Tereza prepourča knjigu da bude kao pomoć i oslonac…) ukupno – 2 h za razmatranje, časoslov, i razne osobne vježbe pobožnosti.. Sve je to služilo da i ono drugo vrijeme budemo u Božjoj prisutnosti, pa i preko noći.

 

Poznata nam je definicija molitve – da je to RAZGOVOR S BOGOM. Tu očitujemo želje svoga srca. Ne govorimo o nebitnim stvarima, kakvo je vrijeme vani. Važno je da mu otvorimo srce, koje su želje našeg srca. Molitva se dijeli na usmenu i misaonu. Usmena molitva – formula kojom izražavmo želje – kao u Očenašu  7 molbi. Molbe u Očenašu su potrebne svakom kršćaninu. Ne moraju se poklopiti sa našim željama, ali ih možemo početi željeti. Tu je sažetak što je čovjeku najpotrebnije. Da bude po srcu Božjem. Tu formulu recitiria s nakanom da častimo Boga. Često u molitvi ne mislimo… a imamo nakanu da tražimo Boga. Ta molitva ima svoju vrijednost. Molitva se može uputiti i svecima. Jasno da usmena molitva može molit i na način da razmišljanje o svakoj riječi ili o otajstvima

Misaona molitva  – drugi oblik molitve. Sastoji se u tom da Bog govori srcu na spontan način. To je drugi pristup. Težište nije u riječi nego u misli. U takvom obliku molitve možemo očitovati svoje želje Bogu… Sv. Tereza: Najvažnije je reći mu da ga ljubim ili da želim doći do pitanja ljubavi. Zašto je to potrebno. Zato jer je ljubav bit konteplativnog života. Konteplativne duše moraju biti u intimnom prijateljstvu s Bogom. Predmet misone molitve – ljubav. Što je najvažnije i najpotrebnije: da se govori i izražava ljubav i dijeli ono u srcu. To dijeljenje duše je sjedinjenje veće od onog tjelesnog. Tjelesno sjedinjenje bez sjedinjenja duša je manjkavao. To je teže postići i to traži više truda i zalaganja nego ono tjelesno. Sv. Tereza želi da budemo uvjereni da ga ljubimo i odgovorimo na Njegov poziv da budemo s Njim.

 Je li potrebno misliti u molitvi?

Nije moguće ljubiti, a da se nema misao o određenoj osobi. Ljubav uključuje cijelu osobu. Važna moć duše je i RAZUM. Zato je hodanje – upoznavanje. Momak i cura se upoznaju… Ne može se voljeti drugoga – ako se ne upoznaju. Ne može se doći do prave ljubavi. Ljubav drugoga prihvaća onakvog kakav je. Realna dimenzija  je važna da se može s drugim dijeliti život. Tako isto  – da bi se ljubilo Boga treba mislit o Njemu. Bog nam nije nam dostupan preko tjelesnih osjetila (gledati ga ili čuti…) Privilegirani put je – MISAO. Kao npr. kad je neki bračni par odvojen radi posla, studija, ili muž plovi… I na internetu se ljudi mogu povezati, ali to su površni odnosi. Daleko drugčiji nego kad si s nekom osobom uživo…  Misli mogu biti… ljubavno prisjećanje na Gospodina i dobrotu Njegovu…  Mogu o tom razmišljati općenito, ali i osobno… O tomu da nisam sam sebi dao život… Ako sebi ne posvjestim tu stvarnost Božje dobrote onda smo lišeni zahvalnosti prema Bogu i povezanosti s Bogom. Može to biti i prisjećanje na dobra koja mi je Gospodin pokazao u mom životu. Vratiti se u sjećanje – da čovjek bude vezan s Bogom. Godišnjice braka nas vraćaju na ono – odakle je došlo do braka, do veze? Neke stvari koje su bile važne… Bog je bio na djelu… vraćati se u sjećanje… Gospa je te stvari pohranjivala  i prebirala ih u svom srcu… U molitvi mislimo samo na to kako bismo hranili ljubav, da bi nam to pomoglo da ljubimo…  a ne zato da nam bude veće znanje, pa da bolje položimo ispite iz teologije.. to nije smisao. Smisao je – hraniti ljubav. Sv. Tereza Avilska.. „…nije u mnogo misliti – nego u mnogo ljubiti…“ U mislima trebam praviti razliku: koje mi misli pomažu da održavam ljubav, a koje idu u drugom pravcu…

I dolazimo do pitanja ŠTO JE TO LJUBAV? Postoje dva oblika ljubavi 1) sjetilna 2) voljna. Kako vidimo možemo je razlikovati i na 1. Erros –  tjelesna… 2. Filia  – prijateljska, altruizam, nesebično davanje, 3.  agape – duhovna ljubav, gdje se spaja ljudska i božanska ljubav…

Mi smo sve danas sveli na tjelesnu, genitalnu, osjećajnu ljubav. Teže nam je razumjet ikakvu drugu. Sjetilna  – u osjećaju koji nas vodi prema drugoj osobi, privlačnost, ugodu… U toj ljubavi kad kažem „ljubim te“ dolazi od izraza „poljubac“.

