Kako su ucjenjivali Hrvatsku – priča Zdravko Tomac (obraćenik, ex-komunist)

Zdravko Tomac, saborski zastupnik, nekad komunist, obraćenik, priča o svom javljanju u dnevnik HRT kako će Evropske zemlje priznati Hrvatsku, ali nije govorio javnosti o TRI ULTIMATUMA koja su postavljena: 1) PRESTANAK OBRANE u Zap. Slavoniji, koja se bila skoro obranila 2) POTPISIVANJE PRIMIRJA koje bi štitilo okupatore 3) prihvaćanje MIROVNIH SNAGA koja će od Hrvatske vojske štititi okupirana područja…

Na emisiji Radio Marije, na 16. godišnjicu priznanja Hrvatske gost je bio – Zdravko Tomac, sveučilišni profesor, politički analitičar, poznati član nekadašnjeg Saveza komunista, potpresjednik vlade, utemeljitelj socijal-demokratske partije, čovjek koji se obratio s bezboštva, spoznao potrebu vjere u kojoj je pronašao odgovor na pitanja o smislu života.

tomac

Pater Fridl: Na dan 16. obljetnice priznanja Hrvatske Domovine… Možete li se ukratko prijetiti tih dana, tada ste obnašali vrlo visoke dužnosti…  

Zdravko Tomac: Uvijek se sjećam tih dana, to su bili povijesni dani, dani upjeha, slave, nadanja, iako je kraj rata bio još daleko. Najbolje da ispirčam u nekoliko detalja. Poslije Nove godine, predsjednik Tuđman me pozvao i rekao: „Bilo bi dobro, Zdravko, da ideš u Europu, lobirati za međunarodno priznanje… jer se radio o „biti il ne biti“,  posebno je važno da ideš u skandinavske države, jer tamo su socijal-demokrati na vlasti, a ti ćeš tao možda imati više uspjeha… I ja sam se uputio do Beča, u Norvešku, Švedsku, Dansku… da lobiram ZA PRIZNANJE HRVATSKE. Jako je važno bilo da nas priznaju skandinavci, jer bilo je za očekivati ako nas oni priznaju da će nas priznati i drugi. Bilo je to teško lobiranje,  kad sam došao u Dansku, tri dana prije 15.-og, na aerodromu me sačekao službeni protokol, a išao sam više privatno jer nisu me tretirali kao poptresjednika vlade… dočeka vas blindirani auto, policija sa svake strane, sa mnom je bioIvo Poljac, sjajan čovjek, veleposlanik u Norveškoj koji je puno doprinio da tamo budem dobro primljen… Nekako nam je bilo jasno da ćemo biti priznati. Bilo je tu puno emocija, mogao bih umrijeti kad sam dočekao taj dan… 12.-og sam se javio uživo telefonom u hrvatski dnevnik i rekao da će HRVATSKA BITI PRIZNATA međutim nisam građanima rekao da postoje i  tri TEŠKA ULTIMATUMA koja MORA ISPUNITI: 1) Moramo OBUSTAVITI SVE NAPADE, PRESTATI OSLOBAĐATI HRVATSKU… A mi smo već bili pred pobjedom u Zapadnoj Slavoniji. I teško je reći vojnicima da stanu, ali eto to je bio – ultimatum i mi smo MORALI STAT 2) Još jedan put moramo POTPISATI PRIMIRJE  koje je bilo vrlo teško u to vrijeme koje bi opet štitilo one koji su već osvojili dio Hrvatske, a i to smo napravili. 3. Da moramo prihvatiti MEĐUNARODNE SNAGE koje će štititi od hrvatkse vojske okupirana područja. Hrvatskoj vladi  to je bio najteži ultimatum. Oko toga smo se podijelili u vladi.

hrv vojnik

Presudio je predsjednik Tuđman, sa svojom vizijom: „Kad bi taj ultimatum netko prihvatio bez međunarodnog priznanja on bi bio izdajica, međutim, ako  dobijemo priznanje, a dobit ćemo međunarodno priznanje u postojećim granicama, onda ćemo naći načina da kasnije uspostavimo tertorijalnu cjelovitost, a sad je najvažnije dobit to priznanje.“ Idući ultimatum je bio da  moramo još jednom mjenjat ustavni zakon. Nitko nije htio držati govor u saboru  jer zahtjevi su obavezali Hrvatsku na neku vrst političke autonomije za Srbe. Opet smo to prihvatili vjerujući da će biti prilika kad postanemo država da to promjenimo, da se to neće realizirat. Prihvatili smo da moramo stvarati vojstku, da bez „Oluje“ i „Bljeska“ što se kasn dogodilo, da Hrvatska nikad ne bi bila prava suverena država u ovim granicama  već u nekoj konfederaciji Balkanskoj, neka Srbo-hrvatska konfederacija…  Zato su to veliki dani, ali još veći dani su kad je izvješena HRVATSKA ZASTAVA na tvrđavu.

hrvatska_20zastava_02

Pater Fridl: Kako ste doživjeli ulogu Svete Stolice…

Zdravko Tomac: Možda je najbolje ispričati konkretne događaje. Kad sam postao potpresjednik vlade u kolovozu ’91. Rekao sam Franji Tuđmanu, : „Odoh ja u Vatikan i čekat ću dok me ne prime.“ Tamo sam tražio veze kako da dođem u Vatikan. Nakon trećeg dana bilo je moguće da me primi nadbiskup Turan i to u devet sati navečer, poluslužbeno, ili neslužbeno. Već je bio mrak, ljetno večer, švicarska straža, zidine, sam, mir u Vatikanu, … i primio me nadbiskup T. Taj razgovor neću nikad zaboravit… On je meni pričao kako je bio dobro informiran, jer mu je bio jedan mladić prije 10 godina objasnio što se u Hrvatskoj i na Balkanu događa… Ja sam govorio kako smo bezpomoćni, kako su pucali su na nas… nitko nam nije davao podrške.., i pitao sam odmah – „Šta može papa i Vatikan učiniti zu Hrvatsku?“A on kaže: „Učinit ćemo puno!“ Ja se skočim sa stolice, pitam što to… a  on kaže „Ovih dana ćemo organizirati molitve u cijelom svijetu za Hrvatsku! S obzirom na konkretnu situaciju ja sam bio pomalo razočaran. „Pustite molitvu“ rekao sam… pa se i on sad skočio sa stolice… „Zar ne vjerujete u molitvu“  … „Vjerujem ja u molitvu, samo dok molitva počne djelovat treba nama neka konkretna pomoć!“ Na to je nadbiskup rekao: „Mi ćemo raditi s diplomatima da se sazna istina o Hrvatskoj, priznati Hrvatski među prvima, imat ćete našu podršku!“ … Bio sam sretan, Odmah sam išao kod kardinala Kuharića da ga izvjestim, također Tuđmana, Gregorića i vladu… I tako je počelo moje duhovno i prijateljsko kontaktiranje sa kardinalom Kuharićem.

(prvi dio razgovora; 1/8 )

/nastavit će se/

Print

You may also like...