Isus hoda po vodi (Usp Mt 14; Mk 6)

isus na vodi

Nakon čuda umnažanja kruha
Isus prisili učenike da u lađu uđu
i prebace se preko, (put Betsaide)
dok on mnoštvo otpusti.
A pošto ih otpusti uziđe na goru
uvečer, sam. Na molitvu ide. (Mt 14,22-23; Mk 6,45)

Lađa se već mnogo stadija
bila otisla od kraja,
šibana valovima.
Bijaše protivan vjetar.
O četvrtoj noćnoj straži Isus
hodeći po moru dođe k njima. (Mt 14,24-25)

A učenici,
ugledavši ga kako hodi po moru,
(mora da su ostali bez daha!)
prestrašeni rekoše: “Utvara!”
I kriknuše od straha.

Isus im odmah odgovori:
“Hrabro samo! Ja sam!
Ne bojte se!”
(I dok gledaju ga kako
mirno hodi)
Petar prihvati i reče:
“Gospodine, ako si ti,
zapovijedi mi da dođem k tebi
po vodi!” (Mt 14,27-28)

A on mu reče: “Dođi!”
I Petar siđe s lađe te,
hodeći po vodi, pođe k Isusu.
(u dubine)
Ali kad spazi vjetar, poplaši se,
počne tonuti te krikne:
“Spasi me, Gospodine!” (Mt 14, 29-30)

Isus odmah pruži ruku,
dohvati ga i kaže mu:
(dok pomaže mu da bi stao)
“Malovjerni,
zašto si posumnjao?” (Mt 14,31)

Kad uđoše u lađu,
utihnu vjetar.
(To je drugi čudesan čin)
A oni na lađi
poklone mu se ničice govoreći:
“Uistinu, ti si Božji Sin!” (Mt 14,32-33)

Čini se da bi učenici
nakon onog čuda
duže ondje boravili.
A i oni koje je Isus otpuštao
sigurno onaj događaj
nikad nisu zaboravili.

Isus je učenike ipak
prisilio da odu
i sam otpuštao ljude.
A onda ide na molitvu
da sam sa Ocem bude.

Učenici su već odmakli
i lađu su valovi udarali
dok je za njima
po vodi hodao
a oni to nisu znali.

Što to vide?
Očima svojim
ne mogu vjerovati!
Svi su u strahu.
Al Isus im se tad obrati.

“Ne bojte se! Ja sam!”
Petar mu se javlja,
progovara glasno.
I on hoće hodati po vodi,
al on je čovjek koji sumnja
i to mu brzo biva jasno.

Nakratko je i on bio na vodi.
Još jedno čudo.
Al onda se poboja Petar.
Iako je vidio njegovu vlast
nad zakonima prirode,
prestraši se on jer opazi vjetar.

I Isus ga pita zašto je posumnjao.
I naziva ga malovjerni.
Kao nekad učenike u oluji kad su bili.
A onda ulazi lađu
I vjetar prestaje. Jer On ima vlast.
I svi su mu se tada poklonili.

Klanjanje.
Ispovjest vjere u tišini.
Dok i more Njemu se klanja.
“Uistinu, Ti si Sin Božji!”
Priznaju naglas.
A oni to i nama daju do znanja.

Zakoni prirode poklekli su opet
pred Onim koji Jest,
kojem ništa nemoguće nije.
On daje nogama da stoje na vodi
i od uzburkana mora On čini
more opet mirno kao prije.

Isuse, Ti si prijatelj apostola,
pa ipak, ti si prije svega
njihov Bog, Božji Sin.
I dolikuje to klanjanje u tišini,
taj sveti čin.

Ono što su doživjeli
u srce su pohranili. Duboko.
I u klanjanju Bogom Te priznaju.
Nekad malovjerni, sad vjeruju.
sad Ti hvalu daju.

A da uđeš Isuse danas,
u naše lađe, tamo gdje jesmo,
zar i nas ne bi ukorio
gledajući sve strahove naše –
“Što ste plašljivi, malovjerni?
Gdje je vjera vaša?
Gdje je srce vaše?”

Bi li ukorio i mene:
“Zar nisam Sin Božji?
Zar nisam Gospodin Tvoj
i tvoj Bog?
Zašto sumnjaš?
Zar nisam ja Gospodar
života Tvog?

Isuse, klanjam Ti se.
Iako ne vidim onih čuda,
i kako ruka Tvoja bolesne liječi
Vjerujem. Vjerujem apostolima.
Vjerujem u Tvoje
i u njihove riječi.

Print

You may also like...