„Volim te“ voljeti u temelju ima „volju“ zato je ljubav volje nešto drugo. Hoćemo dobro drugoj osobi po slobodnom izboru… Nesebična ljubav koja želi usrećiti drugoga. Kad obuzima čitavu osobu želi potpuno živjeti za drugu osobuKad svećenik vjenčaje  – ne pita mlade što osjećaju nego što su odlučili! Može biti da ništa ne osjećaju, da su usredotočeni na fotografiranje, na šminku, da su „u balunu“, no važno je gdje je njihova volja. Zato je ovo važno. Ako smo nešto odlučili na temelju osjećaja onda se može i odustat od osobe – zbog osjećaja. Istinska ljubav je nešto drugo. To je ljubav volje. Volja je najosobnija. Traži našu slobodu ida ga ljubimo .. U volji je sloboda da Bogu dajemo što nam je najdragocjenije. Bog je dopustio zlo, jer je želio da budemo slobodni. Traži od čovjeka dar njegove volje. U tom daru… sjetilno nije nevažno, no ono ima drugotnu vrijednost. Gospodin daje i osjetilne ugode – kao kad se čovjek obrati. Tada čovjek samo taj jezik razumije. A onda onda ga pomalo navikava na tvrdu hranu. Osamostaliti se. To djetetu teško padne. Znaju da sve ima svoje vrijeme. To je za dijete dobro. Ono se buni, plače,… i roditelju to teško pada. I mi se brinemo jer ništa ne osjećamo. Bog zna da nas čisti od navezanosti. ..na nesebičan način. I čovjek kasnije vidi da je napredovao više nego kad je prevladavala milina …  „na muci se poznaju junaci“… Ne ovisi o nama kad ćemo imati osjećajnu ljubav prema Bogu… a o nama ovisi voljna ljubav. A sjetilna – kad to da primit ćemo. Nećemo pravit probleme oko toga .. ne kao da smo u tragičnoj situaiji… Mi po naravi želimo sjetilnu ugodu ljubav, zbog slatkoće, utjehe… To nas krijepi, snaži… Ali tu tražimo sami sebe.. lijepo nam je… A u ljubavi volje – tražimo Boga… suhoća… vjera… na herojski način… Često nam Bog to oduzme da razvijemo voljnu ljubav. Ne samo primati nego davati.

Kojom ljubavlju ljubimo Boga u molitvi? Zasigurno – ljubavlju volje. Ako se i sjetilna ljubav pridruži i njome se čovjek može okoristiti. Važno je da se u toj sjetilnoj ljubavi ne zatvaramo u sebe nego da to povezujemo s Bogom. Ako nedostaje osjetilne idemo samo s voljom. Imat ćemo trenutke sjetilne ljubavi, ali bit će i trenutaka kad toga neće biti.

Kako provesti jedan sat u razmatranju?

Mnoge se duše suoče sa suhoćama. To se stalno ponavlja. Kad čovjek malo popusti – izgubi sabranost. I Božje stvari mu postaju teret i dosada. Rastresenost je usko vezana uz dosadu. 3-4 sata možemo provesti uz TV. A molitva – to nam je neprivlačno. Ima toliko toga svjetovnog što čini molivu neprivlačnom. I nije riješenje da se onda traži riješenje kako da mi ne bude dosadno. Toliko je ponuda za mlade: tv, internet… i ne možemo mi u crkvi tomu konkurirat. To je jedan sasvim novi svijet… od onog kojeg im nudi liturgija… Nije riješenje uvesti i u crkvu tu rastresenost… Ako su već toliko rastreseni onda uvedimo jedan sat priprave na svetu misu… čitajmo sveto pismo… svirajmo sakralnu glazbu… ljepota crkvene glazbe.. gotičke crkve… a danas neke izgledaju kao garaže ili u najboljem sluaju podsjećaju nas na katakombe… Dajmo ljudima ono što će ih dovesti Bogu. Svatko će prosuditi za se –  pomaže li mu to ili odnemaže… Ako mi ne pomaže mogu se i seliti iz svoje župe… ako će mi tako bog biti u prvom planu. Ako moramo birati hoćemo li na misi – biti s Gospodinom ili ne, onda idemo u župu gdje ćemo to biti… tada se može iz tog razloga žrtvovati prisutnost u župi…

Čovjek mora znati razlikovati što mu pomaže a što mu odnemaže, što ga rastresa

(pouka o molitvi 1. dio; don J.M., izvor: bilješke s duhovnih vježbi, 27.12.-2.1.2018.)

Print

You may also like...