Isus hoda po vodi (Usp Mt 14; Mk 6)

isus na vodi

 

Nakon čuda umnažanja kruha
Isus prisili učenike da u lađu uđu
i prebace se preko, (put Betsaide)
dok on mnoštvo otpusti.
A pošto ih otpusti uziđe na goru
uvečer, sam. Na molitvu ide. (Mt 14,22-23; Mk 6,45)

Lađa se već mnogo stadija
bila otisla od kraja,
šibana valovima.
Bijaše protivan vjetar.
A Isus, o četvrtoj noćnoj straži,
hodeći po moru dođe k njima. (Mt 14,24-25)

A učenici,
ugledavši ga kako hodi po moru,
(mora da su ostali bez daha!)
prestrašeni rekoše: “Utvara!”
I kriknuše od straha.

Isus im odmah odgovori:
“Hrabro samo! Ja sam!
Ne bojte se!”
(I dok gledaju ga kako
mirno hodi)
Petar prihvati i reče:
Gospodine, ako si ti,
zapovijedi mi da dođem k tebi
po vodi!” (Mt 14,27-28)

A on mu reče: “Dođi!”
I Petar siđe s lađe te,
hodeći po vodi, pođe k Isusu.
(u dubine)
Ali kad spazi vjetar, poplaši se,
počne tonuti te krikne:
“Spasi me, Gospodine!” (Mt 14, 29-30)

Isus odmah pruži ruku,
dohvati ga i kaže mu:
(dok pomaže mu da bi stao)
“Malovjerni,
zašto si posumnjao?” (Mt 14,31)

Kad uđoše u lađu,
utihnu vjetar.
(To je drugi čudesan čin)
A oni na lađi
poklone mu se ničice govoreći:
“Uistinu, ti si Božji Sin!” (Mt 14,32-33)


Čini se da bi učenici
nakon onog čuda
duže ondje boravili.
A i oni koje je Isus otpuštao
sigurno onaj događaj
nikad nisu zaboravili.

Isus je učenike ipak
prisilio da odu
i sam otpuštao ljude.
A onda ide na molitvu
da sam sa Ocem bude.

Učenici su već odmakli
i lađu su valovi udarali
dok je za njima
po vodi hodao
a oni to nisu znali.

Što to vide?
Očima svojim
ne mogu vjerovati!
Svi su u strahu.
Al Isus im se tad obrati.

“Ne bojte se! Ja sam!”
Petar mu se javlja,
progovara glasno,
I on hoće hodati po vodi,
al on je čovjek koji sumnja
I to mu brzo biva jasno.

Nakratko je i on hodao po vodi.
Još jedno čudo.
Al onda se poboja Petar.
Iako je vidio njegovu vlast
nad zakonima prirode,
prestraši se on jer opazi vjetar.

I Isus ga pita zašto je posumnjao.
I naziva ga malovjerni.
Kao nekad učenike u oluji kad su bili.
A onda ulazi lađu
I vjetar prestaje. Jer On ima vlast.
I svi su mu se tada poklonili.

Klanjanje.
Ispovjest vjere u tišini.
Dok i more Njemu se klanja.
“Uistinu, Ti si Sin Božji!”
Priznaju naglas.
A žele to i nama dati do znanja.

Zakoni prirode poklekli su opet
pred onim koji Jest,
kojem ništa nemoguće nije.
On daje nogama da stoje na vodi
Od uzburkana mora On čini
more opet mirno kao prije.

Isuse, Ti si prijatelj apostola,
pa ipak, ti si prije svega
njihov Bog, Božji Sin.
I dolikuje to klanjanje u tišini,
taj sveti čin.

Ono što su doživjeli
U srce su pohranili. Duboko.
I u klanjanju Bogom Te priznaju.
Nekad malovjerni, sad vjeruju.
sad Ti hvalu daju.

A da uđeš Isuse danas,
u nađe lađe, tamo gdje jesmo,
zar i nas ne bi ukorio
gledajući sve strahove naše –
“Što ste plašljivi, malovjerni?
Gdje je vjera vaša?
Gdje je srce vaše?”

Bi li ukorio i mene:
“Zar nisam Sin Božji?
Zar nisam Gospodin Tvoj
i tvoj Bog?
Zašto sumnjaš?
Zar nisam ja Gospodar
života Tvog?

Isuse, klanjam Ti se.
Iako ne vidim onih čuda,
i kako ruka Tvoja bolesne liječi
Vjerujem. Vjerujem apostolima.
Vjerujem u Tvoje
i u njihove riječi.

Print

You may also like...