Kratki obrisi crkvene povijesti

sv-ignacije-arenaProgoni i mučenici
121. Kršćanska je vjera morala ipak proći kroz vrlo teške kušnje, da bi postalo jasno kako potječe od samoga Boga i da je sam Bog podupire. U prva tri stoljeća svog postojanja t.j. kroz 300 godina protiv učenika Isusa Krista bjesnjelo je mnogo strahovitih progonstava po naredbama rimskih careva.
Progoni koji su bili upereni protiv kršćana, nisu bili neprestani i stalni, nego su se nakon određenih zatišja ponavljali. Tada se je tražilo da kršćani pruže dokaze za svoju vjeru, da iskazuju vanjsko obredno čašćenje poganskih božanstava, a kad su to odbijali, bili su izloženi svim uvredama, kaznama i mučenjima, koje ljudska zloća može izmisliti, pa konačno i smrti.
122. Kršćani ipak nisu, izazivali svoje neprijatelje. Oni su se okupljali na pobožnosti i na sudjelovanje u božanskoj žrtvi, i to ponajviše u podzemnim, tamnim i pustim mjestima koji i danas postoje u Rimu i drugdje i zovu se počivališta ili katakombe ali se nisu uspijevali zaštititi od smrtnih pogibelji. Vrlo je veliko mnoštvo od njih prolijevanjem svoje krvi dalo svjedočanstvo za vjeru Isusa Krista, za koju su umrli apostoli i oni koji su ih nasljedovali. Zbog toga se oni nazivaju mučenicima ili na grčkom martirima, što znači svjedocima. Crkva je priznavala ove drage žrtve za vjeru, skupljala je njihova tijela, pokapala ih na svetim mjestima te im iskazivala čast oltara.

Konstantin i crkveni mir
123. Crkva nije imala trajnog mira do cara Konstantina, koji je pobijedio svoje neprijatelje i ohrabren nebeskim znakom izdao zapovijed po kojoj je svakome bilo slobodno pristupiti kršćanskoj vjeri. Kršćanima se tada vraćala njihova imovina, koja im je bila zaplijenjena, i nitko ih više nije smio napadati zbog njihove vjere, nisu više smjeli biti isključeni iz državnih službi, bilo im je dopušteno graditi crkve, a car im je za crkve davao potporu.
Tada su bili pušteni svi kršćani, koji su zbog svoje vjere bili bačeni u tamnicu. Kršćani su sada počeli slaviti javnim svečanostima zajednička bogoslužja tako da su se i nevjernici osjetili ponukanima slaviti pravoga Boga.
124. Svladavši svoga posljednjeg suparnika Konstantin je ostao jedini gospodar Rimskog Carstva i križ je Isusa Krista zasjao na carskim barjacima.
Konstantin je poslije podijelio carstvo na istočno i zapadno, pa je Bizant na Bosporu postao novim glavnim gradom koji je on uljepšao i nazvao Konstantinopolis (god. 330 poslije Krista). Ovaj glavni grad uskoro je postao drugim Rimom zbog carskog ugleda, koji se je tu nalazio.
Duh oholosti i želja za novošću proželi su neke visoke crkvene dostojanstvenike koji su željeli biti iznad Pape i nad čitavom Kristovom Crkvom. Odatle su počela neslaganja i svađe koje su potrajale stoljećima, dok nije došlo do kobnog raskola, kojim se je Istok odvojio od Zapada (XI. st.) i time u velikom dijelu prestao priznavati božansku vlast, koji je Krist udijelio papi, kao Petrovu nasljedniku i svome namjesniku na zemlji.

