Isus hrani četiri tisuće ljudi (usp Mt 15, Mk 8)

isus kruh ribe

Onih se dana opet skupi silan svijet.
Budući da nisu imali što jesti,
Dozva Isus svoje učenike pa im reče
(kako narodu treba hrana):
“Žao mi je naroda.
Nemaju što jesti,
a uza me su već tri dana.” (Mk 8, 1-3)

“Neki su od njih došli izdaleka.
Ako ih otpravim kući
gladne
klonit će putom idući.” (3)

Učenici mu odgovore:
“Otkud bi ovdje
u pustinji mogao tko biti
da bi ih mogao
kruhom nahraniti? (4)

On ih zapita
koliko kruhova imaju.
Oni odgovore: “Sedam. (5)
Na to zapovijedi mnoštvu
da po zemlji posjedaju. (6)

I uze sedam kruhova,
zahvali,
razlomi
i davaše svojim učenicima
da posluživaju.
I poslužiše mnoštvu.
A imali su i malo ribica.
Blagoslovi i njih te reče
da im i to daju. (6-7)

I jeli su i nasitili se. ( 8)
A od preteklih ulomaka
sedam košara su odnijeli.
Bilo ih je oko četiri tisuće. (8-9)
(A u tom broju nisu žene i djeca
koji su također jeli.) Mt 15,38

Tada ih otpusti,
u lađu uđe i sjede,
pa učenike svoje
u kraj dalmanutski povede. (9-1o)

Narod je hrlio za Isusom
da ga vidi, da mu čuje riječi.
I tri dana su već s njim,
nikakav posao ih ne priječi.

Isus vidi narod u potrebi
i pozna njihov umor i glad
I ono čudo što je već činio
želi učiniti i sad.

Poučit će ih kasnije
O Mojsiju i o mani s neba
i da je On kruh Života
kojeg tražiti treba.

Ali sada će im dat da jedu
od umnoženih riba i kruha,
da vide kako taj kruh i manu
povezuje snaga istog Duha.

I opet svojim učenicima govori
O narodu. O umoru i gladi.
A učenici opet tek pustinju vide
I ne znaju što da se radi.

I kad bi ovaj tekst bio
Samo poučna priča
O dijeljenju onog što se ima
čemu bi nam bili ovi detalji
gdje Isus ljudsku nemoć
posvješćuje njima?

Pa ipak ima ih
koji očito čudo Božje
tek na poučnu priču svode,
Ne gledaju kako Bogu slavu dati
već nekom ljudskom logikom
narod vode.

Istina je da Isus čini čudo,
čini ono što ljudski razum
ne može pojmiti.
A Istina je isto da čudo ovo
i pouka za nas može biti.

Između ostalog Isus nas uči
da sve što imamo stavimo
u Njegove ruke.
Tada On blagosloviti može
Ono što mu damo,
plodove rada,
plodove muke.

Nije njemu za čudo trebalo
ni kruhova sedam,
a niti jedan.
Niti u Kani ona voda.
Mogao je On
i iz ništa stvarati,
Al suradnju želi ljudsku,
I da uza Nj bude naša sloboda.

On želi da sve Njemu prikazujemo.
Tad ni naše malo dobro djelo
nije mala stvar.
On želi da Njemu predajemo
i radosti i boli, u molitvi
na Njegov oltar.

A svećenici Božji,
oni su pozvani na puno više
i ako im je naroda Božjeg žao
prikazivat će žrtve za njega
po uzoru na Onog
koji je ne samo kruh
nego i sebe samog
na križu dao.

A mi? Ako zamislimo sebe
u toj gomili ljudi
koji su do tu hodali daleko –
kako bi primili to čudo kruha?
Zahvalni Isusu
ili ko farizeji koji Isusa
gledaju poprijeko?

Možemo li uopće zamisliti
sebe kako tri dana
Isusa slušamo?
Ili da u jednom danu
jedan sat vremena
Njemu damo?

Isuse, toliko riječi čujemo
u jednom danu,
toliko riječi koje
Dobru ne služe.
Toliko ispraznih vijesti,
koje nas zarobiti žele
na što duže.

A Ti nam želiš prići,
I reći nam riječi koje nisu
riječi od ovoga svijeta,
Želiš nas ljubavlju svojom
čuvati od grijeha koji ranjava
i duši našoj za rast smeta.

Isuse,
Tebi kojem je naroda žao,
Naroda koji Tebe sluša…
Ti uvijek činiš ono
što je za spas duša.

A u ovo vrijeme naše
kad si dopustio i Judama
da među pastirima budu
Čuvaj one koji Te slušati žele,
nek se ne kaže da se u Te
uzdaju za ludu.

Isuse, nek u narodu Tvom
ne nestane vjere,
nek čuda ne nestane!
Nek se zna da si Bog
koji Jest s nama
u sve dane.

Print

You may also like...