Majka Tereza – primjer radikalne vjere i ljubavi

Misionar je svaki onaj koji živi svoj kršćanski poziv poslanja u ovom svijetu da širi evanđelje, životom i riječju. Ono najvrijednije što kršćanski misionar može dati čovjeku je dati mu vjeru mt 11u Isusa, Spasitelja. Uostalom, to je ono poslanje koje je Isus dao i dvanaestorici, a ne prestaje pozivati ni danas one koji se potpuno posvećuju Njemu kako bi Isusa i Njegovu ponudu spasenja nosili u sve krajeve svijeta.

Jedan od bližih nam primjera je blažena Majka Tereza. Ta mala žena je tolikim dušama približila Boga ljubavi. Mogla je ona misionarski djelovati i u redu Loretanskih sestara, kojem je ranije pripadala. To je ispočetka i činila, kad je iz Irske otišla u Indiju, odgajajući djecu koja bi dolazila kod sestara. No gledajući potrebe umirućih tijela i duša, na ulicama Kalkute, Bog je u njoj raspirivao svetu želju za spašavanjem najsiromašnijih od siromašnih, za koje se u to vrijeme nitko nije brinuo. I čula je taj zov Isusov („Žedan sam!“) koji je goni da pođe iz sigurnosti samostana, vani, na ulice. Da živi svoju vjeru i svoju ljubav prema Njemu – radikalno. Potpuno.

Men being cared for at the Home for the Destitute. Calcutta, India. 1981 © M.Kobayashi/Exile Images

I ona posluša – na sreću mnogih koji su kasnije doživjeli blizinu Boga upravo preko njenih djela ljubavi. Koliki gubavci su se počeli osjećati ljudi tek zahvaljujući njoj. Poznata je ona zgoda s novinarom koji je komentirao njen rad: „Ne bi vam ja to radio za milijun dolara“, a na što je ona odgovorila: „Ne bi ni ja za milijun dolara, ali za Isusa bi“. Koliki hinduisti su zahvaljujući njoj su upoznali što je to kršćanstvo, prihvatili Isusa i krstili se. Koliki umirući su zahvaljujući njoj otišli u nebo izmireni s Bogom. Znala je u šali reći da će napuniti nebo siromasima. Najvažniji trenutak našeg života je onaj trenutak kad se opraštamo od ove zemlje i spremamo za vječnost. Znala je ona to dobro. Znala je da o tim zadnjim trenucima ovisi kakva će biti vječnost: s Bogom ili bez Boga. Zato je i otvarala kuće umirućih. Njihova tijela su umirala, ali njihove duše su se spremale na Život.mt 8

A mi danas zasigurno imamo puno kuća umirućih, ali ne kao one koje je otvarala Majka Tereza. Mi imamo toliko kuća u kojima se naizgled živi, kuća u kojima se uživa, u kojima se pjeva i smije, pa čak i u nekom međusobnom zajedništvu, a u kojima ljudi žive odvojeni od Boga, bez ispovijedi, bez pričesti… I tko bi poželio živjeti i jedan dan u kući – umirućih duša –  u kući iz koje je istjerana molitva, iz koje je istjeran Bog?

Majka Tereza je otpočela veliku misiju, a bez imalo sredstava. Otpočela je s Bogom i Bog je proviđao. Polako su se pridruživale druge sestre, polako su ljudi stjecali povjerenje, polako se Bog preko Misionarki ljubavi činio prisutnijim u ovom svijetu.

Ipak, naglašavala je i ona sama sestrama da ne smiju nikad pobrkati svoje djelovanje s nekim socijalnim radom. Ono što su činile one, za najsiromašnije od siromašnih, mogli su činiti i socijalni radnici. Ali Majka Tereza je bila i te kako svjesna da sve što čini jednom od najmanjih – čini Isusu. To su pozvane živjeti i sestre. I crpiti svoju snagu iz molitve, od Isusa prisutnog u Presvetom sakramentu i uz Gospinu pomoć.

I na njihov način života se može netko naviknut, jer čovjek se na sve s vremenom navikne. I ustati u 4 ipo, i moliti, i biti na svetoj misi, i ići na apostolat po ulicama, siromašnim četvrtima, bolnicama, sirotištima, čak i kanalizacijama, kolodvorima, pa ručati, pa malo odmoriti, pa čitati duhovno štivo, pa opet na apostolat, pa opet moliti, (krunicu, pa pred Presvetim sakramentom), pa večerati, razgovarati, smijati se, pa otići na počinak i sutra opet sve ispočetka… I na to se sestre mogu naviknuti, pa sve postane jedna rutina. A poziv je to – na radikalan život. Na potpuno predanje. Na služenje. Na ljubav.majka tereza kuća u

Majka Tereza je to živjela. Unatoč tomu što je i dvadeset godina živjela u duhovnoj suhoći, bez ikakvih posebnih osjećaja koji bi joj olakšavali njenu misiju. Živjela je kroz tu suhoću – s vjerom. I to nam pokazuje koliko smo kadri, kao ljudi, živjeti iz vjere, prave i duboke vjere, a ne tek prema osjećajima, koji se danas toliko veličaju.

mt 20Hvala joj na primjeru radikalnog predanja Bogu da se iz ljubavi prema Njemu žrtvuje za sve te silne duše. Hvala i svim drugim svecima koji su nam ostavili primjer što to znači radikalno živjeti svoju vjeru. Hvala i svima onima koji žele nasljedovati njihov primjer. Hvala im što pokazajući na njih možemo svijetu reći – što je to zapravo KRŠĆANSTVO. Različiti su načini na koji je svaki pojedinac pozvan svijetom nositi Isusa, ali uvijek je zajednički nazivnik = Ljubav. Djelotvorna ljubav. Nikad mržnja i nasilje.

 

U ovo vrijeme kad se redaju napadi radikalnih islamista, dobro je preispitati sebe u kakvog mi Boga vjerujemo? Vjerujemo li u Boga koji bi nam mogao narediti da silom nametnemo vjeru nekom? (Kako li je to drugačije misionarenje od gore opisanog!?!) Da ubijamo pripadnike drugih vjera ukoliko ne prihvaćaju našu vjeru? Ne. Vjerujemo li u Boga koji dopušta nekog ubiti zato što nije došao na molitvu? Ne. Vjerujemo li u Boga koji dupušta nekog ubiti zato što ne zna citirati na pamet djelove svete knjige? Ne. … To je neki drugačiji radikalizam. U takvog Boga kršćani ne vjeruju.

Mi vjerujemo u Boga koji je Ljubav. U Boga koji je poslao svog Sina da bude Spasitelj sviju koji ga za Spasitelja žele. Ne recimo nikad da je svejedno kojoj tko vjeri pripada, jer u tom slučaju obezvrijeđujemo Isusov dolazak na zemlju i njegovu muku i smrt na križu. Ne recimo da je svejedno niti radi onih koji su se obratili sa islama i svjedoče o progonstvima kroz koja prolaze zbog „izdaje islama”.

Ne recimo da je svejedno,

jer jednom kad se nađemo na kraju svog životnog puta neće nam biti svejedno

kako ćemo Isusa pogledati u oči…

Print

You may also like...