Hereze i koncili
125. Dok je Crkva izlazila pobjedonosna iz vanjskog rata protiv poganstva i pobjeđivala svoje okrutne progone, na nju su počeli napadati unutrašnji neprijatelji, pa je morala izdržati unutrašnji rat, koji je bio pogibeljniji. Bila je to duga i teška borba, koju su zametnuli i vodili zli kršćani, izopačena djeca Crkve. Ta borba još nije došla do kraja, ali je sigurno da će Crkva iz te borbe izići kao pobjednica, prema nepogrešivoj riječi svoga božanskog utemeljitelja, koji je rekao svom namjesniku na zemlji, apostolu Petru: Ti si Petar (stijena) i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu i vrata paklena neće je nadvladati (Mt 16,18).
126. Već su se u apostolsko doba pojavili opaki ljudi, koji su iz koristoljublja i častohleplja ometali i kvarili u puku čistoću vjere opakim zabludama. Njima su se oduprli apostoli svojim propovijedima, pismima i nepogrešivim osudama na prvom saboru, koji se održao u Jeruzalemu.
127. Odonda duh mraka nije zaustavio svoje otrovne napadaje na Crkvu i na božanske istine koje ona najsigurnije čuva, nego je neprestano izmišljao nova krivovjerja i napao jednu za drugom sve dogme kršćanske vjere.
128. Između ostalih krivovjerja osobito su zloglasna: Sabellius, koji je pobijao i dogmu o Presvetom Trojstvu; Manes, koji je nijekao jedinstvo Božje i dopustio mogućnost da čovjek ima dvije duše; Arij nije htio priznati božanstvo Isusa Krista; Nestorij nije priznavao da je presveta Djevica Marija majka Božja pa je u Isusu razlikovao dvije osobe; Eutih je dopuštao da Isus Krist ima samo jednu narav; Macedonij je pobijao božanstvo Duha Svetoga; Pelagij je napao dogmu o istočnom grijehu i o potrebi milosti; Ikonoklasti su odbacivali štovanje svetih slika i svetačkih relikvija; Berengarij je osporio stvarnu nazočnost Isusa Krista u presvetom sakramentu; Jan Hus je zanijekao prvenstvo svetoga Petra i rimskoga pape i napokon veliko krivovjerje protestantizam u XVI. st. koje su naučavali i proširili osobito Luther i Calvin. Ovi su novotari odbacili božansku Predaju i svu objavu sveli samo na Sveto pismo, a Sveto pismo su izuzeli iz zakonitog učiteljstva Crkve, da bi ga bez ikakva smisla prepustili slobodnom tumačenju bilo koga tko je Bibliju htio čitati. Time su razorili sve temelje vjere i izložili svete knjige zloupotrebi neznanja i preuzetnosti i tako otvorili pristup svim zabludama.
129. Protestantizam ili reformirana vjera, kako su je nazivali njezini utemeljitelji, mnogo je pridonijela širenju zabluda s učinkom pustošenja duša.
130. Katolička Crkva je u borbi, koja traje već 20 stoljeća, neprestano branila sveti poklad istine, koji joj je Bog povjerio i štitila je vjernike protiv otrova krivovjernih nauka.
131. Nasljedujući svete apostole Crkva se svaki put kad to treba zbog javnih potreba, sastaje na ekumenski ili opći sabor, na kojem se čistom jasnoćom definira katolička istina, koju ona predlaže kao vjersku dogmu svojoj djeci, te istodobno odbacuje iz svog krila krivovjernike koje udara kaznom izopćenja i osuđuje njihove zablude.
Ekumenski ili opći sabor je svečani zbor na koji rimski biskup poziva sve biskupe cjelokupnog kršćanstva i druge crkvene uglednike. Papa predsjedava tom zboru, nekada osobno, a nekada preko svojih legata. Takvom zboru, na kojemu je okupljeno čitavo crkveno učiteljstvo, obećano je sudjelovanje Duha Svetoga i njegove su odluke o vjeri i ćudoređu, pošto ih papa potvrdi, sigurne i neprevarljive kao i Božja riječ.
132. Koncil, koji je osudio protestantizam, bio je sveti Tridentinski koncil, koji se tako naziva po gradu u kojem je održan.
133. Poslije ove osude protestantizam su počele rastakati klice raspada, koje je protestantizam nosio u svom organizmu. Počelo je napuštanje njegovih redova i stvaranje sve više novih sekta, koje su se dijelile na sve manje skupine. Danas protestantizam više ne označuje jedinstvenu vjeru, nego u sebi sadrži različite vrsti zabluda koje ga udaljuju od Katoličke Crkve.
134. Protestantski duh, se i dalje širio pa su se pojavili mnogi ljudi koji su stvarali ili promicali takve teorije koje su potpuno izvrtale vjeru, ćudorednost, kao i svaki božanski i ljudski ugled.
135. Papa Pio IX. koji je u Sillabusu osudio mnogo krivih mišljenja tih vrlo smionih kršćana, sazvao je novi ekumenski sabor u Rimu da bi stavio sjekiru na korijen toga zla. Taj je koncil sretno započeo svoje slavno i blagotvorno djelo na prvim sjednicama, koje su održane u bazilici Svetog Petra u Vatikanu (zbog čega se ovaj koncil i zove vatikanskim), ali je 1870. g. zbog događaja tog doba morao prekinuti svoje zasjedanje.
136. Treba se nadati, kad se smiri oluja, koja časovito uzbuđuje Crkvu, da će rimski biskup moći nastaviti i završiti providnosno djelo svetoga koncila i pošto budu poražene zablude, koje danas tresu Crkvom i građanskim društvom, da će se katolička istina brzo pokazati u punom sjaju novog svjetla, koja će obasjati svijet svojom vječnom slavom.

..

137. Ovdje završava naš kratki pregled, jer nije moguće slijediti korak po korak crkvena zbivanja, koja su isprepletena s političkim događajima, a da se ne izreknu neke stvari, koje nisu prikladne običnom shvaćanju, te da se ne promaši cilj ovih stranica.
Vjernik dobre volje treba se pobrinuti za neki priručnik crkvene povijesti od katoličkog pisca. Neka se u tu svrhu posluži savjetom svoga župnika ili učenog ispovjednika. Takav priručnik treba čitati u duhu kršćanske jednostavnosti i poniznosti, pa će vidjeti kako u njegovoj majci Crkvi sjaju oznake kojim je Isus Krist označio svoju pravu Crkvu, koju je on utemeljio, to jest da je ona jedna, sveta, katolička i apostolska.

Print

You may also like...